Na djelu je psihološko-propagandni rat protiv suvereniteta Republike Hrvatske. Psihološko-propagandni rat vodi se po svim obrascima priručnika tajnih službi, i različitim intenzitetom. Intenzitet pritiska na Hrvatsku doživio je novu kvalitetu. Pritisak se vrši iz inozemstva, i od strane unutarnjeg neprijatelja koji i ne krije da je neprijatelj ove zemlje, a pri tome ne mislim samo na određene srpske predstavnike u Hrvatskoj nego i na ostatke moćnog jugoslavenskog komunističkog i udbaškog podzemlja koje svoje pipke ima duboko u strukturama hrvatske države. Trenutno Hrvatska nema nikakvu kontraobavještajnu zaštitu od takvih napada jer su njene tajne službe udbaške, i okrenute suzbijanju oporbe. Predstavnici vlasti su uglavnom korumpirani, tako da je psihološko-propagandni napad na Hrvatsku bez gotovo ikakve rekacije vlade Republike Hrvatske, a predsjednik Republike tako i tako je na strani onih drugih.
Pritisak na Hrvatsku je različit, ali s jednim ciljem – slomiti hrvatski suverenitet. Stoga se provocira ustavni poredak Republike Hrvatske, napada se hrvatski jezik i pravo Hrvata na narodnu samobitnost koja uključuje i pravo na hrvatski jezik, na hrvatski pravopis i latinično pismo.
Iz etnički očišćene četničke tvorevine „Republike Srpske“ dolaze prijedlozi da se Republiku Hrvatsku pred međunarodnim sudskim tijelima optuži za navodni genocid nad Srbima u NDH koji se u NDH nikada nije dogodio. Stalno spominjanje „700. 000“ navodnih srpskih žrtava u NDH, koje velikosrpski krugovi plasiraju u svijetu, na tom su tragu. Posljednji takav napad dogodio se u Neue Rheinische Zeitung početkom ove godine od njemačkog i svjetski poznatog ateističkog i marksističkog kritičara Rimokatoličke crkve i vanjskog suradnika Srpske akademije nauka i umjetnosti, Karlheinz Deschnera.
Zatim veliki pritisak predstavlja haaška optužnica protiv zapovjednika i generala Hrvatske vojske, Ante Gotovine, u kojoj se preko Gotovine optužuje vlast hrvatske države da je za vrijeme i nakon „Oluje“ etnički očistila srpsku nacionalnu manjinu s nekadašnjih okupiranih područja. Četnik i nekadašnji politički tajnik pobunjeničke paravlade u tako zvanoj „Republici Srpskoj Krajini“, Savo Štrbac, bio je jedan od glavnih informatora haaškog tužiteljstva, na osnovi čega je general Gotovina i optužen. Savo Štrbac ne taji da mu je cilj Gotovinina osuda, kako bi se preko takve osude međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine aktivirao propali međunarodni plan Z-4 od Kontaktne skupine (SAD, Francuska, Velika Britanija, Rusija i Njemačka) koji je 1995. uoči hrvatske vojno-redarstvene oslobodilačke akcije „Bljesak“ predviđao podjelu suvereniteta Republike Hrvatske između Hrvata i pobunjenih Srba koji bi na okupiranom području dobili političku autonomiju, pravo na vlastitu policiju, školstvo, valutu, pravo na srpski jezik u javnoj uporabi, mirovine, socijalna davanja i druge benficije iz hrvatskog državnog proračuna. (Plan Z-4 nije operacionaliziran zato što ga je odbio glupan i ratni zločinac Milan Martić.) Prisjećamo se da su glavni promotori tzv. „Plana Z-4“ u hrvatskoj javnosti bili Stjepan Mesić i Josip Manolić. Po tom planu je Hrvatska trebala postati federacija ili konfederacija, dakle, podijeljeni suverenitet između Hrvata i Srba, a poanta bi bila da bi Srbi u Hrvatskoj dobili ustavni status naroda, a ne više nacionalne manjine. To bi na kraći ili duži rok bio kraj bilo kakve hrvatske državnosti. Međutim, moćni srpski saveznici u svijetu, prije svega Velika Britanija i Rusija, rade na tome da bude skršen hrvatski suverenitet sada kad nije u vrijeme rata, jer u prošlom ratu srpski saveznici u svijetu, koji su otvoreno podržavali Miloševićevu agresiju na Hrvatsku i BiH, nisu uspjeli u svom naumu da preko Srbije zavladaju zapadnim Balkanom. U jednom trenutku se činilo da su Britanci uspjeli kada je predsjednik Tuđman pokleknuo pred zahtjevom da na crte velikosrpskih osvajanja u Hrvatskoj dođu početkom 1992. međunarodne snage UNPROFOR, što je bila ucjena da Europska Zajednica (prethodnica Europske Unije) prizna Republici Hrvatskoj državnu nezavisnost i otcjepljenje od Jugoslavije ili drugim riječima da Hrvatska bude međunarodno priznata. Kada je u „Oluji“ srušena kao kula od karata tzv. „Krajina“, propao je i britanski plan o ponovnom dobivanju kontrole nad zapadnim Balkanom. Zato se nakon „Oluje“ sakupljaju nove snage u svijetu, i u Hrvatskoj, za rušenje hrvatskog suvereniteta. Na tom je tragu i najnovija afera u Jagodnjaku.
