Cor Unum

četvrtak, 31.10.2013.

misao dana:
"Sav je život borba između dobra i zla kojom dolazimo Idealu našega života: Svevišnjemu".
Blaženi Ivan Mertz

meditacija dana
Svetost - Sv. Maksimilijan Kolbe
Svetost, dakle, nije raskoš, nije povlastica pojedinaca, ona je nužda ljudske naravi, našega razvoja, prvi uvjet i cilj našega poziva. Nije li Isus rekao: 'Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac?' Dakako, savršeni toliko koliko je moguće u našoj ljudskoj uvjetovanosti, u suradnji s Božjom milosti. Konkretno, to se ostvaruje ovako: Božja volja mora postati našom voljom. Zar ljubav nije podvrgavanje volji i želji ljubljenoga? To je sve. Tako razumljivo i tako jednostavno.

Ali - priznajem - teško ostvarivo! Nemoguće - bez trajnog sudjelovanja s Božjom milosti, bez sredstava koja nam je Gospodin pružio na raspolaganje. A to je molitva, poniznost, poslušnost, razmišljanje u tišini pred Presvetim, odricanje, žrtva, blagovanje Tijela Gospodnjeg...

Teško, jest, teško, ali je moguće. Zapamtite: Ne postoji ni jedan herojski čin što ga ne možemo ostvariti uz pomoć Bezgrešne! Ljubimo Boga njezinim srcem! U tome je sva tajna.


Svetost - poziv svih kršćana

''Svetost nije privilegij tek neke manjine. Svetost je, jednostavno, dužnost svih nas kršćana. Ustvari, ako naučimo ljubiti, naučit ćemo biti i sveti. Svetost je obveza svakog kršćanina, moja i tvoja.'' (Majka Terezija)
Mozaik je umjetničko djelo kojega čine sitni dijelovi različitih tvari, boja i oblika. Oblici i boje, skladno složeni, čine ljepotu privlačnu za oko, smirujuću za dušu koja se zna diviti. Ljudski život je kao ploha za mozaik. Nečija veća, nečija manja. Svaka misao, želja, odluka, svako djelo i nedjelo jesu 'materijali' od kojih se slaže mozaik našega života. Dok smo živi imamo prilike uljepšavati i dotjerivati svoj mozaik. A kad nas Bog pozove onda ćemo skupa s njim pogledati taj svoj mozaik i vidjeti što smo učinili od svoga života. Naročito kad ga usporedimo s originalom koji je Bog zamislio.

A Bog je čovjeka zamislio za ljubav. Ljubiti Boga i čovjeka znači biti svet. Živjeti u ljubavi ovdje na zemlji znači steći 'sposobnosti' za život u nebu. Jer, tamo ostaje samo ljubav. S druge strane, ljubav je težnja svih ljudi. Onih koji vjeruju kao i onih koji ne vjeruju. U konačnici su svi ljudi pozvani na svetost, jer su stvoreni za ljubav. Ali nama kršćanima svetost je nešto prirođeno.

Korijeni svetosti

Budite sveti, jer svet sam ja! (Pnz 11,45) To je Božji poziv upućen njegovu narodu u Starom zavjetu. Bog, tri puta Sveti, izvor je svake svetosti. Njegova svetost je nedostupna. On očituje svoju svetost po svojoj volji otkrivajući svoju slavu i moć, ali i svoje milosrđe, čudesnu zaštitu i nenadana izbavljenja. No, On je jedini dobar i izvor života, kako to molimo u kanonu mise. On želi očitovati svoju svetost preko ljudi. Zato traži pravo bogoštovlje. Kad se časti njegovo sveto Ime, kad se valjano vrši sveto bogoslužje jasno se objavljuje njegova slava. On je sebi pridržao i posvetio neka mjesta, osobe, predmete i vremena. To je odijeljeno od svijeta i pripada Bogu. No, svetost tih osoba i predmeta nije iste naravi kao Božja svetost. Oni su izuzeti od svijeta i profanog značenja i određeni za očitovanje Božje svetosti. Bog je sebi izabrao čak čitav narod, narod njemu posvećen. Taj narod na poseban način mora očitovati Božju svetost svojim posvećivanjem. Narod se mora očistiti od svakoga grijeha koji je nespojiv s Božjom svetošću. Mora prinositi žrtve za očišćenje od grijeha. Ali nisu dostatne samo izvanjske žrtve. Više vrijede unutarnje: pravednost, pokornost, ljubav i milosrđe. (Usp. Rječnik biblijske teologije, 1312-1316)

Isusova svetost

Isusova svetost je povezana s njegovim bogosinstvom i prisutnošću Duha Božjega u njemu. To je rečeno Mariji kod naviještenja njegova rođenja: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.'' (Lk 1,35) Isusova djela, čudesa i naučavanje znakovi su njegove svetosti. Pred njim se čovjek osjeća grešnikom isto kao i pred Bogom (usp. Lk 5,8; Iz 6,5) Isusova svetost je ista kao i svetost Boga. Isus je sebe prinio kao žrtvu za svoje koje je ljubio i tako ih posvetio. Bog ga je uskrisio na slavu i život, a kršćani imaju udjela u životu Krista uskrsloga po vjeri i krštenju, kojim bivaju pomazani Duhom Svetim. Kršćani su sveti po prisutnosti Duha Svetoga u njima. Dakle, Duh Sveti je djelitelj posvećenja. Njegova prisutnost je trajna. Stoga apostol Pavao tvrdi da su kršćani hramovi Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6, 19), naziva ih svetima u svojim poslanicama. (Usp. RBT, 1317-1319)

Različiti putevi a isti cilj

Iako u Crkvi svi ne idu istim putem, ipak su svi pozvani na svetost. (usp. LG 32) Redovnici svjedoče da se svijet ne može preobraziti i Bogu prikazati bez duha blaženstava. Laici pak traže Božje kraljevstvo baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu. (usp. LG 31) Svi su vjernici pozvani i dužni da teže za svetošću i savršenošću u vlastitom staležu. (usp. LG 42) Jer biti svet - to je zadaća koju imamo po krštenju. Trebamo živjeti kao sveti izabranici Božji. Trebamo se suobličiti slici Sina Božjega. Zato svetost ne bi trebala biti neka teška zadaća. To bi trebao biti radostan poticaj na neporočan život djece Božje. Ali znamo da nam Božji i naš neprijatelj postavlja različite zamke da bi nas skrenuo s puta svetosti. Tako nastojanje oko svetosti postaje borba. Životi svetaca koji su nam od Crkve stavljeni kao uzori govore o borbi, o neprestanoj budnosti i naporu. Dakako, i o velikoj radosti koju Bog dariva svojim izabranima. No ne smijemo misliti da su samo neki izabrani. Svi koji su kršteni već su izabrani i pozvani živjeti sveto.

