MEDIJSKA CENZURA O DVOGODIŠNJOJ OBLJETNICI MEĐUNARODNE OSUDE ZLOČINA KOMUNIZMA
Na današnji dan prije dvije godine je gotovo cijela Europa (46 europskih država) osim Bjelorusije, osudila zločine totalitarnog komunizma. Parlamentarna skupština Vijeća Europe (PACE) je 25. siječnja 2006. godine donijela rezoluciju pod brojem 1481 kojom je međunarodna europska zajednica osudila zločine komunističkih totalitarnih režima u Europi od Oktobarske revolucije 1917. godine do pada Berlinskog zida 1989. godine. Rezolucija nosi naslov:
„POTREBA MEĐUNARODNE OSUDE ZLOČINA TOTALITARNIH KOMUNISTIČKIH REŽIMA“
Rez. 1481 P.A.C.E. ima 14 točaka. U prvoj točci se Parlamentarna skupština poziva na svoju rezoluciju broj 1096 iz 1996. godine kojom je započelo razotkrivanje baštine nekadašnjih komunističkih totalitarnih sustava. Rezolucija 1481 izglasana je iz razloga što međunarodna osuda komunizma iz 1996. godine nije imala očekivani efekt u bivšim komunističkim zemljama u Europi. Već druga točka rezolucije 1481 kaže na koja se područja rezolucija odnosi: na Srednju i Istočnu Europu gdje su vladali komunistički režimi, ali se dodaje kako je totalitarni komunistički sustav na vlasti „još uvijek u nekoliko zemalja na svijetu“. Istodobno se ističe da su ti režimi bez iznimke masovno kršili ljudska prava. „Kršenja su se razlikovala ovisno o kulturi, zemlji i povijesnome razdoblju, a uključivala su pojedinačna i masovna ubojstva i egzekucije, smrt u koncentracionim logorima, izgladnjivanje, deportacije stanovništva, mučenja, robovski rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progona na etničkoj i vjerskoj osnovi, kršenje slobode savjesti, misli i govora, slobode tiska te izostanak političkog pluralizma.“ Ti su se zločini opravdavali u ime teorije o klasnoj borbi i po načelu diktature proletarijata, ističe se u 3. točki rezolucije 1481 koja navodi da je tumačenje ta dva načela opravdavalo „eliminaciju“, „uklanjanje“, onih ljudi koje se smatralo štetnima za izgradnju novog društva i kao takvima neprijateljima toalitarnih komunističkih režima. No, pad totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije u svim slučajevima dovelo do međunarodne istrage o zločinima koji su počinjeni. „Štoviše, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, što je učinjeno u slučaju zločina što ih je počinio nacionalsocijalizam (nacizam)“, ističe rezolucija u točki br. 5, te se u točki br. 6. upozorava da je upravo zbog toga „jasna svijest o zločinima što su ih počinili totalitarni komunistički režimi vrlo slaba... Parlamentarna skupština je uvjerena da je svijest o povijesti jedan od preduvjeta da se slični zločini izbjegnu u budućnosti. Štoviše, moralna osuda počinjenih zločina igra vrlo važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja.“ „Parlamentarna skupština je uvjerena da one žrtve zločina što su ih počinili totalitarni komunistički režimi koje su još žive ili njihove obitelji zaslužuju naklonost, razumijevanje i priznanje njihovih patnji“, piše u 8. točki rezolucije. ...U 12. točki oštro se osuđuju zločini komunizma, a u 13. točki pozivaju se još jednom sve nekadašnje komunističke i postkomunističke partije da, ako nisu osudile komunističku i svoju prošlost, da ih nedvosmisleno osude. U rezoluciji se pozivaju vlasti bivših komunistikih zemalja da podupru povjesničare i organizacije za istraživanje zločina komunizma u znanstvenim istraživanjima razdoblja komunizma/socijalizma, i da demokratske vlade budu predvodnice u rasvjetljavanju komunističke prošlosti. (Kod nas se to „rasvjetjavanje“ svodi na polaganje vijenaca u Bleiburgu jednom godišnje, i čiča miča, gotova priča.)
