Poštovani blogeri, odlučio sam objaviti seriju postova o jednome čovjeku 20. stoljeća, i njegovome DJELU 20. stoljeća. Donedavno ni sam nisam znao tko je on, čak nisam znao ni da postoji. Čast mi je da sam ga upoznao post mortem. Tko je čovjek koji se zvao Savić Marković ŠTEDIMLIJA ?
U V O D
Kad bi takvoga čovjeka imali Amerikanci svrstali bi ga u svoje velikane, možda, jer nikada se ne zna, naime, ako potječete sa Balkana možete biti i znanstvenik svjetskoga, ne glasa nego ranga, kao Nikola Tesla koji je osvijetlio cijeli svijet, ali se može dogoditi da u javnosti ostanete anonimac, kao što se Tesli dogodilo. Na jučerašnji dan rođen je Tesla, a na današnji dan je rođen još jedan velikan čovječanstva i Otac Rock & Rolla, Elvis Aaron Presley. O Presleyu znamo sve, o Tesli ne. Primjerice, ne znamo da Tesla nije podrijetlom bio srpski pravoslavac nego hrvatski pravoslavac vlaškog etničkog podrijetla. Kada je u gradu New Yorku, gdje je 1943. dočekao kraj života, za vrijeme Drugog svjetskog rata primio jednu delegaciju Srbijanaca, poručio im je da, kada bi se njihova mržnja prema Hrvatima mogla pretvoriti u elektro-impulse, mogao bi se (besplatno) osvijetliti cijeli svijet. O Teslinom vlaško-pravoslavnom, a ne srpskom podrijetlu pisao je upravo Štedimlija, i ne samo da je pisao, nego je to i DOKAZAO. Tko je Štedimlija?
Štedimlija je kao prvo GOSPODIN, u pravom, a ne samo u formalnom smislu značenja te riječi. Gospodin Štedimlija bio je po nacionalnosti Crnogorac, i Crna Gora je bila njegov zavičaj koji nije zaboravio niti kada je svoj zreli život živio u njegovu voljenom Zagrebu gdje je našao i ljubav svoga života, dakle, svoju suprugu, jednu Hrvaticu, što naglašavam, ne zbog neke etničke ili nacionalne zadrtosti nego da ukažem na to kako ljubav ne poznaje etničke granice, i da to nikako ne treba biti nedostatak ili smetnja u društvu nego da je dobitak za društvo. Gospodin Štedimlija izuzetno je cijenio svoju izvornu crnogorsku domovinu koju su velikosrpski apologeti bili uništili, kao što je cijenio svoju izbornu domovinu Hrvatsku koju su mu također uništili, ali nisu uništili Štedimlijev optimistični duh. Umro je u Zagrebu 1971. godine kao mučenik i žrtva komunizma (staljinizma i titoizma), ali iza sebe je svijetu i Hrvatima ostavio jedno od najznačajnijih djela 20. stoljeća, svoja znanstvena istraživanja u području historiografije odnosno povijesti, i svoje dvije knjige, od kojih je danas ostala sačuvana jedna knjiga, ali vrlo značajna, a zove se:
„ZAVJERE PROTIV SVJETSKOGA MIRA“
Po čemu i zbog čega je Štedimlijeva knjiga značajna? Po tome da je na osnovi dokumenata, izjava svjedoka vremena, na osnovi tajnih izvješća i dokumenata vlada i različitih organizacija, na osnovi praćenja tiska i crpljenja različitih informacija, kao i na osnovi knjiga različitih autora dokazao jednu od najvećih ako ne i najveću zavjeru (urotu) u 20. stoljeću, a to je zavjera u kojoj je izazvan svjetski rat koji je bio prvi svjetski rat u novijoj povijesti čovječanstva, odnijevši najmanje 20 milijuna ljudskih života, i to najviše u Europi. Manje, više je u tom ratu izginuo cvijet kršćanskih naroda, i to zbog najprizemnijih ciljeva koji su imali pokretači toga rata, spodobe vrijedne prezira i moralne i političke osude u svako vrijeme i u bilo kojim okolnostima.
