Pregled posta

TV-serija "RATKAJEVI"

Gledatelji Hrvatske televizije već mjesecima mogu pratiti TV-seriju „Ratkajevi“. Radnja serije događa se tridesetih i četrdesetih godina 20. st. u Kraljevini Jugoslaviji, i u ratnim godinama Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. Likovi u seriji predstavljalju predstavnike povijesnih političkih pokreta, komunističkog i ustaškog pokreta, te predstavnike jugoslavenskog kraljevskog režima. Uz njih se javlja međuratna Hrvatske seljačka stranka, i hrvatsko plemstvo i radništvo, te sveučilištarci, kao i povijesni kontekst Hitlerove ekspanzije i osvajačka politika njemačkih nacista u Europi. Serija se bavi i kontekstom malograđanštine, i kritikom iste. Jedino je, međutim, malograđanština prikazana u seriji korektno, a gotovo sve drugo predstavlja manipulaciju poviješću.

„Ratkajevi“ podsjećaju na filmski uradak Antuna Vrdoljaka „Duga mračna noć“ (istoimena TV-serija i kino-film), također prikazane na Hrvatskoj televiziji, i u produkciji te, pretenciozno nazvane „javno-pravne“ TV-kuće sa Prisavlja koja i inače nije imuna na prezentaciju povijesnih krivotvorina u povijesnim dokumentarcima i u raznoraznim emisijama. Poznate su pojedine nevjerojatne povijesne krivotvorine u emisiji „Latinica“, na pr. u emisiji u kojoj je prošle godine bilo riječi o povijesnom liku zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca kada je taj svijetli lik oblaćen u stilu agitacijske propagande komunističke partije. Jednom drugom prilikom je HTV emitirala jedan stari propagandistički film jugoslavenske TV-produkcije iz doba komunizma u kojemu je emitiran lažni podatak da je u NDH od strane ustaškog režima stradalo „pola milijuna“ ljudi i slično.

Nakon emitiranja „Duge mračne noći“ su povjesničari konstatirali da je scena, u kojoj njemačka vojska Wehrmacht u Slavoniji ubija na jednome polju hrvatske seljake tako što ih je zapalila, neistinita, i da se nikada u stvarnosti nije dogodila. Sjećamo se kako je režiser Antun Vrdoljak pristrano prikazao partizanske likove koji su, poput lika kojega glumi Goran Višnjić manje više zgodni, pošteni i hrabri, dok su likovi koji glume ustaše ženskaroši, pijanci i ljudi skloni nasilju i zločinima. Očito da Antun Vrdoljak pati od partizanske jugo-nostalgije, što ne čudi kada je sedamdesetih godina bio državni režimski režiser koji je filmove režirao u duhu partizanštine. Na pr. serija „U gori zelen bor“ su Hrvati prikazani kao ustaški doušnici njemačkih nacista, a partizani kao oličenje domoljublja, što je u biti shizofrenično jer se partizani hrvatske nacionalnosti prikazuju kao hrvatski domoljubi a istovremeno su se borili za jugoslavensku državu. Slično je i u seriji „Ratkajevi“.

Kao prvo, komunisti, pripadnici tajne komunističke ćelije u Zagrebu, prikazani su u seriji kao vrlo simpatični ljudi. Ženski likovi, članovi ćelije komunističke partije, prikazani su kao zgodni komadi, kao intelektualke i dobri ljudi s idealima, kao i njihovi muški kolege-drugovi, iako je u povijesti istina ipak drukčija, ali kroz takve serije se suptilno manipulira poviješću koja ide na ruku nekadašnjim komunistima u Republici Hrvatskoj. U seriji komunisti imaju prisne i simpatične odnose sa zagrebačkim Židovima, a u povijesti se komunistima fućkalo za sudbinu Židova. Nasuprot tome, pripadnici ustaškog pokreta su u seriji kolektivno prikazani odnosno opet su tipizirani kao doušnici, kao zli ljudi, ljudi skloni nasilju svake vrste, kao teroristi koji postavljalju bombe i ubijaju civile, kao pohlepni tipovi i prevaranti. Povijesna istina ipak je drukčija.

Zatim, povijesni događaji su također manipulirani, čak i cenzurirani. Na pr. urednik komunističkog glasila u seriji „Ratkajevi“ govori filipike protiv zemalja zapadnih demokracija koje da su dopustile uspon Hitlerova režima. Točno je da su vodeće zemlje zapadne demokracije na čelu s Velikom Britanije dopustile uspon Hitlerova režima, ali u seriji se prešućuje povijesna činjenica da, u trenutku dok u seriji urednik glasila KPH kritizira Zapad, Sovjetski se Savez nalazi u čvrstom ugovornom savezništvu (paktu) s 3. Reichom, a KPH kao integralni dio KPJ član je Komunističke internacionale (Kominterne) sa sjedištem u Moskvi kojom je upravljalo sovjetsko ministarstvo vanjskih poslova i Kremlj odnosno tiranin Staljin. Vođa KPJ, J. B. Tito slijedio je sve naputke i zapovijedi Kominterne, tako i naputak da nakon potpisivanja sovjetsko-njemačkog pakta o prijateljstvu sve komununističke partije moraju u propagandi napustiti antifašističku politiku i voditi anti-imperijalističku politiku i kritiku liberalnog Zapada. U razdoblju od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941. godine, dakle, u razdoblju trajanja nacističko-komunističkog pakta o prijateljstvu i političko-ekonomskoj suradnji je KPH kritizirala britansku vladu, a ne Hitlera, ali u seriji je suprotno prikazano, a to ne odgovara povijsnoj istini. Zatim nema govora o tome da bi komunisti nakon potpisivanja pristupanja Jugoslavije naci-fašističkoj trojnoj Osovini, od 25. ožujka 1941. godine, zahtijevali rušenje jugoslavenske vlade. SSSR je 25.3.1941. bio još u čvrstom ugovornom savezništvu s 3. Reichom s kojim je jugoslavenska vlada potpisala savezništvo, i jugoslavenski komunisti nisu imali što napadati taj pakt jer su komunisti toga trenutka bili u savezništvu s fašistima i nacistima. Osim toga, ista ta jugoslavenska vlada koja je potpisala savezništvo sa fašistima i nacistima, potpisala je i sa sovjetskom vladom ugovor o međusobnom priznanju, s obzirom da jugoslavenska vlada do tada nije priznavala SSSR niti s tom zemljom imala diplomatske odnose. Kritika Trojnog pakta u seriji „Ratkajevi“ također predstavlja povijesnu izmišljotinu.