U Hrvatskoj niti jedan nacionalni medij, dakle, medij koji svojim informacijama pokriva cijelu zemlju, nije objavio niti jedno jedino slovo o dvogodišnjici izglasavanja europske rezolucije o osudi zločina komunizma, iako u Hrvatskoj ima preko četvrt milijuna žrtava komunizma/titoizma. Glavni urednici medija primijenili su i ovaj puta čeličnu cenzuru nad informacijama o međunarodnoj osudi komunističkih zločina, tako da se ova situacija već da usporediti s Albanijom Envera Hodže, ili, zašto daleko otići na jug Europe kad imamo primjer totalitarne Titove Jugoslavije. Hrvatska je živjela četiri godine u mraku terora talijanskih fašista, i ustaškog terora, uz ratni teror četničkog i komunističkog pokreta u NDH. Naša je zemlja, međutim, desetljećima (od 1945. do 1990.) živjela u mraku komunističkog terora, uokvirenog u „socijalizam“. Demokratska Europa osudila je sve zločine Europe – time i one u Titovoj Jugoslaviji. Zločini komunista u Titovoj Jugoslaviji navedeni su taksativno u jednoj od točaka Političkog odbora Vijeća Europe koji je Parlamentarnoj skupštini i predložio rezoluciju 1481 o osudi zločina režima komunističkih partija. Prije dvije godine su mediji u Hrvatskoj gotovo nezainteresirano popratili europsku rezoluciju kojom su osuđeni komunistički zločini, i to zato što su medijski djelatnici, oni glavni koji odlučuju koja će se vijest objaviti a koja ne, bivše zvijezde jugoslavenskog socijalističkog novinarstva, titoisti koji zajedno s bivšim komunistima na vlasti u Republici Hrvatskoj (u Banskim dvorima, na Pantovčaku i u Hrvatskom saboru) čine jednu interesnu skupinu kojoj je cilj zataškati partizanske i komunističke zločine titoista, koji žele relativizirati onaj dio hrvatske povijesti koji se odnosi na zločine komunizma na području Hrvatske, i koji skreću pažnju medijske i hrvatske javnosti na zločine drugih, samo ne titoista. Međutim, kosti ubijenih nevinih ljudi, koje su titoisti smaknuli, gotovo same izlaze na površinu iz plitkih jama u koje su ih zlotvori sakrili „po gorama i šumama“. Godine 2006. su u Maclju kod Krapine dostojno sahranjene 1.063 žrtve koje su 1991. ekshumirane iz 20 jama, od sveukupno 130 jama s oko 12 tisuća Hrvata koji su ubijeni u lipnju mjesecu 1945. godine od strane partizanskog jugokomunističkog režima maršala Tita. U njegovu čast jedan od glavnih trgova u Zagrebu nosi i danas njegovo ime. Svaka čast, predsjedniče Mesić, premijeru Sanaderu, oporbeni vođo Milanoviću – svaka vam čast!
Od počinjenih zločina samo je gore zataškavanje zločina i zaštićivanje zločinaca. Upravo Sanader i Mesić štite jednog od najvećih još živih zločinaca koji slobodno hoda ovom zemljom, „druga“ STJEPANA HRŠAKA s Pantovčaka, koji je 1945. bio odgovorni izvršitelj za masovna ubojstva nad 12 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika u Maclju. On je jedan od najvećih zločinaca u Europi koji je danas još živ, a koji u Republici Hrvatskoj, nakon „demokratskih promjena“ 1990., pa novih „demokratskih promjena“ 2000. nije proveo doslovno niti jednu sekundu u pritvoru, niti je od državnog odvjetništva optužen, iako je od nevladnih organizacija i Hrvatske stranke prava 1861. kazneno prijavljen za ratni zločin. Drug Stjepan Hršak veći je zločinac od Ratka Mladića u vezi srebreničkih žrtava.
Pozivanje saborskog „Saveza za Europu“ na Europu predstavlja obmanivanje hrvatske javnosti jer da je predstavnicima parlamentarnih stranaka stalo do Europe, onda bi slijedili europsku rezoluciju 1481 o osudi zločina komunizma. Ovako, tko će im vjerovati? Naivci možda, neinformirani ljudi sigurno!
Od 25. siječnja 2006. do 25. siječnja 2008. godine, kao i od 30. svibnja 1990. do 25. siječnja 2006. u Republici Hrvatskoj predstavnici vlasti i raznorazni interesni prokomunistički i propartizanski lobiji zataškavaju rasvjetljavanje zločina komunizma u Hrvatskoj, i sprečavaju svojim moćnim utjecajem rasvjetljavanje totalitarnog titoističkog razdoblja. Kako bi skrenuli pažnju javnosti sa sebe, stalno kroz svoje „liberalne“ medije puštaju dezinformacije, i skreću pažnju javnosti na ustaške zločine, kao da nismo nikad čuli da postoje i ustaški zločini, ali o njima slušamo neprestano već 60 godina dok o partizanskim zločinima i zločinima jugokomunističkog režima slušamo tu i tamo, u komadićima, u rijetkim emisijama na televizijama, u rijetkim člancima u novinama čitamo o njima, u rijetkim knjigama smo o njima informirani, a kada se pokušava govoriti o zločinima komunizma, odmah se javi desetak „stručnjaka“ koji pokušavaju takve informacije o zločinima njihovog „svetog“ Josipa Broza Tita izokrenuti, a ljude koji govore o totalitarnom komunizmu, koji komunizam osuđuju, njih ismijavaju, ili etiketiraju ljevičarskim etiketama tipa „fašist“, „ustaša“, „nacionalist“, „šovinist“ i slično. Najefikasnije metode kompromitacije povijesne istine o zločinima komunizma je kad o njima pričaju bivši doušnici komunističke tajne službe koji tumače povijest, i odmah daju prijedloge, obično ekstremne prijedloge da se javnosti odmah zgadi prijedlog, o tome zbore tipovi poput Ante Đapića i sličnih desničarskih ekstremista koje je stvorila ekstremna ljevica kako bi sebe postavila u politički centar i na vrh planine mudrosti. Kad Đapić govori o lustraciji to se svima gadi jer im se gadi on koji zloupotrebljava inače normalni i potrebni prijedlog o zakonu o lustraciji.
Ovom prilikom, oni koji nisu zadrti i neinformirani, koji su antifašisti i antikomunisti, prisjećaju se žrtava komunizma iz Hrvatske. Goli otok još uvijek čeka da neka buduća demokratska vlada Republike Hrvatske to područje uredi kao memorijalno-edukacijski centar po uzoru na na jasenovački.