U prvom krugu predsjedničkih izbora u Srbiji 2008. godine najviše glasova osvojio je kandidat Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić, zvan „Grobar“, koji je za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku aktivno sudjelovao u velikosrpskom pohodu kao pripadnik jedne od paravojnih jedinica iz Srbije. Nikolićev „vojvoda“ je predsjednik Radikala, de facto ratni zločinac i šovinist Vojislav Šešelj kojemu se pred haaškim kaznenim sudom ICTY sudi pod optužbom da je počinio ratne zločine i zapovijedao etničko čišćenje hrvatskog stanovništva za vrijeme rata. Osnovna karakteristika Srpske radikalne stranke, čiji je jedan ogranak osnovan i u Hrvatskoj, 1990. godine, je velikosrpski program koji svoje korijene ima u nekadašnjem tajnom planu „NAČERTANIJE“ ili nacrtu o stvaranju „Velike“ Srbije. Kakv je to plan, kada je nastao, tko ga je sastavio, tko ga je provodio, i s kakvim uspjehom, tema je ovoga posta.
Unaprijed navodim da je tajni plan „Načertnije“ objavljen 1911. godine, i da je u cijelosti ostvaren 1918. godine osnivanjem prve Jugoslavije koju su velikosrpski ideolozi držali „Velikom“ Srbijom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je „Načertanije“ 1941. nadopunjen naputcima o etničkom čišćenju nesrpskog pučanstva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i to na četničkoj skupštini u Srbiji na kojoj su velikosrpski ideolozi donijeli plan o tako zvanoj „HOMOGENOJ SRBIJI“. Na osnovi toga plana su četničke postrojbe za vrijeme Drugog svjetskog rata ubili i etnički očistili u NDH preko 60 tisuća Hrvata (u Hrvatskoj i BiH), i bosanskih muslimana. Pod zadnje su planovi „Načertanije“ i „Homogena Srbija“ imali svoj nastavak u nacrtu Srpske akademije nauka i umjetnosti iz Beograda, pod naslovm „MEMORANDUM“ koji je 1986. preuzeo srpski „vožd“ Slobodan Milošević „Slobo“, a provodila ga „JNA“, srbijanska tajna služba „SB“ i srpske paravojne jedinice „Beli Orlovi“ od Vojislava Šešelja, „Tigrovi“ od Željka Ražnjatovića „Arkana“, „Srpska garda“ od Vuka Draškovića, četnički odred „Dušan Silni“ od čelnika četničke stranke „Srpska narodna obnova“, Mirka Jovića, i „Knindže“ od tako zvanog „kapetana Dragana“ odnosno Dragana Vasiljkovića, koji trenutno u Australiji čeka izručenje hrvatskom pravosuđu.
Vuk Drašković, čije su paravojne postrojbe potučene u Liki 1991. godine od strane Zbora narodne garde odnosno hrvatske Prve gardijske brigade „Tigrovi“, a njen zapovjednik u tom vojničkom boju poginuo, bio je ne tako tavno gost u emisiji „Nedjeljom u 2“ na Hrvatskoj televiziji, a prošle je godine s položaja ministra vanjskih poslova (u međuvremenu rasformirane države) Srbije i Crne Gore čak dva tjedna dugo predsjedavao Predsjedništvom europskog parlamenta, Vijeća Europe. Vojislav Šešelj je u hrvatskom mjestu Jagodnjak u Podunavlju 1991. godine huškao srpsku nacionalnu manjinu na oružanu pobunu protiv njihovih hrvatskih „komšija“, i na etničko čišćenje Hrvata, poručivši tada Srbima da „Hrvate, ako nemaju drugo pri ruci, mogu klati i zahrđalom žlicom“ (srpski „kašika“). Njegov ideološki istomišljenik Milan Paroški, ravnatelj Zavoda za zaštitu kulturnih spomenika Vojvodine u Novom Sadu, rekao je 1991. da „svakog Hrvata možeš ubiti kao kera pored tarabe“. Zagrebački „Vjesnik“ je 7. svibnja 1991. javio: Mirko Jović iz Nove Pazove, i njegov dobrovoljački odred „Dušan Silni“, koji su nedavno preko Dunava krenuli sijati smrt po Hrvatskoj, rame uz rame sa Šešeljevim četnicima stigli su do Borova Sela /kod Vukovara/, a plan je linija Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica“ (Izvor: Ljubica Štefan „Istinom i činjenicama za Hrvatsku“). Nekoliko dana prije toga su četnici u Borovu Selu 2. svibnja 1991. mučili hladnim oružjem, i zaklali 12 hrvatskih redarstvenika koji su u to mjesto kraj Vukovara došli osloboditi dva zarobljena kriminalista i inspektora MUP-a iz vinkovačke policijske uprave, kao i ukloniti balvane koje su pobunjeni Srbi postavili na izlazu iz naselja. Međutim, i nažalost, upali su u unaprijed pripremljenu zasjedu.)
