Cor Unum
srijeda, 06.11.2013.
misao dana
" Tko se ne zna smijati za njega je život izgubio svaku radost i svoju svježinu. A tko se zapravo smije iz sveg srca, taj ne može imati zlu savijest." Charles Oeser
meditacija dana
Živjeti je radost
Radost je posljedica odluke za život, za čovjeka i ta odluka dovodi do smisla.
Prava radost proizlazi iz spoznaje da je čovjek darovan i ljubljen, zaštićen i siguran jer ga je zamislila i oblikovala sama Dobrota i Ljubav. Unatoč patnji i negativnostima, moguća je radost! Radost se događa onog trenutka kad se čovjek opredjeli za život i za sebe. Živjeti – to je najljepši poziv i smisao svakog čovjeka.
Prihvatiti svoj život iz Stvoriteljeve ruke kao originalni dar, začuditi se nad tim veličanstvenim darom i u svakom trenutku svjesno i slobodno zapažati i podržavati život u sebi i oko sebe – to je put u radost.
Život je neuništiv,
vječan je,
on jednostavno jest,
jer život je sam Bitak
u kome sve drugo postoji
pa tako i čovjek.
Hoćeš li se kao čovjek opredijeliti za svoju originalnost i vrijednost osobe i tako koračati svakog trenutka u život ili ćeš se neprihvaćanjem takve istine o sebi opredjeliti biti izvan života? Odluka je na tebi!
Život treba osobu i osobi daje egzistenciju.
Jesi li ikada razmišljao o tome da si ti kao čovjek i osoba najvažniji? Jesi li ikada razmišljao da je tvoj život samo tebi darovan i da to kako ćeš živjeti prvenstveno ovisi o tebi i tvojoj slobodi? U svojoj slobodi se možeš uvijek iznova odlučivati za život. Darom života postao si Stvoriteljev partner koji može sudjelovati u izgrađivanju i razvijanju života.
Izvor života je Stvoritelj, naš darivatelj – to je bitak; apsolutna dobrota, ljepota, istina, ljubav.
Svaka DOBROTA omogućava život,
svaka ISTINA oslobađa život,
a svaka LJUBAV i LJEPOTA izgrađuje život.
Ulazak u dobrotu, istinu, ljubav i ljepotu znači početak života.
To konkretno znači odlučiti se od danas misliti, govoriti i činiti samo dobro.
Idemo svi zajedno učiti (rasti i razvijati se) i ljubiti!
Vrijeme je za život!
Hajdemo živjeti!
Radost u Crkvi
Gledajući na radost iz jedne druge perspektive, pokušao sam ustanoviti mjesto radosti i humora u Isusovom životu, u Božjoj naravi i naravi našeg odnosa s Bogom. Možda je mnogima ovo nejasno, jer smatraju Crkvu i svece ali i one koji rade unutar zajednica jako ozbiljnima, ovdje donosim nekoliko primjera iz života naše Crkve, naših svetaca.
Franjo je bio jedan radostan čovjek. Mislim da se oko toga možemo složiti. To nipošto ne znači da je cijeli život proveo u blaženom zanosu propovijedajući pticama. Doživio je on u svom životu mnoge patnje (stigme, bolesti itd.). Ipak vjerujem da je svima nama, kada zamišljamo sv. Franju, u glavi slika nasmiješenog čovjeka. Franjini životopisci opisuju Franju kao čovjeka koji je sebe cijelog predao Bogu. To je bio izvor njegove radosti i u trenutku smrti.
U tom smislu, Franjo nije jedinstvena figura u povijesti Crkve. Puno je papi, svetaca, blaženika i slugi Božjih koji su ostali zapamćeni po svojoj radosti. Pogledajmo primjer uskoro svetoga pape Ivana XXIII. koji je, između ostalog, ostao zapamćen i po svom smislu za humor. Ovo je samo jedna od brojnih anegdota, još iz vremena dok je bio apostolski nuncij u Francuskoj:
Apostolski nuncij u Parizu jednom je za vrijeme svečanog ručka sjedio odmah do odlične gospođe, previše razgoljene. Kad je doneseno voće na stol, on uzme jabuku i pruži je gospođi. Pošto se ona čudila toj inicijativi, nuncij doda: “Molim, gospođo, izvolite uzeti. Eva je opazila da je gola tek kad je pojela jabuku.”
