Marketing
Tropski totalitarizam mitskog junaka
Argentinski revolucionar i borac pod simbolom crvene zvijezde petokrake, poznat kao suborac Fidela Castra na Kubi, spada u red onih sljedbenika Lenjinovih boljševika koji su stvorili “skoro beskrajni tropski totalitarizam”, kako je g. Pascal Fontaine opisao komunizam u Latinskoj Americi.
Upravo je liberalni kapitalizam bez socijalne pravde uzrok pojavi totalitarnog komunizma u Latinskoj Americi koji je na Kubi izboren, prijevarom naroda, u revolucionarnoj borbi protiv vojne diktature. Većinski kapital je na Kubi u vrijeme revolucije bio u rukama američke Mafije koja je na tom karipskom otoku prala novac, protuzakonito stečen u Sjedinjenim Američkim Državama. Stoga nije ni čudno da se jednog dana pojavio bivši katolički sjemeništarac Fidel Castro sa svojim „drugovima“ koji su uz pomoć opljačkanoga naroda promijenili društveni poredak kapitalizma u „socijalizam“. Međutim, kubanski boljševici i marksisti predstavljalju drugi totalitarni predznak njihovih desničarskih prethodnika, i umjesto socijalne pravde stvorili su nove nepravde, nekada i daleko veće nego što su bile.
Oko Che Guevarae stvorio se nezamislivi mit, legenda, dakle, nešto što ne odgovara istini. Che Guevara nije bio junački borac za slobodu i pravdu, kako ga njegovi simpatizeri s ljevice predstavljalju novim generacijama u srazu sa globalizmom i pojavom pod slatkorječivim nazivom „globalna demokracija“ kao krinka za stvaranje poretka najbogatije svjetske elite koja svoj profit ostvaruje u bankarstvu i trgovini naftom. I u Hrvatskoj usijane ljevičarske glave polako gube interes za svojim „brandom“ zvan „Tito“, s obzirom na znanstvene dokaze o njegovim velikim, strašnim i masovnim zločinima, pa se okreću rezervnom „brandu“ – „Che“. Pustimo stoga znanstvenike neka kažu tko je bio „drug Che“...
„Fidel Castro se stalno pozivao na Francusku revoluciju: jakobinski Pariz imao je svog Saint Justa, Havana sa svojim geriljerosima imala je svog Che Guevaru. Rođen 1928. u kući dobroga odgoja i imovnog stanja u Bunenos Airesu, Argentini, kao mlad čovjek putovao je uzduž i poprijeko američkog subkontinenta. Sin građanskog društva i kronični astmatičar prekida svoj studij medicine nakon kružnoga putovanja motociklom. Sjedinjene Američke Države naučio je mrziti pedesetih godina 20. st. u maloj i siromašnoj američkoj državi Guatemali u kojoj je CIA srušula tamošnju progresivnu vladu.
„Na osnovi mojega ideološkog obrazovanja spadam u one koji misle da se rješenje za probleme ovoga svijeta nalaze iza željezne /komunističke/ zavjese“, napisao je 1957. u pismu svome prijatelju Reneu Ramosu Latouru. Godine 1955. sreo je jedne noći u Mexicu mladog emigrantskog odvjetnika s Kube koji je pripremao svoj povratak u domovinu: Fidela Castra. Che je odlučio poći sa Kubancima koji su u prosincu 1956. izvršili desant na Kubu. U kubanskom podzemlju imenovan je „komandantom“ jedne oružane jedinice, zvana „kolona“. Ubrzo je Che Guevara postao poznat po svojoj čvrstoći: jednog mladog geriljera /partizana/ iz njegove „kolone“ odmah daje na licu mjesta strijeljati do smrti zbog malo hrane koju je ovaj ukrao, bez ikakve vrste suđenja.
Bivši pristaša Che Guevare u Boliviji, Regis Debray, nazvao ga je „pristašom autoritarizma“, i posvjedočio kako je Che došao u sukob s nekoliko stvarno demokratski orijentiranih kubanskih komandanata revolucije.
U jesen 1958. godine Che Guevara otvara u središnjem dijelu kubanskog otoka novi front u dolini Las Villas, i ostvaruje sjajnu pobjedu kada u Santa Clari napada jedan rezervni vod diktatora Batiste: vladini vojnici odbijaju borbu i bježe. Nakon pobjede Che Guevara preuzima ulogu „tužitelja“ i odlučuje o zahtjevima za pomilovanja. Zapovijeda zatvorom La Cabana koji postaje poprište mnogobrojnih smaknuća, posebno demokratski orijentiranih pristaša kubanske revolucije.
