Pregled posta

Udbin plan iz 1967. o likvidaciji 400 osoba

(„Jutarnji list“, 24.10.2007.)



Novinar Vlado Vurušić je u gore navedenom članku u „Jutarnjem listu“ predstavio jedan Udbin dokument iz 1967. godine, pohranjen u pismohrani slovenskog ministarstva pravosuđa kojega je nedavno u Ljubljani predstavio slovenski povjesničar Milko Mikola, naglasivši kako je navedeno ministarstvo u doba „socijalizma“, kao tadašnji „sekretarijat“ za pravosuđe, zatražilo jednu studiju od tadašnje totalitarne republičke službe državne sigurnosti i zloglasne tajne službe Udbe ili „Ureda državne bezbednosti“ (srpski: bezbednost, hrvatski: sigurnost). Studija je sadržavala odgovor na pitanje gdje bi se u tadašnjoj jugoslavenskoj republici Sloveniji mogli u slučaju izvanrednog stanja osnovati koncentracijski logori. Takvih logora, naglasio je povjesničar Mikola, trebalo je na području Slovenije biti četiri, od toga jedan za žene, a „stanari“ tih logora trebali su biti politički zatvorenici savjesti, dakle, osobe koje nisu kriminalci nego osobe koje je kriminalni (zločinački) socijalistički titoistički režim optužio po kaznenom zakonu izvitoperenog boljševičkog jugoslavenskog pravosuđa, i to za tzv. „verbalni delikt“ ili „delikt mišljenja“, dakle, za iznošenje mišljenja u javnosti, zbog zalaganja za slobodu javne riječi, kao i zbog iznošenja kritike. Iz Udbinog dokumenta se iščitava da je takvih „interniranih“ osoba trebalo biti 1000, a 400 nedužnih osoba je odmah trebalo biti likvidirano odnosno ubijeno. Tako zvane „izvanredne prilike“ odnosile su se na vrijeme vojne intervencije Crvene armije u tadašnoj Čehoslovačkoj Republici gdje su sovjetski boljševici slomili demokratski pokret protiv totalitarnog sovjetskog sustava.

Novinar Vurušić je u svrhu konzultacije u vezi navedenog Udbinog dokumenta, i za tumačenje istoga, pozvao dežurne tumače povijesti u vodećim medijima u Republici Hrvatskoj, i to predstavnike titoističke historiografije, gospodu Tvrtka Jakovinu, i Ivu Goldsteina.

Povjesničar Jakovina tako je ustvrdio „kako se sa sličnim dokumentima u Hrvatskoj nije susretao“, ali je priznao da to ne znači kako se i u hrvatskoj socijalističkoj republici nisu obavljale slične pripreme, i naglasio sljedeće: „(...) osim toga već je postojao Goli otok gdje su uglavnom i bili zatočeni i izolirani tzv. prosovjetski elementi“. Uz to je Jakovina naveo da svi režimi u izvanrednim situacijama izoliraju „nepodobne“, te je naveo primjer internacije Japanaca u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom Drugog svjetskog rata.

Profesor Goldstein je naveo da ga otkriće takvih dokumenata ne iznenađuje „(...) s obzirom na politički kontekst u kojem je nastao, a zna se da se opcija sovjetske intervencije na Jugoslaviju tada razmatrala u Kremlju. Goldstein smatra da je to vrlo vrijedan dokument jer dodatno govori o političkom stanju u bivšoj Jugoslaviji te njezinim odnosima sa Sovjetskim Savezom.“

