Najoštrije i odlučno je potrebno osuditi uhićenje i optužbu novinara ŽELJKA PERATOVIĆA, danas prvi novinar i br. 1 u borbi za slobodu medija, pravnu državu i demokraciju, i inače jedan od rijetkih novinara koji nije oportunist poput mnogih njegovih kolegica i kolega koji okreću glavu čim zagusti, te koji su skloni pisati u skladu s očekivanjima aktualne vladajuće politike ili neodgovorne parlamentarne opozicije koja u biti puše u isti rog kao vlast. Da ne bude zabune, vladajući i parlamentarna opozicija zalažu se za ulazak RH u EU jedino zato da svoje lukrativne saborske mandate zamijene za fotelje u Europskom parlamentu gdje je plaća deset puta veća nego ionako previsoka plaća saborskih zastupnika.
Gospodin Peratović spada u red onih novinara koji se bave istraživačkim novinarstvom, a to nije sposoban biti svaki novinar. Stoga bi svaka redakcija trebala drhtariti od pomisli da li se takav jedan vrijedan novinar želi pridružiti nekom mediju, kao kada svjetski nogometaš određuje koji će profesionalni klub počastiti transferom. Međutim, u Hrvatskoj je drukčija situacija nego u zemljama zapadne demokracije. U Hrvatskoj redakcije zaobilaze novinara Peratovića jer je Peratović „vruć krumpir“. Nakon angažmana u „Globusu“, i „Vjesniku“, novinar Peratović je „slobodni novinar“, što znači da je bez posla i da ga nitko ne plaća, a pitanje je da li uopće dobiva neki honorar. On je zaista u pravom smislu te riječi neovisan, a čak i kad bi bio zaposlen u nekoj redakciji, opet bi spadao u neovisne novinare. To je dokazao.
Povodom njegova nedavnog uhićenja, i krim-obrade nad njim, kao da je kakav kriminalac, mnogi mediji dokazali su u Hrvatskoj da spadaju samo u tzv. neovisne medije, a u stvarnosti podilaze vlastodršcima, čak i gaze po vlastitim kolegama. Primjer za takvu tvrdnju su neki novinski naslovi o Peratovićevom uhićenju koji su sugerirali kao da je Peratović unaprijed kriv jer nisu navodili navod da je „navodno“ odao državnu tajnu. Zna se da se nešto može nekome dokazati jedino na sudu, da li je ili nije kriv, a do tada je svaki optuženi navodno „kriv“ ili navodno „nevin“. Glavni urednici televizija su također pokazali da im je milija vlast nego jedan hrabar novinar. Praktički je jedinu djelatnu pomoć g. Peratović dobio od NOVE TV. Zbog prirode posla kojim se novinar Peratović bavi, i te kako je važna podrška NOVE TV, jer u srazu sa bivšim vodećim djelatnicima nekadašnje moćne i zloglasne jugoslavenske službe državne sigurnosti, u slangu zvana UDBA, bivšim udbašima je najdraže kada žrtva, koju nagaze, ostane u medijskom mraku. Onda se njihov „trijumf“ pretvara u delirij.
U čemu je problem u vezi novinara Peratovića? Ono o čemu on sam piše i govori: istražuje ubojstvo pokojnog Milana Levara, koji je ubijen 2000. godine kao haaški svjedok, ali ne kao svjedok tipa Stjepana Mesića, nego kao hrvatski rodoljub i vitez, a i inače se radi o hrvatskom branitelju i časniku Hrvatske vojske koji je skidao krinku s udbaških likvidacija za vrijeme velikosrpske agresije. Cilj udbaških likvidacija je bila osramotiti hrvatski narod, i Republiku Hrvatsku prikazati kao neofašističku i anti-srpsku zemlju. Na pr. za ubojstva određenog broja Srba u Gospiću 1991. godine, oko četrdesetak na broju, optuženi i osuđeni su general Mirko Norac, i Tihomir Orešković, šef kriznog stožera u Gospiću. Za vrijeme riječkog suđenja, krema CRO-UDBE, Josip Manolić, i Josip Perković, svjedočili su u korist tužiteljstva, iako su obojica trebali, da je pravde, sjediti na optuženičkoj klupi. Nakon što je Gojko Šušak umro, Manolić pokojnika optužuje kao predstavnika tzv. desne i radikalne neoustaške frakcije u hrvatskoj politici i slično. Međutim, brat od Tihomira Oreškovića je u vrijeme navedenih ubojstava radio u kabinetu Josipa Perkovića i Gojka Šuška, u Zagrebu. Tihomir Orešković bio je navodno samo produžena ruka Josipa Perkovića. (Naravno, kad zagusti, onda se suradnike ostavlja na cjedilu.) A tko je Josip Perković?
