Neue Rheinische Zeitung iz njemačkoga starorimskoga grada Kölna (Cologne) na rijeci Rheini, novine u kojima su 1848. svoja stajališta objavljivali tvorci totalitarnog komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, objavile su on line izdanju tih novina 2. siječnja 2008. paraznanstveni uradak njemačkog ateista i kritičara Rimokatoličke crkve, Karlheinza Deschnera, vanjskoga suradnika Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) iz Beograda. U članku „Jugoslavija nekoć kao danas“ je Deschner ponovio velikosrpsku i jugokomunističku propagandu o navodno „700 tisuća“ ubijenih Srba u NDH od strane ustaškog režima poglavnika Pavelića.
Hrvatski povjesničar njemačkog etničkog podrijetla, dr. Vladimir Geiger, iz Hrvatskog instituta za povijest, i voditelj znanstvenog projekta „Ljudski gubitci Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću“ naveo je u vezi Deschnerovih optužbi na račun Republike Hrvatske „kako je imalo upućenijima jasno da su navodi i podaci preuzeti iz stare jugoslavenske literature, ili što je vjerojatnije, iz novije srbijanske literature koja i dalje zastupa stare stavove i navode o ustaškim zločinima i stradanjima Srba“. Podsjetio je također da su historiografija (nauk o povijesti), demografija (nauk o broju umrlih i rođenih) i viktimologija (nauk o žrtvama) podatke o broju stradalih Srba u NDH, koje navodi Deschner, u potpunosti odbacile.
Niti godinu dana nakon prvog velikog napada na Republiku Hrvatsku, na hrvatski, narod, na Oca domovine, na povijesnu znanost, pa i na zdrav razum, koji je poveo njemački profesor i lingvist Wolf Oschlies u njemačkom on line političkom mjesečniku za politiku i povijest, Europsko-Azijski magazin (www.eurasischesmagazin.de) gdje je objavio dva članka u kojima je negirao postojanje hrvatskog jezika, i postojanje jugokomunističkih žrtava, proglasivši „Bleiburg“ mitom „hrvatskih fašista“, a Oca domovine Antu Starčevića nazvao „političkim patuljkom“, te pravašku ideologiju „pretečom Hitlerove nacističke ideologije“, Karlheinz Deschner nastavlja tamo gdje je Oschlies stao. Unutar razdoblja od početka 2007. do početka 2008. kada imamo dva velika napada na hrvatski narod, koje velikosrpski i jugoslavenski apologeti kolektivno optužuju za rasizam i fašizam, službeni predstavnici rasističke i fašističko-komunističke tako zvane „Republike Srpske“ na čelu s velikosrpskim političarem Dodikom najavljuju sudsku optužnicu protiv Republike Hrvatske i zahtjev za plaćanjem novčane odštete srpskim žrtvama iz NDH. Nekoliko tjedana prije te najave je bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista objavilo rezultate ankete po kojoj su bosanskohercegovački Hrvati navodo Milorada Dodika proglasili najboljim političarem godine u Bosni i Hercegovini u 2007. godini. U isto vrijeme je Međunarodni sud pravde (ICJ), sa sjedištem u Den Haagu, na kojemu se raspravljalju optužbe za genocid, odbacio tužbu države Bosne i Hercegovine protiv Republike Srbije za odgovornost za velikosrpski genocid u BiH od 1992. do 1995. godine, ali je istovremeno utvrdio u odbačenoj presudi da je genocid počinjen u Srebrenici, i da „se Republika Srpska temelji na genocidu“, a da „je Miloševićev režim mogao spriječiti Karadžićeve Srbe u izvršenju genocida“ nad bosanskim muslimanima, te da Republika Srbija snosi moralnu odgovornost za genocid.