Štedmilija je istraživao i pisao tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, dakle, i u uvjetima rata, što me podsjeća na velikog hrvatskog književnika Ivana Gundulića koji je također pisao u ratnim uvjetima za vrijeme agresije Osmanskog Carstva na Kraljevinu Hrvatsku. Obje Štedimlijeve domovine doživjele su agresiju i okupaciju dok je pisao, a pisao je i o agresorima i okupatorima. Prije svega, Štedimlija je pisao ISTINU, a njegovu verziju istine danas su verificirali suvremeni historičari i istraživači povijesti, poput svjetski poznatog znanstvenika iz Texasa u Sjedinjenim Američkim Državama koji živi u Njemačkoj, g. F. William Engdahl koji je u svom djelu „STOLJEĆE RATA“, neizravno potvrdio Štedimlijeve tvrdnje o zavjeri koja je dovela do Prvog svjetskog rata. Naravno, niti Štedmlija niti Engdahl nisu popularni u određenim političkim krugovima jer se njihova povijest ne uklapa u aktualnu politiku koja je povijest, ili događaje koji su se dogodili onako kako su se dogodili, prilagodila svojim potrebama i ciljevima. Tako Štedimlija i Engdahl nikako ne odgovaraju američkoj, britanskoj i srbijanskoj politici jer njihova je politika savijanja povijesne znanosti sljedeća: Prvi svjetski rat izazvala je Njemačka, i točka! To, međutim, uopće nije istina jer Engdahl je dokazao da je Prvi svjetski rat izazvala vlada Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije jer ga je pomno i do u detalje isplanirala, i za to se pripremala otprilike 20 godina, s tim da engleski lordovi, koji su ujedno „bad guys“ i „hardlineri“ bili nekoć kao i danas, nisu znali kako će rat završiti, da li u korist Njemačke ili Engleske, te se nameće zaključak da su bili hazarderi i kockari u politici. Lordovska politika je politika bez principa, jedna beskrupulozna politika koja ne bira sredstva za postizanje cilja, a to je dominacija nad Europom i po mogućnosti nad svijetom. To su, dakle, Engdahl i Štedmilija dokazali, svaki u svome vremenu, neovisno jedan od drugoga. Gospodin Engdahl niti ne zna da je g. Štedimlija postojao, iako bi bilo važno da zna jer kad bi znao, nadopunio bi svoj mozaik o zavjeri koja je dovela do Prvog svjetskog rata, jer Štedimlija je dokazao srbijanski udio u engleskoj zavjeri. Engleska zavjera bila je europsko planetarna, srbijanska zavjera bila je lokalno balkanska, ali obje su imale isti cilj: uništiti Njemačku i održati i stvoriti velika carstva, dakle, održati Veliku Britaniju odnosno njene kolonije u svijetu, i stvoriti „Veliku“ Srbiju na račun susjednih balkanskih i srednjoeuropskih zemalja („Commonwealth of Nations“, kako su Englezi pod krinkom nazivali svoje carstvo u kojemu su nacije bile stavljene pod čizmu engleskih lordova i njihove kraljice; Srbi su pak na svoje carstvo također stavili krinku koja se zvala JUGOSLAVIJA, a predstavljala je iz srpskog kuta gledanja obnovljeno srednjovjekovno srbijansko carstvo cara Dušana Silnog).
Još nekoliko riječi o Štedimlijevoj biografiji. Ovaj književnik, publicist i znanstvenik bio je veliki zagovornik nacionalne samobitnosti Crnogoraca, i Hrvata, i veliki zagovornik državne samostalnosti Crne Gore i Hrvatske. Prošle godine kada je većina Crnogoraca na plebiscitu izglasala državnu nezavisnost Crne Gore sjetio sam se Štedimlije koji bi bio ponosan na svoje sunarodnjake. Štedimliju su mrzili i mrze ga Srbi jer je, ni manje ni više nego na osnovi knjižnih i publicističkih djela srpskih autora i beogradskih znanstvenika skinuo krinku s velikosrpske ideologije koju je rasvijetlio poput rentgen-aparata tako da je srpski car ostao gol. Štedimlija je bio neugodan i jugoslavenskim komunistima jer je skinuo krinku i sa marksističke ideologije, a još je k tome partizane osramotio dokazavši njihovo licemjerje i nečasne namjere kada je objavio istinu da su titoistički borci iz partizanskog bataljuna „Gavrilo Princip“ mučili Principovu (rođenu) majku, i to u njezinoj kući, i to nju, staricu, predbacivši joj da podržava četnički pokret. O tome je za vrijeme rata (WWII) pisao list četničkog pokreta u kojemu je jedan bataljun također nosio ime po atentatoru Gavrilu Pricipu (bosanskog Srbina) na austrougarskog prijetolonasljednika u Sarajevu, na srpski (pravoslavni) Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine, što je bio povod Prvom svjetskom ratu (Štedimlija i Engdahl dokazali su ratne uzroke).