Lako je biti svet

Zar zaista? Možda. Jer ne 'proizvodimo' mi svetost. Bog je svet i on nam daruje udio u svojoj sreći, u svojoj svetosti. Jedan suvremeni mistik ovako razmišlja o svetosti:
- Svetost je nesebičnost. Ona je nešto spontano. Nje ne možemo biti svjesni. Kad postanemo svjesni svoje svetosti ona postaje mučna i pretvara se u farizejstvo kojim se hvalimo pred drugima. Svetost je nešto prirodno. U njoj možemo samo uživati čineći dobro i ne pripisujući sebi nikakve zasluge.
- Svetost nije naporna. Napor može promijeniti tvoje ponašanje, ali ne može promijeniti tebe. Napor koristi ako želiš staviti hranu u usta, ali ti ne može dati tek. Može ti pomoći da ostaneš u postelji, ali ti ne može donijeti san. Napor nema moći stvoriti ljubav ili svetost. To je moguće samo razumijevanjem i svjesnošću. Ili dopuštanjem da nam ih Netko daruje.
- Za svetošću se ne može žudjeti. Ako za njom žudiš pa je ne postigneš, bit ćeš tjeskoban i nezadovoljan. A to upravo ubija sreću koju želiš postići. Treba se prepustiti Svetome. Tada svetost neće biti naš uspjeh ili zasluga. (usp. Anthony de Mello: Poziv na ljubav, str. 54.57)
Zar je to malo? Ili jednostavno i lako? Boraviti u sjeni Svetoga, a nas toliko toga odvlači od Njega? No, i u tome nam pomaže sam Sveti.

Putevi sredstva svetosti

Bog je ljubav. Tu ljubav Bog je razlio u naša srca po Duhu Svetom koji nam je dan (usp. Rim 5,5). Ljubav kojom ljubimo Boga iznad svega i i bližnjega radi Boga dar je Duha. Da bi taj dar poput dobrog sjemena mogao u nama rasti dužni smo koristiti sredstva koja nam nudi Crkva (usp. LG 42):
Radosno slušanje Božje riječi
Vršenje Božje volje
Sakramenti, osobito Euharistija
Sudjelovanje u svetim činima
Postojana molitva
Samozataja
Djelotvorna ljubav
Rast u svim krepostima

Pozvani na svetost

Piše: Tanja Popec

Božji ugodnici iz hrvatskoga naroda
Što je svetost?

Svi vjernici pozvani su na svetost! "Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" (Mt 5,48), poziva nas Isus po kojem smo već odjeveni plaštem svetosti. Kako? Ako milost Duha Svetoga prebiva u nama, onda je kršćanin zaista dotaknut dodirom same Božje svetosti, jer je kršten Duhom Svetim, a on je neraskidiva veza Oca i Sina, i po Sinovu obećanju daje se i nama. Svetost, dakle, nije ništa drugo nego aktivna suradnja s primljenom milošću. Katekizam Katoličke crkve kaže da je "Ljubav Kristova u nama vrelo svih naših zasluga pred Bogom. Milost nas po djelatnoj ljubavi sjedinjuje s Kristom tako da jamči nadnaravno značenje naših čina i do-sljedno njihovu zaslužnost pred Bogom i pred ljudima. Sveci su uvijek bili živo svjesni da su njihove zasluge čista milost" (KKC, 2011.)

Rast u svetosti vodi prema sve intimnijem sjedinjenju s Kris-tom. No, to sjedinjenje nije samo radi pojedinca, već kako bi svijet po njegovu životu i djelima spoznao milost, ljubav i slavu Božju koja se želi učiniti dostupna svima. Iskustvo apostola Pavla pokazuje da put svetosti i savršenstva prolazi kroz križ i duhovni boj. Sv. Grgur Nisenski o tome kaže: "Tko se penje, neprestano ide od početka k početku: nikada ne prestaje počinjati. Tko se penje, nikada ne prestaje željeti što već poz-naje."

Hrvatska svetost

U povijesti hrvatskoga naroda veliki je broj primjera kako se u svakodnevni život može utjeloviti aktivna suradnja s Božjom milošću. Ona se događa u mučeništvu, kreposnom životu, ljubavi prema bližnjemu. Ima razne oblike, a jedan cilj: biti putokaz prema Kristu. Naša su tri sunarodnjaka prepoznata kao uzori svetosti u sveopćoj Crkvi. Šestero je blaženika posebno istaknuto našem narodu za nasljedovanje. Tijekom povijesti, kada su postupci za beatifikaciju bili drugačiji od današnjih, bilo je i više blaženika, a značajno je spomenuti da i u novije doba ne nedostaje Božjih ugodnika iz hrvatskoga naroda. Neki od njih su sluge i službenice Božje, a za mnoge se pokreću postupci i prikupljaju informacije i svjedočanstva o kreposnom i svetačkom životu.

Tijekom povijesti mijenjao se način beatifikacije. Tako, prema staroj praksi Crkve, iz hrvat-skoga naroda ima još blaženika čije je štovanje u prošlosti bilo rašireno. No, danas je svedeno samo na mjesne crkve. Osim toga, postoje i kandidati redovničkih zajednica koje Crkva nije beatificirala, ali se štuju unutar zajednica iz kojih potječu.

Blaženici iz Kotorske biskupije:
Bl. Marin iz Kotora, franjevac, mučenik. Živio je u XIII. stoljeću. Papa Nikola IV. poslao ga je sa fra Ciprijanom iz Bara u Srbiju da suzbija patarenstvo (bogumile). Iz Srbije Marin je pošao u Tatarsku (Krimea), gdje je podnio mučeničku smrt 1288. godine.

Bl. Marin (mlađi) iz Kotora, franjevac mučenik. Živio je u XV. stoljeću. Papa Siksto IV. poslao ga je 1472. godine kao svog poslanika k perzijskom šahu Ussun-Assanu zbog nekih crkvenih pitanja, te ujedno da ga pridobije za borbu protiv Turaka koji su već bili osvojili Carigrad. Godine 1472. Turci su ga ubili.

