misao dana;
"Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus."
Ef 2, 19 - 20
meditacija dana;
TI ME GLEDAŠ
Gdje je Bog? Ima li negdje prostor gdje Bog nije?
Bog nije samo stvorio svijet i nas ljude nego sve i uzdržava. Što to znači? To znači da Bog svakog trena stvara tebe, mene, svijet. On svakog trenutka kaže svakoj stvari i situaciji u životu: neka bude. Kad bi se samo na trenutak udaljio od nas, mi bismo prestali postojati. Sutrašnji dan ne postoji. Bog ga mora stvoriti, a tako i tebe u njemu. Bog te, dakle, stalno stvara. Stalno je uz tebe. Svaki tren tebe hoće. Ti mu se sviđaš. Tebe voli i želi da živiš na Zemlji i u vječnosti. Sviđa mu se baš takva tvoja egzistencija.
Ali, ti mu se opireš. Strah te da netko drugi ne vodi tvoj život. Tako ne prihvaćaš ono što Bog hoće. Kad pristaneš na ono što on čini, kad povjeruješ daje to on na djelu u tvom životu i* da ti s njime nitko ne može ništa, tad će se tvoj život početi mijenjati. Tad mu, naime, vjeruješ i dopuštaš mu da čini svoj divan plan na tebi. Tvoja sreća počinje cvasti.
Gdje je, dakle, tebi Bog? Baš tebi, gdje je?
Što znači ‘vjerujem u uskrsnuće tijela’?
Kršćansko vjerovanje – ispovijest naše vjere u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga i u njegovo stvoriteljsko, spasiteljsko i posvetiteljsko djelo – dostiže vrhunac u proglašenju uskrsnuća mrtvih na kraju vremenâ i vjere u vječni život.
Čvrsto vjerujemo i čvrsto se nadamo, da će, kao što je Krist zaista uskrsnuo od mrtvih te živi zauvijek, isto tako pravednici poslije smrti zauvijek živjeti s uskrslim Kristom, i da će ih on uskrisiti u posljednji dan. Kao što je bilo njegovo, tako će i naše uskrsnuće biti djelo Presvetog Trojstva: Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama (Rim 8,11).
Izričaj “tijelo” (doslovno “put”, meso) označuje čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti. ”Uskrsnuće tijela” znači da poslije smrti neće živjeti samo duša, nego da će i naša “smrtna tijela” (Rim 8,11) oživjeti.
Vjerovanje u uskrsnuće mrtvih bilo je bitna sastojnica kršćanske vjere od početka. “Uvjerenje je kršćana: uskrsnuće mrtvih; vjerujući to, jesmo (to što jesmo)”: (…) kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo! Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. (…) Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih (1 Kor 15,12-14.20).
Kristovo i naše Uskrsnuće
Bog je uskrsnuće mrtvih postupno objavljivao svome narodu. Nada u tjelesno uskrsnuće mrtvih nametnula se kao unutarnja posljedica vjere u Boga stvoritelja čitava čovjeka, s dušom i tijelom. Stvoritelj neba i zemlje jest i onaj koji vjerno drži svoj savez s Abrahamom i njegovim potomstvom. Pod tim dvostrukim vidikom počet će se izražavati vjera u uskrsnuće. U svojim kušnjama mučenici Makabejci priznaju:
Kralj svijeta će nas, “zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni” (2 Mak 7,9). “Blago onom koji umire od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti” (2 Mak 7,14).
Farizeji i mnogi Isusovi suvremenici nadali su se uskrsnuću. Isus ga čvrsto naučava. Saducejima koji ga niječu odgovara: “Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama ni sile Božje?” (Mk 12,24). Vjera u uskrsnuće zasniva se na vjeri u Boga koji nije “Bog mrtvih, nego živih” (Mk 12,27).
Još više: Isus vjeru u uskrsnuće povezuje sa svojom osobom: “Ja sam uskrsnuće i život (…)” (Iv 11,25). Sam će Isus Krist u posljednji dan uskrisiti one koji budu u njega vjerovali i koji budu blagovali njegovo tijelo i pili njegovu krv. Već odsada on za to daje znak i zalog vraćajući život nekim mrtvima, najavljujući time vlastito uskrsnuće, koje će ipak biti drugačijeg reda. O tom jedinstvenom događaju on govori kao o “znaku Jone” (Mt 12,39), o znaku Hrama: naviješta svoje uskrsnuće treći dan nakon smrti.
Biti Kristov svjedok znači biti “svjedok njegova uskrsnuća” (Dj 1,22),[540] biti jedan od onih koji su “s njime pošto uskrsnu od mrtvih zajedno jeli i pili ” (Dj 10,41). Kršćanska nada u uskrsnuće posve je određena susretima s uskrsnulim Kristom. Uskrsnut ćemo kao i on, s njime i po njemu.