Ako su radost i smijeh bili sastavni životi tih uzora kršćanskog života, ne bi li trebali biti i važan do naših života? Ili je puka slučajnost što je za mnoge svece zabilježeno da su i u najtamnijim trenutcima svog života bili radosni? Pogledajte samo primjer sv. Lovre koji je, dok su ga Rimljani živog palili, svom mučitelju rekao: „Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!“
Zašto su onda na slikama sveci ugl. smrknuta, ozbiljna lica? Pogledajte malo po svojim crkvama. Uvjerit će te se da je tako. Možda se dio toga može pripisati povijesnim i umjetničkim razlozima. Ipak, smatram da je najveći razlog to što Crkva (pojedinci unutar Crkve) sebe shvaća previše ozbiljno. Što pod tim mislim? Kada razmišljamo o Bogu i o svom putu ka svetosti, postajemo svjesni Božje veličine i težine našeg poziva. Tada postoji opasnost da nas (o)zbiljnost stanja u nama i oko nas zatvori u jednu čahuru koja nam onemogućuje da vidimo da je život u radosti najradikalniji način prihvaćanja naše zbiljnosti.
Naravno, postoje stvari koje doista treba shvatiti ozbiljno. Treba znati s čime se i na koji način može šaliti. No, to ne govori ništa o radosti u našim životima. Na radost smo pozvani, no to često ostaje samo na riječima. U teoriji znamo da je Bog svemoguć i puno smo puta čuli da je on došao da naša radost bude potpuna (Iv 17,13). Zašto onda hodamo svijetom smrknuta lica?
Što znači „biti radostan“ za jednog kršćanina?
Crkva je sačinjena od ljudi od kojih mnogi nesumnjivo imaju smisla za humor. No i mnogi od njih će kad se priča o Bogu i vjeri odjednom postati veoma ozbiljni. Zašto smatramo da taj dio naše osobnosti nema mjesto u odnosu s Bogom? Bog želi nas cijele – i dobro i loše. To bi trebali upamtiti i ne zatajiti Bogu nijedan dio nas.
U Crkvi postoje i ljudi koji su introvertni i treba im duže vremena da bi se opustili u nekom društvu i ljudi koji misle da nisu duhoviti. No, to ne znači da je radost rezervirana samo za neke. U ljudskoj naravi je da koristi osmijeh i humor kao izraze unutarnjeg stanja. Humor nam pomaže u prenošenju neke poruke, on ima i svoju terapeutsku svrhu, pomaže nam da se opustimo, olakšava nam socijalne interakcije. Možda nismo ni svjesni koliko nam je smijeh potreban.
Treba uočiti i da je humor izvrsno sredstvo evangelizacije. Na Internetu se mogu naći razne stranice, blogovi, video uradci i sl. koji na pomalo šaljiv način svjedoče duboke istine naše vjere. Zapitajte se: zašto bi se netko htio pridružiti skupini smrknutih ljudi? Nažalost, mnogi tako vide nas kršćane. Ljudi izvan Crkve ne vide osmijehe dobrodošlice na licima vjernika. Umjesto toga, često ih dočekuju pogledi puni osude i riječi neodobravanja. No to nije pravo lice Crkve.
Što svatko od nas može napraviti da se ta slika promijeni? Humor je samo jedan, iako veoma bitan, vanjski način izražavanja radosti. Biti radostan ne znači nužno da ćemo se svi cijelo vrijeme smijati i šaliti. Kao što već rekoh, sve ima svoje mjesto i vrijeme. S nekim stvarima se ne bi trebalo šaliti. No možda možemo početi s nečim drugim: s manje ogovaranja, manje brige oko nepotrebnih sitnica i puno više ljubavi.