Bl. Grgur iz Kotora, franjevac. Živio je i djelovao u Kotoru u XIII. i na početku XIV. stoljeća. Papa Klement V. poslao ga je u Srbiju da ondje radi na sjedinjenju s Rimskom Crkvom. Umro je na glasu svetosti 15. prosinca 1308. godine. Liturgijski se slavi 13. prosinca.

Bl. Adam iz Kotora, franjevac. Preminuo je na glasu sve-tosti u Kotoru, tijelo mu je pokopano na otoku Gospe od Milosti. Bio je propovjednik i subrat u misionarstvu bl. Antunu, dračkom nadbiskupu. Liturgijski se slavi 31. srpnja.

Bl. Rafael iz Barlette, servit. Rodio se u Kotoru i stupio je kao brat laik u servitski samostan u Barletti. Isticao se karitativnom djelatnošću. Umro je klečeći pred oltarom na glasu svetosti 1566. godine.

Padre Angelico (Ivan Krstitelj Martinelli). Rodio se 13. studenog 1832. godine u Castel Baronese (Verona), a umro na glasu svetosti u Kotoru, 23. travnja 1879. godine. Njegovi zemni ostaci počivaju u crkvi sv. Nikole na Prčanju. Isticao se samaritanskim radom, osobito kada je u Kotoru i Boki 1867. godine harala kolera. Krijepio je umiruće od kojih su svi bježali. Pripadao je reformiranim franjevcima Mletačke provincije.

Iz ostalih naših krajeva:
Oton iz Pule (XIII. st. – 14. prosinca 1241.), jedan od prvih sinova sv. Franje u Istri. Pripisuju mu se čudesna ozdravljenja bolesnika koji su bolovali od oduzetosti, sljepoće, nijemosti, slomljenih kostiju.

Julijan iz Bala (oko 1300., Bale, između Rovinja i Pule – 1. svibnja 1349.). Bio je franjevac koji se odlikovao kreposnim i svetim životom. Sv. Stolica je potvrdila njegovo štovanje 1910. godine dekretom u kojem navodi da je "bio krepostan u riječi i djelu, raspaljen božanskom ljubavlju, pun revnosti u spašavanju duša, obilazio u svetoj službi istarska sela i gradove šireći i unoseći mir i slogu među zavađene građane". Spomendan mu je 1. svibnja.

Jakov Zadranin, franjevac (oko 1400., Zadar - 27. travnja 1490., Bitetto). Bio je brat redovnik. Tijekom života osobito se isticao darom proroštva i raznih čuda. Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 1700. godine za cijeli Franjevački red. Leon XIII. dopustio je da se štuje u Zadarskoj nadbiskupiji, a Časoslov i Misal franjevačkih zajednica hrvatskoga jezičnog područja donose tekstove za liturgijsko štovanje bl. Jakova.

Fra Anđeo Zvizdović (današnje Uskoplje, 1420. – Fojnica 7. lipnja 1498.). Bio je svećenik, franjevac i upravitelj Bosanske franjevačke kustodije. Ovaj uzoran redovnik kreposnog i svetačkog života kao blaženik se štuje u Franjevačkom redu.

Katarina Kosača Kotromanić (1425., Blagaj kod Mostara - 25. listopada 1478., Rim). Bila je žena bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Udajom za njega, primila je katoličku vjeru. Pred turskom najezdom sklonila se u Dubrovnik, pa potom u Rim. Njezino dvoje djece odvedeno je u tursko roblje, a muž ubijen. Nakon toga postala je franjevačka trećoredica i posvetila se Bogu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu. Štuje se u franjevačkim zajednicama u Bosni.

Sluge i službenice Božje:
Radi se o vjernicima kreposna života, koji su umrli na glasu svetosti. Za ovdje spomenute proveden je pos-tupak nakon kojega im je pripisan naslov "sluga Božji". No, postulature i promicatelji kauza i dalje rade na pripremi materijala i dokumentacije za beatifikaciju.

1. Klara Žižić (Promina kraj Drniša, 1626. - 21. rujna 1706., Šibenik). Utemeljiteljica je hrvatske redovničke zajednice "Družba sestara franjevki od Bezgrješne" sa sjedištem u Šibeniku. Klara je prihvatila redovnički način života sv. Franje s posebnim naglaskom na zajedništvo, siromaštvo i pokoru. Osobito je pomagala siromašnima i nemoćnima za vrijeme turskih progona. Biskupijski postupak za njezinu beatifikaciju otvoren je u Šibeniku 2004. godine.

2. Nikola Bjanković, biskup makarski (1695.-1730.). Zbog pokorničkog i svetog života, kršćanskih kreposti i učenosti, te apostolske revnosti, za života je bio smat-ran vjernom slikom dobroga pastira, izgledom kanonika, uzorom svećenika, živim ogledalom kršćana. Čašćen je kao apostol Dalmacije i susjednih hrvatskih pokrajina Bosne i Hercegovine. Osamdesetih godina XIX. stoljeća pokrenut je informativni proces za njegovu beatifikaciju.

3. Fra Šimun Filipović (Seona, župa Bijela u BiH, 1732. – Ripatransone 1802.) Iz bosanskog sela otišao je u kontemplativnu samoću talijanskog samostana Ripatransone. Zbog kreposnog življenja nazivali su ga: duša blažena i sveti čovjek. Uprava Franjevačke provincije pokrenula je postupak za njegovu beatifikaciju. Otvoren je 1875. godine.

4. Ana Marija Marović (7. veljače 1815., Venecija – 3. listopada 1887., Venecija). Njezini roditelji potječu iz Boke Kotorske. Umrla je u Veneciji na glasu svetosti. Osnovala je redovničku družbu čija je karizma bila spašavanje posrnulih djevojaka, a istaknula se i u karitativnom radu. Papa Pio IX. rekao je za nju: "Evo svetice koja ne prorokuje." Godine 1993. završen je proces za njezinu beatifikaciju, a 2007. godine izdan je Dekret o njezinim herojskim krepostima.

5. Josip Stadler (Slavonski Brod, 24. siječnja 1843. - Sarajevo, 8. prosinca 1918.). Bio je vrhbosanski nadbiskup i utemeljitelj Družbe sestara služavki Malog Isusa. Karizma Družbe: briga za siromašnu i napuštenu djecu, te za starije osobe i siromahe. Posebno se istaknuo radom, osim na vjerskom, i na prosvjetnom, kulturnom i nacionalnom planu. Osnovao je sirotišta za djecu i starački dom, a Katedralu u Sarajevu i Vrhbosansku nadbiskupiju posvetio je Srcu Isusovom. Pokopan je u sarajevskoj katedrali. Na njegovu je grobu molio papa Ivan Pavao II. prigodom prvog posjeta Sarajevu, 12. travnja 1997. godine. Postupak za Stadlerovu beatifikaciju pokrenut je 2002. godine.

6. Dr. Josip Lang (Lepšić kraj Ivanić-Grada, 1857. - Zagreb,1924.). Bio je pomoćni zagrebački biskup i veliki dobročinitelj. Posjećivao je bolesne, osobito sirotinju, a osim duhovno, i materijalno je pomagao onima koji su u bijedi živjeli po podrumima, tavanima i potkrovljima. U tijeku je postupak za njegovu beatifikaciju. U Zagrebu djeluje Zaklada "Biskup Josip Lang" za pomoć siromašnim starijim ljudima.

7. Fra Vendelin Vošnjak (1861. - 1933.) Bio je prvi provincijal franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu. Umro je na glasu svetosti, a crkveni postupak za njegovu beatifikaciju završen je 2000. godine. Njegovi zemni ostaci počivaju u crkvi sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu.

8. Fra Lino Maupas (30. kolovoza 1866., Split – 14. svibnja 1924.) Trideset godina svojega života posvetio je siromasima Parme. Godine 1942. pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

9. Petar Barbarić (19. svibnja 1874., Klobuk, BiH – 1897.). Pohađao je sjemenište u Travniku. Za života je bio uzoran učenik, poslušan i pun poštovanja. Želio je postati isusovac. S nepune 23 godine umro je od posljedica teške prehlade. U tijeku je postupak za njegovu beatifikaciju.

10. Gerard Tomo Stantić, bački hrvatski svećenik (Đurđin, 16. rujna 1876. - Sombor, 24. lipnja 1956.). Pripadao je Karmelskom redu, a njegova želja bila je dovesti karmelićane u Hrvatsku. Ostvarila se tri godine nakon njegove smrti. Osobito je bio zapažen zbog svoje blagosti u ispovijedanju i velike brige prema bolesnima. Godine 2003. završen je prvi stupanj u postupku za njegovu beatifikaciju.

11. Fra Alojzije Palić (Janjevo, 14. travnja 1878. – 7. ožujka 1913.). Pripadao je Redu manje braće. Djelovao je na Kosovu. Suprotstavio se nasilnom pokrštavanju muslimana koje su činili pravoslavni. Crnogorski vojnici ubili su ga u blizini sela Janosh. Pronađeno je njegovo neraspadnuto tijelo i preneseno je u crkvu u Zymbi. Skadarska biskupija 2002. godine započela je postupak za njegovu beatifikaciju, zajedno sa 40 mučenika ubijenih zbog mrž-nje prema katoličkoj vjeri u vremenu od 1913. do 1974. godine.

12. Fra Ante Antić (16. travnja 1893. u Prvić-Šepurini na otočiću Prviću – 4. ožujka 1965.) Pripadao je Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Bio je odgojitelj franjevačkih kandidata, a osobito se istaknuo u ispovjedničkoj službi. Umro je na glasu svetosti, a njegov se grob nalazi u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Postupak za betifikaciju pokrenut je 1984. godine.

13. Fra Aleksa Benigar (Zagreb, 1893. – Rim, 1988.). Bio je član Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Djelovao je kao misionar u Kini odakle su ga komunisti protjerali 1954. godine, a poznat je i kao autor prve i najopsežnije biografije bl. Alojzija Stepinca. Pokopan je u kripti crkve sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu. Postupak za beatifikaciju pokrenut je 2006. godine.

14. Fra Serafin Kodić Glasnović (Janjevo, 25. travnja 1893. – Lješ, 11. svibnja 1947.). Pripadao je Redu manje braće. Djelovao je u Albaniji. Nakon jednoga provincijskog sastanka bio je uhićen i okrutno mučen, zbog lažne optužbe i zavjere. Tijekom ispitivanja bio je teško ranjen na dušniku te je od posljedica ranjavanja preminuo u Lješu. Postupak za beatifikaciju pokrenut je 2002. godine u Skadarskoj biskupiji.

15. Marica Stanković (31. prosinca 1900., Zagreb – 8. listopada 1957., Zagreb). Radila je kao učiteljica. Posvetila se duhovnoj obnovi i kršćanskom odgoju ženske mladeži, te je bila suradnica Ivana Merza. Slijedila je ideju: "Obnoviti sve u Kristu." Godine 1938. u Banjoj Luci je osnovala prvi svjetovni institut u Crkvi u Hrvata pod imenom "Suradnice Krista Kralja." Zbog njezinih kršćanskih uvjerenja i velikog odgojnog utjecaja na mladež, komunističke vlasti osudile su je na montiranom procesu na pet godina robije. Provela ih je od 1947. do 1952. u zatvoru u Požegi. Od posljedica logora umrla je 8. listopada 1957. godine u Zagrebu. Pokopana je na zagrebačkom groblju Mirogoju. Postupak za njezinu beatifikaciju otvoren je 2006. godine.

16. Fra Ante Tomičić (Razbojine, 23. ožujka 1901. – Rijeka, 25. studenog 1981.) Redovnik franjevac kapucin. Bio je na službi u više samostana u Hrvatskoj, a osobito zapažen bio je u Rijeci, u crkvi Gospe Lurdske, gdje je radio kao sakristan, a u samostanu kao vratar. Postupak za beatifikaciju pokrenut je 2005. godine.

17. Egidije Bulešić (Pula, 24. kolovoza 1905. - Pula, 25. travnja 1929.). Bio je mornar, brodski tehnički crtač, tesar, bravar, a istaknuo se i humanitarnim radom. Pripadao je Franjevačkom trećem redu, u Puli je osnovao Katoličku akciju, pohađao je stare i bolesne te pomagao napuštenoj djeci. Na brodu je djelovao kao apostol mornara, a nakon vojske ostao je bez posla jer nije želio biti fašist. Umro je od posljedica tuberkuloze u 24. godini života, a pokopan je na otočiću Barbanu kraj Venecije. Slugom Božjim proglašen je 1988. godine. U Italiji se vodi postupak za njegovu beatifikaciju.