„Načertanije“ ili osnove za nacionalnu, političku i kulturnu djelatnost Srbije stvorio je 1844. ministar unutarnjih poslova kneževine Srbije, Ilija Garašanin, koji je jedno vrijeme obavljao i položaj ministra vansjkih poslova Srbije odnosno oba položaja odjednom. Ironija sudbine je da je za buduće osvajanje katoličkih hrvatskih zemalja ideju dao poljski ministar vanjskih poslova u egzilu, knez Adam Czartorijski, koji je svojim posredovanjem – i uz potporu francuske vlade – dao Garašaninu (i knezu Aleksandru Karađorđeviću) inicijativu i poticaj za „Plan Srbije za budućnost“, skraćeno zvan „Plan“ ili „Načertanije“.
Plan Srbije za budućnost sadržavao je smjernice za srbijansku vladu da u program vlade ugradi naputke za teritorijalno širenje Srbije na susjedne zemlje, prvenstveno na Bugarsku, Austro-Ugarsku (BiH, Hrvatsku i Vojvodinu), Crnu Goru i Osmansko Carstvo (Makedoniju i Kosovo). U to vrijeme Srbija u svom teritoriju nije imala Kosovo niti Vojvodinu odnosno radi se o tadašnjoj tako zvanoj „užoj Srbiji“ od Beograda do Niša (beogradski pašaluk), jedna mala zapadnobalkanska zemlja koja je u dvosrukom oružanom ustanku početkom 19. st. izborila autonomiju unutar Osmanskog Carstva. Godine 1878. je Srbija dobila međunarodno priznanje državnosti i nezavisnosti, i postala je kraljevina, ali glavni čimbenik na Balkanu postala je Bugarska, kao ruski džoker, a ne Srbija. Frustrirani zbog te činjenice, Srbi su ubrzano nastavili sa svojim tajnim planom o stvaranju „Velike“ Srbije. Pojedine srbijanske vlade izravno su provodile taj plan, pojedine srbijanske vlade provodile su ga neizravno, a jedno vrijeme u drugoj polovici 19. st. je za vrijeme vladara iz kuće Obrenovića (konkurenti Karađorđevićima) i skroz zaustavljen. Tako je bilo i početkom 20. stoljeća za vrijeme kralja Aleksandra Obrenovića. Stoga su zavjerenički srpski oficiri vojske Kraljevine Srbije odlučili ubiti svog vrhovnog zapovjednika i kralja kojega su zajedno sa svim ministrima i predsjednikom srbijanske vlade ubili 29. svibnja 1903. godine u Beogradu, i na čelo države doveli proruskog kneza Petra Karađorđevića. Nakon toga je Srbija u Prvom balkanskom ratu 1912. osvojila i okupirala Kosovo koje je Srbija izgubila u bitci protiv Osmanlija 1389. godine, a godinu dana poslije u Drugom balkanskom ratu i Makedoniju. Godine 1918. je srbijanska vojska okupirala Hrvatsku, Vojvodinu i Bosnu i Hercegovinu, i zaokružila granice „Velike“ Srbije, dok je Srbija odustala od pripajanja Bugarske jer su Bugari, za razliku od Hrvata, imali vlastitu nacionalnu državu, i bili su zbog toga prejaki za Srbijance.