Radost kršćanina izvire iz potpunog pouzdanja u Boga i njegovu Riječ. Radosno lice je lice iz kojeg isijava ljubav i djetinja bezbrižnost unatoč životnim olujama. Bog od nas ne traži da uvijek budemo nasmijani, pogotovo ako to ne odražava ono što osjećamo. On samo želi da mu vjerujemo. On samo želi da se pouzdamo u njegov plan za nas. Ako vjerujemo da je Bog dobar i da nas voli, onda se možemo bez straha opustiti i veselo kročiti stazom života, znajući da smo u dobrim rukama.
Postoji li razlika između sreće i radosti?
Kratko i jasno: da, postoji. U svakodnevnom govoru razlika između sreće i radosti nije toliko bitna, pa se te dvije riječi nerijetko koriste kao sinonimi. No za nas vjernike je bitno da razumijemo nijanse koje odvajaju ta dva pojma.
Zašto? Zato što se radost u Bibliji spominje preko 160 puta a sreća manje od 10.
Sreća ovisi o prolaznim stvarima i trenutnoj slici života. Sretni smo ako nam se u tom trenutku desi nešto dobro. No radost je nešto drugo. Radost proizlazi iz jedne dublje stvarnosti koja promatra cjelinu čovjeka i njegovog života. Mogli bi reći da je radost stanje, što bi značilo da nije tako prolazna kao sreća.
Sretni smo kad nam je dobro, nesretni kad nam nije dobro. No radosni možemo biti i kad nam je dobro i kad nam nije dobro. Za nas vjernike, radost je uzdanje u Boga koji je Ljubav i Dobrota. Nešto što izvire iz Boga, čvrsto je i može izdržati i najžešće napade zla. Zato je radost ne samo poželjan već i nužan dio našeg vjerničkog života. Ona je bitan dio našeg odnosa s Bogom, naš štit i naše oruđe.
Zato, budimo radosni! Imamo više nego dovoljno razloga za to.
Reče mu gospodar: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.“ Mt 25,23
Marijanska svetišta
Svetište Majke Božje od Kamenitih vrata
Majka Božja od Kamenitih vrata je zaštitnica Grada Zagreba.
Blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, koji se slavi 31. svibnja, ujedno je i Dan Grada Zagreba.
Kamenita vrata ostatak su utvrde kojom je bio opasan Gradec. Vrata vjerojatno postoje od 1266. godine, iako se spominju tek 1429.
Često su bila pregrađivana, a nisu ih zaobišli ni veliki požari.
Kamenita vrata su najpoznatija kao zavjetna kapelica sa slikom Majke Božje od Kamenitih vrata.
Naime, u velikom požaru koji je izbio 31. svibnja 1731., slika Majke Božje, koja je prije stajala iznad gradskih vrata, nađena čitava i neoštećena usred vatre i pepela, a samo je okvir izgorio. Iste je godine slika postavljena u barokni oltar u udubljenju prolaza Kamenitih vrata.
Umjetničku, baroknu ogradu izradio je 1778. godine zagrebački majstor Ivan Korta.
Slika Majke Božje prikazuje Gospu kao vladaricu sa žezlom u lijevoj ruci, dok desnom pridržava malog Isusa, a on u lijevoj ruci drži mali globus.
Slika je izrađena na lanenom platnu veličine 57x47 cm. Prilikom dvijestote obljetnice čudesnog očuvanja Gospine slike, 31. svibnja 1931. godine, svečano je okrunjena zlatnom krunom. 31. svibnja 1991. godine svečano je proslavljena 260 obljetnica svetišta, a zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić proglasio Majku Božju Kamenitih vrata zaštitnicom Grada.
svetac dana
--------------------------------------------------------------------------------
Sveti Leonard je jedan od veoma popularnih svetaca u srednjoj Europi, odakle je njegovo štovanje došlo i u hrvatske krajeve, osobito u Međumurje te samoborski kraj. Jedan učenjak kaže da je njemu u čast podignuto ništa manje nego 600 crkava i kapela, u koje valja ubrojiti i crkve i kapele u našim krajevima, od kojih je, svakako, najljepša ona u Kotarima kod Samobora, što se ubraja medu najvrednije barokne kulturne spomenike Hrvatske.
Sv. Leonard je prisutan i u toponomastici, po njemu se, naime, nazivaju neka mjesta, ali isto tako i u folkloru, narodnim običajima.