Kršćanska je vjera u uskrsnuće od početka nailazila na neshvaćanja i protivljenja. ”Ni u jednoj drugoj točki kršćanska vjera ne susreće toliko otpora kao u pogledu uskrsnuća tijela”. Općenito se dosta lako prihvaća da se ljudski život poslije smrti nastavlja na duhovan način. Ali kako vjerovati da ovo tijelo koje je tako očito smrtno može uskrsnuti na vječni život?
Kako uskrsavaju mrtvi?
Što znači “uskrsnuti”? Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća.
Tko će uskrsnuti? Svi ljudi koji su umrli: “koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv5, 29).
Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: “Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!” (Lk 24,39); ali se nije vratio u zemaljski život. Tako će isto, u njemu, “svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju”; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u “tijelo duhovno” (1 Kor 15, 44):
Ali, reći će netko: Kako uskrsavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći? Bezumniče! Što siješ ne oživljuje, ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno (…) Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; (…) i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi (…) Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost (1 Kor 15,35-37,42.52-53).
To “kako” nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom. Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu:
Jednako kao što kruh, koji je od zemlje, pošto primi Božje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva.
Kada? Konačno “u posljednji dan” (Iv 6,39-40.44.54;11,24), “na svršetku svijeta”. Uskrsnuće mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom (paruzijom):
Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arhanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu (1 Sol 4,16).
Suuskrsli s Kristom
Ako je istina da će nas Krist uskrisiti u “posljednji dan”, istina je također da smo, na neki način, s Kristom već uskrsnuli. Zahvaljujući Duhu Svetome, kršćanski je život već odsad na zemlji sudjelovanje u smrti i uskrsnuću Kristovu:
(…) s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih (…). Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi s desna Bogu! (Kol 2,12; 3,1).
Sjedinjeni s Kristom po krštenju, vjernici imaju već sada stvarnog udjela u nebeskom životu uskrsnuloga Krista, ali taj život ostaje “skriven s Kristom u Bogu” (Kol 3,3). S njim nas zajedno “uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu” (Ef 2,6). Hranjeni njegovim tijelom u euharistiji, već sada pripadamo Tijelu Kristovu. Kad uskrsnemo u posljednji dan, tada ćemo se i mi “s njime pojaviti u slavi” (Kol 3,4).
U iščekivanju tog dana, tijelo i duša vjernika već sudjeluju u dostojanstvu “biti u Kristu”; odatle proizlazi dužnost poštivanja svoga tijela, ali i tijela drugih, posebno onih koji trpe:
Tijelo pripada “Gospodinu i Gospodin tijelu. Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? (…) Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama koga imate od Boga, te niste svoji (…). Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!” (1 Kor 6,13-15.19-20).
Umrijeti u Kristu Isusu
Da se uskrsne s Kristom, treba umrijeti s Kristom, treba se “iseliti iz tijela i naseliti kod Gospodina” (2 Kor 5,8). Pri tom “odlasku” (Fil 2,23), koji je smrt, duša se dijeli od tijela. Ona će se sa svojim tijelom sjediniti u dan uskrsnuća mrtvih.
Smrt
“Zagonetka ljudskog položaja dostiže vrhunac pred smrću”. U nekom smislu, tjelesna je smrt naravna, ali za vjeru, ona je, u stvari, “plaća grijeha” (Rim 6,23) I za one koji umiru u milosti Kristovoj, ona je sudjelovanje u smrti Gospodnjoj, da bi mogli sudjelovati i u njegovu uskrsnuću.
Smrt je kraj zemaljskoga života. Nas je život odmjeren vremenom, tijekom kojega se mijenjamo, starimo, te se, kao kod svih živih bića na zemlji, smrt javlja kao normalan svršetak života. Taj vid smrti pridaje hitnost našim životima: spomen na našu smrtnost služi također da nas podsjeti kako za ostvarenje svoga života imamo samo ograničeno vrijeme:
I sjećaj se svoga Stvoritelja u dane svoje mladosti, (…) prije nego se vrati prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao (Prop 12, 1. 7).
Smrt je posljedica grijeha. Kao vjerodostojni tumač nauka Svetog pisma i Predaje, crkveno Učiteljstvo uči da je smrt ušla u svijet zbog ljudskog grijeha. Iako čovjek posjeduje smrtnu narav, Bog je odredio da ne umre. Smrt je dakle protivna naumu Boga Stvoritelja; ona je ušla u svijet kao posljedica grijeha. ”Tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio posteđen da nije sagriješio”, postala je tako čovjekov “posljednji neprijatelj”, koji treba biti pobijeđen.
