Cor Unum

četvrtak, 28.11.2013.

Upoznajemo "Lijepu Našu"


GRAD KAŠTELA

Kaštela su grad u Hrvatskoj koji administrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Zemljopisni položaj

Kaštela su grad srednje Dalmacije, u samoj blizini Splita, najvećeg hrvatskog grada na moru, Trogira, grada zaštićenog od strane UNESCO-a, i Solina, poznatog po drevnoj Saloni iz rimskog doba.

Kaštela su naziv za sedam manjih spojenih mjesta uz obalu Kaštelanskog zaljeva. To su:

Štafilić,
Novi,
Stari,
Lukšić,
Kambelovac,
Gomilica i
Sućurac.
Kaštela su udaljena desetak kilometara od Trogira na zapadu i Splita na istoku i vrlo su dobro povezana glavnim cestovnim pravcima s tim dijelom Dalmacije, ali i s kontinentalnom Hrvatskom.

Iznad Kaštela se u smjeru zapad-istok proteže planina Kozjak (779 m), a nešto dalje prema istoku i planina Mosor (1339 m). Kaštelanski zaljev, južna granica Kaštelanskoga polja, predstavlja potonulu depresiju između spomenutih planina na sjeveru i poluotoka Marjana i otoka Čiova na jugu. Rub između kopna i mora prate plićaci s čestim žalom, hridima i minijaturnim otocima. U geološkom smislu prevladavaju vapnenac i fliš. Fliš ne prelazi visinu od 400 m i njegove blage padine, osobito prema moru, prekrivene su obradivim plodnim tlima. Izvori vode izbijaju upravo na liniji dodira fliša i vapnenca, te su Kaštela bogata podzemnim i nadzemnim vodotokovima.

Izmjena vapnenca i fliša vidljiva je i u vegetacijskom pokrovu, pa su tako vapnenačke površine pretežno gole, dok je fliš prekriven raslinjem. Nekada su to uglavnom bili bijelograb, hrast medunac i česmina, a danas su primorska zaravan i blaže padine brda prekrivene poljodjelskim kulturama, koje se u novije vrijeme smanjuju zbog širenja stambenih predjela.

Mikroklimatske prilike s lokalnim obilježjima u okviru semiaridne mediteranske klime omogućuju rano prispijevanje zimskoga povrća i razvoj mediteranskih poljodjelskih kultura poput vinove loze Crljenak kaštelanski, masline, smokve, badema i dr.

Glavna kaštelanska prometnica je Stara kaštelanska cesta, danas Cesta dr. Franje Tuđmana, koja je velikim dijelom ostatak ceste za Split, građene u vrijeme maršala Marmonta. Ona je rasterećena tek izgradnjom jadranske magistrale, koja uglavnom prolazi izvan naseljenih dijelova.

Za gospodarstvo je također izuzetno važna i željeznica, koja ovuda prolazi na svojem putu do Splita, ali i putnicima, jer njome vozi Marjan express, udobna linija koja putnike iz Zagreba do Kaštela dovozi za 8-9 sati. Avionom je također moguće putovati između Kaštela i Zagreba, let obično traje oko 35 minuta.

Povijest

Povijest do doseljenja Hrvata
Zbog povoljnog klimatskog okruženja i bogatstva voda tekućica, Kaštelansko polje oduvijek je bilo primamljivo mjesto za stanovanje. Tragove neandertalaca nalazimo u Mujinoj pećini, koja je smještena u prolazu između Kaštelanskog polja i Labina.

Neolitski nalazi su najbrojni u Resniku (K.Štafilić), stari su oko 5 tisuća godina. Sljedi razdoblje nolita, kada se uz kamen obrađuje i bakar. To je vrijeme kad započima borba pojedinih ljudskih zajednica za životni prostor, nema niti jedne strateške točke u Kaštelanskom polju bez gradine. Gradine imaju namjenu utvrde. Najznačajnija gradina se nalazi na vrhu sv. Ivan, s Kaštelanske strane vrh je oštro odsječena litica, dok je sa sjevernu stranu blaga padina, duž padine se nalaze tri reda suhozida.

Tijekom željezna doba od 9. do 5. stoljeća pr. Kr. glavna središta kaštelanskog područja su bile zajednice Luko, Ostrog i posebno značajna zajednica Veli Bijać koja je preko luke održavala trgovačke veze u mlađem željeznom dobu s lukama na zapadnoj strani Jadrana. Prepostavlja se da je ovo područje tijekom 1. stoljeća pr. Kr. bilo naseljeno ilirskim plemenima Bulini i Hilini. U kasnijem razdoblju ovaj kraj osvajaju ratoborni Datlmati. Koncem 4. stoljeća pr. Kr. Grci s Isse (Vis) osnivaju trgovačku koloniju Tragurium (Trogir). Dokaz trgovine Grka i Ilira nalazimo u helenističkoj luci Resnik, s brojnim nalazima helenističke keramike, posebno su značajni nalazi megarskih čaša.

Vlast nad Salonom (Solin), koja se nalazi na istočnom, rubnom, djelu polja uz rijeku Jadro, Rimljani su uspostavili 76. god. pr. Kr. Za vrijeme građanskog rata između Cezara i Pompeja Salona staje na Cezarevu stranu, koji je nagrađuje statusom rimske kolonije. Salona dobiva ager centuriatus, koji se proteže do Kaštel Lukšića. Na zapadnom djelu Kašetanskog polja u predjelu Resnik rimski car Claudije gradi naselje Sicum za svoje veterane iz VII. i IX. legije.

Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine ovaj kraj potpada pod Bizant.

Početkom 7. stoljeća usljedili su avarsko-slavenski napadi, a končno i pad Salone. Rimljani pronalaze skloništa u okolnim gradovima, romanizirani Iliri se povlače u brda. U romanskim gradovima se nastavlja antička tradicija, na napuštena područja izvan gradskih zidina naselili su se u 7. stoljeću Hrvati.

Povijest nakon doseljavanja Hrvata[uredi | uredi kôd]U ranom srednjem vijeku Kaštelansko polje potpada pod Klišku župu. Uz vladarske posjede osnivaju se i naselja koja se smještaju iznad polja: Baba, Bijaći, Špiljan, Žestinj, Radun, Šušnjari, Ostrog, Lažani, Kruševik, Kozica, Sućurac, Selišće, Smoljevac. Jedan od vladarskih posjeda nalazio se u Bijaćima gdje 4. ožujka 852. godine knez Trpimir izdaje darovnicu u kojoj se prvi put spominje ime Hrvat(danas je to dan grada Kaštela).

Didići osnivaju beneficije. Mongoli 1241. godine sljedeći hrvatsko-ugarskog kralj Belu IV, koji nalazi utočište u Trogiru, razaraju naselja po Kaštelanskom polju.

Susjedni gradovi Trogir i Split koji se često se međusobno sukobljavaju, žele ojačati svoj utjecaj na području Kaštelanskog polja smanjujući samoupravu lokalnog stanovništva. Trogirani grade kulu kod samostana Sv.Petar od Klobučca u Podmorju, dok 1392. godine splitska nadbiskupija gradi kulu u Dilatu (Kaštel Sućurac).

Kada se selo Ostrog htjelo opasati bedemima Splićani razaraju selo te prekopavaju groblje. Godine 1418. za vrijeme rata između Venecije i Genove porušena je kula kod sv. Petra od Klobučca da ne bude utočište Mlečana. Razdoblje mira dolazi 1420. godine u lipnju kada Trogir i Split dolaze pod vlast Mletačke Republike, koja određuje granice gradova pravocrtnom linijom od mora do Kozjaka. Turci zuzimaju Bosnu, dolazi do iseljavanja stanovništva. U strahu od iseljavanja trogirski i splitski posjednici grade utvrde-kaštela. Prvi kaštel za obranu od Turaka 1476. o svom trošku gradi trogirski plemić Koriolan Ćipiko, zapovjednik galije. Do kaštela koji se nalazi u moru on planski gradi naselje kvadratnog oblika. Naselje se opasuje bedemima i jarkom 1507. Na uglovima su sagrađene ugaone kule, a na ulazu pokretni most. Njegov primjer slijede i ostali posjednici, izgrađeno je 20 kaštela i više utvrđenih mjesta, od kojih se izdvajaju sedam. Planski uređeno naselje Koriolana Ćipika možemo smatrati početkom urbanizacije Kaštela. Grad svoj postanak može zahvaliti žuljevitim rukama galiota (veslača), kako stoji na ploči iznad ulaza u kaštel. Kaštela naseljavaju izbjeglice iz potkozjačkih sela i unutrašnjosti.

Razgraničavanjem 1571. godine između Mletačke Republike i Turskog carstva granica prolazi kroz selo Baba koje ostaje na Turskoj strani, vrhom Kozjaka, i spušta se do mora između Kaštela i Solina, koji je također kao i Klis u Turskim rukama. Oslobađanjem Solina, Klisa,i Zagore nestaje neposredne ratne opasnosti. Bedemi oko sela nestaju, povećava se broj stanovništva .

Dogovorom Francuske i Austrije 1797. godine podjeljena je Mletačka republika, Austriji pripada Dalmacija, koja postaje zasebna kraljevina u sklopu carevine.

Nakon pobjede kod Austerlitza, Francuzi dobivaju Dalmaciju. Dalmaciju pripajaju Kraljevini Italiji, Kaštela dijele na dvije upravne jedinice Gornja Kaštela i Donja Kaštela, ukida se fideikomis, Grimanijev zakon i bratovštine, na snagu stupa Građanski zakon. Francuski maršal Marmont trasira i gradi cestu kroz Kaštela (danas Cesta Dr. Franje Tuđmana) povezujući Split i Trogir. Napoleonovim porazom Dalmacija se vraća u okrilje Austrijskog Carstva, ukidaju se Građanski zakoni i vraća se mletačko feudalno pravo (mletački kolonat).

Škole počinju s radom 1819. godine. Gradi se željeznica i luke. Nakon I. Svjetskog rata Kaštela postaju sastavni dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Provodi se Agrarna reforma, seljaci (težaci) postaju vlasnici zemlje koju obrađuju. Godine 1941. izbija Drugi svjetski rat, koji dovodi do raspada Jugoslavije, Dalmacija se pripaja Italiji, granica s Nezavisnom Državom Hrvatskom prolazi prvo vrijeme kroz polje, nakon kratkog perioda vrhovima Kozjaka. Zbog toga veliki broj kaštelana odlazi u NOB. Nova Jugoslavija 1945. godine uvodi socijalizam, dolazi do zapuštanja poljoprivrede i provodi se industrijalizaciju. Tvornice koje su izgrađene na poljoprivrednom zemljištu, privlače velik broj doseljenika.

Kaštela se šire i spajaju u jednu neprekinutu cjelinu, 1986. godine uspostavljena je općina Kaštela. Raspadom Jugoslavije, uspostavom Republike Hrvatske Kaštela dobivaju status grada.

Administracija i politika
Središte gradske vlasti nalazi se u Kaštel Sućurcu, dok se sudbena administracija nalazi u Kaštel Lukšiću.

Gospodarstvo
Gospodarstvo Kaštela kroz povijest se oslanjalo na poljoprivredu i ribarstvo. Zahvaljujući plodnom Kaštelanskom polju Kaštela su imali mnoge prepoznatljive poljoprivredne proizvode od čega su najpoznatiji: vino i trešnja, te u novije vrijeme (druga polovica 20. stoljeća) povrtlarske kulture, posebice salata i rajčica, koje zbog pogodnih klimatskih uvjeta rano dospijevaju u staklenicima i plastenicima.

Tijekom 19. stoljeća kroz Kaštela dolazi željeznička pruga koja je povezivala Split s ostalim djelovima tadašnje Austro-Ugarske, čime su Kaštela dobila na značajnosti. No, to se tek počinje osjećati početkom 20. stoljeća kada se u Kaštelima počinju otvarati hoteli (prvi hotel otvorio doktor Šoulavy 1909. godine u Kaštel Lukšiću; najpoznatiji je hotel Palace u Kaštel Starom koji je danas zatvoren) kad Kaštela, uz Opatiju, postaju brand tadašnjeg hrvatskog turizma. Nakon I. svjetskog rata u Kaštela je došla i prva industrija. U Kaštel Sućurcu se otvara tvornica cementa. Osim toga u Kaštela su došla i električna energija i voda, što je ojačalo kaštelansko gospodarstvo.

Tijekom II. svjetskog rata kaštelansko gospodarstvo naglo stagnira i počinje zaostajati zbog ratnog stanja koje je zahvatilo Kaštela. Nakon II. svjetskog rata socijalistička politika dovodi do nagle industrijalizacije Kaštela pa nakon cementare (Dalmacijacement) dolazi i tvornica plastičnih masa (Jugovinil, kasnije zvan Adriavinil), željezara i drvni kombinat. To je rezultiralo naglim porastom stanovništva u Kaštelima, ali i jačanju kaštelanskog gospodarstva. No, to je dovelo i do protu efekta u poljoprivredi, te ometalo još snažniji mogući razvoj turizma od onoga koji se događao. Ipak, sve do kraja osamdesetih godina, brojni su kaštelani imali višestruke izvore prihoda, kako od rada u državnim tvrtkama i industriji, tako i od turizma i poljoprivrede, te je po tome prostor Kaštela bio specifičan na cijelom području bivše države.

Nakon raspada Jugoslavije i dolaska tranzicijsko-ratnog razdoblja kaštelansko gospodarstvo upada u krizu. Jaka poduzeća se zatvaraju (Jugovinil, drvni kombinat), propadaju brojne tvrtke u Splitu u kojima rade i stanovnici Kaštela, dok cementara i željezara u Kaštelima smanjuju broj radnika. Sve to dovodi do naglog porasta broja nezaposlenih. Tek početkom 21. stoljeća dolaskom novih malih privatnih poduzeća i stranih trgovačkih centara, te izgradnjom marine dolazi do malenih pozitivnih pomaka. Uza sve to prisutan je i stalan porast broja stanovnika doseljavanjem koji gradske vlasti procjenjuju na preko tisuću ljudi godišnje, što predstavlja silno opterećenje za ionako slabu gradsku infrastrukturu.

Primarni cilj gradskih vlasti je povratak turizma u Kaštelima, no zbog mnogih problema (divlje gradnje, nedostatak infrastrukture, nedostatak kapaciteta hotela itd.) dolazi do pitanja hoće li uopće turizam zasjati kao nekad u Kaštelima. Osim toga se pokušava i obnoviti poljoprivreda u Kaštelima, no zbog rapidnog rasta grada nestao je veći dio kaštelanskog polja što i to dovodi u pitanje. Veliki gospodarski poticaj trebalo bi dati dovršenje projekta Eko-kaštelanski zaljev kojim bi se konačno trebala riješiti pitanja oborinskih i kanalizacijskih voda na području Kaštelanskog zaljeva.

Demografija
Kaštela od prvog popisa stanovništva pa do danas ima kontinuirani rast stanovništva. Prema prvom popisu iz 1857. godine broj stanovnika u Kaštelima je bilo 5.097, dok danas prema prvim podatcima iz popisa 2011. godine živi 38.474 stanovnika.

Tijekom 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća broj stanovnika u Kaštelima blago raste, zbog iseljavanja stanovništva potaknut niskim standardom. Nagliji rast stanovništva Kaštela, ostvaruje se poslije svjetskih ratova, poglavito nakon drugog svjetskog rata kada je u Kaštelima počeo značajni gospodarski napredak, ali i zbog blizine glavnog gospodarskog središta Dalmacije grada Splita. To naseljavanje i rast stanovništva traje i danas. Osim naseljavanja, porastu stanovništva pridonosi i prirodni prirast koji je pozitivan te danas, Kaštela uvrštava u rijetke gradove u Hrvatskoj s višim natalitetom od mortaliteta.

Prema mjestima koji čine grad Kaštela, najveći broj stanovnika je imao Kaštel Stari (6.448), a slijedio ga je Kaštel Sućurac (6.236) i Kaštel Lukšić (4.880), dok najmanje stanovnika je imao Kaštel Štafilić (2.650).

misao dana;
"Prije nego bjeh ponižen, lutao sam, ali sada tvoju čuvam riječ. Ti si tako dobar i dobrostiv: nauči me pravilima svojim." Ps 119, 67 - 68˙


meditacija dana;
ISUS KRIST - MOGUĆNOST SVESTRANE SLOBODE

Isus Krist jedinstvena je osoba ljudske povijesti.
Činio je bezbrojna čudesna djela, ozdravljao svakoga, liječio psihički bolesne, tjerao zle duhove iz ljudi, oživljavao mrtvace, mijenjao prirodu i činio je poslušnom čovjeku, mijenjao je srca ljudi, govorio kako nitko nije govorio, prošao svijetom čineći samo dobro, uzeo na sebe krivnju svih ljudi, uskrsnuo od mrtvih i dalje živi, uzašao na nebo, stvorio najveću organizaciju u svijetu — Crkvu, govorio je da je od Boga došao, da je Božji Sin.
Povijest čovječanstva ne pozna nikoga sličnoga na Zemlji. Osnivači religija bili su samo ljudi, ovozemni, ograničeni. Oni su stvorili samo neke religijske metode ili organizaciju koja prenosi njihov nauk. Filozofi ne mogu mijenjati svijet, jer nije dosta samo znanje. Generali, političari, znanstvenici, profesori, bogataši, nemoćni su pred zlom svijeta.
Svi su ljudi odozdo. Isus dolazi odozgo. Svi su ljudi zatvoreni u začarani krug grijeha i zemaljskog života. Samo je Isus slobodan, izvan toga kruga, svemoćan.
Isus je, dakle, jedinstvena osoba svijeta. Nije li on onaj za kojim u svojoj dubini svi čeznemo? Povijest je registrirala njegov dolazak i njegove riječi i djela među nama. On je jedan od velikana naroda Izraela. Crkva i kršćanstvo grade na njemu svoju egzistenciju. Mnoštvo ljudi koji su mu povjerovali činili su djela kao on. Treba, dakle, upoznati toga Isusa. Početi temeljito čitati Novi zavjet.


Razmišljanja o vjeri

Pojam’vjerovati’ vrlo je slojevit i složen, bremenit i zahtijevan pojam. Upotrebljava se u redovitom svakodnevnom životu, ali i kao stručni tehnički teološki pojam. Ne razumijevaju ga uvijek do kraja dobro oni koji ga rabe, pogotovo što se isprepleću razine njegova značenja. Neophodno je stoga dobro ga razumjeti, te ga i koristiti u teologiji, ali i u svakodnevnici vjere, s onim značenjem koje on u stvari pretpostavlja. On je prigoda vjernicima, koji nose i ime upravo po ovom pojmu, da malo dublje propitaju svoj vjernički identitet u svjetlu njegova značenja.

Komunikacijska snaga pojma ‘vjerovati’

Prvi problem koji uočavamo kad govorimo o vjeri i vjerovanju je taj što ovaj pojam ima lepezu značenja. U svakodnevnom govoru njegovo uobičajeno i najčešće značenje nije istovjetno s onim značenjem koje ima u kršćanskoj objavi i teologiji. Tako se danas u našem jeziku pojam ‘vjerovati’ može upotrijebiti kako bismo izrazili svoje mišljenje, za koje čak unaprijed ne tvrdimo da je ispravno, nego ostavljamo mogućnost da je u pravu i netko drugi. Primjer za to je izraz ‘vjerujem da’, koji u biti znači ‘mislim da’. U trenutku kad pojmom vjerovati izražavamo mišljenje ili osobni stav koji ne mora neophodno biti čvrst, pouzdan, objektivan ili istinit, taj pojam nam postaje paravan iza kojeg se skriva vlastita nesigurnost i neuvjerenost.

Nekada, međutim, taj se pojam nije rabio kao izričaj za nesigurnost stavova, nego je služio da se njime izreče neupitna sigurnost i nepokolebivost uvjerenja. Kako u biblijskoj objavi tako i u teološkoj tradiciji i Istoka (grč. imenica pistis ili glagoli pisteuo i peitho) i Zapada (credere) njegovo značenje govori o procesu uvjeravanja. Vjerovati je značilo dati povjerenja i pristanka na nešto ili nekome, to jest držati nešto istinitim. Teološki gledano, pojam ‘vjerovati’ nikad nije imao značenje mišljenja, nego je štoviše bio suprotan i suprotstavljen nesigurnostima i pretpostavkama. Stoga je za prve kršćane označavao snagu žive i prave istine u odnosu na zabludi ljudskih filozofskih mišljenja o najvažnijim životnim pitanjima. Pojmom vjerovati kršćani su komunicirali sigurnost koju su imali u Božju objavljenu istinu, koja je potom upravljala njihove živote sigurnim putem prema pravom cilju.

Relacijski domet pojma ‘vjerovati’

Drugi problem je što danas u suvremenom društvu mnogi vjeru drže znanjem niže vrste, nedoraslu razumskim istinama, što postaje izazov teolozima da, usprkos svega, ipak dokažu njezinu noetičku vrijednost i snagu. No tim premještanjem naglaska na spoznajnu dimenziju, to jest na dokazivanje kako vjera kao skup objavljenih istina može parirati razumskoj istini, te dovesti čovjeka do Boga – Istine, izgubilo se iz vida njezino sveobuhvatno značenje. Previdjelo se da vjera za čovjeka ne predstavlja samo spoznajno-intelektualni odnos prema Bogu, nego mnogo širi i sveobuhvatniji.

O vjeri se ne može, međutim, govoriti ako ne postoji živa svijest o živome Bogu koji ljubi kao roditelj, a ne ponaša se samo kao učitelj i sudac. Zato po vjeri odnos prema Bogu nije samo intelektualan, nego zahtijeva da čovjek cijelim životom stupi u zajedništvo s njime, koji je i sam tako nastupio prema čovjeku. U protivnom se ne može govoriti o pravoj vjeri, nego samo o iskrivljenom poimanju ili karikaturi vjere. Iz svega rečenoga uočavamo da pojam vjere, osim što ima svoju komunikacijsku snagu, ima također i svoj relacijski domet, koji pretpostavlja međuosobni dijalog i međusobni susret Boga i čovjeka. Zato vjerovati znači također vjerovati nekome, bez barijera i ograničenja međusobnog povjerenja.

U vrijeme individualizma u kojemu živimo, kad se sve više izoliramo jer gubimo povjerenje u konkretne ljude s kojima živimo, jer ih doživljavamo kao prijetnju za vlastiti interes, teže otkrivamo i snagu onog osobnog Bogu izgovorenog: Vjerujem tebi! Vjerujem u te! Ali upravo u tom izravnom i osobnom odnosu s Bogom vjera dolazi k svome vrhuncu. Činom vjere se uspostavlja zajedništvo s Bogom, čime se očituje bit i prava snaga vjere. A jer se izriče svoj osobni ‘Vjerujem’ Onome u čiju dobrotu i ljubav se ne može uopće posumnjati, postajemo svjesni neizmjernosti njezine snage, nedostižne čvrstoće veza i neupitne sigurnosti. Bog doista ne može prevariti ni prevaren biti, a kao sama Dobrota ne taji svoje istine od čovjeka, niti, kao neizmjerna Ljubav, usteže svoje ruke od njega. Bog je to očitovao u svome Sinu Isusu Kristu, neizrecivoj riječi svoje komunikacije čovjeku, najočitijem znaku i savršenom sredstvu jedinstvenog odnosa Boga i čovjeka.

Zato je Bog očekivao od čovjeka da uzvrati bezuvjetnim činom vjere na čin Božjeg bezuvjetnog i besplatnog sebedarja. Na iskazano neograničeno povjerenje, trebao je uzvratiti činom vjere, te i sam prijeći granicu ograničenja. Sam Bog ga je beskrajnom pažnjom na to motivirao, jer je on ne samo biće koje po sebi pretpostavlja vjerodostojnost, nego je čovjeku putem saveza nudio dodatna jamstva vjerodostojnosti. A najveće jamstvo i kruna svih saveza bio je trenutak kad Bog žrtvuje svoga Sina za ljudsko spasenje.

Vjerovati danas u Hrvatskoj

Svu ovu dinamiku i problematiku vjere možemo sagledati i u našem vjerničkom puku, te je također primijeniti kao školu života. Među vjernicima u Crkvi u hrvatskom narodu uočavamo problem nedostatnog shvaćanja pojma vjere. Mnogo je onih koji se zovu vjernicima, ali ne prijeđu cijeli put vjere koji im se nudi i ne uspostavljaju vjerom zajedništvo sa samim Bogom, nego se zadovoljavaju zadovoljiti religiozne potrebe i ostati na razini folklorističko-tradicionalnoga. Oni onda ne uspostavljaju odnos s Bogom istovjetan odnosu koji on uspostavlja s čovjekom.

Ako bi naši vjernici htjeli učiti od iskustva prve Crkve, onda bi razumjeli zašto je kršćanstvo sebi radije htjelo rezervirati naziv vjere, a ne religije. Naučili bismo onda da je religioznost ljudski put prema Bogu, dok u vjeri prihvaćamo Boga koji nam je prvi došao ususret i jasno nam progovorio o sebi. Vjerski formalizam i svaki drugi oblik svođenja vjere na religiju je doista velika rak rana velikog dijela kršćana u našem društvu i narodu kojim se degradira bit vjere mlakošću vjerskoga života, osobito odbijajući inicijativu Boga objavitelja bijegom od životvornog čina zajedništva.

Bog je srušio sve barijere i ograničenja koji su se ispriječili na putu sprječavajući zajedništvo ljudi s njime. Premostio je i jezičnu poteškoću, koja postoji zbog razlika naravi, progovorivši našim ljudskim jezikom da ne ostane nejasno ili dvosmisleno što je za nas učinio, da ne bi ostalo neizraženo i našim jezikom koliko nas je ljubio i koliko nam je time povjerenje iskazao. Ni pukotina grijeha duboka kao bezdan nije mu bila zapreka da ne izgradi zajedništvo s čovjekom, pa i onda kad je on razapeo vlastiti život kao most kojim čovjek može sigurno prijeći na obalu vječnoga života.

Razvidno je stoga da kad Bog stupa s čovjekom u proces vjere, onda jamči svojim životom i daje sigurnost za sve istine koje je izgovorio i čine koje je učinio. Za nj vjera nije samo izgovorena riječ, nego ona prelazi u djela, kako bi čovjek vidio da on stoji iza njih. A koliko je Bog ozbiljno mislio potvrđeno je i savezima koje je sklapao s ljudima, jer je vjera tako dobila prigodu postati čovjekov životni stav i odnos s Bogom neprocjenjive stabilnosti i nezamjenjive čvrstoće. No ne treba smetnuti s uma da naš čin vjere treba biti ispunjen i oblikovan ljubavlju, jer je i čin Boga koji je ljubav, učinjen isključivo s ljubavlju i poradi ljubavi. I za kraj možemo reći da sve što je Bog učinio za čovjeka svjedoči o tome koliko je vjerovao u njega. Ne preostaje stoga vjerniku nego da gorljivim činom vjere opravda iskazano povjerenje.


Marijanska svetišta

Crkva Gospe od Zdravlja u Splitu

Crkva i samostan Gospe od Zdravlja, poznato marijansko svetište u Splitu. Današnja crkva sagrađena je u novije vrijeme i posvećena 1937. godine, a nalazi se na mjestu starije crkve iz 18. stoljeća. Smještena je sjevernoj strani Trga Gaje Bulata, istočno od zgrade HNK u Splitu.

Povijest
]Barokna crkva Gospe od Zdravlja iz 18. stoljeća srušena je početkom 1930-ih, a na njenom je mjestu 1937. godine izgrađena nova crkva u modernističkom stilu prema projektu arhitekta Lavoslava Horvata iz Zagreba. Nova crkva bila je veća od prethodne, a bila je širine 22 m, duga 36 i visoka 12,5 metara.[1]

Od stare crkve sačuvan je barokni zvonik, a samostanska zgrada je proširena početkom 90-ih kada je izgrađena pinakoteka. Fresku Krista Kralja na zidu iza oltara izradio je 1959. godine hrvatski slikar Ivo Dulčić (1916-1975.).


Svetac dana

Katarina Labouré

Među one neznatne što ih je Gospodin uzvisio, valja ubrojiti i sveticu čudotvorne Gospine medaljice Katarinu Labouré. Kao i u kasnijim ukazanjima u Lurdu, gdje je bila Gospina odabranica skromna Bernardica Soubirous, tako je i u Gospinu ukazanju u noći 27. studenoga 1830. u ulici Rue du Bac u Parizu odabranica Bezgrješne skromna Katarina Labouré, osoba koja nije bila obdarena ni visokim intelektualnim sposobnostima ni uglednim položajem u društvu. Katarina Labouré, obiteljski zvana Zoe, rodila se godine 1806. na selu u Fains-les-Moutiers, u Francuskoj, u veoma brojnoj obitelji; djevojčica je imala desetero što braće što sestara. Rano je ostala bez majke. Kad je odrasla, željela je poći u samostan, kao i prije nje njezina starija sestra, i to k sestrama milosrdnicama svetoga Vinka. Otac ju je teška srca pustio. On je bio seljak pa mu nije baš lako išlo u glavu da mu idu u samostan kćerke koje bi mogle biti na gospodarstvu dobra radna snaga, a kasnije se udati. Kad je Katarina bila još novakinja u kući matici u Rue du Bac u Parizu, u noci 27. studenoga 1830., probudio ju je dječak obućen u bijelo, obasut svjetlom, te je tiho odveo u samostansku crkvu. Tu se novakinja duboko sabrala u molitvi. Kad je podigla glavu, primijetila je da se rasvijetlila crkva. Kraj oltara ukazala joj se Gospa, odjevena u bijelo s modrim plaštem. Lebdjela je nad sjajnom kuglom, oko glave joj je bilo dvanaest svjetala, kao dvanaest zvijezda. Na dvjema bosim nogama položene su joj dvije crvene ruže, a pod nogama smotana zmija. U visini srca nebeski bijela Gospa upravljala je globusom koji je predstavljao kuglu zemaljsku. Kad je s vidika nestala kugla, Gospa je raširila ruke spustivši ih prema dolje. Prsti su joj bili urešeni dragocjenim prstenjem. Iz dragog kamenja na prstenju blještalo je svjetlo. Oko Gospina lika bilo je napisano: »Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo!« Videnje je još nadopunjavalo veliko slovo »M«, nad kojim se nalazio križ, a pod njim dva plamena srca: jedno okrunjeno trnjem, a drugo probodeno mačem. Napokon je mlada novakinja čula glas koji joj je govorio: »Daj kovati medalju po ovom uzoru!« Taj neobični događaj u Rue du Bac dugo je ostao tajna. Mladoj, neukoj, neiskusnoj novakinji nije bilo lako ostvariti Gospinu zapovijed. Ona se obratila svome ispovjedniku i on se kod poglavara zauzeo za ostvarenje toga naloga. Ipak nije otkrio tajnu tko je bila sretna vidjelica Bezgrješne Gospe. Sam pariški nadbiskup 18 mjeseci kasnije dao je kovati takozvanu čudotvornu medaljicu. Od tada se po svem svijetu šire čudotvorne medaljice. Nose ih uza se milijuni pobožnih osoba stavljajući se pod zaštitu Bezgrješne. Dakako da je Viđenje sestre Katarine bilo prema crkvenim propisima strogo ispitano i tek je onda Crkva priznala vjerodostojnost toga ukazanja. Sestra Katarina, iako je od Gospe tako visoko odlikovana, ostala je uvijek ponizna. Veoma rado je radila u kuhinji, u praonici rublja, uz uzglavlje neizlječivih bolesnika. Bila je prava milosrdnica, kčerka kršćanske milosrdne ljubavi u duhu svetoga Vinka Paulskoga. Njezini dragulji bijahu najteži poslovi, a imala je samo jednu želju: da se po svijetu što više proširi čudotvorna medaljica, a s njome i čast Majke Božje. Sveto je u Gospodinu preminula u 70. godini života. Poslije smrti upoznao ju je kao Gospinu vidjelicu i odabranicu cijeli kršcanski svijet. Crkva je njezinu svetost i službeno priznala, proglasivši je blaženom i svetom. U rujnu 1974., a prigodom 300. obljetnice ukazanja Srca Isusova sv. Margareti Alacoque, održavao se u Paray-le-Monialu kroz nekoliko dana svećenički kongres o štovanju Srca Isusova na kojem je sudjelovalo nekoliko stotina svećenika, desetak kardinala i tridesetak biskupa iz cijeloga svijeta. Iz Paray-le-Moniala pošlo se u Pariz da se ondje, pod svodovima bazilike na Montmartru, kongres okruni svećeničkom posvetom Srcu Isusovu. Kad je kongres bio zaključen, prije nego što su se svećenici razišli, okupili smo se ujutro na svetu misu u ulici Rue du Bac u Parizu, u crkvi gdje počiva tijelo sv. Katarine Labouré i gdje se zbilo ono ukazanje. Htjeli smo namjerno na tom mjestu odati počast Majci Božjoj i njezinu bezgrješnom Srcu. Koncelebraciji je predsjedao i održao lijepu propovijed o znaćenju svećeničke posvete Marijinu Srcu toledski nadbiskup i španjolski primas, kardinal Marcelo Gonzales Martin. Kad smo, obučeni za misu, pjevajući ulazili u crkvu, u dvorištu pred crkvom načinile su nam špalir sestre sv. Vinka. Videci toliko mnoštvo svećenika, mnoge su, pogotovo starije, od ganuća plakale. Bila je to, doista, lijepa i nezaboravna svečanost u kojoj smo se s poštovanjem sjetili Bezgrješne i njezine odabranice sv. Katarine Labouré, te ponizne duše koju je Gospodin, koji uzvisuje neznatne, silno uzvisio.


malo odmori

Ceremonije
- Zašto je Crkva ustanovila ceremonije? Upita župnik na vjeronauku.
- Zato da bi sve dosta dugo trajalo, rastumači Đurđica.


Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za naše domovinsko jedinstvo.

a ovo jutarnje sunce koje je nadjačalo jutarnju hladnoću neka i vas ojači i osnaži za današnji dan, od srca vas pozdravlja i blagoslivlja vaš don Marin

utorak, 26.11.2013.

misao dana;
"Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu."
1 Sam 16, 7˙

misao dana;
KOME SAM TO ODGOVORAN?
Čovjekova savjest jasno govori da ne smijemo činiti zlo i da moramo činiti dobro. U tom osnovnom etičkom principu svi se ljudi slažu. To je usađeno u srž čovjekova bića. Tko je to baš tako odredio?
Činimo li zlo, osjećamo krivicu. Bojimo se. Stojimo pred nevidljivim ali stvarnim i konkretnim sudom. Tko nas to sudi? Pred kime moramo odgovarati za svoje čine? Samima sebi? Zašto onda ne možemo opravdati ni jedno zlo? Savješću ne raspolažemo. Jesmo li odgovorni ljudima? Zašto nas onda muče tajni grijesi za koje ljudi nikada neće doznati? Možda smo odgovorni povijesti čovječanstva? Tko je ta povijest? I zašto onda ljudi rade i protiv uvjerenja čitave povijesti čovječanstva kad to traži njihova savjest? Savjest je, znači, iznad povijesti ljudi i iznad uvjerenja skupine ljudi i iznad osobnog mišljenja.
Za savjest ljudi daju živote. Činiti dobro važnije je od života. Za slobodu, za ljubav, za mir, za drugoga, za pravdu ljudi daju živote. Savjest nas- prenosi u onostranost, transcedentnost. Tko nas tako neodoljivo sudi i privlači da činimo ono što je pravedno i dobro?
Kad čovjek gazi savjest, postaje nečovjek. Uzalud je sve što čini i zaludan je njegov boravak na Zemlji. Kad, naprotiv, čini što je dobro i pravedno, sretan je i kad nema ništa drugo do kruha i ruha.
Savjest je otvoren put k Iskonu, k Izvoru. Savjest je izravno komuniciranje s Bogom i onda kad toga nismo svjesni. Onaj tko čini dobro jest s Bogom. Bezbožan je onaj tko čini zlo pa makar riječima i priznavao Bo


ODGOVORNOST PUTEM JAVNIH PRIOPĆAVANJA - MEDIJI DANAŠNJEGA VREMENA

Mediji i obitelj

Tema o kojoj ćemo razmišljati toliko je delikatna u današnje vrijeme da je i Sveti Otac ove godine ovoj problematici posvetio svoju poruku za Dan sredstava društvenog priopćavanje. Poruku je naslovio upravo ovako kao i mi ovo razmišljanje: Mediji i obitelj: rizik i bogatstvo. Svi dobro znamo što je obitelj, ili barem što bi ona trebala biti: zajednica ljubavi između muškarca i žene u kojoj oni vrše potpuno predanje jedno drugom u otvorenosti daru života. Činjenica je da nema savršenih obitelji, jer nijedan pojedinac koji stupa u brak nije savršen, već ima svojih ograničenja. Bez obzira što obitelj nema apsolutnu savršenost i nije idealna, obitelj ipak postaje (ili bi trebala postati) jedan od ideala života. Kao takvu je živimo i naviještamo. Ona je nezaobilazna komponenta, te je zato i zovu osnovnom ćelijom društva.

Komunikacija

Čovjek nikada nije živio kao usamljena jedinka, pa niti zatvoren samo u krug svoje obitelji. Uvijek je imao potrebu gledati dalje, upoznavati više, izmjenjivati iskustva, te se učiti od drugih. Za to su mu trebala sredstva komunikacije. To je u prvom redu bio govor. A govor je mogao biti riječju, a mogao je biti slikom. Mogao je biti doslovan, a mogao je biti slikovit. Čovjek je pričao svoje doživljaje, prenosio osjećaje i iskustva. Tako je nastajala tradicija, priča, mit… Tim istim sredstvima služio se svatko tko je želio nešto navijestiti ili publicirati svoje ideje. Iz potrebe da komunicira s drugim ljudima, čovjek traži prikladna sredstva, traži neku vrstu posrednika u komunikaciji. On ta sredstva usavršava, ovisno već od vremena u kojem živi i od mogućnosti koje pruža to vrijeme.

Mediji kao sredstva

Usavršavajući sredstva komuniciranja čovjek dolazi do toga da uspijeva u djeliću sekunde poslati informaciju s jednog kraja svijeta na drugi, te svatko tko je želi može biti njezin dionik. Toliko je uspio usavršiti sredstva komunikacije da ne samo riječ/ton putuje putem brzoglasa/telefona na drugi kraj, nego i slika. Mediji su sredstva društvenog priopćavanja kojima se posreduju vijesti i informacije među ljudima. Oni su sredstva društvene komunikacije. Moderno vrijeme i tehnologija omogućuju iznimno velik protok informacija i zato su nazvani imenom masmediji. Sama riječ medius znači da stoji u sredini, da je neka vrsta posrednika, te da sam u sebi nema ni pozitivan ni negativan moralni predznak. Po svojoj definiciji oni bi trebali posredovati određenu stvarnost na objektivan način.

Mediji sredstva društvenog priopćavanja

Već rekosmo kako su mediji sredstva priopćavanja. Međutim važno je naglasiti da se radi o sredstvima društvenog priopćavanja, za razliku od sredstava osobnog priopćavanja. Mediji ostvaruju širi domet. Oni postaju općepostojeći i što se stavi na medije i u medije, ima domet javnosti. Iz toga izvire obveza moralnosti. Sadržaji koji se pojavljuju u medijima trebali bi biti takvi da nikoga ne ruše i ne dovode u opasnost ničiji integritet. Ne bi smjeli vrijeđati ničiji senzibilitet. Ne bi se smjelo pojaviti ništa što bi bilo nekome neprihvatljivo, nemoralno, destruktivno. Morala bi to biti uloga države da postavlja i uspostavlja kriterije onoga što bi smjelo biti za javnost, što je dobro, odgojno, konstruktivno. Ono što je od općeg značaja. Ono što ima destruktivan efekt ne bi smjelo biti na laganom dohvatu svakome, kao što u kući roditelji neće držati opasne sadržaje ili predmete na dohvatu djeci. Jer onaj tko se želi trovati, on će već naći privatno mnogo načina i sredstava da se truje, ali da to postaju sadržaji na kojima se hrani duša današnjega čovjeka to je neprihvatljivo. I to je njegovo pravo i želja. Njegova odgovornost. Neprihvatljivo je pak da se u ime njegovoga privatnoga prava da se truje, otrov pojavljuje kao kriterij i mjera slobode jednoga društva. Što ima više otrovnih, nemoralnih sadržaja u društvu, to se društvo smatra slobodnijim. Onaj tko se tome usprotivi, osuđen je kao nazadnjak i protivnik slobode i slobodoumlja.

Korištenja medija u današnje vrijeme

U moderno vrijeme pokazalo se da mediji mogu biti višestruko korisni, upravo zbog ove svoje posredničke uloge. Toliko je informacija i znanja danas dostupno svima kao zajednička baština. Kada nam nedostaje neki podatak, informacija, lako i brzo ga možemo pronaći i usvojiti. Može nam postati dostupan putem interneta ili nekog drugog sredstva priopćavanja kao što su novine, časopisi, revije…No shvatilo se da mediji imaju moć. Naziva ih se i sedmom silom. Oni mogu postati oružje promidžbe, zavaravanja, uvjeravanja. Kako je masa mogla koristiti medije, koji postaju masmediji, trebalo je to iskoristi da se pridobije masu za svoju stvar, a time ju se moglo kao bezličnu smjesu oblikovati i manipulirati, a da toga ne bude ni najmanje svjesna.

Činjenica je tako danas da su se stvorile velike ekonomske i interesne grupacije koje upravljaju medijima. Gotovo 90% medija je upravljano iz identičnih centara koji određuju profil pod kojim će pisati i kako se ravnati. Mora nam biti jasno da je većina medija manipulirana. Svaki medij ima svoju uređivačku politiku i malo koji se vodi kriterijem vrednota i sveobuhvatne dobrobiti čovjeka. Mnogo se insistira na tome da mediji budu neovisni, no danas samo veliki naivci mogu vjerovati u neovisnost medija. Mnoge informacije postale su dostupne masi, te se zovu masmediji, ali je pitanje jesu li izvori informacija i cilj s kojim se lansiraju, uvijek dostupni masama!? Taj prostor ostaje prostor manipulacije, jer lansiranom infomracijom, koja može biti objektivan i gola činjenica, može se ipak manipulirati, ovisno s kojim ju se predznakom i nakanom šalje u javnost. To što su mediji dostupni masama nije jamstvo neovisnosti i objektivnosti, ukoliko onaj koji ih kontrolira ima svoju nakanu i interes. Danas tu kvalifikaciju imaju samo liberalistički mediji, ali oni u svom ideološkom usmjerenju nisu nimalo neovisni. Oni imaju točan cilj i zadatak boriti se protiv tradicionalnih vrijednosti među koje spada nacija i obitelj, a također i vjera.

Mediji danas postaju ljudima sinonim za slavu i karijeru, umjesto da služe svojoj svrsi. Mediji su sredstva zabave i provođenja vremena. Nerijetko mediji postaju biznis. Na njima se lako i dobro zarađuje. Na njima se stječe popularnost. Postaju tako mnogim poligon za takozvani teror manjine nad većinom. Manjina u ime prava na slobodu, terorizira većinu i njihove postavke i njihov moralni kodeks. Nastoje pomoću zakonodavstava osigurati teren za svoj nemoral, a onima koji su moralni nabiti kompleks natražnjaštva i netolerantnosti.

Ne čudi onda da se u Hrvatskoj gotovo 75% ljudi u televizijskom ispitivanju u emisiji Nedjeljom u 2 izjasnilo da ne vjeruje medijima.


Marijanska svetišta

Olovo – Svetište Majke Božje

Olovo je gradić smješten 50 km sjeveroistočno od Sarajeva, na magistralnoj cesti što vodi od Sarajeva prema Tuzli. Tamo su još od srednjega vijeka poznata nalazišta olovne rude, po čemu je grad i dobio ime.

Prvotni franjevački samostan s crkvom osnovan je u 14. st. i on ide u red najstarijih samostana u Bosni. Nalazi se na popisu samostana fra Bartola Pizanskoga iz god. 1385/90. Prigodom osmanskoga osvojenja Bosne god. 1463, samostan i crkva su pošteđeni razaranja. Od sredine 17. st. katolici u pojačanoj mjeri iseljavaju u prekosavske krajeve. Samostan je zapao u velike dugove zbog raznih nameta i globa, tako da je oko 1670. bio privremeno napušten. Franjevci su za kratko prevladali krizu, ali se u vrijeme Bečkoga rata (1683-99) stanje veoma pogoršalo. Zbog iseljavanja i islamizacije gotovo je nestalo katoličkoga pučanstva u Olovu i okolici. God. 1687. svi su franjevci, osim gvardijana, napustili samostan, a 1700. definitivno su se preselili u Ilok. U noći 1. na 2. kolovoza 1704. god. samostan i crkva su zapaljeni. Za podmetanje požara počinitelj je, prema zapisima u kronici, naručen i nagrađen.

Olovska crkva nije bila velika (12,60x9,50 m). Njezini masivni zidovi bili su građeni od tesanog kamena. Iznutra je bila ožbukana i likovno dekorirana, o čemu svjedoči jedan ulomak zida pronađen u vrijeme austrougarske uprave u BiH, a koji se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Od stare olovske crkve očuvan je i ključ (također u Zemaljskom muzeju), koji je istodobno služio kao samokres, ako se trebalo braniti.

Samostan je bio vrlo bogat dragocjenostima, od kojih se u jednom popisu iz 17. st. spominju 4 plašta, 17 misnica, 11 patena, 14 kaleža itd. Zbog velikih nameta franjevci su se morali zadužiti, pa su iz tog razloga u zalog kod jednoga dubrovačkog vlastelina položili veći dio svojih dragocjenosti. Tim se predmetima, kao i mnogim drugim što su ih franjevci ponijeli kada su napuštali Olovo, zagubio svaki trag.

U Olovu su nakon 1704. god. preostale samo ruševine samostana i crkve. Brigu o ruševinama vodio je sutješki samostan, a od 1833. god. župa Vijaka, na čijem se području nalazi Olovo. Osamdesetih godina 19. st. ruševine je istražio arheolog Ćiro Truhelka.

Nakon velikog hodočašća od oko 5.000 vjernika god. 1866, sljedeće je godine podignuta drvena crkva. Ona se, međutim, 1913. srušila. God. 1923. pokrenuta je akcija za podizanje Gospina Svetišta. Izrada plana povjerena je arhitektu Karlu Pařiku (Paržiku). Radovima se pristupilo tek nakon nekoliko godina. U prvoj fazi 1930-32. god. crkva je izidana do krova i takva je ostala do 1936, kada je pokrivena. God. 1938. postavljen je kameni oltar s tabernakulom, izrađen po nacrtu K. Pařika. Portal je obložen bračkim mramorom 1961. god., što se najbolje ne uklapa u vanjski izgled crkve gdje dominira grubo tesani kamen. Osim što je tu odstupljeno od projekta, to je također učinjeno i kod izvedbe kora, a umjesto predviđene kupole izgrađen je drveni kružni svod. God. 1963-65. sanirani su temelji crkve.

Zdanje nije do kraja završeno. Od predviđenih četiriju kula, na uglovima crkve, izgrađene su dvije 1968-71. god. Jedna je posvećena fra Matiji Divkoviću (†1631), a u drugoj su posmrtni ostaci fra Ljudevita Zloušića (†1969) i njegova bista, koju je izradio K. Bošnjak. Također još nisu izvedeni toranj, bočni trijemovi uzduž crkve i trijemovi ispred crkve.

U olovskom svetištu nalaze se dvije Gospine slike. Jedna je iz 18. st. s natpisom S. Maria Plumbensis , koja je do 1920. bila kod franjevaca u Iloku, a kasnije na Petrićevcu i u Sarajevu, da bi 1964. bila prenesena u 0lovo. Drugu je sliku god. 1954. izradio Gabrijel Jurkić prema opisu negdašnje Olovske Gospe , koja je nestala.