Što se tiče titoista Jakovine, on brka različita vremena. Naime, u jugoslavenskom titoističkom konc-logoru „Goli otok“, na istoimenom otoku uz hrvatsku jadransku obalu, su prosovjetski „elementi“ bili zatočeni i maltretirani, a njih oko 30 tisuća i ubijeni, od 1948. nakon svađe Staljina s Titom („Rezolucija Informbiroa“), koja je nastala iz razloga što je Tito tada bio veći staljinist od samog Staljina. Tito je htio jugoslavenskoj tamnici naroda pripojiti južnu Austriju, i Trst, te zbog toga i zaratiti sa Zapadom, u situaciji kada njegov zaštitnik u Kremlju još nije raspolagao atomskom bombom. Zbog balkanskog hardlinera se Staljin jako zabrinuo, i stoga ga je htio smijeniti, na isti način kako je tog doušnika sovjetske tajne policije NKVD i agenta Kominterne i postavio odnosno instalirao kao svog pijuna 1939. na čelo politbiroa CK KPJ. (Tito se tada odupro isključivo zahvaljujući američkoj vojnoj pomoći, jer je Zapadu bila dobrodošla pukotina u komunističkom svijetu.) Kad je svađa između Beograda i Moskve utihnula Staljinovom smrću, na Golom otoku više nisu bili zatočeni prosovjetski elementi jer su isti sjedili u Beogradu u foteljama vlasti. Uz to, nije čudno da se Jakovina sa sličnim Udbinim dokumentima nije susretao u Hrvatskoj, jer je CRO-UDBA 1989./1990. spalila većinu dokumenata kako bi zataškala zločine režima maršala Tita u koje su bili umiješani. O tome je u svojoj knjizi „Probušena mantija“ (2005.) posvjedočio udbaš Željko Bartolović koji je naveo da mu je osobno nadređeni udbaš Zdravko Mustać zapovijedio spaljivanje dokumenata. Podsjetimo se, Zdravko Mustać bio je šef kabineta Josipa Manolića, šefa udbaške „Službe za zaštitu ustavnog poretka“ Republike Hrvatske, i poslije i šef te CRO-UDBE, te na koncu šef osiguranja „Kaptol-banke“ od unuka predsjednika Tuđmana, Dejana Košutića, koji danas živi u Beogradu.

Jedan od nekadašnjih marksističkih intelektualaca i jugoslavenskih komunista, te najmiliji Titov političar Miko Tripalo u svojim je političkim memoarima 1989. zabilježio, ne samo da je Tito s hrvatskim proljećarima obračunao nakon Karađorđeva 1971. na „staljinistički način“, nego i da je Tito u obračunu s njim i sa Savkom postupio po naređenju vođe politbiroa CK KPSS, Leonida Brežnjeva. Naime, u ljeto 1971. je Brežnjev doletio u Beograd, i u troipolsatnom monologu govorio o opasnosti za „socijalizam“ koji da navodno dolazi od Tripala i Savke koji, uspt rečeno, uopće nisu bili protiv socijalizma i Jugoslavije, nego protiv odljeva većine novca od hrvatskog turizma i industrije u Beograd.

Godine 1968. zasigurno na Golom otoku nisu trebali biti internirani „prosovjetski elementi“ jer su prosovjetski elementi vladali Jugoslavijom. Podsjetimo se, kada je Crvena armija intervenirala 1956. u Mađarskoj, kada je mađarski glavni grad Budimpeštu sravnila doslovno sa zemljom, Josip Broz Tito je sovjetskoj strani izručio vođu protusovjetskog mađarskog pokreta otpora, šefa mađarske komunističke partije Imru Nagya koji se bio sklonio u jugoslavensku ambasadu u Budimpešti. Nakon izručenja, Brežnjev je Nagya i njegovu pratnju dao strijeljati do smrti. Tito je time prekršio ljudsko pravo Imre Nagya, i međunarodno pravo na politički azil. Svejedno, pored ostalog odnosno pored silnih i mnogobrojnih titoističkih zločina, vlastodršci Republike Hrvatske u glavnom gradu Zagrebu i dalje ustrajavaju na Trgu maršala Tita. To je zaista u duhu demokracije i načela pravne države, zar ne?

Na Golom otoku su 1968. bili zatočeni i mučeni politički zatvorenici savjesti različite nacionalnosti, od hrvatskih do albanskih zatvorenika savjesti, koje je režim držao zatočene zajedno s klasičnim kriminalcima, i na taj način političke zatvorenike dodatno ponižavao. Jakovinino prešućivanje te činjenice, i manipulacija, služi tome da za zločinca Tita stvori bolju prošlost. Ni jedne riječi od povjesničara Jakovine o tome da bi Tito bio zločinac, ili da bi titoizam bio zločinački sustav. Uvjerava nas da je Tito bio okey, jer eto, suprotstavljao se totalitarnom Sovjetskom Savezu, dok je SFR Jugoslavija bila, što, gospodine Jakovina, demokratska ili totalitarna?

Kod povjesničara Ive Goldsteina ista priča, svi spadaju u bad guys, samo je Tito good guy!?

