Stvaranje Jugoslavije, kao krinka za „Veliku“ Srbiju, 1918. godine bio je rezultat jedne zavjereničke velikosrpske politike koja je postala britanskim sredstvom za trajno ugrožavanje mira, sigurnosti i poretka u Europi, što su povijesni događaji potvrdili, kako kroz diktaturu u prvoj Jugoslaviji, tako kroz događaje u Drugom svjetskom ratu kada su se ponovno okupljale jugslavenske snage kroz četnički i partizanski pokret, tako i kroz diktaturu u drugoj Jugoslaviji, i konačno kroz krvavi raspad Jugoslavije i seriju ratova koje je pokrenuo Miloševićev režim. Danas se posljedice Jugoslavije u Europi osjećaju kroz kosovsku krizu, kao posljednji ostatak „jugoslavenske krize“, kako je Zapad tretirao velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i BiH, dok stalna kriza u BiH, neriješeno nacionalno pitanje u toj zemlji, pitanje genocidne velikosrpske tvorevine tzv. „Republike Srpske“, i neriješeno hrvatsko pitanje u Bosni predstavlja „trajnu ugrozu mira, sigurnosti i poretka u Europi“, kako je Štedimlija vidio jugoslavensku i velikosrpsku politiku i u svojemu vremenu.
Tragajući za uzrocima nastanka trajne krize na hrvatskom području, uzrokovane velikosrpskom i jugoslavenskom politikom početkom 20. stoljeća, Štedimlija analizira socijalnu strukturu Srbije koju je provodio beogradski sveučilišni profesor Dragoljub Jovanović koji je utvrdio da je Srbija u 19. st. imigracijsko područje. Naime, ono srpsko društvo koje je postojalo u kasnom srednjem vijeku i u Dušanovu carstvu (na području Srbije) je kroz osmanlijsku okupaciju Srbije nestalo, i Srbija je od tada nekoliko puta izgubila stanovništvo, te je nekoliko puta bila iznova naseljavana.
Useljenici u Srbiji do 20. stoljeća bili su tipična pojava u društvu Srbije kroz stoljeća. Po Jovanoviću je društvena izgradnja Srbije stara „sve u svemu 100 do 150 godina“ (iz današnjeg kuta gledano stara 200 godina, s bzirom da je Štedimlija svoju knjigu „Zavjere protiv svjetskoga mira“ pisao prije nešto više od 60 godina). Današnji Srbi su na područje tzv. „uže“ Srbije, dakle, od Dunava do Makedonije, doselili iz Hercegovine, i Crne Gore, a u zapadnim i jugozapadnim planinskim područjima Srbije našli su područje koje ih je podsjećalo na stari zavičaj.
Za oblikovanje srpskog društva je presudnu ulogu imao karakter granične zemlje, između Zapada (katoličanstva) i Istoka (islama) koji su svoje sukobe rješavali preko leđa stanovništva Srbije. Zato na tom nesigurnom, neuralgičnom području nije mogla nastati stalna civilizacija niti se mogao etablirati društveni red i državni poredak. Stoga su na tom području najčešće u stvarnosti vladali hajduci, i općenito ustaničko stanovništvo koje se borilo protiv svake vlasti. Stoga Srbijance kao krajišnike ili narod između granica dvaju carstava (Osmanskog i Austrijskog Carstva) karakterizira dinamika, nametljivost, snalažljivost, ali i bezobzirnost, a „često i beskrupuloznost jednoga svijeta koji je morao štititi goli opstanak, braneći se i ići naprijed“. Srbija leži na velikoj svjetskoj trasi koja posred te zemlje spaja Europu s Azijom. Na toj trasi se razvio specijalni iseljenički tip čovjeka, s jakim vezama između članova rodbine. Svi su spremni živjeti i umrijeti „za svoje“. Došljaci u novoj sredini, dakle, u Srbiji, nisu napuštali svoja prijašnja zanimanja. Naselivši planinska područja, ostajali su i dalje uzgajivači ovaca, hajduci (pljačkaši) i prijevoznici tovara. Dr. Jovan Cvijić takve je došljake nazvao „Dinarcima“. Među takvima su budna sjećanja na nekadašnju slavu i veličinu, a najvećim dijelom na stare razmirice i borbe. „Njihovo usmenom predajom sačuvano epsko pjesništvo govori o feudalnim gospodarima, ali ono još više govori o junacima-pljačkašima (hajducima), pri čemu pod hajducima razumije ne samo izbjeglice pred turskom silom nego i pred bilo kakvom silom“. Dr. Dragoljub Jovanović prikazuje ih kao „ljudska bića polaganog i otegnutog načina govora, a istodobno kao ljude nevjerojatno brze pameti“. Pored hajducima i junacima uspijeva im biti i dobrim trgovcima. „Te je osobine pošlo za rukom ujediniti „knezu“ Milošu koji je također došljak s južnog Balkana. U Srbiju novi doseljenici i useljenici nisu dolazili s Jadranskog mora niti s drugih područja koja su neposredno podvrgnuta utjecajima zapadne kulture. „Stoga su u Srbiji prisutni najživlji tragovi orijentalne kulture, dok od zapadnog i humanističkog duha ne bismo mogli naći nikakvih tragova. Posebno područje čini u Srbiji njezin istočni dio, gdje i danas u velikom broju živi stanovništvo koje potječe od rumunjskih Vlaha.“
„U nacionalizmu Srba mogu se pronači realizam i praktični duh. Njihov patriotizam poznaje isključivo određene i precizne ciljeve. Srbima iz zapadnih i jugozapadnih područja Srbije pripala je odlučuća uloga u razvoju Srbije i njezina društvenog života. Riječ je o potomcima onih doseljenika, huškača i ubojica, ratnih izbjeglica, pustolova i hajduka koji se bolje osjećaju u šumi nego na glavnom putu, koji bolje dišu u planini nego u dolini ili u gradskom području. Zato su se uvijek teško podvrgavali disciplini države. Bio je to, po riječima Slobodana Jovanovića, „jedan narod kojim se teško upravlja“, bio je to „narod nepripitomljen i poput sirovine“. To je i razlog zbog kojeg su u tom narodu nastajale brojne pobune, i to na najmanji mig neke ugledne osobe ili narodnog poglavara. Taj se narod, koji je na takav način, i to unutar kratkog razdoblja od 100 do 150 godina, postao narodom i kojemu se u kratkom vremenu uspjelo nametnuti poseban etnički tip, ne može odrediti u kratkim crtama, posebice i stoga što „u venama Srba“, po riječima dr. Dragoljuba Jovanovića – „teče mnogo cincarske, vlaške i – kao posljedica religijske istosti – ciganske krvi“.“ To je u prvom redu prikaz seoskog stanovništva Srbije u 19. stoljeću.
O porijeklu srbijanskog gradskog stanovništva pisao je beogradski sveučilišni profesor dr. Dušan Popović u djelu „O Cincarima“. Tim djelom je taj srpski znanstvenik kanio srpskom narodu učiniti uslugu, „ali“, kako naglašava dr. Popović, „samo na jedan mogući način – posredujući mu istinu“.
Tko su Cincari? Jesu li oni narod u povijesnom i etničkom smislu, ili se samo cincarskim imenom nazivaju samo oni dijelovi naroda koji su međusobno povezani istim osobinama bića i načina mišljenja? Dr. Dušan Popović nam daje odgovore na sva pitanja.
Cincari potječu od nekadašnjeg romaniziranog balkanskog stanovništva, ali je oznaka „Cincar“ s vremenom izgubila povezanost s imenom naroda čija se jezgra zadržala na istočnom Balkanu. Po Cincarima je nazvan jedan sloj srbijanskog stanovništva koji ne posjeduje izraziti nacionalni karakter. Suvremenoj je znanosti, nastavlja Štedimlija, ta mješavina naroda koja nikada nije stvorila vlastiti književni jezik, zasebnu kulturu i civilizaciju, jedinstveno ime i državu, poznata pod imenom Cincara kojima nedostaje razvijena svijest o narodnom porijeklu. Dr. Popović o tome kaže sljedeće: „Cincar je porijeklom Ilir ili Tračanin, u rijetkim slučajevima Slaven. Po jeziku je Cincar romanskog porijekla, po vjeri pravoslavac, po kulturi, ako se sudi po gradovima, onda su Cincari grčkog porijekla, po zanimanju su Cincari uzgajivači ovaca, trgovci ili obrtnici; sve ostalo, poput imena, prezimena, narodne svijesti, državnopravnog držanja ostaje u cijelosti neodređeno. Glavna je oznaka Cincara neodređenost.“ Dr. Popović naglašava da je ustanovljeno kako su Cincari „tvorili najznačajnije graditelje cjelokupne materijalne, intelektualne i moralne kulture Balkana“, te da im se treba pripisati temelj suvremene srpske kulture 18. i prve polovice 19. stoljeća. Srpski povjesničar-znanstvenik Ilarion Rukavac naglasio je sljedeće: „Oni koji su se u vrijeme oduševljenja srpskog omladinskog saveza („Omladina“, druga polovica 19. st.) posebno politički istaknuli kao veliki Srbi, stjegonoše srpske ideje, bili su Srbi tek u prvoj generaciji.
Dr. Jovan Erdeljanović je mišljenja kako je u Srbiji od 17. st. do 1890. godine bilo otprilike 150 tisuća Cincara dok najobjektivniji srpski povjesničar Stojan Novaković misli da je potkraj 19. st. bilo u Srbiji približno 1,5 milijuna Cincara. Još u 18. st. je Srbija imala vrlo mali broj stanovnika, oko 60 tisuća. Tek u 18. st. su doseljenici počeli Srbiju naseljavati u većem broju. U srpskom narodu se, navodi dalje Štedimlija, nikada nije razvila neka odbojnost prema Cincarima kao prema drugim narodima, npr. prema Židovima. Razlog tomu nije samo brojčana premoć Cincara i njihova ekonomska moć nego i činjenica što su u najranije doba nove srbijanske države zauzeli u njoj vodeće i isplative (lukrativne) položaje, a u svojim su rukama držali cjelokupni prosvjetiteljsko-informacijski aparat (novine, tiskare, nakladničke kuće...) Srbijanski knez Miloš Obrenović je 1827. uredbom sa zakonskom snagom odredio zabranu da se „bilo koji građanin Beograda prisilno helenizira, i da se Bugare ili Cincare ubraja pod Grke; svatko je slobodan voljeti svoje pleme i sačuvati plemensko ime“. To znači da se Miloš nije usudio donijeti odlučujuće mjere prema cincarstvu – što je daljnji dokaz moćnog položaja Cincara u Srbiji.