Od drugih starijih predmeta najvrednija je kasnogotička srebrna kadionica iz 15. stoljeća. Ona je vjerojatno u 17. st. dospjela u franjevački samostan u Iloku, a ponovno je vraćena u Olovo 1935. god., nakon što je troškom svetišta u Olovu za Ilok nabavljena druga.

God. 1984. postavljene su postaje križnoga puta, koje je izradio slikar Slavko Šohaj, a dvije godine kasnije i vitraili od istoga slikara. Crkva je time obogaćena u estetsko-religioznom smislu. Ona je, k tomu, bila i ostala povijesni znak franjevačke i hrvatske prošlosti, ne samo u tom kraju nego i šire.

Nedaleko od Olova u Bakićima nalaze se ostaci srednjovjekovne crkve. Njezini su temelji istraženi i konzervirani.

God. 1972-73. izgrađen je, po projektu R. Mandića, stan za upravitelja svetišta i njegove pomoćnike.

Olovsko svetište Majke Božje spadalo je među najveća hodočasnička mjesta na Balkanskom poluotoku. Prema jednom zapisu iz 1679. godine, Gospi u Olovo hodočastili su katolici i inovjerci, osim iz Bosne, također i iz Bugarske, Srbije, Albanije i Hrvatske. I u današnje vrijeme olovsko je svetište privlačno hodočasničko mjesto. Mahom se hodočasti na svetkovinu Velike Gospe, sredinom mjeseca kolovoza, a i u drugim prilikama.

U svetištu se nedjeljom drži jedna misa, a druga u selu Oćevija, koje, kao i Olovo pripada župi Vijaka, ali ga pastorizira upravitelj olovskog svetišta. U tom cijelom području godine 1991. živjelo je oko 500 katolika, dok ih je u samom Olovu bilo tek nekoliko desetaka. Tijekom zadnjeg rata njihov broj se još smanjio: Iz Olova je prognano 60 od ukupno 85 duša, a iz Oćevije 508 od ukupno 530 stanovnika. Danas u Olovu živi 25 katolika, dok ih u filijali Oćevija ima 94.


Svetac dana

SV. IVAN BERCHMANS, REDOVNIK

Ivan je rođen godine 1599. u selu Diestu u Brabantu (Belgija). Otac mu je bio skromni obrtnik za obradu kože. Od svoje trinaeste godine ide u školu u Malines. Bilo je to vrijeme mnogih mučenika iz reda Družbe Isusove. Oni su svojom hrabrošću potaknuli Ivana stupiti u taj divni red u našoj Crkvi. Za sobom je povukao i svoga mlađega brata. Njihovoj želji oštro su se usprotivili njihovi roditelji. Ivan im dirljivo piše u pismu u kolovozu 1616.: «Poštovani oče i predraga majko! Već 4 mjeseca Gospodin nastavlja kucati na vrata moga srca koja sam do sada na neki način držao zatvorenim... Nakon što sam se više puta pričestio te učinio dobrih djela, odlučio sam napokon posvetiti se Bogu, našemu Gospodinu, u redovničkome staležu, dakako, ako me u tom bude pomagala njegova milost... Ja sam, dakle, odlučio radosne duše prikazati se Isusu Kristu te njegove bojeve u njegovoj Družbi vojevati. Sada samo očekujem da ne biste svoje namisli suprotstavili Kristovima. Radije se preporučujem vašim svetim molitvama i molim Gospodina da me usliši i udijeli mi ustrajnost u svetim odlukama sve do konca života; a zatim da meni i vama udijeli vječni pokoj. Poslušan Kristov i vaš sin. Ivan Bercjimans». Ivan je iste godine stupio u novicijat Družbe Isusove u Malinesu. Poslije novicijata poglavari ga šalju na daljnji studij u Rim. U Vječnom gradu ubrzo se razbolio od groznice i zaraze crijeva te je nakon kratke bolesti umro 13. kolovoza 1621. Imao je silnu želju poći u misije u Kinu i tamo obraćati krivovjerce. Nažalost, ta mu se želja nije ispunila. Ivan je ukratko napisao svoja načela i maksime odnosa prema Bogu, prema Družbi Isusovoj i redovničkome zvanju, prema poglavarima i subraći, zatim održavanje pravila i svladavanje. Njegova su načela čvrsta i jasna, ona predstavljaju njegovu veliku duhovnu i ćudorednu vrijednost. Svome ispovjedniku je tvrdio da se ne sjeća da je u zadnjih pet godina prekršio bilo koje pravilo. U tome je bio uzor i svetom Klaudiju de la Colombieru.

Malo odmori

Počasni naslov
- Tata, što je to počasni naslov?
- To ti je sine moj, kad tvoja mama mene predstavlja gostima kao glavu obitelji.

nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za djecu bez roditelja, da ih Gospodin osnaži i da ih izvede na put života. Svima vama želim ovaj hladni studenski dan da bude radostan i blagoslovljen, zagrijte svoja srca za radost življenja, vaš don Marin

ponedjeljak, 25.11.2013.

Upoznajmo "Lijepu Našu"


Biograd na Moru - povijest

Biograd na Moru, u povijesnim izvorima Belgrad, Alba Maris, Zara Vechia, osnovali su Hrvati u neposrednoj blizini romanskog Zadra.

Oko 950. godine spominje ga po prvi puta bizantinski car i pisac Konstantin Porfirogenet između deset hrvatskih gradova, a 1000. godine Ivan Djakon naziva ga urbs, a građane urbes.

Od 10. stoljeća Biograd dobiva sve veći značaj u političkom, ekonomskom i kulturnom pogledu i često se spominje u ispravama. Već početkom 11. stoljeća postaje prijestolnica hrvatskih vladara i sjedište županije Sidraga, a najtješnje je vezan za zbivanja u ranofeudalnoj hrvatskoj državi koja je tada u punoj snazi.

Nakon gubitka hrvatske državne samostalnosti 1102. godine u Biogradu je okrunjen prvi hrvatsko-ugarski kralj Koloman. Za vladavine dinastije Arpadovića (vladala dvije stotine godina) Biograd je proživljavao burne dane. Biogradsko područje stradava i od turskih napada jer je u njegovoj blizini mletačko-turska granica. Nakon pada Mletačke republike 1797. godine Biograd ulazi za kratko vrijeme u sastav Austrije do 1806., od te godine do 1814. pod vlašću je Francuza, a zatim opet u sastavu Austrije, odnosno Habsburške monarhije sve do 1918. godine. Biograd na Moru danas je kulturni i ekonomski centar i poznato turističko središte s velikim perspektivama za daljnji razvoj.

Materijalne dokaze o kulturnom i nacionalnom bogatstvu kao i hrvatskom identitetu ovoga grada čuva Zavičajni muzej Biograda na Moru, ustanova koja je po međunarodnim kriterijima svrstana u B kategoriju što znači da po značenju povijesne grade spada u europski rang.


Crkva sv. Katarine
Nedaleko od porta i svjetionika sagrađenog 1885. godine nalaze se ostaci srednjovjekovne crkve sv. Katarine. Sama crkva smještena je na stijeni iznad kamenoloma korištenog od antike do 20. stoljeća. Crkva je jednobrodna građevina s polukružnom apsidom dimenzija 7,70 x 4,50 m. Građena je od neuslojenog priklesanog kamena. Pročelje je urušeno uslijed aktivnosti u kamenolomu. Polukružna apsida završava ravnim stranicama s manjim prozorom.

misao dana;
"Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus."
Ef 2, 19 - 20

meditacija dana;
TI ME GLEDAŠ
Gdje je Bog? Ima li negdje prostor gdje Bog nije?
Bog nije samo stvorio svijet i nas ljude nego sve i uzdržava. Što to znači? To znači da Bog svakog trena stvara tebe, mene, svijet. On svakog trenutka kaže svakoj stvari i situaciji u životu: neka bude. Kad bi se samo na trenutak udaljio od nas, mi bismo prestali postojati. Sutrašnji dan ne postoji. Bog ga mora stvoriti, a tako i tebe u njemu. Bog te, dakle, stalno stvara. Stalno je uz tebe. Svaki tren tebe hoće. Ti mu se sviđaš. Tebe voli i želi da živiš na Zemlji i u vječnosti. Sviđa mu se baš takva tvoja egzistencija.
Ali, ti mu se opireš. Strah te da netko drugi ne vodi tvoj život. Tako ne prihvaćaš ono što Bog hoće. Kad pristaneš na ono što on čini, kad povjeruješ daje to on na djelu u tvom životu i* da ti s njime nitko ne može ništa, tad će se tvoj život početi mijenjati. Tad mu, naime, vjeruješ i dopuštaš mu da čini svoj divan plan na tebi. Tvoja sreća počinje cvasti.
Gdje je, dakle, tebi Bog? Baš tebi, gdje je?


Što znači ‘vjerujem u uskrsnuće tijela’?


Kršćansko vjerovanje – ispovijest naše vjere u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga i u njegovo stvoriteljsko, spasiteljsko i posvetiteljsko djelo – dostiže vrhunac u proglašenju uskrsnuća mrtvih na kraju vremenâ i vjere u vječni život.

Čvrsto vjerujemo i čvrsto se nadamo, da će, kao što je Krist zaista uskrsnuo od mrtvih te živi zauvijek, isto tako pravednici poslije smrti zauvijek živjeti s uskrslim Kristom, i da će ih on uskrisiti u posljednji dan. Kao što je bilo njegovo, tako će i naše uskrsnuće biti djelo Presvetog Trojstva: Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama (Rim 8,11).

Izričaj “tijelo” (doslovno “put”, meso) označuje čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti. ”Uskrsnuće tijela” znači da poslije smrti neće živjeti samo duša, nego da će i naša “smrtna tijela” (Rim 8,11) oživjeti.

Vjerovanje u uskrsnuće mrtvih bilo je bitna sastojnica kršćanske vjere od početka. “Uvjerenje je kršćana: uskrsnuće mrtvih; vjerujući to, jesmo (to što jesmo)”: (…) kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo! Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. (…) Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih (1 Kor 15,12-14.20).

Kristovo i naše Uskrsnuće
Bog je uskrsnuće mrtvih postupno objavljivao svome narodu. Nada u tjelesno uskrsnuće mrtvih nametnula se kao unutarnja posljedica vjere u Boga stvoritelja čitava čovjeka, s dušom i tijelom. Stvoritelj neba i zemlje jest i onaj koji vjerno drži svoj savez s Abrahamom i njegovim potomstvom. Pod tim dvostrukim vidikom počet će se izražavati vjera u uskrsnuće. U svojim kušnjama mučenici Makabejci priznaju:

Kralj svijeta će nas, “zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni” (2 Mak 7,9). “Blago onom koji umire od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti” (2 Mak 7,14).

Farizeji i mnogi Isusovi suvremenici nadali su se uskrsnuću. Isus ga čvrsto naučava. Saducejima koji ga niječu odgovara: “Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama ni sile Božje?” (Mk 12,24). Vjera u uskrsnuće zasniva se na vjeri u Boga koji nije “Bog mrtvih, nego živih” (Mk 12,27).

Još više: Isus vjeru u uskrsnuće povezuje sa svojom osobom: “Ja sam uskrsnuće i život (…)” (Iv 11,25). Sam će Isus Krist u posljednji dan uskrisiti one koji budu u njega vjerovali i koji budu blagovali njegovo tijelo i pili njegovu krv. Već odsada on za to daje znak i zalog vraćajući život nekim mrtvima, najavljujući time vlastito uskrsnuće, koje će ipak biti drugačijeg reda. O tom jedinstvenom događaju on govori kao o “znaku Jone” (Mt 12,39), o znaku Hrama: naviješta svoje uskrsnuće treći dan nakon smrti.

Biti Kristov svjedok znači biti “svjedok njegova uskrsnuća” (Dj 1,22),[540] biti jedan od onih koji su “s njime pošto uskrsnu od mrtvih zajedno jeli i pili ” (Dj 10,41). Kršćanska nada u uskrsnuće posve je određena susretima s uskrsnulim Kristom. Uskrsnut ćemo kao i on, s njime i po njemu.

Kršćanska je vjera u uskrsnuće od početka nailazila na neshvaćanja i protivljenja. ”Ni u jednoj drugoj točki kršćanska vjera ne susreće toliko otpora kao u pogledu uskrsnuća tijela”. Općenito se dosta lako prihvaća da se ljudski život poslije smrti nastavlja na duhovan način. Ali kako vjerovati da ovo tijelo koje je tako očito smrtno može uskrsnuti na vječni život?

Kako uskrsavaju mrtvi?

Što znači “uskrsnuti”? Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća.

Tko će uskrsnuti? Svi ljudi koji su umrli: “koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv5, 29).

Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: “Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!” (Lk 24,39); ali se nije vratio u zemaljski život. Tako će isto, u njemu, “svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju”; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u “tijelo duhovno” (1 Kor 15, 44):

Ali, reći će netko: Kako uskrsavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći? Bezumniče! Što siješ ne oživljuje, ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno (…) Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; (…) i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi (…) Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost (1 Kor 15,35-37,42.52-53).

To “kako” nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom. Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu:

Jednako kao što kruh, koji je od zemlje, pošto primi Božje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva.

Kada? Konačno “u posljednji dan” (Iv 6,39-40.44.54;11,24), “na svršetku svijeta”. Uskrsnuće mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom (paruzijom):

Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arhanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu (1 Sol 4,16).

Suuskrsli s Kristom

Ako je istina da će nas Krist uskrisiti u “posljednji dan”, istina je također da smo, na neki način, s Kristom već uskrsnuli. Zahvaljujući Duhu Svetome, kršćanski je život već odsad na zemlji sudjelovanje u smrti i uskrsnuću Kristovu:

(…) s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih (…). Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi s desna Bogu! (Kol 2,12; 3,1).

Sjedinjeni s Kristom po krštenju, vjernici imaju već sada stvarnog udjela u nebeskom životu uskrsnuloga Krista, ali taj život ostaje “skriven s Kristom u Bogu” (Kol 3,3). S njim nas zajedno “uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu” (Ef 2,6). Hranjeni njegovim tijelom u euharistiji, već sada pripadamo Tijelu Kristovu. Kad uskrsnemo u posljednji dan, tada ćemo se i mi “s njime pojaviti u slavi” (Kol 3,4).

U iščekivanju tog dana, tijelo i duša vjernika već sudjeluju u dostojanstvu “biti u Kristu”; odatle proizlazi dužnost poštivanja svoga tijela, ali i tijela drugih, posebno onih koji trpe:

Tijelo pripada “Gospodinu i Gospodin tijelu. Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? (…) Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama koga imate od Boga, te niste svoji (…). Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!” (1 Kor 6,13-15.19-20).

Umrijeti u Kristu Isusu
Da se uskrsne s Kristom, treba umrijeti s Kristom, treba se “iseliti iz tijela i naseliti kod Gospodina” (2 Kor 5,8). Pri tom “odlasku” (Fil 2,23), koji je smrt, duša se dijeli od tijela. Ona će se sa svojim tijelom sjediniti u dan uskrsnuća mrtvih.

Smrt

“Zagonetka ljudskog položaja dostiže vrhunac pred smrću”. U nekom smislu, tjelesna je smrt naravna, ali za vjeru, ona je, u stvari, “plaća grijeha” (Rim 6,23) I za one koji umiru u milosti Kristovoj, ona je sudjelovanje u smrti Gospodnjoj, da bi mogli sudjelovati i u njegovu uskrsnuću.

Smrt je kraj zemaljskoga života. Nas je život odmjeren vremenom, tijekom kojega se mijenjamo, starimo, te se, kao kod svih živih bića na zemlji, smrt javlja kao normalan svršetak života. Taj vid smrti pridaje hitnost našim životima: spomen na našu smrtnost služi također da nas podsjeti kako za ostvarenje svoga života imamo samo ograničeno vrijeme:

I sjećaj se svoga Stvoritelja u dane svoje mladosti, (…) prije nego se vrati prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao (Prop 12, 1. 7).

Smrt je posljedica grijeha. Kao vjerodostojni tumač nauka Svetog pisma i Predaje, crkveno Učiteljstvo uči da je smrt ušla u svijet zbog ljudskog grijeha. Iako čovjek posjeduje smrtnu narav, Bog je odredio da ne umre. Smrt je dakle protivna naumu Boga Stvoritelja; ona je ušla u svijet kao posljedica grijeha. ”Tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio posteđen da nije sagriješio”, postala je tako čovjekov “posljednji neprijatelj”, koji treba biti pobijeđen.

Smrt je po Kristu preobražena. I Isus, Sin Božji, podnio je smrt, svojstvenu ljudskom stanju. Ali, usprkos strahu pred njom, prihvatio ju je činom potpunog i slobodnog podlaganja volji Očevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov.

Smisao kršćanske smrti

Zahvaljujući Kristu, kršćanska smrt ima pozitivan smisao. “Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” (Fil 1,21). “Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti” (2 Tim 2,11). Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krštenju sakramentalno već “umro s Kristom”, da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to “umiranje s Kristom” te ispunja naše utjelovljenje u njega, u njegov otkupiteljski čin:

Dobro je za me da umrem u (eis ) Krista Isusa, više nego da vladam krajnjim dijelovima zemlje. Njega tražim, koji je za nas umro; njega hoću, koji je za nas uskrsnuo. Moje se rođenje približuje (…). Pustite me da primim čisto svjetlo; kada dođem tamo, bit ću čovjek.

U smrti Bog čovjeka zove k sebi. Zbog toga kršćanin može prema smrti osjetiti želju kakvu je iskusio sveti Pavao: “Želja mi je otići i s Kristom biti” (Fil 1,23); i on može svoju smrt preobraziti u čin poslušnosti i ljubavi prema Ocu, po primjeru Kristovu:

Moja je zemaljska želja razapeta; (…) u meni živa voda romoni i kaže mi: “Dođi k Ocu!”

Želim vidjeti Boga; a da ga vidim, moram umrijeti.
Ja ne umirem, ulazim u život.

Kršćanski je pogled na smrt izvanredno dobro izražen u crkvenom bogoslužju:

Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.

Smrt je svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća, svršetak vremena milosti i milosrđa koje mu Gospodin pruža da ostvari svoj ovozemni život prema Božjem nacrtu i da odredi svoju konačnu sudbinu. Kada završi “jedini tijek našeg zemaljskog života”, više se nećemo vratiti da živimo druge zemaljske živote. Ljudi samo jednom umiru (Hebr 9,27). Poslije smrti nema “ponovnog rađanja” (“reinkarnacije”).

Crkva nas potiče da se pripremimo za čas smrti (“Od nagle i nepripravne smrti, oslobodi nas, Gospodine”, Litanije svih svetih), da molimo Majku Božju da nas zagovara “na času smrti naše” (Zdravo Marijo), da se utječemo svetom Josipu, zaštitniku dobre smrti:

U svakom činu i misli tako se vladaj kao da ćeš danas umrijeti. Kad bi imao čistu savjest, ne bi se mnogo bojao smrti. Bolje je čuvati se grijeha nego izbjegavati smrt. Ako danas nisi spreman, kako ćeš biti sutra?

Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu tjelesnu Smrt, kojoj nijedan čovjek ne može izbjeći. Jao onima koji umiru u smrtnome grijehu; blago onima koje smrt nađe po tvojoj svetoj volji, jer im druga smrt neće nanijeti zla.



Marijanska svetišta

MEĐUGORJE

Prema nalazištima u pećinama okolice Medjugorja pretpostavlja se da je čovjek u tome kraju živio u vremenu starijeg i mlađeg kamenog doba. Bakarni predmeti nađeni na ovim prostorima svjedoće o starijem brončanom dobu i prisustvu Ilirskih plemena. Iz tog vremena potječu utvđena naselja, gradine, i drugi ostaci kao što su nadgrobni tragovi.

U vrijeme rimskog carstva ovaj kraj je pripadao neronskom okrugu.

Početkom 7. stoljeća medjugorski kraj naseljavaju Hrvati. Regija Brotnjo kojoj pripada Medjugorje postoji kao plemenska zajednica na čelu sa županom.

Regija Brotnjo pripada Humskoj zemlji sve do 1322. godine kada je pripojena Bosanskoj državi. Od 1375. godine to područje pripada ugarsko-hrvatskom kralju Ljudevitu I.

Iz perioda srednjeg vijeka najpoznatiji ostaci tadašnje civilizacije su stečci. Sa motivima čovjekolikih križeva.

U periodu od 12. stoljeća Medjugorski kraj je bio glagoljsko područje dok u drugoj polovici 12. stoljeća prevladava pismo bosančica.

Kršćanstvo u Medjugorju javlja se još u vrijeme rimskog doba što svjedoče i brojni ostaci starokršćanskih crkava. Doseljeni Hrvati vrlo rano prihvaćaju kršćanstvo.

U13. stoljeću u Humsku zemlju kojoj pripada Medjugorje dolaze misionari Dominikanci i nakon njih franjevci koji imaju velike zasluge u učvršćenju katoličke vjere i crkve.

Nakon turskih osvajanja 1463. godine život tadašnjeg stanovništva je bio iznimno težak . Djelovanje franjevaca na ovim prostorima imalo je veliki značaj u opstojnosti života, vjere i kulture.

1892.godine utemeljena je župa Medjugorje.

Uz čvrsti i nepokoleblivi temelj franjevaca i katoličke vjere Medjugorski kraj je odolijevao raznim tlačenjima i osvajanjima koje se sastojalo od fizičkog i mentalnom zlostavljanja. Od turskog zuluma, preko austrougarske monarhije pa do srpske monarhijske i komunističke vladavine.

Medjugorje, u pismenim tragovima, datira od 1599. godine kao samostalna župa.

Sadašnja župa je osnovana 1892. godine. Župa je posvećena s. Jakovu zaštitniku hodočasnika .

1969. godine dovršena je je župna crkva koja je posvećena sv. Jakovu Zebedejevom.

Nakon 1981. godine piše se drukćija povijest.



Za milijune hodočasnika Međugorje je mjesto gdje su se licem u lice susreli Nebo i zemlja. I mada vrh Katoličke crkve još nije priznao Gospina ukazanja u Međugorju za njih je Međugorje najpoznatije rimokatoličko svetišta na svijetu.

Prije 1981. godine za Međugorski krš, crvenu zemlju i siromaštvo su rijetki znali. Ali upravo takvo mjesto je Nebo izabralo da pošalje poruku svijetu preko Blažene Djevice Marije Kraljice Mira. Nakon te '81. godine dolazi do razvoja vjerskog turizma. Međugorje postaje jedno od najvećih turističkih središta BiH. Godišnje ga posjeti oko milijun vjernika i nevjernika iz cijelog svijeta.

U Međugorju hodočasnici mogu uživati u mediteranskoj klimi. Njihovi domaćini su Hrvati, katolici koji su kroz duge godine Gospina ukazanja uspjeli milijunima hodočasnika iz cijelog svijeta osigurati sve potrebne sadržaje kako bi njihov boravak bio što ugodniji.

Vrh Katoličke crkve još nije zvanično priznao istinitost Gospinih ukazanja u Međugorju.

Centar vjerskog života u Međugorju je crkva sv. Jakova koja je smještena u centru mjesta. Današnja župna crkva dovršena je 1969. godine i posvećena je Sv. Jakovu Zebedejevom zaštitniku hodočasnika. Prva crkva građena je 1897. godine, ali nakon prvog svjetskog rata, zbog nestabilnosti je neupotrebljiva. Inače, sadašnja župa je osnovana 1892. godine

Ono što krasi Međugorje je kameni križ koji se nalazi na vrhu brda Križevac. Sagrađen je 1933. godine za 1900 godišnjicu razapeća Isusa Krista. Na križu je napisano: Isusu Kristu, Otkupitelju ljudskog roda, u znak svoje vjere, ljubavi i nade, u spomen 1900. godišnjice Muke Isusove.

Na području općine Čitluk, u Gradnićima, nalazi najstariji vinski podrum u Hercegovini, da je tu također jedna od najstarijih pučkih škola koju je osnovao fra Didak Buntić, da u Brotnju postoji na desetine stećaka, o Malom lapidariju u Čerinu, kasnoantičkom kamenom sarkofagu s križem i na desetine drugih znamenitosti kojima Brotnjo obiluje.

SVETAC DANA

SVETA KATARINA, djevica i mučenica

Najpoznatija svetica Katarina u povijesti književnosti svakako je sv. Katarina Sienska, u povijesti duhovnosti sveta Katarina Genovska, a u pučkoj pobožnosti sveta Katarina Aleksandrijska, koju danas slavimo. Šteta samo što je i njezin život ovijen legendom, lijepom doduše, ali bi nam bilo daleko draže o njoj ono što je povijesno pouzdano i zajamčeno.
Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali "Kinom staroga svijeta". O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama. Radilo se o legendama kojima je bilo više stalo do pobude, nego do povijesti. Isto, na žalost, moramo ustanoviti i za Pussio sanctae Catharinae martyris.

Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inačicama. Jedna je od njih i ova:

"Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio.

Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava." Prema toj legendi anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas. Egipatski predsjednik Anvar El Sadat kraj tog je samostana 19. studenoga 1979. započeo gradnjom velikog religioznog središta za tri jednobožačke religije: kršćansku, židovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao 10 zapovijedi, bude mjestom molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu.

Malo odmori

Kako to?

- Tata kako to da si oženio upravo mamu?
- Sine, na to pitanje ni sam nisam znao odgovor.


Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za snagu naših obitelji, koji su ovih dana izvrgnuti svakakvom sramočenju, da izdrže i uspiju u svojim nakanama života.
svim Katarinama želim sretan i blagoslovljen imendan, od srca vam želim radost današnjega dana, vaš don Marin

petak, 22.11.2013.

Upoznajmo "Lijepu Našu"

Grad Zlatar

Povijest
Kao najstariji do sada poznati podatak s imenom mjesta spominje se posjed Zlatharia u okviru obitelji Bedeković s kraja 13. stoljeća. Zlatharia je latinski oblik hrvatske riječi Zlatar. No, izvorni oblik imena današnjeg Zlatara, onako kako su ga izgovarali ljudi koji su tada tu živjeli bio je Zlatarjeve ili Zlatarjevo.

Postoji nekoliko pretpostavki o porijeklu riječi „zlato“ u nazivu imena. Po jednoj je to zlato koje se u davnoj prošlosti vadilo iz potoka što teku iz Ivanščice preko zlatarskog područja. Prema drugoj je od imena feudalne obitelji Aranjoš (arany znači zlato) koje je u 16 stoljeću gospodarila ovim prostorom. Treća je pretpostavka vezana uz blago što su ga Turci, navodno, zakopali u Zlatarskom polju u kraju koji se još i danas naziva „Gradine“ ,što je ostalo u sjećanju naroda na neke građevine kojima se danas ne zna traga, a u prošlosti su postojale.

Posjede „Zlathariju“ spominju popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u 15. i 16. stoljeću što je izdao Institut za hrvatsku povijest 1976. godine u okviru posjeda vlastelinstva „Ostertz“ kao posjed „domini Ludovici“ 1533. godine, a 1543. i 1544. kao posjed Jurja Poljičanina. Godine 1566. „possessio Zlatar“ pripada obitelji Aranyassy i ovdje se ime Zlatar spomenuto u svojem današnjem obliku.

U razdoblju od 10. do 14. stoljeća vlada velika nesigurnost stoga su izgrađeni gradovi s utvrđenim debelim zidinama na teško pristupačnim uzvisinama. Na obroncima Ivanščice poredali su se: Stari Lobor, Oštrc, Belec, Melem i Greben, a pod njima na podnožju i najstarije crkvene župe u Loboru, Martinščini, Belcu i Zajezdi. Župa Belec spominje se već 1242., župa Hrašćina, Mihovljan, Lobor i Oštrc (sa sjedištem u Martinščini) 1334. godine, a župa Zajezda 1336. godine.

Tek krajem 17. i u 18. stoljeća oživljavaju ravnice gdje završavaju brežuljci i putevi prestaju biti izvori straha te počinje rasti važnost područja zlatarskog posjeda. Dokaz tome je pravo održavanje sajmova što ga je 25. lipnja 1659. godine kralj Leopold dodijelio Zlataru na molbu grofa Petra Keglevića. Sajam se spominje i 1433. godine kada je sajmeno pravo od kralja Matije Korvina dobio borkovečki vlastelin Grgur Fodroczy. Godine 1699. središte crkvene župe iz Martinščine preneseno je u Zlatar gdje je 1762. godine izgrađena nova župna crkva. U tome razdoblju feudalci počinju graditi nove, udobne stambene zgrade te se pojavljuje nekoliko kurija u samom Zlataru i širem području Zlatara, u Loboru (danas Dom za odrasle), u Borkovcu (Mihanocić), u Ladislavcu (Neudorfer).

U Zlataru se križaju putevi koji povezuju Zagreb i Varaždin, zaobilazeći Ivanščicu i Medvednicu što samom Zlataru stvara prednost. Jedan zaobilazi Medvednicu s istoka preko Kašine, kroz Zlatar i Golubovec te sjevernom stranom Ivanščice prema Varaždinu, dok drugi zaobilazi Medvednicu sa zapadne strane kod Podsuseda te preko Zlatara i Belca vodi s istočne strane Ivanščice prema Varaždinu.

U 19. stoljeću Zlatar se potpuno afirmirao kao upravno, političko, gospodarsko i kulturno središte cijelog zlatarskog kraja. Godine 1842. počinje povijest zlatarske osnovne škole koja je usko vezana uz povijest župe. Svećenik Ivan Gundak pokrenuo je školu 1666. godine kupnjom zemlje na kojoj je sagrađena kuća za učitelja. Godine 1862. sagrađena je nova škola. Škola je u to vrijeme bila najljepša u Hrvatskom zagorju, a danas se u njoj nalazi Gradska knjižnica Zlatar.

Iza Austro-ugarske nagodbe (1867.) i ugarsko-hrvatske nagodbe (1868.), a posebice za vrijeme banovanja Ivana Mažuranića, Zlatar postaje općinsko i kotarsko sjedište, a svoje najveće upravno promaknuće doživljava 1875. godine kada postaje središte podžupanije čiji status kasnije gubi (1886 godine), no i dalje ostaje kotarskim centrom.

1873. godine u Zlataru je osnovana prva čitaonica koja je brojala sedamdesetak članova, a za prvog predsjednika je izabran Đuro Rukavina. 1907. godine u Zlataru je uveden i telefon. Osnovana su mnoga društva i udruge, podružnica Hrvatskog sokola, biciklistički klub “Lastavica” kao i pjevački i tamburaški zbor. Iste godine počela su izlaziti dva tjednika: Pravaški list “Hrvatska Hrvatom” i koalicionoaški “Zlatarski tjednik “.

Potiče se okupljanje vinogradara koji su djelovali na čitavom području od Zeline preko Zlatara pa sve do Ivanca. U to vrijeme, godine 1877. Zlatar dobiva i Dobrovoljno vatrogasno društvo te 1883. godine lovačko društvo. Dolazi do obogaćivanja javnog i društvenog života izgradnjom „gomvaonice“ Hrvatskog sokola kojeg je dao izgraditi bistrički župnik Dr. Juraj Žerjavić 1910. godine. Godinu poslije izgrađena je i zgrada Djevojačke škole u Zlataru.

Na parlamentarnim izborima 5. svibnja 1935. godine u zlatarskom kotaru pobijedili su predstavnici HSS-a. Nakon općinskih izbora 1937. godine HSS preuzima vlast u svim općinama te je na čelo došao g. Mirko Sviben. On je među svojim prvim akcijama opet istaknuo hrvatsku zastavu i dao maknuti ćirilične natpise po Zlataru. Uz jednogodišnji prekid ostao je načelnikom do svibnja 1945. godine.

U Novoj Jugoslaviji, Zlatar doživljava promijene. Zlatar se povezuje sa slovenskom hidrocentralom i dobiva mnogo kvalitetniju energiju, osnivaju se brojne zadruge : poljoprivredna (1947.), postolarska zadruga „Solidnost“, električarska zanatska zadruga „Rasvjeta“, krojačka zadruga „Radost“ itd. Početkom sedamdesetih godina izgrađen je i autobusni kolodvor, a oko 1980. benzinska postaja.

Godine 1960., da bi se razvio društveni standard mjesta u okviru gradnje Zagorskog vodovoda, Zlatar dobiva priključak na njega, a 1962. izgrađena je i mjesna mreža. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina počela je gradnja i nove kanalizacijske mreže.

Već 1962. godine Zlatar dobiva prve asfaltirane ceste kada se asfaltira i glavni Trg slobode.

11. veljače 1990. godine, uvođenjem višestranačja u Republiku Hrvatsku, Zlatar je preuzeo predvodničku političku ulogu osnivanjem prvog zagorskog ogranka Hrvatske demokratske zajednice. Za predsjednika je bio izabran prof. Kazimir Sviben, a za tajnika prof. Stjepan Škof. Hrvatska demokratska zajednica na travanjskim je izborima 1990. pobijedila na republičkoj i na općinskoj razini.

Nakon kratkog izlaganja povijesti Zlatara, još ćemo samo spomenuti poznatija imena obitelji koje su se isticala te više ili manje odlučivale o sudbini zlatarskog kraja. Neke od njih su: Celjski, Konjski, Keglecić, Bedeković, Jelačić, Kiš, Zakmardi, Patačić, Gregorjanec, Gising, Kulmer, Erdody, Aranjoš, Gotal, Labaš, Fodroczy, Ratkaj i Rukavina. Osim njih, Zlataru su pridonijeli i istaknuti pojedinci: dr. Juraj Žerjavić, prof. Kazimir Sviben, ali i mnogi drugi.

misao dana;
"Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti". Ps 51,19

meditacija dana;
Milosrđe - stil života
U svijetu koji sve češće glasno i nemilosrdno gazi sve koji su slabi, nesposobni ili nepodobni riječ milosrđe zvuči poput neobične riječi s drugog planeta. A zapravo toliko je bliska svakome...

Što to znači biti milosrdan? Milosrđe u hebrejskom dolazi iz korijena riječi koja označava majčino krilo. Majka svojom ljubavlju i požrtvovnošću prati dijete od začeća, porođajnih boli, i ta se ljubav ne gasi nikad, pa ni kad je dijete grubo i nezahvalno. A to nije nimalo lako.

Milosrđe je u samom središtu Radosne vijesti i zato bi trebalo biti i u središtu vjerničkog života. Sam je Isus govorio, naglašavao i životom svjedočio svojim učenicima da budu milosrdni kao što je Njegov Otac. To nije bio poziv na obdržavanje zapovijedi već poziv za ulazak u zajedništvo s Bogom.

Iako je vrlo bitan osobni pristanak i svakodnevni angažman kako bi milosrđe bilo životni stav, ono je ipak ponajprije Božji dar. Iz dnevnika s. Faustine Kowalske Isus poručuje: »Ponašaj se kao prosjak koji ne odbija primiti veliku milostinju, ali tim srdačnije zahvaljuje. Kad ti sada darivam veće milosti, ne izgovaraj se da nisi dostojna. To ja znam. Još jedno ti želim reći: Uzmi te milosti ne samo za sebe nego i za svoje bližnje... Kako mnogo ljubim duše koje se potpuno pouzdaju u mene, za njih ja činim sve.«

Bog za čovjeka čini apsolutno sve i želi ga uključiti u zajedništvo sa sobom. Za to zajedništvo i put milosrđa bitno je pogledati prvo u svoje srce i život te otkriti vlastitu potrebu i čežnju za milosrđem Božjim. To je polazna točka. Milosrđe ne započinje od izvanjskih djela ljubavi već od vlastitog srca koje primajući Božje milosrđe i samo postaje milosrdno. Ono ne vidi samo materijalne potrebe bližnjih oko sebe, već je dostojanstvo osobe u samom središtu. Takvo milosrdno srce i u najokorjelijem grešniku ne vidi grijeha već odraz Božje milosti te strpljivo i s povjerenjem govori srcima ljudi s kojima živi. Zapravo, najveće djelo milosrđa koje netko može učiniti jest privesti čovjeka k Bogu.


TRIPTIH BOŽJEGA MILOSRĐA

Tekstovi: Izl 32,7-11.13-14; Ps 51 (50), 3-4.12-13.17 i 19; 1Tim 1,12-17; Lk 15,1-32 (ili:15,1-10)

Uvod u pokajnički čin

Danas nam Isus priča tri prispodobe da nam protumači jednu neshvatljivu stvarnost: Božje milosrđe koje oprašta onima što su lutali, ali pokajanjem ponovno našli put do Očeva doma i srca. Zato se raduje nebo, raduju se anđeli Božji, a najviše sam Bog. Osobito nas dira ona o izgubljenom sinu, zapravo o dva izgubljena sina; svaki izgubljen na svoj način: jedan jer mu je tijesno u očevu domu i misli da će mu bez oca biti bolje, da će biti slobodniji, a drugi jer njegovo vanjsko – naizgled ispravno – ponašanje ne odražava njegovu nutrinu u kojoj nema ljubavi ni prema mlađem bratu ni prema ocu. A taj se teže obraća, jer se nije u stanju pokajati. A u očevu srcu, bez obzira na sve, ima mjesta za obojicu. On će učiniti sve da ih obojicu ponovno vrati u svoj dom. Kao taj otac, takav je naš Bog; kao ta braća takvi smo mi. Svaki se od nas može prepoznati u jednome od njih, a možda i u obojici. Nismo bez grijeha, ali da i jesmo, ne spašava nas naša pravednost; spasio nas je Gospodin Isus na križu, u grobu i proslavljen u Nebu. Njemu se smijemo vratiti i nakon svojih lutanja i grijeha, zamoliti oproštenje i dobiti ga. Učinimo to uvijek nakon svojih grijeha, ma kako veliki bili.

Ne opraštaju bogovi, ali oprašta Bog

Jedna mlada Japanka, sita života i opterećena krivnjom koju je nosila na savjesti, nije to više mogla izdržati, nego se bacila u krater vulkana na svetom brdu Fujiyama (Fudžijama). Što ju je otjeralo u takvu okrutnu smrt? U oproštajnom je pismu napisala: «Moj život tišti prekršaj. Bogovi Japana ne mogu oprostiti!» Oproštenja nema, mislila je, a s krivnjom se živjeti ne može. Završetak – tragedija.
Kakav kontrast prema Evanđelju. Bog kršćanske Objave, Bog Isusa Krista, Bog je milosrđa i opraštanja. To je njegova bitna oznaka. Netko pogođeno nazva odlomak postavljenog Evanđelja «triptihom Božjega milosrđa» (triptih je trodijelna slika, slika od triju spojenih dijelova). To je zaista divna trodijelna slika koja o istom govori; to su tri prelijepe usporedbe: o izgubljenoj i nađenoj ovci, o izgubljenoj i nađenoj drahmi, te o izgubljenom i nađenom sinu. U tu se sliku izvrsno uklapaju i druga dva čitanja. Na usrdnu Mojsijevu molbu «ražali se Gospodin» (Izl 32,14) i ne uništi naroda koji je tu kaznu zaslužio, jer se, nakon svih dobročinstava koja mu je Bog učinio, posve odmetnuo od Boga i krenuo za idolima. Pavao, koji je doživio Božju dobrotu i milosrđe, rado ističe kako je među grješnicima koje je Isus došao spasiti prvi on (usp. 1Tim 1,15). Drugi se hvale svojim vrlinama i sposobnostima, a Pavao sebe stavlja na prvo mjesto samo kao grješnika, svjestan da je nekoć progonio Crkvu, hvali se svojim slabostima kako bi se u njemu nastanila snaga Kristova, kako reče na drugome mjestu. Da bismo bolje razumjeli Isusove riječi, valja imati na umu u kakvim okolnostima priča on svoje usporedbe. Oko njega sve vrvi od carinika i grješnika. Prema židovskom farizejskom shvaćanju to su zadnje kategorije ljudi. S njima ni pričati! Rabini su govorili da se pravovjerni Židov ne smije družiti s grješnikom, čak ni kad bi imao nakanu ponovno ga vratiti na pravi put, pokušati ga približiti Zakonu. Tko je zaglibio, njemu pomoći nema. Nema oproštenja, kao što napisa ona nesretna Japanka. Malo izdaljega gledaju tu strku oko Isusa farizeji i «mrmljaju», prigovaraju: «Ovaj prima grješnike i blaguje s njima» (Lk 15,2). A ne kaže uzalud narod: S kim si, onakav si. Tako su oni i o Isusu mislili. «Nato im Isus kaza ovu prispodobu» (r.3); ali ne jednu, nego čak tri u jednoj pouci! Dok se oni koji sebe smatraju pravednima pomalo zlurado raduju nad propašću onih koje smatraju lošima, Isus pokazuje da za Boga nema izgubljenih. Bog nije naučio gubiti!

Izgubljena ovca, drahma, sin

I slika Isus svoj triptih. Najprije priča o izgubljenoj ovci. Ima ih čovjek stotinu, a izgubila se jedna jedina. Samo jedan posto! Beznačajan gubitak. Ali ne reče Isus: «Hvala Bogu, ostalo ih je još 99, dobro je. A Isus tu pouku upućuje izravno svojim slušateljima i njih oslovljava: «Tko to od vas» (r.4), a ne bilo koji čovjek. Vi ste u pitanju, vas se to tiče, nije to samo lijepa priča o nekom tamo, tko nas se ne tiče. Isus navodi slušatelje, pa i farizeje da zaključe kako bi vjerojatno i oni sami tako radili; pošli bi tražiti izgubljenu ovcu. Pa kad biste vi to učinili, što se čudite kad i milosrdni Bog tako čini? Dakako, ovca je ovdje samo slika, a riječ je o ljudima.Druga slika iz Isusova triptiha. Izgubljena drahma, novac. Za siromašnu ženu velika vrijednost. To je morala biti sva njezina ušteđevina. Naglasak u priči je na radosti zbog ponovnog pronalaska, nakon što je drahma već bila izgubljena. I to je slika grješnika koji se obratio, koji se «našao» u zagrljaju Božjeg milosrđa, čemu se raduje cijelo nebo, zbog kojega nastaje «radost pred anđelima Božjim» (r.10).
Treća, najpotresnija slika: izgubljeni sin. Rekoh već u uvodu, zapravo dva izgubljena sina, svaki na svoj način. Priča je toliko lijepa, koliko i poznata. A uvijek iznova otkrivamo novi smisao njezine poruke, nove detalje. Priča je to dostojna Isusa koji ju je ispričao. Ustvari u prvom planu ne stoji niti tzv. izgubljeni sin, niti onaj stariji što čangrizavo, preko volje «služi ocu», a zapravo već odavna služi samo sebi samomu, jer im je otac obojici razdijelio baštinu, još onda kada je mlađi zatražio svoj dio. Stariji je, dakle, radio na svome. Zato je drska podvala ocu, kad mu prigovara kako mu nikada «ni jareta nije dao» (r.29) da se s društvom proveseli. Njegova su bila cijela stada, a on bi od oca još jedno «jare». U nedostatku ljubavi od kojega je on kronično patio, nije ni primijetio da je postao posve subjektivan i nepravedan. On vrijeđa oca, a otac ni njega ne odbacuje, kao što nije odbacio ni mlađega sina. Mlađeg je s čežnjom iščekivao, a za starijim – koji se durio i nije htio ući u kuću – je išao, odbacivši u oba slučaja opravdani očinski ponos, a noseći sa sobom samo veliku očinsku ljubav. Ona je pokretačka sila i kod Isusa i kod nebeskoga Oca, pa durili se farizeji i napuhivali se svojom umišljenom pravednošću koliko hoće. Jadna mlada Japanko, šteta što ti nitko ne kaza da ima oproštenja, da Bog, jedini i vječni, oprašta i u Europi i u Japanu, svugdje gdje ima grješnika i gdje ima kajanja. Mlađi je više oca uvrijedio, a zapravo je u većoj opasnosti stariji sin. Ne znamo uđe li on konačno na očev nagovor u kuću ili ostade vani u tami. Ako je ušao, djelo je to neshvatljive očeve ljubavi, ako nije, djelo je to njegove tvrdoglave umišljenosti. A upravo se na tome dobiva ili gubi vječni život: tko vjeruje Očevoj ljubavi, kajat će se i biti spašen unatoč grijesima, tko vjeruje svojoj umišljenoj pravednosti, odbit će Očevu ljubav i oproštenje i ostati sam i u tami.
Očev postupak uzorak je kršćaninu kako ima postupati prema onima koje ljudi smatraju grješnima. Njima pripada prva Isusova briga i ljubav: «carinici i grješnici» svih vrsta. Ustvari bila je to samo jedna vrsta grješnika: onih koji su se za grijehe kajali, bez obzira o kojim se grijesima radilo. Prigovarali su mu «pravedni» farizeji, ustrajali su u svojoj samodostatnoj tvrdoglavosti. Slično ljudi postupaju i danas. Prigovarali su velikom odgojitelju sv. Ivanu don Bosku da skuplja oko sebe klatež, propale tipove, pokvarenu mladež, a on je, vođen ljubavlju, skupljao zalutalu Božju djecu, vrijednu Božje ljubavi i samilosti – i učinio je velika djela koja se nastavljaju u njegovim sljedbenicima, salezijancima, i dan danas. Prigovarali su i gospođi Jeleni Brajša, ravnateljici zagrebačkog Caritasa što okuplja i pomaže djevojke-trudnice, jer da tako podupire nemoral, prigovaraju i onima koji se brinu oko narkomana i drugih ovisnika, za koje tvrde kako su sami krivi i da je šteta oko njih gubiti vrijeme. Uvijek su nemilosrdni prigovarali milosrdnima. A milosrđe likuje nad osudom, kaže prerečena Božja riječ. Takav je naš Bog, takav je i pravi kršćanin.
Vječna je inspiracija ova Isusova usporedba. Mnogima, od onda do danas. Ostalo nam je zabilježeno koliko je veliki ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski volio ovu Isusovu prispodobu. S njom je i preminuo. Zapisala nam je to njegova kćerka: «Kad je otac osjetio da mu se približava konac života, uze moje malene ruke u svoje i zamoli majku da mu iz 15. poglavlja Lukina evanđelja pročita pripovijest o izgubljenom sinu. Umirući je slušao pažljivo, zatvorenih očiju. Zatim reče: 'Djeco, ne zaboravite nikada ono što ste upravo slušali. Sačuvajte apsolutno pouzdanje u Boga i nemojte nikada posumnjati u njegovo oproštenje. Ja vas silno ljubim, ali moja ljubav nije ništa, ako se usporedi s neizmjernom ljubavlju Božjoj prema svim ljudima što ih je on stvorio. Pa i kad bi vam se dogodila nesreća da u svom životu počinite zlo, nemojte nikada posumnjati u njega. Vi ste njegova djeca. On će se radovati vašem kajanju kao što se obradovao povratku izgubljenog sina'.» S tom je prelijepom Isusovom slikom umro 19. veljače 1881. veliki književnik, a svojoj djeci kao oporuku ostavio najljepšu poruku o beskrajnom Božjem milosrđu u koje je i on umirući ušao.


