crniblogkomunizma

četvrtak, 25.10.2007.

Tito-od referenta do doušnika i prokazivača

Jedan od čelnika jugoslavenskih komunista, Vladimir Ćopić, se nakon osobnog sudjelovanja u Oktobarskoj revoluciji i «radu» lenjinove boljševičke partije u sovjetskoj Rusiji vratio u Jugoistočnu Europu i sudjelovao u osnivanju Jugoslavije gdje je i uhićen od velikosrpskih i jugoslavensko-unitarističkih vlasti, ali ga je hrvatski i jugoslavenski književnik Miroslav Krleža uspio prebaciti iz zatvora u bolnicu iz koje bježi i vraća se u tadašnju jedinu komunističku državu na svijetu, onu u Sovjetskom Savezu (SSSR) gdje je, naravno, kao komunist dobio politički azil. U Moskvi je Ćopić ostvario komunističku karijeru kada je postao «instruktor Kominterne*» pri CK KP Čehoslovačke, predstavnik KPJ pri Kominterni u Moskvi, i zapovjednik Petnaeste brigade «Linkoln» u španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.)

*Kominterna ili Komunistička internacionala bila je međunarodna udruga ujedinjenih komunističkih političkih stranaka iz cijeloga svijeta pod vodstvom Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS), sa sjedištem u Moskvi, koje su na kongresu odnosno III internacionali* u Moskvi 1919. godine, na Lenjinovu inicijativu («Otvorena pisma» radnicima Europe i Amerike), prihvatile ekstremni politički program Lenjinove komunističke boljševičke partije (KPSS) o «Diktaturi proletarijata» i program o provođenju «Komunističke svjetske revolucije» kojom je rukovodio sovjetski režim u moskovskom Kremlju; prvi predsjedavajući Kominterne bio je sovjetski boljševik i revolucionar Zinovjev, a sekretar je bio Karl Radek (oba su bili članovi Centralnog komiteta KPSS); na II kongresu Kominterne u Moskvi 1920. godine se komunisti posavjetovaše o metodama za širenje komunističke propagande, planu za uspostavu tajnih komunističkih centrala za pripremu proleterskih revolucija u svijetu, pri istovremenoj legalnoj djelatnosti oficijelnih komunističkih partija, a prihvatiše Lenjinovu «21 točku» u kojima se obavezaše da će se komunističke partije držati uzora KPSS, da će, uslijed tekućeg građanskog rata koji je tada trajao u sovjetskoj Rusiji, braniti Sovjetsku Rusiju, da će se podvrgnuti najstrožoj partijskoj disciplini, da će se komunističke partije boriti protiv socijaldemokratskih stranaka i socijaldemokratskog pokreta; Hitler je stvorio antikominternovski pakt. Bivši «predsjednik Saveza komunističke omladine Srbije od 1971. godine, Pero Simić, i glavni urednik srbijanskih novina «Večernje novosti» od 1999. do 2000. godine, analitičar Josipa Broza Tita, tvrdi u svojoj kritičkoj knjizi «Svetac i magle», predstavljena hrvatskoj javnosti u razgovoru za zagrebački polit-magazin «NACIONAL», u broju od 28. studenog 2006. («Tito je na vrh KPJ došao CINKARENJEM»), da je Kominterna bila teroristička organizacija, i da je predstavljala «petu kolonu Sovjetskog Saveza» odnosno urotničku organizaciju u onim zemljama u kojima je podržavala komunističke partije, tako i KPH za vrijeme ustanka od 22. lipnja 1941. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Staljin je raspustio Kominternu 1943. godine uslijed Drugog svjetskog rata kako mu zapadni Saveznici Velika Britanija i SAD ne bi mogli predbacivati da se ne zalaže samo za slom Hitlerove Njemačke nego i za instalaciju komunizma u Europi; godine 1947. je Staljin umjesto Kominterne, koju je dao raspustiti 1943. godine, pošto je došla pod angloameričku kontrolu tzv. Komiteta 300 (vidi povijesnu analizu dra. John Colemana u knjizi: «Conspirator's Hierarchie: The Story of the Commetee of 300», 1992. godine), osnovao praktički istovrsnu organizaciju pod nazivom Kominform ili Komunistički informacijski biro koji je postojao do 1956. godine; preko Kominforma i tzv. «rezolucije Informbiroa» je Staljin 1948. optužio Tita za izdaju socijalizma i pokušao ga smijeniti s položaja šefa KPJ i Jugoslavijem jer se bojao da ga nezasitne ambicije balkanskog maršala i staljinista ne odvedu u nuklearni rat protiv Zapada u tranutku kada SSSR još nije raspolagao atomskom bombom. *Socijaldemokrati, socijalisti i komunisti osnovali su 1889. godine, na poticaj objavljenog političkog programa Karla Marxa, Manifesta komunističke partije, takozvanu Socijalističku internacionalu ili I Internacionalu koja je predstavljala međunarodno udruženje socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka, iz kojih su se potom izdvojili boljševici koji su osnovali zasebnu međunarodnu udrugu, III Internacionalu, zato što se nisu slagali sa socijalistima i socijaldemokratima o evolucijskom odnosno mirnom dolasku na vlast putem višestranačkih demokratskih izbora nego su (boljševici) tražili revolucionaran nasilni dolazak na vlast. Socijalistička internacionala je, poput Kominterne bila pod kontrolom takozvanog Komiteta 300.