DETALJI „NAČERTANIJA“ i DETALJI PROVOĐENJA TAJNOG PLANA O STVARANJU „VELIKE“ SRBIJE
Ilija Garašanin je svoj spis „Načertanije“ nazvao „Program nacionalne vanjske politike Srbije potkraj 1844. godine“:
„Srpska država ... ima svoju osnovu i čvrst temelj vidjeti u srpskome kraljevstvu 13. i 14. stoljeća, a isto tako u bogatoj i slavnoj srpskoj povijesti“.
Drugim riječima, srbijanska država mora imati granice koje je jedno kraće vrijeme u doba kasnog srednjeg vijeka imalo srpsko Dušanovo Carstvo, od Dunava do Egejskog mora. S obzirom da su se na istočnom Balkanu ispriječile Bugarska i Grčka, Garašanin je plan usmjerio prema zapadu gdje „slavenska braća“ nisu imala vlastite države, te ih je moguće lako poklopiti odnosno osvojiti njihove zemlje. Srbi su sebe postavili u centar Jugoistočne Europe, i doslovno sebe vidjeli kao Pijemont Balkana, odnosno kao sila oko koje će se okupljati Južni Slaveni. (Službeno glasilo srpske teritorističke tajne organizacije „Ujedinjenje ili smrt“, zvana „Crna ruka“, zvalo se „Pijemont“.) Kao glavnog neprijatelja osnivanja „Velike“ Srbije, Ilija Garašanin je vidio i odredio Austrijsko Carstvo odnosno Austro-Ugarsku Monarhiju.
S.M. Štedimlija, koji je proučavao „Načertanije“ navodi slijedeća zapažanja:
„Istina je da su se Garašaninova plana držali svi vodeći srpski političari i da se je uvijek postupalo po njemu, no riječ je o planu srpske, a nipošto nekakve južnoslavenske državničke politike, kao što to više puta ističe (srbijanski profesor) Stranjaković. Po planu „Načertanije“ nisu postupali samo srpski političari i državnici nego, prije svega, i sve znamenitije osobe iz javnog života koje su djelovale na području kulture, prosvjetiteljstva i narodnoga bića, tako da su gotovo cjelokupna prijeratna literatura i znanost /prije Prvog svjetskog rata/ stajale u službi provođenja toga velikosrpskog plana. Ta djelatnost zapravo je završila godine 1918. zato što su se tada svi Srbi našli u jednoj, zajedničkoj i jedinstvenoj državi... No, u „Načertaniju“ nema ni riječi o takvu ujedinjenju, nego samo o takvu jednom savezništvu i prijateljskom odnosu, isto kao što nema ni riječi o ujedinjenju s Hrvatima i Slovencima ... iz teksta /Načertanije/ jasno proizlazi da je riječ o srpskom, a ne o južnoslavenskom programu ... Nemoguće je u „Načertaniju“ naći i jednu jedinu riječ iz koje bi se mogao izvući zaključak kako bi Garašaninova Srbija svoju državnu neovisnost i samobitnost žrtvovala u korist neovisnosti i samobitnosti jedne zajedničke države svih Južnih Slavena.“ (Vidi više u knjizi S.M. Štedimlije „Zavjere protiv svjetskoga mira“, Zagreb, 2005.)
Kako bi operacionalizirao plan o stvaranju „Velike“ Srbije, Ilija Garašanin je stvorio velikosrpsku propagandu koja je obuhvaćala tiskanje i distribuciju u Bosnu i Hrvatsku knjiga i letaka kojima se nastojalo za ideju „Velike“ Srbije pridobiti prekodrinske pravoslavce. Uz to je propaganda obuhvaćala slanje tajnih agenata i doušnika srbijanske tajne službe u Crnu Goru, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kao i oružane četničke odrede u Makedoniju gdje su se dizali ustanci protiv vlasti Osmanskog Carstva.