Svetac dana

SVETA CECILIJA, djevica i mučenica

Sveta Cecilija je jedna od najznačajnijih figura ranoga kršćanstva. Srednjovjekovni pisac Jakov da Voragine u svom djelu Flos sanctorum u imenu Cecilije gleda nebeske ljiljane - Coeli lilia. Pa ipak, kritički povjesničari u vezi života svete Cecilije stavljaju mnoge poteškoće, dakako ne moralne prirode, već što je legenda, a što stvarnost? Unatoč tome, kod obnove kalendara spomendan je sv. Cecilije ostao i to kao obvezatan. Hagiografi kažu da bi bez nje, koju glazbenici štuju kao svoju zaštitnicu, naš kalendar ostao siromašniji. Sto se tiče sv. Cecilije, sigurne su i rječite barem dvije činjenice: prva je naziv bazilike Sv. Cecilije, koji je veoma star; datira sigurno iz vremena prije Milanskoga edikta, dakle, prije 313. godine. Blagdan se svetice slavio u njezinoj bazilici u Trastevereu - rimskoj četvrti - već godine 545.
Druga je činjenica također veoma značajna, a ta je da je bila pokopana u Kalistovim katakombama i to na počasnom mjestu, uz takozvanu "Kriptu papa". Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu.

Koncem XVI. stoljeća sarkofag je sv. Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata. Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna reprodukcija - kako se pripovijeda - pogleda i položaja tijela svete mučenice. Kopija toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je svetičino tijelo najprije ondje počivalo. U legendarnom opisu mučeništva sv. Cecilije, koji je nastao dosta kasno, ona se uzvisuje i slavi kao najsavršeniji uzor kršćanske žene koja je iz ljubavi prema Kristu ispovijedala djevičanstvo i podnijela mučeništvo.

Legenda kaže da je Cecilija bila plemenita roda, bogata, da je svaki dan išla na misu, koju je u katakombama pokraj Apijeve ceste služio papa Urban. Putem su je čekali brojni siromasi, prema kojima je uvijek bila milostiva i darežljiva srca. Kad su je dali za zaručnicu Valerijanu, na dan zaruka, "dok su odzvanjali glazbeni instrumenti, ona je u srcu pjevala samo Gospodinu". Odatle je došlo i do toga da su je kasnije glazbenici izabrali za zaštitnicu. Prije nje se slavio zaštitnik glazbe sv. Ivan Krstitelj čiji je otac Zaharija kod njegova rođenja zapjevao svoj kantik "Benedictus".

Kad je Cecilija, prema legendi, postala Valerijanova žena, rekla mu je prve noći: "Neka me ne dotakne nijedna profana ruka jer mene štiti anđeo. Ako me budeš poštivao, on će te ljubiti, kao što ljubi i mene." Valerijan se tada pokorio Cecilijinu savjetu, dao poučiti u vjeri i krstiti od pape Urbana te je onda skupa s Cecilijom i svojim bratom Tiburcijem podnio mučeništvo. Iako baš u takvu obliku, izvještaj je samo pobožna legenda, to ipak postoje povijesne osobe i to mučenici Valerijan i Tiburcije koji su pokopani u Pretestatovim katakombama.

Prema legendarnom opisu muke Cecilija je bila osuđena na smrt i to tako da joj se odrubi glava. Krvniku to nije uspjelo učiniti ni s tri udarca. Cecilija je tada zamolila da prije smrti smije još vidjeti papu Urbana. U očekivanju toga posjeta kroz tri dana je nastavila ispovijedanjem kršćanske vjere. Ne mogavši je više ispovijedati riječima, izrazila je prstima svoju vjeru u jedinoga trojstvenoga Boga. I upravo ju je u tom položaju i ovjekovječio slavni majstor Maderna.

Marijanska svetišta

Crkva sv. Marije Snježne u Belcu

Župna crkva sv. Marije Snježne u Belcu jedan je od najljepših primjera barokne umjetnosti u sjevernoj Hrvatskoj. Selo Belec nalazi se u sklopu grada Zlatara, u Krapinsko-zagorskoj županiji.

]Današnja župna crkva Sv. Marije Snježne spominje se prvi put 1676. godine kao kapela u Kostanjevcu.

Ovu zavjetnu kapelu posvećenu Sv. Mariji, dala je izgraditi Elizabeta pl. Keglević-Erdody 1674. godine. Prvotno je građevina imala nepravilno svetište, i po svemu sudeći bila je izgrađena u gotičkom stilu. Kroz cijelo jedno stoljeće je dograđivana i proširivana, da bi svoj današnji izgled dobila u baroku 1739. godine, kada su joj prigrađene kapela i sakristija. Uz zapadno pročelje podignut je zvonik, a uokolo crkve cinktura, zid s kulama i trijemom. Zidarski radovi bili su gotovi 1740. godine. Idejni poticatelj pregradnje ove crkve bio je plemić Adam Najšić sa suprugom Cecilijom Kristinom rođ. Matačić [1]

Od osobitog je značaja unutrašnjost crkve gdje zidne slike i pozlaćeni drveni inventar tvore bogati barokni ambijent. Pet oltara: glavni (Sv. Marije Snježne) i četiri sporedna (Sv. Barbare, Sv. Josipa, Sv. Stjepana prvomučenika i Sv. Krunice ) izradili su od 1739. do 1743. nekolicina majstora. Među njima se ističe štajerski kipar Josef Schokotnig iz Graza koji je u Belcu izveo dva bočna oltara i propovjedaonicu.

Unutrašnjost crkve oslikana je od 1740. do 1742. godine. Glavni majstor bio je Ivan Ranger uz tri pomoćnika, također pavlinska redovnika. Figuralni sadržaj belečkih fresaka raspoređen je uglavnom po svodovima crkvenoga broda, kapela i apside.[2]

Zidne slike, kojima je pokriven svaki komad zida, dinamični kipovi i tipična barokna drvorezbarske dekoracija, uz promišljeno djelovanje svjetlosti daju vrhunsku baroknu scenografiju.

Dokumentarni film o baroknoj crkvi u Belcu - Barok u Hrvatskoj, snimio je Oktavijan Miletić 1942. godine. Film je iste godine nagrađen na Bienalu u Veneciji.

Župna crkva Sv. Marije Snježne posljednji put je obnovljena 1994.-2005. godine.


Malo odmori

Jabuke
nastavnik pita;
- Kada je vrijeme branja jabuka?
- Kad?! Pa kad susjed nije kod kuće.

Nakana današnjega dana u moliti i žrtvi je za sve naše policijske djelatnike koji rade unutar svojih ureda, da sa puno ljubavi i žrtve obavljaju svoj rad na dobrobit svoga naroda. Gospodine daj im snage i ustrajnosti da savjesno obavljaju svoje poslove.

Iako je današnji dan obavijen sivilom i kišom, želim da u vašim srcima i obiteljima gori svjetlo radosti, upali svjetlo za bližnjega svoga, vaš don Marin.

utorak, 19.11.2013.

Povijest grada Paga


Na mjestu na kojem se danas nalazi, grad Pag je podignut u razdoblju od 1443. do 1474. godine. Pažani su, zbog opasnosti od Turaka, koji su u to vrijeme prodrli sve do zaleđa Zadra, 18. 5. 1443. godine počeli, dozvolom Mletačkog Senata, graditi grad na mjestu koje se zvalo uvala Katena. Prije toga Pag se već dva puta selio. Od antičkog doba, pa do kraja 4. stoljeća grad je postojao na mjestu koje se zvalo Caska (lat: Kissa ili Cissa). Caska je potonula uslijed potresa, pa su se Pažani preselili na lokalitet znatno južnije, na mjesto koje se danas naziva Starim gradom.

U 10. stoljeću, grad Pag je u potpunosti urbaniziran; posjeduje gradske zidine, kule, fortice, trgove, crkve, samostane, pučke naseobine i palače. Stanovnici grada bavili su trgovinom, ribolovom, stočarstvom, bili su mornari i proizvođači soli. Mjesto Košljun bila je izlazna luka grada. Prema povijesnim dokumentima, naziv Pag prvi put se spominje u 10. stoljeću. Godine 976. kralj Stjepan Držislav oslobađa Pag od Bizantske vlasti i za upravitelja grada postavlja hrvatskog župana. Poput većine sredozemnih gradova i Pag je, ovisno o povijesnim prilikama, doživljavao svoje uspone i padove. Godine 1192. izgrađena je crkva sv. Marije koja i danas dominira područjem Starog grada. Jedan od najznačajnijih događaja u povijesti grada Paga je dobivanje Bule kralja Bele IV. kojom se gradu Pagu dodjeljuje status slobodnog kraljevskog grada 30. ožujka 1244. godine. Nakon dodjele statusa slobodnog kraljevskog grada, Pag se ubrzano gospodarski razvio.

U Pagu se stoljećima život temeljio na kodeksu običajnog prava. Pažani su željeli autonomiju za koju su se borili svim pravnim sredstvima. Posebno se za autonomiju grada Paga borio Belota Dobronić, paški sudac koji je na Općem hrvatskom Saboru u Ninu 1396. godine nastojao oživotvoriti ideju o pravnoj i gospodarskoj neovisnosti Paga. Hrvatski kralj Ludovik I 1376. godine potvrdio je Pagu pravo slobodnog kraljevskog grada, i dao mu uz postojeće, još i neke nove privilegije. Kralj Ladislav, 1403. godine, prodaje Veneciji svoj dio Dalmacije uključujući i grad Pag. Na taj je način, za više stoljeća, Pag pripadao Mletačkoj Republici. Godine 1433. Pag dobiva svoj Gradski Statut, jedan od prvih dokumenata takve vrste u Hrvatskoj.

Sredinom 15. stoljeća opasnost od Turaka je bila sve veća, pa su Pažani, 18. svibnja 1443. godine, započeli s gradnjom novog grada, na mjestu na kojem se on i danas nalazi. Urbanistička rješenja novoga grada poštovala su principe ondašnje arhitekture i urbanizma, a planovi su se izrađivali u Veneciji. U izradi urbanističkih planova sudjelovao je veliki graditelj i kipar Juraj Matejev Dalmatinac. U velikoj procesiji, noseći sobom čudotvorni sv. Križ, Pažani su se, 18. rujna 1474. godine, preselili u novi grad. Procesiju je predvodio paški knez. U prilici utemeljenja novog grada napisana je povelja u kojoj stoji:

U ime živoga Boga i pravoga Oca, Sina i Duha Svetoga, bez čijeg zazivanja nijedan početak nije valjano utemeljen, jednodušno je mišljenje Paga da se taj grad premjesti do luke Katene, na hvalu Boga i Blažene Djevice Marije, Svetoga Marka Evenđelista, Svetoga Jurja Mučenika i svih svetaca Božjih; na čast i diku Prejasnoga Vladara i Presvijetlog gospodina Francesca Foscaria, milošću Božjom slavnog mletačkog Dužda, te cjelokupne velemoćne naše Mletačke vlasti, pod pokroviteljstvom koje su i ovi temelji i mir i sigurnost svih plemića i cjelokupnog puka ove zemlje i otoka. U tom gradu neka budu položeni temelji crkava i samostana za obavljanje službe Božje, a u prvom redu crkve Blažene i Preslavne Djevice Marije. Za nadzor nad njezinom gradnjom Kaptol i Vijeće Paga izabrali su poštovanu gospodu velečasne Vulkozija Grubonića, natpopa i Blaža Martinića, paškog kanonika, gospodina Dišmana Diševiča pok. Luke i gospodina Blaža Diškovića, koji će u ovoj knjizi uredno ispisati sve pravne poslove u vezi sa spomenutom gradnjom, naime novac koji je prikupljen, koji se ima utrošiti i isplatiti.

Ta je crkva započeta u subotu 18. svibnja 1443. oko trećeg sata, a kamen temeljac blagoslovio je prečasni u Kristu otac i gospodin Laurencije Venerije, milošću Božjom i Apostolske stolice nadbiskup zadarski i naš metropolit, uz molitve svećenstva te pučku povorku i svečanost. Odmah potom, četvrtog sata, počela je gradnja grada, to će reći temelja velike kule kraj poprečnih vrata. Prvi kamen položio je velemožni gospodin knez Petar Faletro, drugi velečasni Marget, primicer; svaki od njih u svojem kutu, moleći ondje ponizno Boga Oca, čije smo ime u početku zazivali, da se ovi počeci, njegovom moći i milosrđem započeti i pokrenuti, tako dovrše te čuvaju u sve vijeke vjekova. Amen.»

Snažne i moćne zidine, ojačane s devet kula, okruživale su Pag i branile ga od svakog napada. To je stanovništvu osiguravalo mir, a gradu napredak. U to se vrijeme razvijaju gospodarske veze Paga s drugim područjima, a mnogi Pažani odlaze na poznata sveučilišta diljem Europe. Usprkos preseljenju, Pažani nisu zaboravili Stari grad. Franjevci 1589. godine ondje grade svoj samostan. Ostaci tog samostana i danas su vidljivi. Na blagdan Vele Gospe, Pažani odlaze u Stari grad kako bi se molili čudotvornom kipu Majke Božje od Staroga grada. U svečanoj procesiji, taj se čudotvorni kip nosi u grad Pag i postavlja u Zbornu crkvu Marijinog Uznesenja odakle se ponovno vraća u svoje svetište na blagdan Male gospe, 7. rujna. Na čelu paške uprave stoljećima se nalazio knez kojeg je iz redova odličnika, postavljala središnja vlast u Veneciji. Važnu ulogu u oblikovanju kulturnog i gospodarskog življenja u Gradu Pagu imale su paške plemićke obitelji, na primjer Mišolići, Zorovići, Portade, Jadrulići i osobito Mirkovići. Njihove su palače bile simbol moći i bogatstva, ali i općeg prosperiteta grada Paga. U vrijeme hrvatskog preporoda u Pagu jača nacionalna svijest, pa na političkom značenju dobivaju Hrvatska narodna stranka i Hrvatska stranka prava. Na izborima 1882. godine Hrvatska narodna stranka dobiva najviše glasova, a gradonačelnikom postaje Nikola Portada.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u gradu Pagu živjelo je 4700 stanovnika. Nakon toga, a osobito tijekom 1905. godine, nakon pojave jedne biljne bolesti koja je uništila vinograde, dolazi do velikog osipanja stanovništva. Mnogo je Pažana u to vrijeme iselilo, ponajviše u SAD, Kanadu i Australiju. Tijekom tridesetih godina 20. stoljeća, zbog agrarne reforme, dolazi do usitnjavanja posjeda pa slabi gospodarska snaga plemstva, koje postupno počinje odlaziti.Članovi velikih plemićkih obitelji odlaze u Italiju, Južnu Ameriku, a jedan dio u Zagreb, Rijeku i druge gradove u Hrvatskoj. Do velikog osipanja stanovništva dolazi i koncem II svjetskog rata 1941.-1945. (u to vrijeme plemstvo potpuno nestaje). Dvadesetak godina traje razdoblje vrlo slabog gospodarskog života. Početkom 60-tih godina 20. st. počeo se intenzivnije razvijati turizam. Turizam, kao nova gospodarska grana, daje zamah općem razvoju, pa se Pag urbano širi izvan okvira stare gradske jezgre. Nastaju novi dijelovi Paga: Vodice, Blato, Murvica, Varoš, Bašaca, Bošana i Sv.Jelena. Godine 1968. otvara se tada suvremeni hotel "Bellewue" sa 370 ležajeva, uređuju se plaže, auto-kampovi, prometnice. Pag postaje privlačno turističko odredište. Otvaraju se caffe-barovi, disco-klubovi, trgovine, te dolazi do pojave niza uslužnih djelatnosti.

misao dana;
"»Smiluj se, Jahve, svojem narodu!
Ne prepusti baštine svoje sramoti,
poruzi narodâ.
Zašto da se kaže među narodima:
Gdje im je Bog?«
Jl 2, 17

meditacija dana;
KLANJAMO TI SE

Bog je apsolutno biće. Od njega sve počinje i sve u njemu završava. Nitko ne može izbjeći njegovu kontrolu i njegovu volju. Klanjati se Bogu zato znači priznati ono što jest — da je Bog apsolutni Gospodar stvorenja i našeg života.
No, Bog je naš Otac. Zato se njemu ne klanjamo ropski, kao oni koji su poraženi. Njemu se, naprotiv, klanjamo u ushićenju. U divljenju stoje nedokučiv, stoje naprosto Ljubav a ne samo onaj koji ljubi. Što je naprosto dobrota a ne samo onaj koji je dobar. Što je naprosto svemoć a ne samo svemoguć. Klanjanje je divljenje, ulaženje dubinom svoga bića u neizrecivost Božjeg bića. Klanjanje je nova spoznaja, novi način razgovora s Bogom, novi pristup Ocu svega stvorenoga.
Bog nas je otkupio. Zato mu se klanjamo u zahvalnosti, u dubokoj spoznaji da smo voljeni, da smo slobodni.


Zdravi obiteljski odnosi

Premda većina ljudi shvaća ili barem intuitivno osjeća što je prikladno, a što neprikladno u obiteljskim odnosima, u većini obitelji je još uvijek prisutno mnogo nezdravih obrazaca i golemi teret često nametnute krivnje, koja mnoge ljude sprečava da se ponašaju onako kako osjećaju da žele i da je ispravno, pa čak i da objektivno razmotre vlastito i ponašanje drugih članova obitelji.

Soulwork Systemic Coaching promatra obitelj kao emocionalni sustav. Svaki sustav nastoji održati ravnotežu, a ako pojedini dijelovi sustava ne funkcioniraju, drugi dijelovi će nastojati preuzeti njegovu funkciju da bi popunili prazninu. Slično je i s obitelji, u kojoj djeca kao najosjetljiviji i najprijemljiviji članovi održavaju tu ravnotežu najčešće kroz problematično ponašanje kojim se preusmjeravaju pažnja i aktivnosti obitelji, a često i kroz izražavanje osjećaja i ponašanja koje se u obitelji zabranjuje ili potiskuje.

Nažalost, mnogi ljudi ne primjećuju nezdrave obrasce sve dok oni ne eskaliraju u ponašanju djeteta, a i tada se oni često ignoriraju ili opravdavaju sve do ozbiljne krize ili čak vanjske intervencije, kada se odgovornost najčešće prebacuje na dijete.

Nakon neznanja, najvažniji uzrok ovakvog razvoja događaja je stid od etiketiranja. Važno je razumjeti da ne samo da nije sramotno imati emocionalne probleme, nego je to potpuno uobičajeno i normalno, za razliku od lijepe i savršene vanjštine koju svatko nastoji prezentirati prema vani.

Ukratko ću navesti osnovne principe zdravog ponašanja u obitelji:

Zdrava i zrela odrasla osoba osjeća se sposobna preuzeti odgovornost za svoje osjećaje, ponašanje i životne okolnosti, te nema potrebe očekivati od djeteta da dijeli tu odgovornost.

Zdrava i zrela uloga roditelja je da podržava dijete u odrastanju i stvaranju vlastite osobnosti, te konačno i u odvajanju i izgradnji neovisnog života, pri čemu roditelj i dijete mogu stvoriti atmosferu u kojoj jedno drugo vide kao zrela i odgovorna ljudska bića.

Zdrava uloga djeteta je da poštuje svoje roditelje, njihovu prošlost i iskustva, ali da se usmjeri na vlastiti život, svjesno da su roditelji odrasla ljudska bića, što znači sposobna da preuzmu i žive svoje odgovornosti.

Mnogi nezreli roditelji očekuju od djece zahvalnost i 'vraćanje duga', što ponekad podrazumijeva žrtvovanje svojih potreba, pa i osobnosti. Zreo i odgovoran roditelj razumije da mu dijete ništa ne duguje, a posebno da nije dužno radi roditelja žrtvovati svoju sreću. Život sam po sebi, kao i ulaganje vremena, energije i novca u dijete izuzetno su vrijedni darovi za koje će zdravo odraslo dijete osjećati zahvalnost, ali onog trenutka kad roditelj počinje očekivati izraze zahvalnosti ili čak žrtvovanje sa strane djeteta, to prestaje biti dar slobodno dan, i počinje biti stav kupoprodaje.

Prirodno je da dijete stavi svoj život i obitelj (vlastitog partnera i obitelj) na prvo mjesto. Preuzimanje odgovornosti za potrebe, osjećaje i sreću roditelja, žrtvovanje sebe i pokušaji da ih se usreći - automatski znači postaviti roditelja u ulogu djeteta i vidjeti ih kao slabe umjesto kao odrasle i sposobne osobe. Nezrelo očekivanje mnogih roditelja da dijete ispunjava njihove potrebe, jedan je od najčešćih uzroka patnje, emocionalnih poremećaja, krivnje i problema u odnosima, koji se u pravilu prenose iz generacije u generaciju.

Dijete ima potrebu vjerovati važnim odraslima. Ta potreba je toliko jaka da je uzrok velikom dijelu naših trauma i ograničavajućih uvjerenja: stvaramo ih da bi bili sposobni nastaviti vjerovati roditeljima i održati odnos s njima koji nam garantira preživljavanje. Uz potrebu za povjerenjem vezana je i potreba da volimo i budemo voljeni, te će malo dijete mnoge obrambene mehanizme aktivirati u biti kako bi moglo nastaviti voljeti bliske osobe.

Kad se djetetu važni odrasli prepucavaju preko djeteta, nastojeći ga uvjeriti da su oni u pravu, a onaj drugi ne, za dijete je to vrlo zbunjujuće i zastrašujuće. Ono može početi doživljavati svijet kao nesiguran, i razviti probleme s povjerenjem u ljude - ili samog sebe. Neka od te djece, ovisno o drugim okolnostima, zaključe da ne mogu vjerovati nikome - a neka odrastu u povodljive ljude koji vjeruju svakome osim sami sebi.

U dobi nakon sedme godine dijete se može bolje nositi s tim, no ako dijete ima 2 - 5 godina, a najvažniji ljudi u njegovom životu mu govore suprotne stvari ili čak govore loše jedno o drugome, dijete to ne može podnijeti bez stvaranja vrlo jakih obrambenih mehanizama na razini identiteta - stvaranja barem jedne, a često i više maski, odnosno lažnih dijelova ličnosti koji su često u sukobu jedan s drugim jer je izvorno svaki od njih pokušavao zadovoljiti - i voljeti - jednu od suprotstavljenih važnih osoba.

Djeca su uobičajen objekt prebacivanja odgovornosti za svoje osjećaje - odrasla osoba koju ponašanje djeteta na bilo koji način iritira, u pravilu će automatski pretpostaviti da je dijete u krivu i neadekvatno se ponaša, umjesto da provjeri pozadinu vlastitih osjećaja ili barem uzroke ponašanja djeteta.

Mnogi odrasli se ponašaju prema djeci s visoka i bez poštovanja samo na temelju okolnosti da djeca imaju mnogo manje iskustva i sposobnosti izražavanja. Odrasle koji s djecom komuniciraju grubo, hladno, zapovjednički, pa čak i s određenim prezirom, viđa se nažalost prilično češće nego one koji s djecom komuniciraju kao s ljudskim bićem koje je ravnopravno po prirođenoj vrijednosti i sposobnosti da osjeća, ako već ne po iskustvu.

Čak niti samo veće iskustvo ne znači da je roditelj uvijek u pravu. To je mnogo očitije kad pogledamo u prošlost, gdje su se dječjem prirodnom, zdravom ponašanju, potrebama i željama suprotstavljala iznimno kruta i neprirodna uvjerenja odraslih - koji su, naravno, smatrali da su oni u pravu. I danas je uobičajeno slično ponašanje, premda na mnogo suptilnijim razinama i vezano uz sitnije životne detalje.

Smatram da je razlika između mudrosti i 'običnog' znanja u tome što je mudrost oblik inteligencije koja je duboko povezana i surađuje s osjećajima. U tom smislu djeca su često čak i u prednosti pred odraslima, budući da su mnogo svjesnija i mnogo otvorenija prema svojim osjećajima. Njihov hendikep je u nemogućnosti uzimanja u obzir brojnih činjenica i znanja koje se stječe samo putem iskustva i učenja, te u mnogo težem pronalaženju pravih riječi i izraza da opišu ono što osjećaju.

Kao što se, kad razgovaramo s nekim na stranom jeziku, možemo osjećati nelagodno i nesigurno ne zato što naše misli nisu kvalitetne, nego zato što ne uspijevamo naći riječi da ih izrazimo, slično se osjećaju i djeca pred samouvjerenim te verbalno i logički vještim odraslima. Tako će dijete lako povjerovati roditelju prije nego vlastitim osjećajima i prirođenoj mudrosti. Odrasli to često iskorištavaju radi svoje udobnosti, ne razmišljajući o šteti koju nanose djetetu.

Ponekad je potrebno raditi ne samo na traumatičnim iskustvima, nego i na posljedicama suptilnijih okolnosti, koje mogu naizgled biti i pozitivne. Nerijetki roditelji vole osjećaj moći i važnosti koji im daje činjenica da su mnogo iskusniji od djeteta, a neki u najboljim namjerama očekuju od djeteta previše za njegovu dob, ili očekuju da ono bude nešto posebno. Dijete je sklono idealizirati roditelja koji se postavlja kao moćan i pametan, diviti mu se i željeti ispuniti njegova očekivanja, posebno ako se radi o roditelju suprotnog spola. Povremeno srećem ljude na koje su upravo te okolnosti ostavile najviše negativnih posljedica - osjećaj da nisu sposobni ispuniti očekivanja, da nikad nisu dovoljno dobri ili slijepo zaljubljivanje u idealizirane autoritete.

Upravo u onim područjima života u koje ulažemo najviše energije i interesa, svojoj djeci ćemo teško dopustiti da se razlikuju i žive vlastiti život i uvjerenja. Ljudi koji su orijentirani na materijalno u tom će području ograničavati ili zahtijevati od djece, dok će im njihove ideje i uvjerenja biti mnogo manje važni. Intelektualno orijentirani ljudi stavljat će manji naglasak na formu, ali će teže prihvatiti drugačiji način razmišljanja kod djece. Kad nam je nešto važno, želimo da se ljudi koji su nam dragi slažu s nama i u najboljoj namjeri možemo djecu nastojati kruto kontrolirati i uvjetovati im ljubav.

U zadnje vrijeme, kako knjige i savjeti o odgoju postaju sve popularniji, javlja se problem koji je uobičajen i u području rada na samima sebi: primjenjivanje tehnike površno i radi izvanjskih rezultata umjesto s razumijevanjem dublje biti i značenja određenog pristupa. Tako se mogu vidjeti odrasli koji izvana čine sve naizgled ispravno, ali bez istinskog pokušaja da razumiju i suosjećaju s djetetom, te njihov neverbalni govor - posebno ton glasa i izraz lica - odaje i dalje nestrpljenje i nepoštovanje (pogotovo ako rezultati nisu onakvi kakvima se nadaju). Na djecu će - kao i na svako ljudsko biće - daleko važniji utisak ostaviti upravo neverbalni govor i emocionalna energija koja se pritom šalje nego same riječi, te je prirodno da se njihova želja za suradnjom neće povećati. Odrasla osoba će, naravno, to zatim pripisati djetetovom karakteru.

Većina obitelji smatra - i pritom su na određenoj razini u pravu - da pruža djeci najbolje što može. Kad se kod djece pojavi neželjeno i nezdravo ponašanje, ono se u pravilu pripisuje utjecaju vršnjaka ili medija.

Vršnjaci i mediji postaju djetetu važni tek u relativno kasnijoj dobi, nakon što već prođu najvažnije godine oblikovanja ličnosti (a to su prve tri godine života, što je rijetko shvaćeno). No čak i tada kad se njihov utjecaj pojača, ti vanjski aspekti ne mogu ni izdaleka toliko brzo i moćno oblikovati djetetovu osobnost koliko je oblikuju rani i nesvjesni utjecaji, nego se jedino mogu nadograditi na elemente već prisutne u djetetovom iskustvu i osjećajima.

Želim naglasiti da djetetovu osobnost ne oblikuje samo ono što je prisutno i što se pruža, nego i ono što nedostaje. To je mnogim obiteljima teško razumjeti, jer se obično polazi od neverbaliziranog stajališta da je dijete neka vrsta 'prazne ploče' i da ne može znati što mu nedostaje ako to nikad nije niti upoznalo.

Ono što ubrzo otkrivaju svi koji krenu u istraživanje vlastitih osjećaja i podsvijesti, jest da su kao djeca trebali i očekivali daleko dublju i daleko kvalitetniju ljubav nego što je to, čini se, u našem društvu uopće moguće, posebno s obzirom na vanjsku organizaciju društva i zahtjeve takve situacije. Zanimljivo je pitanje otkud potječe takva potreba ako takvu ljubav nikad nismo imali prilike osjetiti i upoznati u tijelu u kojem smo rođeni. Osobno smatram da u sebi nosimo svijest i sjećanje na realnost onoga što uistinu jesmo, za razliku od ideja da na svijet dolazimo kao 'prazne ploče' i kao isključivo reaktivna bića.

U svakoj komunikaciji između ljudskih bića, bez obzira na dob, najveći dio neverbalnog govora percipira se i obrađuje na nesvjesnoj razini te na odnos utječe putem općeg dojma o drugoj osobi, a ne kroz svjesnu interpretaciju. U najranijoj dobi djeteta, koja je ujedno i odgojno najvažnija, daleko su jači odgojni utjecaji neverbalne komunikacije nego verbalne, koju dijete još ne može razumjeti tako dobro kao odrasli. To je uzrok svim onim problemima i ponašanju kojemu se roditelji kasnije čude i odriču se odgovornosti za to.


Marijanska svetišta

Svetište Majke Božje od Staroga grada
( Stomorina Paška )

Pag (Pagus, Cissa, Kissa) je glavno mjesto istoimenog otoka. Župni zaštitnik je sv. Juraj, mučenik. U rimsko doba spominje ga Plinije Stariji, a u 10. st. car Konstantin Porfirogenet. Odmah po svom doseljenju nastanjuju ga Hrvati i u darovnici kralja Petra Krešimira IV. iz 1069. spominje se kao Villa Pagis. Krajem 12. st. vodeću ulogu otoka preuzima Pag koji se nalazio na mjestu sadašnjega Staroga grada. Kralj Bela IV. proglasio ga je 1244. godine slobodnim kraljevskim gradom.
Budući da je Stari grad u 14. st. više puta bio napadan i rušen od Zadrana, Pažani su zbog obrambenih razloga 1443. počeli graditi novo naselje koje se nalazi na današnjem mjestu. Od tada se to starije naselje zove Stari grad. U velikoj procesiji, noseći sa sobom čudotvorni Križ, Pažani su se, 18. Rujna 1474. godine, preselili u novi grad.
Stari grad danas je bogato arheološko nalazište i svetište. U Starom gradu jedino se sačuvalo svetište Gospe od Staroga grada ili kako Pažani radije kažu svetište Majke Božje od Staroga grada. Svetište je udaljeno dva kilometra od današnjeg Paga. To je crkva sv.Marije iz 14. st., trobrodna bazilika s romaničkim pročeljem, trokutnim zabatom, s trima polukružnim apsidama, rozetom, gotičkim portalom i zvonikom.

Unutrašnjost svetišta resi barokni drveni oltar iz 16. st. i na njemu stari zavjetni drveni gotički kip Majke Božje. Gospa sjedi na prijestolju i desnom rukom podržava svoje Dijete. Pobožni je narod veoma štuje i na blagdan Velike Gospe svečano u precesiju prenosi u zbornu crkvu pašku. U njoj Gospin kip ostaje do blagdana Male Gospe kad je pobožni štovatelji prate do Njezina svetišta u Starome gradu. Paška se Gospa posebno štuje u gradu i okolici od 1885. godine kad je Grad po Njezinom zagovoru čudesno oslobođen od kolere koja je tada harala po čitavoj južnoj Hrvatskoj. Naime u Pagu se od 1852. do 1885. godine u intervalima pojavio trbušni tifus, kolera. Bila je epidemija. Tada su groblja iseljena iz grada i iz crkava. Procesija je nastala spontano, Pažani su vapeći i moleći uzeli kip Majke Božje i donjeli ga u Pag. Procesiju je predvodio tadašnji paški župnik don. Šime Meštrović (1813.-1867.). Zadnje žrtve epidemije pokopane su na dan sv. Roka 16.kolovoza. Taj čudotvorni prestanak epidemije Pažani su pripisivali zagovoru Majke Božje. Tada su se Pažani zavjetovali da će svake godine za blagdan Velike Gospe donositi kip u Pag, i da će se 22 dana u Zbornoj crkvi moliti krunica. Tako je ostalo do danas.

U Pagu se ovaj blagdan Velike Gospe naziva još i Stomorina. Značenje tog naziva ima više tumačenja. Po religijskim tumačenjima govori se da ono dolazi od latinske riječi „Sancta Maria“, što znači sveta Marija. Drugo tumačenje navodi da je ta riječ proizašla iz činjenice kako je u to vrijeme umiralo puno ljudi, ili kako se navodi „sto ljudi umiraše“. Pa je iz toga nastala riječ Stomorina koja označava sto mrtvih. Jedan paški pjesnik ovako je spjevao taj događaj:

Tad im Gospe usliši molenja
Bože mili velikog znamenja
Taj dan isti već bolest pristade
Nitko više tad metav ne pade

Treba reći da je Stomorina najveći blagdan koga Pažani slave. Vjernici sa cijelog otoka dolaze u Pag na taj Blagdan. Velik dio njih pješaći noć prije iz svojih mjesta do Svetišta, i mole se Majci Božjoj.

Malo odmori


Učitelj
Mali Marko dolazi kući iz škole utučen i tužan.
- Što se dogodilo, pitaju ga.
- Naš učitelj, koji je bio bolestan.....
Što da nije umro?
- Ma ne, ozdravio je.

nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za naše obitelji, da budu mudre i razborite i da u mudrosti odgajaju svoju djecu.
svima vama današnji dan želim da je miran i radostan, vaš don Marin

ponedjeljak, 18.11.2013.

VUKOVAR

Povijest grada Vukovara

Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuiranom slijedu putem brojnih arheoloških lokaliteta.
Ovdje su značajne kulture mlađeg kamenog doba (neolitik) starčevačka, vinčanska i sopotska. Temeljile su se na sjedilačkom načinu života i izgradnji trajnih nastambi. U upotrebi je polirano kameno oruđe, usavršena je proizvodnja keramike.
Migracijskim kretanjima i dolaskom novih etničkih skupina indoevropskog porijekla uvode se i nove tehnologije. Počinje razdoblje bakrenog doba (eneolitik) s badenskom, kostolačkom i vučedolskom kulturom. Nastaju novi oblici proizvodnje, sahranjivanja i vjerovanja i složeniji društveni odnosi medu ljudima. Način gradnje kuća i kultni predmeti svjedoče o povezanosti s mediteranskim kulturnim krugom.
Vučedolska kultura posebno je značajna za vukovarski kraj. Ime je dobila po lokalitetu Vučedol, pet kilometara od Vukovara nizvodno na Dunavu. Lokalitet je sustavno istražen, otkrivene su radionice za preradu bakra, karakteristične kuće (megaron) i prekrasna keramika, koju naročito karakteriziraju bijeli stilizirani ukrasi na crnoj podlozi.

U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz brončanog, starijeg i mlađeg željeznog doba, koja svjedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na Lijevoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovdje bilo i veliko naselje.
Rimljani su u osvajačkim pohodima u posljednjim desetljećima prije Krista izbili na Dunav. Izgradili su brojna utvrđenja, kao granicu ( limes ) prema barbarskim plemenima. U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok) i Ulmo (Tovarnik). Uz Dunav je vodila i važna rimska cesta. Rimska civilizacija u ovim krajevima utjecala je na unapređivanje gospodarstva, isušivane su močvare i zasađeni prvi vinogradi.
Propast rimske civilizacije, velika seoba naroda i avarsko-slavenska ekspanzija od šestog stoljeća dalje dovela je do velikih promjena. Međuriječje Dunava i Save poprište je velikih sukoba i interesa moćnih država toga vremena. U to vrijeme se ovdje naseljavaju Hrvati.

Početke današnjeg Vukovara treba tražiti vrlo rano, sto potvrđuju i arheološki podaci. Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod ušća Vuke bio je važna obrambena točka. Ovdje je srediste cijelog kraja u vrijeme kada knez Pribina, kao franački vazal, dobija stotinu sela uz rijeku Vuku sredinom 9. stoljeća. U prvoj polovici 10. stoljeća zabilježeno je da su Mađari opljačkali tvrđavu Vukovo. Na Lijevoj bari u Vukovaru istraženo je veliko groblje s brojnim nalazima koji pripadaju bjelobrdskoj kulturi. Datiranje ovih nalaza u 10. ili 11. stoljeće najbolje potvrđuje da je u susjedstvu bilo veliko naselje. To je vrijeme hrvatskih narodnih vladara, kada su, posebno, za kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV., sjedinjene sve hrvatske zemlje od Drave do mora.
U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Od 14. stoljeća sve je više u upotrebi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međuriječju.
Vukovarska tvrđava bila je čvrsto zidana na visokoj dunavskoj obali. U gradu su stanovali obrtnici, trgovci i seljaci. Već 1231. godine, medu prvima u hrvatskim zemljama Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega Kolomana potvrđene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike.
U Vukovaru je tada sjedište velike Vukovske županije, koja se protezala između Dunava i Save. Vukovarski kraj je tada gusto naseljen, brojne su utvrde i kmetska sela. U crkvenom pogledu Vukovska županija je pod katoličkom nad-biskupijom u Pečuhu. Nekoliko crkvenih redova ima ovdje svoje samostane, a najutjecajniji je franjevački red.
U 14. i 15. stoljeću vukovarskim krajem vladaju brojne velikaške porodice. Pred kraj ovog razdoblja najutjecajniji su Iločki, kada je Nikola proglašen naslovnim kraljem Bosne i kuje svoj novac. Ilok je u to vrijeme značajno naselje i tvrđava, od 1525. godine ima svoj gradski statut i grb.

Sto pedeset godina turske vladavine donijele su vukovarskom kraju velike promjene. Turci su na svom pohodu 1526. godine, pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog zauzeli sve utvrde uz Dunav, pa tako i Ilok i Vukovar, te su potom izvojevali veliku pobjedu na Mohačkom polju. Vukovar je izgubio strateško značenje, ali je ostao značajno trgovačko-obrtničko mjesto na važnom prometnom pravcu. Imao je nekoliko gradskih četvrti, bogomolje, kupatila, prenoćišta i škole. Pred kraj turske vlasti imao je do 3.000 stanovnika.
U isto vrijeme Ilok je značajno tursko upravno i vojno središte. Pretežito je naseljen muslimanima.
Tada je starosjedilačko katoličko hrvatsko i madžarsko pučanstvo teško stradalo, povuklo se u šume ili je pobijeno. Za turske vladavine ovdje djeluju franjevci okupljajući katolički puk. Na opustjelo područje kao pomoćne turske čete dolaze pravoslavni Vlasi, ali će se povući zajedno s turskom vojskom. Vukovar je oslobođen 1687. a Ilok 1688. godine.
U Vukovaru je ostalo naseljeno pedesetak kuća. U opustošeni vukovarski kraj vraća se starosjedilačko i novodoseljeno hrvatsko pučanstvo. U neka opustjela mjesta naseljavaju se pravoslavni Srbi, koje iz potrebe za radnom snagom prihvaća bečki dvor. U 18. 1 19. stoljeću naseljava se i znatan broj Nijemaca, Mađara, židova, Rusina, Slovaka i Ukrajinaca. Tako ovo hrvatsko područje postaje višenacionalno. Hrvatske zemlje su sada u sastavu habzburškog carstva. Carica Marija Terezija obnovila je 1745. godine slavonske županije, koje su pod upravom Hrvatskog sabora i bana, ali pod pritiskom Mađara.
Vukovar je sjedište velike Srijemske županije, koja se protezala između Dunava i Save, na istoku sve do Zemuna, na zapadu do Osijeka, osim područja Vojne krajine.
Velike posjede u Slavoniji dobijaju ili kupuju feudalci. Grofovi Eltz, koji se ubrajaju u njemačko praplemstvo, dolaze u posjed vukovarskog vlastelinstva. Filip Karlo Eltz nadbiskup u Mainzu i njemački knez izbornik 1736. godine kupuje ovaj ogroman posjed s 35 naseljenih mjesta. Tijekom narednih stoljeća zemljišne površine su smanjene agrarnim reformama. Cijeli razvoj vukovarskog kraja sve do 1945. godine tijesno je vezan uz vukovarsko vlastelinstvo grofova Eltz.
U isto vrijeme iločko vlastelinstvo drže kneževi Odescalchi. U 18. i 19. stoljeću Vukovar je imao značajke administrativnog, gospodarskog, prometnog i kulturnog središta. Suvremenici ga smatraju "prijestolnicom Srijema".
Već na početku ovog razdoblja polovicu stanovnika Vukovara čine obrtnici i trgovci. Pučanstvo je izuzetno radino cvjeta obrt, trgovina, svilarstvo, brodogradnja. Roba se lađama otprema u podunavske zemlje. Rano su osnovane brojne cehovske organizacije koje štite obrtnike. U Vukovaru je središte trgovine za cijeli zapadni Srijem.

Vukovarski kraj ima izvanredne uvjete za agrarnu proizvodnju. Još krajem 19. stoljeća gotovo 80% pučanstva živi od zemljoradnje. Vlastelinstvo grofova Eltz uznapreduje proizvodnju, sto utječe i na mala seoska gospodarstva. Pored osnovne proizvodnje žitarica vinogradarstvo je važna gospodarska grana. Vukovarska i iločka kvalitetna vina priznata su na svjetskim gospodarskim izložbama. U govedarstvo se uvode najbolje mliječne pasmine, a ovdje su i čuvene ergele konja poznate u svjetskim razmjerima.
Od 1840. godine Vukovar je uključen u stalni parobrodarski promet na Dunavu. Od 1878. godine priključen Je na željeznički promet. Vukovarska luka je najveća pretovarna luka u hrvatskim krajevima. Kao i u drugim hrvatskim, posebno slavonskim krajevima, u Vukovaru se sporo razvijala industrija. Intenzivnija primjena parnih strojeva je u drugoj polovici 19. stoljeća i to više u zemljoradnji nego u industriji. Na spori razvoj industrije utječe nedostatak kapitala. štedionica u Vukovaru osnovana je 1861. godine. Prvo veliko industrijsko poduzeće Vukovarska kudjeljara proradilo je tek 1905. godine. Iz ovih pogona Vukovar dobija električnu energiju od 1909. godine.
Spori razvoj industrije utječe na mali porast stanovništva grada. Prema popisu pučanstva 1900. godine u Vukovaru živi 1/4 stanovništva vukovarskog kotara. Vukovar tada ima 10.400 stanovnika, od toga po nacionalnosti: preko 4.000 Hrvata, 3.500 Nijemaca, oko 1.600 Srba, 950 Mađara, itd.
Značajniji industrijski objekti osnova su u razdoblju između dva svjetska rata. Tvornica »Bata« u obućarsko-gumarskoj grani proizvodnje osnovana je 1931. godine. U isto vrijeme počinju raditi u Vukovaru značajni pogoni tekstilne industrije.

Industrijalizacija je utjecala na porast gradskog stanovništva, tako da Vukovar ima prema popisu pučanstva 1948. godine preko 17000 stanovnika.
U skladu sa svojim položajem u gospodarskom i administrativnom pogledu Vukovar se razvio u prosvjetno, kulturno i zdravstveno središte. U Vukovaru se u 18. i 19. stoljeću živjelo na europski način.
U 18. stoljeću u Vukovaru već djeluju ranarnici, a liječenjem se bave i neki franjevci. Prvi diplomirani liječnik djeluje od 1763. godine, a ljekarna je otvorena 1791. godine. Krajem 18. stoljeća vladala je ovdje velika srijemska kuga. Prva mala bolnica otvorena je tek 1857. godine.
Već od 1730. godine Vukovar ima razvijeno pučko školstvo. Iz franjevačke škole razvila se pučka škola u Starom Vukovaru. Novi Vukovar ima svoju školu. Djelovale su i konfesionalne škole za djecu pravoslavne i židovske vjere, te škole na njemačkom i mađarskom jeziku. šegrtska škola osnovana je 1886. a gimnazija 1891. godine.
U Vukovaru je osnovana tiskara 1867. godine i izdavala je prve vukovarske novine na njemačkom jeziku »Der Syrmier Bote«. Kasnije je radilo više tiskara, a od brojnih novina isticale su se "Sriemski Hrvat« i »Sriemske novine«, koje su izlazile gotovo tri desetljeća na prijelazu u 20. stoljeće.

Najstarija književna djela ovoga područja potječu iz pera vukovarskih i iločkih franjevaca. Najpoznatiji književnici iz ovog kraja su Nikola Andrić, Julije Benešić i Antun Gustav Matoš.
U Vukovaru su djelovali brojni likovni stvaraoci. Od starijih su poznati J. F. Mucke, F. K. Giffinger, a u 20. stoljeću gimnazijski profesori Dragan Melkus, Dragutin Renarić, Marijan Detoni, i drugi.
Vukovar ima svog nobelovca Lavoslava Ruzičku. Rođen je u Vukovaru 1887. godine, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine.

Vukovar je imao razvijen društveni život po uzoru na europska shvaćanja. Samo u razdoblju do prvog svjetskog rata djelovalo je 30-tak društava. Pjevačka, čitalačka, športska i potpomagajuća društva imala su svoje čitaonice, organizirala koncerte i zabave. Društva su često bila organizirana na nacionalnoj osnovi. Prva predstava na hrvatskom jeziku održana je 1821. godine, bilo je to dramsko djelo gvardijana franjevačkog samostana Grge Čevapovića. Najutjecajnije hrvatsko društvo je pjevačko društvo »Dunav«. U Vukovaru je 1922. godine otvoren Hrvatski dom, stjecište svih kulturnih zbivanja.
U razdoblju između dva svjetska rata, u okvirima jugoslavenske države, vukovarsko područje, kao i ostali hrvatski krajevi, nalazilo se pod izrazitim velikosrpskim pritiskom. Teritorijalnim podjelama na oblasti i banovine hrvatsko područje namjerno je cijepano. Intervencijama jugoslavenske državne vlasti se mijenjala sastav stanovništva. Površine dobijene agrarnom reformom dijele se solunskim doborovoljcima i općenito stanovništvu iz srpskih krajeva. Čak se i zapošljavanje u tvornicama vješto koristilo da se mijenja hrvatski značaj vukovarskog kraja.
Na početku ovog razdoblja u Vukovaru je vrlo snažan radnički pokret, koji svoje uporište nalazi u neriješenom socijalnom i nacionalnom pitanju u tadašnjoj jugoslavenskoj državi.

Pored svih pritisaka velikosrpske politike toga doba u Vukovaru je sačuvana snažna hrvatska nacionalna svijest i s olakšanjem je dočekano osnivanje Banovine Hrvatske 1939. godine.
Na žalost, slijede tragični događaji drugog svjetskog rata. Međunacionalni sukobi izazvani ranije sada se zaoštravaju i u Vukovaru. Grad nije pretrpio veća razaranja. Sastav stanovništva znatno se promijenio, posebno progonima židova, Srba i antifašistički orijentiranih Hrvata i iseljavanjem Nijemaca pred kraj i poslije rata.
Poslije 1945. godine u novoj jugoslavenskoj državi cijeli Srijem je odvojen od hrvatskih zemalja. Vukovarsko-iločki kraj, ostao je u sastavu Hrvatske u administrativnom pogledu činio je općinu Vukovar.
U skladu sa socijalističkim sustavom izvršena je nacionalizacija većine dobara i pretvorena u državno ili kasnije u tzv. društveno vlasništvo. U vukovarskom kraju dolazi do brze industrijalizacije, iznad prosjeka u odnosu na ostale dijelove Hrvatske. Na žalost industrija je usko specijalizirana, neatraktivna s masovnim zapošljavanjem radne snage. U isto vrijeme agrarna proizvodnja je autarhična. Godine 1990. od ukupno zaposlenih u gospodarstvu vukovarskog kraja oko 60% radi u industriji a samo 12% u poljoprivredi, u tzv. društvenom sektoru.
Vlast se u socijalističkoj Jugoslavenskoj državi krila iza komunističke ideje i parole »bratstva i jedinstva«. Ustvari to je bila unitaristička i velikosrpska vladavina. Na svim važnijim položajima u gospodarstvu, politici i upravi bili su uglavnom Srbi. Isticanje hrvatske ideje ili odlazak u crkvu donosili su progone. Hrvatski dom u Vukovaru djelomice je srušen i pretvoren u dom kulture, da mu se zametne trag. U hrvatskom gradu Vukovaru Hrvati su zapravo bili stanovnici drugog reda.