Sv. Leonard si je iskupio naročito veliko poštovanje i slavu za vrijeme križarskih vojna, kad je po njegovu zagovoru bio oslobođen iz sužanjstva slavni križar Boemund od Antiohije. On je upao u ropstvo muslimanima godine 1100., a iz njega je oslobođen po svečevu zagovoru dvije godine kasnije. Vrativši se u Europu, darovao je svetištu Saint-Leonard-de-Noblac srebrne verige, slične onima što ih je kao zarobljenik nosio. Kako se onda mnogo govorilo i pisalo o slavnim vitezovima i križarima, jasno je da je pobožnost jednoga Boemunda prema sv. Leonardu djelovala na pučku maštu, pa i na srce, te su ga u toj pobožnosti mnogi nasljedovali šireći tako posvuda svečevo štovanje. Sveti Leonard iz Noblaca ili Limogesa u Francuskoj bio je, zapravo, svetac otkriven tek početkom XI. stoljeća, otkad potječu i prvi njegovi životopisi, koji su prilično legendarni. I oni su širili svečevu slavu i štovanje. Navodimo sve te povijesne činjenice da nam bude jasno odakle je došlo do tako velike popularnosti sv. Leonarda.
Leonard se rodio u Galiji za vrijeme cara Anastazija koji je vladao između 491. i 518. godine. Rodio se u krilu plemićke obitelji, a njegovi su roditelji bili intimni prijatelji velikoga francuskog kralja Klodvika koji je malome Leonardu bio krsni kum. Znamo iz povijesti da se Klodvik kao prvi Franački knez pokrstio, a za njim i njegovi Franci pa je to krštenje bilo presudno i za budućnost Evrope jer će Franci kasnije stvoriti na Zapadu najjaču državu.
Kad je Leonard odrastao, nije se - kako su to inače činili plemićki sinovi - posvetio vojničkom staležu, već se radije stavio u službu sv. Remigija, koji je postao nadbiskup u Remisu. Znamo da je taj svetac krstio Klodvika: Kako je sv. Remigije bio prijatelj s kraljem Klodvikom, imao je povlasticu da vrati slobodu svima zarobljenicima na koje bude naišao; istu je povlasticu zatražio i Leonard, dobio je i njome se u korist zarobljeniku više puta poslužio. Ne zaboravimo da je to bilo u doba seobe naroda, u jednom burnom razdoblju, kad je bilo toliko nevinih zarobljenika.
Kralj je ponudio Leonardu i časti i biskupsko dostojanstvo, no svecu nije bilo stalo do ljudske slave, moći i ugleda jer je želio živjeti prema Evanđelju. Zato se povukao u samoću, najprije kod sv. Maksimina u Micyu, a zatim u obližnju okolicu Limogesa, usred šume koja se zvala Pavum. Tamo je provodio pustinjački život molitve i pokore.
Jednoga je dana Leonardovu samoću prekinuo kralj Klodvig, koji se s velikom pratnjom nalazio u lovu. S kraljem je bila i kraljica, koju su baš tada spopali nenadano porođajni bolovi. Molitva i briga sv. Leonarda osiguraše kraljici sretan porod. Kralj je u zahvalu dao Leonardu jedno zemljište kraj izvora i sredstva da ondje sagradi samostan i crkvicu u čast Majke Božje. Pokraj toga samostana razvilo se kasnije i naselje, što je na početku pokrštavanja europskih naroda manje-više svagdje bila praksa. Godina smrti sv. Leonarda nije nam poznata, no zato nam je poznata njegova slava u kršćanskome puku, koja je samo odsjev one slave što je uživa u blaženome gledanju Boga.
Malo odmori
Pomoćnik
- Zar ste sami ulovili sve ove ribe?
- Ne1 Imam jednog crva koji mi pomaže!
Nakana današnejga dana u mlitvi i žrtvi je za sve ljude koji neprimjetno rade u svojim uredima na dobrobit našega naroda, da osjete radost i snagu za svoj neumorni rad, za svoj život.
Neka vam je svima radostan i blagoslovljendanašnji dan, stavite osmjeh u srce ali i na lice, ti si danas najvažniji čovjek na svijetu i nema drugoga, vaš don Marin
