CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma
petak, 11.01.2008.
ŠTEDIMLIJA O CINCARIMA I SRBIJANSKOM DRUŠTVU
Stvaranje Jugoslavije, kao krinka za „Veliku“ Srbiju, 1918. godine bio je rezultat jedne zavjereničke velikosrpske politike koja je postala britanskim sredstvom za trajno ugrožavanje mira, sigurnosti i poretka u Europi, što su povijesni događaji potvrdili, kako kroz diktaturu u prvoj Jugoslaviji, tako kroz događaje u Drugom svjetskom ratu kada su se ponovno okupljale jugslavenske snage kroz četnički i partizanski pokret, tako i kroz diktaturu u drugoj Jugoslaviji, i konačno kroz krvavi raspad Jugoslavije i seriju ratova koje je pokrenuo Miloševićev režim. Danas se posljedice Jugoslavije u Europi osjećaju kroz kosovsku krizu, kao posljednji ostatak „jugoslavenske krize“, kako je Zapad tretirao velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i BiH, dok stalna kriza u BiH, neriješeno nacionalno pitanje u toj zemlji, pitanje genocidne velikosrpske tvorevine tzv. „Republike Srpske“, i neriješeno hrvatsko pitanje u Bosni predstavlja „trajnu ugrozu mira, sigurnosti i poretka u Europi“, kako je Štedimlija vidio jugoslavensku i velikosrpsku politiku i u svojemu vremenu.
Tragajući za uzrocima nastanka trajne krize na hrvatskom području, uzrokovane velikosrpskom i jugoslavenskom politikom početkom 20. stoljeća, Štedimlija analizira socijalnu strukturu Srbije koju je provodio beogradski sveučilišni profesor Dragoljub Jovanović koji je utvrdio da je Srbija u 19. st. imigracijsko područje. Naime, ono srpsko društvo koje je postojalo u kasnom srednjem vijeku i u Dušanovu carstvu (na području Srbije) je kroz osmanlijsku okupaciju Srbije nestalo, i Srbija je od tada nekoliko puta izgubila stanovništvo, te je nekoliko puta bila iznova naseljavana.
Useljenici u Srbiji do 20. stoljeća bili su tipična pojava u društvu Srbije kroz stoljeća. Po Jovanoviću je društvena izgradnja Srbije stara „sve u svemu 100 do 150 godina“ (iz današnjeg kuta gledano stara 200 godina, s bzirom da je Štedimlija svoju knjigu „Zavjere protiv svjetskoga mira“ pisao prije nešto više od 60 godina). Današnji Srbi su na područje tzv. „uže“ Srbije, dakle, od Dunava do Makedonije, doselili iz Hercegovine, i Crne Gore, a u zapadnim i jugozapadnim planinskim područjima Srbije našli su područje koje ih je podsjećalo na stari zavičaj.
Za oblikovanje srpskog društva je presudnu ulogu imao karakter granične zemlje, između Zapada (katoličanstva) i Istoka (islama) koji su svoje sukobe rješavali preko leđa stanovništva Srbije. Zato na tom nesigurnom, neuralgičnom području nije mogla nastati stalna civilizacija niti se mogao etablirati društveni red i državni poredak. Stoga su na tom području najčešće u stvarnosti vladali hajduci, i općenito ustaničko stanovništvo koje se borilo protiv svake vlasti. Stoga Srbijance kao krajišnike ili narod između granica dvaju carstava (Osmanskog i Austrijskog Carstva) karakterizira dinamika, nametljivost, snalažljivost, ali i bezobzirnost, a „često i beskrupuloznost jednoga svijeta koji je morao štititi goli opstanak, braneći se i ići naprijed“. Srbija leži na velikoj svjetskoj trasi koja posred te zemlje spaja Europu s Azijom. Na toj trasi se razvio specijalni iseljenički tip čovjeka, s jakim vezama između članova rodbine. Svi su spremni živjeti i umrijeti „za svoje“. Došljaci u novoj sredini, dakle, u Srbiji, nisu napuštali svoja prijašnja zanimanja. Naselivši planinska područja, ostajali su i dalje uzgajivači ovaca, hajduci (pljačkaši) i prijevoznici tovara. Dr. Jovan Cvijić takve je došljake nazvao „Dinarcima“. Među takvima su budna sjećanja na nekadašnju slavu i veličinu, a najvećim dijelom na stare razmirice i borbe. „Njihovo usmenom predajom sačuvano epsko pjesništvo govori o feudalnim gospodarima, ali ono još više govori o junacima-pljačkašima (hajducima), pri čemu pod hajducima razumije ne samo izbjeglice pred turskom silom nego i pred bilo kakvom silom“. Dr. Dragoljub Jovanović prikazuje ih kao „ljudska bića polaganog i otegnutog načina govora, a istodobno kao ljude nevjerojatno brze pameti“. Pored hajducima i junacima uspijeva im biti i dobrim trgovcima. „Te je osobine pošlo za rukom ujediniti „knezu“ Milošu koji je također došljak s južnog Balkana. U Srbiju novi doseljenici i useljenici nisu dolazili s Jadranskog mora niti s drugih područja koja su neposredno podvrgnuta utjecajima zapadne kulture. „Stoga su u Srbiji prisutni najživlji tragovi orijentalne kulture, dok od zapadnog i humanističkog duha ne bismo mogli naći nikakvih tragova. Posebno područje čini u Srbiji njezin istočni dio, gdje i danas u velikom broju živi stanovništvo koje potječe od rumunjskih Vlaha.“
„U nacionalizmu Srba mogu se pronači realizam i praktični duh. Njihov patriotizam poznaje isključivo određene i precizne ciljeve. Srbima iz zapadnih i jugozapadnih područja Srbije pripala je odlučuća uloga u razvoju Srbije i njezina društvenog života. Riječ je o potomcima onih doseljenika, huškača i ubojica, ratnih izbjeglica, pustolova i hajduka koji se bolje osjećaju u šumi nego na glavnom putu, koji bolje dišu u planini nego u dolini ili u gradskom području. Zato su se uvijek teško podvrgavali disciplini države. Bio je to, po riječima Slobodana Jovanovića, „jedan narod kojim se teško upravlja“, bio je to „narod nepripitomljen i poput sirovine“. To je i razlog zbog kojeg su u tom narodu nastajale brojne pobune, i to na najmanji mig neke ugledne osobe ili narodnog poglavara. Taj se narod, koji je na takav način, i to unutar kratkog razdoblja od 100 do 150 godina, postao narodom i kojemu se u kratkom vremenu uspjelo nametnuti poseban etnički tip, ne može odrediti u kratkim crtama, posebice i stoga što „u venama Srba“, po riječima dr. Dragoljuba Jovanovića – „teče mnogo cincarske, vlaške i – kao posljedica religijske istosti – ciganske krvi“.“ To je u prvom redu prikaz seoskog stanovništva Srbije u 19. stoljeću.
O porijeklu srbijanskog gradskog stanovništva pisao je beogradski sveučilišni profesor dr. Dušan Popović u djelu „O Cincarima“. Tim djelom je taj srpski znanstvenik kanio srpskom narodu učiniti uslugu, „ali“, kako naglašava dr. Popović, „samo na jedan mogući način – posredujući mu istinu“.
Tko su Cincari? Jesu li oni narod u povijesnom i etničkom smislu, ili se samo cincarskim imenom nazivaju samo oni dijelovi naroda koji su međusobno povezani istim osobinama bića i načina mišljenja? Dr. Dušan Popović nam daje odgovore na sva pitanja.
Cincari potječu od nekadašnjeg romaniziranog balkanskog stanovništva, ali je oznaka „Cincar“ s vremenom izgubila povezanost s imenom naroda čija se jezgra zadržala na istočnom Balkanu. Po Cincarima je nazvan jedan sloj srbijanskog stanovništva koji ne posjeduje izraziti nacionalni karakter. Suvremenoj je znanosti, nastavlja Štedimlija, ta mješavina naroda koja nikada nije stvorila vlastiti književni jezik, zasebnu kulturu i civilizaciju, jedinstveno ime i državu, poznata pod imenom Cincara kojima nedostaje razvijena svijest o narodnom porijeklu. Dr. Popović o tome kaže sljedeće: „Cincar je porijeklom Ilir ili Tračanin, u rijetkim slučajevima Slaven. Po jeziku je Cincar romanskog porijekla, po vjeri pravoslavac, po kulturi, ako se sudi po gradovima, onda su Cincari grčkog porijekla, po zanimanju su Cincari uzgajivači ovaca, trgovci ili obrtnici; sve ostalo, poput imena, prezimena, narodne svijesti, državnopravnog držanja ostaje u cijelosti neodređeno. Glavna je oznaka Cincara neodređenost.“ Dr. Popović naglašava da je ustanovljeno kako su Cincari „tvorili najznačajnije graditelje cjelokupne materijalne, intelektualne i moralne kulture Balkana“, te da im se treba pripisati temelj suvremene srpske kulture 18. i prve polovice 19. stoljeća. Srpski povjesničar-znanstvenik Ilarion Rukavac naglasio je sljedeće: „Oni koji su se u vrijeme oduševljenja srpskog omladinskog saveza („Omladina“, druga polovica 19. st.) posebno politički istaknuli kao veliki Srbi, stjegonoše srpske ideje, bili su Srbi tek u prvoj generaciji.
Dr. Jovan Erdeljanović je mišljenja kako je u Srbiji od 17. st. do 1890. godine bilo otprilike 150 tisuća Cincara dok najobjektivniji srpski povjesničar Stojan Novaković misli da je potkraj 19. st. bilo u Srbiji približno 1,5 milijuna Cincara. Još u 18. st. je Srbija imala vrlo mali broj stanovnika, oko 60 tisuća. Tek u 18. st. su doseljenici počeli Srbiju naseljavati u većem broju. U srpskom narodu se, navodi dalje Štedimlija, nikada nije razvila neka odbojnost prema Cincarima kao prema drugim narodima, npr. prema Židovima. Razlog tomu nije samo brojčana premoć Cincara i njihova ekonomska moć nego i činjenica što su u najranije doba nove srbijanske države zauzeli u njoj vodeće i isplative (lukrativne) položaje, a u svojim su rukama držali cjelokupni prosvjetiteljsko-informacijski aparat (novine, tiskare, nakladničke kuće...) Srbijanski knez Miloš Obrenović je 1827. uredbom sa zakonskom snagom odredio zabranu da se „bilo koji građanin Beograda prisilno helenizira, i da se Bugare ili Cincare ubraja pod Grke; svatko je slobodan voljeti svoje pleme i sačuvati plemensko ime“. To znači da se Miloš nije usudio donijeti odlučujuće mjere prema cincarstvu – što je daljnji dokaz moćnog položaja Cincara u Srbiji.
Cincari su lukave, prepredene ljude među sobom, opisuje Štedimlija na osnovi srpskih izvora, smatrali najvrijednijima i takve su najviše poštivali. Bili su na glasu kao živi školski primjer negostoljubivosti, bijahu škrti do neprepoznatljivosti tako da je u srpskom jeziku oznaka „Cincar“ dobila isto značenje kao „škrtica“, a riječ „cincariti“ postala je sinonim za glagol „škrtariti“. Štedljivost je bila gotovo bolesna ambicija obogatiti se, što se kod toga soja ljudi može često susresti. Popović o Cincarima kaže: „Spremni su patiti ako ih se ponižava, tuče i ismijava – važan im je isključivo novac“. Po vjeri su Cincari pravoslavci, redovito su posjećivali crkve i dugo se molili Bogu. Nije bilo nikakva posla koji bi započeli bez molitve, a ako je bilo moguće, imali su u svojim kućama male kapelice za molitvu i stalno su održavali plamićke u ritualnim uljnim svjetiljkama, držali brojne ikone (slike svetaca) i svete knjige. Sva njihova pobožnost ostala je, međutim, materijalistička, formalna i proračunana. Po njihovome shvaćanju, ljudima druge vjere mogla se nanijeti bilo koja nepravda, a da se time ne počini kakav grijeh. Kao trgovci bavili su se krijumčarenjem i krivotvorenjem robe, kupce su vukli za nos, namjerno krivo mjerili mjere, posuđivali novac uz lihvarske kamate, i jednom riječju – činili su sve što im je obećavalo i donosilo materijalnu dobit. „Na taj je način razumljivo da su Cincari među Srbima imali važnu ulogu; upoznati Cincare znači u cijelosti i na pravi način upoznati Srbe.“
Što se tiče srpskih vladara, onaj koji se među Srbima mogao zvati većim hajdukom, taj je u novoj srbijanskoj državi u 19. st. mogao računati na odgovarajući položaj, bogatstvo i ugled. Srbijanski ministar Jaša Prodanović zabilježio je veliki broj krvoločnih akata, ubojstva, razbojničkih nedjela i prijevara najuglednijih muškaraca u Srbiji. O srpskom knezu Karađorđu Karađorđeviću doslovno piše: „Povjesničari koji su obrađivali taj dio razdoblja, jednako kao i Karađorđevi suvremenici, tvrde da je Karađorđe bio naprasit i nasilan čovjek, uvijek spreman brzo udariti, sklon ubijanju bez ikakva razloga, čak i da osumnjičenika i ne sasluša. Poznata je činjenica kako je naredio ubojstvo svojega očuha, na smrt osudio vlastita brata, kneza Teodozija iz Orašca smrtno ranio pištoljem, zapovjedio ubojstvo Miloja Petrovića iz Trnave, svojeg dobročinitelja, satnika Radića Petrovića izudarao je gotovo na smrt, da je kanio ubiti Jakova Nenadovića, svoje ministre Iliju Markovića i Miljka Radonjića napao je stolcem, te da je dao zapaliti i uništiti gospodarstvo Milutina Garašanina...“ Čak su i Karađorđevi kmetovi provodili nasilje nad nedužnim i miroljubivim građanima. Tako nam Vuk Stefanović Karadžić priča kako je „vlastitim očima vidio“ Karađorđeve kmetove koji su „do mile volje batinali“ jednog nedužna čovjrka. Mnogi od nasilnika ostali su nasilnici i nakon što su se prestali baviti razbojničko-ustaničkim poslom jer pravna sila nije mogla u tako kratkom razdoblju promijeniti njihovu ćud i običajne navike, zaključuje Štedimlija o srpskoj eliti u 19. stoljeću koja se pomiješala sa Cincarima. Ta balkanska elita zavladala je, zahvaljujući Strossmayerovoj jugoslavenskoj politici, i Supilovoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji iz 1905. godine, godine 1918. nad hrvatskim narodom, sve do 1941., i od 1945. do 1990. godine, dok mnoge aktualne hrvatske vladajuće političare, i neke političarke, još uvijek drži jugo-nostalgija i zov za „bratstvom i jedinstvom“, ako ne može u Jugoslaviji, onda sa Srbima u Europskoj Uniji.
U sljedećem nastavku vidjeti ćemo što je Štedimlija otkrio o tajnom srpskom planu „Načertanije“.
CBK 1/2008
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga Black Blog of the Communism
Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:
Samo nas istina može spasiti!
Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)
Erich Fromm
“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”
Link
CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika
Tisak i portali vijesti:
HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS
www.crniblogkomunizma.blog.hr
e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com
Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma
"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)
John Lennon je rekao:
"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."
PS: ubio ga je luđak.
“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)
Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:
“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”
(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)
Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:
“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”
(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)
„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“
(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)
„Ich bin ein Berliner“
(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)
CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com
HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga
"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)
„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)
„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.
Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"
„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)
Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica
Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!
TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!
Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)
Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)
"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)
Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:
"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")
<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"
Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.
Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:
„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“
Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.
Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!
"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”
Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića
George Orwell:
U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.
Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4
Predsjednik Ab Lincoln:
Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.
Mathias Richling:
Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!
Slobodan čovjek kaže:
Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.
Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.
Predsjednik Thomas Jefferson:
Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.
Filozof Voltair:
Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.
Jean de la Bruyere:
Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.
George Bernard Shaw:
Sve velike istine počinju kao blasfemija.
Mark Twain:
Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.
H.G. Wells:
Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.
Njemački novinar Peter Scholl-Latour:
Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.
Burkhard Hirsch:
Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.
Halo robovi:
U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"
Evolucija svjesnog čovjeka:
Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!
Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!
Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!
Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.
Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!
Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.
Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.
Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.
Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!
CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.
Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.