Cincari su lukave, prepredene ljude među sobom, opisuje Štedimlija na osnovi srpskih izvora, smatrali najvrijednijima i takve su najviše poštivali. Bili su na glasu kao živi školski primjer negostoljubivosti, bijahu škrti do neprepoznatljivosti tako da je u srpskom jeziku oznaka „Cincar“ dobila isto značenje kao „škrtica“, a riječ „cincariti“ postala je sinonim za glagol „škrtariti“. Štedljivost je bila gotovo bolesna ambicija obogatiti se, što se kod toga soja ljudi može često susresti. Popović o Cincarima kaže: „Spremni su patiti ako ih se ponižava, tuče i ismijava – važan im je isključivo novac“. Po vjeri su Cincari pravoslavci, redovito su posjećivali crkve i dugo se molili Bogu. Nije bilo nikakva posla koji bi započeli bez molitve, a ako je bilo moguće, imali su u svojim kućama male kapelice za molitvu i stalno su održavali plamićke u ritualnim uljnim svjetiljkama, držali brojne ikone (slike svetaca) i svete knjige. Sva njihova pobožnost ostala je, međutim, materijalistička, formalna i proračunana. Po njihovome shvaćanju, ljudima druge vjere mogla se nanijeti bilo koja nepravda, a da se time ne počini kakav grijeh. Kao trgovci bavili su se krijumčarenjem i krivotvorenjem robe, kupce su vukli za nos, namjerno krivo mjerili mjere, posuđivali novac uz lihvarske kamate, i jednom riječju – činili su sve što im je obećavalo i donosilo materijalnu dobit. „Na taj je način razumljivo da su Cincari među Srbima imali važnu ulogu; upoznati Cincare znači u cijelosti i na pravi način upoznati Srbe.“
Što se tiče srpskih vladara, onaj koji se među Srbima mogao zvati većim hajdukom, taj je u novoj srbijanskoj državi u 19. st. mogao računati na odgovarajući položaj, bogatstvo i ugled. Srbijanski ministar Jaša Prodanović zabilježio je veliki broj krvoločnih akata, ubojstva, razbojničkih nedjela i prijevara najuglednijih muškaraca u Srbiji. O srpskom knezu Karađorđu Karađorđeviću doslovno piše: „Povjesničari koji su obrađivali taj dio razdoblja, jednako kao i Karađorđevi suvremenici, tvrde da je Karađorđe bio naprasit i nasilan čovjek, uvijek spreman brzo udariti, sklon ubijanju bez ikakva razloga, čak i da osumnjičenika i ne sasluša. Poznata je činjenica kako je naredio ubojstvo svojega očuha, na smrt osudio vlastita brata, kneza Teodozija iz Orašca smrtno ranio pištoljem, zapovjedio ubojstvo Miloja Petrovića iz Trnave, svojeg dobročinitelja, satnika Radića Petrovića izudarao je gotovo na smrt, da je kanio ubiti Jakova Nenadovića, svoje ministre Iliju Markovića i Miljka Radonjića napao je stolcem, te da je dao zapaliti i uništiti gospodarstvo Milutina Garašanina...“ Čak su i Karađorđevi kmetovi provodili nasilje nad nedužnim i miroljubivim građanima. Tako nam Vuk Stefanović Karadžić priča kako je „vlastitim očima vidio“ Karađorđeve kmetove koji su „do mile volje batinali“ jednog nedužna čovjrka. Mnogi od nasilnika ostali su nasilnici i nakon što su se prestali baviti razbojničko-ustaničkim poslom jer pravna sila nije mogla u tako kratkom razdoblju promijeniti njihovu ćud i običajne navike, zaključuje Štedimlija o srpskoj eliti u 19. stoljeću koja se pomiješala sa Cincarima. Ta balkanska elita zavladala je, zahvaljujući Strossmayerovoj jugoslavenskoj politici, i Supilovoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji iz 1905. godine, godine 1918. nad hrvatskim narodom, sve do 1941., i od 1945. do 1990. godine, dok mnoge aktualne hrvatske vladajuće političare, i neke političarke, još uvijek drži jugo-nostalgija i zov za „bratstvom i jedinstvom“, ako ne može u Jugoslaviji, onda sa Srbima u Europskoj Uniji.
U sljedećem nastavku vidjeti ćemo što je Štedimlija otkrio o tajnom srpskom planu „Načertanije“.
CBK 1/2008
Post je objavljen 11.01.2008. u 23:38 sati.