Uz godinu vjere
Zašto vjerovati u Boga?
“Vjera daje sigurnost onomu čemu se nadamo, osvjedočenje o onom što ne vidimo. U njoj stari postigoše sjajno svjedočanstvo. Vjerom spoznajemo da je svijet Božjom riječju načinjen, tako da iz nevidljiva postade vidljivo.” Heb 11, 1 -3 “Poslije tih događaja dođe riječ Gospodnja Abramu u jednom viđenju ovako: « Ne boj se, Abrame ! Ja sam tvoj štit; tvoja plača bit će vrlo velika.» Abram odgovori: « Ah Gospodine, Bože, što mi možeš dati kad moram živjeti bez djece i Damaščanin Eliezer Bit će posjednik mojega imutka ?» I Abram nastavi: « Eto, nisi mi dao potomstva, i tako će moj domaći sluga biti moj baštinik. «Ali mu odmah riječ Gospodnja dođe ovako: « Ne će taj biti baštinik, nego onaj koji će izaći od tebe bit će tvoj baštinik.» Pa ga izvede van i reče mu: « Pogledaj na nebo i prebroji zvijezde, ako ih možeš prebrojiti !» I onda nastavi: «Toliko će biti tvojega potomstva. « Abram povjerova Gospodinu i on mu to primi u zaslugu.” Postanak 15, 1-6
Vjerojatno je svaki čovjek ponekad razmišljao o tome, da je njegov život u moći nekakvih viših sila. Svaki narod je u prošlosti imao svoja božanstva i načine obožavanja. Danas se mnogo ljudi ubraja među nevjernike, a riječ Bog im ništa ne govori. Smatraju da ne treba ničemu vjerovati, a prihvaćaju samo što ima smisao i što se može razumom potvrditi. Ni jedan čovjek ne može biti zadovoljan samo time u što se može uvjeriti, što može potvrditi. Svaki od nas mora djelovati i odlučivati također i na osnovi povjerenja. Tako smo u stvarnosti svi «vjernici».
Naša vjera ne mora nalikovati na pobožnost. Vjerujemo, na primjer, da ima smisla živjeti. Nadamo se, da ćemo uspjeti. Uvjereni smo da se isplati biti dobar i poslušan. Sve to ne bismo znali (kada bi trebalo) racionalno objasniti. To je samo naš unutarnji osjećaj, cilj života i stav – dakle vjera. Idemo i dalje pa ćemo reći; da bi čovjek ustao iz kreveta, prije svega, treba vjerovati da to ima smisla i da se isplati. Netko vjeruje da se isplati živjeti za svoju obitelj. Drugi živi za posao. Treći za častoljubivost. Nekome za život treba malo, a drugi opet svoje ciljeve postavlja visoko. Vjera je poput smjernice. To je naš životni put i cilj. Vjera nam pomaže prebroditi svakodnevne prepreke i nevolje. Vjerovati znači, da nam je do nečega stalo i uglavnom smo za to voljni i nešto žrtvovati. Biti čovjek, živjeti sadržajno i nečemu težiti – sve je to pretpostavka, da čovjek u nešto vjeruje, nečemu se nada, nečemu se veseli, nešto voli i svemu tome želi biti vjeran. To mogu biti različite vrijednosti, ali čim su za nas važnije, to više vrijede, više im vjerujemo, više ih cijenimo i spremni smo ih štititi.
Čemu vjerovati?
Znači, nije pitanje zašto vjerovati, već čemu vjerovati? Svaki čovjek si izabire što je za njega u životu najvažnije. Čemu će dati prednost i po čemu će se orijentirati. Kod te odluke, dobro je znati u čemu se razlikuju pojedine vjere i životni ciljevi. U čemu je kršćanska vjera jedinstvena i drugačija od ostalih mogućnosti, koje nam se nude?
Za kršćanstvo je mjerodavno, da sva nada, radost i odlučnost ima povezanost sa Isusom iz Nazareta. Bog želi da naš život bude što sličniji Isusovom zemaljskom životu. Isus nas oslobađa od obveze da nešto moramo dokazati i ispuniti, te nam nudi dolazak k Bogu bez ikakvih prepreka. Zbog bolje predodžbe, pokušajmo na nekoliko primjera pokazati u čemu se razlikuje vjera, koja je usredotočena na Isusa Krista, od ostalih vjera i životnih smjernica.