„Garašanin je političku propagandu izvan Srbije počeo organizirati već u vrijeme mađarske revolucije 1848./1849. Sačuvan je jedan njegov rukopis pod naslovom „Smjernice političke propagande koju treba voditi u slavensko-turskim zemljama“, kojemu je prof. Stranjaković posvetio iscrpan prikaz (beogradski list „Politika“, 6. – 9. siječnja 1936.) Te su smjernice izrađene početkom 1849. godine, a primijenjene već u ožujku iste godine. Garašaninovi povjerenici, Toma Kovačević i Matija Ban, obavili su nekoliko putovanja kroz Hrvatsku, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i zapadnu Bugarsku kako bi prikupili informacije o raspoloženju stanovništva prema Turcima. Najbolji Garašaninovi povjerenici, Kovačević i Ban, kao i Jovan Marinović, izradili su čak zajednički radni program i predočili ga Garašaninu na odobrenje. Taj je program bio ispunjen provedbom propagande u Hrvatskoj (u Dalmaciji), u Hercegovini, Bosni, na hrvatsko-slavonskoj granici, u Crnoj Gori, gornjoj Albaniji, novopazarskom Sandžaku, u Makedoniji i jugozapadnoj Bugarskoj. Cijeli sklop tih zemalja su velikosrpski propagandisti podijelili na dva dijela, sjeverni i južni. „Na čelu propagande bili su načelnik i njegov pomoćnik. Svaki je dio imao svojega vođu, svako područje jednog agenta, svaka „nahija“ (okrug) jednog predstojnika i svako mjesto jednog starješinu. Poglavar-načelnik cjelokupne propagande bio je Ilija Garašanin, a njegov pomoćnik Jovan Marinović. Vođa sjevernog dijela bio je Toma Kovačević, a južnog dijela Matija Ban, poslije pak protoprezbiter Đorđe Nikolajević iz Dubrovnika“. Kao agenti, predstojnici i seoske mjesne starješine angažirani su oni koji su bili lojalni srpskoj politici. Neki su od njih dobivali redovitu plaću, a drugi su radili besplatno, pri čemu im je pak obećano da će nakon oslobođenja i pripojenja njihovih zemalja Srbiji biti prikladno nagrađeni. U „Smjernicama“ je preporučeno da se za predstojnike u prvom redu angažiraju pravoslavni popovi i trgovci. Za uzdržavanje te organizacije u inozemstvu srbijanska je vlada godišnje trošila pet do šest tisuća talira. Agenti su bili obvezni često podnositi Garašaninu pisana izvješća o uspjesima svoje tajne djelatnosti.“
Kao što je već rečeno, djelovanje vlade kneževine i kraljevine Srbije od 1844. preko 1878. do 1903. bilo je usmjereno na propagandu o stvaranju „Velike“ Srbije među pravoslavcima u Crnoj Gori, i u hrvatskim zemljama, kao i u Bosni, odnosno propaganda kojom se nastojalo za velikosrpski projekt pridobiti prekodrinske pravoslavne Vlahe, ujedno ih posrbljavajući, a što je u Hrvatskoj u zadatak preuzela Srpska samostalna stranka (SSS) godine 1887. kada je osnovana, ali koja sve do koalicije s nekim hrvatskim strankama 1905. godine nije prelazila izborni prag jer su hrvatski pravoslavci, vlaškog podrijetla, glasovali za hrvatske nacionalne stranke, prvenstveno za Stranku prava od pravaškog prvaka i predvodnika hrvatskog državnog prava dra. Ante Starčevića. Prvi korak Srpske samostalne stranke po zadatku Beograda bio je da pred hrvatski Sabor u Zagrebu postavi zahtjev da pravoslavci budu proglašeni Srbima, i da potom Srbi dobiju „status naroda“ u Hrvatskoj, te pravo na ravnopravnu uporabu ćiriličnog pisma u Hrvatskoj zajedno s latinicom. Zahtjeve zavjereničke Srpske samostalne stranke je obično u javnost plasiralo glasilo te velikosrpske stranke, „Srbobran“, koje je 1902. objavilo srpski šovinistički članak „Do istrage vaše ili naše“ u kojemu se hrvatskom narodu negiralo pravo na hrvatski jezik i nacionalnu samobitnost, te vlastitu hrvatsku državu. Nakon objave navedenog šovinističkog članka su u Zagrebu izbile spontane protusrpske demonstracije, te su razbijani izlozi trgovina srpskih