Josip Broz je, nakon odležane zatvorske kazne u kraljevskoj Jugoslaviji, emigrirao u inozemstvo gdje je kao komunist dobio 1935. politički azil u Moskvi, i, uz Ćopićevu pomoć, radno mjesto referenta u odjeljenju Kominterne za Balkan. (Prvi Brozov dolazak u Kominternu.) Članovi i funkcionari Kominterne bili su izravno ovisni o sovjetskim boljševicima i o diktatoru Staljinu. Neki o njih, tako i neki jugoslavenski komunisti, nalazili su se također u različitim oblicima suradnje s obavještajnim službama Sovjetskog Saveza. Tako je i Josip Broz uspostavio bliske, strogo povjerljive veze sa rezidentima sovjetske tajne policije i obavještajne službe NKVD, koji u njegov kadrovski dosje upisuju ocjenu: «Zaslužuje naše povjerenje». Najpoznatiji jugoslavenski suradnici sovjetske obavještajne službe bili su, pored Josip Broza: Simo Marković, Petko Miletić, Milan Gorkić* (Josip Čižinski), Mustafa Golubić, Dragiša Vasić, Blagoje Nešković, Ivan Krajačić «Stevo», Ivo Lola Ribar, Ivan Antonov Srebrenjak, Josip Kopinič «Vazduh», Zdenka i Boris Kidrič i drugi, kao na pr. oficijelni demokrat, Ivan Šubašić. (Prema nekim izvorima, Josip Broz je od godine 1922. do 1924. pohađao visoku akademiju sovjetske obavještajne službe NKVD u Moskvi. *«Drug» Kardelj radio je Moskvi kao predavač na učilištu Kominterne. «Valter» se iz Sovjetskog Saveza vratio u Jugoslaviju iste godine, 1936. godine, kada je Staljin pokrenuo novi val masovnih čistki među komunistima. Član KPJ, Austrijanac Karl Steiner (drug Karlo Štajner), koji je 1936. bio direktor tiskare Kominterne u Moskvi, u valu Staljinovih čistki iste je godine uhićen i na političkom procesu u staljinističkom stilu nevin osuđen na desetogodišnju robiju u koncentracijskim logorima Gulag. Iz logora je pušten 20 godina poslije, 1956. godine - tri godine nakon Staljinove smrti.

Doušničko prokazivanje jugoslavenskih «drugova» od strane Josipa Broza Tita... Josip Broz je nakon prvog boravka u Kominterni i ilegalnog povratka iz Sovjetskog Saveza nastavio «politički rad» u «rukovodstvu», tada u Kraljevini Jugoslaviji ilegalne, KPJ. Godine 1938. se Josip Broz revanširao Vladimiru Ćopiću i preporučio ga za članstvo u novom «rukovodstvu» KPJ, koje je Moskva morala imenovati poslije fizičke likvidacije šefa KPJ, Josipa Čižinskog*, izvršena od sovjetske tajne policije 1. studenog 1937. godine. (Josip Čižinski bio je poznatiji po pseudonimu «Milan Gorkić».) Tvrdnja «druga» Tita i navodi jugoslavenske titoisticke historiografije da je Josip Broz Tito postao 1937. generalni sekretar predstavljaju laž, zato što je položaj generalnog sekretar politbiroa CK KPJ bio od 1937. do 1940. nepopunjen, a Josip Broz «Tito» je u tom vremenu bio samo (kooptirani ili delegirani) član politbiroa (lažnim navodom o vremenskom trenutku svoga imenovanja generalnim sekretarom jugoslavenske komunističke partije je Tito izbjegavao neugodnu epizodu prokazivanja svojih «drugova»). Brozov drugi dolazak u Kominternu bio je 19. rujna 1938. godine, i taj boravak je «Valter» Broz iskoristio za cilj da se bezobzirno uključi u borbu za novog Staljinova izaslanika za Jugoslaviju. Za potrebe Kominterne i sovjetske tajne policije je Josip Broz «Fridrih Valter» napisao 1938. u Moskvi izvješće pod naslovom «Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije». Izvješće je napisano na pisaćem stroju ruskom ćirilicom. U navedenom strašnom izvješću je Josip Broz Tito oklevetao svoje jugoslavenske «drugove» i vodeće članove CK KPJ, čak i svoju bivšu rusku i aktualnu njemačku suprugu, ne znajući da je NKVD njegovu drugu suprugu Anne König, kominternovskog tajnog imena «Lucija Bauer» koju je Josip Broz zvao «Lusi», u trenutku kada ju je u svom izvješću ocrnio, već bila strijeljana, pod lažnom optužbom da je njemački špijun. Dvojica «drugova» koje je «Fridrih Valter» ocrnio, Marković i Miljuš, nalazili su se u to vrijeme u moskovskom pritvoru u sjedištu zloglasne tajne policije u zgradi «Lubjanki». Čim je «Valter» u Moskvu javio da je oklevetane drugove iz svoga izvješća isključio u ožujku 1939. godine iz članstva KPJ, oklevetani su završili pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. (Tito je Staljinu poslao do kraja Drugog svjetskog rata oko pet tisuća (5000) šifriranih depeša.) Ponovni dolazak u Moskvu 1938. je Brozu omogućio sovjetski obavještajac Josip Kopinič. - Ne može se ovako živjeti - rekao je Tito Kopiniču jednog srpanjskog dana 1938. godine u Parizu. Žaleći mu se da još nije dobio vizu za SSSR, Tito je molio Kopiniča: «Budući da si ti jedini koji imaš sovjetski pasoš i možeš ići u Rusiju kad hoćeš, molim te idi gore i pobrini se za tu vizu.» Poslije toga je Kopinič, prema vlastitom priznanju, «sa 200.000 franaka u džepu» otišao u Moskvu i javio se generalnom sekretaru Kominterne Georgiju Dimitrovu. - Vize daju Rusi - rekao je Dimitrov i nastavio: «Ja bih želio da Valter /Josip Broz/ dođe da raspravimo sve te stvari. Netko na kraju krajeva mora biti imenovan za šefa Partije, pa da vidimo je li to Valter ili netko drugi.» Mjesec dana nakon Titove odluke da svoje drugove «s veseljem» potjera iz KPJ i anatemizira kao izdajnike komunizma, u Moskvi su u roku od samo nekoliko minuta 19. travnja 1939. godine strijeljana trojica osnivača KPJ, kada su pripadnici NKVD do smrti ustrieljili Kostu Novakovića, Simu Miljuša i dr. Simu Markovića. (Josip Broz je u to vrijeme bio član politbiroa CK KPJ, ali ne i generalni sekretar politbiroa CK KPJ.)