STRADANJE VUKOVARA

Razaranja u Domovinskom ratu


Tijekom 1990. godine u republikama bivše Jugoslavije održani su višestranački parlamentarni izbori. Prvi puta u dvadesetom stoljeću u Hrvatskoj osnovan je višestranački sabor novoosnovanih građanskih stranaka. Slično se dogodilo i u drugim republikama osim u Srbiji gdje je na vlasti ostala komunistička partija mijenjajući svoj naziv u socijalistička.

Na temelju razrađenog programa o Velikoj Srbiji koji svoje korijene vuče iz devetnaestog stoljeća počinje propaganda o ugroženosti srpskog naroda i potrebi da svi Srbi žive u istoj državi. Srpsko pučanstvo, koje u ukupnom broju stanovnika Hrvatske čini 11 do 12%, uporno je plašeno pričama o ugroženosti Srba. U isto vrijeme Jugoslavenska narodna armija pretvara se u srpsku vojsku i u dogovoru sa srpskim vlastima naoružava ekstremistički raspoložen dio Srba u Hrvatskoj.

Novoosnovani višestranački hrvatski parlament donosio je odluke o ukidanju komunističkih zakona, istovremeno garantirajući svim stanovnicima Hrvatske ista građanska i nacionalna prava u smislu najboljih primjera demokratske prakse.

Ekstremistički dio Srba u Hrvatskoj otvoreno potpomognut iz Srbije naoružava se već od ljeta 1990. godine. Prve barikade postavljene su oko grada Knina. Četnici, kao nosioci velikosrpske ideje zlostavljaju Hrvate i miroljubivi dio Srba koji im se ne želi priključiti. Vlasti Republike Hrvatske nastoje smiriti situaciju, ali dogovori na jugoslavenskoj razini nisu donijeli rezultate, jer srpska strana nije odustajala od osvajačkih planova.
Vukovarski prostor proživljavao je također sve ove dramatične događaje neprijateljske propagande i organiziranje i naoružavanje lokalnog srpskog stanovništva. Zajedno s oružjem u sela s većinskim srpskim stanovništvom dolaze i četnici iz Srbije. Borovo Selo u neposrednoj blizini Vukovara postalo je najjača četnička utvrda. Ovdje su početkom svibnja 1991. godine iz zasjede ubijena prvo dvojica, a zatim još dvanaestorica policajca i brojni su ranjeni. Ubijeni su masakrirani u skladu s najgorom četničkom tradicijom.

Bio je to početak oružanog oblika osvajačkog rata Srbije na Hrvatsku a na području Vukovara i ovog istočnohrvatskog prostora. Neprijateljska strategija se sastojala u vojnom zauzimanju nebranjenih sela, masakriranju i protjerivanju nesrpskog stanovništva, uz istovremeno dovlačenje moćne ratne tehnike, te mobiliziranje četnika i vojske iz Srbije.

U kolovozu 1991. godine osvojena je Baranja i okupirana su gotovo sva sela vukovarske općine. Istovremeno Vukovar je tučen dalekometnom artiljerijom. Uslijedili su zračni napadi i pokušaji pješačkih prodora. Među prvim objektima u Vukovaru stradali su bolnica, Radnički dom, katolička crkva, vodotoranj. U to vrijeme u vukovarskoj bolnici nalazilo se već 300 ranjenika. Na taj način Vukovar se našao gotovo u potpunom srpskom okruženju, neprijatelj ga je namjeravao osvojiti i krenuti u daljnja osvajanja.

Na širem prostoru oko Vukovara nalazilo se preko 600 tenkova i oklopnih transportera, vise tisuća odlično naoružanih četnika i mobiliziranih rezervista. Veliki je broj svih vrsta artiljerijskog oružja, streljiva je neprijatelj imao u izobilju, a srpskim zrakoplovima nije se imao tko suprotstaviti.

S druge strane, obranu Vukovara činilo je nekoliko stotina pripadnika Zbora narodne garde i policije, te oko 1000 dobrovoljaca bez vojnog iskustva. Branitelji su imali izrazito skromno naoružanje: poluautomatske i automatske puške, nekoliko mitraljeza i topova, nešto jednostavnog protuoklopnog oružja. Snabdijevanje oružjem, hranom i sanitetskim materijalom odvijalo se jedno vrijeme uskim koridorom kroz kukuruzište kraj sela Marinaca i Bogdanovaca.

Kod takvog odnosa snaga Srbija je po vojnoj teoriji trebala pregaziti Vukovar za nekoliko dana. No opkoljeni Vukovar gotovo puna tri mjeseca odupirao se golemoj vojnoj sili.

Stanovnici i branitelji Vukovara živjeli su u paklu stotina tisuća projektila koji su razarali grad. Brojna tragična svjedočenja preživjelih i dnevna izvješća vukovarskog radija govore o nevjerojatnom herojstvu i patnjama svih koji su do kraja ostali u Vukovaru. Civilni i sanitetski život odvijao se u podrumima. Vukovarska bolnica bila je najveća ratna klinika. Nedostajalo je hrane i sanitetskog materijala. Mrtvi se nisu mogli pokapati zbog stalne kiše granata.

Pokušaje tenkovskog i pješadijskog proboja zaustavljali su branitelji, koji su se tijekom obrane organizirali u brigadu. Ogromna motiviranost i inventivnost malobrojnih i slabo opremljenih branitelja omogućila je nadmoćno suprotstavljanje zastrašujućoj vojnoj tehnici i brojnijoj srpskoj vojsci. Tek kada su branitelji ostali bez ijednog protuoklopnog punjenja a agresorska vojska 18. studenog 1991. godine ulazi u razrušeni Vukovar.

Podaci vojno statističkog karaktera dobrim dijelom objašnjavaju doprinos Vukovara u obrani Hrvatske, te ujedno ilustriraju zašto je Vukovar bio u središtu interesa svjetskih medija i proučava se kao vojno teoretski fenomen.

Naime, u obrani Vukovara tijekom okruženja sudjelovalo je oko 1800 branitelja. Oko 60% bili su stanovnici Vukovara, a ostalo su bili domoljubi iz ostalih dijelova Hrvatske i Herceg Bosne. Trećina branitelja uspjela se u manjim skupinama probiti iz Vukovara, oko 500 do 600 je poginulo, a ostali su zarobljeni ili ranjeni. S već navedenim skromnim naoružanjem ostvareni su fascinantni borbeni rezultati: uništeno je više od 300 tenkova i oklopnih transportera, oboreno je oko 25 zrakoplova, broj mrtvih četnika procjenjuje se na 5 do 7 tisuća, a 20 do 30 tisuća je ranjeno.

Vežući više mjeseci ogromnu srpsku vojnu silu za područje Vukovara njegovi branitelji su Hrvatskoj dali toliko dragocjeno vrijeme i prostor za stvaranje vojske neophodne za obranu opstojnosti države, a uništivši ogromnu količinu srpskih vojnih potencijala, materijalno, politički i psihološki znatno je oslabljen agresor.

Okupacijom Vukovara srpska vojska započela je drugi čin vukovarske tragedije. Protivno svim međunarodnim normama i postignutim dogovorima s Međunarodnim Crvenim križem i europskim promatračima, srpska vojska i četnici ulaskom u Vukovar izvršavaju zločine i provode torturu i zločine nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima i ranjenicima. Već prvih dana okupacije Vukovara više stotina civila i ranjenika iz bolnice odvedeno je i smaknuto. Masovne grobnice otkrili su nekoliko mjeseci kasnije strani novinari, a potvrdile su međunarodne komisije. Svijet su potresle slike sa Ovčare gdje su izvršena masovna pogubljenja.
Više od 5000 osoba odvedeno je u brojne logore u Srbiji, gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, mnogi se nisu vratili. Veliki broj logora još nije otkriven, tako da se još uvijek ne zna koliko je osoba iz Vukovara za uvijek nestalo.

Nekoliko tisuća prognanika iz vukovarske općine živi organizirano ili privatno razasuto po Hrvatskoj i inozemstvu.

Vukovar danas stoji razrušen, razaranje je imalo katastrofalne razmjere. Stambeni objekti i infrastruktura razrušeni, oprema je opljačkana. Uništene su crkve i škole i vrijedni spomenici kulture: dvorac Eltz, zgrade općine, gimnazije, crkve i samostan. Treba naglasiti da su svi spomenici kulture bili vidljivo označeni po međunarodnim normama. Uništena je i priroda. Porušeno je drveće sasječene su vukovarske aleje i parkovi.

Uništeno je sve po čemu je Vukovar bio prepoznatljiv, danas ovaj grad stoji kao slika bezumlja.

Međunarodne snage preuzele su nadzor nad okupiranim hrvatskim područjem. Međutim nastavljeno je protjerivanje nesrpskog pučanstva s vukovarskog područja i etničko čišćenje. Protjerano je tako pučanstvo grada Iloka i uništavana su bogata hrvatska sela.

Vukovar Vukovar
Ima jedan grad oduvijek mi drag
Ima jedan hrast Slavonski
Ima jedan grad svakom srcu drag
Ima jedan div Hrvatski

Vukovar, Vukovar
Stoji dok protiču vode Dunavske
Vukovar, Vukovar
Gori na braniku svoje Hrvatske

Ima jedan brod svima nama rod
Koji nikud ne putuje
Ima jedan brod i u njemu rod
Što zauvijek tu ostaje

Vukovar, Vukovar
Stoji dok protiču vode Dunavske
Vukovar, Vukovar
Gori na braniku svoje Hrvatske.


VUKOVARU IME SVETO ---

U srcu mi živi jedan grad
Prošao je patnje, strah i jad
Ljubav i vjera snaga su mu sva
Pokleknuo nije nikada

Ime toga grada nadom sja
Dok Dunav i Vuka grle ga
Novi dani stižu kao neba dar
Blagoslovljen ti si Vukovar

Vukovaru, ime sveto,
Rane, za Hrvatsku, ponio si ti
Dragi nam ljudi otišli su, eto,
Na uscu Vuke križ podsjeća na njih

U srcu mi zivi jedan grad
Prosao je patnje, strah i jad
Novi dani stižu kao neba dar
Blagoslovljen ti si Vukovar.

Vukovaru, ime sveto,
Rane, za Hrvatsku, ponio si ti
Dragi nam ljudi otišli su, eto,
Na uscu Vuke kriz podsjeća na njih

HVALA TI NARODE HRVATSKI KOJI SI DAO ŽRTVU LJUBAVI!

misao dana;
" Kakva god bila naša sudbina i kakve god bile teškoće kroz koje moramo proći, nikad se ne smijemo smatrati žrtvom. Sve u svemiru ispunjeno je svrhom. Jedino s tim stavom možemo naprijed."
Adrian Predrag Kezele

meditacija dana;
Smisao mrtvljenja
Da bismo doista slijedili Krista, potrebno je voditi život odricanja i biti blizu križa. Tko odbija žrtvu, udaljuje se od svetosti.

»U što bi se pretvorilo evanđelje, to jest kršćanstvo bez križa, bez boli i bez Isusove žrtve?« pitao se papa Pavao VI. I odgovara: »Bili bi to evanđelje i kršćanstvo bez otkupljenja, bez spasenja, koje – moramo to nesmiljenom iskrenosti priznati – bezuvjetno trebamo. Gospodin nas je spasio križem; svojom smrću vratio nam je nadu, pravo na život.« Bilo bi to ispražnjeno kršćanstvo kojim ne bismo mogli zaslužiti raj, budući da »svijet nije mogao biti spašen osim preko Kristove smrti«.

Možda netko drži mrtvljenje glupim i besmislenim, odrazom prošlih vremena neprimjerenim napretku i kulturi našega doba. Mrtvljenje može biti kamen smutnje svima koji su zaboravili Boga. Ali takav stav ne iznenađuje: još je sveti Pavao pisao da je križ bio »Židovima sablazan, poganima ludost«. Ukoliko sami kršćani gube nadnaravni smisao života utoliko se i protive shvaćanju da Krista možemo slijediti samo kroz život ispunjen žrtvom, blizu križa. »Ako se ne mrtviš, nikada ne ćeš postati čovjek molitve.« Sveta Terezija ističe: »Vjerovati da će Gospodin izabrati za prisnog prijatelja osobu koja voli ugađati sebi i nije spremna ni na kakvo odricanje, besmislica je.«

U mrtvljenju postoji paradoks, tajna koja se može shvatiti samo kada je prisutna ljubav: iza onoga što se čini kao smrt krije se Život; i svatko tko sebično nastoji sačuvati život za sebe, gubi ga: »Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, naći će ga.« Da bismo urodili plodom, ljubeći Boga, uistinu pomažući drugima, nužna je žrtva. Nema žetve bez sjetve: »Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako umre, donosi obilat rod. Ne želiš li biti pšenično zrno, mrtvljenjem umrijeti i donijeti bogat urod? Neka Isus blagoslovi tvoje polje!«


ŽIVOT KRŠĆANA I LJUBAV

U našemu društvu, koje je duboko prožeto željom za uspjehom, još više glađu za posjedovanjem očita je snažna tendencija ka razlikovanju, ako ne i posvemašnjem odvajanju, svakodnevnoga života od religioznoga života, od bogoslužja. Štoviše, često se može osjetiti određena doza prezira - nažalost i kod nemalog broja kršćana - prema «vjerskome» životu, prema liturgiji. Postavlja se pitanje: čemu sve to služi? Nije li korisnije, ljepše, velikodušnije i evanđeoskije uložiti svoje vrijeme i svoje snage u služenje bližnjemu, u radu, studiju, u sindikalnom ili političkom djelovanju, ili pak u pomaganju potrebitima?
Koje je dakle mjesto i koja je vrijednost religioznosti i bogoslužja u ljudskome životu? U tom se pitanju krije problem odnosa između horizontalne i vertikalne dimenzije življenja.
Ne želimo na to pitanje odgovoriti našim riječima, nego riječju Božjom, kako bismo njegovu poruku prihvatili prije svega onakvu kakva ona jest.
Općenito je u drevnih naroda - ali ne samo u njih - prisutna ideja da je kult magično sredstvo pomoću kojega se božanstvo privlači i nuka da se osvrne na čovjeka. Biblija jasno odbacuje takvo poimanje. Kako u Starom tako iu Novom zavjetu, bogoštovlje je čovjekov odgovor Bogu koji je već upriličio susret s čovjekom te je prema njemu učinio prvi korak spasenja, ljubavi i «mira»: Bog je već blizak čovjeku kao otac, prijatelj i spasitelj; on, međutim, zove čovjeka da prihvati njegov nacrt spasenja i «mira» te da svoj život stavi u «službu» (izraz koji u Bibliji općenito označuje i bogoslužje).
To obilježje bogoslužja, da je ono odgovor na Božju inicijativu, javlja se već od saveza s Abrahamom:
«Jahve se javi Abramu pa mu reče: "Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju." Abram tu podigne žrtvenik Jahvi, koji mu se objavio» (Post 12, 7).

Još dublje je to izraženo kod Mojsija:
«Onda Bog izgovori sve ove riječi: "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi"» (Izl 20, 1-5).
To je obilježje bilo od temeljnog značaja za život naroda kad je već ušao u obećanu zemlju: židovska zajednica, po izlasku iz Egipta, ustrojena je kao kultna zajednica, koja iznad sebe priznaje apsolutnu vlast Jahve, svojega Boga:
«Pazi da ne zaboraviš Jahvu, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Boj se Jahve, Boga svoga; njemu iskazuj štovanje!» (Pnz 6, 12-13a).
Osim toga, Biblija izvještava o događaju, na početku ljudske povijesti, koji ukazuje na to kako je unutarnji stav čovjeka presudan za njegovo žrtvovanje Bogu:
«I jednog dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve poizbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati» (Post 4, 3-5).
Nastavak izvještaja daje naslutiti kako je mlađi brat s čistim osjećajima žrtvovao najbolje što je imao; radi toga je kod Boga imao prednost, što je razljutilo Kajina. On ubija Abela koji postaje simbolom Krista, Nevinoga koji je ubijen radi ljudske mržnje (usp. Heb 11, 4).
Nužnost savršenog bogoslužja koje će ponuditi Bogu ono najdraže i najvrednije što posjeduje osobito dolazi do izražaja u unutarnjem stavu Abrahamovom: on ne oklijeva poslušati božansku zapovijed koja, čini se, od njega kao dokaz vjere traži žrtvovanje sina jedinca, kojega je primio kao nenadani dar na kojemu je zasnivao svu svoju nadu (usp. Post 22, 1-16).
Razvitak pojma bogoštovlja tijekom Izraelove povijesti ima svoje najsjajnije zastupnike u prorocima koji, ponukani autentičnošću te suočeni s formalizmom koji je život naroda činio sterilnim, uviđaju kako je nužno prijeći sa žrtvovanja stvari na prinošenje srca, na istinsku vjernost savezu po poslušnosti Gospodnjoj riječi.
«Jesu li Jahvi milije paljenice i klanice nego poslušnost njegovu glasu? Znaj, poslušnost je vrednija od najbolje žrtve, pokornost je bolja od ovunjske pretiline» (1 Sam 15, 22; usp. Am 5, 21-25; Sir 35 1-12; Hoš 6, 6).
Ponekad je govor proroka provokativan, s ciljem da raskrinka nedosljednost naroda, napose njegovih vođa koji umnažaju žrtve zajedno s nepravdama i nasiljem (usp. Iz 1, 11ss; Jer 6, 20). Gospodin traži obraćenje srca i utjecanje njegovu milosrđu; stoga uzvikuje David:

«Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja naviještati hvalu tvoju.
Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio. Žrtva Bogu duh je raskajan,
Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti»
(Ps 51, 17-19; usp. Ps 50, 7-8).
Ispunila se punina vremena da sam Bog zahvati u povijest te privede ljude klanjanju u duhu i istini (usp. Iv 4, 23-24).
Krist je prije svega dar Očeve ljubavi ljudima. On dolazi i iznova uspostavlja, po svojoj ljubavi i sebedarju, sinovski odnos čovjeka s Bogom, od kojega se Adam bio udaljio grijehom neposluha.
U utjelovljenju se ispunilo ono o čemu je pjevao Psalmist:

«Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio:
paljenice ni okajnice ne tražiš. Tada rekoh: "Evo dolazim!
U svitku knjige piše za mene: Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,
Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim"» (Ps 40, 7-9).

Ulazeći u svijet Krist prihvaća te riječi. I upravo po tom njegovom posvemašnjem predanju samoga sebe i mi bivamo posvećeni. Njegova se žrtva ispunjava se na križu, a ovjekovječuje se na oltaru kako bismo i mi mogli biti njezini dionici za sva vremena. Ucijepivši se u mentalitet i kultne okvire svojega naroda, on svemu daje novo značenje. Tako stari hram, svećeništvo, liturgijske žrtve, jednom riječju bogoštovlje - sve se to usredotočuje u njegovoj osobi. Isus je istinski Božji hram među ljudima, on je pravi i vječni svećenik, istinska i savršena žrtva. Sam je Isus, međutim, sebi pritjelovio Crkvu kao svoje tijelo i svoju zaručnicu, tj. kao nastavak njegova poslanja.
Kao potvrdu toga spomenut ćemo znakovit i važan odlomak kojega Pavao iznosi u Poslanici Rimljanima:
«Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje» (Rim 12, 1).
Ako je bogoslužje - kao što je na početku bilo rečeno - čovjekov odgovor na Božju inicijativu, onda je prirodno da s tom inicijativom mora biti u suglasju. A znamo da Bog želi pomiriti ljude sa samim sobom i međusobno. Eto zašto valja gajiti bogoslužje koje obuhvaća čitav život, a ne samo neke njegove trenutke. Bogu je milo da mu svojim životom kažemo: «Neka bude volja tvoja i neka dođe tvoje kraljevstvo».
Obredne geste u užem smislu riječi moraju biti izričaj i hrana tog životnog bogoslužja. Inače nemaju nikakve vrijednosti pred Bogom; isprazni su jer nisu odraz srca koje želi služiti Njegovom projektu mira.
Ako od Novog zavjeta tražimo odgovor na pitanje u čemu se konkretno ostvaruje bogoslužje koje Crkva prinosi Bogu Ocu, onda je odgovor jasan:
«Po njemu (Kristu) dakle neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo. Dobrotvornosti i zajedništva ne zaboravljajte jer takve su žrtve mile Bogu!» (Heb 13, 15-17).
Hvala Bogu je ljubav! Eto ispravnog slijeda po kojemu će vaš život biti Bogu milo bogoslužje. Vrijeme koje Mu posvećujemo u molitvi, u slušanju njegove riječi i u sudjelovanju u sakramentima - osobito u euharistiji i pomirenju - jest izvor iz kojeg crpimo svjetlo i snagu kako bismo oko sebe širili ljubav i radost. Budući da smo grijehom ranjeni, nikada svojim vlastitim snagama nećemo moći našoj braći pružiti ono što im je potrebno da bi dosegli puninu života za kojom žude. Svaka naša velikodušnost, ako je samo ljudska, osuđena je na neuspjeh - jer «ne živi čovjek samo o kruhu». Upravo se kroz neprestani razgovor s Bogom pročišćuju pogled i srce; po vjeri potom u svakome čovjeku razabiru lice Krista siromaha i patnika. Tada - i samo tada - svaka nesebična gesta, kao i molitva, postaje «djelo Božje», služba Božja. Molitva se tada - daleko od tog da bude besplodno ponavljanje riječi - pretvara u sam glas Isusov koji, po snazi Duha, neprestano vapi u nama: Abba, Oče; budi volja tvoja, dođi kraljevstvo tvoje, kraljevstvo pravde i mira.
U tom obnovljenom jedinstvu molitve i djelovanja sve se čini po Kristu i u ime Isusovo. To će nas dovesti do toga da ćemo se iznutra «obući» u Isusove stavove. Stoga ćemo ga nasljedovati u posvemašnjem sebedarju, u ljubavi.
Isusov nauk o bogoslužju posve je prožet njegovim osobnim svjedočanstvom. On je došao dati se za spas grešnika, došao je spašavati snagom ljubavi. Onima koji ga prekoravaju što jede s carinicima i grešnicima odgovara: «Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva» (Mt 9, 12-13).
Upravo je to klanjanje u duhu i istini (usp. Iv 4, 23-24) koje se više ne odvija ni na kojem materijalnom mjestu, nego u duhovnom hramu, a to je sam Krist; Crkva je njegovo otajstveno tijelo, a svaki kršćanin po snazi krštenja postaje hramom Presvetoga Trojstva. Stoga Krist, kad potiče učenike da ostanu u njegovoj ljubavi, ujedno ih uključuje u dinamiku svoje žrtve: «Ostanite u mojoj ljubavi (...). Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje» (Iv 15, 9. 12-13).
Cjelovitost vjere, poslušnost Bogu i njegovim predstavnicima, čistoća savjesti, čistoća tijela, sloboda srca, ljubav prema bližnjemu, žar molitve, svetost u djelima... - sve su to dijelovi žrtve koja je Bogu mila; sve je to «žrtva hvalbena» koja, dok ispovijeda i slavi Boga, izgara za spasenje ljudi.


Mariojanska svetišta

Gospa od Zečeva

Gospa od Zečeva svetkovina je Majci Božjoj povezana uz najstariji hrvatski kršćanski grad Nin.

Ime svetkovine potječe od naziva istoimenog otoka Zečeva, koji se nalazi desetak kilometara sjevernije od grada Nina. Cestom se do otočića dolazi izravno preko mjesta Vrsi, koje je udaljeno od Nina svega 3 kilometra. Do samog otočića automobilom je potrebno svega nekoliko minuta ali je ustaljen običaj, da se do svetišta dolazi pješice. To je dio zavjeta kojim Ninjani i svi dobronamjernici odaju počast Majci Božjoj.

Povijest[uredi | uredi kôd]Cjelokupna priča o Gospi od Zečeva započela je još davne 1335., kada se javlja prvi pisani spomen o imenu samog otočića na kojem su živjeli redovnici.

Kroz 15. stoljeće na prostorima sjeverozapadne Dalmacije, događaju se prve najezde Turaka. To se direktno odrazilo i na funkciju grada Nina i njegovog stanovništva. Najveće navale događale su se tada od 1468.g. pa do 1500.g. Godine 1493., dogodila i krvava Krbavska bitka, kojom je poraženo hrvatsko plemstvo te je nekoć slavna hrvatska zemlja spala na ostatke ostataka. Ali, 1500.g. dogodilo se da su Turci bili suzbijeni u okolici Nina te su za osvetu upali na sam otočić Zečevo te poubijali redovnike i srušili kapelicu, koja je tu bila sagrađena. Kip Gospe od Zečeva, koji je ranije već tu bio postavljen u znak čašćenja, bio je odnesen. Ninski biskup Juraj Divnić (*~1440 - †1530.) uspio je opet sagraditi kapelu.

U susjedstvu Zečeva, postojalo je seoce Jasenovo, nedaleko od Vrsi. Ostaci su i danas vidljivi. U njemu je živjela Jelena Grubišić, udovica Marina. Bila je obična žena iz puka te je živjela od stočarstva i poljoprivrede. Tako je svoju stoku dovodila na ispašu do samog otočića. Za vrijeme ponovnih turskih napada početkom 16. st., Nin je nekako odolijevao osmanskoj pošasti. Udovica Jelena tada je prvi put doživjela iskustvo direktno povezano sa svetkovinom. U noći 9. travnja 1516., Jeleni se prikazao u njezinoj kući redovnik (fratar). Naredio joj je da treba poći u crkvu Gospe od Zečeva, gdje će joj biti navješćeno što ima proglasiti da se ućini u Gospinu čast, kako Bog ne bi poslao bičeve svoje na kršćane. No Jelena je u tom trenutku mislila da joj se pričinja, te je odlučila prešutjeti taj događaj. No Božja providnost je učinila svoje. Naime, 5. svibnja 1516. ponovno se Jeleni Grubišić dogodilo ukazanje,[1] ali ovaj put ne od strane fratra, nego joj se ukazala sama Gospa na otoku s porukom: "Ja sam ostavila potpuno proštenje grijeha u crkvi na Zečevu svakog ponedjeljka. Ali zato valja postiti jedan ponedjeljak o kruhu i vodi i činiti reči misu u crkvi sv. Jakova, u kojoj mi je drago, da me štuju, kao u crkvi u Zečevu."[2] Jelena je odlučila prekinuti zavjet šutnje te je otišla do Nina i sve rekla biskupu Divniću. Nekim čudom (ne zna se kako) kip se vratio na otočić, u kapelu koju je biskup dao obnoviti.

Krajem 16. stoljeća nastupila su još teža vremena za Nin. Za vrijeme Ciparskog rata 1570.g., Nin je spaljen. Kip je ponovo nestao, ali do 1587., kip je prenesen u Nin.

Za vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.), Nin je ponovno spaljen te su 16. travnja 1646., moći iz Nina prebačene u Zadar. Nadbiskupska crkva u Ninu bila je srušena. Do 1673., crkva je obnovljena te se moći iz Zadra vraćaju u Nin. Od 1674., Ninjani i ostali puk časte Gospu poznatiju kao i Gospa od Zečeva, kao znak zahvale što se Nin i narod ninskog kraja spasio od turskih navala.

U današnjem vremenu, Ninjani i gosti časte Gospu od Zečeva svake godine drugog ponedjeljka u svibnju.

Svetkovina se otvara misnim slavljima u nedjelju, a u ponedjeljak se tradicionalno ide na sam otočić. Ninjani najčešće odlaze malim brodićima (kaićima) preko ninske vale te se kip Majke Božje prevozi u malo većoj brodici.

Malo odmori

Zašto?

- Zašto se Zemlja vrti oko Sunca? - upita učiteljica?
- To je sasvim jasno gospođo učiteljice! Kad bi stajala na mjestu, zagorjela bi.

Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za sve nastradale u domovinskom ratu, a na poseban način sječamo se svih vukovarskih i škabrnskih žrtava, u sječanju na naše voljene koji su sada u Božjem zagrljajau sve vas pozdravlja vaš don Marin.

petak, 15.11.2013.

TROGIR

Povijest Trogira

TROGIR je gradić, luka i ljetovalište, smješten u Splitsko-dalmatinskoj županiji na zapadnom ulazu u Kaštelanski zaljev, na nadmorskoj visini od oko 1 metar. Sam grad leži na malenom otočiću u morskom tjesnacu između kopna i otoka Čiova sa kojima je spojen mostovima. Jadranskom magistralom povezan je sa svim naseljima u Dalmaciji, a u neposrednoj blizini, svega 4 kilometra istočnije u Divuljama nalazi se splitska zračna luka.

Trogir je izrazito turistički centar s blagom mediteranskom klimom. Na obalama Trogirske rivijere formirani su mnogi zaljevi, rtovi i uvale kao
npr. uvala Stari Trogir sa svojim šljunčanim, kamenim i pjeskovitim plažama, uvala Voluja, uvala Vela Rina na Malom Drveniku, uvala Krknjaši na Velom Drveniku, područje Sv. Fumije - otočića na jugozapadu od otoka Čiova, uvala Saldun, Racetinovac, Kancelirovac na zapadnom dijelu Čiova, te područje Pantana sa izvorom, rječicom i plažom istočno od Trogira. Ovo područje, na kojem prevladava mediteranska vegetacija, kulture vinove loze, smokve, rogača, maslina, veće površine alepskog bora, aromatično bilje i smilje, kadulja, pogodno je za izlete, krstarenja i druge razonode na moru. Atraktivno izletište je i zaseok Baradići u Segetu Gornjem, sa sačuvanom izvornom seoskom, pučkom arhitekturom s prekrasnim vidikovcem s pogledom na srednjodalmatinske otoke. Trogir broji oko 13000 stanovnika koji se osim brodogradnjom, turizmom, zemljoradnjom bave i ribarstvom.

Trogir ima dugotrajnu i burnu prošlost. Bogatstvo arheoloških nalaza ukazuje na neprekinuti kontinuitet života od prapovijesti do danas, na tragove života stare 2000 godine pr.K. Na temeljima starijeg ilirskog naselja Grci osnovaše tijekom III/II. st. pr. K. svoju koloniju Tragurion. Iz tog je vremena mramorni reljef (IV/III.st.pr.K.) što prikazuje lik božanstva Kairosa. Tijekom I. st. pr. K. ilirsko-grčko naselje postaje rimski municipij Tragurium poznat po kamenu.

Trogir je jedan od rijetkih dalmatinskih gradova koji je izbjegao prekid urbanog života, što ga je primjerice doživjela obližnja Salona, porušena od upada Avara i Slavena početkom VII. stoljeća. Život nastavlja u sklopu bizantske Dalmacije. Grad naseljavaju Hrvati, a u Bijaćima hrvatski knezovi podižu svoja gospodarstva i crkvu sv. Marte. Na antičkom rasteru grada, na temeljima ranokršćanskih podižu se ranosrednjovjekovne crkvice urešene starohrvatskom pleternom ornamentikom, te brojne ranosrednjovjekovne kuće.

Crkva sv. Barbare (nekoć Martina) najzanimljivija je ranosrednjovjekovna crkvica iz XI. st. Iz tog vremena sačuvani su ostaci šesterolisne crkve sv. Marije na jugoistočnom rubu trga, predvorje muzeja sakralne umjetnosti.

Od XII st. Trogir se postepeno oblikuje u autonomnu komunu koja priznaje vlast dalekih ugarsko-hrvatskih kraljeva. To je doba velikog prosperiteta grada kad se grade zidine, katedrala, samostani i brojne kuće u romaničkom slogu. Posebice se ističe katedrala, portal majstora Radovana, koji je ujedno i njezin graditelj, koji kleše i portal crkve sv. Ivana Krstitelja, nekoć uglednog muškog benediktinskog samostana. Iz XIV.-XV. st. datira dominikanski samostan sv. Dominika u kojem je uređena zbirka umjetnina Od 1420. godine Trogir je pod vlašću Venecije. Grade se i dalje mnoge građevine i
zidaju nove utvrde zbog straha od Turaka. Dovršen je kaštel Kamerlengo i kula sv. Marka. Na glavnom gradskom trgu, koji to bijaše od grčkog doba (grčka agora, rimski forum) do danas, smještene su najmonumentalnije zgrade: katedrala sv. Lovre, komunalna palača, crkva sv. Sebastijana, nad kojim je gradski sat, loža, mala i velika palača Ćipiko.

Najvrijednije zdanje iz XV. st. je Velika Ćipikova palača sučelice katedrali. Na njezinu ukrašavanju radili su Nikola Firentinac, Ivan Duknović i Andrija Aleši. Zajedno su podigli i uresili renesansnu kapelu Blaženoga Ivana Trogirskoga. Na istočnoj strani trga nalazi se Komunalna palača ( Knežev dvor) sagrađena u renesansnom stilu, koja se spominje od XIII. stoljeća. Na južnoj strani je gradska loža - trijem, XIV.st., koja je služila kao sudnica. Sačuvana su i južna gradska vrata iz 1573. godine, na kojima se veliča grad nekoć rimski i njegovi slavni ljudi. Uz njih je loža - trijem koji je služio namjernicima koji zakasne u grad. U blizini je sklop ženskog benediktinskog samostana sv. Nikole - muzej Kairos, u kojem redovnički život započinje u XI. stoljeću. Na sjevernim gradskim vratima diže se kip sv. Ivana koji čuva ulaz u grad. U blizini je sklop palače Garagnin Fanfogna - danas Muzej grada Trogira.
Propašću Venecije 1797. u Trogiru nastaje anarhija do dolaska austrijske vojske. Za kratkotrajne vlasti Francuza (1806.-1814.) grade se ceste, otvaraju škole u kojima se predaje na hrvatskom jeziku, a zbog higijenskih razloga ruše se gradske zidine. Od 1814.- pa do 1918. Trogir je opet u sklopu Austrije, koja na obali gradi zgradu suda i školu.

Razdoblje između dva svjetska rata, za vrijeme stare Jugoslavije obilježeno je socijalnim previranjima. Raspadom Kraljevine Jugoslavije pučanstvo masovno sudjeluje u narodnooslobodilačkoj borbi. Nakon oslobođenja slijedi razdoblje FNR i SFR Jugoslavije, da bi 1990. godine Trogir napokon dočekao osamostaljenje Hrvatske države. Sva ta duga povijest još uvijek je prepoznatljiva u kulturnom inventaru grada Trogira počevši od urbanističke cjeline, arhitekture, kulture, pa do slikarstva i umjetničkog obrta.

Povijesna jezgra grada Trogira jedinstveni je spomenik kulture i stoga je 1997. godine upisana u UNESCO-vu Listu svjetske baštine. Urbanistička i arhitektonska cjelina Trogira sačuvala je sve do danas osnovne elemente srednjovjekovne strukture utvrđenoga grada, karakterističan raspored ulica i trgova, reprezentativne sakralne i profane javne građevine i zbijeno mnoštvo objekata. Bez obzira na arhitektonske vrijednosti pojedinih objekata Trogir je prije svega izuzetno vrijedna cjelina s mnoštvom svojih poruka - umjetničkih, kulturno-povijesnih, predstavlja jedno od najznačajnijih kulturnih dobara na području Republike Hrvatske pa i cijelog svijeta.


SVETI IVAN TROGIRSKI

Legende o svetom Ivanu Trogirskom:

Nakon brodoloma hodao po valovima, od malo grožđa napravio puno mošta...

O životu svetog Ivana Trogirskog zna se jako malo, ali osim legendi koje se o njemu i danas prenose važniji su njegov život i djela koji se i danas obilježavaju na dan 14. studenog kao dan na koji se slavi njegova svetost.

Živio je u 11. stoljeću, a službu trogirskog biskupa obavljao je više od četrdeset godina (1064. - 1111.). Ona mu je pripala nenadano kada su Trogirani u drugoj polovini 11. stoljeća, nakon smrti svog biskupa, tražili od papinskog legata, kojega je papa Aleksandar II. poslao da smiri tada vrlo žive sukobe nastale dubokom podjelom, da im odredi novoga biskupa. Odlučio se tada za Ivana, kamaldolenskoga benediktinca iz samostana sv. Petra u Osoru, koji je bio i dobar prijatelj splitskog nadbiskupa Lovre. Upravo iz tog razloga što je u Trogir stigao iz Osora javila se netočna tvrdnja kako je sv. Ivan potjecao iz poznate rimske obitelji Orsini, zbog čega se u ispravama pojavljuje kao Auserinus ili Osorinus. Znakovito je, pak, kako su i sv. Ivan Trogirski i njegov prijatelj, splitski nadbiskup Lovre, bili izrazito ustrajni u nastojanju da se provede potrebna crkvena obnova u Dalmaciji i Hrvatskoj, što ih čini sudionicima važnih crkvenih, ali i društvenih zbivanja koja sežu puno šire od njihove biskupije.

U svojoj je biskupiji, a naročito u Trogiru, sv. Ivan Trogirski svojim djelovanjem ostavio duboki trag - razvio je živu pastoralnu djelatnost čime se aktivno uključio u veliku grgurovsku obnovu koja je išla za reformom Crkve. Zastupao je hrvatsku orijentaciju dalmatinskih gradova, zbog čega s njegovo ime, uz ono nadbiskupa Lovre, nalazi na ispravama hrvatskih kraljeva Krešimira, Zvonimira i Stjepana II. U bremenitim vremenima u kojima je živio, a u kojima je u isto vrijeme vidio uspon hrvatskih vladara i gubitke domaće dinastije, pozivao je na mir, zalagao se za pravednost i ljudske živote, a među zavađenima je posredovao u njihovom pomirenju.

Sveti Ivan Trogirane je, ali i Hrvatsku, zadužio i time što je 1105. uspio u sprječavanju hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana u ozbiljnoj prijetnji da razori Trogir, a osnovao je i samostan benediktinki u Trogiru. Trogirani su stoga, kako se do danas prenosi, među sobom prepoznali čovjeka iznimnih ljudskih, ali i svetačkih osobina. O njegovom skromnom, pokorničkom, životu i mudrosti piše i Toma Arhiđakon opisujući ga kao učenog i dobrog čovjeka, a njegovi sugrađani pripisivali su mu velika čuda zbog čega ga, zajedno sa cijelom katoličkom zajednicom, štuju sve do danas. Ne čudi, stoga, što je proglašen i zaštitnikom Trogira gdje se nalazi i njegovo počivalište u kapeli svetog Ivana Trogiranina kamo je njegovo tijelo prebačeno 1681. godine, a koja je jedan od najljepših renesansnih spomenika u cijeloj Europi. Godina njegove smrti nije poznata, ali sigurno je da je umro prije 1111. godine.

Osim o njegovoj naravi koju je krasila blagost i istaknuta miroljubivost, te zaslugama kojima ih je zadužio, Trogirani do danas najradije prepričavaju legende o svom zaštitniku. Prema jednoj od njih biskupu Ivanu je za vrijeme misnog slavlja s neba na glavu sletjela golubica kao znak Duha Svetoga i njegovog mirotvorstva. Druga legenda kazuje kako je za vrijeme tuče koja je uništila vinograde naredio da se malo preostalog grožđa stavi u tijesak iz kojeg je potekla velika količina mošta. Najpoznatija je, ipak, ona prema kojoj je za vrijeme oluje otputovao u Šibenik kada je doživio brodolom nakon kojega je hodao po valovima, a po njegovom zagovoru spašeni su mornari i sav teret. Posljednja legenda kaže kako su nakon njegove smrti Mlečani htjeli njegovu ruku prenijeti u Mletke, koja je uoči godišnjice njegove smrti došla zrakom i spustila se na njegov grob.

Ipak, od legendi o svetom Ivanu Trogiraninu, puno su važnije poruke i djela koja je za života poslao i ostvario - poruka mira i zajedništva, očuvanja vrijednosti i ustrajna borba da te poruke budu i ostvarene. Stoga one nadilaze vrijeme u kojemu je živio jer se tako vjerodostojno prenose u ono vrijeme u kojemu ga Trogirani i cijela katolička zajednica slave - jučer, danas i sutra.

.
Trogirska katedrala


Na mjestu ranokršćanske bazilike, na položaju gdje se nekoć vjerojatno nalazio grčki hram, uzdiže se katedrala sv. Lovre iliti sv. Ivana (blaženog Ivana Trogirskog), kako je narod već zove. Njena gradnja započinje oko 1200. god.; južni portal dovršen je 1213. god. ; 1240. potpisao se majstor Radovan na zapadnom portalu; sredinom XIII. stoljeća već su dovršeni njeni zidovi. Središnji je brod nadsvođen tijekom prve polovine XV. stoljeća. Zvonik se dograđuje krajem XVI. stoljeća; natpis s pozlaćenim slovima u unutrašnjosti s olakšanjem bilježi: "Nikako prije 1590." Ipak katedrala se relativno brzo gradi, i to zahvaljujući izdašnoj pomoći ugarsko-hrvatskih kraljeva. Već 1242. god. u katedrali je pokopan Vilim, sinovac kralja Bele IV. Sa sjeverne strane katedrale pridodaju se posebni volumeni krstionice (1467), kapele sv. Jerolima (1438), kapele bl. Ivana (1468) i sakristije (1446-500). Katedrala se doima svojom stereometrijskom čistoćom kamenih masa, s hijerarhijom glavnog broda što se uzdiže nad bočnima. Upravo kiparski plastično završena je istočna stranaa s tri apside. U doživljaju cjeline nameće se dojam punine kamene mase. Zidni plašt raščlanjen je pilastrima između kojih su uski prozori, a na njihovu vrhu su vijenci s ritmički nanizanim visećim lukoovima. Pod terasom južnog broda strše kameni slivnici u obliku životinjskih i ljudskih glava (isklesao ih je oko 1417. god. Petar Pozdančić). Bočne lađe izvorno su bile bez krovova; završavale su ravnom terasom, što je moralo još više naglašavati središnji volumen glavnoga broda. Prema izvornom konceptu trebala su biti izgrađena dva zvonika. Južna fasada naglašena je smještajem zvonika na jugozapadnom uglu nad predvorjem i južnim portalom pod kojim teče polukružni niz stepenica. Na južnom portalu uz otvor u obliku cvijeta-križa uklesan je latinski natpis koji u prijevodu glasi: "Ovo djelo bi učinjeno poslije porođaja Djevice tisuću dvije stotine i trinaeste u vrijeme biskupa Treguana, toskanskog roda, iz pobožne obitelji i gradskog Kneza Ilije." Katedrala je spomenik čitavog grada, svih stanovnika koji su doprinjeli njenoj gradnji. Zna se u detalje prema spisu Pavla Andreisa "Prijenos sv. Ivana, trogirskog biskupa" kako su svi slojevi, i najsiromašniji ribari i seljaci iz okolice u teškim ratnim vremenima, odvajali sredstva za gradnju i ukrašavanje kapele svog nebeskog odvjetnika.