Smrt je po Kristu preobražena. I Isus, Sin Božji, podnio je smrt, svojstvenu ljudskom stanju. Ali, usprkos strahu pred njom, prihvatio ju je činom potpunog i slobodnog podlaganja volji Očevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov.
Smisao kršćanske smrti
Zahvaljujući Kristu, kršćanska smrt ima pozitivan smisao. “Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” (Fil 1,21). “Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti” (2 Tim 2,11). Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krštenju sakramentalno već “umro s Kristom”, da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to “umiranje s Kristom” te ispunja naše utjelovljenje u njega, u njegov otkupiteljski čin:
Dobro je za me da umrem u (eis ) Krista Isusa, više nego da vladam krajnjim dijelovima zemlje. Njega tražim, koji je za nas umro; njega hoću, koji je za nas uskrsnuo. Moje se rođenje približuje (…). Pustite me da primim čisto svjetlo; kada dođem tamo, bit ću čovjek.
U smrti Bog čovjeka zove k sebi. Zbog toga kršćanin može prema smrti osjetiti želju kakvu je iskusio sveti Pavao: “Želja mi je otići i s Kristom biti” (Fil 1,23); i on može svoju smrt preobraziti u čin poslušnosti i ljubavi prema Ocu, po primjeru Kristovu:
Moja je zemaljska želja razapeta; (…) u meni živa voda romoni i kaže mi: “Dođi k Ocu!”
Želim vidjeti Boga; a da ga vidim, moram umrijeti.
Ja ne umirem, ulazim u život.
Kršćanski je pogled na smrt izvanredno dobro izražen u crkvenom bogoslužju:
Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.
Smrt je svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća, svršetak vremena milosti i milosrđa koje mu Gospodin pruža da ostvari svoj ovozemni život prema Božjem nacrtu i da odredi svoju konačnu sudbinu. Kada završi “jedini tijek našeg zemaljskog života”, više se nećemo vratiti da živimo druge zemaljske živote. Ljudi samo jednom umiru (Hebr 9,27). Poslije smrti nema “ponovnog rađanja” (“reinkarnacije”).
Crkva nas potiče da se pripremimo za čas smrti (“Od nagle i nepripravne smrti, oslobodi nas, Gospodine”, Litanije svih svetih), da molimo Majku Božju da nas zagovara “na času smrti naše” (Zdravo Marijo), da se utječemo svetom Josipu, zaštitniku dobre smrti:
U svakom činu i misli tako se vladaj kao da ćeš danas umrijeti. Kad bi imao čistu savjest, ne bi se mnogo bojao smrti. Bolje je čuvati se grijeha nego izbjegavati smrt. Ako danas nisi spreman, kako ćeš biti sutra?
Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu tjelesnu Smrt, kojoj nijedan čovjek ne može izbjeći. Jao onima koji umiru u smrtnome grijehu; blago onima koje smrt nađe po tvojoj svetoj volji, jer im druga smrt neće nanijeti zla.
Marijanska svetišta
MEĐUGORJE
Prema nalazištima u pećinama okolice Medjugorja pretpostavlja se da je čovjek u tome kraju živio u vremenu starijeg i mlađeg kamenog doba. Bakarni predmeti nađeni na ovim prostorima svjedoće o starijem brončanom dobu i prisustvu Ilirskih plemena. Iz tog vremena potječu utvđena naselja, gradine, i drugi ostaci kao što su nadgrobni tragovi.
U vrijeme rimskog carstva ovaj kraj je pripadao neronskom okrugu.
Početkom 7. stoljeća medjugorski kraj naseljavaju Hrvati. Regija Brotnjo kojoj pripada Medjugorje postoji kao plemenska zajednica na čelu sa županom.
Regija Brotnjo pripada Humskoj zemlji sve do 1322. godine kada je pripojena Bosanskoj državi. Od 1375. godine to područje pripada ugarsko-hrvatskom kralju Ljudevitu I.
Iz perioda srednjeg vijeka najpoznatiji ostaci tadašnje civilizacije su stečci. Sa motivima čovjekolikih križeva.
U periodu od 12. stoljeća Medjugorski kraj je bio glagoljsko područje dok u drugoj polovici 12. stoljeća prevladava pismo bosančica.
Kršćanstvo u Medjugorju javlja se još u vrijeme rimskog doba što svjedoče i brojni ostaci starokršćanskih crkava. Doseljeni Hrvati vrlo rano prihvaćaju kršćanstvo.
U13. stoljeću u Humsku zemlju kojoj pripada Medjugorje dolaze misionari Dominikanci i nakon njih franjevci koji imaju velike zasluge u učvršćenju katoličke vjere i crkve.
Nakon turskih osvajanja 1463. godine život tadašnjeg stanovništva je bio iznimno težak . Djelovanje franjevaca na ovim prostorima imalo je veliki značaj u opstojnosti života, vjere i kulture.