Josip Perković je bio nekadašnji šef Drugog odjela zagrebačke Udbe u SFRJ, zadužen za likvidaciju hrvatskih emigranata. Njemački ga specijalni sud za državni terorizam traži, preko tjeralice Interpola, zbog osnovane sumnje da je 1983. sudjelovao u likvidaciji Zagrepčanina, i nekadašnjeg direktora jednog sektora INE, g. Stjepana Đurekovića, koji je ubijen zato što je napisao tri knjige koje je objavio u Njemačkoj. U knjigama je iznio kritiku na račun korumpiranog jugokomunističkog društva i titoističke polit-elite, što je zasmetalo korumpirane jugoslavenske komuniste u vrhu SKJ i SKH. Poslije je Udba lansirala laž da je Đureković navodno otuđio jedan tanker s naftom od INE, navodno ga prodao na Zapadu i novac stavio u svoj džep. Međutim, postoji osnovana sumnja da je navedeni novac otuđio sin od šefa CK SKJ, Špiljka. Nakon lažnih tzv. prvih demokratskih promjena 1990. je Josip Perković, umjesto da je od hrvatske pravne države pozvan zbog kršenja ljudskih prava iz vremena jugoslavenskog socijalizma, vrtoglavo doživio vertikalni uspon u karijeri. Postao je šef vojno-obavještajne službe Ministarstva obrane Republike Hrvatske, i to nakon što je iz te službe otjerao njena osnivača, g. Dragu Frančiškovića. Nakon što je F. Tuđman smijenio Perkovića sa položaja šefa vojne obavještajne službe SIS, Perkovića prima na rad u svoj kabinet ministar obrane Gojko Šušak, i to na položaj savjetnika ministra. (Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. je cijela krema nekadašnje jugoslavenske Udbe iz Socijalističke Republike Hrvatske, i iz Beograda, ušla u strukture nove vlasti, i to na poziv Franje Tuđmana i Josipa Manolića.)
Josipa Perkovića izvrsno je opisao njegov poznavatelj Drago Frančišković u razgovoru za „Hrvatsko slovo“ od 10.11.2006. u članku pod naslovom „Zadaje li to Mesić preko Perkovića odlučujući udarac Šušku?“, naglasivši da se radi o izuzetno nečasnoj osobi koja slobodi i neovisnosti Republike Hrvatske za vrijeme velikosrpske agresiji nije dopronijela koliko je crno ispod nokta, naprotiv. Pored toga je g. Frančišković naglasio da u Republici Hrvatskoj njene „demokratske“ vlasti nisu rasvjetlile cijeli niz političkih ubojstava odnosno likvidacije, od Ante Paradžika, preko Blaža Kraljevića i njegove pratnje, do Reihl Kira, i drugih rodoljuba i hrvatskih branitelja, a za koja postoji osnovana sumnja da je Josip Perković u iste involviran, i to u zapovjednoj funkciji. (U nerasvijetljena ubojstva spada i likvidacija Milana Levara, koji se obratio hrvatskoj javnosti u svom političkom testamentu, povjerivši ga predsjednicima svih parlamentarnih političkih stranaka, ali niti jedna kukavica od nazovi predsjednika stranaka ga nije objavila nakon Levarova ubojstva, osim predsjednika Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslava Parage.)
Nije nemoguće da je Peratovićevim uhićenjem iz sjene dirigirao moćni Josip Perković, za kojega je navedeni Frančišković još naglasio da Perković raspolaže mikro-filmovima s kompromitirajućim materijalima kojima ucjenjuje sve vodeće vladajuće političare u Hrvatskoj.
U Uredu predsjednika Republike Hrvatske zaposlen je na mjestu savjetnika za nacionalnu sigurnost Perkovićev sin Aleksandar-Saša, i moguće je da je ured predsjednika instrumentalizirao MUP i državno odvjetništvo da za Perkovića obavi prljavi posao. Perkoviću se tako i tako fućka za ugled jer ne ide na izbore, ali mu je zasigurno bitno da ušutka jednog novinara koji mu pravi probleme, istražujući njegovu tamnu prošlost. Peratović je posvjedočio da mu je Josip Perković prijetio na zagrebačkoj zaobilaznici kod restorana „Plitvice“ likvidacijom ako nastavi kritički pisati o njemu. Umjesto da je Perković dobio kaznenu prijavu, i bio kriminalistički obrađen, te procesuiran, sada se prijeti Peratoviću kaznenom prijavom. Umjesto da Perkovićev mentor Josip Manolić završi u zatvoru, jer je javno u „Večernjem listu“ nedavno priznao da je u Bjelovaru 1945. likvidirao „200 kvislinga“, kako se izrazio, odnosno hrvatskih ratnih zarobljenika (kvislinzi su bili Tito i Manolić kao eksponenti sovjetskog režima), za što ga je optužio njegov vlastiti bratić, u zatvoru je bio završio Željko Peratović. Pametnome dosta! Živimo u pseudodemokraciji u kojoj glavnu riječ vode udbaši koji preko svojih novinara stvaraju lažnu percepciju kako Hrvatskoj prijeti desničarski radikalizam kako bi njihov ljevičarski radikalizam vječno ostao na vlasti. Pitanje je, zašto premijer Sanader nije dao uhititi Josipa Perkovića? Jasno je i zašto su vladajući svih ovih godina revno odbacivali donošenje zakona o lustraciji onih bivših komunista koji su za vrijeme „druga“ Tita kršili ljudska prava, zajedno sa svojim „drugom“.
Tajni agent James Bond, 29. listopada 2007.
Post je objavljen 28.10.2007. u 20:49 sati.