Kosta Novaković je jedno od najkrupnijih imena srbijanske ljevice u 20. stoljeću. (U Beogradu je završio Filozofski fakultet, a u Moskvi je na kraju degradiran za pomoćnog tiskarskog radnika.) Na osnivačkom kongresu jugoslavenske komunističke partije izabran je u njeno najuže «rukovodstvo», a jugoslavenske komuniste zastupao je na dva kongresa Kominterne. U Kraljvini SHS je Novaković osuđen na pet godina robije, ali je pobjegao iz kaznionice i potražio «spas» u «prvoj zemlji socijalizma», u Sovjetskom Savezu (SSSR). Novakoviću se crno počelo pisati kada su ga vodeći staljinisti Kominterne optužili za «frakcionaštvo». Takva optužba je bila jedna od najvećih optužbi u komunističkom svijetu (godine 1925. je osnivač Crvene armije, Trocki, smijenjen sa položaja «ratnog komesara» jer je Trockijeva teza o «permanentnoj revoluciji» došla u oporbu Staljinovoj tezi o «Socijalizmu u jednoj zemlji». (Lenjin je u svom političkom testamentu pohvalio Lava Trockog, a za Staljina se negativno izjasnio.) Dvije godine nakon toga je staljinov režim izbacio revolucionare Trockija i Zinovjeva iz članstva komunističke partije, s time da je Trocki k tome još protjeran u inozemstvo, a Staljinova tajna služba ga je 1940. ubila u Mexicu; uglavnom, od pada Trockija s vlasti su mnogi komunisti u Sovjetskom Savezu optuživani za frakcionaštvo ili za «trockizam». Novaković je u Sovjetskom Savezu uhićen 19. srpnja 1938. i likvidiran devet mjeseci kasnije, upravo kada je Tito javio Kominterni da ga je proglasio velikim grješnikom i izbacio iz KPJ koju je Novaković osnovao dok je Josip Broz u vrijeme osnivanja KPJ bio u sovjetskom ratnom zarobljeništvu. Simo Miljuš bio je visokopozicionirani «organizacijski sekretar» KPJ. U SSSR je emigrirao 1933. godine gdje je dobio ime «Ilja Georgievič Kuburić». Uhićen je 19. srpnja 1938. godine kao predavač Međunarodne lenjinističke škole i urednik izdavačkog poduzeća «Strani radnik» u Moskvi. I njega je Josip Broz Tito, čim se vratio u Jugoslaviju, ožujka mjeseca 1939. godine proglasio štetočinom i isključio iz KPJ, a kad je taj glas stigao do Moskve, Miljuš je odmah strijeljan. Istog dana kad i Novaković i Miljuš, strijeljan je također jedan od osnivača jugoslavenske komunističke partije, dr. Sima Marković, jedan od generalnih sekretara politbiroa CK KPJ. Doktorat matematike je Marković stekao 1913. godine. Bio je zastupnik KPJ u ustavotvornoj beogradskoj skupštini Kraljevine SHS, i jedan od rijetkih komunističkih funkcionara među Srbima koji nije ignorirao nacionalne interese vlastitog, srpskog naroda, i koji je smatrao da bi razbijanje Jugoslavije bila previsoka cijena za uvođenje komunizma u (prvu) tek stvorenu jugoslavensku državu. Zbog toga je polemizirao čak i sa Staljinom, što ga je godine 1929. stajalo članstva u KPJ, ali je u članstvo komunističke partije vraćen 1935. godine. Odmah po dolasku na rad u Kominternu 1935. je Tito rezidentima NKVD skrenuo pažnju da se oko Sime Markovića, «kao što je poznato, okupljaju mnogi nezadovoljnici». Sugerirao je da u Markovića «ne treba imati povjerenja», jer je «očigledno da nije iživio svoje frakcionaštvo». Tri godine kasnije, kada je Sima Marković već bio uhićen u Moskvi, kumrovečki bravar je, boreći se za sam vrh KPJ, Staljinov represivni aparat ponovo huškao na jednog od najškolovanijih jugoslavenskih komunista kada je krajem rujna 1938. agente NKVD pismeno podsjetio da je Marković bio «vođa desne frakcije» i s neskrivenim prijezirom ističe da s njime nikad nije vodio «nikakve razgovore». Istog dana kad i trojica osnivača KPJ je 19.4.1939. uhićen i ubijen bosanski komunist Akif Šeremet koji je bio član KPJ od dana osnivanja. Završio je Pedagoški fakultet u Zagrebu. U Kraljevini SHS je uhićen zbog komunističke aktivnosti, ali je pobjegao i emigrirao 1930. u Beč gdje je radio u emigrantskoj komisiji CK KPJ i bio dopisnik Telegrafske agencije Sovjetskog Saveza (TASS), i postavljen za organizacijskog sekretara CK KPJ. Zbog optužbi za najopasniju komunističku herezu, onu za «trockizam», «drug» Šeremet isključen je 1931. iz KPJ i protjeran iz Europe u Aziju odnosno iz Moskve u Kazahstan, pa u Dnjepropetrovsk i grad Alma Atu odnosno tisuće i tisuće km istočno od Moskve, južno od Sibira. Nakon toga mu je 1935. odobren povratak u Moskvu i stavljen je na raspolaganje Kominterni, i 19. srpnja 1938. uhićen u Moskvi. Čim je u Moskvu stigla poruka Josipa Broza «Valtera» da je «drug» Šeremet balast komunističke partije i štetočina koja je «varala Kominternu», «drug» Akif Šeremet iz Bosne strijeljan je u Moskvi, 19. travnja 1939. godine.

Generalni sekretar politbiroa CK KPJ, Josip Čižinski «Milan Gorkić», biranim je riječima preporučio početkom 1935. godine Josipa Broza Kominterni. – On /Josip Broz/ predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva – pisao je tada Čižinski, i kao neka dobra vila uzeo u zaštitu svog štićenika iz Kumrovca: «Prema njemu se nitko ne smije odnositi kao prema nekom sitnom činovniku, nego kao partijcu koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih rukovodilaca naše partije.» Josip Čižinski imao je hrabrosti da svom predstavniku u Moskvi naredi da sve ovo «službeno kaže» čelnicima Kominterne. Kad je Tito doznao što se dogodilo Čižinskom, da je, naime, 1. studenog 1937. strijeljan u Moskvi, bravar iz Kumrovca napisao je Kominterni: «On je /Čižinski/ po mojem uvjerenju, učinio do danas najviše štete mojoj firmi» odnosno partiji (KPJ). Boreći se da naslijedi tu «štetočinu», kako je u međuvremenu počeo nazivati Čižinskog, Josip Broz je 1938. godine, čim je došao u Moskvu, Staljinovim povjerenicima u Kominterni pisao: «Već 1937. godine ja sam bio veoma nezadovoljan politikom Gorkića. Nisam imao povjerenja u njega... Bio sam sumnjičav prema njemu» - kaže Broz. Na isti način se bravar ograđuje i od svog mrtvog zagrebačkog druga Đure Cvijića: «Nisam imao nikakvih ličnih veza s njim i nisam govorio s njim. Smatrao sam ga frakcionašem i nisam imao povjerenja u njega.» (S druge strane je Kominterni najnegativniju izjavu o Josipu Brozu «Valteru» dao Đuro Cvijić.) Broz je još određeniji u sotonizaciji svog druga Ivana Gržetića «Flajšera», predstavnika KPJ u Kominterni, kojega je sve do njegove smrti, dok raja 1937. godine, oslovljavao kao «dragog prijatelja»: «Predložio sam 1936. Vilhelmu Piku /jednom od lidera Kominterne/ da Flajšera skinu s rada kao partijskog predstavnika, jer je on osramotio našu partiju svojim držanjem koje sam okarakterisao kao štetočinsko» - izvješćuje Broz, a samo neki dan prije Gržetićeva uhićenja tvrdio je da je on «jedan od naših najsposobnijih ljudi, dragocjen za našu Partiju».

Nakon što je Josip Broz svojim boljševičkim gazdama preporučio jednog od osnivača i čelnika KPJ i ratnog druga iz Prvog svjetskog rata Vladimira Ćopića (i na taj način mu se revanširao za Ćopićevu uslugu kada je pomogao da Josip Broz prvi puta dođe u Kominternu četiri godina ranije, 1935. godine), Ćopić na poziv Kominterne dolazi u rujnu 1939. godine u Moskvu gdje sa Brozom stanuje u hotelu «Luks». Ćopić i Broz zajedno prisustvuju sastancima Kominterne na kojima Josip Broz gaji potajnu nadu da bi mogao zasjesti u fotelju generalnog sekretara CK KPJ. Tih dana Staljinovi boljševici odlučuju provjeriti Brozovo baratanje osnovnim staljinističkim dogmama i naređuju mu da s ruskog na srpski, slovenski i hrvatski jezik prevede Staljinovu «Bibliju» («Historija Svesavezne komunističke partije (boljševika)»). U prijevodu mu pomaže Ćopić koji je puno bolje od Broza poznavao ruski jezik. U trenutcima kada je Ćopić završio prijevod Staljinove knjige biva od Brozovih gazda iz sovjetske tajne policije uhićen na prepad u sobi br. 58 hotela «Luks» u Moskvi. (Ćopićev prijevod bio je naknadno kreditiran kao Titov prijevod Staljinove knjige.) Nekoliko dana kasnije Josip Broz za prijevod ključnog djela boljševičke utopije dobiva visok honorar koji troši na kupovinu skupocjenog briljantskog prstena u jednoj moskovskoj zlatarnici, po jednom izvoru, a u Istanbulu po drugom izvoru. S prstenom na ruci Josip Broz kreće u Jugoslaviju, a njegov «drug» Vladimir Ćopić ostaje u moskovskom zatvoru. Po povratku u Jugoslaviju Josip Broz svojega «druga» Ćopića proglašava «štetočinom» i izbacuje iz KPJ. Mjesec dana kasnije su sovjetski boljševici strijeljali u Moskvi bivšeg političkog sekretara jugoslavenske komunističke partije, Vladimira Ćopića. (Istu fatalnu ocjenu gazdama u Moskvi je Josip Broz dao za svoje drugove Vilima Horvaja (njemačkog podrietla), od jugoslavenskih drugova zvan «Milan Belić», a poznat po moskovskom pseudonimu «Stepan Antonovič», visoki funkcionar komunističke omladine Srbije i Hrvatske, zatim, učitelja Janka Jovanovića, vođu mačvanskih komunista i «španskog borca», i crnogorskog ljevičara i bivšeg generalnog sekretara KPJ, Jovana Mališića, poznat po pseudonimu «Ivan Pavlović» koji je 1927. godine u Lenjingradu (Sv. Petrograd) završio studij na Vojnopolitičkoj akademiji Crvene armije, a kojega je Josip Broz «Valter» cinkario Staljinu optužujući ga za «obezglavljivanje pokreta radničke klase Jugoslavije». Za svog druga, srbijanskog komunista Filipa Filipovića, nekadašnjeg generalnog sekretara KPJ, Josip Broz kaže da o njemu «nije imao loše mišljenje, jer ga je malo poznavao». Sumnjičavost prema svom zagrebačkom drugu Antunu Mavraku Kerberu imao je i prije njegova pogubljenja u Moskvi: «Kada sam 1937. saznao da je on bliski drug jednog trockiste, ja sam mislio da ni Kerber nije daleko od toga» - piše Josip Broz, svjestan činjenice da je Staljinov režim stavio navodne trockiste na prvo, počasno mjesto svojih najvećih neprijatelja. Nešto više muke je Josip Broz imao jedino s mrtvim Stjepanom Cvijićem Andrejom, s kojim se vrlo dobro poznavao iz Zagreba. Peklo ga je jedno pozitivno mišljenje koje je svojedobno o ovom čovjeku dao u Moskvi. Zato je svoj iskaz o njemu počeo oprezno: «Moram priznati da sam se prevario u procjeni Andreja. Mislio sam da je on iživio svoje frakcionaške ostatke, da je predan Kominterni i partiji.» A onda je uslijedio obrat: «(...)Nu, ja mislim da je moja greška u tomu što ja s njim nisam radio pa ga nisam bolje poznavao pa ga nisam bolje upoznao.» Drugim riječima, da ga je bolje upoznao sve bi bilo na svom mjestu, NKVD ne bi «Valtera» iznenadio. Smrtnu presudu Živojinu Pavloviću je «Valter», po svemu sudeći, izrekao zbog jedne knjige. Riječ je o knjizi «Bilanca sovjetskog termidora» u kojoj Pavlović među prvima u svijetu razobličio lice i naličje komunističkih pogroma u Sovjetskom Savezu. U ovoj knjizi, «posvećenoj žrtvama Staljinovog terora» Pavlović je bio izričit: «Duboko sam uvjeren da Milan Gorkić, kao ni ostali koji su uhićeni u Moskvi, nisu špijuni.» Pavlovićeva knjiga tiskana je 1940. u Beogradu na srpskom jeziku (na ćirilici), ali je bila «zabranjena i još u tiskari zaplijenjena» jer su se ondašnje jugoslavenske vlasti željele dodvoriti Staljinu zbog pregovora o uspostavi diplomatskih odnosa između Sovjetskog Saveza i Kraljevine Jugoslavije. (Knjiga je ipak doživjela reprint-izdanje godine 1989. u izdanju užičkog časopisa «Međaj». Mrlju sa strijeljanja svog prethodnika, «Milana Gorkiča» jugoslavenski diktator «Tito» nije skinuo do kraja svog života – 20 godina nakon poništavanja lažnih optužbi, za vrijeme Hruščova, protiv ovog nevinog čovjeka, 1977. godine je jugoslavenski diktator «Tito» rekao kako «mu moramo dati odgovarajuće mjesto u historiji našeg revolucionarnog pokreta», ali, u preostale tri godine života šef jugokomunističke partije, pod kodnim imenom «Tito» nije «Gorkića» dao rehabilitirati, vjerojatno zato jer bi na taj način doveo u pitanje suštinu vlastite oportunističke i krvave karijere.

Upravo kada su glavni Titovi konkurenti, što njegovom prokazivačkom i klevetničkom zaslugom, što revnošću Staljinove tajne policije, bili izbačeni iz KPJ, a većina ubijena u istražnom zatvoru u Moskvi, u sovjetskoj metropoli se pojavio «Valterov» najopasniji suparnik među jugoslavenskim komunistima za jugokomunističko vodstvo: Petko Miletić. Po najpoznatijem jugoslavenskom komunistu Miletiću zvala se čak i jedna oružana topnička brigada u španjolskom građanskom ratu. Rođen je 1897. u selu Močila kod Kolašina u Crnoj Gori. Majka mu je bila Toma Milošević iz Vasojevića u Crnoj Gori, bliska rođakinja Svetozara Miloševića, oca balkanskog krvnika Slobodana Miloševića. Prvi puta se sa komunističkim prevratničkim idejama susreo za vrijeme boljševičke revolucije u Mađarskoj nakon Prvog svjetskog rata, učeći tamo stolarski zanat. Za vrijeme revolucije crvenih u Mađarskoj doživio je prvo vatreno krštenje, i prvo iskustvo u zatvoru. Skitajući Srednjom Europom i učlanivši se u nekoliko komunističkih partija, zapao je za oko Kominterni, pa je tridesetih godina 20. stoljeća, poslie «školovanja u Moskvi», ušao u najuže «rukovodstvo» KPJ. U to vrijeme vodio je komunističku organizaciju Srbije i Vojvodine. Uhićen je 28. lipnja 1932. u Mađarskoj i predan jugoslavenskoj policiji. Po njega je u pograničnu Suboticu osobno došao najpoznatiji detektiv antikomunističke brigade policijske uprave Beograda, Đorđe Kosmajac. Petko Miletić dobio je pečat najopasnijeg protivnika jugoslavenskog režima dinastije Karađorđević i srpske Radikalne partije, i kao takvome su mu u istražnom zatvoru okovali i ruke i noge lancima i mučili ga 50 dana. Glas o mučenju Petka Miletića proširio se cijelim svijetom. Apel za njegovo puštanje na slobodu su jugoslavenskim vlastima uputili čak i Nehru i Albert Einstein. Upravo će mu jednogodišnje mučenje u istrazi i suđenje doći glave, ali ne zbog torture koju je prošao i koja ga je čekala poslije suđenja, već zbog iznenadne klevetničke optužbe koja će na njegov račun stići 1937. od njegova druga Josipa Broza. Uz potporu Ive Lole Ribara, Milovana Đilasa, Moše Pijade, Rodoljuba Čolakovića i Miletićeva odvjetnika Bore Prodanovića će Josip Broz «isfabrikovati» i nekoliko kompromitirajućih dokumenata o svojemu suparniku, čija vjerodostojnost nikada neće biti dokazana. Da bi Petku Miletiću slomio vrat, «Valter» će aktivirati sve svoje veze u Kominterni i tajnoj policiji NKVD. Presudna bitka, koja će bitno utjecati na povijest Jugoslavije u idućih pedeset godina, odigrat će se u Moskvi, u jesen i zimu 1939./1940. godine: Mjeseca listopada 1937. godine Josip Broz fizički napad na Petka Miletića, od strane Brozova starog partijskog druga Andrije Hebranga, u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici doživljava kao «alarmantnu vijest». «Zar je to moguće», piše Tito «Mirotočivome» Hebrangu, nazivajući njegov čin «antipartijskim ispadom», a Petka Miletića «našim dobrim drugom». «Trgni se dok nije kasno», opominje «Valter» Andriju Hebranga, ljuteći se na njega zbog tučnjave i nazivajući ga zbog toga «nekadašnjim drugom i prijateljem». Mjesec dana kasnije, kada je ubojstvom Josipa Čižinskog alias «Milana Gorkiča» u Moskvi, funkcija generalnog sekretara CK KPJ ostala prazna (tada je Staljin dao raspustiti i Centralni komitet KPJ i obustavio financijsku pomoć ovoj balkanskoj komunističkoj partiji), Josip Broz je Miletića najednom počeo nazivati «bezočnim lažovom i varalicom» koji «ne preza ni od zločina u zadovoljavanju svoje bolesne ambicije». A ta ambicija je «bolesna» zato što je Petko Miletić pomislio isto što i Josip Broz, da bi i on mogao postati novi šef KPJ, pa je pokušaj ostvarivanja te ambicije nazvao «zločinom». Da bi ojačao svoju kandidaturu za generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, «Valter» je još u ljeto 1938. iz Pariza u Moskvu poslao svojega specijalnog izaslanika, sovjetskog obavještajca Kopiniča, koji mu je iz Moskve počeo slati vrlo nepovoljne viesti. Javljao mu je kako je upravo Petko Miletić, kojega je «Valter» već odavno smijenio s vrha KPJ, dok je ovaj još bio u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, a potom «za sva vremena» izbacio iz članstva KPJ, jedan od glavnih kandidata Kominterne za šefa jugoslavenske komunističke partije. Miletić se nakon izlaska iz zatvora uputio 25. srpnja 1939. u Moskvu. Žureći da što prije stigne u «prvu zemlju socijalizma» Miletić je kipio od bijesa zbog nepravde koju mu je Broz «Valter» nanio i koje su ga pogodile ravno u srce. Malobrojne Brozove pristaše u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, predvođene hrvatskim komunistom Andrijom Hebrangom, pokušale su na Miletića izvesti i oružani napad, a Broz će osobno zaprijetiti jednom Miletićevom pristaši da će mu «malo nategnuti rebra». Za najpoznatijeg jugoslavenskog komunista se ipak na kraju izjasnilo 85, a Josip Broz i Moša Pijade jedva su sakupili desetak glasova. Teške optužbe na račun Miletića stigle su u Moskvu prije nego se Miletić dokopao Moskve, 25. rujna 1939. godine, kada je Crvena armija u dogovoru s Hitlerom već tjedan dana napadala Poljsku s istoka. Obavještajnim kanalima širene su o Miletiću klevete tipa «licemjer i lažljivac, «frazer i neznalica», «vješt intrigant i frakcijski maher», «licemjer i lažljivac od glave do pete»... Miletićevo herojsko držanje pred jugoslavenskom policijom, slavljeno u ljevičarskim krugovima širom Europe, najednom je pretvoreno u kukavičko i izdjaničko ponašanje. «Nisam odao ni jednu partijsku tajnu, niti sam podpisao ma kakvu izjavu i makakav dokument u policiji» - branio se Miletić. «Policija je – precizirao je on – krivotvorila moje izjave i unosila u zapisnik ono što ja nisam govorio da bi iznudila priznanja drugih.» Ovu Miletićevu tvrdnju verificirali (potvrdili) su i vještaci grafolozi, ali to nitko nije htio uzeti u obzir. «Uostalom, poslije mog uhićenja policija nije uhitila nikog od onih s kojima sam radio» - glasila je njegova obrana, koju nakon izrečenih kleveta o njemu više nitko nije uzimao u obzir.