1892.godine utemeljena je župa Medjugorje.
Uz čvrsti i nepokoleblivi temelj franjevaca i katoličke vjere Medjugorski kraj je odolijevao raznim tlačenjima i osvajanjima koje se sastojalo od fizičkog i mentalnom zlostavljanja. Od turskog zuluma, preko austrougarske monarhije pa do srpske monarhijske i komunističke vladavine.
Medjugorje, u pismenim tragovima, datira od 1599. godine kao samostalna župa.
Sadašnja župa je osnovana 1892. godine. Župa je posvećena s. Jakovu zaštitniku hodočasnika .
1969. godine dovršena je je župna crkva koja je posvećena sv. Jakovu Zebedejevom.
Nakon 1981. godine piše se drukćija povijest.
Za milijune hodočasnika Međugorje je mjesto gdje su se licem u lice susreli Nebo i zemlja. I mada vrh Katoličke crkve još nije priznao Gospina ukazanja u Međugorju za njih je Međugorje najpoznatije rimokatoličko svetišta na svijetu.
Prije 1981. godine za Međugorski krš, crvenu zemlju i siromaštvo su rijetki znali. Ali upravo takvo mjesto je Nebo izabralo da pošalje poruku svijetu preko Blažene Djevice Marije Kraljice Mira. Nakon te '81. godine dolazi do razvoja vjerskog turizma. Međugorje postaje jedno od najvećih turističkih središta BiH. Godišnje ga posjeti oko milijun vjernika i nevjernika iz cijelog svijeta.
U Međugorju hodočasnici mogu uživati u mediteranskoj klimi. Njihovi domaćini su Hrvati, katolici koji su kroz duge godine Gospina ukazanja uspjeli milijunima hodočasnika iz cijelog svijeta osigurati sve potrebne sadržaje kako bi njihov boravak bio što ugodniji.
Vrh Katoličke crkve još nije zvanično priznao istinitost Gospinih ukazanja u Međugorju.
Centar vjerskog života u Međugorju je crkva sv. Jakova koja je smještena u centru mjesta. Današnja župna crkva dovršena je 1969. godine i posvećena je Sv. Jakovu Zebedejevom zaštitniku hodočasnika. Prva crkva građena je 1897. godine, ali nakon prvog svjetskog rata, zbog nestabilnosti je neupotrebljiva. Inače, sadašnja župa je osnovana 1892. godine
Ono što krasi Međugorje je kameni križ koji se nalazi na vrhu brda Križevac. Sagrađen je 1933. godine za 1900 godišnjicu razapeća Isusa Krista. Na križu je napisano: Isusu Kristu, Otkupitelju ljudskog roda, u znak svoje vjere, ljubavi i nade, u spomen 1900. godišnjice Muke Isusove.
Na području općine Čitluk, u Gradnićima, nalazi najstariji vinski podrum u Hercegovini, da je tu također jedna od najstarijih pučkih škola koju je osnovao fra Didak Buntić, da u Brotnju postoji na desetine stećaka, o Malom lapidariju u Čerinu, kasnoantičkom kamenom sarkofagu s križem i na desetine drugih znamenitosti kojima Brotnjo obiluje.
SVETAC DANA
SVETA KATARINA, djevica i mučenica
Najpoznatija svetica Katarina u povijesti književnosti svakako je sv. Katarina Sienska, u povijesti duhovnosti sveta Katarina Genovska, a u pučkoj pobožnosti sveta Katarina Aleksandrijska, koju danas slavimo. Šteta samo što je i njezin život ovijen legendom, lijepom doduše, ali bi nam bilo daleko draže o njoj ono što je povijesno pouzdano i zajamčeno.
Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali "Kinom staroga svijeta". O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama. Radilo se o legendama kojima je bilo više stalo do pobude, nego do povijesti. Isto, na žalost, moramo ustanoviti i za Pussio sanctae Catharinae martyris.
Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inačicama. Jedna je od njih i ova:
"Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio.
Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava." Prema toj legendi anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas. Egipatski predsjednik Anvar El Sadat kraj tog je samostana 19. studenoga 1979. započeo gradnjom velikog religioznog središta za tri jednobožačke religije: kršćansku, židovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao 10 zapovijedi, bude mjestom molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu.
Malo odmori
Kako to?
- Tata kako to da si oženio upravo mamu?
- Sine, na to pitanje ni sam nisam znao odgovor.
Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za snagu naših obitelji, koji su ovih dana izvrgnuti svakakvom sramočenju, da izdrže i uspiju u svojim nakanama života.
svim Katarinama želim sretan i blagoslovljen imendan, od srca vam želim radost današnjega dana, vaš don Marin
Post je objavljen 25.11.2013. u 08:46 sati.