crniblogkomunizma

subota, 01.12.2007.

MOJE PUTOVANJE IZ ZEMLJE SOCIJALIZMA U ZEMLJU KOMUNIZMA

I.

Bio jednom jedan Crni blog komunizma koji je putovao iz socijalizma u komunizam. Bilo je to godine Gospodnje, negdje blizu padu komunističkog Berlinskog zida.

Na vlasti u zemlji socijalizma bilo je kolektivno Predsjedništvo kolektivne SFRJ koje je mijenjalo pokojnog druga maršala, kuneći se da s njegova puta neće skrenuti... niti za jedan jedini milimetar. Hm, moram priznati da se danas nismo puno ni udaljili s tog puta, ako istini pogledamo u oči i ugledamo nekadašnje funkcionere Partije kao današnje dužnosnike na Pantovčaku, na Trgu svetog Marka, na trgu tog Evanđelista čija se duša čudom čudi koliko u zemlji čudesa, zvana ZAVNOHRVATSKA, ima deklariranih katolika od kojih nemali broj laže sve u šesnaest da nisu nikad bili komunisti, a oni koji časno priznaju da jesu, naglašavaju kako su taj komunizam rušili iznutra. (Tko će im vjerovati, ljudi, tko?) Takvih funkcionera ima i na Trgu žrtava fašizma, kao i na Iblerovom trgu, gdje se pjeva „Od Vardara pa do Triglava...“, a na Trgu žrtava fašizma pjeva se „Bože čuvaj Hrvatsku“. Hm, Bože, čuvaj Hrvatsku – od takvih funkcionera, pardon, dužnosnika!

Crni blog komunizma (CBK) putovao je, dakle, iz zemlje socijalizma u zemlju komunizma, koja se isto zvala „socijalistička“ kao i zemlja u kojoj je živio Crni blog komunizma, i obje zemlje su bile savez republika, obje su bile zadužene do grla, obje su imale svoje male pionire, osim što je zemlja socijalizma imala svoju štafetu, a zemlja komunizma ne (tko im je kriv kad Nijemci nisu izvršili desant na Moskvu nego na Drvar), obje su imale svoje masovne grobnice, ali, i svoja socijalistička dostignuća, na pr. „čovjek novog kova“ rađa se samo u socijalizmu i komunizmu. Na Zapadu tada nisu znali što propuštaju jer nisu postali zemlje „proleterske“. Puna zaposlenost u socijalizmu, jer nema nezaposlenih, svi rade u socijalizmu, barem tri sata dnevno, a kad je Dan republike, majko mila, to se slavi od srijede do nedjelje, ili od nedjelje do srijede – uz kolinje i mošt. U zemlji socijalizma nema ni lažnih predizbornih obećanja jer nema ni izbora. Na vlasti jedna partija, dok su sve druge partije – u zatvoru, kako reče jedan prekaljeni revolucionar Oktobarske revolucije jednom zapadnom novinaru, na pitanje kako si boljševici zamišljalju višestranačje. U socijalizmu nema potrebe za radničkim štrajkovima, jer radnički sindikati misle isto što i Partija, a Partija je bila mišljenja da su radnici na vlasti i da nema potrebe da štrajkaju protiv sebe. Zaista logično.

Kad je, dakle, CBK putovao iz zemlje socijalizma u zemlju komunizma, a u školi su ga učili da je socijalizam samo prijelazna stepenica, pardon, stuba do komunizma, na vlasti u zemlji gdje su još davno dostigli komunizam, samo što u nazivlju svoje zemlje nisu ažurirali taj podatak, bio je jedan polućelavi drug s ožiljkom na skalpu ćele. Hm. Na Zapadu su ga zvali Gorbi, i bio je tamo kao lider komunizma jako popularan, a kod kuće su svi gunđali zbog njegove vladavine jer da ljudi nemaju, ne za mlijeko, nego da nema ni mlijeka za kupit u trgovinama.

Kako stoji danas u razvijenoj hrvatskoj tranzicijskoj zemlji? Neki imaju za mlijeko, neki nemaju, neki imaju za „mlieko“, neki nemaju za „mlieko“. Pišem i jednu u drugu varijantu pravopisa, dakle, fonetski i morfološki, tzv, „korienski“ koji je standardizirao naš jezikoslovac Ljudevit Gaj, a pišem to zato što su stanovnici Kroacije podijeljeni na lijeve i na desne, uvjetno rečeno, što me podsjeća na športsku (sportsku) igru u školi, a mislim da se zvala „graničar“... po 15 igrača na svakoj strani, i jedna druga gađa loptom; tko biva pogođen, ispada van, i tako sve dok ne ostane jedan jedini, i taj je junak u ime cijele momčadi. (CBK je imao čast jednom biti junakom.)

Krene, dakle, jednog dana CBK na put iz socijalizma u komunizam, i neznajući da će se jednog dana undercover zvati Crni blog komunizma. Vlak za komunizam vozio je isključivo iz glavnog grada zemlje „bratstva i jedinstva“. Tako je putovanje prvo počelo jednokolničkim autoputom „bratstvo i jedinstvo“ kojega su japanski imperijalisti zvali „sama jama“. Od tamo vozio je vlak u zemlju komunizma i glavni grad Moskvu koji ima najljepši metro na svijetu koji je dao izgraditi još „otac naroda“, „generalisimus“, „čelični“ Staljin čije je poznato geslo bilo: „Ljudi su problem. Nema ljudi – nema problema.“ Hoću reći, u čast najljepšeg metroa na svijetu svoj život je na oltar socijalističke domovine dalo 300 tisuća udarničkih radnika iz Gulaga d.o.o. (Isplatilo se, jer metro je mrak, mrak, ljudi!)

Išavši iz Soc. Republike Kroacije, skraćeno „SRH“ (čitaj: samo (ne)radnik hrče) u Savez Socijalističkih Sovjetskih Republika, CBK je sa sobom ponio prigodno štivo, knjigu pod naslovom „7000 dana u Sibiru“ od austrijskog komunista, i Zagrepčanina Karla Štajnera (Steinera) koji je 1936. bio direktor tiskare Komunističke internacionale (Kominterne) u Moskvi, i te godine ga Staljin pozvao na izlet u Sibir gdje mu je bilo tako lijepo da se u zavičaj, t.j. u Zagreb vratio tek 20 godina poslije, 1956. godine. Čita CBK, čita, čita, jer putovanje u glavni grad zemlje radnika i seljaka traje dvije noći i tri dana, ili tri noći i dva dana, teško je reći jer ipak je od tada prošlo otprilike onoliko godina koliko je drug Štajner bio na rečenom izletu, na svježem zraku, na zdravom radu koji je jačao, više duh a manje tijelo, i koji je izvrstan za držati dijetu. Čitajući tako, CBK-u se sve više i više počela dizati kosa na glavi, jer, kaže autor knjige da, dok se on vozio početkom tridesetih godina 20. st. u tada prvu zemlju socijalizma, na svakom željezničkom kolodvoru u socijalističkoj zemlji dolazile su bakice, i ne samo bakice nego i mlađe žene, i djeca, u dronjcima, proseći za malo rubalja i kopjejki (to je valuta u zemlji komunizma, preuzeta iz zločeste zemlje ruske imperijalističke) odnosno, ne proseći, nego prodajući zdrave jabuke.

Prvi dio vožnje vlakom odvijao se noću, a drugi dan, već u zemlji komunizma, vlak ulazi u jedan grad čije ime je je Crnom blogu nepoznato jer je, dok se učila ćirilica u zemlji latinice, Soc. R. Kroaciji, on je markirao nastavu, pa tko mu je kriv što nije znao čitat u zemlji komunizma; dobro, nešto je znao, ali nije mu se dalo stalno dešifrirati nazivlja mjesta i gradova. Pod dojmom knjige koju je za vrijeme putovanja stalno čitao, bilo mu je već zlo, pa ajde malo do prozora i svježeg zraka. Mali gradić ima veliki vozni park traktora, jer gradić se nalazi u najvećoj europskoj žitnici, u Soc. R. Ukrajini. Jedan pored drugog bila su poredana jedno 100 traktora, i to u jedno tri ili četiri reda; međutim, svi traktori totalno zahrđali, očito na kiši, godinama; dakle, traktori se u zemlji komunizma više nisu koristili, očito su prešišali Zapad i u poljoprivredi, i imaju nove tehnologije, kakav traktor i plug, ta demode tehnika. Ali, ne treba se sve pred Zapadom pokazati jer odmah će prekopirat tehnička dostignuća komunizma. Stoga je tajnovitost vrlina, u svakoj zemlji socijalizma. I tako je CBK izašao malo van iz kabine vlaka, na hodnik i na prozor, i gle, dolaze bakice i druge, mlađe žene i dječica, svi u dronjcima, prodaju zdrave jabuke: „Gospodine, gospodine, samo tri kopjejke sve jabuke, samo tri kopjejke“. Mislim si ja, kakav gospodin, zar nismo svi drugovi, ali onda šefica u vagonu objasni Crnom blogu da se radi o tome da u zemlji komunizma nemaju istu jeans-odjeću kao što je CBK nosio na sebi, i da smo mi za njih zapadnjaci, pa nas oslovljavaju sa „gospodine“. Neka im oprostimo, kaže. No, to je sporedno u cijeloj priči. Ključno je da su se na svakom glavnom kolodvoru u svakom gradu zemlje komunizma odvijale iste scene kao što ih je Karlo Štajner doživio tridesetih godina 20. stoljeća. CBK se jako zabrinuo, jer, ako je scenarij isti, vraća se u Soc. R. Kroaciju negdje koncem prvog desetljeća 21. stoljeća. Hm, zabrinutost zavlada u društvu Crnog bloga komunizma koje je s njim putovalo, jer im je CBK stalno pričao što je sve pročitao u famoznoj knjizi „7000 dana u Sibiru“.

Prije tog događaja dogodilo se još nešto bitno. Naime, u zemlji komunizma zvana savez socijalističkih... bili su napredniji nego u zemlji socijalizma, i shodno tome su imali širi kolosijek, pa vlakovi iz socijalizma, koji su išli u komunizam, morali su na graničnom prijelazu biti podvrgnuti plastičnoj operaciji zvana „digni kompoziciju vlaka u zrak, naravno, ne na način kako to radi danas jedan ljuti gospodin s dugom bradom, nego dizanje u zrak dizalicom, zatim vađenje transmisije s kotačima, i podmetanje šire transmisije s kotačima, i „idemo dalje“ – u zemlji komunizma. Taj granični prijelaz zvao se „Čop“, u trokutu između današenj Mađarske, Ukrajine, i Poljske.

Tada je to bio komunistički trokut, a danas je to trokut izumeđu Unije prevarenih, s jedne strane, i onih koji žele biti prevareni, s druge strane, i ući u Uniju, pod svaku cijenu, jer alternative nema! Nema, jer inače je kraj svijeta, povijesti i čovjeka. Gotovo je! Kraj! Konac. The End!

Uđe, dakle, šefica vagona u kabinu gdje je čitao CBK i njegovo društvo, i rekla umiljatim dubokim muškim glasom, jer žena u komunizmu ne smije pokazati slabost kao slabići na Zapadu, da svi moraju napustiti kabinu i izaći van! Hm, pa hladno je žena Božja! Zbilja nije normalna. Ma, tko ju šljivi, mi ostajemo unutra, na toplom. Nakon nekoliko minuta opet žena, ali ovaj puta ni traga od umiljatog glasića. Poput tvorničke sirene, one prave tvorničke kakve ima u zemlji komunizma, u zemlji socijalizma, i u zemlji kapitalizma podjednako, i zadere se tako da poruka nije mogla biti jasnija. Ili van, ili ćemo biti uhićeni! Hm, šale nije bilo, jer evo ti već granične straže tajne službe KGB koja je bila poznata po uljudnosti. U jednom hipu našli smo se pred zgradom na glavnom kolodvoru, ali ne sami, jedno 500 ljudi sklupćeni kao sardine u konzervi. S jedne i s druge strane jake straže Komunističkih graničnih bedačeka s kalašnjikovima, pa si ti misli. Jer, nema da bi netko iz zemlje socijalizma zbrisao u grad zemlje komunizma. Nema šanse. Okey. Gledajući oko sebe, CBK zapazi veliki zid na pristojnoj udaljenosti, ali ipak uočljiv, ne zbog toga što se raspadao od starosti nego zbog narisanog crteža na njemu: Stoji snažni očeličeni muž komunizma, onako mišićav kao skulpture Arijevaca u 3. Reichu, i u jednoj ruci drži malo dijete, dakle, djetešce, u drugoj ruci AK-47, a nogom gazi... ... ...da, da, junački gazi on kukasti križ. Pa da, ipak je „veliki generalisimus“ i „otac naroda“ pobijedio, uz pomoć „zapadih imperijalista“ i njihove vojne pomoći u oružju svih vrsta, mislim na mjesečne pošiljke od 500 ratnih zrakoplova, i 500 tenkova, one koji su mislili da je Napoleon imao grešku u koracima, a oni da su bezgrešni. CBK se nije pošteno nagledao nevjerojatnog antifašističkog džambo-plakata na spomenutom zidu, kad evo naredbe granične straže da svi moraju u zgradu! U roku dok kažeš keks, prostor ispred zgrade glavnog kolodvora bio je prazan.

E, sada, kad je CBK krenuo na put, nisu ga upozorili da sa sobom ponese plinsku masku jer bi mu to pomoglo kad se našao u toj zgradi. Miomiris, majko mila, nikad takav nije iskusio. I sve što postoji u zemlji komunizma ima specifični miomiris, ama baš svaki predmet ima isti smrdljivi miris, hoćeš stolac, hoćeš čašu, hoćeš konzervu, hoćeš odjeću, sve, sve, sve ima isti miris. No, dobro, ne mora biti sve isto kao u zemlji socijalizma, a kamoli kao na smrdljivom Zapadu. I dobro, mora i CBK na WC. Prilika je tu. Vlak biva još obrađivan, dakle, ima vremena. Brže nego je ušao, brže još je izišao iz komunističkog toaleta, zajedno sa svojim prijateljem iz društva. Što je bilo? U zemlji komunizma, barem u Čopu, WC-papir je trošak i nepotrebna stvar. Stoga ljudi, imate zdrave ruke i udrite bojat zidove u smeđe i crno-smeđe nijanse. Da, da, tamo su tada soboslikari bili na cijeni, u zemlji komunizma. (Navedeno nije karikirani prikaz nego very, very, a true story!!!) Reče prijatelj: čuj, idem prdnut, da dobijemo malo friškog zraka. I zaista, kakvoća zraka se u dotičnoj zgradi popravila. (To nije šala jer zborim istinu, ljudi, vjerujte!) Nakon toga, vožnja je krenula dalje, i ako nisu umrli, CBK i njegovo društvo, žive još i danas. (Nastavak slijedi, jer CBK je u ovoj priči došao do Čopa, a cilj je Moskva. Mos-kva!)

Lijep i srdačni pozdrav! Spasiba na pažnji! Vaš CBK!

01.12.2007. u 00:02 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma

"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)

„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com

HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga

"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)

„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)

„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.

Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)

Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!

Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:

"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.

CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

subota, 01.12.2007.

MOJE PUTOVANJE IZ ZEMLJE SOCIJALIZMA U ZEMLJU KOMUNIZMA

Opis bloga Black Blog of the Communism

Erich Fromm

Link