Radovanov portal

Glavni portal katedrale sv. Lovre u Trogiru- tzv. Radovanov portal, građen je u doba vladavine hercega Kolomana, koji je kao mlađi brat kralja Bele IV upravljao Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom od 1226. – 1241. godine. Koloman je bio iznimno značajan hrvatski vladar koji je poticao gradnju trogirske katedrale a njegovom se zaslugom istodobno podižu brojni spomenici i na sjeveru Hrvatske.
Da je Radovanov portal građen u vrijeme Kolomanova vladanja potvrđuje natpis u podnožju lunete portala, precizno datirajući ga u 1240. godinu. Prema natpisu u podnožju lunete doznajemo da je u vrijeme gradnje portala u Trogiru stolovao biskup Treguan. Rodom Firentinac, Treguan je bio vrlo obrazovan klerik. U Dalmaciju ga je sa sobom iz Ugarske kao mladog gramatika i profesora književnosti 1200. godine doveo splitski nadbiskup Bernard. Zbog obrazovanosti Treguan se vrlo brzo uspinjao na crkvenoj hijerarhijskoj ljestvici. Godine 1206. postao je trogirskim biskupom.
Tijekom života biskup Treguan istaknuo se kao vatreni borac protiv heretičkog nauka i krivovjerja na području svoje dijeceze, u Splitu i Trogiru, ali i izvan nje, podupirući kraljeve i papine napore u iskorjenjivanju katarske hereze u Bosni. U taj kontekst dovodi se i gradnja portala trogirske katedrale. Naime, iza njegove gradnje stoji antiheretički program biskupa Treguana, na što zorno ukazuje znak križa na naličju lunete portala s natpisom: „Tko god vjeruje da je znak križa put svjetla, nek ne čini ništa nedostojno protiv časnog znaka.“ Ovaj je natpis bio izravna opomena hereticima poput katara, albigenza i bogumila, koji nisu prihvaćali križ, smatrajući ga bogohulnim jer je simbolizirao mučeništvo Krista Boga, koje prema njihovom vjerovanju nije bilo stvarno.
Nakon što je izgrađen, Radovanov je portal u više navrata bio pregrađivan. Nije potpuno razjašnjeno koliko je puta portal bio pregrađen, ali je sigurno da su njegove skulpture djela nekoliko skulptora koji su dovršavali Radovanovo djelo kao i onih koji su proveli niz različitih obnova nakon dovršetka gradnje katedrale.
Izvorno portal se nalazio u predvorju romaničkog zvonika pred katedralom, koji se u trogirskim dokumentima prvi put spominje 1264. godine. Činili su ga vanjski portal pred ulazom u predvorje i nutarnji pred ulazom u katedralu. Romaničko je predvorje bilo znatno manje od današnjeg, veliko tek toliko da natkrije ulaz u crkvu pred glavnim brodom poput sličnih predvorja romaničkih katedrala s druge strane Jadrana, Modene, Bologne i Ferrare. Njegov se izgled može donekle usporediti s monumentalnim prolazom u podnožju zvonika katedrale sv. Dujma u Splitu, koji je započet pedesetih godina 13. stoljeća, svega desetak godina nakon trogirskog. Tijekom sedamdesetih godina 13. stoljeća, za Treguanova nasljednika biskupa Kolumbijana (1256. – 1276.), započela je prva romaničko-gotička pregradnja trogirske katedrale. Najveći zahvat kojim je u potpunosti presložen Radovanov portal nastao je u 14. stoljeću tijekom pregradnje predvorja katedrale kada je sagrađen prostrani trotravejni atrij nad kojim je bila planirana gradnja dvaju gotičkih zvonika. Portal je posljednji put presložen 60-ih godina 15. st. kada su pod njegov nadvratnik umetnuti renesansni kapiteli s puttima, rad Nikole Firentinca, a intervencijom koncem 17. stoljeća umetnut je u baroknu nišu gotički kip sv. Lovre preuzet iz stare srušene kapele sv. Ivana Trogirskog.
Kao što je rečeno, skulpture trogirskog portala djela su nekoliko skulptora koji su dovršavali Radovanovo djelo. Majstoru Radovanu pripisuje se Rođenje Kristovo, središnji motiv portala prikazan na luneti. U gornjem dijelu prikaz je Djevice s Isusom u štali, a donjem Pranje Djeteta u ornamentiranoj kamenici. Sceni prisustvuju Josip i pastir, uz dvije žene. S desne je strane prikaz Dolaska tri kralja, a s lijeve Poklon pastira. Na vrhu kompozicije su Betlehemska zvijezda i anđeli.
Radovan je izradio i veći dio prvog koncentričnog luka koji se izvorno nalazio tik do lunete, a prikazivao je Navještenje, u lijevoj je peti luka anđeo Gabrijel, a u desnoj Djevica Marija. S obje strane nastavljaju se po dva kamena segmenta s reljefima anđela od kojih gornji nisu Radovanove izrade. Na vrhu je Poklonstvo kraljeva s lijeve strane i Josipov san zdesna. Sve osim dvaju reljefa anđela djelo je majstora Radovana.
Reljefi vanjskog luka nisu Radovanovo djelo. Izradili su ih gotički majstori, a prikazuju motive iz života Isusova sa središnjim prizorom raspetog Krista. S lijeve strane su prikazani: Bijeg u Egipat, Ulazak u Jeruzalem, prizori Pranja nogu, Uhićenja i Bičevanja, a s desna Krštenja, Iskušenja, Tri Marije na grobu i Uskrsnuća. Nad lunetom je niša s gotičkim kipom sv. Lovre.
Portal ima dva reda izmaknutih dovratnika ukrašenih reljefima i dva izrezbarena okrugla stupića s prizorima lova i zvijeri. Unutrašnji dovratnici, ukrašeni alegorijama mjeseci i prikazima radova vezanih uz njih djelo su majstora Radovana. S lijeve strane odozgo prema dolje su Prosinac, Siječanj i Veljača, a na desnoj su Travanj i Ožujak. Bočne su strane tih stupova ukrašene prikazima ljudi i životinja isprepletenih u vitice s florealnim motivima. Svi ti motivi djelo su majstora Radovana osim alegorije Veljače s lijevog dovratnika.
Na vanjskim dovratnicima, koji nisu Radovanovo djelo, nalaze se prikazi apostola, po tri sa svake strane. S lijeva odozgo prikazani su sv. Petar i sv. Bartul i (sv. Ivan.). Na unutrašnjim stranama prikazi su životinja koje su također isprepletene u vitice s florealnim motivima. Dovratnike u podnožju nose telamoni, a na vanjskim stranama su konzole s lavovima na kojima su kipovi praroditelja, Adama i Eve.

meditacija dana;
" Ljubav je najjača snaga koju sebi svijet može predstaviti, a istovremeno i najskromnija".
Mahatma Gandi

meditacija dana;
POSTATI LJUBAV-autor don Tomislav Ivančić
Saberi se, sjedeći na stolici, smiri se, opusti i posvijesti da stojiš pred Bogom. EVO ME, TU SAM, BOŽE - lagano izgovaraj.
Zatim nakon duboke sabranosti gledaj što sve danas želiš dati Bogu. Pred kojom se istinom o tebi i svijetu skrivaš? Što ne prihvaćaš u sebi? Jesi li istinit? Bez istine o sebi ne možeš ući u ljubav. A bez ljubavi si neotkupljen. Budi danas hrabar. Daruj siromaštvo i primi Boga. Hvali ga.
Čovjeka je Bog stvorio slobodnim. Ta sloboda doduše nije apsolutna, jer je samo Bog apsolutno slobodan, ali je relativna. Čovjek se slobodno opredjeljuje za svoj spas ili protiv njega. Bog ne spašava čovjeka bez njegova sudjelovanja.
Bog je svemoguć. Ali on poštuje relativnu čovjekovu slobodu. Ne može čovjeka prisiliti da ga ljubi (a u tome je spas), jer bi tada dokinuo čovjekovu slobodu i od njega napravio stroj i nagonsko a ne slobodno biće. Bog tako svuda prebiva osim nekako u čovjekovoj slobodi (ako mu čovjek to ne dopusti). Bog može sve, ali ne može mijenjati čovjekovu slobodu. Time se, međutim, ne dokida nego još više afirmira Božja svemoć i sloboda. Bog, naime, čovjeka spašava unatoč njegovoj slobodi ili baš po njoj i to jedino po ljubavi. On ga zove i privlači.
Zato se možemo darovati Bogu ili se zatvoriti u egoizam. Prvo što Bog hoće od čovjeka jest da se daruje. Ljudima i Bogu. On najprije pita: Što mi imaš dati? Da bismo od Boga nešto dobili, najprije treba darovati. Obratiti se, okrenuti se Bogu, darovati mu svoje grijehe i nemoć. Postati ponizan, dati slobodu da bismo dobili sve i još veću slobodu i samog Boga. Jer, spas je u sjedinjenju s Bogom. Rješenja svjetskih problema također. To znači, ljubav je osnovna potreba i najveća težnja čovjeka i svijeta.
Molitva je prava samo ako je u ljubavi. To znači da je prvi korak molitve darivanje Bogu i ljudima. A to znači najprije prihvatiti svoju slobodu, svoje siromaštvo, ograničenost, nemoć, grijehe, prokletstvo, čitavoga sebe baš onakvoga kakav jesam i onda to donijeti pred Boga. Oprostiti drugima, sebi i Bogu. Samo tako Bog može to otkupiti, preobraziti i učiniti bogatim da budemo kao Otac naš čija smo posinjena djeca. Ne zatvarati se ni pred jednim čovjekom, ni istinom, ni pred najtragičnijim i najočajnijim stanjem. Jer, Bog je svemoguć


Ljubav

Svaki je čovjek pozvan na ljubav, pozvan ljubiti i biti ljubljen jer stvoren je za ljubav! Kada mu je ljubav uskraćena, kada je spriječen darovati je, u čovjeku se nešto buni, uznemiruje, protestira..

Međutim, poznaje li, odnosno vrednuje li današnji čovjek na ispravan način ljubav? Je li uopće svjestan koja se stvarnost nalazi iza te, danas tako olako, upotrebljavane riječi?
Nažalost, danas se iza te riječi krije mnogo toga što često nije ni blizu stvarnosti koju ona izriče, nego nešto što joj je potpuno suprotno. Pokušajmo proniknuti vrednotu koju kriju riječi svetog Ivana: ''Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu''
(1 Iv 4, 16).

Prava ljubav za sobom povlači jednu ogromnu odgovornost. A riječ ''odgovornost'' u svome korijenu ima riječ ''odgovor''! Ovako gledajući: ljubav bi bila odgovor na poziv Onome o kome sveti Ivan govori u svojoj poslanici, a to je poziv na ljubav! Taj odgovor ostvarujemo ljubeći onoga koga nam je Bog stavio na životni put jer ''bližnji nam je darovan da očitujemo Bogu koliko ga ljubimo'' (sv. Katarina Sijenska).

Kada čujemo riječ ljubav zabljesnu nas slike kao što su crvenkasta srca, ruže, osmjesi dvoje mladih i sl. Treba učiti znati iščitavati znakove vremena danas i uočiti potrebe nas ljudi: da, mi žeđamo biti ljubljeni i ljubiti. No, čime sve nastojimo utišati taj poziv koji odzvanja u našoj nutrini i očekuje iskreni odgovor? Pronalazimo li pravi put u cijelom moru ponuda? Ljubav je samo Jedna – Isus Krist, a stvarnost koja nas upućuje u samu bit ljubavi je križ. Prava, istinska ljubav je samo ona koja se dade razapeti, koja je sposobna podnositi mane i nedostatke drugoga, sposobna žrtvovati se za drugoga, čekati i biti strpljiva. Ako ljubav nije kadra podnositi, tj. nositi drugoga, onda je to zaljubljenost kojoj temelj nije žrtva, nego upravo suprotno: trenutno oduševljenje, npr. nečijom osobom. A znamo da ono što je sagrađeno na pijesku nema čvrstog temelja i ruši se ''kad navale bujice i duhnu vjetrovi'' (usp. Mt 7, 24 - 27). Netko će reći kako je to samo nesavršena ljubav kojoj treba vremena za savršenstvo. Ali nema nesavršene ljubavi: ili je ljubav ili nije ljubav – između nema mjesta za nešto treće! Ona se samo može očitovati s manje ili više jakosti, kako je kome darovano od Boga. Netko je sposoban više trpjeti te na taj način i jače ljubiti u Gospodinu, a netko opet može, u usporedbi s drugim, ''manje'' ljubiti, ali bitno je da daje sve.

Prava je ljubav ona koja je spremna pretrpjeti i poniženje. Ona će se umoriti, možda i stati, čak i pasti, ali nikada odustati i napustiti onoga drugog jer poraz doživljava tek u odustajanju. Međutim, nesebičnost ljubavi očituje se u tome što ona o odustajanju uopće ne razmišlja niti pomišlja. Ovu i ovakvu ljubav zorno nam opisuje jedna zanimljiva priča o djevojčici koja nosi svoga, ne toliko manjega, brata. Noseći ga, ona susreće jednoga čovjeka koji je pita: ''Kako ti, tako mala, možeš nositi toliki teret?'', a ona mu odgovara: ''Ovo nije teret, ovo je moj brat!'' Ljubav na križu, ljubav je na ispitu vjernosti, a ona koja nije iskusila križ, ne može se ni nazivati ljubavlju! Moguće je da doživi krizu, ali to nije nešto nužno negativno. Riječ ''kriza'' dolazi od grčke riječi 'krisis', što znači: vrijeme razlučivanja, vrijeme odlučivanja. Prema tome, možemo reći: kriza je vrijeme darovano od Boga u kojem ljubav jača i sazrijeva, vrijeme u kojem Bog želi da se ona opet i iznova, na jedan dublji i snažniji način, odluči za Njega i tako bude postojana!

Iskustvo najbolje progovara, zato i nas može oplemeniti mudrost jedne starije časne sestre, teškog koraka, izborana lica, blagog pogleda... Ona, koja je upoznala Ljubav, jednom prilikom je majčinskim glasom posvjedočila: ''Bit je ljubavi dati Bogu ono što najviše volimo!'' Tko je god u životu, barem jednom, iskreno ljubio shvaća kako su ove riječi istinite. No, to nije nimalo lako prihvaćati jer čovjek tada ima osjećaj kao da gubi, kida dio sebe, osjeća, pa usudio bih se reći, neopisivu bol. Ponekad čak pomišlja: ''Kako Bog može biti tako nepravedan, zašto to čini...'' ali, sve je to vrijeme sazrijevanja. Nakon darivanja Bogu onoga što najviše volimo, osjećamo u sebi samo prazninu, u nama ostaje tinjati čežnja koju samo Bog može utažiti. A to Bog upravo želi: isprazniti nas od svega onoga što nam priječi kako bi se u našim srcima nastanila jedina i neprolazna Ljubav, tj. On sam! Koliko god prolazak kroz ovu stvarnost bio težak, vjerujemo i osjećamo da je ono što smo predali Njemu u najsigurnijim rukama, osjećamo neopisivi mir i slobodu. U srcu se budi posebna, nova radost zbog našeg predanja Bogu. Po tome predanju sve dobiva duboku dimenziju ukorijenjenosti u Ljubav samu te već na zemlji dobivamo predokus Neba koji će se u vječnosti samo nastaviti i dobiti svoju puninu... Tada sami postajemo svjedoci one druge stvarnosti ''kada nam se čini da Bog najviše uzima, u biti tada nas najviše daruje''. Postanemo svjesni kako nismo gubitnici, nego oni koji dobivaju. A naša radost proizlazi iz činjenice da smo odgovorili na onaj duboki poziv naše nutrine, poziv na ljubav: imamo priliku ljubiti i biti ljubljeni. Ta radost postaje tolika te imamo osjećaj kako ne može stati u naše srce, kako naše srce nije sposobno primiti toliku ljubav... Upravo je to dokaz da je Bog na djelu! Jer samo Bog, koji je sama ljubav, može obogatiti toliko naše srce.

Ljubav koja gleda da joj se uzvrati za učinjeno nije ljubav, nego sebičnost. ''Tko očekuje zahvalnost za svoju ljubav, zapravo ni ne ljubi'' (Henrich Wolfgang Seidel). U hvalospjevu ljubavi kojeg je napisao svojoj zajednici u Korintu, Pavao je, kada malo bolje razmotrimo, napisao što to ljubav nije! Upravo nam to govori da je naš jezik presiromašan da bi mogli u riječi staviti što to ljubav jest. U počecima kršćanske zajednice sveti je Ivan napisao ''Bog je ljubav'', a par stoljeća poslije sveti Augustin napisa ''Ako shvaćaš to nije Bog''. Lako možemo zaključiti da ljubav ne možemo shvatiti, nego samo iskusiti, i to ne samo na osjećajnoj, površinskoj razini, nego cijelim svojim bićem. Puno dublje, u samoj nutrini osobe krije se „to nešto“ što nije osjećaj, nego prava stvarnost: Ljubav sama koja u nama ljubi druge... tu stvarnost ne možemo staviti u riječi i rečenice, ona je neizreciva...

Najveći je čin ljubavi koji je povijest ljudska upoznala ovo: ''Bog je tako ljubio svijet te je dao Sina svoga Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni'' (Iv 3, 16). Našu ljubav i vjernost prema Bogu mogu ugroziti kušnje, nemiri, ponude ovoga svijeta, ali Njegovu ljubav prema nama nitko i ništa ne može nadmašiti niti nadvladati. ''Nitko nije trpio kao Isus, i nitko nije ljubio kao Isus jer ljubav se mjeri sposobnošću trpljenja'' (Raphael Hombach). Križ Kristov svjedoči nam o njezinoj snazi: ljubav se ne traži, ljubav se dobije, nezasluženo!

Misao sv. Terezije Avilske otkriva nam jednu duboku istinu: ''Sinovi zemlje svoju ljubav izražavaju ružama, a Gospodin, kao poruku svoje ljubavi, šalje trnje''. Mi ljudi pozvani smo ljubav iskazivati, između ostaloga, i ružama, no samo On je sposoban darivati nas trnjem. Na neočekivan način, u Božjoj logici, nama trnje dobiveno od Njega predstavlja najveći dar. Prihvaćajući trnje svjesni smo da time postavljamo onaj čvrsti temelj žrtve na kojemu ćemo dalje moći graditi, sve do samoga Neba i ta zgrada čvrsto će stajati do u vječnost... Zato možemo reći da Isus ljubi one koji Njega razapinju, a 'razapinje' one koji Njega ljube. Na taj način postajemo Njegova 'produžena ruka' u svijetu i tako, poput sv. Pavla, nadopunjujemo što nedostaje patnjama Kristovim za Tijelo Njegovo, za Crkvu (usp. Kol 1, 24).

''U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi'' (sv. Ivan od Križa), stoga, ako smo ikada osjetili u svojoj nutrini poziv na trpljenje za drugoga, na odricanje, žrtvu... nemojmo se oglušiti na njega jer tu nam se daruje prilika da upoznamo Ljubav. Zašto joj ne bismo odgovorili te se u sutonu života susreli s osmjehom na Gospodnjem licu i pozivom: ''Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!'' (usp. Mk 25, 31-46).

Marijanska svetišta

Svetište Gospe na Vodici - Ilača
KontaktSvetište Gospe na Vodici - Ilača

Župa u Ilači spominje se 1612. godine. Godine 1865. nekoliko stotina metara udaljeno od župne crkve na sred kolnog puta pojavio se izvor vode, koji je zapazio Ilačanin Petar Lazin, a Đuka Ambrušević, koji je stanovao u toj ulici, u snu je vidio Gospu sa bijelom krunom na glavi koja je držala maloga Isusa na lijevoj ruci. Gospa mu je naredila da ogradi pronađeni izvor jer je to njezin izvor pa stoka ne smije tome izvoru prilaziti. On je daskama ogradio mali bunarić kojemu su ljudi dolazili s poštovanjem i prozvali ga zbog čudnovatih ukazanja “Gospina vodica”. Što je Lurd za Francusku to je Ilača za Srijem, kažu pisci o Marijanskim svetištima. Gospa se u Lurdu ukazala 1858. godine gdje je potekao čudotvorni izvor, a isto se događa u Ilači sedam godina kasnije. U Lurdu se događaju ozdravljenja bolesnika, a to se isto događalo i u Ilači o semu svjedoče iskazi mnogih hodočasnika. Nigdje drugdje gdje su bila Gospina ukazanja, osim u Lurdu i Ilači, nije iz zemlje čudesno provrela voda. Iste godine kada se dogodilo ukazanje, 17. srpnja, postavljen je uz izvor kip Majke Božje, a 1867. Godine započe izgradnja crkve koja je posvećena na Veliku Gospu 1870. godine. Za novu crkvu sliku Gospe Ilačke poklonio je vukovarski lončar Jugurčić , koji je na Gospinom izvoru povratio vid i zdravlje očiju. Od samog nastanka ovog svetišta dolazili su hodočasnici iz Srijema i Slavonije. Glavno proštenište je na Veliku Gospu, a hodočašća se održavaju i na druge marijanske blagdane, dok mnogi namjernici dolaze na “Gospinu vodicu” i preko cijele godine. Crkva Gospe Ilačke teško je stradala 1991. godine, ali ljubav prema Gospi Ilačkoj vratila joj je stari sjaj i lijepi bijeli lik Gospe na čudotvornom izvoru. Oko crkve uređen je liturgijski prostor za hodočasnička slavlja, ispovjedaonice, križni put, nadstrešnice za hodočasnike koji provode noć u molitvi, te kuća za svećenike koji su na usluzi hodočasnicima.

Svetac dana

SVETI ALBERT VELIKI, biskup i crkveni naučitelj (1206-1280)

Albert je rođen 1193. ili 1206. godine kao Albert von Lauingen Graf von Bollstadt u mjestu Lauingenu na Dunavu u bavarskoj pokrajini Švapskoj. Sa 16 godina odlazi u Padovu na studije. Tamo se upoznaje sa idealima redovniekog života i 1229. godine oblači odijelo novoutemeljenoga dominikanskog reda. Uočavajući njegovu golemu nadarenost za učenje poglavari ga šalju u Koeln a potom po raznim svjetskim učilištima toga doba (Hildesheim, Freiburg, Strassburg, Pariz) gdje je zapanjivao svojom briljantnom inteligencijom u skoro svim područjima tadašnje znanosti.

Papa Aleksandar IV. ga 1260. godine postavi za biskupa u Regensburgu a Albert nakon 3 godine traži da ga se razriješi ove dužnosti, te se, po nalogu pape Urbana IV. , kao Papin legat u Njemačkoj i Bohemiji, ističe vatrenim pozivima u Križarske ratove. Nakon razrješenja opet se posvećuje poučavanju u Koelnu i redovničkom životu. Umire u Koelnu 15. studenoga 1280. godine gdje je i pokopan u kripti svkve sv. Andrije. Blaženik je od 1622. godine, a svecem ga je proglasio tek 1931. godine papa Pio XI.

Među skolastičkim naučiteljima, zbog svojeg opsežnog znanja ne samo u teologiji i filozofiji, nego i u znanostima: matematici, astronomiji, astrologiji, fizici, biologiji (zoologija i botanika) i medicini, zatim onome što bismo danas nazivali etnologijom, te geologiji i mineralogiji, ovaj svetac nosi naslov "doctor universalis" - sveopći učitelj.

U znanstvenim stvarima očitovao je počesto empirijski pristup te hvalio eksperimentalnu metodu. Papa Pio XII. proglasio ga je 1941. godine zaštitnikom prirodnih znanosti. Najvažniji je, dakako, kao filozof.

Albert je prvi veliki predstavnik visoke skolastike, dosljedni aristotelovac (nauk Filozofov - Aristotelov - crpi iz arapskih i židovskih izdanja, dočim Platona, unatoč velikoj erudiciji, slabo poznaje), najveći njemački filozof Srednjega Vijeka. Za filozofiju ostavlja slobodno područje, usporedno s teologijom, temeljeći filozofiju na prirodnoj svjetlosti uma, koja je također od Boga. Um može dospjeti istom cilju kao i objava, ali neke su istine ipak pričuvane za nju: tako, naprimjer, istina Trojstva, koja je razumski neshvatljiva. No, između filozofije i teologije, jer obje su božanske, ne može biti sukoba. Albert je u pitanju univerzalija realist: ono opće u Božjem je umu, prije stvari, ali je i u samim pojedinačnim stvarima, gdje je ozbiljeno; budući da ljudski um spoznaje univerzalije, one su napokon i u njemu, dakle poslije stvari. Slično će naučavati Toma Akvinski. Spoznaju pak Albert tumači kao otkrivanje onoga općeg u stvarima, koje je od Boga i koje im čini bit. Osjetilima spoznajemo tek pojavu stvari, koja nas vodi onomu općem. Sve stvari, međutim, pute nas Bogu - tu Albert prihvaća kozmološki dokaz Božje opstojnosti. Potpuna spoznaja Boga čovjekovu umu nije dana, nego može biti samo plod vjere. Bog nije posljedak spoznaje, nego njezina pretpostavka. O Njemu ipak sigurno znamo da nije svjetska duša, nego od svijeta odvojeno načelo. Bog stvara svijet iz Ničega: u tom slučaju ne vrijedi pravilo: ex nihilo nihil fit (iz ničega ne može nastati nešto). Duša je po Albertu besmrtna: inače se ne bi moglo objasniti čovjekovo teženje u vjeri i ćudoređu. Ali, duša je stvorena kada i tijelo, dakle nema preegzistenciju. Čovjek po naravi teži dobru djelovanjem savjesti, a navikom postupanja po savjesti nastaje krepostan život. Ćudoredan je čin ako je potekao iz slobodne odluke, no sukladno Božjem zakonu. Ipak, zbog istočnog grijeha, nema potpune kreposti bez Božje milosti.

Njegov najslavniji i najpoznatiji učenik bio je sv. Toma Akvinski.


malo odmori

Zakašnjenje
- Zašto si zakasnila? - pita učiteljica
- Ugledala sam znak na kojem piše: Škola, uspori - i poslušala sam.

Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za našu Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, da proslave našu domovinu, i da se radosni i živi vrate u našu domovinu

neka vam je i današnji dan na radost i blagoslov, vaš don Marin

četvrtak, 14.11.2013.

Misao dana:
"Vjera poziva dušu da pođe dalje no što može vidjeti". William Clarke

meditacija dana:
Veličam te, Gospodine!
Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi, zahvaljujte svetom imenu njegovu!

Ps 30, 2.4-6.11.12a.13b

Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio.

Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio
i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.
Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja,
na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,
zahvaljujte svetom imenu njegovu!
Jer samo za tren traje srdžba njegova,
a cio život dobrota njegova.
Večer donese suze, a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni;
Gospodine, budi mi na pomoć!
Okrenuo si plač moj u igranje,
Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!


Okrenuo si plač moj u igranje. Gospodin je pravi učitelj. Pokazuje nam kako se odnositi prema uplakanima, prema onima koji su u nevolji. On ne predbacuje grješniku njegove prijestupe, nego ga poziva na ljubav. Jer samo za tren traje srdžba njegova, a cio život dobrota njegova. Petra, koji ga je zatajio pred ljudima, ne kori niti mu to spočitava, nego utvrđuje u njemu ljubav i po ljubavi spremnost na nasljedovanje. I Petar, zadivljen Božjom pedagogijom, ustaje i hoda za Kristom. Onaj koji je zanijekao sada razglašuje po trgovima i ulicama: Krist je Gospodin. Poznajem ga! Ljubim ga!

O divni Bože, koji se ne spominješ moje krivnje, niti mi pred oči stavljaš moje grijehe. Hvala ti što mi dušu pereš svojom milošću i što me svakodnevno zoveš da pođem za tobom. Tvoj glas kao lagani povjetarac moje biće osvježava i u uzavreloj noći daje miran počinak – okrjepu pred djelo služenja na koje se odzivam. Veličam te, Stvoritelju, jer si me izbavio iz veriga grijeha, iz okova požude i ponovno me pozvao na ljubav prema tebi, mome smiraju.

Svemogući, budi mi uvijek na pomoći i ne daj da se dušmanin raduje nad mojim padovima. Uspravi me i izvedi me iz moga podzemlja na prostranstva tvojih visina. Dobri pastiru, pjevat ću ti i zahvaljivati jer si mi uvijek blizu. Dovijeka ću te hvaliti!


Slušanje - put ljubavi

Ljubav uvijek stvara cjelovitost. Ona nadopunja fragmentarnost, lomljivost i nedostatke. Njezina je bit od dvoga činiti jedno, uništavati pregradu razdvojnicu koja priječi istinski odnos i uvoditi u novost odnošajnosti dajući joj jedinstvene tonove ljepote.
Svatko od nas u svom životu prije ili kasnije postane svjestan potrebe odnošajnosti koja nosi naše živote. U našem životu drugi su neizbrisivo prisutni i nije moguće ni zamisliti svoj život bez drugih. Prisutnost drugih očita je od našega rođenja do smrti. Gotovo da ne postoji trenutak našega života u kojemu drugi ne 'igraju' svoju 'ulogu'. Vezani smo tako trajnim odnosima koji određuju naš životni hod. To nam iskustvo očituje kako je čovjek bitno biće potrebno drugih i Drugoga. Ostvarenje vlastite egzistencije u svojoj cjelovitosti nemoguće je bez njih. No, način na koji izričemo tu očitu potrebitost ocrtava se u nastojanjima da ostvarimo zajedništvo komunikacijom koja se uspostavlja u darovanosti vlastitih osjetila. Ući u neki odnos koji obogaćuje ili osiromašuje može se jedino po osjetilima. Put uspostavljanja zajedništva i odnosa pronalazi se jedino u osjetilnom načinu zapažanja. Vid, opip, okus, miris i sluh određuju našu odnošajnost koja daje (be)smislenost našem hodu. Oni je omogućuju. Postaju njihovim sredstvima. Njihova se temeljna snaga očituje upravo u zahvaćanju čitava čovjekova bića – osjećaja, misli, riječi i djela.

Vid nam tako omogućuje opažanje i 'realno' gledanje zbilje i upravo je zbog toga u antičkoj filozofiji smatran jedinim ispravnim izvorom spoznaje. Opip nam pak omogućuje dodir kojeg poznaju i oni nošeni ljubavlju, i oni zahvaćeni mržnjom, a u stanju je potaknuti drhtaj čitava bića. Okus, ako se koristi u granicama razboritosti, svjedoči o ugodnosti koja (ponekad) daje ljepotu življenja. Isto tako, kažu da miris može najviše oživjeti događaje urezane u naše sjećanje i 'vratiti' nas istim jačinom u njihov doživljaj; a osjet sluha, za razliku od mirisa, u nama oživljava sadašnjost. Naime, sluh ima sposobnost prijeći u događaje, i to po slušanju, tj. čuvši nešto što dotiče naš život i naše određenosti počinjemo djelovati, počinjemo mijenjati ponašanje, naš način ophođenja. Osobito se to očituje u našim svakodnevnim događanjima kada, čuvši kako smo od nekoga pohvaljeni ili pak ogovarani, možda čak i nesvjesno, naše se ponašanje počinje mijenjati prema njima, (p)ostanu nam još (ne)simpatičniji. Upravo u toj dimenziji koju dotiče i današnja Služba riječi, dimenziji djelujućeg (aktivnog) slušanja otkriva se i objava Boga po Riječi i u Riječi – Isusu Kristu.

Crkva, danas, pred nas stavlja riječi Božje zapovijedi izrečene preko Mojsijevih usana izraelskom narodu: »Čuj Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!« (Pnz 6,4-5). Čuti Gospodinov glas preduvjet je hoda putem ljubavi kojega on zapovijeda. Sluh, koji razaznaje glas i prepoznaje Riječ, svoj odjek pronalazi u slušanju očitovanom kroz avanturizam života s Gospodinom i bližnjima. Zapovijed tako slušanjem ne postaje samo obveza, nego se prelijeva u molitveni izričaj. Zapovijed prelivena u molitvu urezuje se u pamćenje naroda te postaje dio njegova žića, njegova hoda. Upravo zato spomenute riječi iz Ponovljenog zakonika postaju temeljna molitva svakoga dana izraelskog naroda s ciljem podsjećanja na potrebitost trajnog izoštravanja osjetila sluha koji očituje spremnost promjene i odsluha (odziva) na Božji poziv. Taj avanturistički hod ljubavi prema Gospodinu očekuje zahvaćenost čitavog bića – osjećaja, misli, riječi i djela. Zapovijed ljubavi pretpostavlja obuzetost do mjere punine koju Pismo izražava riječima svim srcem, svom dušom i svom snagom. Prožetost ljubavlju prema Gospodinu ne očituje se u nekoj dalekoj hemisferi koja nije našim osjetilima tako lako dostupna. Naši stvarni odnosi postaju mjesto očitovanja zahvaćenosti ljubavlju, jer se to očitovanje iskušava u svakodnevnom življenju s bližnjima koji određuju naš hod za Kristom, a ponekad i postaju našim križnim putem. Upravo na tu dimenziju ljubavi prema Bogu upozorava jasnoća Gospodinova govora u evanđelju. On, u odgovoru pismoznancu na pitanje o najvažnijim zapovijedima, zapovijed ljubavi prema Bogu 'nadopunja' zapovijeđu ljubavi prema bližnjemu: »Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.« (Mk 12,31a). Tako se u ovom kratkom odlomku namah primjećuje istovjetnost Kristovih riječi s riječima starozavjetne objave koje označuju istost vjere u svojem objaviteljskom slijedu čiji se vrhunac očituje u Kristu i jasno se određuje prostor svjedočenja ljubavi prema Bogu.

Ljubav uvijek stvara cjelovitost. Ona nadopunja fragmentarnost, lomljivost i nedostatke. Njezina je bit od dvoga činiti jedno, uništavati pregradu razdvojnicu koja priječi istinski odnos i uvoditi u novost odnošajnosti dajući joj jedinstvene tonove ljepote. Istu stvarnost naglasit će i današnja riječ iz poslanice Hebrejima ističući Kristovo spasenjsko djelo kao čin ljubavi, tj. čin zauzimanja, te označavajući ga kao čin svećenika koji nam »i bijaše potreban« (usp. Heb 7,25-26). Pri pritjelovljenju Kristu u sakramentu krštenja primismo, uz proročku i kraljevsku, i službu općeg svećeništva koja svoj identitet pronalazi upravo u govoru ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Naime, izvršavajući vlastitim životom tu molitvu (zapovijed), mi izvršavamo našu svećeničku službu posvećivanja ljubavlju. Oplemeniti naše odnose ljubavlju prema Gospodinu darivajući ljubav bližnjima, unosimo u stvarnost svijeta ljepotu Radosne vijesti i smislenost hoda za Kristom. Tada zahvaćenost naših osjetila postaje drugačija i oni omogućuju drugačiji pogled unoseći u njega jasnoću vjere; drugačiji okus uživajući u darovima Kristova euharistijskog dara; drugačiji opip koji omogućuje dodirnuti rane naših bližnjih donoseći utjehu evanđeoske riječi; drugačiji miris oplemenjen Kristovom miomirisnom riječju te drugačiji sluh koji svoj odgovor pronalazi u zauzetom djelovanju konkretnim služenjem bližnjemu. Hoćemo li se otvoriti toj drukčijosti koja daje kvalitetu ljubavi svim našim potrebnim odnošajnostima, ovisi o spremnosti našeg prihvaćanja ljubavi očitovanoj u vjernom hodu za Kristom.


Marijanska svetišta

BIBLIJSKI VRT STOMORIJA- SVETIŠTE GOSPE OD STOMORIJE

Na južnim padinama Kozjaka je još daleke 1189. godine podignuta crkvica sv. Marije od Špiljana, danas zvane Gospe Stomorija. Na tom mjestu na kojem se spajaju duhovnost i priroda utemeljen je Biblijski vrt. Tu već stoljećima rastu platane, masline, smokve, vinova loza i biljke koje se spominju u Bibliji. Predanošću zaljubljenika u prirodu zasađene su još mnoge druge vrste kao npr. Judino drvo, lovor, akcija, začinsko i mirisno bilje i dr. U predvorju se nalazi Spomen – kamen, autorski rad kipara Marka Gugića na kojem piše: Na spomen drugom došašću sv. Oca Ivana Pavla II. zasnovasmo Biblijski vrt u Stomoriji nad zaljevom. Pučani Kaštela 27. rujna 1998. Nasuprot njega zasađena je Papina maslina koju je Sveti Otac iste te godine blagoslovio u Splitu. Sjeverno od crkvice uređen je terasasti predio Jidro, pod čijim je starim maslinama, a u slavu hrvatskim velikanima, postavljena Kolona kamenih megalita. Te je velikane u njihovu stvaralaštvu nadahnula Biblija pa se tako spominju – Sv. Jeronim (prijevod Biblije na latinski), Juraj Dalmatinac (graditelj sakralnih objekata), Marko Marulić (spjev Judita i dr.), Bartol Kašić (prijevod Biblije na hrvatski) te Ivan Meštrović (skulptor Biblijskih motiva). Na otočiću u potoku, dobrodošlicu će svakom namjerniku poželjeti drvena skulptura Noina arka, rad poznatog umjetnika Vaska Lipovca. Kamenim Križnim putem na Gospinoj njivi, na kojem su Križne postaje predstavljene grmovima mirisave mirte, dolazi se do Križa života, djela kipara Kažimira Hraste. Na vidikovcu sa kojeg se pruža prekrasan pogled na Kaštelansko polje i zaljev, posađen je mali vinograd kao spomenik težaku i lozi. U njemu se, uz ostale autohtone vrste vinove loze, nalazi i Kaštelanski crljenak, u svijetu, posebno u Kaliforniji (SAD) poznat kao Zinfandel, koji potječe iz Kaštela. Zahvaljujući naporima Gradske uprave koja obnavlja gradske parkove, i udruga stanovnika Kaštela koje nastoje uskladiti životne potrebe i očuvati okoliš, Grad Kaštela je 2003. godine u kategoriji gradova osvojio brončanu nagradu Entente florale koju dodjeljuje Europska asocijacija za cvijeće i okoliš (The European association for flowers and landscaping) iz Brisela.

Svetac dana

Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac

Nikola je ugledao svjetlo svijeta oko god. 1350. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.

U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih mnoštvo vratio u krilo Katoličke crkve.
Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. ožujka 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar pošao u Svetu Zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti. I o tom se mučeništvu mnogo pisalo, raspravljalo, polemiziralo. Valja priznati da je sve ipak bilo temeljito proučeno, ispitano, odmjereno, jer inače ne bi nikad došlo do kanonizacije te četvorice mučenika.

Mi ćemo sada navesti prikaz toga mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima. To je pismo god. 1971. bilo objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu. Evo toga teksta:

“Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju-smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju. Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, podu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.”

Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880 postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju. Svecem je proglašen 1970. godine


malo odmori

Kašalj
- Kakav je to glagol kašljati, upita učiteljica
- Prijelazni učiteljice

Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi, je za mir i radost naše domovine, da Gospodin donese mir razlomljenim srcima.
Svima vama koji slavite svoj imendan ili rođendan neka vam je blagoslovljen vaš dan a vaš sveti zaštitnik neka vas dobro čuva. Od srca vas pozdravlja vaš don Marin

utorak, 12.11.2013.

KRATKA PRIČA

SMIJEH U GRADOBLAKU

Gradoblak je bio najmoderniji grad na svijetu. Bio je tako napredan da u njemu nije trebalo ništa više pronalaziti. Na ulicama se moglo vidjeti jedino robote. Nije bilo ni liječnika, ni učitelja, ni policajaca, ni električara... Roboti su obavljali sve poslove. Kad bi se netko razbolio, liječio ga je robot. Ako bi trebao nešto kupiti, poslao bi robota. Djeca su imala jednoga robota za učenje, a drugoga za igru.
Žitelji Gradoblaka nisu se međusobno poznavali jer nikad nisu izlazili iz kuće. Sve ili gotovo sve što su trebali imali su u kući. Jedina stvar koju su svi trebali, a nitko nije imao, bila je radost. Najveća bolest grada bila je žalost. Liječnici-roboti nisu znali kako je izliječiti. Ljudi su bili tako tužni da se nisu znali smijati. Eto takav je bio život u Gradoblaku.
Jednoga dana došao je u grad neki mladić iz manjeg mjesta u Gradozemlju, a u veliki grad su ga poslali da nauči njegova dostignuća kako bi mogao unaprijediti svoj kraj. Mladić nije mogao naći nikoga koga bi nešto upitao. Cijeli je dan bio na ulicama i susretao samo robote, nigdje nije vidio čovjeka, a tih robota i izuma bilo mu je preko glave. Gdje su ljudi u ovom gradu?
Tada je počeo shvaćati kako je grad bio tako moderan da su ga osvojili strojevi te su i ljudima vladali izumi.
Prolazeći tako gradom, začuje on kako netko plače. Evo napokon neko dijete. Zametnuo je s njim razgovor, ušao kroz prozor i počeo se igrati. Dijete se najprije smiješilo, zatim veselo nasmijalo, a onda se smijalo grohotom i tako glasno da je cijela okolica odjekivala od njegova smijeha.
Smijeh je poprimio tajanstvenu moć. Ljudi koji su stanovali u okolnim zgradama dolazili su na prozor jer godinama nisu čuli dječji smijeh. Bilo ih je sve više tako da su ispunili ulicu. Svi su htjeli vidjeti tko se smije. Ubrzo su i sami bili zaraženi smijehom. Napokon svi prasnuše u smijeh, nitko više nije mogao prestati. Cijeli je grad čitav tjedan dana pucao od smijeha. Bolest žalosti jednostavno je nestala. Gradoblak je javno zahvalio mladiću što im je donio smijeh.
Neobično zadovoljan i sretan, mladić se vratio u svoje mjesto. Otkrio je da je njegovo Gradozemlje sačuvalo najveći izum: radost koja se dijeli.

ZA TEBE

Čudan ‘Oče naš’

MOLITELJ: Oče naš, koji jesi na nebesima…
BOG: Da?
MOLITELJ: Ne prekidaj me!! Zar ne vidiš da molim?!
BOG: Ali zvao si me!
MOLITELJ: Ja tebe?… Ah… ne… ja te zapravo nisam zvao. To je molitva. Mi upravo tako molimo: Oče naš, koji jesi na nebesima!
BOG: Evo opet! Je l’ me zoveš kako bismo razgovarali? Ili što? Dakle, što te muči?
MOLITELJ: Sveti se ime tvoje…
BOG: Misliš li ti to ozbiljno?
MOLITELJ: Zar bih trebao tu nešto ozbiljno misliti?
BOG: Želiš zaista da se moje ime sveti? Što ti to uopće znači: ‘sveti se ime tvoje?’
MOLITELJ: Pa to znači… bhh… to znači… phh, zaboga… Ne znam što to znači! Odakle bih znao što to znači?!
BOG: To znači da me želiš slaviti, da sam ti ja poseban, da sam ti važan, da ti je moje ime dragocjeno.
MOLITELJ: Aha, hm,… kužim… Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji…
BOG: Radiš li ti na tome?
MOLITELJ: Ha? Misliš na tome da dođe kraljevstvo tvoje? Pa naravno! Idem svake nedjelje u crkvu, dajem milostinju, čak dajem i za misije.
BOG: Da, ali ja želim više; želim da dovedeš svoj život u red, želim da ostaviš navike koje drugima idu na živce, da naučiš misliti na druge. Želim da pomogneš ljudima, da im pokazuješ put k Istini, da liječiš bolesne, oslobađaš zatočene, nahraniš gladne… Jer sve što učiniš za te ljude, za mene si učinio.
MOLITELJ: Zašto to govoriš baš meni? Kao da ja mogu nahraniti gladne, pomoći siromašnima… Pogledaj samo koliko love imaju popovi i biskupi! Idi njima reci nek’ se zauzmu za siromahe.
BOG: Oprosti, ali ja sam mislio da stvarno moliš da dođe kraljevstvo moje i da bude volja moja. To, naime, kod onoga koji za to moli počinje sasvim osobno. Tek onda kada želiš isto što i ja, možeš biti vjesnik moga kraljevstva.
MOLITELJ: Ma to mi je jasno! … Mogu sad nastaviti moliti?
Kruh naš svagdanji daj nam danas…
BOG: Hej-hej! Ali vidi kako si punašan! Tvoja te molitva obvezuje nešto učiniti, kako bi milijuni gladnih na ovom svijetu dobili svoj svagdanji kruh.
MOLITELJ: … i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim…
BOG: A što je s tvojim kolegom s posla?
MOLITELJ: Njega mi ne spominji! Ti znaš da me on javno blamira, da je uvijek arogantan prema meni, da mi diže tlak svojim ciničnim primjedbama. I on to zna! On mene uopće ne doživljava ozbiljno, on se sa mnom sprda… taj tip je…
BOG: Znam, znam! A ipak, tvoja molitva?
MOLITELJ: Pa nisam baš tako mislio!
BOG: Ti si barem, iskren. Nego, de mi reci, je l’ tebe čini sretnim živjeti tako, pun bijesa i mržnje prema tom kolegi?
MOLITELJ: Je, da! Taman posla! … To me razara, to me boli!!!
BOG: Ja te želim ozdraviti. Oprosti mu, i ja ću tebi oprostiti. Možda ja tebi ipak još prije oprostim. Onda su arogantnost i mržnja njegovi grijesi, a ne više tvoji. Možda ćeš pritom izgubiti nešto od svoga novca i imidža. Ali to će ti donijeti mir u srce.
MOLITELJ: Hm, nisam baš siguran mogu li to…
BOG: Ja ću ti pomoći!
MOLITELJ: ….i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla ..
BOG: Ma ništa lakše od toga. Samo mi reci koje te osobe i situacije uvode u napast.
Želiš još duhovnih priča? Klikni like
MOLITELJ: Kako to misliš?
BOG: Znaš ti svoje slabe točke: neodgovornost, rasipnost, škrtost, seksualnost, agresivnost, odgoj…. Ne daj napasti niti jednu jedinu šansu!
MOLITELJ: Čini mi se da mi je ovo najteži ‘Očenaš’ koji sam ikada izmolio, ali sad prvi put moja molitva ima veze s mojim svakodnevnim životom.
BOG: Jako dobro! Napredujemo! Sada nastavi moliti do kraja.
MOLITELJ: Jer tvoje je kraljevstvo i moć i slava u vijeke vjekova. Amen.
BOG: Znaš što mi se sviđa? Kada me ljudi kao ti počnu ozbiljno doživljavati, iskreno moliti, slijediti i činiti ono što je moja volja. Kada ljudi primijete da ih njihov trud oko moga kraljevstava čini sretnim.

PRONAĐI SE U OVOME, vaš don Marin

Misao dana:
"Smijeh je često veliki posrednik u razlikovanju istine od laži". (Vissarion Belinsky)

meditacija dana
Ozbiljan smijeh

Najčešći roditeljski i odgojiteljski savjet mladima je vjerojatno: »Daj se uozbilji!« Mladi na taj savjet redovito prasnu u smijeh. Nakon toga odrasli kroz neko vrijeme ne savjetuju, jer na pitanje o razlogu smijeha na tako ozbiljan životni savjet nema drugog odgovora osim: »Ne znam, smiješno mi je!« Nekako je teško u to povjerovati, no zbog neke nejasne slutnje da zapravo znaju čemu se smiju i da je taj smijeh u tom trenutku za njih važan, prepušta ih se njihovim razlozima, jer bi ionako bilo neozbiljno i dalje govoriti o ozbiljnosti.

Smijemo se kad netko ispriča dobar vic ili anegdotu. Smijemo se kad je netko nespretan. Smijemo se svojim i tuđim glupostima. Smijemo se kad sretnemo nekoga tko nam je drag, a dugo ga nismo vidjeli.

Smijemo se i iz zlobe kad nekoga izrugujemo i podcjenjujemo. Kad smo zajedljivi cinici, vidi se to i po našem o-smijehu. Mnoge uhvati smijeh u panici i tjeskobi kao reakcija na napetu situaciju.

Jeste li se kada ozbiljno smijali? Ciljam na trenutke, možda rijetke, ali tako bitne, kad shvatite da je dobro što jednostavno postojite. Kad ste doživjeli da vam se Tajna koja je nepriopćiva otvara u svoj svojoj punini i kad svoju životnu zbilju otvarate Zbilji koja je sveutemeljujuća (Rahner). U toj Tajni kršćanin prepoznaje Boga i susret na ovoj razini potiče smijanje koje je ozbiljnije od svih sitničavosti zbog kojih smo u svakodnevnoj ozbiljnosti zbilja zabrinuti. Smijeh zbog ozbiljnosti Tajne koja mi daje zadnje razloge i temelj postojanja u srži je Radosne vijesti koja nije isprazna radost trenutaka koji se mrve u žrvnju ispraznog vremena.

Kršćanin će stoga i u teškim trenucima u tijeku svojeg postojanja imati dostatnih razloga za smijeh koji će slaviti Božje djelo stvaranja i trajnog djelovanja u povijesti spasenja. Bog je onaj koji je blizu i koji je prisutan. Svoju prisutnost i blizinu Bogu koji uozbiljuje našu zbilju, a koji nam se ponekad čini dalekim, kršćanin može izraziti smijehom zbog kojeg nas mogu priupitati: »Što je smiješno?« Mogu tada i odgovoriti poput tinejdžera: »Ne znam, smiješno mi je!« No, u dubini duše zapravo znam zašto se smijem. I zbog toga se smijem smijati, jer to je vrlo ozbiljan smijeh.


Kršćanski osmijeh

Nije li "smijeh" nešto bitno za čovjeka koji se definira kao homo ludens? Životinje se ne smiju. Zašto novozavjetni pisci izbjegavaju ovu riječ, iako je cijela Biblija, posebno Novi zavjet, ispunjena radošću, kliktanjem, veseljem?

--------------------------------------------------------------------------------

Evanđelist Luka ima četiri blaženstva i četiri "jao!" Treće blaženstvo glasi: "Blago vama koji sada plačete, vi ćete se smijati!" U trećem "jao!" stoji: "Jao vama koji se sada smijete, jadikovat ćete i plakati." (Lk 6, 25)

Poznata je izreka sv. Augustina: u evanđeljima za Isusa "čitam da je plakao, nikad da se smijao."

Znakovito je da grčki glagol gelao - smijati se dolazi samo na ova dva navedena mjesta. Još ga s predznakom nalazimo kod Mateja: kata-gelao - podsmjehivati se (Mt 9, 25), te kod Jakova imenicu smijeh - gelos (Jak 4, 9).

Mnogi se tome čude. Zar se Isus nikad nije smijao? Zar se nije smijao na svadbi u Kani? Zar se nije smiješio dok je primao djecu u svoje naručje?

Nije li "smijeh" nešto bitno za čovjeka koji se definira kao homo ludens? Životinje se ne smiju. Zašto novozavjetni pisci izbjegavaju ovu riječ, iako je cijela Biblija, posebno Novi zavjet, ispunjena radošću, kliktanjem, veseljem?


"Vi ćete se smijati!" (Lk 6, 22)

U grčkom svijetu "smjeh" Boga se smatra bogojavljenjem. Plinije kaže da je jedini čovjek, koji je na svijet došao sa smijehom, bio Zoroastra, što znači da je bio pun božanskog duha. Dakle, smijeh je kao objava božanstva, pripada božanskom svijetu, pa smijati se zvuči kao idolopoklonstvo.

Uz to uvijek dobiva prizvuk hihotanja, podrugivanja, raskalašenosti, pakosti, cerenja, kao u klasičnim komedijama.

U Starom zavjetu imamo četiri mjesta u kojima se Bog smije. "Smije se onaj što na nebu stanuje, Gospod im se podruguje." (Ps 2, 4) Smjeh je ovdje prikladna opomena grešniku da se obrati. Jednako je i na slijedećim mjestima. "Jahve se njemu (bezbožniku koji smišlja zlo pravedniku) smije, jer vidi da dan njegov dolazi." (Ps 27, 13) No ti im se smiješ, o Jahve, i rugaš se poganima (ili oholima) svima. To jest onima koji "bljuju ustima, klevete su im na ustima i govore: 'Tko nas čuje!'" (Ps 59, 9) Onima koji su odbacili mudrost, Jahve poručuje: "Zato ću se i ja smijati vašoj propasti, rugat ću se kad vas obuzme tjeskoba." (Izr 8, 26)

Na svim ovim mjestima "smijeh" se ne pojavljuje kao svojstvo Boga, nego kao nadmoć nad zlima koji ga ne žele priznati Bogom, iako su ništa prema njemu. Kao što je Božjom stvaralačkom riječju bila prekinuta šutnja postojanja, tako i Božji smijeh razbija šutnju zla koje izgleda kao da je vječno.