Tako to izgleda kada povijest tumače predstavnici titoističke historiografije. A sada slijedi realan prikaz Udbinih dokumenata o planu uspostave konc-logora, 1967. godine, onako kako bi ih protumačila svaka normalna kritička historiografija, tako i hrvatska historiografija:

Plan o uspostavi konc-logora, 1967. godine svjedoči o činjenici da je „antifašistička“ vlast u tadašnjoj Jugoslaviji bila totalitarna, dakle, anti-demokratska, te da nije bila antifašistička u smislu demokracija na Zapadu, nego komunistička u smislu boljševizma na Istoku. Predsjednik Roosevelet nije dao likvidirati japanske zatočenike u američkim zatočeničkim logorima u Drugom svjetskom ratu, koji su internirani zbog japanskog napada bez obajve rata na Pearl Harbor 1941. godine, iako i taj akt predsjednika Roosevelta nema puno veze s demokracijom, isto kao i Bushov Guantanamo-logor danas. Međutim, još uvijek je čin internacje američkih Japanaca daleko od totalitarizma i masovnih zločina koji su se u isto vrijeme događali, primjerice u sovjetskom sustavu konc-logora Gulag. Udbin dokument svjedoči da je Titov režim bio spreman likvidirati odmah 400 političkih zatvorenika, a 1000 zatočiti, te ih mučiti kao one na Golom otoku. Udbin dokument također svjedoči da je Jugoslavija bila tamnica naroda, jer samo se u totalitarnoj državi, gdje nema sloboda i prava, narod drži u okovima i u tamnici. „Faraon“ te tamnice naroda bio je Tito, ujedno i najveći balkanski zločinac svih vremena.

Na kraju, vlast koja, poput Titove vlasti, iz straha za očuvanje vlasti, otvara konc-logore, i te kako je krhka, i kukavička, a i socijalizam je bio bijedan čim mu je 400 osoba bilo sumnjivo i opasno – i to zbog izgovorene riječi! Kakv je to režim koji se boji izgovorene riječi? Oznaka totalitarizma i jeste da režim nastoji ljude izolirati kako se ne bi dvije osobe udružile, pa za svoje mišljenje pridobile treću osobu, i tako se zakotrljala mala snježna loptica i postala veliko brdo koje se sruči poput lavine na velike lažljivce odnosno komuniste (titoiste). Zato su komunisti i zagovarali kolektiv nasuprot pojedinačne slobode, jer u kolektivu su svi uniformirani i govore „jednim jezikom“, naime, onim kojim zapovijeda Partija.

Slično je i danas u Republici Hrvatskoj gdje se bivši SK raspao na nekoliko frakcija, pod imenom raznoraznih stranaka u koje su se infiltrirali nekadašnji komunisti koji su danas „veliki demokrati“ i pobornici Europe dok su 1972. u zatvor slali nevine ljude samo na spomen Europe! Umjesto da su u hrvatskoj pravnoj državi odgovarali za kršenje ljudskih prava, oni od pada Berlinskog zida vode Republiku Hrvatsku i/ili vladaju iz sjene. One, koji misle svojom glavom, drže pod cenzurom, i na taj način provode suptilnu diktaturu pod imenom demokracije, te zloupotrebljavaju demokraciju i načela pravne države, jer Ustav RH izričito zabranjuje cenzuru nad informacijama!

Usput rečeno, za one koji nisu znali, jedan daljnji jugoslavenski dokument iz arhiva CK KPH svjedoči o tome kako je Tito dao 1944. na području Hrvatske osnovati 19 (devetneast) koncentracijskih i zarobljeničkih logora, u kojima je od 18. rujna 1944. do tzv. „oslobođenja“ od 8. svibnja 1945. godine, dakle, do dolaska komunista na vlast u Zagrebu, bilo zatočeno 77 tisuća hrvatskih građana (civila), uz ratne zarobljenike. Nakon 8. svibnja 1945. je jugokomunistički režim osnovao cijeli niz novih zarobljeničkih, koncentracijskih i istrebljivačkih logora. Zloglasni šef jugoslavenske tajne službe, i desna Titova ruka, srbijanski boljševik Aleksandar Ranković, u jugoslavenskoj je Skupštini u Beogradu ustvrdio da „kroz naše logore prošlo je 600 hiljada lica“.

JFK, 27. listopada 2007.

(Izvor: vidi knjigu-zbornik 110 dokumenata pod naslovom: „Partizanska i komunistička represija i zločini 1944. – 1946. Dokumenti“, u izdanju Hrvatskog instituta za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2005.)








Post je objavljen 27.10.2007. u 19:46 sati.