Da bismo pojednostavili, navest ćemo neke primjere. Kršćanstvo nudi put, na kojem čovjek slobodno odlučuje, a za svoje odluke snosi odgovornost. Kršćanstvo ne prihvaća predodžbu da je naš život unaprijed sudbinom određen. Kršćanstvo daje svima istu priliku. Štiti slabe, bolesne, siromašne i neuspješne. Za Isusa Krista svi ljudi su jednako važni. Zato se ne može dati prednost silnim ljudima, zdravim i uspješnim ili dati prednost određenoj skupini ljudi. Kršćanstvo se ne protivi zemaljskom životu. Kršćani nastoje poboljšati i urediti svijet u kojemu žive .Vjeruju da nam Bog već sada pomaže i želi samo najbolje. Isusovo uskrsnuće daje nadu, ali kršćani ne misle da je zemaljski život samo predigra onoga što nas čeka poslije smrti. Kršćanska vjera, usprkos krutoj realnosti života, poziva na veselje, odlučnost i zahvalnost. Snagu i pomoć ne traži u čovjeku, već u Bogu. Nastoji se osloboditi rasuđivanja i misli, koje potiču pesimizma i razmišljanje o ljudskoj ispraznosti. Kršćanstvo govori o Bogu, koji je dragovoljno postao jedan od nas, i darivao nam je ono što sami nismo mogli postići. Kršćanstvo ne smatra da čovjek može svojom vlastitom snagom i sposobnosti postići savršenstvo i umaći «dolini suza».
Sažeto o vjeri
Sažeto rečeno; posebnost biblijske objave očituje se u tome da dolazi kao ponuda od «odozgor». Teologija govori o Božjem otkrivenju. O nečem, što čovjeka nadmašuje i suprotno je njegovom očekivanju i rasuđivanju. Biblija govori o tome, da Bog ulazi u naš život kao izazov, koji se razlikuje od naše predodžbe i nade. Za kršćane je ovaj izazov poziv ka vjeri, koju nismo izmislili, ali smo i van našeg očekivanja bili pozvani. Milost, na koju nismo računali, i put koji nismo naslućivali. Ljudi svoja razmišljanja iskazuju kroz to, što im se pokazalo kao dobro, cijenjeno i korisno i to projiciraju u svoj vrijednosni sustav.
Naši osobni ideali, nade i nazori razlikuju se od većine religija i životnih smjernica. Mogu to bit mišljenja plemenita, praktična, stoljećima provjerena, a mnoga i slična kršćanstvu – ali su izvedena prije svega iz ljudskog iskustva, očekivanja i potrebe. Kršćanstvo mnoge ove vrijednosti prihvaća, ali osnova, temelj i izvor ne ovisi o našim željama i predodžbi. (J.G.)
Molitva: Gospodine Bože, molimo te da nam podariš vjeru koja će biti od tebe, i da naš život bude prožet onim vrijednostima i nadanjima koje su u skladu sa tvojom voljom. Molimo te to po Kristu našemu Gospodinu i Spasitelju. Amen!
Pustiti Isusa u kuću
Biblijsko razmišljanje uz 31. nedjelju kroz godinu
U nedjeljnom evanđeoskom odlomku sveti Luka nam opisuje Gospodinov susret s nadcarinikom Zakejom koji se zbio prilikom Gospodinova dolaska u Jerihon. Dok se mnoštvo guralo oko Gospodina Isusa, središnji i ključni trenutak je rečenica koju je izgovorio susrećući jednog pojedinca u cijelom tom metežu: Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući. Iz spomenutoga odlomka razabiremo kako je Gospodin Isus zanemario mnoštvo koje se natiskivalo i guralo oko njega, svjesno izabirući Zakejevu kuću za svoje odredište, pa i pod cijenu da kritiziraju njegov potez, što su i činili mrmljajući. Jer njegov izbor Zakeja i njegove kuće mnoge je nukao da osporavaju njegov potez kao primjeren, jer je Zakej slovio za grješnika, što znači da su oni njegov potez tumačili kao potporu ovom grješniku. Vjerojatno su sebe smatrali dostojnijima da se k njima svrati, nego što je to mogao biti Zakej carinik, dok je Gospodin, na opće iznenađenje, izabrao čovjeka koji nije imao ni u dalekoj primisli da će Gospodin taj dan provesti baš kod njega u njegovoj kući.
Premda Zakej nije imao namjeru primiti Isusa u svoju kuću, kad se to pak dogodilo, onda je shvatio koji je dar primio, te se nije ustručavao iz toga izvući svaku blagodat i blagoslov Božji. Stoga bi i nama bilo vrlo korisno kad bismo propitali što je nama činiti da dođemo do iste blagodati i blagoslova koje se događa kad primimo Gospodina u svoju kuću. Jer nedvojbeno je da mi svi, manje ili više, imamo takvu nakanu ili želju koju je imala velika većina onoga mnoštva koje je pratilo Gospodina dok je ulazio u Jeruzalem. Takva namjera ili želja uopće po sebi nije loše, ali je mnogo korisnije imati Zakejev stav, jer je on iz ove situacije najviše naučio i najviše plodova primio. Dobro je onda vidjeti kako je njemu to pošlo za rukom.