SRPSKI ŠOVINIZAM U JAGODNJAKU I VELIKOSRPSKI UDAR NA PANTOVČAKU
Srpski šovinist u Jagodnjaku, Milovan Ležaja, ravnatelj jedne osnovne škole u tom dijelu hrvatskog Podunavlja, bio je za vrijeme rata četnik. Kako je u svom priopćenju i javnom prosvjedu upozorila udruga Hrvatskih vojnih invalida domovinskog rata, „...Miroslav Ležaja je za vrijeme okupacije bio strah i trepet za sve nesrbe Jagodnjaka i napose Končareve ulice. Tijekom srpske okupacije nasilno je uselio u kuću samohrane majke (bolesne kćerke) Ane Sigetac koja je s najlon-vrećicom morala otići u Osijek“. Drugim riječima, Milovan Ležaja je gospođu Sigetac, uz pomoć velikosrpskog režima, za vrijeme rata etnički očistio. „Vratila se 1998. godine, ali ne u svoju kuću. Poslije vratolomija s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) uspjela se ipak useliti u kuću, dok se Ležaja preselio preko puta u kuću odbjeglog kolege četnika Milovana Urukala.“
Prisjetimo se, predsjednik Tuđman dogovorio se uoči „Ouje“ sa Slobodanom Miloševićem da „Oluja“ neće obuhvatiti hrvatsko Podunavlje. Tako se dogodilo da je nakon rata u Vukovaru počelo živjeti 70 posto Srba, dok ih je prije rata bilo ispod 40 posto odnosno u relativnom broju je bilo prije rata manje Srba nego Hrvata u Vukovaru. Prisjećamo se i kako je savjetnik predsjednika Tuđmana, ing. Hrvoje Šarinić, potpisao s međunarodnom zajednicom tako zvani „Erdutski sporazum“ po kojemu su Srbi u hrvatskom Podunavlju dobili specijalni politički autonomni status koji je obuhvaćao da srpski regruti ne pohađaju vojni rok u Hrvatskoj vojsci, i da srpski učenici u školama ne uče povijest po hrvatskom školsko-obrazovnom programu, tako da nisu učili da je Miloševićeva Srbija i JNA izvršila agresiju na Hrvatsku, napad, opsadu i okupaciju Vukovara i etničko čišćenje, kao i da nastavu ne slušaju na hrvatskom jeziku nego isključivo na srpskom jeziku. Kada je pred kamerama Hrvatske televizije Franjo Tuđman 1998. slavodobitno izveo još jednu medijsku manipulaciju s uspostavom ustavno-pravnog poretka u hrvatskom Podunavlju, hrvatsku je javnost ostavio u medijskom mraku glede novih prava koje je dao Srbima u istočnoj Hrvatskoj, i to na vukovarskom području koje je bilo najžešće na udaru velikosrpske agresije, i koje je otporom agresoru spasilo hrvatski suverenitet i samobitnost hrvatske nacije. Godinama nakon rata je hrvatska policija u Podunavlju bila pod međunarodnim monitoringom međunarodnih policijskih snaga odnosno tutora, kao da je Hrvatska izvršila agresiju na Srbiju, a ne Srbija na Hrvatsku.
Ovih dana obnovljen je napad na hrvatsku povijest. Trojka na čelu s titoističkim povjesničarom Tvrtkom Jakovinom sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, lansirao je ponovo prijedlog dodatka za školske udžbenike povijesti u osnovnim školama u Hrvatskoj, u kojima nema ni riječi o velikosrpskoj agresiji odnosno doslovno nema riječi „agresija“, a osim hrvatskog gledišta, daju se i gledišta agresora, dakle, Beograda, Srbije i četnika, što bi bilo isto kao kada bi francuski učenici učili gledišta Hitlerovih nacista koji su vjerojatno imali neka gledišta kada su izvršili agresiju na Republiku Francusku u lipnju 1940. godine. Istovremeno predsjednik Mesić u razgovoru za beogradske „Večernje novosti“ nedavno predlaže uvođenje pisma srpske ćirilice u hrvatski školsko-obrazovni program za sve učenike, bez obzira na nacionalnost, i time izravno jača velikosrpski pritisak na Hrvatsku, i daje prilog rušenju hrvatskog suvereniteta. U predsjedničkom uredu na Pantovčaku Mesić je zaposlio neke neprijatelje Republike Hrvatske na čelu sa savjetnikom za vanjsku politiku Budimirom Lončarom, nekadašnjim visokim oficirom jugokomunističke totalitarne i terorističke tajne službe OZNE, i posljednjim ministrom vanjskih poslova Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koji je u Vijeću sigurnosti OUN 1991. tražio uvođenje embarga na izvoz oružja u SFRJ. S obzirom da je JNA sa srpskim četnicima bila naoružana do zuba, embargo nije pogađao Srbiju i Beograd nego razoružanu Hrvatsku.
Ulazak predstavnika srpske nacionalne manjine iz reda Srpske demokratske samostalne stranke (SDSS) u službenu koaliciju s vladajućom Hrvatskom demokratskom zajednicom i u vladu Republike Hrvatske dodatno je ojačao dojam (percepciju) najvećeg dijela hrvatske javnosti da se radi o uzastopnim velikosrpskim udarima na dostojanstvo hrvatskog naroda. Iako nije nužno da predstavnik srpske nacionalne manjine uopće sudjeluje u hrvatskim vlastima na nacionalnoj razini, samo sudjelovanje ponekog predstavnika srpske nacionalnosti u hrvatskim vlastima ne bi bila tragedija niti sporno ako bi kandidati dolazili sa izbornih lista hrvatskih stranaka, ali ako dolaze sa izborne liste Srpske demokratske samostalne stranke onda je to problem zato što se u toj stranci nalaze i Srbi koji su sudjelovali u velikosrpskoj pobuni i agresiji na Hrvatsku. Preduvjet sudjelovanju stranke SDSS u hrvatskim vlastima bila bi lustracija u toj stranci i udaljavanju bivših četnika iz javnog i političkog života Hrvatske. Stoga je neophodan zakon o lustraciji koji bi riješo pitanje bivših četnika, ali i pitanje bivših komunista u strukturama hrvatske države. Naravno da naše vlasti neće nikada donijet takav zakon jer svoju vlast i temelje na nekadašnjim komunističkim kadrovima pa bi sami sebe morali lustrirati. Stoga će lustracija doći jedino od buduće neke nekomunističke hrvatske demokratske snage koja će se izboriti za mjesto pod suncem u hrvatskom parlamentu.
Usput rečeno, Mesićev prijedlog za uvođenjem srpske ćirilice nije pao s Marsa jer je g. Mesić 1967. godine, kada je još bio „drug“, što je danas zasigurno u srcu, kao delegat komunističke skupštine u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske održao filipiku i najoštrije napao predstavnike Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku za koje je zahtijevao zatvorske kazne, zbog verbalnog delikta odnosno zato što su se „drznuli“ zatražiti zaštitu za hrvatski jezik od daljnje srbizacije.
Na takvim primjerima kao što je Mesićev prijedlog o uvođenju srpske ćirilice u Hrvatskoj vidi se licemjerje onih koji se navodno zaklinju u Europu, u europske, civilizacijske vrijednosti dok kod kuće uopće ne poštuju Ustav Republike Hrvatske koji spada u dio europske baštine, i civilizacijsku vrijednost.
Po Ustavu RH je hrvatski jezik JEDINI jezik javne uporabe u Hrvatskoj. Srpski šovinist Milovan Ležaja brani hrvatskim učenicima u školi u kojoj je ravnatelj učenje na hrvatskom jeziku, i izravno krši Ustav RH. Ministar obrazovanja i znanosti, dr. Dragan Primorac (HDZ) nije protiv navedenog ravnatelja podnio kaznenu prijavu, niti su se javila razvikana društva za zaštitu ljudskih prava da stanu u obranu ljudskih prava hrvatskih učenika u Jagodnjaku, u istom onom mjestu u kojemu su uoči početka rata šovinisti Vojislav Šešelj i njegova četnička banda držali velikosrpske šovinističke huškačke govore protiv Hrvata. HHO osuđuje što se Ležaju navodno proziva zbog njegove srpske nacionalnosti, što uopće nije istina, nego se tog tipa proziva zato što je šovinist, a to što je srpske nacionalnosti je sporedna pojava; mogao bi biti i Kinez, ali kada bi zahtijevao od hrvatskih učenika prisilno učenje na pismu srpske ćirilice, svejedno bi bio šovinist; riječ je o principima, i o poštivanju ili nepoštivanju hrvatskog ustava. Gdje je sada hrvatski parlamentarni „Savez za Europu“, gdje su SDP i HDZ da u zaštitu uzmu hrvatsku djecu u Jagodnjaku? Gdje ste dame i gospodo kukavice i licemjeri? Gdje su liberalni mediji da osude ponašanje ravnatelja Ležaje koji uopće nije dobio otkaz iako ga je zaslužio, i koji kao bivši četnik ne bi ni smio raditi u nekoj školi u Hrvatskoj. Koliko znam, u školama nema niti jednog zaposlenog bivšeg ustaše, ali ima bivših komunista, a kako vidimo, i četnika. I kako to ne bi bilo sve, jedan je britanski zastupnik u Europskom parlamentu postavio prošle godine, na prvi pogled blesavi i smiješan prijedlog da – „neka se narodi zapadnog Balkana dogovore o jednom jeziku kojim bi se služili u Europskoj Uniji kada jednom postanu članice Unije“. Naravno, ratni zločinac Vojislav Šešelj iz svoje haaške ćelije poručuje u svojoj najnovijoj knjizi da je „hrvatska nacija jedna umjetna i nepostojeća nacija koju da je stvorio Vatikan“. Incidenti u Vukovaru su svakodnevni, ali oni velikosrpski, kao kada su Srbi u Negoslavcima vijorili prošle godine zastavom „Republike Srpske Krajine“. Još samo nedostaje da Mesić predloži uvođenje himne „Hej Slaveni“ i da se još jednom ispriča u ime RH za zločine nad Srbima, i u biti da se ispriča što smo se branili od njihove agresije, iako nam Srbi ni tada ne bi oprostili jer za velikosrpsk politiku je dobar Hrvat samo mrtav Hrvat. Šef misije OESS-a u Hrvatskoj je prošle godine ustvrdio da je „položaj hrvatskih povratnika u BiH na područje „RS“ puno teži nego položaj srpskih povratnika u Hrvatsku“. Osim toga, u „RS“ se vratilo samo šest posto od u ratu etnički očišćenih Hrvata, dok se u Republiku Hrvatsku vratilo preko 100 tisuća Srba ili oko 50 posto onih koji su 1995. sami pobjegli u „RS“ i u Srbiju. (Prilikom povratka izbjeglica nema reciprociteta.) Prijedlozi da hrvatska država srpskim povratnicima izgradi stanove i kuće, i da im isplati mirovine za razdoblje pobune, agresije i okupacije, na tragu je psihološko-propagandnog rata protiv Republike Hrvatske koji je proprimio na intenzitetu što se više približava početak suđenja generalu Anti Gotovini. Ovisno o ishodu toga suđenja velikosrpska politika će doživjeti još jedan slom, ili, ne daj Bože, još jednu pirovu pobjedu.
CBK, 27. I 2008.
Post je objavljen 26.01.2008. u 22:50 sati.