Velikosrpske laži o tome da ne postoji hrvatski jezik ni hrvatski narod, te najava obračuna s Hrvatima počela je 1902. godine kada je glasilo Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj, „Srbobran“ preuzelo jedan članak jednog autora iz Srbije i tiskalo ga u Zagrebu pod naslovom „Srbi i Hrvati“, pod sintagmom „Do istrage vaše ili naše“. U tom šovinističkom članku je Hrvatima odricana njihova nacionalnost i nacionalna zasebnost, kao i postojanje hrvatskog jezika. Tri godine nakon toga je nekoliko hrvatskih stranaka na čelu sa strankom bivšega pravaša Frana Supila ušlo u koaliciju sa Srpskom samostalnom strankom (SSS), na koju se danas poziva stranka Milorada Pupovca (SDSS), koja ulazi u novu vladu premijera Sanader (HDZ), i stvorilo u povijesti poznatu „Hrvatsko-srpsku koaliciju“ koja je ukinula hrvatski morfološki ili „korienski“ pravopis koji je napisao Ljudevit Gaj, i koja je svojom „politikom novog kursa“ napustila pravaški hrvatski kurs Oca domovine Ante Starčevića, i krenula Strossmayerovim jugoslavenskim kursom prema stvaranju jugoslavenske umjesto hrvatske države. Godine 1945. došlo je od strane jugoslavenskih komunista i velikosrpskih šovinista, uz pomoć njihovih hrvatskih partizanskih sluga, do temeljite „istrage“ nad hrvatskim narodom koja se u međunarodnom i hrvatskom pravu zove GENOCID. Nakon toga je komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom, Vladimirom Bakarićem, Aleksandrom Rankovićem i drugim ratnim zločincima oklevetala hrvatske žrtve komunizma (titoizma), pustivši propagandističku laž da su hrvatske žrtve komunizma stradale koncem Drugog svjetskog rata u zank osvete zbog „700 hiljada“ navodno ubijenih Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, a tu laž o navodnoj osveti Titovih partizana sustavno ponavlja i aktualni hrvatski predsjednik Mesić. Ujedno je Titovoj vladi brojka od „700 hiljada“ navodnih srpskih žrtava ustaškog terora služila kao alibi da od tadašnje zapadnonjemačke vlade zatraži visoku ratnu odštetu koja bi ispala znatno manja da je i broj žrtava bio manji. Naime, Zapadna Njemačka platila je Jugoslaviji odštetu od preko jedne milijarde maraka za sve srpske žrtve ustaškog režima, što bi u današnjoj vrijednosti iznosilo nekoliko milijardi eura.
Kada je prilikom otvaranja novoga postava muzeja holokausta Jad Vašem u Jeruzalemu srpski predstavnik „Republike Srpske“ i član Predsjedništva BiH, Paravac, predbacio predsjedniku Republike Hrvatske Stjepanu Mesiću da je u NDH stradalo „700 hiljada“ Srba, hrvatski je predsjednik prešutio taj žestoki napad i tešku optužbu koju je Paravac izrekao u mnogobrojne kamere svjetskih televizijskih postaja, dok je za ununutarnju uporabu odnosno za zamazivanje očiju domaćoj javnosti Mesić u kamere Hrvatske televizije ispričao jedan vic kao odgovor na Paravčevu optužbu. To nije niti prvi niti jedini put da kriptokomunistički državni vrh Republike Hrvatske u eri međunarodne osude zločina komunizma hvali komunističkog tiranina i jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita, i kurvanjski šuti na velikosrpske napade na temelje hrvatske države, na hrvatski narod, jer optužbe o navodno „700 hiljada“ ubijenih Srba u NDH idu ka cilju da se današnje generacije hrvatskog naroda proglase genocidnima, te da Hrvati ne bi trebali imati samostalnu nacionalnu državu jer eto, u povijesti su navodno uvijek bili genocidni, pa su to navodno i u posljednjem ratu kada su navodno etnički očistili ostatke ostataka nekoć zaklanog srpskog naroda u Hrvatskoj, koji je od navodno neoustaškog režima Republike Hrvatske etnički ošišćen u „Oluji“. (Sjećamo se izjave jednoga od vođa pobunjenih Srba 1991. godine, Jovana Raškovića, o „zaklanom srpskom narodu u NDH“.) Prilikom takvih teških i neprihvatljivih kvalifikacija od strane predstavnika „Republike Srpske“, njezini čelnici gostuju u emisiji „Nedjeljom u dva“ na Hrvatskoj televiziji (gost Milorad Dodik, premijer tzv „Republike Srpske“), bez da se takvima postavi ijedno pitanje o najavljenoj srpskoj tužbi protiv Republike Hrvatske zbog navodno „700 hiljada“ srpskih žrtava u ustaškom jasenovačkom logoru, i bez da se takvima u Srbiji i u Hrvatskoj predoči od službenog Zagreba službena brojka o „38 tisuća“ srpskih žrtava u jasenovačkom logoru koji je 2005. objavila hrvatska javno-pravna ustanova „Spomen-Područje Jasenovac“.