18. Fra Placido Cortese (Cres, 7. ožujka 1907. - Trst, 3. studenoga 1944.), franjevac konventualac. Veći dio života proveo je u Bazilici sv. Antuna u Padovi, bavio se katoličkim tis-
kom, pomagao je izbjeglicama, prognanicima i zatvorenicima. Dvojica prijatelja su ga izdala i predala nacistima 13. listopada 1944. godine, a tek nakon više desetljeća otkriveno je da je bio mučen, a njegovo tijelo spaljeno. Pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

19. Miroslav Bulešić (13. svibnja 1920., Svetvinčenat, Istra – 24. kolovoza 1947.) Bio je svećenik Porečke i Pulske biskupije. Kada su 1947. godine komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu, s namjerom da spriječe krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio svetohranište i u njemu Presveti oltarski sakramenat. A nakon podjele sakramenta krizme u Lanišćtu 24. kolovoza iste godine, komunisti su ga ubili nožem u župnoj kući. Tijelo mu je pokopano najprije u Lanišću, a 1958. u rodnoj župi. U Biskupiji porečkoj i pulskoj od 1998. do 2004. trajalo je istraživanje o životu i mučeničkoj žrtvi Miroslava Bulešića. Rezultati su potom predani u Rim i očekuje se njegova beatifikacija.

20. Drinske mučenice. Pripadale su Družbi Kćeri Božje ljubavi, a ubijene su na obali Drine kod Goražda, 15. prosinca 1941. godine. U Sarajevo na Pale stigle su na poziv nadbiskupa Stadlera, otvorile su samostan "Marijin dom" i školu, te pomagale svima bez obzira na vjeru i narodnost. Ratne, 1941. godine, na Palama su bile dvije Slovenke, jedna Austrijanka i dvije Hrvatice: s. Jula i s. Bernardeta. Godine 1999. pokrenut je postupak za njihovu beatifikaciju.

Hrvatski sveci:

Nikola Tavilić (1340.-1391.), franjevac, jeruzalemski mučenik.
Leopold Bogdan Mandić (1866.-1942.), kapucin u Padovi.
Marko Križevčanin (1588.-1619.), svećenik, mučenik u Košicama.

Hrvatski blaženici:

Augustin Kažotić (1260.-1323.), dominikanac, biskup Zagreba i Lucere.
Gracija iz Mula u Boki Kotorskoj (1438.-1508.), redovnik augustinac.
Ozana Kotorska (1493.-1565.), djevica, pokornica, dominikanska trećoredica.
Alojzije Stepinac (1898.-1960.), mučenik, zagrebački nadbiskup, kardinal.
Marija Propetog Isusa Petković (1892.-1966.), utemeljila izvornu hrvatsku družbu Kćeri milo-srđa.
Ivan Merz (1896.-1928.), istaknuti katolički intelektualac.


Marijanska svetišta

Svetište Majke Božje Jeruzalemske

Crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu sagrađena je u baroknom stilu. Njezina gradnja započela je za vrijeme župnika vlč. Nikole Gorupa 1750. godine, a posvećena je već za 11 godina 1761. To je hodočasnička crkva u kojoj se štuje Marija, Majka Božja Jeruzalemska. U crkvu rado hodočaste brojni hodočasnici iz naše domovine, osobito iz Hrvatskog Zagorja i varaždinskog kraja, ali također i iz Štajerske (Slovenije), pa čak i iz Austrije.

Marija uslišava one koji joj se mole. Mnogi i danas doživljavaju ovdje duhovnu utjehu i radost što su Marijina djeca, jer ona je Isusova majka i naša nebeska majka. Ona nas preporučuje Isusovoj dobroti i Božjem milosrđu.

Sve je počelo već davno prije kad je 1669. g. franjevački brat Joakim donio iz Jeruzalema, s Gospodnjega groba (ali i mjesta njegova uskrsnuća) svome bratu Nikoli Balagoviću maleni kipić Majke Božje. Nikola je u svojoj kući napravio lijep oltarić na koji je izložio taj kipić (samo 12 cm velik), te se oko njega okupljala cijela obitelj, a kasnije i mnogi susjedi, moleći se rado Majci Božjoj, tražeći njezin zagovor i pomoć.

Dogodilo se, nažalost, da je u požaru izgorjela njihova kuća, ali je kipić ostao neoštećen. Tada su ga stavili na obližnje drvo, te su se pred njim okupljali i mnogi prolaznici i častili Blaženu Djevicu Mariju, majku Isusovu. Sve ih je više svjedočilo da ih je Majka Božja uslišala u njihovim molitvama i spasila iz raznih nevolja: iz tjelesnih i duševnih bolesti, od bolesti stoke, od raznih nesreća, od ujeda zmije i slično.

Godine 1743. po cijeloj je Hrvatskoj harala kuga od koje su ugibale domaće životinje. Bila je to osobito velika nevolja, jer su ljudi živjeli od krava, svinja, peradi i ostalih domaćih životinja. Krapinci su se zavjetovali Majci Božjoj Jeruzalemskoj i u to doba nije u Krapini stradala niti jedna životinja. Zbog toga su sagradili ovu velebnu crkvu.

Gradili su je svi, to znači najviše pobožni puk i to vlastitim radom i doprinosom (u to su doba crkve inače podizali uglavnom velikaši). Gradnja je započela 1750. a već za dvije godine mogli su u crkvu svečano postaviti Marijin kip i od tada započinju hodočašća u ovu crkvu. Glavni oltar posvećen Majci Božjoj Jeruzalemskoj izrađen je u Grazu, a pokrajni u Zagrebu u radionici Antuna Merzija.
To su oltar Sv. Križa (dar Josipa Jelačića i njegove supruge), Oltar Kraljice Sv. Krunice, Četrnaest Sv. Pomoćnika i Sv. Ivana Nepomuka. U kapeli koja je sagrađena izvana je oltar Majke Božje Karmelske.

Zidove i stropove oslikao je Antun Lerchinger, slikar iz Rogatca, učenik najvećeg hrvatskog baroknog slikara Ivana Rangera. Freske prikazuju događaje koji su povezani s nastankom ovoga svetišta kao i prizore iz Svetoga pisma koji se odnose na Blaženu Djevicu Mariju i njezinu ulogu u povijesti spasenja. Ovakav način ilustracije biblijskih događaja i likova naziva se „biblia pauperorum“ (tj. biblija siromašnih).
Orgulje, koje su među najvrednijima u Hrvatskoj izradio je Antun Roemer, graditelj iz Graza. Crkvu je 1761. godine posvetio beogradski biskup Stjepan Puc.

Kasnije je sagrađen i cinktor koji je oslikan prikazima uslišanja koja su štovatelji Marijini primili njezinim zagovorom.
U svetištu se održavaju proštenja: Na Duhove, prve nedjelje u lipnju, u nedjelju iza blagdana sv. Margarete (odnosno Majke Božje Karmelske), u nedjelju iza Božjeg Lica, iza Bartolova, iza blagdana Male Gospe, te Zahvalnica u zadnju nedjelju mjeseca listopada. Od svibnja do listopada služi se Sveta Misa svake nedjelje u 11 sati.

Uz svetište je uređen i križni put čije su postaje vrijedno umjetničko djelo, a izradio ih je akad. slikar Eugen Kokot po idejnim crtežima akad. slikara Ivana Lovrenčića. U svetištu se prigodno održavaju razne priredbe i koncerti, osobito koncerti na orguljama.

malo odmora

Dobar trgovac
Dva dječaka sjede pred crkvom i promatraju svadbenu povorku. Nevjesta ulazi u crkvu u pratnji oca, a izlazi zajedno sa suprugom.
"Gle, gle", reče dječak. "Ova nevjesta je dobar trgovac. Ušla je u crkvu sa starim muškarcem, a izlazi s mladim."

Ovo su blagdanski dani gdje promatramo sebe, svoj žiovot, sve do proslave na nebu, stoga neka vam su blagoslovljeni ovi dani, odmorite se, duhovno se izgrađujte, želim da vas naši sveci zaštitinici čuvaju i štite od svih zala, stoga je naša zajednička nakana u molitvi i žrtvi da svi mi jednoga dana doživimo slavu svoga uzdignuća i svoju proslavu u vječnosti, želeči vam miran i blagoslovljen dan, molim za vas, vaš don Marin.

srijeda, 30.10.2013.

misao dana:
"Svetost ne znači puno znati ili puno razmatrati; velika tajna svetosti znači puno ljubiti."
sv. Toma Aquinski

meditacija dana:
Kako biti svet?
Sveci imaju puno srca. Sveci su obazrivi. Sveci su pažljivi slušatelji. Sveci su zabavno društvo. ....
Sveci nikad ne ogovaraju. Sveci se ne boje pogledati kakvi su. Sveci malo govore, a puno rade.
Sveci na drugom traže i pronalaze samo najbolje. Sveci uvijek misle pozitivno.
Sveci nikad ne stavljaju maske. Sveci puštaju druge naprijed. Sveci vide u svakome dobro.
Sveci ponekad i pogriješe.Sveci nikad ne prestaju učiti. Sveci znaju da trebaju oproštenje.
Sveci ne raznose glasine. Sveci izgledaju kao brižne majke. Sveci znaju da se osmjesi vraćaju.
Sveci uživaju u dobrome smijehu. Sveci ne govore zlo. Sveci ne govore previše.
Sveci žive u ljubavi. Sveci znaju da su ljubljeni. Sveci mogu primati udarce, a ne zadavati ih drugima.
Sveci nakon pada ustaju. Sveci su milosrdni.

NA SVETOST SMO POZVANI SVI! POTRUDIMO SE, S BOŽJOM POMOĆU SVE JE MOGUĆE

Uz blagdan Svih Svetih

Biti svet nije nešto na što nailazimo često. Počnimo samo iz svoje najbliže okoline, svoje obitelji. Pogledajmo i na svoje mjesto. Pogledajmo, naravno, i na same sebe. Ne možemo u puno ljudi uprijeti prstom i reći da su to sveti ljudi. Čak ćemo možda razočarano reći da smo mi svi vrlo daleko od toga, daleko od svetosti...

Dođe nam da se zapitamo što je toliko komplicirano i teško u toj svetosti da je nam je toliko daleka. Zašto je samo nekolicina ljudi, skoro zanemariv broj ljudi proglašen svetima od početka Crkve, tj. kroz zadnjih dvije tisuće godina? Zar je to tako težak cilj i zadatak? Biti svet?

Što to meni smeta biti svet? Što me sve sprječava u tom naumu? Zašto se ne bih i ja mogao upisati u taj slavni popis svetaca Katoličke crkve? Odmahnut ću rukom i reći da to i nije baš za mene. Reći ću i da sam ja preslab za to da budem svetac... Reći ću i da sam previše grešan i da svetost nije baš ni blizu mene. Ili ću reći da se to mene ni ne tiče.

Pogledajmo na te svece, na te ljude koji su naizgled s drugog planeta, neki supermeni, neki superljudi s nadčovječnim sposobnostima. Uzmimo i promotrimo nekoliko tih likova koje slavimo kao svece. Zanimljivo, oni su redovito bili slabiji od svojih protivnika, redovito su patili, redovito su im križevi izgledali puno težima od onih što su ih neki drugi ljudi nosili. Redovito su ti ljudi bili neshvaćeni i proganjani. Ali imali su nešto zajedničko svi ti sveci u zadnje dvije tisuće godina. Njihova glavna oznaka bila je to da im je Isus Krist bio Učitelj.
Eno Petra tamo, baci svoje mreže, ostavi svoj prijašnji život i ode za Isusom. Eno i Mateja, ostavi svoju carinarnicu pa i on odluči postati Isusovim učenikom. Pogledajmo i svetog Franju. Zbog Isusovih riječi postade najsiromašniji od sviju, odrekao se svega i svakoga kako bi mogao slobodno reći Oče naš koji jesi na nebesima. Sjetimo se i Maksimilijana Kolbea. Odlazi u bunker smrti zbog nekog čovjeka kojeg nije ni znao, ali je znao da on ima obitelj koja ga čeka. Eno i Majke Terezije. Dvori i pomaže gubavce u dalekoj Indiji zbog toga što je čula Isusa kako govori 'Žedan sam!' Eno i malog Leopolda Mandića, sjedi u ispovjedaonici i po čitave dane sluša tuđe grijehe i u Učiteljevo ime ih oslobađa od grijeha.

Zašto spominjem Učitelja? Isus je doista naš Učitelj i to uči nas kako biti svet jer je i on sam bio svet. Zar nas on sam nije pozvao na svetost čineći, oponašajući, imitirajući njega? Tako se postaje svetim. Čineći ono što je on činio. Slušajući njegove riječi i izvršavajući ih. Primjer? Evo ga! Tko god napoji jednoga od ovih najmanjih čašom hladne vode zato što je moj učenik, neće mu propasti plaća! I još: Što god učiniste jednom od ovih najmanjih, meni učiniste? Nisu li sveci samo slušali te riječi i izvršavali ono što te riječi žele od njih? Nisu li sveci povjerovali Isusu? Nije li Isus Krist razlog njihove svetosti?

Danas se pitamo ne mogu li ja biti svet, nego zašto to ja nisam svet! Što me sprječava? Moja oholost? Moja lijenost? Moja sveta volja? Moja sebičnost? Pitamo se što taj Isus radi u mom životu; smeta li on samo, gura nos gdje ne bi trebao, petlja se u stvari u koje ne bi smio, pokušava ući u moj privatni život, a ne bi trebao? Petar, Matej, Franjo, Maksimilijan Kolbe, Majka Terezija, Leopold Mandić i mnogi drugi, svi sveti pružaju nam primjere kako je moguće na raznorazne načine, u raznim prilikama pustiti Isusa u svoj život, dopustiti mu da uđe i u moj privatni život. Ustvari, biti svet znači dopustiti da Isusu da on bude moj život. Sveci su ustvari znak i putokaz na onaj drugi život, onaj bolji život koji nas čeka. Samo ako mi to želimo. E pitamo se, želimo li mi to stvarno, ili samo pričamo da nešto želimo...


Priča za tebe

Živi sadašnji trenutak

Bijaše jedan kralj koji je cijeloga života vodio ratove da bi proširio granice svoga kraljevstva. U šezdesetoj je godini shvatio da nije pronašao smisao života na zemlji. Sazvao je vijeće svojih ministara i zapovjedio im: “Uzmite sav novac iz mojih riznica i pođite na sve četiri strane svijeta. Nabavite mi najmudrije knjige da upoznam istinski smisao života.”
Savjetnici uzeše vreće novaca i pođoše na sve četiri strane svijeta. Nakon sedam godina vratiše se s četrdeset deva natovarenih raznovrsnim malim i velikim knjigama. Pred kraljem je stajalo brdo knjiga. Kad ih je ugledao, kralj povika: “Šezdeset i šest mi je godina, nemoguće je da ih sve pročitam. Načinite mi njihov sažetak!”
Pronađeni su najvještiji svjetski čitači, koji se dadoše na posao. Za sedam godina načinili su sažetak sveukupne svjetske mudrosti. Bijaše to tovar koji je nosilo sedam deva.
“Sedamdeset i tri su mi godine”, reče kralj. “Nemam vremena pročitati sve te knjige. Načinite još jedan sažetak.” Načiniše kako je kralj naredio. Za sedam godina napisan je tovar knjiga koji je pred kralja donijela jedna deva.
“Osamdeset mi je godina”, reče kralj. “Zdravlje mi je narušeno, oči umorne. Neću ih moći pročitati. Sažmite još jednom!”
Mudraci su radili dan i noć sljedećih sedam godina. Sažetak sažetaka bila je velika knjiga u kojoj je bila sva mudrost cijeloga svijeta.
Upravo toga časa dojuri sluga i reče mudracima: “Brzo donesite knjigu, kralj je na umoru!” Bilo mu je osamdeset i sedam godina.
Najmudriji među mudracima priđe kralju u smrtnoj agoniji. Kralj mu tiho šapne: “Sažmi sve u jednu rečenicu.”
“Živi sadašnji trenutak”, reče mudrac.
Većina nas neće primiti nagradu za životno djelo, neće postati milijunaš, neće pjevati na Euroviziji, neće biti izabrani za predsjednika, neće dobiti Nobelovu nagradu. No svi možemo uživati u malim životnim stvarima. Uživati se može u poljupcu, prijateljskom stisku ruke, šetnji po mjesečini. Čovjeka može obradovati slobodno mjesto na parkiralištu, pucketanje suharaka u kaminu, divan sunčev zalaz. Uživaj u malim lijepim stvarima. Život ih nudi svima u izobilju.

Marijanska svetišta

Majka Božja od Kamenitih vrata

Majka Božja od Kamenitih vrata zaštitnica je Grada Zagreba. Blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, koji se slavi 31. svibnja, ujedno je i Dan Grada Zagreba.

Kamenita vrata ostatak su utvrde kojom je bio opasan Gradec. Vrata vjerojatno postoje od 1266. godine, iako se spominju tek 1429. Često su bila pregrađivana, a nisu ih zaobišli ni veliki požari. Kamenita vrata su najpoznatija kao zavjetna kapelica sa slikom Majke Božje od Kamenitih vrata. Naime, u velikom požaru koji je izbio 31. svibnja 1731., slika Majke Božje, koja je prije stajala iznad gradskih vrata, nađena čitava i neoštećena usred vatre i pepela, a samo je okvir izgorio. Iste je godine slika postavljena u barokni oltar u udubljenju prolaza Kamenitih vrata. Umjetničku, baroknu ogradu izradio je 1778. godine zagrebački majstor Ivan Korta.

Slika Majke Božje prikazuje Gospu kao vladaricu sa žezlom u lijevoj ruci, dok desnom pridržava malog Isusa, a on u lijevoj ruci drži mali globus. Slika je izrađena na lanenom platnu veličine 57x47 cm. Prilikom dvijestote obljetnice čudesnog očuvanja Gospine slike, 31. svibnja 1931. godine, svečano je okrunjena zlatnom krunom.

Dana 31. svibnja 1991. godine svečano je proslavljena 260. obljetnica svetišta, a zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić proglasio Majku Božju Kamenitih vrata zaštitnicom Grada


Malo odmora

Stroga mama

Sjetili se djed i baka mladosti pa djed kaže:
* Ajde baba, da se malo vratimo u mlade dane. Ja idem kod sata na trgu, a ti dođi tamo točno u pet.
Čeka djed, a bake nema i nema. Dođe kući sav smrznut i pita je:
* Zašto nisi došla?
A baka će:
- Mama me nije pustila.


Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za vas koji čitate ove misli, da u svoj život vratimo radost i povjerenje, jer na taj način ostvarujeno već na zemlji dio naše sreče u vječnosti.