Stvaralački Božji smijeh imamo i u knjizi Mudrih Izreka. Mudrost je bila kod Boga dok je polagao temelje zemlji "kao graditeljica", kao "savjetnik", "kao dražesni dječak", prevodi Akvila (Izr 8, 30). Michelangelo prikazuje Mudrost na znamenitoj freski u Sikstinskoj kapeli kao ljepuškastog dječaka koji se radosno igra u radionici Oca Stvoritelja.

Židovski učitelji, rabini, smatraju da smijeh ne dolikuje Bogu. Zato ova mjesta u kojima dolazi glagol "smijati se" tumače drugačije. Redovito ih ili nastoje drugačije pročitati, ili uzimaju to u eshatološkom značenju, ili ih prevode riječju "radost". Kad žele opisati buduću radost blaženih, nikada je ne opisuju smijehom, nego kao radost, istinsku i duboku. Nema "smijeha u budućem svijetu". Smijeh je nedostojan Boga.

Židovski učitelji smatraju da je smijeh nedostojan i čovjeka. To je držanje neposlušna čovjeka, koji Bogu nije mio. U popisu grijeha stoji i smijeh. Rabi Hanina bar Papa (oko 100. godine poslije Krista) potiče učenike da riječima Zakona otjeraju napast smijeha.
Shvatljivo je zašto se riječ "smijeh", "smijati se" (gelao) ne nalazi u spisima Novoga zavjeta. Podsjeća na idolopoklonstvo, na razuzdanost, raskalašenost, razvrat. Grohotni smijeh je često i pakosni smijeh, hihotanje i cerenje, što ne dolikuje vjerniku. Time smijanje nije zabranjeno, nego je naglašeno da vjernik mora biti radostan, veseo, ispunjen vedrinom, humorom - što se smatra istinskom kršćanskom značajkom, kao i sve ono što prati tu radost: smijeh, ples, kolo... Ali smijeh mora izlaziti iz unutarnje radosti i pomirenja s Bogom i s ljudima, iz Božjeg sinovstva. Ta je radost uvijek stvaralačka i preobražava svijet, ulijeva sigurnu nadu u pobjedu dobra nad zlom i opačinama.

Isus se nije "smijao" grohotnim, pakosnim, raskalašenim smijehom, ali se radovao svemu što je lijepo, veliko i plemenito u prirodi i u čovjeku više od ijednog čovjeka na zemlji. Zanosili su ga ljepota dječje duše, obraćenje raskajanog grešnika, proljeće u vlastitoj zemlji, ljiljani i cvijeće na poljima, zvjezdano nebo.

Možemo reći, kao što su već židovski prevoditelji prije Krista izbjegavali riječ eros (koja odviše podsjeća na razvratni erotizam i nedostojna je Boga, koji je sama ljubav) i prevodili je riječju agape (koja je više neutralna), tako su izbjegavali i glagol gelao - smijati se i radije govorili o radosti.

Zašto je Luka ovu riječ upotrijebio? Teško je reći da nije poznavao ovu židovsku nijansu. Vjerojatno Isusovu riječ tumači kao i židovski učitelji - u eshatološkom značenju.

Smijeh, duhovitost i humor ulaze u kršćanstvo na velika vrata. Crkva ne pozna turobne svece. Poznat nam je humor pustinjaka. Sv. Terezija od Djeteta Isus veli: Osmjeh je "cvijet Božji i odjek neba". "Treba se uvijek smijati da bismo utješili Isusa." Sv. Ivan Berhmans kaže: "Od Isusa sam naučio radovati se!" Prvi franjevci u Engleskoj od smijeha nisu mogli nastaviti molitvu. Apostol potiče Filipljane: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se!" (Fil 4, 4) Samo neka naš smijeh izvire iz unutarnje radosti, zato što smo u Isusu postali djeca Božja.


Marijanska svetišta
--------------------------------------------------------------------------------
Majka Božja Molvarska
Čudotvorni Kip Majke Božje Molvarske

Gotički Kip Majke Božje Molvarske načinjen od lipovog drveta, a predstavlja Madonu s Djetetom. Kip potječe iz ranog srednjeg vijeka, a Molvarci su ga, prema legendi, dobili od redovnika iz samostana preko Drave. Nabor koji okomito pada od Marijine lijeve ruke na kojoj drži dijete osobito je karakterističan. On, prema A. Horvat, spada među kipove bliske stilu duge linije kojim su se rado izražavali sjevernjački majstori alpskih krajeva u trećoj četvrtini 15. stoljeća. I Marija i dijete Isus imaju na glavi velike krune nabuhlog, baroknog oblika. Visina kipa je oko 63 centimetra (s krunom oko 70 cm), u najširem dijelu kip ima 30 cm, a dubina mu je 16 cm. Kip možemo datirati oko 1470-1480. godine.

Oko ovog gotičkog kipa pletu se razne legende koje svoje uporište imaju u srednjovjekovnom razdoblju bogate molvarske povijesti. Kad su Molvarci sredinom 16. stoljeća zbog provala Osmanlija napustili svoje selo i podravski kraj, Kip su zakopali u zemlju blizu kapelice vjerujući da će se ubrzo vratiti i opet ga iskopati. Ali njihovo progonstvo se odužilo tako da su oni koji su ga zakopali u progonstvu i umrli. Kip je bio zaboravljen, a u međuvremenu naraslo raslinje sakrilo je mjesto na kojem je zakopan. No, prema legendi, vol gazde Škripelja koji je slučajno tamo pasao travu, svojim je rogom zaparao zemlju i iskopao Bogorodičin kip. Glas o čudesnom pronalasku kipa ubrzo se proširio krajem, pa je narod već u 17. stoljeću počeo hodočastiti kipu i svetištu.

Postoji i legenda koja prethodi spomenutoj predaji da je taj gotički kip još u 15. stoljeću u Molve dospio vjerojatno iz franjevačkog samostana između Ždale i Gole, što bi odgovaralo Sv. Elizabeti, odnosno današnjim ostacima u Pepelari kod Novačke.

Kako je u ovom dijelu Hrvatske ostalo sačuvano malo srednjovjekovnih umjetničkih djela ovaj kip nadopunjuje oskudan gotički inventar Podravine.


Svetac dana

SVETI JOZAFAT, biskup i mučenik (1580-1623)

Jozafat Kuncewycz se rodio oko god. 1580. u Ukrajini od pravoslavnih roditelja. Na krštenju je dobio ime Ivan, a kad bude stupio u red bazilijanaca dobit će ime Jozafat. U taj je red stupio prihvativši katoličku vjeru, jedinstvo s Rimom, a sačuvavši kao i ostali sjedinjeni kršćani, takozvani unijati, istočni obred i običaje. Sad će postati velik čuvar i pobornik kršćanskoga jedinstva. To će biti i uzrok njegove mučeničke smrti.
Obukavši redovničko odijelo, Jozafat je imao povlasticu da je bio prvi novak bazilijanskog sjedinjenoga samostana Presv. Trojstva u Vilni. Bilo mu je tada 20 godina. On će u taj stari red s bogatom tradicijom i duhovnošću unijeti nov žar, nove ideje pod utjecajem isusovaca, koji su tada na teritoriju poljske države bili veoma aktivni. Učinio je to kad je u samostanu postao poglavar, a još više kad je postao nadbiskup u Polocku, u Ruteniji, koja je iz ruskih prešla u poljske ruke za vrijeme kralja Sigismunda III.

Kao nadbiskup Jozafat je bio barbarski ubijen od dvanaestorice zlikovaca 12. studenoga 1623. u Vitebsku, u Bijeloj Rusiji, budući da je njegova pastoralna revnost i zaslužna djelatnost za jedinstvo s Rimskom crkvom navukla na se mržnju pravoslavaca koji su odijeljeni od Rima. Jozafat je svojim protivnicima govorio: "Vi me smrtno mrzite, dok vas ja sve nosim u srcu i bio bih radostan da umrem za vas." Bile su to proročke riječi.

Domogavši se građanske vlasti te iskoristivši trenutak političkih razdora u Poljskoj, rulja je fanatika, naoružana sabljama i puškama, nahrupila u Jozafatovo obitavalište te ga usmrtila. Golo tijelo bacili su mu u rijeku Dunu. No vjernici su čekali da dođu do njega i da ga časno sahrane. Njegova je smrt bila povodom mnogih obraćenja i učvršćenju unijatske Crkve. Jozafat je veoma brzo proglašen blaženim. Papa Pio IX. proglasio ga je god. 1867. kao prvog istočnjaka svetim.

malo odmori

Ljubav prema neprijatelju
Župnik upita Martina: "Znaš li, Martine, da je tvoj najveći neprijatelj rakija!"
"Ali, velečasni, vi uvijek propovijedate da treba ljubiti i svoje neprijatelje!" - odgovori Martin.

Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za sve koji su obolili od teških bolesti da osjete duhovnu snagu i mir i ako je Božja volja ozdravljenje duše i tijela.

Svima vama želim današnji dan miran i blagoslovljen, vaš don Marin

ponedjeljak, 11.11.2013.

MARTINJE-U vinu je istina


MARTINJE

Sv. Martin biskup (316/317-397 g.)

Otac toga popularnog sveca bio je časnik rimske vojske, pa je potkraj svoje karijere dosegao visoki čin tribuna. Kad mu se rodio sin, nazvao ga je Martinom, što je umanjenica od imena Mars, koji je bio rimski bog rata. Otac je tako nazvao sina da počasti vlastito vojničko zvanje, a ujedno naznači budućnost djeteta. Nije tada ni mogao zamišljati da će mu sina Martina pamtiti povijest, ali ne kao vojskovođu okićena ratnim uspjesima, već po jednom skromnom i duboko ljudskom činu dobrote i nesebične ljubavi, koji će postati simbol djelotvorne pomoći siromašnom čovjeku. Epizoda koju bilježi povijest, a koju je legenda okitila nekim živopisnim detaljima, dobro je poznata:

Kad je imao nešto više od petnaest godina, Martin je na konju, u gordoj vojničkoj opremi, na kojoj se posebno isticao veliki crveni ogrtač, jahao dok je studeni vjetar najavljivao dolazak zime. Iznenada, uz rub ceste, pojavi se neki stari siromah, sav promrzao, u poderanim krpama koje je navukao da zaštiti tijelo od studeni. Taj je prizor toliko uzbudio mladog konjanika da je stao neodlučan pred starcem koji je tresući se pružio ruku za pomoć. Martin se dosjetio: mačem je presjekao polovicu svoga crvenog plašta i njime zaogrnuo promrzlog starca. Te noći je Martin blaženo usnuo, a u snu mu se javio Isus, kojega pravo još nije ni poznavao, te mu zahvalio što ga je zaogrnuo polovicom svog ogrtača. "Martin još katekumen pokrio me ovim plaštem!"

Legenda još dodaje da je ta gesta dobrote popratilo naglo zatopljenje vremena, kao da se i nebo smilovalo siromašnim ljudima koji su cvokotali od studeni, pa na spomen toga i danas u mnogim krajevima toplije dane pred početak zime zovu "Martinje ljeto".

Povijesni podaci kažu da je Martin rođen negdje u panonskim ravnima oko 316. godine. Kao rodno mjesto spominje se Sabaria, današnji Szombathely u Mađarskoj. U to doba bili su prestali progoni kršćana, Crkva je napustila katakombe, a car Konstantin Veliki je svojim glasovitim Milanskim ediktom zajamčio kršćanima slobodu i ravnopravnost, čak im je dao i neke povlastice. Martinov otac je bio vojni zapovjednik, pa je kao takav često premještan, a s njim je i Martin dosta putovao, veselo doživljavajući promjene koje omogućuje takav način selidbenog života. Dio djetinjstva proveo je u talijanskom gradu Paviji, skromnom mjestu bogate kulturne tradicije. Tu je mladić primio nešto od humanističkog obrazovanja. U Paviji je Martin došao u vezu s kršćanima koji su ga zanosili i oduševljavali svojom djelotvornom ljubavlju i revnim životom. Roditelji su bili stari pogani, štovatelji rimskih bogova pa su sina odvraćali od ove, kako su govorili, istočnjačke sekte, čudne i zarazne religije koja se sve više širila Rimskim carstvom. Unatoč tome, Martin je uspio da bude uvršten u pripravnike za krštenje. Kasnije će Martin izjaviti da je kao desetogodišnjak postao katekumen.

Istodobno, po izričitoj očevoj naredbi, započeo je vojničku karijeru. U francuskom gradu Amiensu uvježbavao je vojničke vještine. U to razdoblje valja smjestiti i spomenutu epizodu s plaštem i siromahom, koja je proslavila Martina širom kršćanskog svijeta. U Amiensu je 339. godine, na Uskrs, primio krštenje i postao član kršćanske zajednice. Unatoč tome, morao je sudjelovati u vojnim operacijama cara Konstanca na Rajni, ali je nakon dvije godine vojnikovanja zatražio da ga otpuste iz vojske.

Oslobođen od ratničkih obveza, Martin je proveo određeno vrijeme u rodnoj Panoniji, gdje je posjetio stare roditelje. S velikom radošću uspio je nagovoriti majku da prihvati kršćanstvo, ali nije imao uspjeha kod oca, koji je ustrajao u svom poganskom uvjerenju. Nakon toga se Martin vraća u Italiju i na jednom ligurskom otočiću, zvanom Gallinaria, započeo je povučen, samotnički život. S jednim svećenikom osnovao je malu monašku zajednicu, koja se može nazvati i prvim redovničkim samostanom na Zapadu.

U francuskom gradu Poitiersu upoznao je i zavolio svetog biskupa Hilarija, koji ga je zaredio za svećenika i ponudio mu boravište u mjestu Liguge, koje je Martin opet pretvorio u samostan, kaneći ostatak života ovdje provesti u samoći, pokori i molitvi. Ali, 371. sveti biskup Hilarije umire u Toursu, pa izbor za njegova nasljednika pade upravo na Martina. Tako je ovaj čovjek, vojnik na silu, redovnik po izboru, postao biskup po dužnosti.

Bio je, kažu, vrstan duhovni pastir, postavši velikim širiteljem kršćanstva. Za Crkvu je pridobio mnoga galska plemena, pomirio je brojne arijevske heretike, odupro se građanskim vlastima koje su već tada počele zadirati na crkveno područje.

Martin je, za ono doba, kao biskup, uveo velike novosti. Za razliku od većine biskupa, koji su boravili i djelovali po gradovima i većim mjestima, Martin svoju biskupsku brigu posvećuje selu i seljacima. Dobro je znao velike duhovne potrebe siromašnih kolona i bijednih kmetova, za koje se malo tko brinuo. Velika ideja njegova života bila je evangelizacija sela. A da bi to mogao ostvariti, trebao je dobro pripremljene svećenike. U Marmoutieru, nedaleko od Toursa, otvorio je neku vrst centra za odgoj budućih svećenika, koji bismo mogli nazvati prvim sjemeništem u Galiji, pa i u Europi.

Posebnu je važnost polagao na zajednički život, pa je želio da i njegovi svećenici žive što je više moguće povezano, u zajednici, slično monasima, kojima je Martin ostavio svoju prvu ljubav. Osim toga, sveti je biskup znao da bez dolične naobrazbe nema uspjeha, pa je od svećenika tražio da vole pisanu riječ, posebno Sveto pismo. Zahtijevao je od njih da čitaju crkvene oce i tumače Božje riječi. Martina su posebno voljeli siromašni i odbačeni ljudi, kojima je uvijek ostao blizak. Nešto manje su ga voljeli bogati ljudi, koje je stalno opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je Martin doživio mnoga poniženja i vrijeđanja, čak su ga i klevetali. Ljudi su svetog biskupa cijenili i voljeli zbog neumorne aktivnosti, neutažive revnosti i nesebičnog života. Još za života smatrali su ga najvećim francuskim biskupom.

Umro je 8. studenoga 397. godine, kad je bio u posjetu jednom selu. Njegov sprovod, tri dana kasnije, bila je prava apoteoza odanosti i poštovanja. U povorci je stupao bezbrojan puk, nebrojeni seljaci i siromasi pokazali su da znaju tko im je prijatelj, a pokojnikovo tijelo ispratilo je i oko dvije tisuće redovnika i redovnica.

Blagdan Sv. Martina je 11. studenoga, tri dana nakon njegove smrti. Pučko veselje dugo je pratilo taj blagdan na Zapadu, pa i u mnogim našim krajevima. Toga dana se pilo mlado vino. U Italiji i danas živi poslovica: "II nuovo vino si beve a San Martino! ("Mlado vino pije se na Svetog Martina!"). I tako je nastao običaj da se u nekim vinorodnim krajevima za dan Sv. Martina "krsti" mlado vino. Istog dana u mnogim je mjestima bio sajamski dan, prigoda za sklapanje velikih poslova i potpisivanje ugovora. Tada je u nekim krajevima počinjala sudska djelatnost, škole, parlamentarni život. Ponegdje su se o Sv. Martina održavali općinski izbori.

Ubrzo nakon smrti Martina su za zaštitnika uzeli mnogi ljudi i udruženja: vojnici, vitezovi, putnici, gostioničari, hotelijeri, a posebno vinogradari i svi oni koji se brinu oko berbe i proizvodnje vinske kapljice.

Dugo vremena na Zapadu je Sv. Martin bio najpopularniji svetac. U pojedinim krajevima on je to ostao i danas. A njegova gesta nesebične ljubavi, kad još nije ni bio punopravni kršćanin, pretvorio je u pučkoj mašti lik revnog biskupa u vječno mladog konjanika, koji mačem sječe svoj plašt u dva dijela, da bi pokrivanjem promrzlog namjernika ublažio djelovanje zime koja je već počela gristi.


Ceremonija za Martinje zahtijeva biskupa, suce i kumove


Znate li kako se počeo slaviti dan kada mošt postaje vino, tj. kada se prvi put grlilo i pjevalo uz nazdravljanje te se to nazvalo Martinjem?

U četvrtom stoljeću živio je čovjek po imenu Martin. Bio je starorimski legionar i veliki ljubitelj vina. Nakon što je završio školovanje Martin je trebao postati biskup. Legenda kaže kako mu se to nije sviđalo te se sakrio u guščak. Ipak, guske su ga odale svojim gakanjem te je Martin morao za biskupa.

Kao biskup, u želji da propagira vino Martin je uveo krštenje mošta, što je prije njega bio poganski običaj. Tako se počelo slaviti Martinje, piti kršteno vino i jesti guske baš na taj dan. Sveti Martin je 11. studenoga, tri dana nakon njegove smrti. Pučko veselje dugo je pratilo taj blagdan na Zapadu, pa i u mnogim našim krajevima. Toga dana pilo se mlado vino. U Italiji i danas živi poslovica: "II nuovo vino si beve a San Martino!" (Mlado vino pije se na Svetog Martina).

Iako se danas Martinje svodi na ispijanje vina u društvu, ako želite pravilno proslaviti taj blagdan, za početak dodijelite uloge. Neka jedan bude domaćin, drugi stoloravnatelj a treći fiškuš ili vinotoča (onaj koji svima toči vino). Potreban je i gospodin sudac te kum i kuma malom moštu. Na kraju ako je moguće pribavite biskupa, a ako to baš i nije moguće, blagoslovite mošt ljubavlju i veseljem.

Važna je napomena kako se svi u ceremoniji nazivaju pajdaš i pajdašica te oslovljavaju sa "ti". Jedina osoba koju se u društvu treba oslovljavati sa "vi" jest gospon sudac.

Za kraj ceremonije ne zaboravite vino krstiti riječima: "Moštek, krstim te na vino u ime onoga koji te je proizveo i u ime svetog Martina i duha od kojega mošt kuha. Evo ti soli, da od tebe glava nikoga ne boli."

Ceremonija završava vinskim litanijama i pjesmom, nakon čega se mjesto ustupa tradicionalnim kulinarskim delicijama jer vino je najzdravije piti u sklopu obroka.





Vinski sveci
U hrvatskim pučkim običajima ima pet zapovijedanih vinogradarskih blagdana. To su Sv. Vinko 22. siječnja, Sv. Juraj 23. travnja, Sv. Ivan Krstitelj 24. lipnja, Sv. Mihovil 29. rujna i Sv. Martin, 11. studenog.
Od lijepih vinogradarskih običaja nikako ne treba zaboraviti ni Sv. Bartola 24. kolovoza, dan kad se u vinogradima podiže klopotec koji će tjerati čvorke i nagovijestiti da se bliži berba. I tada se u vinogradu nađu stari pajdaši uz pjesmu, dobru hranu i preostalu kapljicu.
Sveci nisu vezani uz vinograde i vino kao sveci, već su vinogradari uz mukotrpan rad, odricanje i ostale radove oko vinograda i vina našli "svoje svece" da se mogu proveseliti, ali i nagovijestiti nadolazeće veće poslove u vinogradu - berbi, rezidbi, obradi, pretoku vina i ostalim poslovima koji se tiču vinograda i vina.

Sveti Vinko – Vincekovo, 22. siječanj

Svaki pravi vinogradar koji drži do sebe, otići će za Vincekovo u gorice, svome vinogradu. To vrijedi i za vikendaše koji imaju tek brajdu. Sveti Vinko danas je jedan od pet zapovijedanih vinogradarskih blagdana uz kojeg je i precizno propisan obred koji treba obaviti. Pa bez obzira na hladnoću, dubok snijeg ili raskvašenu zemlju, mora se doći do vinograda. Gazda ritualno odreže nekoliko grančica s dva-tri pupa koje zatim stavi negdje u klijeti uz prozor da bi se moglo nagađati, kad grančice potjeraju, kakva će biti godina.

Orezani se trs potom obredno poškropi - tj"pokrsti" starim vinom a na žicu se objese kobasice, koje znakovito naznačuju želju za dobrim urodom. Obred je po pučkoj navadi popraćen pjesmom i svirkom. Kako pravi goričari nikada ne idu u vinograd sami, domaćini će odmah počastiti nazočno društvo. Kuša se i staro i mlado vino, po potrebi i nadolijevaju bačve, priprema slastan zalogaj već prema običajima kraja, od pečene slanine, preko šarana do srnećeg paprikaša. Jasno da se takva zabava protegne i do duboko u noć.
Vincekovim započinje nova sezona radova u vinogradu.

Sveti Juraj - Jurjevo, 23. travanj

Vinogradari 23. travnja slave svetog Jurja, mučenika kao zaštitnika svih težačkih poslova kao što je okopavanje vinograda, sadnja loznih cjepova te pretok vina. Sv. Juraj je drugi u nizu od pet zapovjedanih vinogradarskih svetaca u hrvatskim pučkim običajima.
Oko Jurjeva radovi u vinogradu u punom su tijeku. Poslije reza, popravljanja stupova, zatezanja žica i vezanja trsa obavlja se obrada tla u svrhu uništavanja korova. Mnogi vinogradari čuvaju grančice trsa do Jurijeva i onda naprave, odnosno zapale jurijevski krijes. Vrlo je efektno navečer vidjeti kako se pale krijesovi i na ostalim bregima.

Sveti Ivan Krstitelj - Ivanje, 24. lipanj

Ljeti treba štititi urod od bolesti, nepogoda i životinjskih štetnika. Zbog toga se pale blagoslovljene svijeće u trsju (protiv tuče), škropi metlama i granama (protiv bolesti) i postavljaju se klopci, drvene čegrtaljke na vjetar, te razna strašila zbog zaplašivanja ptica i drugih napasnika.

Sveti Mihovil – Miholje, 29. rujan

Sveti Mihael arkanđeo četvrti je zapovjedani vinogradarski svetac. Zaštitnik je vinograda od kradljivaca, štetočina i ptica. Tako sv. Mihovil (Mihalj) označava u pojedinim vinogorjima početak berbe grožđa dok u drugim vinogradarskim područjima on je čuvar vinograda. Vinograde treba čuvati od dvonožnih kradljivaca, ptica koje naprave velike štete te od raznih drugih štetočina.

Sveti Martin biskup – Martinje, 11. studeni

Dugo vremena na Zapadu je Sv. Martin bio najpopularniji svetac. U pojedinim krajevima on je to ostao i do danas. A njegova gesta nesebične ljubavi, kad još nije ni bio punopravni kršćanin, pretvorio je u pučkoj mašti lik revnog biskupa u vječno mladog konjanika, koji mačem sječe svoj plašt u dva dijela, da bi pokrivanjem promrzlog namjernika ublažio djelovanje zime koja je već počela gristi.
Blagdan Sv. Martina je 11. studenoga, tri dana nakon njegove smrti. Pučko veselje dugo je pratilo taj blagdan na Zapadu, pa i u mnogim našim krajevima. Toga dana se pilo mlado vino. U Italiji i danas živi poslovica: "II nuovo vino si beve a San Martino! ("Mlado vino pije se na Svetog Martina!"). I tako je nastao običaj da se u nekim vinorodnim krajevima za dan Sv. Martina "krsti" mlado vino.
Ubrzo nakon smrti Martina su za zaštitnika uzeli mnogi ljudi i udruženja: vojnici, vitezovi, putnici, gostioničari, hotelijeri, a posebno vinogradari i svi oni koji se brinu oko berbe i proizvodnje vinske kapljice. Na Martinje napisan je obred i procedura po pučkoj navadi i domaćini časte nazočno društvo dobrom hranom i mladim vinom uz pjesmu i svirku do duboko u noć.

U narodnim običajima postoje još drugi sveci zaštitnici vinogradara i vinograda, kao što su sveti Bartol, jer kaže se da već tada nastaje kriza, staro vino ide van i bačve se već prevrću, znači vina nestaje, zatim je tu sv. Urban, koji grije vino, da se očuva od svih štetočina, zatim sveti Andrija o kome se govori da sveti Andraš vino daje van, jer se nakon martinja, kada se vino dobro isprobalo znači može ići na tržište i još je mnogo toga što ej vezano uz vino i vinogradare i njihove zaštitnike.

Kniga Sirahova govori o vinu;
25. U vinu se nemoj junačiti, jer je mnoge oborilo vino.
26. Kao što se u peći kuša ocjel, tako i u vinu srca svadljivih hvalisavaca.
27. Vino je život čovjeku ako ga pije umjereno. Kakav je život bez vina, kad je stvoreno za veselje ljudima!
28. Radost srcu i veselje duši, takvo je vino koje se pije u pravo vrijeme i u pravoj količini.
29. Gorčina duše spopada čovjeka koji je vina previše popio, u strasti i u gnjevu.
30. Pijanstvo u bezumnika izaziva srdžbu na vlastitu propast, umanjuje mu snagu i umnožava rane.
31. Na gozbi ne izazivaj susjeda i ne rugaj mu se ako je veseo: ne reci mu ružne riječi i ne kinji ga tražeči da vrati dug.

Priča o vinu

Povijest vinove loze obuhvaća tisuće godina i usko je povezano s poviješću poljoprivrede, kuhinje, civilizacija i čovječanstva. Arheološki dokazi sugeriraju da se prva proizvodnja vina dogodila u Iranu i Armeniji cca 6000 godina prije Krista. Dokazi ukazuju na uzgoj vinove loze i u ranom brončanom dobu na lokacijama Bliskog istoka, Sumera i Egipta 1000 godina prije Krista.

Dokazi o proizvodnji vina u Europi povezani su sa arheološkim nalazištima u sjevernoj Grčkoj koji datiraju 4000 godina prije Krista. Te iskopine sadrže najstarije pisane dokaze o vinarstvu. U Egiptu, vino je također dio pisane povijesti, igra važnu ulogu u zagrobnom životu. I u Kini pronađeni su dokazi o vinovoj lozi koji datiraju iz drugog i prvog tisućljeća prije Krista. Brojni zapisi u Starom zavjetu spominju vino te ukazuju na rani nastanak i značaj na Bliskom istoku.
Vino je povezano s mitovima o Dionizu i Bacchusu, odnosno Bogovima stare Grčke i Rima. Grci su provodili aktivnu trgovinu vinom i sadili grožđe u svojim kolonijama od Crnog mora do Španjolske. Rimljani su također bitno utjecali na razvoj vinogradarstva i vinarstva tako što su u svojim tadašnjim kolonijama utemeljili vinograde. Iz tog perioda potječu vinogradi u dolinama Rajne, Mosela; današnje regije Njemačke i Francuski Alasace, Dunava; današnje regije Austrije, Mađarske, naša Slavonija i Podunavlje sve do Rumunjske i Bugarske, Rhône, Saône, Garonne, Loire, i Marne kojima se definiraju velike francuske regije Rhône, Burgundija, Bordeaux, Loire i Champagne. Vinarske tehnologije , poput prešanja, znatno su unaprijeđene za vrijeme Rimskog carstva. Iz tog doba imamo dokumente koji spominju mnoge sorte grožđa i vinogradarske tehnike, te razvoj i primjenu bačvi za pohranu i transport vina.

U srednjovjekovnoj Europi, nakon pada Rima, Kršćanska crkva postala je bitan čimbenik u vinogradarstvu i vinarstvu. Vino postaje neizostavan dio slavljenja katoličkih misa. Istovremeno, vino postaje zabranjeno u islamskoj kulturi. Uzgoj grožđa i proizvodnja vina postupno se povećavaju, kao i potrošnja od 15. stoljeća. Nakon putovanja Kolumba grožđe i vinska kultura preplivali su Atlantik te su iz Starog svijeta došli u Novi. Španjolski misionari su postavili temelje vinogradarstva u Čileu i Argentini sredinom 16. stoljeća te ga proširili na Kaliforniju u 18. stoljeću. Paralelno, britanski doseljenici sade vinograde u Australiji i Novom Zelandu u ranom 19. stoljeću, a nizozemski doseljenici su grožđe iz Rajne preselili na Jug Afrike još 1654.

S velikom europskom imigracijom iz 19. i početka 20. stoljeća u Novi svijet uvezene su sorte Vitis vinifera grožđa. Vino preživljava razorne posljedice Phylloxere 1870-ih. Kako bi zaštitili ugled svojih velikih regija, mnoge vlade europski zemalja donose brojne i stroge zakone, te svojim vinima dodjeljuju regionalna imena kako bi zaštitili povijesnu i zemljopisnu vrijednost, vinogradare i vinare te jamčili kvalitetu vina proizvedenih u istim regijama pod strogo reguliranim postupcima.

Danas je vino jedno od najpopularnijih pića koje se uzgaja i proizvodi u regijama diljem svijeta.

Evanđelje po Luki 22,15-20

15 I reče im: "Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. 16 Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem."
17 I uze čašu, zahvali i reče: "Uzmite je i razdijelite među sobom. 18 Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe."
Ustanovljenje Euharistije - Večere Gospodnje
(Mt 26,26-30; Mk 14,22-26; 1 Kor 11,23-25)
19 I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen." 20 Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva."


I na kraju, nakon svih ovih spisa i događanja koja se događaju oko svetoga Martina završavam sa evanđeoskim tekstom gdje shvaćamo upravo tu tajnu povijesti vina gdje i sam Isus govori o dobroti koja proistječe iz te kapljice ako se umjereno pije i u njoj gušta onda nema nikakve zamjerke, pa i sam je vino uzeo kao časno za svoju presvetu krv, ali i obečanje da nas u novome kraljevstvu očekuje upravo to blagoslovljeno piče.

Dragi vinogradar, podrumari, dragi uživatelji vina neka vam je na radost današnji dan, nemojte ga uništiti prekomjernim pijenjem jer tada gubimo tu draž za što je vino stvoreno, vino da razveseljuje srce čovjekovo to neka bude svima danas misao vodilja, nemojmo žalostiti svoje obitelji, svoje prijatelje, svoje bližnje, radujte se uz dobru kapljicu.

ŽIVI I ZDRAVI BILI I DOBRO VINO PILI

Vaš don Marin

misao dana;
"Radost srcu i veselje duši, takvo je vino koje se pije u pravo vrijeme i u pravoj količini."
knjiga Sirahova

meditacija dana
MEDITACIJA O RADOSTI

Radost je dar Duha Svetoga, poseban znak Božjega kraljevstva. Gospodin je želio podijeliti svoju radost s apostolima. Je li tvoja radost potpuna?
Radost je bila i Marijina snaga. Samo joj je radost mogla dati snagu da prijeđe judejska brda i bude na pomoć rođakinji.
Radost je molitva, veo velikodušnosti, altruizma i života u Božjoj blizini.
Radost je molitva. Radosno je srce plod ljubavi koja gori, ali ne izgara.
Više daruje onaj tko daruje s radošću, a Bog ljubi onog tko daruje s osmijehom.
Radost je zaručnica ljubavi, kojom jedino možemo proniknuti duše. Sestra ispunjena radošću moli bez molitve.
Radost je naša potreba i molitva – čak i tjelesna.
Ona nas priprema na širenje dobra. Gospodinova je radost naša snaga. Utoliko će svatko od nas prihvatiti da živi vlastito siromaštvo u radosnom povjerenju. Nasljedovati Marijinu čistoću- eto ulice života koju moramo slijediti. Prikazuje poslušnost punu entuzijazma koji proizlazi iz nutarnje radosti. Služite Kristu u siromasima i njihovoj tuzi s radosnom predanošću.
Najbolji način kako pokazati našu zahvalnost Bogu i ljudima ogleda se u prihvaćanju svega u radosti. Jedna sestra ispunjena radošću poput sunca je što isijava Božju ljubav i nadu vječne sreće.
Amen.

Blažena Majka Terezija

Radost u Bibliji kategorija:

Je li Isus pokazivao ikakve emocije? Ima li Bog smisla za humor? Postoje li u Bibliji humoristične anegdote?
Zašto su sveci na slikama uvijek ozbiljni? Što znači „biti radostan“ za jednog kršćanina? Postoji li razlika između sreće i radosti?
Jeste li se ikad upitali ijedno od ovih nekoliko pitanja? Moram priznati, kada su prvi put stavljena pred mene, meni su se ova pitanja učinila čudna i nije mi bila jasna njihova važnost. Nakon malo poticaja i razmišljanja, shvatio sam da su odgovori na ova pitanja veoma zanimljivi i važni.

Kako je uopće došlo do mog zanimanja za ovu temu? Prije malo više od godinu dana, na bespućima Interneta, pronašao sam jednog američkog isusovca koji smatra da u Bibliji postoji popriličan broj veoma duhovitih dosjetki, od kojih mnoge dolaze iz Isusovih usta. Također, on smatra da katolici sami sebe, a i svoju vjeru, nekad shvaćaju previše ozbiljno te da to nije u skladu sa naravi Crkve. On tvrdi da su radost, humor i smijeh veoma bitni za zdrav vjernički život i kao primjer za to navodi svece.
Ime tog isusovca je James Martin. Autor je nekoliko knjiga, od kojih se jedna izravno bavi pitanjem radosti. Naslov te knjige je Between Heaven and Mirth: Why Joy, Humor, and Laughter Are at the Heart of the Spiritual Life. U prijevodu bi taj naslov glasio Između raja i veselja: Zašto su radost, humor i smijeh u srcu duhovnog života.

S obzirom da knjiga nije prevedena na hrvatski, ja ću vam ovdje ponuditi mali sažetak u kombinaciji sa mojim promišljanjima, i to u dva dijela ( o prijevodu na hrvatski jezik pomogao mi je vjerni prijateljm koji često uživa u radostima Biblije). U prvom ću pokušati razjasniti odgovore na prva tri gore postavljena pitanja. Dakle, promišljat ću o Biblijskim pričama koje otkrivaju radost, humor i smijeh kao bitan dio Božje naravi, Isusovog života i života ostalih biblijskih likova. U drugom dijelu ću ponuditi odgovore na zadnja tri pitanja, promišljajući o mjestu radosti u životu Crkve i njezinih vjernika danas.
Je li Isus pokazivao ikakve emocije? Ima li Bog smisla za humor?
Mi ispovijedamo da je Isus bio čovjek, nama jednak u svemu osim u grijehu. Razmislite malo o tome što to znači. Isus je bio čovjek! Zanemarimo na jednu sekundu to nevjerojatno čudo što je Bog sebe toliko ponizio radi nas i koncentrirajmo se na to što to znači za Isusov zemaljski život. Isus je najveći dio svog života proveo u potpunoj anonimnosti u jednom malom mjestu kao tesarov sin. Imao je obitelj, volio svoju majku. Je li realno opisivati ga isključivo kao neko nadnaravno biće koje lebdi iznad zemlje umjesto da hoda? Tako naime Isusa opisuju gnostička evanđelja koja su nastala nekoliko stoljeća nakon onih kanonskih koje čitamo u Novom Zavjetu. Tako ga i mi danas često poimamo. No, Isus je bio čovjek! Bog i čovjek – u jednakoj mjeri! Da, hodao je po vodi i činio čuda, no jednako tako je plakao, ljutio se, veselio se… Kako to znamo? Pa zapisano nam je u Novom Zavjetu! Navest ću samo nekoliko primjera očitih emocionalnih reakcija koje često propustimo prepoznati kao izraz Isusove ljudskosti.

1.Isus je bio veoma ljut kad je vidio da su Židovi Hram pretvorili u trgovački centar. Što je napravio u toj svojoj ljutnji? Trgovcima je isprevrtao stolove i istjerao ih iz Hrama. Mt 21, 12.
2.Isus je plakao kad je Lazar umro. Iv 11, 35
3.Volio je djecu. Mk 9,36
4.Prvo čudo je učinio na svadbi pretvorivši vodu u vino. Mislite li da je Isus na toj svadbi sjedio u kutu sav ozbiljan i smrknut, osuđujući opijanje? Ja se ne bi čudio da je i zaplesao. jer danas mnogi koji nas žele učiti govore o Isusu kao jednome duhu, a mnoge pripobožne osobe, Isusa smatraju Isusa kao drveni kip, smrknuta pogleda koji vreba da nas ubijesvakog trenutka, pitam se zašto te osobe idu u crkvu kad ni same ne znaju da vjeruju. Iv 2, 1-12

U redu, Isus je imao emocije. Možemo li iz toga zaključiti da je imao i smisla za humor? Možemo, jer je to dvoje itekako povezano, a i Biblija nam o tome svjedoči. No o tome malo više u sljedećem pitanju.

Sada bi vas htjeo pitati: Smijete li se ikad s Bogom? Mislite li da se neke sitnice u vašem životu mogu protumačiti kao izraz Božje zaigranosti i šaljivosti? Je li Bog samo netko kome se žalite kad vam je loše u životu? Ako smo mi stvoreni na sliku Božju, onda je naša ljudskost i odraz Božje naravi. Bog je osoba. Odnosimo li se mi prema Bogu kao prema osobi? Kakav je naš odnos? Ima li u njemu mjesta i za smijeh? Možete li zamisliti dobar odnos s nekim BEZ smijeha i radosti? Razmislite malo o tome.

Postoje li u Bibliji humoristične anegdote?
Postoje. No, ako je tako, zašto se mi na misi nikad ne smijemo tijekom čitanja Božje riječi? Dapače, da se netko počne smijat dok svećenik čita Evanđelje odmah bi tu osobu strijeljali pogledom.

Problem je, između ostalog, taj što je humor kulturno uvjetovan. Ono što je smiješno Amerikancima, nije smiješno nama Hrvatima. A sad uračunajte u to još i dimenziju vremena. Dobijete to da nama u 21. stoljeću nisu jasne šale iz 1. stoljeća. Mi moderni Europljani nemamo isti smisao za humor kao Palestinci u Isusovo doba. To što mi te šale ne razumijemo, ne znači da one nisu tamo. Ne zaboravimo: Biblija je kolekcija ljudskom rukom napisanih priča koje govore o ljudima. Zar ne bi bilo čudno da nema nimalo humora u njima? Evo vam nekoliko primjera.

1.Sara i Abraham dobili su dijete u odmakloj dobi. Kako su ga nazvali? Izak – ili u prijevodu s hebrejskog „onaj koji se smije“. Onako usput, to ime im je sam Bog predložio. Prije same trudnoće, tajanstveni posjetitelji su Abrahamu rekli da će Sara roditi. Kako je Sara reagirala na to? Nasmijala se ne vjerujući. Kada ju je Bog opomenuo zbog nevjere u svemogućeg Boga, Sara je zanijekala da se smijala. Ali on reče: “Jesi, smijala si se!” Dakle, već u Knjizi Postanka imamo nekoliko smiješnih situacija. Bog već ovdje pokazuje svoju zaigranost koja podsjeća na roditelja koji se igra sa svojim djetetom.
2.Kada je Filip svom prijatelju Natanaelu rekao da je Spasitelj kojeg su željno iščekivali podrijetlom iz Nazareta, Natanael je odvratio: “Iz Nazareta da može biti što dobro?” Nama to nije smiješno samo po sebi, no sjetite se samo kako mi Hrvati volimo zbijati šale na račun drugih regija u državi. Ono što je u ovoj priči posebno zanimljivo je način na koji je Isus prihvatio šalu. Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: “Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!” Isus je cijenio Natanaelovu iskrenost koja se pokazala na jedan duhovit način. Očito ju je cijenio i evanđelist Ivan, dovoljno da ju sačuva za nas.
3.Isus je u svojim prispodobama često koristio preuveličavanja kako bi poantu učinio jasnijom. Njegove prispodobe su zanimljive priče, često s ironičnim zapletima i iznenađenjima. Svi znamo da nam humor pomaže prenijeti neku poruku puno bolje od pola satnog predavanja. Šalu ljudi lakše zapamte od suhoparnih činjenica. Isus je to nesumnjivo znao i koristio u svojim prispodobama. Na primjer, prispodobu o talentima (Mt 25,14-31) Isus je izrekao kao opomenu onima koji se loše odnose prema darovima koje im Bog daje. No, u priči je i jedan zanimljiv element koji mi propuštamo uočiti. Svi znamo da je talent bila ondašnja valuta novca, no većina nas vjerojatno ne zna koliku vrijednost ima jedan talent. Naime, u Isusovo vrijeme je jedan talent odgovarao vrijednosti od pet godina plače. Dakle, sluga koji je dobio pet talenata, dobio je 75 godišnjih plača od svog gospodara. Zamislite da u novinama pročitate o čovjeku koji je svojim radnicima podijelio milijune bez ikakva razloga. Zar se ne bi nasmijali? Zar ne bi drugima prepričavali tu priču upravo zbog apsurdnosti tog iznosa?

Vremenska i prostorna udaljenost nisu jedino što nas sprječava da uočimo humor i radost u Bibliji. Naime, iako ih ne razumijemo, ove smo šale i anegdote svi čuli jako puno puta. Odrastamo slušajući o Bogu, pa nam on često na neki način i dosadi jer mislimo da ga poznajemo. Tako pristupamo i Božjoj Riječi. Sve smo te priče već čuli, zar ne? Jesmo. No znači li to da smo ih ČULI? Znači li to da iz njih ne možemo naučiti nešto novo? Nikako!

Naravno, ne smijemo zanemariti činjenicu da u Bibliji ima i puno patnje i boli. Bez križa nema ni uskrsnuća – izvora naše nade i radosti. No upravo je u tome stvar: nakon svih patnji dolazi radost. Zato mi nemamo pravo biti vječito smrknuti i zabrinuti. Naravno, privremene boli su neizbježne, no ako vjerujemo u Boga koji je pobijedio smrt, moramo biti radosni. Ili smo radosni, ili smo lažljivci.

marijanska svetišta

MARIJANSKO SVETIŠTE NA OTOKU ŠOLTI

Povijest Crkve i tradicija slavlja Gospe u Borima
Na otoku Šolti danas se veĆ broji desetak naselja. Ta su naselja razdijeljena u pet župa u kojima samo tri župnika obavljaju liturgijske službe u svih dvanaest većih ili manjih crkava na otoku. Od dvanaest šoltanskih crkava pet ih je župnih, dvije su zavjetne i mjesne, dvije su pojedinačni zavjeti, dvije su grobljanske, ali imaju velike povijesne tragove.

Jedna se doista danas nalazi na groblju, ali tom groblju ona toliko prethodi i toliko nadilazi svojom poviješću, svojim značenjem i funkcijom da postaje iznimka od svih šoltanskih crkava pa je zato sada i dobila pravo ime koje joj pripada, to jest marijansko svetište otoka Šolte. To je crkva Gospe Stomorije, Uznesenja Blažene Djevice Marije, pučki nazvana Gospe u Borima, uz koju se razvilo groblje Gornjeg Sela i Stomorske.

Crkva Gospe u Borima došla je 1995. godine to proglašenja šoltanskim marijanskim svetištem kroz tri vrlo duge etape. U doba hrvatske srednjovjekovne države izniknula je na tom prekrasnom mjestu muška benediktanska opatija sv. Marije. Po njoj se nazvala uvala ispod nje "valla di s(an)ta Maria" -- Stamarija -- Stomorija -- Stomorska. Opatija se sastojala od crkve i samostana, a prvi ures i objekt pobožnosti nakon utemeljenja opatije bila je Gospina slika, koju su po svim izgledima izradile ruke domačih majstora.

U 15. stoljeću dolazi do propadanja benediktanaca svugdje po svijetu pa i na Šolti. Samostan je tada razoren, a njegove posjede Papa predaje splitskom arhidjakonatu (1452.), koji se od tada brine za ostatke samostana i za oronulu crkvu u kojoj se čuva zavjetna slika. Splitski arhidjakoni šalju na ovo mjesto svećenike i laike koji se nazivaju "pustinjaci sv. Marije." Ova druga etapa "rasta" budućeg svetišta traje do gradnje nove crkve na starim temeljima što je izvršila Bratovstina sv. Ivana Krstitelja iz Gornjeg Sela (1776.) ili do smrti posljednjeg svećenika pustinjaka 1811. godine.

U trećoj etapi razvitka, pod upravom župe i Bratovstine sv. Ivana Krstitelja u Gornjem Selu, groblje polako guta stare posjede opatije, ali u isto doba štovanje se ove Gospine slike i crkve širi po cijelom otoku pa i izvan njega i tako se utemeljuje vrlo potrebna predsvetišna praksa i tradicija koja je urodila rezultatom proglašenja svetišta.

Dakle, praksa i tradicija je što svečanije proslaviti blagdan Gospe u Borima i to na njezin blagdan Velike Gospe (15. kolovoza). Proslava počinje dan uoči kalendarskog 15. kolovoza hodočašćem iz svih mjesta na otoku i sv. misom u crkvi Gospe u Borima u večernjim satima (obično oko 8.00 navečer). Sutradan, odnosno 15. kolovoza, održava se jutarnja sv. misa u istoj crkvi. Zbog duge tradicije dan prije blagdana i sam blagdan slave se uistinu prema pučkim običajima otoku.


svetac dana

Sveti Martin Tourski
biskup
( 316. -397.)
spomendan 11. studenoga

--------------------------------------------------------------------------------

Hagiografi smatraju svetoga Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena. On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj liturgijski bladan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu, što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih, slikara i umjetnika također. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela »novo se vino pije na blagdan Svetoga Martina«.
Martin se rodio kao sin jednoga rimskog tribuna u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u Madžarskoj, oko god. 315. Djetinjstvo je proveo uz oca vojničkog tribuna u jednom vojnom garnizonu u Paviji. I njega su protiv volje mu unovačili u carsku gardu i tako je na silu postao vojnik. U to vrijeme valja staviti i onu zgodu iz njegova života kad se usred ciče zime našao pred gradskim vratima grada Amiensa u Galiji te ondje susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Ne imajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.« Bio je to veliki milosni čas njegova života. On se još više oduševio za kršćanske ideale, prema kojima je nastojao provoditi život.