Kao Castrov ministar za industriju i direktor Kubanske narodne banke Che Guevara ima priliku primijeniti svoju doktrinu, i Kubi nametnuti “sovjetski model”. Che prezire novac ali živi u bogataškoj gradskoj četvrti Havane. Ministar je gospodarstva ali nema pojma o osnovnim gospodarskim pojomovima. Tako je na kraju upropastio Kubansku narodnu banku. Lakše mu je, međutim, uvođenje „radnih nedjelja“ sa dragovoljnom radničkom snagom – što je posljedica njegova obožavanja Sovjetskog Saveza i komunističke Kine Mao Ce Tunga. Che Guevara pozdravlja „kulturnu revoluciju“ u Kini /koja odnosi bezbroj života nevinih/. Gosp. Regis Debray istaknuo je sljedeće: On, a ne Fidel, otvorio je na poluotoku Guanah prve „logore za poboljšanje ljudi“, za koje bismo rekli da su „logori za prisilni rad“ /koncentracijski logori/.
U svojoj oporuci Che Guevera, pitomac škole terora, hvali „mržnju koja od čovjeka stvara učinkovit, jak, selektivan i hladnokrvan stroj za ubijanje“.
„Ne mogu s nekim biti u prijateljskom odnosu tko samnom ne dijeli moje ideje“, tvrdi Che koji je svog sina nazvao Vladimir, po uzoru na obožavanog Lenjina. Za razliku od toplih, srdačnih Kubanaca je „Che“, kako se međusobno oslovljavaju Argentinci, dogmatik, hladan i netolerantan. Na Kubi je Che odgovoran za regrutaciju mladih koji se dive novostvorenom kultu „novoga čovjeka“.
Fidelova zamjenika tjerala je želja za izvozom kubanske revolucije, zaslijepljen paušalnim anti-amerikanizmom, propagiranoga pod geslom: „Stvorimo dva, tri, četiri Vijetnama!“ (svibanj 1967. godine). Godine 1963. se Che Guevara nalazi u Alžiru, kasnije u Tanzaniji, prije nego što je otišao u Kongo gdje je upoznao marksista Kabilu koji se poslije iskazao izvršenim masakrima nad civilnim stanovništvom.
Castro se Che Guevarom koristio iz taktičkih razloga. Kada je među njima nastao konačni slom njihova savezništva, Che Guevara otišao je u Boliviju gdje je pokušao u praksi ostvariti teoriju o „gerilskom ognjištu“, bez da je uzeo u obzir politiku Komunističke partije Bolivije. Kod seoskog stanovništva Bolivije njegov pokretni stožer nije naišao na podršku. Na kraju ga je 8. listopada 1967. opkolila i zarobila bolivijska vojska, te ga smaknula.“
/Izvor: „Crna knjiga komunizma – represija, zločini i teror“ /“Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997./
Oružanoj skupini, bliska Al-Kaidi, idol i uzor su J.B. Tito i Che Guevara !
U kolikoj je mjeri opasno širenje lažnih pozitivnih informacija o Che Guevari ili o Josipu Brozu “Titu” govori činjenica da je vođi oružanoj terorističkoj skupini Fatah al-Islam, Jordancu Šaker al-Absi, također nesvršeni student medicine kao i Che Guevara, uzor J. B. “Tito” i Che Geuvera.
U razgovoru za “Večernji list”, objavljen dana 4. lipnja 2007. godine, vođa Fataha al-Islama objašnjava da su Che Guevara i J. B. Tito odlični revolucionari, kakve je upoznao i u sovjetskoj Mađarskoj, u Istočnoj Njemačkoj (DDR), a ne samo u Titovoj Jugoslaviji gdje je u Zagrebu instruiran od “Jugoslavenske narodne armije” i njene “Kontraobavještajna službe” (KOS) za pilota borbenog zrakoplova tipa MIG 21, i za vojnog instruktora. Dokaz kako ga je partizanska armija maršala Tita odlično obučila dao je navedeni vođa navedene oružane borbene skupine kada su članovi te skupine u Libanonu zaklali na spavanju 17 ročnika libanonske vojske, i time ostvarili “sjajnu” pobjedu, kao svojedobno Che Guevara na Kubi, ili J. B. Tito u Hrvatskoj 1941. godine, kada su partizani pod komandom Petra Kleuta nakon oružanog ustanka od 22. lipnja digli u zrak vlak i pobili mljekarice – žene koje su na zagrebački Dolac nosile mlijeko ili “mlieko” na prodaju. Time su se Titovi partizani upisali zlatnim slovima u povijest kao neustrašivi “junaci” koji nemaju strah čak ni pred ženama - nenaoružanim hrvatskim seljankama. Tragedija hrvatske današnjice jedino je u tome što se “podvizi” Petra Kleuta i njegove razbojničke družine javno slave putem Hrvatske televizije (HRT), što bi bilo isto kao kada bi španjolska nacionalna TV javno slavila obljetnicu terorističkog napada Al-Kaide na vlak u Madridu.
Post je objavljen 25.10.2007. u 19:16 sati.