Ponajprije Zakej nije unaprijed pravio računicu s Gospodinom, prilično svjestan svoje grješnosti i položaja koji je imao među svojim sunarodnjacima. Nije se prema Gospodinu odnosi kao prema nekome koga je trebalo iskoristi kako bi utvrdio vlastiti položaj u društvu ili sačuvao stečene društvene povlastice i ugled. Premda se popeo na stablo, nije to učinio kako bi Gospodina promatrao s visoka, nego, naprotiv, to je bio dokaz njegove naravnosti. Nije imao pretenzije ugrabiti dio slave i časti, pa se zato nije ni naguravao s drugima kako bi pozvao znamenitog učitelja u svoju kuću. U njemu je bila isključivo želja da vidi tko je Isus, a ne da Isus vidi njega, i eventualnu njegovu moć, čast i bogatstvo kojima se ljudi redovito hvale pred drugima.
Nukan ovom željom previdio je samo jedno. Previdio je da će Učitelj podići glavu i da će se njihovi pogledi susresti, te da će mu taj pogled prodrijeti do duše. Do tada nije ni znao koliko može biti snažan i prodoran Božji pogled, a kad se to zbilo, osjetio je da postoji pogled koji spašava. Onaj tko želi okušati isto iskustvo tražeći blizinu s Gospodinom, ne može tvrditi da je s Gospodinom i da je Gospodin s njime, ako se međusobno izravno i neposredno gledaju u oči pogledom koji sve kazuje, pogledom koji spašava. Sve umijeće života je sadržano upravo u tome: susresti se s Bogom oči u oči, te dopustiti da stane vrijeme, zaboraviti sve druge brige i interese, a jedino spoznati sebe i njega. Samo tako je Zakej mogao Isusa pustiti u svoju kuću, kao što to i nama ostaje jedini blagoslovljeni način Gospodnjeg pohoda. U protivnom njegova prisutnost u nama i pored nas ostaje besplodna i beskorisna. On nam je nadohvat ruke, ali naš duhovni život ostaje isti, ostaje mlak i prazan, bezličan i suhoparan. Zato je potrebno težiti k tome da susretnemo njegov pogled, to jest dopustiti mu da nas pronikne pogledom do dna duše.
A kad se to već dogodi, drugo što trebamo učiniti je da žurno reagiramo na svaku Gospodinovu riječ, poput onoga što je učinio Zakej. Kad mu je Isus rekao da žurno siđe, Zakej je to i učinio. Ako i kad stvarno susrećemo Gospodina, onda doista žurnošću pokazujemo koliko nam je do toga stalo, koliko smo snažno doživjeli ulazak Boga u vlastitu dušu. Ako u vjerničkom životu doživljavamo mlakost, ako nemam žara za duhovna dobra, ako ne plamtimo željom da susretnemo Isusa i da on dođe k nama, onda je doista to pokazatelj kako uopće ne živimo kao oni koji susreću živoga Boga. Ako reagiramo s mlakošću i bezvoljnošću na duhovne poticaje, ako nemamo želje osloboditi se mana i nesavršenosti, ako ne osjećamo potrebu uhvatiti se u koštac s grijehom, zlom i strastima, onda je to samo potvrda da ne vjerujemo živo i ne ljubimo žarko samoga Boga, pa i onda kad se naguravamo u njegovoj blizini. Jer nije dovoljno naguravati se u njegovoj blizini, nego stati pred njega i dopustiti mu da nas pogleda, te ga potom ugostiti u svojoj kući, iznoseći pred njega svoj život.
Stoga nam je ovaj evanđeoski događaj da se preispitamo koliko je stvarno Gospodin Isus stanar naše kuće na način na koji je pohodio Zakeja. Dopustimo mu da nam pogledom prodre do dubina duše, te žurno se stavimo njemu na raspolaganje. Ne oklijevajmo i ne pravimo računice s njime, nego izvršimo što od nas traži, jer je za naše dobro da sve što imamo uložimo za spasenje. Ne proračunavajmo svoju korist od njega, jer bismo se mogli preračunati, nego radije slušajmo dok nas iznutra potiče na dobro velikodušnog darivanja. Primimo žurno Gospodina pod svoj krov, ali ne besplodno i formalno, nego žarko i s ljubavlju, jer to je nešto najljepše što nam se u životu može dogoditi, kako bismo i sami čuli one neprocjenjive riječi: Danas je došlo spasenje ovoj kući!
Post je objavljen 04.11.2013. u 11:31 sati.