Neki životopisci spominju kako je Martin kao rimski vitez imao za poslužnika nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću. I takvo je ponašanje značajno isto tako kao i ono prema onom prosjaku jer pokazuje stav pravoga kršćanina prema bližnjemu.

Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kući u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se tada vodila žilava duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneći svojski vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog toga je bio prognan iz Milana te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u slavnome samostanu Ligugé.

Kad je grad Turon – francuski Tours – ostao bez biskupa, pozvali su ga u taj grad da izliječi jednoga bolesnika. On je došao, ali mu tada priopćiše da je taj bolesnik obudovjela turonska biskupija bez svoga pastira, koja je potrebna njegove pomoći. I bio je izabran za biskupa Turona te posvećen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«. Monaški mu je život najviše odgovarao, no Gospodin je želio imati ga kao pastira jedne biskupije.

Kao biskup Martin se dao i na veliko djelo evangelizacije među Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio bliz onima siromašnima, uz one progonjene. Zbog toga su ga takozvani viši krugovi znali prezirati, izrugivati, smatrati ludim. Imao je protivnika i u redovima klera. I tako je 27 godina biskupskoga života Sv. Martina prošlo u suprotivštinama i progonstvima svake vrste.

Njegov životopisac Sulpicije Sever ovako je opisao posljednje dane svečeva života: »Martin je davno prije znao svoj kraj. Rekao je braći da je blizu rastavljanje njegova tijela. Međutim, postojaše razlog da posjeti biskupiju Candes. Kler je, naime, te crkve bio u međusobnoj neslozi. Martin, želeći uspostaviti mir, makar i znajući kraj svojih dana, nije odbio da poradi takva slučaja krene na put. Držao je da će biti odličan završetak njegovih kreposti ako povraćeni mir ostavi u Crkvi.

Boraveći, dakle, neko vrijeme u selu ili u crkvi, kamo je otišao, uspostavivši mir u kleru, Martin je već pomišljao da se vrati u samostan. Odjednom ga stanu napuštati tjelesne sile, i pozvavši braću, upozori da se već raspada. Nastane tuga, svi se ražalostiše i u jedan glas jadikovahu: ’Zašto nas, oče, ostavljaš? Kome nas, rastužene, prepuštaš? Napast će vuci grabežljivi tvoje stado; tko će nas, kad je pastir mrtav, braniti od njihovih ujeda? Istina, znamo da ti čezneš za Kristom, ali tvoje su nagrade spasene pa odgođene neće biti umanjene; radije se smiluj nama koje ostavljaš.’

Ganut tim plačem, makar je sam uvijek srcem uranjao u Gospodina milosrđa, kaže se da je zaplakao. Obrativši se Bogu, Martin je onima koji su plakali ovom riječju govorio: ’Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod, rad ne otklanjam; neka bude tvoja volja!’

O neizrecivog li muža! Rad ga ne nadjača niti ga smrt svlada. Nije se spremnije priklonio ni jednoj strani, niti se prestrašio smrti niti je otklonio živjeti! Očiju i ruku stalno usmjerenih u nebo, nesavladavi duh nije odmicao od molitve. Kad su ga prezbiteri, koji su tad k njemu došli, molili da promjenom boka olakša tijelu, rekao je: ’Pustite, braćo, pustite da radije gledam nebo nego zemlju, kako bi se duh već otputio svojim putem kojim mu je ići Gospodinu.’ Dok je to govorio, vidio je kako blizu stoji đavao. Reče: ’Zašto stojiš tu, krvava životinjo? Ništa nećeš, krvniče, na meni naći; prima me krilo Abrahama.’

S tom riječi duh predade nebu. Martin je, veseo, primljen u krilo Abrahama; Martin, siromašan i skroman, bogat ulazi u nebo.«
Njegova zaštitnička specijalnost vezana je uz kožne bolseti s osipom, kao što su: crveni vjetar, velike boginje, ospice. Pomogao je i u zaraznim bolestima, bolesti s osipima

malo odmori

Kršteno vino
Rabin pozove susjednog župnika k sebi u goste. Nakon večere ponudi mu domaće vino.
"I, kako Vam se čini moje novo vino?" - upita domaćin.
"Čini mi se kao da je ipak malo previše kršteno" - odgovori župnik namrštena lica.
"Pa, što onda? A zar se krštenjem ne postaje bolji?" - odgovori rabin.


Nakana današnjega dana u močitvi i žrtvi je za sve nastradale na našim prometnicanma, da s eoporave od svojih ozlijeda i da se vrate na svoje dužnosti.
Svima koji slave danas imendan neka je sretan i blagoslovljen imendan.

Svima želim ovaj hladni dan da vam bude ozaren radošću i duhovnom toplinom, vaš don Marin

petak, 08.11.2013.

Jedna priča za tebe, ovih dana se puno govori o obitelji, pronađi svoje mjesto i svoju odgovornost za budućnost svoga naroda, ovu priču daruj svojoj obitelji

Godina je 2213.

Jozo Boduljak, 97-godišnji starac iz malog mjestašca Vinalić, u Dalmatinskoj zagori, kraj Vrlike, bio je posljednji živući Hrvat, na ovim prostorima!
No, nije on to znao. Kao i njegov otac i djed, i on je živio pomalo čudnim životom za današnje vrijeme. Po cijele dane, provodio je u prirodi, po šumovitim obrancima planine Dinare i skupljao ljekovite trave, dok je u blizini svoje kamene kuće, imao je dvadeset košnica s pčelama. Televizor i ostala eloktronička čuda, prestao je upotrebljavati, još prije 25 godina, kada mu se, teško oboljela, supruga Mara, preselila u vječnost.
Sinova nije imao, pa je tako živio sam na neveliku imanju. Njegove tri kćeri, Ljubica, Ruža i Neda su sada već bake, po godinama, ali ne žive u Hrvatskoj, jer Ružica se udala za Talijana, Neda za Njemca, a Ljubica je od Boga pozvana, otišla živjeti u samostan, negdje u Portugalu.
Ruža i Neda hrvatskog muža nisu mogle pronaći, jer Hrvata u Hrvatskoj, tada, skoro da i nije ni bilo!? A danas ih, osim Joze, više i nema!
Jer, hrvatski je narod izumro, nestao s lica zemlje! Kako to strašno zvuči!
Sva sela su već desetljećima opustošena, nema gotovo nikoga. Samo su stare zidine i poneka napola osušena voćka govorile o tome da je tu nekada bilo života.

A gradovi su još živjeli. Bili su napučeni strancima koji su ovdje pristigli iz svih krajeva svijeta. No, ponajviše je bilo onih iz susjednih zemalja.
Sva upotrebljiva, nekad hrvatska imovina, bila je sada njihova. Turizam je na obali trajao neprekidno, i ljeti i zimi, jer takve ljepote, još uvijek, nadaleko nema.
Hrvatska rudna bogatstva iscrpljivala su se do maksimuma. Iako je «Lijepa naša» još uvijek bila lijepa, stotine autoputeva kojim je bila išarana uzduž i poprijeko prijetili su njezinu uništenju i devastaciji. Divlje životinje su također nestale bez traga, a nije bilo ni domaćih, osim onih koje su se uzgajale za potrebe industrije.
«Ujedinjena vojska zapada», stvorila je ovdje na desetke vojnih baza koje su vrvjele od neobuzdane mladeži, svih boja kože.
Granice, ove nekad vrlo lijepe i ponosne državice, skoro da i nisu postojale. Otkako je prije dva stoljeća primljena u članstvo «ujedinjenih evropskih zemalja» , otad su i granice prestale postojati. Tu je dolazio tko je i kada htio, kupovao zemljišta i zgrade, pa i cijela naselja. Hrvatski otoci i obala su bili poseban mamac za strance. Za samo jedno desetljeće, sve je već bilo razdijeljeno! Hrvati su sve prodavali, ali ne zbog toga da bi se obogatili, već zato što to nisu imali komu ostaviti. Jer, djece nisu imali...
A «istočnjaci» s kraja svijeta, s «čoporima» djece i šatorom pod rukom, brzo su se snašli u «obećanoj zemlji hrvatskoj».
Jozo Boduljak, da se vratimo opet njemu, posljednji živući Hrvat, sjedio je danas, u ovo toplo kasnolipanjsko jutro, pred svojim skromnim domom, u hladu smokve i promatrao visoke vrhove Dinare.
Pio je čaj s medom i razmišljao o tome, kako samoća u starosti nije nimalo ugodna. Navrati tu, doduše, poneki stranac, raspitujući se za njegovo ljekovito bilje, ali Jozo nije znao engleski, tek nešto njemački, tako da je jedva uspjevao razumijeti potrebe stranaca.
Hrvatski jezik, u Hrvatskoj, nitko nije govorio, a moglo ga se naći samo još na nadgrobnim spomenicima. Knjige više nitko nije ni čitao, a ljudi su umjesto knjiga, pod rukom znali nositi, jedino, malena prijenosna računala....
A svećenici? Zar, oni kroz tisućljeće nisu bili najvjerniji promicatelj nacionalne baštine, poglavito hrvatskog jezika i....
Nije bilo svećenika! I crkve su, gotovo sve, bile odavna zatvorene ili pretvorene u muzeje, mjesta gdje su stranci djeci govorili kako su se ovdje nekadašnji «Croati» molili svom Bogu, nedjeljom....
A ako bi dijete pitalo gdje su sada ti «Croati»...tate, stranci, bi, s podsmjehom, odgovarale: «Pa, kod Boga, svoga!»
Ipak, bili bi u krivu, jer Jozo Boduljak, sin Ivana i Nade rođ. Pripužić, još je udisao sveti hrvatski zrak!
Sjedio je u hladu smokve, kako rekoh, pio čaj s medom i čitao džepni kalendar. «Da, da, daaa... «– povlađivao je Jozo samom sebi na «starom» hrvatskom jeziku. «Danas je, Dan hrvatske državnosti, 25. lipanj, 2206.!»
Naravno, da se nije slavio taj dan, niti ga je imao tko slaviti, međutim Jozi je to bilo itekako važno! Njegov šukundjed Stipan, je 1991. godine poginuo u Kijevu, u uniformi Zbora hrvatske narodne garde, braneći svoju obitelj i domovinu od «bizantskih» osvajača!
Stipanova obitelj je tada od prvog hrvatskog predsjednika dobila i odlikovanje, Spomenicu domovinskog rata!
Jozo, kao da se i sam toga sjetio, zaputi se sporim i tromim staračkim korakom do ulaza u kuću. Nakon par minuta, vrati se natrag pod smokvu, ali sa «komadom mjeda» u rukama. Bilo je to odlikovanje njegova šukundjeda Stipana! Jozo je bio jako ponosan na to odlikovanje koje su mu preci sačuvali, a on ga nema komu dati! Možda praunucima u Italiji i Njemačkoj? Ne, to bi oni brzo bacili u smeće...
Drhtavim rukama, Jozo prihvati kopču na medalji i prisloni ga na lijevu strane svoje sive majice, negdje baš iznad srca... i zakvači je.
Nekoliko puta je pogladi dlanom, kao da ni sam ne vjeruje...jer nikad do sada nije ju nosio. Ali, danas je bio poseban dan, Dan hrvatske državnosti,dan kada su Jozini preci proglasili, a kasnije krvlju izvojevali, svoju vlastitu državu!
Bio je to malen, ali ponosan i hrabar narod, narod vjeran Bogu i Istini, narod koji se znao žrtvovati za svoju djecu, unuke i nova pokoljenja...bio je to narod koji je volio svoje i poštivao tuđe, narod kojeg je i Svevišnji silno uzljubio, a poslije...Što je bilo s tim narodom?
Ni samom Jozi nije bilo posve jasno što se dogodilo s njegovim narodom.
Njegov najbliži susjed je iz Vijetnama i uzgaja piliće, a do njega Kinez koji ima maleni pogon za izradu ukrasnih predmeta....
U obližnjem gradiću Vrlici, puno je muslimanskog i arapskog življa..ali Hrvata nema. U Sinju su pretežno Albanci i Romi, a u Splitu Nijemci i Talijani.. U Zagrebu Austrijanci, Nijemci, Mađari, Kinezi....U Pulu sve sami Talijani i Slovenci...I opet, nigdje nijednog Hrvata...osim Joze.
Kako se dogodilo to uništenje, naroda koji je za sebe smatrao da je od Boga izabran?
Jozu je sve to kroz desetljeća mučilo, ali je hrabro živio s tim, čitao Bibliju svaki dan, pod smokvom krunicu molio i sjećao se neprežaljene, pokojne supruge Mare, koja mu je na umoru rekla «Jozo, ja odo` gorika u nebo, tamoka su svi naši...a, ti izduraj kol`ko moš` tute, e, ćeri će te podikad obać`..»
Jozi su te riječi ostale u živom sjećanju, kao da je jučer bilo, a ne prije dvadeset i pet godina... A kćeri...nisu ga «obašle» ni Nijemica Neda , ni Talijanka Ružica, već, samo jednom, najstarija, časna sestra Ljubica, koja je bila u nekom strogom redu,u Portugalu, te je mogla otići kući svakih dvadeset godina, na tjedan dana.
I tih sedam dana su Jozi u živom sjećanju. Ljubica je jedva znala pokoju hrvatsku riječ, tako da su se tih sedam dana uglavnom smješkali jedno drugom i pokazivali rukama ono što su htjeli reći.
Suze mu navru na oči, uvijek kad se sjeti Ljubičina pozdrava, kad je odlazila, misleći kako se više sigurno neće vidjeti: «Adijo ćaća!», rekla je, kratko.
Jozo je i sada nadlanicom brisao oči, jer se toga ponovno sjetio.
A onda mu u pogled padne na medalju od šukundjeda, koju je bio okačio o majicu, te pomisli: «Eh, baš sam ja neka junačina s medaljom, a plačem kao dijete...moj šukundjed, hrvatski vitez, sigurno ne bi plakao!» Reče to, značajno se nakašlje, da pročisti grlo, te usiljeno razvedri lice.
«Iako mojih sunarodnjaka više nema, ja ću se boriti do zadnjeg daha sa ovim surovim životom..neću klonuti...kao što nije ni moj šukundjed!» - prisegnu starac držeći ruku na medalji, na srcu.
Tri dana kasnije, njegov daljnji susjed Xi Jao Min, dovezao se džipom do njegove kuće da ga zamoli za lijek protiv upale prostate. Baš se bio spremio kako da mu rukama objasni što točno treba, kad opazi starca Jozu, gdje leži nepomično na zemlji. Kinez dotrča do tijela, nešto promrmlja na materinjem, kad vidje da je Jozo već duže mrtav, a onda se okrene i žurno pohita u auto i nestade, potom u daljini.
U hladu stare smokve, na kamenom popločanom podu, ostao je ležati starac Jozo, posljednji Hrvat koji je ikada živio!
Na drvenom stolu, pčele su se skupljale na ostacima čaja s medom kojeg je pokojni Jozo sam spravljao.
Nekoliko sati kasnije, mrtvozornik Enver Hadžipašić iz Vrlike koji je došao utvrditi smrt, nemalo se iznenadi kad vidje da pokojnik u desnoj šaci, na lijevoj strani prsiju, negdje na srcu, drži čvrsto, mrtvački, komad metala, nalik na .....
Vi to znate, dragi čitatelji, ali siroti Enver kako bi znao......i kako bi znao itko drugi koji se tada kraj njega našao..?!
Vi znadete, dobro, i da je Jozo umro junački, za domovinu, kao i njegov šukundjed Stipan, i znadete da je pravi Hrvat i domoljub i bogoljub..i čovjek! Vi to znadete, al nitko tko se tada kraj njega našao, ponavljam, ne zna ništa o tome!
I Jozo je sada «gorika ne nebu, di su svi njegovi...», od supruge Mare do šukundjeda Stjepana i dalje...
Umro je kao posljednji Hrvat!

--------------------------------------------------------------------------------

Ali, vratimo se časkom, dvije stotine godina unazad, u 2013.– tu godinu i recimo «kao jedan», da je to sve bio, «samo užasno ružan san, koji ne želimo sanjati, a kamoli doživjeti, niti mi, niti naša djeca, niti itko poslije.»
Iako.... demografski pokazatelji, neumitno i statistički surovo, upravo takve stvari predskazuju!
Zato, sjetimo se sada naših predaka i njihove junački prolivene krvi za slobodu i život novih naraštaja, te ne dajmo da ona bude uzaludna.
Toliko im dugujemo! Živimo, dakle, ovaj život koji nam je sa slobodom darovan i stvarajmo novi i ljepši, u miru i ljubavi....
Ali, nemojmo nikada zaboraviti, ali baš nikada, onu krv hrvatskih mučenika, koja je bila sjeme svega što danas imamo!
Jer, možda ćete baš Vi, ili Vaše dijete ili unuk ili praunuk..doživjeti tu «čast», da budete posljednji Hrvat!
Ne dao Bog!
---------------------------------------------------------------------------------

Na savijest svakome, vaš don Marin

misao dana
“Služite jedan drugoga - svaki milošću kakvu je primio - kao dobri upravitelji mnogovrsne Božje milosti” (1. Petrova 4:10).

meditacoja dana
"Milost i istina došli su kroz Isusa Krista." (Ivan 1:17)

Božja milost nije nipošto dar koji se nepravedno dijeli samo nekima. Ona nije ni Božja popustljivost koja bi nadoknađivala naše zablude, ili bi se mirila s našom bijedom. Milost je, biblija nas uči, Božja suverena naklonost prema ljudima, koji su zaslužili samo njegovu osudu. Ona je odgovor Božje ljubavi na naše neprijateljsko stanje. To je ruka Boga, pružena prema nama da nas privuče k sebi. Da nam se može pojaviti Božja milost imamo zahvaliti Isusu koji je uzeo na sebe osudu koju su zaslužili naši prestupi. Da nisam grešnik ne bi mi trebala milost, a bez nje pak nikada ne bih bio opravdan pred Bogom. Čovjek vjeruje ili ne vjeruje, prihvaća ili odbija, ali je milost svemoćna. Ona je izraz Božje volje. Ja je ne zaslužujem ali je primam.

Milost da, ali za koga? Za sve bez izuzetka. Onaj koji se nije susreo s Isusom, potrebna mu je milost da priđe Bogu i primi vječni život. Onaj koji već pozna Isusa kao osobnog spasitelja treba milost da živi Njemu na čast. Ma kakvi mi bili nikada ne zaslužujemo Božje naklonosti, pa ih možemo primiti samo čistom milošću. Samo svijest o neograničenoj milosti Božjoj dati će nam snagu da živimo na način koji je Njemu ugodan, sretni i slobodni.



Razumijevanje milosti

Mnogi vjernici ne razumiju da postoje različite vrste milosti. Zbog toga krivo percipiraju i krivo tumače neke stvari. Da bi bolje razumjeli milost koja nas spašava, trebamo bolje razumjeti i druge vrste milosti, kako ih ne bismo, u neznanju, krivo povezivali ili stavljali u krivi kontekst.
U Petrovoj izjavi vidimo da su vjernici primili različite vrste milosti, i da je Božja milost mnogovrsna, raznovrsna. To nam govori da postoje razne vrste Božje milosti, i da one međusobno nisu istovjetne, identične. Ako nisu identične, to znači da njihov dolazak, svrha ili način očitovanja nisu isti.

Bog oslobađa svoje milosti na različite načine. Kroz Duha milosti (Hebrejima 10:29), kroz riječ Njegove milosti (Djela apostolska 20:32) i kroz sluge Njegove milosti (1. Petrova 4:10,11).

Ponekad je milost bezuvjetna, ponekad uvjetovana - ovisno o kojoj vrsti milosti govorimo. Također, postoje milosti koje smo već primili i koje tek trebamo primiti. Postoje milosti koje će neki primiti, a drugi neće.

Pismo nam kaže: “A Bog može izliti na vas svaku vrstu milosti...” Ovaj stih nam pokazuje da Bog ima različite vrste milosti koje nismo još primili i tek ih trebamo primiti. Riječ „može“ ukazuje na mogućnost da se to dogodi. No, mogućnost da ih primimo ne znači i da ćemo ih primiti. Zato trebamo razumjeti da su neke milosti uvjetovane (nisu automatske). Tako je, primjerice, i s oproštenjem. Oproštenje nije automatsko. Ivan kaže: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je On i pravedan: oprostit će nam naše grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti” (1. Ivanova 1:9.). Gospodin kaže da molimo: “Otpusti nam duge (grijehe) naše”, i još: “Ako vi ne oprostite, neće ni Otac vaš, koji je u nebu, oprostiti vaše rijestupe” (Marko 11:26).

Uzeti milost Božju ili oproštenje “zdravo za gotovo” može biti pogubno. Razne su vrste milosti: milost koja nas spašava (Efežanima 2:8), milost za dati (2. Korinćanima 8:1-4), milost za svjedočiti (Djela 4:33), milost za činiti čudesa (Djela 6:8), milost za trpjeti (Filipljani 1:29), milost za službu koju Bog ima za nas (Djela 14:26). Ovo nisu sve vrste milosti.

Nema svaki čovjek ili svaki vjernik svaku vrstu milosti. Da bismo primili neku od Božijih milosti, moramo ispuniti uvjete, odnosno, trebamo se ispravno u srcu “pozicionirati”.

Primjerice, nisu svi ljudi primili milost spasenja. Da jesu, to bi značilo da su svi ljudi - već sada - spašeni. Jesu li svi ljudi spašeni? Nisu. Inače bi se moglo zaključiti da Gospodin jako griješi kada kaže: “Idite u sav svijet i propovjedajte Evanđelje […] Tko povjeruje i krsti se, spasit će se, tko ne povjeruje, bit će osuđen“ (Marko 16:15-16). Ako su svi ljudi primili milost koja spašava, onda je besmisleno ići i svjedočiti. Onda Isus daje besmislen nalog. No, to nije tako.

Da bi ljudi primili milost spasenja, najprije trebaju povjerovati i prihvatiti Evanđelje i Isusa za svoga Gospodina. Kada to učine s vjerom, Bog im udjeljuje milost spasenja.

Što trebamo učiniti da primimo milost?

Bog ne daje (automatizmom) svim vjernicima sve vrste milosti. Da bi netko mogao primiti milost u svoj život, on kao vjernik treba ispuniti uvjete koje Bog postavlja. Tako nas Biblija uči: " Pristupajmo, stoga, smjelo prijestolju milosti da primimo milosrdje i nadjemo milost za pravodobnu pomoc" ( Hebrejima 4.16 ). Ako ne pristupimo na pravi nacin k prijestolju milosti, mi ju necemo naci ili primiti. Jedan od nacina pristupanja je poniznost: “Bog se holima protivi, a poniznima daje milost” (1. Petrova 5:5).

Bog poniznima daje milost. Dakle, poniznost je uvjet. Kad ljudi nisu ponizni, oni ne dobivaju milost. Bog također kaže: “Iskazujem milosrđe tisućama onih koji me ljube i drže moje zapovjedi” (Izlazak 20:6). Oni koji ne ljube Gospodina i koji krše Njegove zapovijedi, neće primiti milosrđe. Ono je “rezervirano” za one koji ljube Boga i vrše Njegove zapovijedi. Luka nam kaže: „I milost Njegova je od naraštaja do naraštaja na onima koji ga se boje“ (Luka 1:50). Strah Gospodnji je jos jedan od uvjeta za primanje milosti.

Sve to nam govori da se, ako želimo primiti Božju milost, moramo ispravno “pozicionirati”. Naši stavovi, naše vjerovanje i naša djela trebaju biti usklađeni. Neki ljudi misle da imaju bezuvjetno pravo na Božju milost i da će, bez obzira na to što vjeruju i kako žive, raznovrsna milost Božja “teći” u njihove živote. To ne može biti dalje od istine. Bog daje milost kome On hoće.

Mi ga ne možemo natjerati na to. Mi ga ne možemo prisiliti. Riječ kaže: “Smilovat ću se onome kome se hoću smilovati i sažaliti se nad onime nad kime se hoću sažaliti” (Rimljanima 9:15). Milost je dar koji Bog cijeni i zbog toga ga dijeli promišljeno, a ne olako.

Ispravna de
nicija milosti

Jedan od uzroka problema s učenjem o milosti danas je pogrešna (nepotpuna) de
nicija milosti. Ako nam je de
nicija pogrešna, i zaključci će biti pogrešni.

Zato je važno ispravno de
nirati milost. Jedna od de
nicija milosti (koju sam i ja koristio) je “nezasluženi dar ili naklonost”. To je dobra de
nicija, ako je koristimo u ispravnom kontekstu. Međutim, značenje riječi “milost” ima i drugu dimenziju, koju se također mora uzeti u obzir pri njezinom de
niranju.

Ta druga dimenzija daje ispravnije objasnjenje toga sto je milost.

Hebrejska riječ za milost je “hen”. Ta se riječ izvodi iz druge dvije riječi: “hanan” (Strong, 2603) i “hanah” (isto, 2583). Riječ “hanah” ima značenje “postaviti šator” ili “prebivati”, a riječ “hanan” ima značenje “nagnuti se ili stati kako bi nekomu iskazao naklonost ili ljubaznost”. Ako povežemo smisao tih riječi, dolazimo do zaključka da je milost:Božja prisutnost u nečijem životu kroz koju on očituje svoju naklonost, odnosno, pomoć toj osobi. One ukazuju na smisao da je milost prepoznatljivo, vidljivo Božje očitovanje u našem životu. To očitovanje se može manifestirati u radosti, miru, snazi, mudrosti i sličnim stvarima. Milost je očitovanje Božje dobrote u nekomu, prema nekomu ili kroz nekoga.

Danas se neki ljudi izgovaraju na život u milosti zbog toga što žive svjetovnim ili polusvjetovnim i razuzdanim životom. Oni kažu: “Mi živimo u milosti, a ne pod zakonom i zbog toga možemo to činiti ili ne trebamo to činiti.” Njihov stav proizlazi iz njihova nerazumijevanja milosti. Milost je Božji dar koji nam
daje snagu da živimo Bogu ugodnim životom.

Grčka riječ za milost - “haris” - označava “božanski utjecaj u srcu i njegovu reeksiju u životu osobe” (Strong, 5485). Kada doista živimo u milosti, milost nam daje snagu i mudrost. Kada smo pod milošću, ne padamo pod utjecaj grijeha. Grijeh nad nama ne gospodari (Rimljanima 6.14 ). Mi ne griješimo ponovno i ponovno, svaki dan. Milost nije pokriće ili izgovor za moje grijehe.

Milost je božanski utjecaj u mom srcu i životu. Kada živiš u milosti, ti živiš u nadnaravnoj Božjoj snazi i naklonosti. Ako je netko primio milost ili zivi pod miloscu, u njemu se vidi - ocituje - Bozja snaga, mudrost, radost ili slicno. To je milost Božja i učenje o milosti treba voditi u tom smjeru. Zbog toga Pavao govori “Milost vam, i neka milost Božja bude sa vama” na početku i na kraju svojih poslanica. On zna da ako je Božja milost s njima, ona će im dati snagu, mudrost i što god je potrebno da mogu razumjeti i biti poslušni Bogu.

Tu vrstu milosti mi trebamo i tu je vrstu milosti Pavao imao u svom životu. Zbog toga on kaže: “Milošću Božjom ja jesam što jesam i njegova milost iskazana meni ne bijaše uzaludna, nego sam se trudio više negoli svi oni; ali ne ja, nego milost Božja koja bijaše sa mnom“ (1. Korinćanima 15:10). Kada doista jesmo u milosti i kada ona djeluje u nama, ona proizvodi trud, napor da činimo ono sto Bog želi i traži od nas. Neki ne vole takvu vrstu milosti. Oni više vole milost bez truda ili napora. Tako je jedan od učitelja te “druge milosti” dao naslov svojoj knjizi “Predodređeni za vladanje: tajna beznapornog (eng. effortless) uspjeha, te cjelovitog i objedonosnog života”.

Nije čudo, stoga, da to neki ljudi vole - bez napora, uspješni i pobjedonosni. Zvuči primamljivo, zar ne? No, milost koju je Pavao imao je u njemu proizvela trud, napor. Da bi ostvario Božju volju, on se potrudio.

Druga kriva strana učenja o razuzdanoj milosti je to što tom vrstom milosti, oni koji je zagovaraju, brišu neke grijehe s liste grijeha, bezbožnosti i svjetovnih požuda. Isto tako, brišu neke stvari s liste razboritog, pobožnog i pravednog. To milost ne čini.

Pismo kaže: “Milost Božja koja donosi spasenje, pojavila se svim ljudima, učeći nas da, odrekavši se bezbožnosti i svjetovnih požuda, razborito, pravedno i pobožno živimo u ovom sadašnjem svijetu“ (Tit 2:11-12). Što, dakle milost čini? Milost nas poučava. Što nas poučava? Da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih želja. Da živimo razumno, pravedno i pobožno. Kada god pokušavam poučavati ljude da se odreknu bezbožnosti i svjetovnih želja,
nađe se netko tko počne govoriti: “Mi živimo po milosti, a ne po zakonu.”

Kada učim nešto što je razumno, kada govorim da trebamo živjeti pravedno ili pobožno, nađe se netko tko kaže: “On uči zakon, a ne milost.” Isti ti ljudi govore da žive “pod Duhom milosti”. Da doista žive pod Njegovim utjecajem oni bi čuli da nas Duh i Riječ milosti uče tim stvarima. Kada Ga doista imamo u svom životu, mi bježimo od bezbožnosti i odbacujemo svjetovne požude. Živimo razumno, pravedno i pobožno. To je prava milost - živjeti razumno, pobožno i ispravno u Bogu. Tu nam snagu i sposobnost daje istinska milost.

Ona je: BOZANSKI UTJECAJ U SRCU I ZIVOTU OSOBE?

Ona je snaga, sposobnost za nositi se sa svim okolnostima na Bogu ugodan način. To je ono što je Pavlu Gospodin odgovorio kada je Pavao tražio da ga Bog oslobodi napada sotoninog poslanika: „Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti” (2. Korinćanima 12:9). Ovdje nam Gospodin ukazuje da milost oslobađa očitovanje Božje snage. Kada smo u milosti, tada se Božja snaga očituje u nama tako da možemo izdržati i pobjediti kada nas neprijatelj napada. Zato nas Pismo poučava: “ostanite u
milosti, rastite u milosti, neka milost bude s vama”. To znači: “ostanite u snazi, rastite u snazi, neka snaga Božja bude s vama”. Ili druge stvari koje milost oslobađa u nama.

Neki lažni učitelji milosti izokreću smisao milosti na način da iz njihovog učenja o milosti čovjek prima slavu za milost. Što pod tim mislim? Pod tim mislim da oni stavljaju naglasak na: “JA sam pod milošću, JA sam u milosti” i slično. Zbog takvoga stava de
nicija milosti kao nezasluženog dara može biti pogrešna. Ona postaje pogrešna kada se osoba hvali i kaže:“Ja imam nezasluženi dar, ja živim u milosti.” Vrlo često oni koji to govore nisu svjesni da su oni prisvojili sebi slavu nečega što nije njihovo, nego Božje. Slava milosti pripada Bogu. Milost nije nešto moje. Ona je nešto Božje. Ja se ne mogu (nemam prava) hvaliti milošću. Trebam zahvaljivati za milost. U milosti nije naglasak na meni, već na Bogu. To nije nešto što ja posjedujem ili činim.

To je nešto što Bog posjeduje i čini, pa i kroz mene. On mi to uračunava i udjeljuje.

Aristotelova de
nicija riječi “milost” jasno govori da je milost nešto što netko čini prema onomu tko je u potrebi, a da on sam ne očekuje ništa zauzvrat: “Neka haris (milost) bude ta kvaliteta po kojoj onaj koji je ima iskazuje naklonost onomu u potrebi, a da zauzvrat ne očekuje ništa” (Rhetorica 2.7).

Mi smo to izokrenuli, fokusirajući se na primatelja (sebe) i dar koji primamo, umjesto na darivatelja (Boga) i Njegovu dobrotu prema nama. Zato mi više govorimo da je milost nezasluženi dar, nego o tomu da nam je Bog udijelio svoju milost i da zauzvrat, nakon što nam je udijelio milost, ne očekuje ništa za tu konkretnu milost koju nam je udjelio.

Kako te milosti mogu doći u moj život?

Već smo naveli nekoliko stvari: poniznost, ljubav, vršenje Božjih zapovijedi (poslušnost Božjoj riječi), strah Gospodnji. Nadalje, Božja riječ nas poziva da se vratimo Gospodinu od svih svojih lutanja i stranputica: “Ako se vratite natrag Gospodinu, vaša će braća i vaša djeca naći milost...” (2. Ljetopisa 30:9)

Hebrejima poslanica nas uci: " Pristupajmo,stoga, smjelo prijestolju milosti da primimo milosrdje i nadjemo milost za pravodobnu pomoc" ( Hebrejima 4. 16 ). Kada se u odgovoru na poziv Božje riječi ispravno “pozicioniramo”, Bog može izliti svoje milosti na nas. Tada će Božja snaga, mudrost, mir i radost “teći” kroz nas. Uđimo u Božju vrstu milosti. Dopustimo da ona uđe u naše živote.

“Pozicionirajmo” se ispravno i ona će “teći” u naš život, uzrokujući mnoge pozitivne promjene.


--------------------------------------------------------------------------------

Marijanska svetišta

Svetište Gospe Voćinske
Mjesto Voćin podno sjeverne strane Papuka nalazi se u zemljopisnom središtu Požeške biskupije (osnovana 1997. godine) između rijeke Save i Drave te je sa svojim svetištem Majke Božje postalo i njezino duhovno središte. Biskup dr. Antun Škvorčević dao mu je značenje biskupijskog svetišta.


Nakon oslobođenja Slavonije od Osmanlija Voćin je u 18. stoljeću privlačio mnoge Marijine štovatelje. Od 1886. godine pa nadalje iz Požege je 20. kolovoza polazila voćinska procesija pješaka s hodočasnicima iz Požeške doline i Posavine. U duhu druge polovice 19. stoljeća u Voćinu se gajila pobožnost prema Gospi Lurdskoj, čije se štovanje nastavilo i nakon II. svjetskog rata. Gospin kip zajedno s crkvom nestao je u ruševini 1991. godine. No, Providnost je htjela da je voćinski župnik Josip Martinac 1940. godine staru sliku voćinske Gospe, Majke od utočišta iz 18. stoljeća pohranio u Dijecezanski muzej u Zagrebu. Ona je 21. kolovoza 1999. u procesiji pješaka iz Požege svečano vraćena u Voćin. Na prvome biskupijskom euharistijskom kongresu prigodom proslave Godine velikog jubileja 24. rujna 2000. oko nje se sabralo mnoštvo od oko 25000 vjernika iz Požeške biskupije. Za ovo slavlje pokraj srušene crkve uređen je kongresni prostor na otvorenom, koji otada trajno služi za liturgijska okupljanja hodočasnika.

Vjernici iz Slavonije i drugih dijelova Hrvatske pojedinačno ili u skupinama hodočaste Voćinskoj Gospi tijekom cijele godine. Redovito biskupijsko hodočašće djece održava se prve subote u mjesecu svibnju. Ovo najbrojnije dječje hodočašće u Hrvatskoj okupi do 6000 učenika osnovne škole. Požeška biskupija hodočasti organizirano u dva dijela. Iz požeškoga i posavskog kraja kreću pješaci 20. kolovoza, prenoće u župi Stražeman a potom 21. kolovoza nastavljaju put do Voćina gdje zajedno s pješacima iz Zapadne Slavonije, odnosno daruvarskog kraja i mnoštvom drugih hodočasnika, pristiglih autobusima i osobnim automobilima sudjeluju na vrlo upečatljivom večernjem slavlju sa svijećama u čast Gospe od utočišta. Iz slavonsko podravskog dijela Biskupije brojni vjernici hodočaste početkom rujna, u subotu ili nedjelju nakon Male Gospe.

Svetište Gospe Voćinske zrači posebnom duhovnom snagom te ovdje hodočasnici po Marijinom zagovoru nalaze pomoć u životnim teškoćama i duhovni mir.

Crkva Majke Božje u Voćinu, veoma vrijedan primjer gotike u Sjevernoj Hrvatskoj, sagrađena je u 15. stoljeću. Za vrijeme osmanlijske vladavine u Slavoniji tijekom 16. i 17. stoljeća bila je oštećena, ali je obnavljaju franjevci koncem 17. stoljeća i sa svojim milosnim Gospinim kipom postala je hodočasničkom crkvom u koju su dolazili vjernici iz cijele Slavonije. Tijekom II. svjetskog rata 1944. godine teško je oštećena i ostala bez krova. Župnici Franjo Bosnar i Antun Prpić uz pomoć mnogih Marijinih štovatelja iz domovine i inozemstva, posebno gradišćanskih Hrvata, predvođenih biskupom iz Željezna (Eisenstadta) dr. Stefanom Lazslom i dekanom Štefanom Horvatom crkvu su od 1971. do 1984. godine mukotrpno obnavljali. Unatoč strogim zabranama i progonima komunističkih vlasti nakon II. svjetskog rata, vjernici su ostali vjerni svojoj Voćinskoj Gospi te su se hodočašća od 1963. godine ponovno organizirala a nakon obnove crkve bivala sve brojnija. U noći 13. na 14. prosinca 1991. godine srpske vojne postrojbe razorile su voćinsku crkvu do temelja, te je i ona pretrpjela tešku sudbinu tamošnjih katolika, okrutno poubijanih ili poginulih.


Svetac dana

BL. GRACIJA KOTORSKI, augustinac, pustinjak (Mulo u Boki Kotorskoj, 27. XI 1438. - Venecija, 9. XI 1508.)

U malome selu Mulo, u Boki Kotorskoj, rođeno je dijete, kome na krštenju nadjenuše ime Gracija (milost), kao da htjedoše tim imenom označiti cijeli kasniji život ribara i mornara, redovnika i sveca.
Kao dijete siromašne ribarske obitelji prvu je mladost proživio na moru kao ribar i težak na škrtoj zemlji. Uskoro je postao mornar i na jednom od svojih putovanja po Jadranskom moru od svog rodnog mjesta do Venecije tražio je ne samo materijalnu dobit nego i duhovna dobra. Tako je jednom 1468. godine slušao nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca, glasovitoga pučkoga misionara onoga doba. Riječ bl. Šimuna bila je kao sjeme zasijano u Gracijino srce, koje je uskoro donijelo plod. Gracija je, naime, odlučio napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.

Pokucao je na vrata samostana augustinaca i počeo živjeti kao samostanac u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Nakon 15 godina pokorničkog života iz Ortone dolazi u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo posljednje godine svoga života i sveto preminuo u 70. godini. Tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, a nakon kratkog vremena položeno je u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru.

Nakon pada Napoleona pustinjaci sv. Augustina napustili su otočić sv. Kristofora i tijelo bl. Gracije darovali njegovu rodnom mjestu. Tako je nakon 250 godina u velikome narodnom slavlju lađa vratila u rodno selo najvećeg sina toga primorskog mjestanca. Papa Leon XIII. odobrio je trajno štovanje skromnog redovnika i Graciju 1889. g. proglasio blaženim.

Gracija je bio čovjek skromnog podrijetla (težak i ribar). Zaputio se u veliki svijet kao mornar. Kad se odlučio za redovnički život, nije se htio baviti knjigom i postati svećenik, nego je živio kao skromni redovnički brat. Rad u sakristiji, samostanu i samostanskom vrtu Gracija je posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom. Osobito je gajio pobožnost preme Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u sv. pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu. Bio je euharistijska duša. A isticao se je i u djetinje iskrenoj pobožnosti prema Mariji. Posebno su mu bili na srcu siromasi i prosjaci, koji su dolazili na samostanska vrata. Nikoga nije odbio. Svakom je pružio "koricu kruha" i riječ utjehe, koja im je često više značila nego materijalni dar.


Malo odmori

Opasnost

Učitelj; - Ivice, zašto si se toliko zagledao u mene?
Ivica; - Vi ste rekli da se opasnosti treba uvijek gledati u oči.

Nakana današnjega dan u žrtvi i molitvi je za sve naše liječnike i ljuded koji djeluju u zdravstvenim ustanovama, da shvate svoju odgovornu dužnost, da je prije svega na prvome mjestu čovjek i njegovo zdravlje.

neka vam je današnji dan ozaren radošću i prijateljstvom, vaš don Marin

srijeda, 06.11.2013.

misao dana
" Tko se ne zna smijati za njega je život izgubio svaku radost i svoju svježinu. A tko se zapravo smije iz sveg srca, taj ne može imati zlu savijest." Charles Oeser


meditacija dana
Živjeti je radost

Radost je posljedica odluke za život, za čovjeka i ta odluka dovodi do smisla.
Prava radost proizlazi iz spoznaje da je čovjek darovan i ljubljen, zaštićen i siguran jer ga je zamislila i oblikovala sama Dobrota i Ljubav. Unatoč patnji i negativnostima, moguća je radost! Radost se događa onog trenutka kad se čovjek opredjeli za život i za sebe. Živjeti – to je najljepši poziv i smisao svakog čovjeka.
Prihvatiti svoj život iz Stvoriteljeve ruke kao originalni dar, začuditi se nad tim veličanstvenim darom i u svakom trenutku svjesno i slobodno zapažati i podržavati život u sebi i oko sebe – to je put u radost.

Život je neuništiv,
vječan je,
on jednostavno jest,
jer život je sam Bitak
u kome sve drugo postoji
pa tako i čovjek.


Hoćeš li se kao čovjek opredijeliti za svoju originalnost i vrijednost osobe i tako koračati svakog trenutka u život ili ćeš se neprihvaćanjem takve istine o sebi opredjeliti biti izvan života? Odluka je na tebi!

Život treba osobu i osobi daje egzistenciju.

Jesi li ikada razmišljao o tome da si ti kao čovjek i osoba najvažniji? Jesi li ikada razmišljao da je tvoj život samo tebi darovan i da to kako ćeš živjeti prvenstveno ovisi o tebi i tvojoj slobodi? U svojoj slobodi se možeš uvijek iznova odlučivati za život. Darom života postao si Stvoriteljev partner koji može sudjelovati u izgrađivanju i razvijanju života.
Izvor života je Stvoritelj, naš darivatelj – to je bitak; apsolutna dobrota, ljepota, istina, ljubav.

Svaka DOBROTA omogućava život,
svaka ISTINA oslobađa život,
a svaka LJUBAV i LJEPOTA izgrađuje život.
Ulazak u dobrotu, istinu, ljubav i ljepotu znači početak života.

To konkretno znači odlučiti se od danas misliti, govoriti i činiti samo dobro.
Idemo svi zajedno učiti (rasti i razvijati se) i ljubiti!
Vrijeme je za život!
Hajdemo živjeti!


Radost u Crkvi

Gledajući na radost iz jedne druge perspektive, pokušao sam ustanoviti mjesto radosti i humora u Isusovom životu, u Božjoj naravi i naravi našeg odnosa s Bogom. Možda je mnogima ovo nejasno, jer smatraju Crkvu i svece ali i one koji rade unutar zajednica jako ozbiljnima, ovdje donosim nekoliko primjera iz života naše Crkve, naših svetaca.

Franjo je bio jedan radostan čovjek. Mislim da se oko toga možemo složiti. To nipošto ne znači da je cijeli život proveo u blaženom zanosu propovijedajući pticama. Doživio je on u svom životu mnoge patnje (stigme, bolesti itd.). Ipak vjerujem da je svima nama, kada zamišljamo sv. Franju, u glavi slika nasmiješenog čovjeka. Franjini životopisci opisuju Franju kao čovjeka koji je sebe cijelog predao Bogu. To je bio izvor njegove radosti i u trenutku smrti.

U tom smislu, Franjo nije jedinstvena figura u povijesti Crkve. Puno je papi, svetaca, blaženika i slugi Božjih koji su ostali zapamćeni po svojoj radosti. Pogledajmo primjer uskoro svetoga pape Ivana XXIII. koji je, između ostalog, ostao zapamćen i po svom smislu za humor. Ovo je samo jedna od brojnih anegdota, još iz vremena dok je bio apostolski nuncij u Francuskoj:

Apostolski nuncij u Parizu jednom je za vrijeme svečanog ručka sjedio odmah do odlične gospođe, previše razgoljene. Kad je doneseno voće na stol, on uzme jabuku i pruži je gospođi. Pošto se ona čudila toj inicijativi, nuncij doda: “Molim, gospođo, izvolite uzeti. Eva je opazila da je gola tek kad je pojela jabuku.”

Ako su radost i smijeh bili sastavni životi tih uzora kršćanskog života, ne bi li trebali biti i važan do naših života? Ili je puka slučajnost što je za mnoge svece zabilježeno da su i u najtamnijim trenutcima svog života bili radosni? Pogledajte samo primjer sv. Lovre koji je, dok su ga Rimljani živog palili, svom mučitelju rekao: „Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!“

Zašto su onda na slikama sveci ugl. smrknuta, ozbiljna lica? Pogledajte malo po svojim crkvama. Uvjerit će te se da je tako. Možda se dio toga može pripisati povijesnim i umjetničkim razlozima. Ipak, smatram da je najveći razlog to što Crkva (pojedinci unutar Crkve) sebe shvaća previše ozbiljno. Što pod tim mislim? Kada razmišljamo o Bogu i o svom putu ka svetosti, postajemo svjesni Božje veličine i težine našeg poziva. Tada postoji opasnost da nas (o)zbiljnost stanja u nama i oko nas zatvori u jednu čahuru koja nam onemogućuje da vidimo da je život u radosti najradikalniji način prihvaćanja naše zbiljnosti.

Naravno, postoje stvari koje doista treba shvatiti ozbiljno. Treba znati s čime se i na koji način može šaliti. No, to ne govori ništa o radosti u našim životima. Na radost smo pozvani, no to često ostaje samo na riječima. U teoriji znamo da je Bog svemoguć i puno smo puta čuli da je on došao da naša radost bude potpuna (Iv 17,13). Zašto onda hodamo svijetom smrknuta lica?

Što znači „biti radostan“ za jednog kršćanina?
Crkva je sačinjena od ljudi od kojih mnogi nesumnjivo imaju smisla za humor. No i mnogi od njih će kad se priča o Bogu i vjeri odjednom postati veoma ozbiljni. Zašto smatramo da taj dio naše osobnosti nema mjesto u odnosu s Bogom? Bog želi nas cijele – i dobro i loše. To bi trebali upamtiti i ne zatajiti Bogu nijedan dio nas.

U Crkvi postoje i ljudi koji su introvertni i treba im duže vremena da bi se opustili u nekom društvu i ljudi koji misle da nisu duhoviti. No, to ne znači da je radost rezervirana samo za neke. U ljudskoj naravi je da koristi osmijeh i humor kao izraze unutarnjeg stanja. Humor nam pomaže u prenošenju neke poruke, on ima i svoju terapeutsku svrhu, pomaže nam da se opustimo, olakšava nam socijalne interakcije. Možda nismo ni svjesni koliko nam je smijeh potreban.

Treba uočiti i da je humor izvrsno sredstvo evangelizacije. Na Internetu se mogu naći razne stranice, blogovi, video uradci i sl. koji na pomalo šaljiv način svjedoče duboke istine naše vjere. Zapitajte se: zašto bi se netko htio pridružiti skupini smrknutih ljudi? Nažalost, mnogi tako vide nas kršćane. Ljudi izvan Crkve ne vide osmijehe dobrodošlice na licima vjernika. Umjesto toga, često ih dočekuju pogledi puni osude i riječi neodobravanja. No to nije pravo lice Crkve.