Štedimliju mrze i četnici i partizani jer je dokazao povezanost srbijanske terorističke organizacije „Ujedinjenje ili smrt“, iz Beograda, sa svjetskim komunizmom. Tajna organizacija „Ujedinjenje ili msrt“ je bila popularno poznata pod imenom „Crna ruka“. Ta organizacija ne predstavlja fikciju nego jednu čvrstu organizaciju sa statutom i hijerarhijski raspoređenim vođama, srpskim oficirima i zapovjednicima vojske Kraljevine Srbije, uz svoje jatake i tajne agente i doušnike, bombaše i atentatore, među kojima se našao i određeni broj jugoslavenski orijentiranih Hrvata odnosno naivnih i zavedenih hrvatskih studenata koji su mislili da se bore za Jugoslaviju, a u biti se boriše za „Veliku“ Srbiju. To se, dakako, zove, umješnost u politici da za svoje nacionalne ciljeve pridobijete pripadnike drugoga naroda koji misli da gradite zajedničku kuću, i dok vi tako mislite, on je svoju kuću izgradio, a vama je namijenio sobicu u podrumu te „zajedničke“ kuće dok se on poput pauna i napuhanoga purana šepuri po prostranim sobama, terasama, balkonima i babilonskim visećim vrtovima.
Zanimljivo, da ne zaboravim napomenuti, s obzirom na lijevu političku i svjetonazorsku orijentaciju nekih blogerica i blogera na ovome portalu, g. Štedimlija je bio ljevičar, ili drugim riječima rečeno, Štedimlija je svjetonazorski i politički bio vrlo blizak ljevici i njezinim idejama, a osobito je cijenio i višekratno je pisao o zvijezdi hrvatske i jugoslavenske ljevice Miroslavu Krleži, i bio jedan od njegovih dobrih znanaca. U svojim historiografskim istraživanjima bavio se etnogenezom, dakle, podrijetlom Hrvata, Crnogoraca i Srba, i vrlo je zanimljivo njegovo djelo o tome tko su Srbi, zbog čega ga Srbi ne mogu smisliti jer im je sasuo istinu u lice tko su, i otkuda su, i gdje idu. Štedimlija je bio i poduzetnik jer je imao vlastitu nakladničku kuću u kojoj je objavljivao i vlastita djela, i to jednu nakladničku kuću za djela koja je objavljivao na hrvatskom jeziku, nakladnička kuća „Putovi“, i drugu nakladničku kuću u kojoj je objavljivao na njemačkom jeziku, „Europa Verlag“.
Štedimlijevi životni putovi bili su postojani u njegovim mislima, pisanom izričaju, i povijesnim analizama, ali tragični zbog smjerova kojima su ti putovi išli. S obzirom da je kritizirao četnike i partizane, a dočekao kraj rata u „neprijateljskom“ uporištu Zagrebu, emigrirao je na Zapad ali je u Austriji pao u ruke Crvenoj armiji. Na ljubazni poziv „Oca naroda“, druga Staljina, boravio je sljedećih 12 godina u luksuznim apartmanima hotela GULag u Sibiru. Nakon što je slučajno preživio, protjeran je iz raja na zemlji, zvan Sovjetski Savez, u Titovu Jugoslaviju. Krležin politički uzor, bravar J.B. Tito, drži Štedimliju do kraja života, dakle, od 1957. do 1971. godine u kućnom pritvoru, praktički u zatvoru. Štedimlijeva knjiga „Zavjere protiv svjetskoga mira“ bila je toliko opasna da je od strane komunističkog režima u Jugoslaviji bila na crnom indeksu, i zabranjena. Dolaskom Franje Tuđmana na vlast u Hrvatskoj još uvijek nije bila objavljen njezin reprint nego tek nakon Tuđmanove smrti, 2005. godine, ali se knjiga nalazi na crnom indeksu glavnih urednika glavnih medija u Republici Hrvatskoj, jer njen sadržaj se još uvijek ne uklapa u aktualnu politiku, niti će se ikada uklopiti dokle god je ta politika vodeća u Hrvatskoj, jer Štedimlija je pisao istinu. On je pisac istine, zato ga kvazidemokratski i drugi ekstremistički režimi i smatraju opasnim, iako nije opasan on nego oni !!!
CBK, 08. I 2008.
PS: u sljedećem, Prvom dijelu o Štedimliji idemo odmah konkretno na podrijetlo pravoslavaca iz Hrvatske, s obzirom na aktualni vjerojatni ulazak predstavnika jedne srpske stranke u hrvatsku vladu, što se ponavlja skoro točno nakon 100 godina, jer i 1905. dogodio se prvi ulazak predstavnika jedne srpske stranke u hrvatsku vladu. Povijest se ponavlja. Od sada pa do raspada Hrvatske će u hrvatskoj vladi sjediti na istaknutom mjestu predstavnik srpske nacionalne manjine, a u određenim intervalima, posebno onim najvažnijim za budućnost zemlje, upravljati će Hrvatskom predstavnici srpske nacionalne manjine, kao što je bilo i početkom 20. stoljeća, pred stvaranje prve Jugoslavije. Ne vjerujete? Uvjeriti će te se!