Hrvatska plemićka obitelj Ratkaj, koja je mađarskog podrijetla, izumrla je u 18. stoljeću, tako da je grof Ratkaj u seriji izmišljotina, kao što je izmišljotina i Ratkaj-ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije. Takav nije postojao. Ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije prezivao se Cincar-Marković, bio je Srbijanac, i potpisao je zajedno s generalom Jankovićem kapitulaciju Jugoslavije, u Beču, 17. travnja 1941. godine.

Antagonizam između ustaša i komunista tridesetih godina 20. st., kao što se prikazuje u seriji, u stvarnosti nije postojao, naprotiv, ustaše i komunisti zajedno su dijelili zatvorske ćelije na dugogodišnjim robijama u Kraljevini Jugoslaviji, u Srijemskoj Mitrovici i u Lepoglavi. Osim toga, nakon kongresa komunističke partije u Dresdenu, 1928. godine, je KPH jedno vrijeme vodila službenu nacionalnu politiku, i politiku izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije jer komunistički SSSR nije imao diplomatske odnose s kapitalističkom Kraljevinom Jugoslavijom. Bombaša je bilo podjednako u redovima KPH i komunističkom pokretu kao i u ustaškom pokretu, te su i jedni i drugi nastupali revolucionarno. Na partijske sastanke, i sastanke ustaša dolazilo se potajice i sa revolverima. Pripadnici Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) uvijek su na tajne sastanke u Kraljevini Jugoslaviji dolazili sa bombama i revolverima. O tome je jednom u medijima svjedočio i nekadašnji skojevac a kasniji rektor zagrebačkog Sveučilišta, akademik Ivan Supek. Nije dakle tipično da su ustaše postavljali bombe i da su ubijali civile po Zagrebu, kao što se prikazuje u seriji, a komunisti da su bili nevinašca, nego je povijesna istina da su i komunisti postavljali bombe, vršili političke atentate na dužnosnike velikosrpskog režima Kraljevine Jugoslavije itd. (Zbog toga je uostalom kraljevski jugoslavenski režim i zabranio rad KPJ.) Osim toga, povijesna je činjenica da su ustaše postavljali bombe u policijske i žandarmerijske postaje, tako da nisu ginuli civili nego predstavnici režima. Još jedna u nizu povijesnih izmišljotina u seriji je da su ustaše bili 1940./1941. tajni agenti, ubačeni u jugoslavenski režim, pa imamo ustašu „Vilka“ kao žandara. To su totalne gluposti jer je poznato da je nakon uspostave Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji novi režim Vladka Mačeka i Hrvatske seljačke stranke, u dogovoru s velikosrpkim režimom dao u logor Kruščicu kraj Travnika u Srednjoj Bosni zatvoriti sve domovinske pripadnike i dužnosnike ustaško-domobranskog pokreta. Internirani književnik i pripadnik ustaškog pokreta Mile Budak, na pr., nije od Mačekova režima dobio dozvolu da ode na sahranu njegove supruge, što je u zagrebačkoj javnosti izazvalo val protesta. U isti logor je Mačekov režim dao od 1939. do 1941. internirati i sve one zagrebačke pravaške sveučilištarce koji su manifestirali prohrvatska stajališta odnosno stajališta za uspostavom samostalne hrvatske države. O tome je opširno pisao sveučilišni profesor povijesti i jedan od nekadašnih čelnika Hrvatske seljačke stranke, hrvatski rodoljub dr. sc. Rudolf Horvat u knjizi „Hrvatska na mučilištu“. (Zbog toga su ga komunisti nakon Drugog svjetskog rata psihički mučili, izbacili sa sveučilišta, i uništili mu život.) Ostaje činjenica da je nevjerojatna potreba bivših komunista, koji obavezno naglašavaju da su navodno antifašisti, da u svim segmentima hrvatskog društva današnjice, od hrvatske enciklopedije do TV-serija, uljepšavaju vlastitu prošlost koja se uljepšati ne može! Kako bi bilo da se jednom počnemo držati povijesne istine? Mislim da se svijet ne bi srušio

CBK, 23. I 2008.


Post je objavljen 23.01.2008. u 21:07 sati.