Što svatko od nas može napraviti da se ta slika promijeni? Humor je samo jedan, iako veoma bitan, vanjski način izražavanja radosti. Biti radostan ne znači nužno da ćemo se svi cijelo vrijeme smijati i šaliti. Kao što već rekoh, sve ima svoje mjesto i vrijeme. S nekim stvarima se ne bi trebalo šaliti. No možda možemo početi s nečim drugim: s manje ogovaranja, manje brige oko nepotrebnih sitnica i puno više ljubavi.

Radost kršćanina izvire iz potpunog pouzdanja u Boga i njegovu Riječ. Radosno lice je lice iz kojeg isijava ljubav i djetinja bezbrižnost unatoč životnim olujama. Bog od nas ne traži da uvijek budemo nasmijani, pogotovo ako to ne odražava ono što osjećamo. On samo želi da mu vjerujemo. On samo želi da se pouzdamo u njegov plan za nas. Ako vjerujemo da je Bog dobar i da nas voli, onda se možemo bez straha opustiti i veselo kročiti stazom života, znajući da smo u dobrim rukama.

Postoji li razlika između sreće i radosti?
Kratko i jasno: da, postoji. U svakodnevnom govoru razlika između sreće i radosti nije toliko bitna, pa se te dvije riječi nerijetko koriste kao sinonimi. No za nas vjernike je bitno da razumijemo nijanse koje odvajaju ta dva pojma.

Zašto? Zato što se radost u Bibliji spominje preko 160 puta a sreća manje od 10.

Sreća ovisi o prolaznim stvarima i trenutnoj slici života. Sretni smo ako nam se u tom trenutku desi nešto dobro. No radost je nešto drugo. Radost proizlazi iz jedne dublje stvarnosti koja promatra cjelinu čovjeka i njegovog života. Mogli bi reći da je radost stanje, što bi značilo da nije tako prolazna kao sreća.

Sretni smo kad nam je dobro, nesretni kad nam nije dobro. No radosni možemo biti i kad nam je dobro i kad nam nije dobro. Za nas vjernike, radost je uzdanje u Boga koji je Ljubav i Dobrota. Nešto što izvire iz Boga, čvrsto je i može izdržati i najžešće napade zla. Zato je radost ne samo poželjan već i nužan dio našeg vjerničkog života. Ona je bitan dio našeg odnosa s Bogom, naš štit i naše oruđe.

Zato, budimo radosni! Imamo više nego dovoljno razloga za to.

Reče mu gospodar: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.“ Mt 25,23

Marijanska svetišta

Svetište Majke Božje od Kamenitih vrata


Majka Božja od Kamenitih vrata je zaštitnica Grada Zagreba.

Blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, koji se slavi 31. svibnja, ujedno je i Dan Grada Zagreba.

Kamenita vrata ostatak su utvrde kojom je bio opasan Gradec. Vrata vjerojatno postoje od 1266. godine, iako se spominju tek 1429.

Često su bila pregrađivana, a nisu ih zaobišli ni veliki požari.

Kamenita vrata su najpoznatija kao zavjetna kapelica sa slikom Majke Božje od Kamenitih vrata.

Naime, u velikom požaru koji je izbio 31. svibnja 1731., slika Majke Božje, koja je prije stajala iznad gradskih vrata, nađena čitava i neoštećena usred vatre i pepela, a samo je okvir izgorio. Iste je godine slika postavljena u barokni oltar u udubljenju prolaza Kamenitih vrata.

Umjetničku, baroknu ogradu izradio je 1778. godine zagrebački majstor Ivan Korta.

Slika Majke Božje prikazuje Gospu kao vladaricu sa žezlom u lijevoj ruci, dok desnom pridržava malog Isusa, a on u lijevoj ruci drži mali globus.

Slika je izrađena na lanenom platnu veličine 57x47 cm. Prilikom dvijestote obljetnice čudesnog očuvanja Gospine slike, 31. svibnja 1931. godine, svečano je okrunjena zlatnom krunom. 31. svibnja 1991. godine svečano je proslavljena 260 obljetnica svetišta, a zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić proglasio Majku Božju Kamenitih vrata zaštitnicom Grada.


svetac dana
--------------------------------------------------------------------------------

Sveti Leonard je jedan od veoma popularnih svetaca u srednjoj Europi, odakle je njegovo štovanje došlo i u hrvatske krajeve, osobito u Međumurje te samoborski kraj. Jedan učenjak kaže da je njemu u čast podignuto ništa manje nego 600 crkava i kapela, u koje valja ubrojiti i crkve i kapele u našim krajevima, od kojih je, svakako, najljepša ona u Kotarima kod Samobora, što se ubraja medu najvrednije barokne kulturne spomenike Hrvatske.
Sv. Leonard je prisutan i u toponomastici, po njemu se, naime, nazivaju neka mjesta, ali isto tako i u folkloru, narodnim običajima.
Sv. Leonard si je iskupio naročito veliko poštovanje i slavu za vrijeme križarskih vojna, kad je po njegovu zagovoru bio oslobođen iz sužanjstva slavni križar Boemund od Antiohije. On je upao u ropstvo muslimanima godine 1100., a iz njega je oslobođen po svečevu zagovoru dvije godine kasnije. Vrativši se u Europu, darovao je svetištu Saint-Leonard-de-Noblac srebrne verige, slične onima što ih je kao zarobljenik nosio. Kako se onda mnogo govorilo i pisalo o slavnim vitezovima i križarima, jasno je da je pobožnost jednoga Boemunda prema sv. Leonardu djelovala na pučku maštu, pa i na srce, te su ga u toj pobožnosti mnogi nasljedovali šireći tako posvuda svečevo štovanje. Sveti Leonard iz Noblaca ili Limogesa u Francuskoj bio je, zapravo, svetac otkriven tek početkom XI. stoljeća, otkad potječu i prvi njegovi životopisi, koji su prilično legendarni. I oni su širili svečevu slavu i štovanje. Navodimo sve te povijesne činjenice da nam bude jasno odakle je došlo do tako velike popularnosti sv. Leonarda.

Leonard se rodio u Galiji za vrijeme cara Anastazija koji je vladao između 491. i 518. godine. Rodio se u krilu plemićke obitelji, a njegovi su roditelji bili intimni prijatelji velikoga francuskog kralja Klodvika koji je malome Leonardu bio krsni kum. Znamo iz povijesti da se Klodvik kao prvi Franački knez pokrstio, a za njim i njegovi Franci pa je to krštenje bilo presudno i za budućnost Evrope jer će Franci kasnije stvoriti na Zapadu najjaču državu.
Kad je Leonard odrastao, nije se - kako su to inače činili plemićki sinovi - posvetio vojničkom staležu, već se radije stavio u službu sv. Remigija, koji je postao nadbiskup u Remisu. Znamo da je taj svetac krstio Klodvika: Kako je sv. Remigije bio prijatelj s kraljem Klodvikom, imao je povlasticu da vrati slobodu svima zarobljenicima na koje bude naišao; istu je povlasticu zatražio i Leonard, dobio je i njome se u korist zarobljeniku više puta poslužio. Ne zaboravimo da je to bilo u doba seobe naroda, u jednom burnom razdoblju, kad je bilo toliko nevinih zarobljenika.
Kralj je ponudio Leonardu i časti i biskupsko dostojanstvo, no svecu nije bilo stalo do ljudske slave, moći i ugleda jer je želio živjeti prema Evanđelju. Zato se povukao u samoću, najprije kod sv. Maksimina u Micyu, a zatim u obližnju okolicu Limogesa, usred šume koja se zvala Pavum. Tamo je provodio pustinjački život molitve i pokore.
Jednoga je dana Leonardovu samoću prekinuo kralj Klodvig, koji se s velikom pratnjom nalazio u lovu. S kraljem je bila i kraljica, koju su baš tada spopali nenadano porođajni bolovi. Molitva i briga sv. Leonarda osiguraše kraljici sretan porod. Kralj je u zahvalu dao Leonardu jedno zemljište kraj izvora i sredstva da ondje sagradi samostan i crkvicu u čast Majke Božje. Pokraj toga samostana razvilo se kasnije i naselje, što je na početku pokrštavanja europskih naroda manje-više svagdje bila praksa. Godina smrti sv. Leonarda nije nam poznata, no zato nam je poznata njegova slava u kršćanskome puku, koja je samo odsjev one slave što je uživa u blaženome gledanju Boga.

Malo odmori

Pomoćnik

- Zar ste sami ulovili sve ove ribe?
- Ne1 Imam jednog crva koji mi pomaže!

Nakana današnejga dana u mlitvi i žrtvi je za sve ljude koji neprimjetno rade u svojim uredima na dobrobit našega naroda, da osjete radost i snagu za svoj neumorni rad, za svoj život.

Neka vam je svima radostan i blagoslovljendanašnji dan, stavite osmjeh u srce ali i na lice, ti si danas najvažniji čovjek na svijetu i nema drugoga, vaš don Marin

ponedjeljak, 04.11.2013.

Uz godinu vjere

Zašto vjerovati u Boga?

“Vjera daje sigurnost onomu čemu se nadamo, osvjedočenje o onom što ne vidimo. U njoj stari postigoše sjajno svjedočanstvo. Vjerom spoznajemo da je svijet Božjom riječju načinjen, tako da iz nevidljiva postade vidljivo.” Heb 11, 1 -3 “Poslije tih događaja dođe riječ Gospodnja Abramu u jednom viđenju ovako: « Ne boj se, Abrame ! Ja sam tvoj štit; tvoja plača bit će vrlo velika.» Abram odgovori: « Ah Gospodine, Bože, što mi možeš dati kad moram živjeti bez djece i Damaščanin Eliezer Bit će posjednik mojega imutka ?» I Abram nastavi: « Eto, nisi mi dao potomstva, i tako će moj domaći sluga biti moj baštinik. «Ali mu odmah riječ Gospodnja dođe ovako: « Ne će taj biti baštinik, nego onaj koji će izaći od tebe bit će tvoj baštinik.» Pa ga izvede van i reče mu: « Pogledaj na nebo i prebroji zvijezde, ako ih možeš prebrojiti !» I onda nastavi: «Toliko će biti tvojega potomstva. « Abram povjerova Gospodinu i on mu to primi u zaslugu.” Postanak 15, 1-6

Vjerojatno je svaki čovjek ponekad razmišljao o tome, da je njegov život u moći nekakvih viših sila. Svaki narod je u prošlosti imao svoja božanstva i načine obožavanja. Danas se mnogo ljudi ubraja među nevjernike, a riječ Bog im ništa ne govori. Smatraju da ne treba ničemu vjerovati, a prihvaćaju samo što ima smisao i što se može razumom potvrditi. Ni jedan čovjek ne može biti zadovoljan samo time u što se može uvjeriti, što može potvrditi. Svaki od nas mora djelovati i odlučivati također i na osnovi povjerenja. Tako smo u stvarnosti svi «vjernici».
Naša vjera ne mora nalikovati na pobožnost. Vjerujemo, na primjer, da ima smisla živjeti. Nadamo se, da ćemo uspjeti. Uvjereni smo da se isplati biti dobar i poslušan. Sve to ne bismo znali (kada bi trebalo) racionalno objasniti. To je samo naš unutarnji osjećaj, cilj života i stav – dakle vjera. Idemo i dalje pa ćemo reći; da bi čovjek ustao iz kreveta, prije svega, treba vjerovati da to ima smisla i da se isplati. Netko vjeruje da se isplati živjeti za svoju obitelj. Drugi živi za posao. Treći za častoljubivost. Nekome za život treba malo, a drugi opet svoje ciljeve postavlja visoko. Vjera je poput smjernice. To je naš životni put i cilj. Vjera nam pomaže prebroditi svakodnevne prepreke i nevolje. Vjerovati znači, da nam je do nečega stalo i uglavnom smo za to voljni i nešto žrtvovati. Biti čovjek, živjeti sadržajno i nečemu težiti – sve je to pretpostavka, da čovjek u nešto vjeruje, nečemu se nada, nečemu se veseli, nešto voli i svemu tome želi biti vjeran. To mogu biti različite vrijednosti, ali čim su za nas važnije, to više vrijede, više im vjerujemo, više ih cijenimo i spremni smo ih štititi.

Čemu vjerovati?

Znači, nije pitanje zašto vjerovati, već čemu vjerovati? Svaki čovjek si izabire što je za njega u životu najvažnije. Čemu će dati prednost i po čemu će se orijentirati. Kod te odluke, dobro je znati u čemu se razlikuju pojedine vjere i životni ciljevi. U čemu je kršćanska vjera jedinstvena i drugačija od ostalih mogućnosti, koje nam se nude?

Za kršćanstvo je mjerodavno, da sva nada, radost i odlučnost ima povezanost sa Isusom iz Nazareta. Bog želi da naš život bude što sličniji Isusovom zemaljskom životu. Isus nas oslobađa od obveze da nešto moramo dokazati i ispuniti, te nam nudi dolazak k Bogu bez ikakvih prepreka. Zbog bolje predodžbe, pokušajmo na nekoliko primjera pokazati u čemu se razlikuje vjera, koja je usredotočena na Isusa Krista, od ostalih vjera i životnih smjernica.

Da bismo pojednostavili, navest ćemo neke primjere. Kršćanstvo nudi put, na kojem čovjek slobodno odlučuje, a za svoje odluke snosi odgovornost. Kršćanstvo ne prihvaća predodžbu da je naš život unaprijed sudbinom određen. Kršćanstvo daje svima istu priliku. Štiti slabe, bolesne, siromašne i neuspješne. Za Isusa Krista svi ljudi su jednako važni. Zato se ne može dati prednost silnim ljudima, zdravim i uspješnim ili dati prednost određenoj skupini ljudi. Kršćanstvo se ne protivi zemaljskom životu. Kršćani nastoje poboljšati i urediti svijet u kojemu žive .Vjeruju da nam Bog već sada pomaže i želi samo najbolje. Isusovo uskrsnuće daje nadu, ali kršćani ne misle da je zemaljski život samo predigra onoga što nas čeka poslije smrti. Kršćanska vjera, usprkos krutoj realnosti života, poziva na veselje, odlučnost i zahvalnost. Snagu i pomoć ne traži u čovjeku, već u Bogu. Nastoji se osloboditi rasuđivanja i misli, koje potiču pesimizma i razmišljanje o ljudskoj ispraznosti. Kršćanstvo govori o Bogu, koji je dragovoljno postao jedan od nas, i darivao nam je ono što sami nismo mogli postići. Kršćanstvo ne smatra da čovjek može svojom vlastitom snagom i sposobnosti postići savršenstvo i umaći «dolini suza».

Sažeto o vjeri

Sažeto rečeno; posebnost biblijske objave očituje se u tome da dolazi kao ponuda od «odozgor». Teologija govori o Božjem otkrivenju. O nečem, što čovjeka nadmašuje i suprotno je njegovom očekivanju i rasuđivanju. Biblija govori o tome, da Bog ulazi u naš život kao izazov, koji se razlikuje od naše predodžbe i nade. Za kršćane je ovaj izazov poziv ka vjeri, koju nismo izmislili, ali smo i van našeg očekivanja bili pozvani. Milost, na koju nismo računali, i put koji nismo naslućivali. Ljudi svoja razmišljanja iskazuju kroz to, što im se pokazalo kao dobro, cijenjeno i korisno i to projiciraju u svoj vrijednosni sustav.

Naši osobni ideali, nade i nazori razlikuju se od većine religija i životnih smjernica. Mogu to bit mišljenja plemenita, praktična, stoljećima provjerena, a mnoga i slična kršćanstvu – ali su izvedena prije svega iz ljudskog iskustva, očekivanja i potrebe. Kršćanstvo mnoge ove vrijednosti prihvaća, ali osnova, temelj i izvor ne ovisi o našim željama i predodžbi. (J.G.)

Molitva: Gospodine Bože, molimo te da nam podariš vjeru koja će biti od tebe, i da naš život bude prožet onim vrijednostima i nadanjima koje su u skladu sa tvojom voljom. Molimo te to po Kristu našemu Gospodinu i Spasitelju. Amen!

Pustiti Isusa u kuću

Biblijsko razmišljanje uz 31. nedjelju kroz godinu


U nedjeljnom evanđeoskom odlomku sveti Luka nam opisuje Gospodinov susret s nadcarinikom Zakejom koji se zbio prilikom Gospodinova dolaska u Jerihon. Dok se mnoštvo guralo oko Gospodina Isusa, središnji i ključni trenutak je rečenica koju je izgovorio susrećući jednog pojedinca u cijelom tom metežu: Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući. Iz spomenutoga odlomka razabiremo kako je Gospodin Isus zanemario mnoštvo koje se natiskivalo i guralo oko njega, svjesno izabirući Zakejevu kuću za svoje odredište, pa i pod cijenu da kritiziraju njegov potez, što su i činili mrmljajući. Jer njegov izbor Zakeja i njegove kuće mnoge je nukao da osporavaju njegov potez kao primjeren, jer je Zakej slovio za grješnika, što znači da su oni njegov potez tumačili kao potporu ovom grješniku. Vjerojatno su sebe smatrali dostojnijima da se k njima svrati, nego što je to mogao biti Zakej carinik, dok je Gospodin, na opće iznenađenje, izabrao čovjeka koji nije imao ni u dalekoj primisli da će Gospodin taj dan provesti baš kod njega u njegovoj kući.

Premda Zakej nije imao namjeru primiti Isusa u svoju kuću, kad se to pak dogodilo, onda je shvatio koji je dar primio, te se nije ustručavao iz toga izvući svaku blagodat i blagoslov Božji. Stoga bi i nama bilo vrlo korisno kad bismo propitali što je nama činiti da dođemo do iste blagodati i blagoslova koje se događa kad primimo Gospodina u svoju kuću. Jer nedvojbeno je da mi svi, manje ili više, imamo takvu nakanu ili želju koju je imala velika većina onoga mnoštva koje je pratilo Gospodina dok je ulazio u Jeruzalem. Takva namjera ili želja uopće po sebi nije loše, ali je mnogo korisnije imati Zakejev stav, jer je on iz ove situacije najviše naučio i najviše plodova primio. Dobro je onda vidjeti kako je njemu to pošlo za rukom.

Ponajprije Zakej nije unaprijed pravio računicu s Gospodinom, prilično svjestan svoje grješnosti i položaja koji je imao među svojim sunarodnjacima. Nije se prema Gospodinu odnosi kao prema nekome koga je trebalo iskoristi kako bi utvrdio vlastiti položaj u društvu ili sačuvao stečene društvene povlastice i ugled. Premda se popeo na stablo, nije to učinio kako bi Gospodina promatrao s visoka, nego, naprotiv, to je bio dokaz njegove naravnosti. Nije imao pretenzije ugrabiti dio slave i časti, pa se zato nije ni naguravao s drugima kako bi pozvao znamenitog učitelja u svoju kuću. U njemu je bila isključivo želja da vidi tko je Isus, a ne da Isus vidi njega, i eventualnu njegovu moć, čast i bogatstvo kojima se ljudi redovito hvale pred drugima.

Nukan ovom željom previdio je samo jedno. Previdio je da će Učitelj podići glavu i da će se njihovi pogledi susresti, te da će mu taj pogled prodrijeti do duše. Do tada nije ni znao koliko može biti snažan i prodoran Božji pogled, a kad se to zbilo, osjetio je da postoji pogled koji spašava. Onaj tko želi okušati isto iskustvo tražeći blizinu s Gospodinom, ne može tvrditi da je s Gospodinom i da je Gospodin s njime, ako se međusobno izravno i neposredno gledaju u oči pogledom koji sve kazuje, pogledom koji spašava. Sve umijeće života je sadržano upravo u tome: susresti se s Bogom oči u oči, te dopustiti da stane vrijeme, zaboraviti sve druge brige i interese, a jedino spoznati sebe i njega. Samo tako je Zakej mogao Isusa pustiti u svoju kuću, kao što to i nama ostaje jedini blagoslovljeni način Gospodnjeg pohoda. U protivnom njegova prisutnost u nama i pored nas ostaje besplodna i beskorisna. On nam je nadohvat ruke, ali naš duhovni život ostaje isti, ostaje mlak i prazan, bezličan i suhoparan. Zato je potrebno težiti k tome da susretnemo njegov pogled, to jest dopustiti mu da nas pronikne pogledom do dna duše.

A kad se to već dogodi, drugo što trebamo učiniti je da žurno reagiramo na svaku Gospodinovu riječ, poput onoga što je učinio Zakej. Kad mu je Isus rekao da žurno siđe, Zakej je to i učinio. Ako i kad stvarno susrećemo Gospodina, onda doista žurnošću pokazujemo koliko nam je do toga stalo, koliko smo snažno doživjeli ulazak Boga u vlastitu dušu. Ako u vjerničkom životu doživljavamo mlakost, ako nemam žara za duhovna dobra, ako ne plamtimo željom da susretnemo Isusa i da on dođe k nama, onda je doista to pokazatelj kako uopće ne živimo kao oni koji susreću živoga Boga. Ako reagiramo s mlakošću i bezvoljnošću na duhovne poticaje, ako nemamo želje osloboditi se mana i nesavršenosti, ako ne osjećamo potrebu uhvatiti se u koštac s grijehom, zlom i strastima, onda je to samo potvrda da ne vjerujemo živo i ne ljubimo žarko samoga Boga, pa i onda kad se naguravamo u njegovoj blizini. Jer nije dovoljno naguravati se u njegovoj blizini, nego stati pred njega i dopustiti mu da nas pogleda, te ga potom ugostiti u svojoj kući, iznoseći pred njega svoj život.

Stoga nam je ovaj evanđeoski događaj da se preispitamo koliko je stvarno Gospodin Isus stanar naše kuće na način na koji je pohodio Zakeja. Dopustimo mu da nam pogledom prodre do dubina duše, te žurno se stavimo njemu na raspolaganje. Ne oklijevajmo i ne pravimo računice s njime, nego izvršimo što od nas traži, jer je za naše dobro da sve što imamo uložimo za spasenje. Ne proračunavajmo svoju korist od njega, jer bismo se mogli preračunati, nego radije slušajmo dok nas iznutra potiče na dobro velikodušnog darivanja. Primimo žurno Gospodina pod svoj krov, ali ne besplodno i formalno, nego žarko i s ljubavlju, jer to je nešto najljepše što nam se u životu može dogoditi, kako bismo i sami čuli one neprocjenjive riječi: Danas je došlo spasenje ovoj kući!

misao dana
"Najbolje je za čovjeka da provodi život što više u dobrom raspoloženju, a što manje u zlovolji."
Demokrit

meditacija dana

Smisao života
Čovjek koji postavi pitanje o smislu svojega života, postavlja time jedno filozofsko, čak i metafizičko pitanje.

Istodobno taj čovjek signalizira brigu, krhkost i slabost svojega življenja, bojeći se da ne živi uzaludno. Njegove nade i očekivanja u životu nisu se ispunile, te se osjeća frustrirano (frustra=uzalud). Francuski pisac Albert Camus misli: "Čovjek ne može živjeti ako život nema smisla." Znači, da bi čovjek živio, mora postojati smisao - zašto živi. Sigurno je jedno: to što je čovjek na životu IMA svoj smisao, inače ne bi bio živ. Ruski pisac Dostojevski tvrdi: "Tajna ljudskog življenja ne leži u tome da se jednostavno živi, nego u tome, zašto se živi. Bez predodžbe o tome, zašto treba živjeti, ne bi čovjek uopće htio živjeti, pa makar sve oko njega bio kruh."
Vrlo je interesantno kakav odgovor ljudi daju na pitanje o smislu njihovog života. Neki misle da im je smisao u radu, neki u održavanju obiteljskog života, neki u karijeri i slavi, neki u očuvanju porodične tradicije i bogatstva, neki u povijesti i nauci, neki u putovanjima svijetom a neki bogataši u uživanju i zabavi.

Može li čovjek sam dati smisao svom životu?
Pitanje o smislu života seže do nadzemaljskog života, što znači da je to pitanje i religioznog karaktera, povezano s jednim svemogućim i savršenim bićem koje je cijeli svemir stvorilo.
Kršćani vjeruju da ljudski život nije nastao slučajno, nego da je taj život na zemlji poklonjen od Boga Stvoritelja. Znači, onaj koji je stvorio taj život ima razloga, zašto ga je stvorio. Već od samog početka stvaranja života, postoji njegov smisao. Prema tome možemo zaključiti, da jedino Bog poznaje smisao našega života, jer je on darovao nama taj život. U Božjim rukama nalazi se cijeli svemir, pa tako i naš život. Zbog toga čovjek može samo kroz vjeru "znati" da postoji smisao života, kada se otvori Bogu.

Čovjek sam ne može dati smisao svom životu jer ga nije sam stvorio. On može dati samo ono što ima. Budući da nam samo Bog može dati odgovor na pitanje o smislu našega života, potrebno je da živimo onako kako to Bog od nas zahtijeva



Uživati u životu

Koliko stvarno uživate u svom životu? Koliko vjerujete da je to moguće? Možda znate da biste voljeli i mogli imati više radosti u životu, ali nekako se to stalno odgađa. Možda imate osjećaj da je život kojim živite sada najbolje što možete postići?

Negdje duboko, svi osjećamo da je moguć mnogo ljepši život. Naši osjećaji nas vuku i tjeraju prema ostvarenju svojih potencijala. No to nije jednostavan proces. Čak i ako smo svjesni tog poziva, često ga odgađamo ili gušimo iz straha.

Kako bi zaboravili neispunjenost i nezadovoljstvo, koristimo različite načine da si odvratimo pažnju: od uobičajenih ovisnosti do najrazličitijih aktivnosti - bilo kakvih sporednih stvari koje nas ne ispunjavaju istinski, ali nam omogućuju da ispunimo vrijeme.

Primijetite što radite kad imate malo slobodnog vremena ili počnete osjećati blagu dosadu? Možda sjedate za kompjuter mada znate da nemate na njemu nešto stvarno bitno ili zanimljivo za činiti? Možda automatski počinjete u sebi nabrajati obaveze i planirati sljedeće dane? Možda sjedate pred televiziju? Takve beznačajne aktivnosti u početku mogu biti način opuštanja od stresa, no s vremenom se pretvoriti u naviku toliko automatsku da jedva i primijetimo kako smo se našli pred televizijom ili kompjuterom, učinili smo to bez razmišljanja i gotovo nesvjesno.

Svaka navika rezultat je nastojanja našeg mozga da što više često ponavljanih aktivnosti pretvori u rutinu i automatizam, kako bi više kapaciteta svijesti i pamćenja ostalo slobodno za učenje novog i primjećivanje što se zbiva oko nas. Što se neko ponašanje češće ponavlja, to su jače neuronske veze stvaraju u mozgu koje omogućuju da to ponašanje postane automatizirano. Zbog toga naviku nije lako odmah promijeniti, čak i ako nema emocionalne vezanosti. Potrebno je određeno vrijeme ulaganja svjesnog truda da se ostvari promjena.

Za navike kojima si odvraćamo pažnju, obično jesmo bar donekle emocionalno vezani - one su privremeni bijeg od unutarnje napetosti, prilika da na trenutak zaboravimo svoj život. To su aktivnosti koje nas ili prenose u neki drugačiji svijet - televizija, opojne droge, pa i čitanje - ili one koje nam omogućuju da zaposlimo um i suzimo fokus na emocionalno neutralne ili ugodne stvari koje nas ne opterećuju (rad na kompjuteru, čišćenje kuće i slično). Ponekad se i u vezi takvih navika zavaravamo slično kao i kad se radi o ovisnostima: mislimo nešto kao "Još danas ću malo... a od sutra posvećujem više vremena važnijim stvarima!" No to je obično zavaravanje i nije ni izdaleka tako lako provesti.

Što bi se dogodilo kad bi umjesto korištenja takvih aktivnosti ostali sa svojim osjećajima? Možda bi postali svjesni nervoze, straha, a možda i emocionalne tuposti i praznine. Biti sami sa sobom, stvarno osjećati sadašnji trenutak, dovodi nas u vezu s osjećajima koje potiskujemo. Zbog toga mnogi ljudi imaju potrebu stalno imati uključenu televiziju ili radio koji zapošljavaju svaki slobodni trenutak koji bi njihova svijest inače uhvatila, ili živjeti u budućnosti, planirajući buduća zadovoljstva. Česti su savjeti o tome da budemo prisutni u sadašnjem trenutku, no njih nije ni izdaleka tako lako primijeniti kako nam se na riječima čini. Kad to pokušaju, mnogi ljudi vrlo brzo osjete nelagodu i potrebu da si nastave odvraćati pažnju.

Odvojenost od emocija može biti ne samo posljedica, nego i uzrok bježanja od sadašnjosti. Ako potiskujemo neugodne osjećaje, nećemo biti sposobni niti uistinu uživati u onim ugodnima. Emocije ili teku ili su blokirane; nemoguće je potpuno osjećati pojedine emocije, a druge potiskivati. Tako, što više vježbate prihvaćati i voljeti i svoje neugodne osjećaje, to ste više sposobni stvarno uživati i u onima ugodnima, i tek onda možete stvarno uživati u bilo čemu što doživljavate.

Što smo više prisutni u svim svojim osjećajima, manje nam je potrebno da bi bili sretni. Možemo osjećati puninu i užitak i kad se izvana ne događa ništa ili vrlo malo. Nasuprot tome, osobe koje potiskuju svoje osjećaje mogu ih snažno doživjeti jedino pomoću intenzivnih izvanjskih situacija. Zato mnogi takvi ljudi i teže intenzivnim podražajima: horor filmovima, riskantnim aktivnostima (kockanje na velike uloge, ekstremni sportovi), pa i sadizmu ili mazohizmu. Nakon što se na te podražaje naviknu, oni im postaju nedovoljni te moraju tražiti još snažnije. U takvim aktivnostima mnogi ljudi pronalaze osjećaj prisustva u trenutku, punine emocionalnog iskustva, osjećaj protoka energije i stvarne svijesti o tome da su živi. Zbog toga i te aktivnosti često postaju zamjenska potreba i izazivaju određenu ovisnost.

Prirodno je da nam nove stvari i iskustva snažnije zaokupljaju pažnju, izazivaju emocije i posvećivanje pune pažnje sadašnjem trenutku, pa je dobro što češće ići na izlete, putovanja, iskušavati nove stvari kako bismo razbili rutinu. No, nije prirodno da se jedino u takvim situacijama osjećamo istinski živi i usredotočeni. Kako najčešće nismo svjesni koliko dubine nedostaje u našem svakodnevnom životu, počinjemo je tražiti u različitim zamjenama, obično planiranjem budućeg zadovoljstva ili kupovanju stvari. Sigurno ste već primijetili koliko se često događa da željeni predmet gotovo odmah nakon kupnje gubi svoju emocionalnu vrijednost, jer nam nije donio zadovoljstvo kojem smo se nadali. U šoping-centrima nije lako pronaći sretnu, nasmiješenu osobu! Što više netko žudi za gomilanjem stvari, to je vjerojatnije da žudi za vlastitim osjećajima, koje potiskuje. Nije lako prepoznati što se događa i izaći iz tog kruga.

Što više radite na prihvaćanju svojih osjećaja i integraciji potisnutih dijelova sebe, to vam je dostupniji puniji, bogatiji raspon emocionalnog doživljaja u svakom trenutku života. Uz to može biti potrebno uložiti malo svjesnog truda i vremena u rastvaranju starih navika i stvaranju novih - primjerice navike da se umirimo i oslušnemo što se događa u nama u trenucima kad bi inače pribjegli nekom od načina odvraćanja pažnje. S vremenom, uživanje u sadašnjem trenutku postaje sve prirodnije i lakše, bez da se moramo boriti protiv niza osjećaja koje potiskujemo. Usput možemo uštediti na stvarima koje bi inače gomilali i skupim zamjenama za ljubav i radost, za kojima više nemamo potrebu.


Marijanska svetišta

Svetište Majke Božje Loretske Zadar-Arbanasi

Arbanasi su naselje u jugoistočnom dijelu zadarskog poluotoka, dio Zadra. Naseljeno početkom 18. stoljeća inicijativom barskog i zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića doseljavanjem doseljenika (Arbanasi-Sestana) iz područja iznad Skadarskog jezera u tri doseobe. Sačuvan je autohtoni Arbanaski-Šestanski jezik (mješavina geg narječja, talijanskog i hrvatskog). Tu se nalazi crkva Gospe Loretske koja je postala svetište.

Župa Gospe Loretske smjestila se je ujugoistočnom dijelu Zadru,predio Arbanasi na kojem živi 6000 vjernika u 1600 katoličkih obitelji.
Iako se je tijekom vremena Župa Gospe Loretake proširila i na ostale zadarske kvartove kao što su Ričina ili pak dio Bulevara temelj iz kojega je i nikla ova župa je zadarski kvart Arbanasi.Kao što i samo ime kaže Arbanasi, ovaj zadarski kvart naselili su 1726/27. godinu katolici Albanci koju su već navedene godine napustili prostor današnjega Skadarskoga jezera, koji je bio sastavni dio Osmanskoga carstva, i naselili prostor današnjih Arbanasa. Raširenih ruku ih je dočekao zadarski nadbiskup (nekada barski) Vicko Zmajević koji je utemeljio župu Gospe Loretske 1734. te pomogao u izgradnji iste.
Prva crkva svojom veličinom je zadovoljavala vjerničke potrebe (jer je bila namijenjena za 50-tak doseljenih arbanaških obitelji), no tijekom vremena zbog porasti stanovništva pristupilo se je izgradnji nove prostranije, ali na mjestu već postojeće. Današnji dio prezbiterija je dio one prvotne crkve, a od starog crkvenog objekta sačuvan je jedino zvonik visok 20 m. Izgradnja nove crkve započela je 20. travnja 1906. (kada je blagoslovljen kamen temeljac) za vrijeme župnikovanja don. Fausta Matušića. Arhitekt nove crkve je bio Ćiril Metod Iveković, arhitekt Namjesništva u Zadru. Izgradnja crkve je dovršena 1907. godine kada je crkva dobila današnji oblik. Tijekom posljednjih 100 godina crkva je doživjela više obnova uvijek pazeći da se sačuva izvorni oblik građevine. U obnovama župne crkve posebno su bili zaslužni župljani ove župa, a ponajviše njezin domaći sin mons. Šime Duka, protonotor Vatikanskog arhiva. Da je vrijednost ove župne crkve kao građevine bita potvrđuje i rješenje regionalnoga zavoda za zaštitu spomeničke kulture koji je 28 lipnja 1973. uvrstio crkvu Gospe Loretske u Zadru u Registar nepokretnih spomenik kulture pod brojem 24/ 25-73.
Od 1949. godine župu Gospe Loretske vode redovnici salezijanci koji su zamijenili oce franjevce. Na prostoru župe nalazi se i samostan Školskih sestara franjevki koje također svojim radom i molitvom pomažu u sazrijevanju i rastu župe.

Svetac dana

Sveti Karlo Boromejski, biskup (1538–1584)

U plavetnim vodama jezera Lago Maggiore zrcale se Boromejski otoci. Nekoć su bili gole stijene, a sad su na njima parkovi s gajevima palmi i naranči. Da bi na njima mogao nastati raj, moralo se mučnim radom hladno kamenje nasuti i prekriti plodnom zemljom. Taj je posao izvršila obitelj Borromeo.

Na južnoj obali jezera leži grad Arona. Tu se rodio god. 1538. Carlo Borromeo, najveći čovjek svoga roda. Kako još i danas nad svim onim krajem dominira njegov ogroman kip – zvan »San Carlone« – tako je i njegova ličnost po svom utjecaju nad svim crkvenim knezovima njegova vremena. Kultiviranje boromejskih otoka nije bilo njegovo djelo, već kasnijih pokoljenja. No on je izvršio daleko važniju kultivaciju.

Njegova je zadaća bila da Crkvu sjeverne Italije, koja je tada bila samo nešto malo više od neplodnoga stijenja, pretvori u cvatući raj.

Karlo je od svojih roditelja, grofa Giberta II. i Margarete de Medici, baštinio nepokolebljivost značaja. Odgojen prema svome plemićkom staležu, zarana je došao u dodir s ljepotom što ju je pružala umjetnost njegova stoljeća. No vrlo rano suočio se i sa zlima i neugodnostima svoga vremena. Govoriti o njegovu životu znači isto tako govoriti i o zloupotrebama koje su se bile uvukle u Crkvu. Međutim, veoma je značajno za Karla Boromejskoga kako se on u svemu tome držao.

Tada su roditelji običavali određivati životni put svoje djece već u najranijoj dobi. Birali su im zvanje, stalež i bračnoga druga. Drukčije nije bilo ni kod Borromea. I oni su, kao i svaka druga značajnija obitelj raspolagali crkvenim nadarbinama. Ako je koji sin htio uživati te nadarbine, morao je dokazati da želi pripadati kleričkom staležu. Zbog toga ipak nije morao postati svećenik. Bilo je dosta primiti samo tonzuru. Budući da je Karlo imao dobivati prihode opatije u Aroni, njegovi su roditelji dali privolu da mali primi tonzuru već u sedmoj godini pa je o tome sastavljen i službeni dokument. Kao klerik Karlo je bio obvezan nositi kleričko odijelo. No taj se crkveni propis uglavnom nije obdržavao. Mnogi klerici, koji su to bili samo zbog crkvenih dobara, nosili su kleričko odijelo jedino u službenim prigodama. Tako je i Karlo i dalje hodao u baršunu, zlatu te opasan malom sabljom, kako ga prikazuju i slike toga doba. No pripovijeda se da je mali u Crkvi želio ne samo postići visoku karijeru, već i postati pravi Božji sluga. On je odredbu svoga oca ozbiljno shvatio pa mu se domala i rodilo pravo svećeničko zvanje.

Postavši već s 12 godina opat-komendatar, dohotke od te službe i časti nije uzimao za sebe, već ih je dao u korist siromaha. Ipak je preuzeo sve dužnosti što onda baš nije bilo u običaju. Tako je pokazao smisao za savjesnost i odgovornost, nesebičnost i socijalni osjećaj.

Kad mu je bilo 16 godina, poslao ga je otac na studij prava u Paviju. I dok je tamo vladao pomalo lud i raskalašen đački život zajedno s djevojkama po gostionicama, dotle se mladi Borromeo sav usredotočio na studij, a nikad nije zaboravio izmoliti propisani časoslov. Za zvanje se, dakle, Karlo ozbiljno spremao već od malena: revnom molitvom i studijem, prema onoj: »Ora et labora!« – Moli i radi!

Tri godine kasnije umro mu je otac, a kako najstariji sin Federico Borromeo nije bio sposoban razriješiti zapleteno pitanje baštine, učinio je to Karlo i to tako spretno da su se svi divili. Unatoč tim poslovima i prekidu studija, već je naredne godine sve nadoknadio te postao doktor obaju prava i to »summa cum laude«. Što sve može postići i učiniti marljivost! Lijenčina nikad ni na što ne stigne.

U to je doba Karlov ujak kardinal Giovani Medici bio izabran za papu te uzeo ime Pio IV. Spomenimo ovdje kao zanimljivost da je on jedno vrijeme bio i dubrovački nadbiskup te se rado nazivao »cardinalis ragusinus«. Dakako da kao nadbiskup nije stolovao u Dubrovniku, već je po tadašnjem običaju mjesto njega poslove nadbiskupije vodio njegov vikar.

Prigodom izbora Pija IV. sve se žurilo da čestita i mladome Papinu nećaku. Kakva mu se sad sreća smiješi! Nepotizam će opet učiniti svoje. Nasuprot kurijalnim intrigama pape su se mislile osigurati pouzdanim ljudima iz vlastite rodbine. No ta je povjerljivost mnogo puta bila i zloupotrebljavana. Na sva laskanja prijatelja Karlo je ponosno odgovarao da se neće gurati naprijed. U Rim će ići samo onda ako ga Papa bude pozvao. Nije bio karijerist.

Papa ga je pozvao i obasuo častima i službama. Premda nije studirao teologiju niti primio svete redove, već u 21. godini postao je apostolski protonotar, veliki penitencijar, šef uprave crkvene države, kancelar Crkve, kardinal, nadbiskup Milana, protektor raznih redova i država. On je bio i prvi kardinal državni tajnik u današnjem smislu, druga po važnosti ličnost u Crkvi. On drži u rukama niti papine unutrašnje i vanjske politike. Kroz njegove ruke prolazi sva korespondencija s kraljevima i biskupima.

Rezidencija kardinala državnog tajnika bila je u palači Colonna, a dvorska svita brojila mu je 150 osoba. Iako je ispočetka živio raskošno kao i svi ostali tadašnji crkveni knezovi, ipak je sve to bilo nuzgredno, a u središtu njegova života stajao je rad. Svoje brojne službe gledao je ne samo kao nešto što donosi velike prihode, već kao veliku odgovornost, a to je nadasve pozitivno. Imao je veoma razvijen osjećaj odgovornosti. Prilike su u odnosu prema Papi, za vladavine Pavla IV., s vladarima i rimskim pukom bile veoma napete i mladi je kardinal pokazao mnogo diplomatske vještine da sve dovede u normalnu kolotečinu. Uspio je besprimjerno.

Neshvatljivo je kako je mogao obavljati toliko poslova. Bio je pravi fenomen radne sposobnosti, a i to je neprocjenjiva prednost. Bio je čovjek izvanredno jake volje. Kad bi se ražestio, znao je mucati. No i to je svladao i postao je jedan od najvećih propovjednika svoga vremena.

Spavao je samo pet sati. I tako je kraj svih svojih poslova pronalazio vremena za molitvu i studij. Kako je bio dobro potkovan u oba prava, tako o filozofiji i teologiji nije imao gotovo ni pojma. No jakom voljom i marljivošću popunio je i tu rupu studirajući skolastike i stoike. Uvečer bi u vatikanskim vrtovima okupljao oko sebe odlične duhove. Tako je nastala Akademija u kojoj su bili kao članovi i mnogi kardinali. U tim krugovima održavala su se predavanja i diskusije o raznim znanstvenim temama. Neka su od tih predavanja kasnije i tiskana pod naslovom Vatikanske večeri. I tako su zajednički sastanci ušli u povijest duha.

Smrt Karlova starijega brata tako ga je potresla da je odlučio postati posve drugi, još bolji: dao se stoga zarediti za svećenika i biskupa. Započeo je samotnički, strogi i isposnički život i nije se više predavao nikakvim ispraznostima. Otpustio je velik dio svoje dvorske pratnje. Velikim mu je prijateljem i savjetnikom postao sveti Filip Neri.

Velika je zasluga sv. Karla da je nakon mnogih pregovora uspio nadvladati mnogobrojne diplomatske i organizacijske poteškoće da bi se mogao nastaviti i dovršiti obnoviteljski Tridentski sabor. I tako se sabor nakon dugog prekida opet sabrao. Karlo Boromejski bit će jedan od najrevnijih provoditelja u život svega onoga što je zaključio Tridentski sabor.

Milano nije 80 godina vidio svoga biskupa, već su ga zamjenjivali generalni vikari. Karlo je pošao u Milano u svoje nadbiskupsko sjedište. Tamo je najprije sredio prilike u nadbiskupskom dvoru, a onda se dao na obilaženje svoje nadbiskupije. Putovao je pješke ili jašući na konju. Sazivao je pokrajinske sinode na koje su dolazili njegovi biskupi sufragani, a bilo ih je 15. Takvih je sinoda održao 6, a za vlastitu nadbiskupiju 11. U govoru što ga je izrekao na posljednjoj sinodi između ostaloga rekao je i ovo:

»Svi smo doduše slabi, priznajem, ali nam je Gospodin Bog dao sredstva kojima se možemo, ako hoćemo, lako pomoći. Onaj bi svećenik zacijelo htio posjedovati neporočnost života za koju uviđa da se od njega traži, biti suzdržljiv i pokazivati, kako se dolikuje, anđeosko vladanje. Međutim, ne pomišlja da se za to prihvati sredstava: moliti, izbjegavati razgovore zlih kao štetne i opasne prisnosti.

Onaj se opet tuži da, kad uđe u kor, da moli psalme i kad ide slaviti misu, odmah mu dušu obuzme tisuću stvari koje ga odvlače od Boga. Ali što to čini prije nego stupi u kor ili k misi u svetištu, kako se spremio, koja je sredstva uzeo i upotrijebio da očuva sabranost?

Želiš li da te poučim kako ćeš napredovati iz kreposti u krepost i, ako si već u koru sabran, kako ćeš drugi put biti još sabraniji i tvoj prinos Bogu još miliji? Slušaj što ću ti reći. Ako je u tebi već zapaljen neki žižak božanske ljubavi, nemoj ga smjesta izdati i izložiti vjetru. Tiganj drži zatvoren da ne ohladi i izgubi toplinu. Izbjegavaj – koliko možeš – rastresenost; ostani sabran s Bogom, izbjegavaj isprazne razgovore.

Dužnost ti je propovijedati i poučavati? Trudi se i prioni uz ono što je potrebno da tu dužnost valjano obaviš. U prvom redu sam čini, propovijedaj životom i vladanjem da ne bi oni koji vide da jedno govoriš, a drugo radiš, ismijali tvoje riječi i vrtjeli glavom.

Jesi li ti dušobrižnik? Nemoj zbog toga zanemariti brigu o sebi. Nemoj se tako izdašno drugima porazdijeliti da tebi od tebe ne bi ništa preostalo. Treba da se sjećaš duša kojima si na čelu, ali tako da sebe ne zaboraviš.

Shvatite, braćo, ništa nije tako potrebno svima crkvenim ljudima koliko mislena molitva koja sve naše djelovanje prethodi, prati i slijedi. Molit ću psalme, veli Prorok, i razumjet ću. Obavljaš li sakramente, misli, brate, što činiš; ako slaviš misu, razmatraj što prikazuješ; moliš li psalme u koru, misli kome i što govoriš; ako dušama ravnaš, misli kojom su krvlju oprane. I tako nek se sve vaše obavlja u ljubavi. Tako ćemo lako moći nadvladati sve poteškoće koje, to je nužnost (u to smo naime postavljeni), danomice mnogobrojne, doživljavamo. Tako ćemo imati snage da Krista rodimo u sebi i u drugima.«

Sv. Karlo se marno brinuo za duhovnu obnovu biskupa, klera i puka. Tu su mu pomagali oratorijanci sv. Filipa Nerija, isusovci, a i on je sam osnovao oblate sv. Ambrozija. Za puk se brinuo i preko katehista. Na njegov poziv javilo se 2.000 muževa i žena spremnih poučavati u vjeri. Te katehiste organizirao je u Bratovštini kršćanskoga nauka i napisao im priručnik koji je jedno »remek-djelo odgojne mudrosti« (D. Petry).

Bio je čudo radinosti. Njegova korespondencija u Ambrozijanskoj biblioteci broji 268 folijanata, a sadrži 35.000 pisama.

Umro je god. 1584., relativno mlad, u dobi od 46 godina, iscrpljen molitvom, pokorom, napornim radom, brojnim putovanjima – stizao je i u najudaljenije i najzabačenije predjele svoje nadbiskupije – a osobito nesebičnim zalaganjem i služenjem svima za vrijeme velike pošasti kuge u Milanu. Umro je, ali i mrtav još govori kao jedan od divova biskupskoga pastorala.

Svi koji danas slave svoj imendan, Karolina, Karla, Karlo, Drago Dragutin Dragica, neka je sretan i blagoslovljen imendan

malo odmori

Zapošljavanje
- Kako stojite sa stranim jezicima?
- Odlično! osim hrvatskoga svi drugi jezici su mi strani.

Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je, za sve nastradale u prometnim nesrećama, da osjete i u tim trenutcima snagu milosti Božje, i da ih dobri Bog sačuva od svih zala duše i tijela

Neka vam je današnji dan radostan i blagoslovljen, vaš don Marin

<	studeni, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (12)
Studeni 2013 (23)
Listopad 2013 (19)
Rujan 2013 (19)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv