I.
Bio jednom jedan Crni blog komunizma koji je putovao iz socijalizma u komunizam. Bilo je to godine Gospodnje, negdje blizu padu komunističkog Berlinskog zida.
Na vlasti u zemlji socijalizma bilo je kolektivno Predsjedništvo kolektivne SFRJ koje je mijenjalo pokojnog druga maršala, kuneći se da s njegova puta neće skrenuti... niti za jedan jedini milimetar. Hm, moram priznati da se danas nismo puno ni udaljili s tog puta, ako istini pogledamo u oči i ugledamo nekadašnje funkcionere Partije kao današnje dužnosnike na Pantovčaku, na Trgu svetog Marka, na trgu tog Evanđelista čija se duša čudom čudi koliko u zemlji čudesa, zvana ZAVNOHRVATSKA, ima deklariranih katolika od kojih nemali broj laže sve u šesnaest da nisu nikad bili komunisti, a oni koji časno priznaju da jesu, naglašavaju kako su taj komunizam rušili iznutra. (Tko će im vjerovati, ljudi, tko?) Takvih funkcionera ima i na Trgu žrtava fašizma, kao i na Iblerovom trgu, gdje se pjeva „Od Vardara pa do Triglava...“, a na Trgu žrtava fašizma pjeva se „Bože čuvaj Hrvatsku“. Hm, Bože, čuvaj Hrvatsku – od takvih funkcionera, pardon, dužnosnika!
Crni blog komunizma (CBK) putovao je, dakle, iz zemlje socijalizma u zemlju komunizma, koja se isto zvala „socijalistička“ kao i zemlja u kojoj je živio Crni blog komunizma, i obje zemlje su bile savez republika, obje su bile zadužene do grla, obje su imale svoje male pionire, osim što je zemlja socijalizma imala svoju štafetu, a zemlja komunizma ne (tko im je kriv kad Nijemci nisu izvršili desant na Moskvu nego na Drvar), obje su imale svoje masovne grobnice, ali, i svoja socijalistička dostignuća, na pr. „čovjek novog kova“ rađa se samo u socijalizmu i komunizmu. Na Zapadu tada nisu znali što propuštaju jer nisu postali zemlje „proleterske“. Puna zaposlenost u socijalizmu, jer nema nezaposlenih, svi rade u socijalizmu, barem tri sata dnevno, a kad je Dan republike, majko mila, to se slavi od srijede do nedjelje, ili od nedjelje do srijede – uz kolinje i mošt. U zemlji socijalizma nema ni lažnih predizbornih obećanja jer nema ni izbora. Na vlasti jedna partija, dok su sve druge partije – u zatvoru, kako reče jedan prekaljeni revolucionar Oktobarske revolucije jednom zapadnom novinaru, na pitanje kako si boljševici zamišljalju višestranačje. U socijalizmu nema potrebe za radničkim štrajkovima, jer radnički sindikati misle isto što i Partija, a Partija je bila mišljenja da su radnici na vlasti i da nema potrebe da štrajkaju protiv sebe. Zaista logično.
Kad je, dakle, CBK putovao iz zemlje socijalizma u zemlju komunizma, a u školi su ga učili da je socijalizam samo prijelazna stepenica, pardon, stuba do komunizma, na vlasti u zemlji gdje su još davno dostigli komunizam, samo što u nazivlju svoje zemlje nisu ažurirali taj podatak, bio je jedan polućelavi drug s ožiljkom na skalpu ćele. Hm. Na Zapadu su ga zvali Gorbi, i bio je tamo kao lider komunizma jako popularan, a kod kuće su svi gunđali zbog njegove vladavine jer da ljudi nemaju, ne za mlijeko, nego da nema ni mlijeka za kupit u trgovinama.
Kako stoji danas u razvijenoj hrvatskoj tranzicijskoj zemlji? Neki imaju za mlijeko, neki nemaju, neki imaju za „mlieko“, neki nemaju za „mlieko“. Pišem i jednu u drugu varijantu pravopisa, dakle, fonetski i morfološki, tzv, „korienski“ koji je standardizirao naš jezikoslovac Ljudevit Gaj, a pišem to zato što su stanovnici Kroacije podijeljeni na lijeve i na desne, uvjetno rečeno, što me podsjeća na športsku (sportsku) igru u školi, a mislim da se zvala „graničar“... po 15 igrača na svakoj strani, i jedna druga gađa loptom; tko biva pogođen, ispada van, i tako sve dok ne ostane jedan jedini, i taj je junak u ime cijele momčadi. (CBK je imao čast jednom biti junakom.)
Krene, dakle, jednog dana CBK na put iz socijalizma u komunizam, i neznajući da će se jednog dana undercover zvati Crni blog komunizma. Vlak za komunizam vozio je isključivo iz glavnog grada zemlje „bratstva i jedinstva“. Tako je putovanje prvo počelo jednokolničkim autoputom „bratstvo i jedinstvo“ kojega su japanski imperijalisti zvali „sama jama“. Od tamo vozio je vlak u zemlju komunizma i glavni grad Moskvu koji ima najljepši metro na svijetu koji je dao izgraditi još „otac naroda“, „generalisimus“, „čelični“ Staljin čije je poznato geslo bilo: „Ljudi su problem. Nema ljudi – nema problema.“ Hoću reći, u čast najljepšeg metroa na svijetu svoj život je na oltar socijalističke domovine dalo 300 tisuća udarničkih radnika iz Gulaga d.o.o. (Isplatilo se, jer metro je mrak, mrak, ljudi!)
Išavši iz Soc. Republike Kroacije, skraćeno „SRH“ (čitaj: samo (ne)radnik hrče) u Savez Socijalističkih Sovjetskih Republika, CBK je sa sobom ponio prigodno štivo, knjigu pod naslovom „7000 dana u Sibiru“ od austrijskog komunista, i Zagrepčanina Karla Štajnera (Steinera) koji je 1936. bio direktor tiskare Komunističke internacionale (Kominterne) u Moskvi, i te godine ga Staljin pozvao na izlet u Sibir gdje mu je bilo tako lijepo da se u zavičaj, t.j. u Zagreb vratio tek 20 godina poslije, 1956. godine. Čita CBK, čita, čita, jer putovanje u glavni grad zemlje radnika i seljaka traje dvije noći i tri dana, ili tri noći i dva dana, teško je reći jer ipak je od tada prošlo otprilike onoliko godina koliko je drug Štajner bio na rečenom izletu, na svježem zraku, na zdravom radu koji je jačao, više duh a manje tijelo, i koji je izvrstan za držati dijetu. Čitajući tako, CBK-u se sve više i više počela dizati kosa na glavi, jer, kaže autor knjige da, dok se on vozio početkom tridesetih godina 20. st. u tada prvu zemlju socijalizma, na svakom željezničkom kolodvoru u socijalističkoj zemlji dolazile su bakice, i ne samo bakice nego i mlađe žene, i djeca, u dronjcima, proseći za malo rubalja i kopjejki (to je valuta u zemlji komunizma, preuzeta iz zločeste zemlje ruske imperijalističke) odnosno, ne proseći, nego prodajući zdrave jabuke.
Prvi dio vožnje vlakom odvijao se noću, a drugi dan, već u zemlji komunizma, vlak ulazi u jedan grad čije ime je je Crnom blogu nepoznato jer je, dok se učila ćirilica u zemlji latinice, Soc. R. Kroaciji, on je markirao nastavu, pa tko mu je kriv što nije znao čitat u zemlji komunizma; dobro, nešto je znao, ali nije mu se dalo stalno dešifrirati nazivlja mjesta i gradova. Pod dojmom knjige koju je za vrijeme putovanja stalno čitao, bilo mu je već zlo, pa ajde malo do prozora i svježeg zraka. Mali gradić ima veliki vozni park traktora, jer gradić se nalazi u najvećoj europskoj žitnici, u Soc. R. Ukrajini. Jedan pored drugog bila su poredana jedno 100 traktora, i to u jedno tri ili četiri reda; međutim, svi traktori totalno zahrđali, očito na kiši, godinama; dakle, traktori se u zemlji komunizma više nisu koristili, očito su prešišali Zapad i u poljoprivredi, i imaju nove tehnologije, kakav traktor i plug, ta demode tehnika. Ali, ne treba se sve pred Zapadom pokazati jer odmah će prekopirat tehnička dostignuća komunizma. Stoga je tajnovitost vrlina, u svakoj zemlji socijalizma. I tako je CBK izašao malo van iz kabine vlaka, na hodnik i na prozor, i gle, dolaze bakice i druge, mlađe žene i dječica, svi u dronjcima, prodaju zdrave jabuke: „Gospodine, gospodine, samo tri kopjejke sve jabuke, samo tri kopjejke“. Mislim si ja, kakav gospodin, zar nismo svi drugovi, ali onda šefica u vagonu objasni Crnom blogu da se radi o tome da u zemlji komunizma nemaju istu jeans-odjeću kao što je CBK nosio na sebi, i da smo mi za njih zapadnjaci, pa nas oslovljavaju sa „gospodine“. Neka im oprostimo, kaže. No, to je sporedno u cijeloj priči. Ključno je da su se na svakom glavnom kolodvoru u svakom gradu zemlje komunizma odvijale iste scene kao što ih je Karlo Štajner doživio tridesetih godina 20. stoljeća. CBK se jako zabrinuo, jer, ako je scenarij isti, vraća se u Soc. R. Kroaciju negdje koncem prvog desetljeća 21. stoljeća. Hm, zabrinutost zavlada u društvu Crnog bloga komunizma koje je s njim putovalo, jer im je CBK stalno pričao što je sve pročitao u famoznoj knjizi „7000 dana u Sibiru“.
Prije tog događaja dogodilo se još nešto bitno. Naime, u zemlji komunizma zvana savez socijalističkih... bili su napredniji nego u zemlji socijalizma, i shodno tome su imali širi kolosijek, pa vlakovi iz socijalizma, koji su išli u komunizam, morali su na graničnom prijelazu biti podvrgnuti plastičnoj operaciji zvana „digni kompoziciju vlaka u zrak, naravno, ne na način kako to radi danas jedan ljuti gospodin s dugom bradom, nego dizanje u zrak dizalicom, zatim vađenje transmisije s kotačima, i podmetanje šire transmisije s kotačima, i „idemo dalje“ – u zemlji komunizma. Taj granični prijelaz zvao se „Čop“, u trokutu između današenj Mađarske, Ukrajine, i Poljske.
Tada je to bio komunistički trokut, a danas je to trokut izumeđu Unije prevarenih, s jedne strane, i onih koji žele biti prevareni, s druge strane, i ući u Uniju, pod svaku cijenu, jer alternative nema! Nema, jer inače je kraj svijeta, povijesti i čovjeka. Gotovo je! Kraj! Konac. The End!
Uđe, dakle, šefica vagona u kabinu gdje je čitao CBK i njegovo društvo, i rekla umiljatim dubokim muškim glasom, jer žena u komunizmu ne smije pokazati slabost kao slabići na Zapadu, da svi moraju napustiti kabinu i izaći van! Hm, pa hladno je žena Božja! Zbilja nije normalna. Ma, tko ju šljivi, mi ostajemo unutra, na toplom. Nakon nekoliko minuta opet žena, ali ovaj puta ni traga od umiljatog glasića. Poput tvorničke sirene, one prave tvorničke kakve ima u zemlji komunizma, u zemlji socijalizma, i u zemlji kapitalizma podjednako, i zadere se tako da poruka nije mogla biti jasnija. Ili van, ili ćemo biti uhićeni! Hm, šale nije bilo, jer evo ti već granične straže tajne službe KGB koja je bila poznata po uljudnosti. U jednom hipu našli smo se pred zgradom na glavnom kolodvoru, ali ne sami, jedno 500 ljudi sklupćeni kao sardine u konzervi. S jedne i s druge strane jake straže Komunističkih graničnih bedačeka s kalašnjikovima, pa si ti misli. Jer, nema da bi netko iz zemlje socijalizma zbrisao u grad zemlje komunizma. Nema šanse. Okey. Gledajući oko sebe, CBK zapazi veliki zid na pristojnoj udaljenosti, ali ipak uočljiv, ne zbog toga što se raspadao od starosti nego zbog narisanog crteža na njemu: Stoji snažni očeličeni muž komunizma, onako mišićav kao skulpture Arijevaca u 3. Reichu, i u jednoj ruci drži malo dijete, dakle, djetešce, u drugoj ruci AK-47, a nogom gazi... ... ...da, da, junački gazi on kukasti križ. Pa da, ipak je „veliki generalisimus“ i „otac naroda“ pobijedio, uz pomoć „zapadih imperijalista“ i njihove vojne pomoći u oružju svih vrsta, mislim na mjesečne pošiljke od 500 ratnih zrakoplova, i 500 tenkova, one koji su mislili da je Napoleon imao grešku u koracima, a oni da su bezgrešni. CBK se nije pošteno nagledao nevjerojatnog antifašističkog džambo-plakata na spomenutom zidu, kad evo naredbe granične straže da svi moraju u zgradu! U roku dok kažeš keks, prostor ispred zgrade glavnog kolodvora bio je prazan.
E, sada, kad je CBK krenuo na put, nisu ga upozorili da sa sobom ponese plinsku masku jer bi mu to pomoglo kad se našao u toj zgradi. Miomiris, majko mila, nikad takav nije iskusio. I sve što postoji u zemlji komunizma ima specifični miomiris, ama baš svaki predmet ima isti smrdljivi miris, hoćeš stolac, hoćeš čašu, hoćeš konzervu, hoćeš odjeću, sve, sve, sve ima isti miris. No, dobro, ne mora biti sve isto kao u zemlji socijalizma, a kamoli kao na smrdljivom Zapadu. I dobro, mora i CBK na WC. Prilika je tu. Vlak biva još obrađivan, dakle, ima vremena. Brže nego je ušao, brže još je izišao iz komunističkog toaleta, zajedno sa svojim prijateljem iz društva. Što je bilo? U zemlji komunizma, barem u Čopu, WC-papir je trošak i nepotrebna stvar. Stoga ljudi, imate zdrave ruke i udrite bojat zidove u smeđe i crno-smeđe nijanse. Da, da, tamo su tada soboslikari bili na cijeni, u zemlji komunizma. (Navedeno nije karikirani prikaz nego very, very, a true story!!!) Reče prijatelj: čuj, idem prdnut, da dobijemo malo friškog zraka. I zaista, kakvoća zraka se u dotičnoj zgradi popravila. (To nije šala jer zborim istinu, ljudi, vjerujte!) Nakon toga, vožnja je krenula dalje, i ako nisu umrli, CBK i njegovo društvo, žive još i danas. (Nastavak slijedi, jer CBK je u ovoj priči došao do Čopa, a cilj je Moskva. Mos-kva!)
Lijep i srdačni pozdrav! Spasiba na pažnji! Vaš CBK!
Post je objavljen 01.12.2007. u 00:02 sati.