Predstavnici diplomatsko-konzularne službe Republike Hrvatske u svijetu, kao ni Ured predsjednika Republike Hrvatske i MVP RH se, na sramotu predsjednika Mesića i premijera Sanadera, ne osjećaju pozvanima demantirati velikosrpske laži o „700 hiljada“ srpskih žrtava u Jasenovcu (1941. – 1945.) Razlog poznatoj „hrvatskoj šutnji“ je što aktualni državni vrh drži da se „komunistička partija u Drugom svjetskom ratu borila za slobodu“, i da je Tito navodno pozitivna povijesna ličnost i vođa antifašističkog pokreta, a istovremeno prešućuje da se maršal Tito nalazio 1945. na čelu genocida nad hrvatskim narodom, a za vrijeme Drugog svjetskog rata da su Titove partizanske postrojbe počinile cijeli niz ratnih zločina, i da su se jugoslavenski komunisti nalazili na čelu (Oktobarske) revolucije na području današnje Republike Hrvatske od 1941. do 1946. godine. (Vidi knjigu coautora Vladimira Geigera „PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ 1941. – 1946. DOKUMENTI“, Hrvatski institut za povijest – Podružnica Slavonski Brod, 2005.)
„Danas su i ozbiljniji srbijanski stručnjaci odustali od megalomanskih brojeva“, podsjetio je Geiger (ne navodeći kako se ti stručnjaci u Srbiji zovu), dodavši kako je brojka od 750.000 ubijenih Srba u NDH, koje Deschner navodi, najogledniji primjer kakvu je literaturu koristio“. Literatura koju je Deschner koristio je literatura nekadašnje jugslavenske marksističke (titoističke) histriografije. „No, bit članka, kako smatra Geiger, nije stradanje Srba u NDH, on je nadasve usmjeren protuhrvatski i protukatolički“.
„Njemački publicist Karlheinz Deschner u članku „Jugoslavija nekoć kao danas“ tvrdi kako je rimsko papinstvo poticalo stvaranje svih fašističkih država, te da je najviše pogodovalo najgorim zločinačkim režimima kao što je, kako tvrdi, bio onaj Ante Pavelića u Jugoslaviji. Deschner navodi kako je u „katoličkom križarskom pohodu“ u NDH ubijeno oko 750 tisuća Srba, a da ih je oko 240 tisuća pod prisilom prešlo na katoličanstvo“, navodi Večernji list, i nastavlja kako navedeni njemački publicist i suradnik srpske Akademije u članku tvrdi „kako se bez znanja o tim krvoprolićima „ne mogu razumjeti ni današnji događaji u kojima su sudjelovali ministri Nijemcima bliskih Sjedinjenih Američkih Država kao i Kohl-Genscherova vlada, koja također nosi veliki dio krivnje“.“
Američki povjesničar F. William Engdahl je u svojoj knjizi „STOLJEĆE RATA...“ dokazao da fašističke države nije stvorila Sveta Stolica na čelu s papama, nego je fašističke države stvorio liberalni naftno-bankarski ustroj u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, jer su izravno financijski podupirali Mussolinijev fašistički režim na vlasti, i Hitlerovu nacističku partiju NSDAP u borbi za dolazak na vlast i ostanak na vlasti nakon 1933. godine, kao što su britanska i njemačka vlada 1917. podupirale Lenjinovu boljševičku partiju u nasilnom dolasku (revoluciji) na vlast u Rusiji, i stvaranje komunističke države (SSSR).
Čitatelji neka sami zaključe čemu danas služe gore navedeni napadi na međunarodno priznanje Republike Hrvatske od strane katoličkog kancelara Helmuta Kohla i tadašnje njemačke vlade, te Svete Stolice, koje lansiraju krugovi bliski srbijanskoj državi, jer SANU je javno-pravna institucija Republike Srbije, kao što je i vlada četničke „Republike Srpske“ bliska Republici Srbiji u kojoj, usput rečeno, trećina biračkoga tijela bira predstavnike velikosrpske ideologije i četničkoga pokreta dok je u Hrvatskoj ustaški pokret nestao 5. svibnja 1945. godine, a neoustaški pokret, predvođen od Ante Đapića, na poticaj udbaških struktura u Republici Hvatskoj, doživio je nedavno izborni i politički slom. Druge neke ustaški orijentirane stranke pod pravaškim imenima, kao HČSP... koje dolaze sa političklog spektra ekstremne desnice tako i tako služe vladajućoj stranci HDZ kao lijepak za ekstremiste odnosno pobornike poglavnika Pavelića, kao što i Anto Đapić služi tome da bi HDZ mogao ustvrditi da „pravaška opcija“ spada u ekstremnu desnicu a HDZ u politički centar. U isto vrijeme je HDZ-ov režim devedesetih godina političkim atentatima, montiranim političkim procesima i uvođenjem medijske cenzure uništio demokratsku pravašku hrvatsku desnicu i uveo kriptokomunističku diktaturu u Republici Hrvatskoj koja priječi obranu od bilo kakvih velikosrpskih napada iz inozemstva.
CBK, 05.1.2008.
Post je objavljen 05.01.2008. u 22:23 sati.