Nakon što je Staljin dao u Sovjetskom Savezu ubiti 19. travnja 1939. godine čelnike Komunističke partije Jugoslavije, «drugove» Novakovića, Markovića, Miljuša, Šeremeta, Mališića i Ćopića (prije toga Čižinskog «Gorkića»), Josip Broz «Valter» je od Staljina nagrađen funkcijom generalnog sekretara politbiroa CK KPJ. Na toj funkciji ostao je neprekidno do svoje smrti 1980. godine odnosno 44 godine. Kominterna, kojom je rukovodio komunistički diktator i tiranin Staljin, ovlastila je «Valtera» da rukovodi djelovanjem KPJ u Jugoslaviji. Masakr Brozovih «drugova» u Sovjetskom Savezu odvijao se je po njegovu odobrenju. U izdaji Staljinu čelnike KPJ u Moskvi su Josipu Brozu pomagali jugoboljševici Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš. (Poglavlje Krvavi tragovi Josipa Broza «Valtera» u moskovskoj kominterni temelji se na feljtonu g. Josipa Hećimovića Nikšića, objavljen 2005. u «Hrvatskoj slovu».)

Josip Broz «Tito» oklevetao vlastitu mrtvu suprugu... u izdaji, klevetanju svoje supruge Anne König, Josipu Brozu «Valteru» «Titu» nije trebala pomoć boljševika Josipa Kraša, Milovana Đilasa, Ive Lole Ribara ili Edvarda Kardelja. Svoju zakonitu suprugu je «Valter» riješio sam, zato što je bio kukavica i oportunist, bojeći se stati na stranu svoje uhićene žene u Moskvi, iako je znao da je nedužna. Josip Broz «Tito» imao je pet službenih (oficijelnih ) supruga, znači u vezi kojih postoje dokumenti o valjano sklopljenom civilnom braku, dok je u svom životu bio u ljubavnoj vezi sa 16 žena (Josip Broz bio je uvjereni ateist). (Poslije Drugog svjetskog rata se pjevalo: «Druže Tito, ja bi te upito, da l' se smije ljubiti po dvije?» Sam «Tito» u istoj pjesmi odgovara: «Smije sedam, samo da si vredan. Pazi druže, da te ne utuže!») Prva supruga Josip Broza bila je Ruskinja Pelagija Belousova Denisovna, koja mu je rodila sina Žarka, a Pelagijine nasljednice bile su navedena Njemica Anna König («Elza Johana Kenig»), koja je nosila komunistički pseudonim (izmišljeno ime) „Lucija Bauer“, a Josip Broz ju je zvao nadimkom «Lusi», i s njom je bio u braku od 1936. do 1938. godine. Anna König imala je iza sebe jedan nesretni brak s visokim funkcionerom Komunističke omladine Njemačke, budućim šefom istočnonjemačke zloglasne tajne policije STASI. Od svog drugog supruga Josipa Broza bila je mlađa 21 godinu, i upoznala ga je u moskovskom hotelu «Luks», gdje je 1935. boravio i Josip Broz, koji je u centrali Komunističke internacionale nosio komunistički pseudonim «Fridrih Valter». Pod optužbom da je njemački špijun, Staljinova zloglasna tajna policija NKVD uhitila je «Valterovu» ženu 29. listopada 1937. godine, kada se «Valter» nalazio izvan Sovjetskog Saveza. Pod istom monstruoznom optužbom uhićene su u biti obje Brozove supruge, bivša i aktualna. U to vrijeme je u Njemačkoj na vlasti bio nacistički pokret Adolfa Hitlera i odnosi između dva ideološka oponenta, Staljina i Hitlera, bili su napeti s obzirom da je Hitler vodio antiboljševičku kampanju u njemačkom 3. Reichu. Stoga su u Sovjetskom Savezu montirane optužnice za «izdaju», da je netko «fašistički špijun» i slično, bile u to vrijeme staljinističkih čistki na dnevnom redu, tako da je Staljin optužio više komunista kao «fašističke špijune» nego sam Hitler. Nedužna