trgovaca u Zagrebu. Tri godine nakon toga naivni predstavnici nekih hrvatskih stranaka, na čelu s Franom Supilom i Antom Trumbićem, udružili su se sa Srpskom samostalnom strankom u koaliciju, nazvana Hrvatsko-srpska koalicija (H-SK) na čelu s predsjednikom Supilom. Nakon Supilove ostavke 1909. na položaj predsjednika H-S Koalicije, kako je bio naveo „iz političkih razloga“ jer je otkrio da Svetozar Pribićević, vođa SSS unutar H-SK, vodi velikosrpsku a ne hrvatsku politiku, vodstvo u vladajućoj stranci H-SK u Hrvatskoj preuzeo je velikosrpski agent Svetozar Pribićević, a predsjednik Hrvatskog sabora za vrijeme Prvog svjetskog rata je bio član vladajuće H-SK iz srpskog dijela vladajuće Koalicije, Srđan Budisavljević, tako da su Srbi stajali na čelu Koalicije koja se javno zalagala za stvaranje zajedničke i jedinstvene južnoslavenske države unutar Austro-Ugarske Monarhije. Godine 1918. su velikosrpski agenti u vladajućoj Koaliciji u Hrvatskoj bili odlučujući čimbenik koji je Hrvatsko-srpsku Koaliciju odveo u tabor pučista iz tzv. „Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba“ koji su u listopadu 1918. izvršili državni udar, i hrvatske zemlje priključile Srbiji, formalno novoosnovanoj jugoslavenskoj državi Kraljevini SHS, a neformalno „Velikoj“ Srbiji. Zanimljivo je da je Hrvatsko-srpska koalicija stvorena 1905. kako bi Beograd spriječio stranku hrvatskog državnog prava, Čistu stranku prava, koju je 1895. osnovao Otac domovine Ante Starčević (nakon režimskog puča u Stranci prava), da osnuje hrvatsku državu jer hrvatska država je prepreka osnivanju „Velike“ Srbije. Strossmayerovi nasljednici, „liberali“ i tako zvani „narodnjaci“ nisu shvatili, ili nisu htjeli shvatiti, kuda Hrvate vodi koalicija sa Srbima u Hrvatskoj, ai su znali što pod svaku cijenu treba spriječiti: pravaše u naumu stvaranja hrvatske države.
„Načertanije“, od kada je stvoreno pa do današnjih dana, nikada nije u Srbiji, i među određenim predstavnicima hrvatskih Srba, prestalo činiti osnovu srpske politike, i nikada srbijanski parlament nije donio bilo kakav akt kojim bi se Srbija odrekla velikosrpskog programa „Načertanije“, a kao što je na početku navedeno, Srpska radikalna stranka, koja u Srbiji trenutno dobiva preko trećine glasova na izborima, ima „Načertanije“ ili plan o stvaranju „Velike“ Srbije čak i službeno u svom stranačkom programu. Toma Nikolić „Grobar“ obavezan je, u slučaju da postane predsjednik Srbije, provesti u djelo program svoje stranke. Na kraju krajeva, Radikali su se zavjetovali Vojislavu Šešelju da će ostvariti velikosrpski program na račun Republike Hrvatske, i ostataka Bosne i Hercegovine. Pod zadnje je „Jutarnji list“ prenio vijest kako Putinova Rusija namjerava u tako zvanoj „Republici Srpskoj“ u BiH i u Republici Srbiji, na Drini, instalirati rakete s nuklearnim bojevim glavama. Srbijanski premijer Zoran Đinđić krenuo je demontirati Miloševićev režim, ali su ga velikosrpski ekstremisti likvidirali 2003. godine, točno 100 godina nakon ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića. I tada kao i danas je Srbija nakon ubojstva svoga državnika promijenila vanjskopolitički kurs od Zapada ka Rusiji. Veliki krivac zašto nakon Đinđićeva ubojstva nije izvršena develikosrbizacija Srbije i srbijanske politike je Zapad koji je, kako je 2007. pisao njemački „Der Spiegel“, „spriječio rasvjetljavanje nalogodavaca Đinđićeva ubojstva“. (Iza Zapada se obično krije britanska vlada koja je, što izravno, što neizravno, pomagala Miloševića za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH 1991./1992.)
CBK, 21. I 2008.
PS: u sljedećem nastavku čitajte o terorizmu srbijanske „Crne ruke“, od 1903. do 1918.
Post je objavljen 21.01.2008. u 22:41 sati.