Anna König strijeljana je na smrt, od strane tajne policije, u Moskkvi, 29. prosinca 1937. godine. Njen suprug Josip Broz boravio je u vrijeme likvidacije svoje proskribirane supruge u Jugoslaviji i u Španjolskoj gdje je sudjelovao u radu Komunističke partije Jugoslavije, i u španjolskom građanskom ratu, da bi se 1938. godine vratio u «Meku» svjetskog komunizma, u Moskvu, i to kao kandidat za šefa politbiroao CK KPJ, od 1937. godine, nakon što je strijeljan šef politbiroa CK KPJ drug Milan Gorkić alias «Josif Čižinski Vaclarović». Pod težinom (lažne) optužbe, zbog koje je boljševički režim u Sovjetskom Savezu dao ubiti njegovu suprugu «Lusi», Josip Broz «Tito» se poput najveće kukavice ogradio od svoje vlastite zakonite žene koja je likvidirana u političkim čistkama. Inače, kao što je navedeno, Josip Broz je kompromitirajuće podatke o svojim jugoslavenskim drugovima iznosio dvojici funkcionara sovjetske tajne policije NKVD koji su radili u aparatu Kominterne u Moskvi, Bugarinu Ivi «Špineru» Karaivanovu, i Rusu «Jakuboviču» (pravo prezime ostalo je nepoznato odnosno šifrirano). Pod tadašnjim pseudonimom Kominterne «Fridrih Valter» je Josip Broz dao 27. rujna 1938. godine izjavu izvršnom komitetu Kominterne o svojoj pokojnoj supruzi, napisavši na ruskom jeziku, da «Taj je brak velika mrlja u mom partijskom životu». Pored toga kajao se «Valter» Broz: «Mislim da moj brak s Lucijom Bauer mogu da iskoriste saboteri naše partije u borbi protiv mene». Radilo se ujedno o izvješću Staljinovima agentima. Iako se iz Brozovih pisama svojoj supruzi iščitava da je svoju ženu «Lusi» cijenio posebno stoga što je odgajala njegova sina iz prvog braka, optužujući prvu suprugu da je bila nemarna u odgoju njihova djeteta, Josip Broz se nije nimalo dvoumio da izda svoju suprugu, u trenutku kada još nije ni znao da mu je žena skoro godinu dana mrtva. Situacija kada se iz straha izdaje svoje vlastite «drugove», čak i životnu družicu, svjedoči o totalitarnom sustavu zločinačkog komunizma koji pojedinca u tolikoj mjeri indoktrinira ideologijom da čovjek izdaje nedužna čovjeka pod izgovorom «napretka» društva. Kod Josipa Broza se, međutim, radi i o njegovoj osobnoj beskrupuloznosti, bezobzirnosti i oportunizmu, kada je bio u stanju oklevetati vlastitu suprugu, sa ciljem da postane šef politbiroa CK KPJ, i da ne padne u nemilost staljinističkog režima kojemu je služio kao vjeran pas, do kraja svog života. (Poglavlje «Josip Broz «Tito» oklevetao vlastitu mrtvu suprugu» temelji se na feljtonu g. Josipa Hećimovića Nikšića u «Hrvatskom slovu» 2005. i na članku u «Globusu» 2006.)

25.10.2007. u 19:27 • 6 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma

"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)

„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com

HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga

"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)

„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)

„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.

Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)

Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!

Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:

"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.