Ugodan vam i blagoslovljen dan, vaš don Marin

utorak, 29.10.2013.

misao dana:
"Svi tzv. praktični ljudi podobni su da služe: upravo ih to čini praktičnim; bilo za druge, bilo za njih same." Friedrich Nietzsche

meditacija dana:

Uloga autoriteta u katoličkoj vjeri

Među svim tim čimbenicima važnim u traženju izvjesnosti najvažniji je susret s drugim ljudima, općenito rečeno susret s autoritetom. Prvi i zapravo jedini autoritet je osoba Isusa Krista. Katoliku je evidentno da mu razum i savjest nalažu da vjeruje u Isusa Krista. Razlog je jasan i uvjerljiv: Isus ne poučava istinu o nečemu ili nekomu jer je on sam Istina. On otkriva kroz sebe i u sebi Istinu. Samo njemu i nikome drugome na svijetu katolik može reći: Ti imaš riječi života vječnoga. Drugi je autoritet, na kojem katolik gradi izvjesnost svoje vjere, Crkva. Njoj vjeruje da mu predaje Isusa Krista kakav stvarno jest: kao čovjek i kao Bog.

Imati svoj vlastiti autoritet

Nakon samopoštovanja, evo nekoliko misli o svome autoritetu, povremeno se gubimo kao ljudi iz onoga što nas određuje čovjekom. Bez autoriteta rekao bih ne postojimo

Jedna od najvažnijih lekcija u životu, po mom uvjerenju je naučiti vjerovati samima sebi i slušati svoj unutarnji glas radije nego bilo koga izvana. Nekritičnim prihvaćanjem stavova i uvjerenja drugih ljudi (poznato je koliko je to svojstveno djeci i koliko svojeg istinskog 'ja' na taj način ona mogu izgubiti) odričemo se vlastite odgovornosti i moći. Tada čak ni naši uspjesi nisu istinski naši. Vjerujem da možete navesti primjer iz vlastitog života kad ste u nečije ideje i razmišljanje imali mnogo povjerenja, da bi s vremenom, na lakši ili teži način, naučili da on/ona nema sve informacije i da njegova istina ne mora biti i vaša. To je vrlo vrijedna lekcija i vjerujem da nam je svima, možda i ne jednom, potrebno proći kroz takvo iskustvo.

Čak niti netko koga smatrate najvišim duhovnim učiteljem ne mora uvijek imati 'čisti kanal' i prave informacije. Čak i kad bi imali, postavlja se pitanje postoji li uopće nešto što je u svim situacijama apsolutna istina? Vjerujem da takvih ima vrlo malo. Možda ste se našli u situaciji kad ste osjetili unutarnji poriv da učinite nešto što nije bilo sasvim u skladu s vašim uobičajenim uvjerenjima, da biste kasnije uvidjeli da je taj postupak stvorio mnogo više koristi i za vas i za druge nego da ste se čvrsto držali svojih pravila. Život je beskrajno raznolik; ljudi, odnosi i situacije su uvijek iznova jedinstveni, a naš unutarnji glas ima pristup moćnijem izvoru informacija nego naš razum.

Na žalost, velika većina religija i duhovnih praksi zahtijeva slijeđenje velikog broja pravila, ponekad i vrlo sitničavih, u svim područjima života, ne ostavljajući time prostora intuiciji i osobnoj istini. Vjerujem da traženjem sigurnosti i pokušavanjem izgradnje samopoštovanja kroz slijeđenje takvih pravila, na emocionalnoj razini pokušavamo zadovoljiti duhovni autoritet kao što smo u djetinjstvu pokušavali (neuspješno) zadovoljiti roditelje. Ako to zahtijeva potiskivanje svojih spontanih poriva i emocija, prije ili kasnije će završiti neuspjehom.

Čak i najsavršeniji zemaljski roditelji nisu uvijek u stanju zadovoljiti djetetove potrebe, a većina roditelja u sadašnjoj fazi razvoja čovječanstva nema ni izdaleka dovoljno ljubavi i poštovanja za dijete kao ljudsko biće. Dijete vrlo brzo zaključi da je ljubav uvjetovana i počinje je pokušavati zaslužiti nastojanjem da bude savršeno, po mogućnosti bolje od svih drugih. Slijepo slijeđenje bilo kakvih pravila i kod odrasle osobe suptilan je rezultat te potrebe. Također, mnoga djeca nauče nemati povjerenja sama u sebe i vlastite odluke, te i kao odrasli ljudi radije traže savjete i usmjerenje od drugih, nego da preuzmu rizik pogreške. Tako se može stvoriti više ili manje suptilna ovisnost o vanjskom autoritetu. Da bi se to moglo dogoditi, mora postojati i druga strana - osoba koja se postavlja kao autoritet i želi imati moć nad drugim ljudima.

Svi smo skloni vjerovati autoritetima - učili su nas da budemo takvi. Većina ljudi je automatski spremna vjerovati osobi koja djeluje sigurno u svoje stavove. Ako nešto piše u knjizi ili novinama, mnogi ljudi će to automatski prihvatiti kao provjerenu informaciju. Dok neki ljudi zbog potrebe za moći pod svaku cijenu žele prezentirati svoja uvjerenja kao apsolutnu istinu, drugi, obično oni kod kojih je osjećaj nesigurnosti bliži svjesnom dijelu ličnosti, lako će biti pokolebani samim njihovim samouvjerenim stavom.

Najveću štetu čine ljudi koji su najsuptilniji u manipuliranju. Često ćete se naći u situaciji kad sve riječi zvuče ispravno i razumno, i teško vam je pronaći protuargument, ali i dalje osjećate da nešto nedostaje ili nije u redu. Moja je preporuka za takve situacije: uzmite trenutak da poslušate taj osjećaj u svom tijelu, da ga pokušate prevesti u riječi. Tako dobivene informacije obično će 'razoružati' manipulatora bolje nego bilo koji argument smišljen racionalno.

Sumnju trebamo prihvatiti kao koristan i prijateljski osjećaj. Bez nje bi se lako zanosili bilo kakvim idejama i bili mnogo podložniji iskorištavanju i manipulaciji. Sumnja nas potiče da ih preispitujemo i da pravimo razliku između ponekad vrlo sličnih informacija i ideja. Sasvim je prirodno da se i znanstvenici, koji bi po definiciji morali imati čvrste dokaze za svoje teorije, često u njima vrlo razilaze i sukobljavaju, stare teorije se stalno pobijaju i 'dokazuju' nove i obratno, a koliko je tek lako stvarati teorije ako ih potkrepljujemo samo dokazima nastalim u vlastitom umu.

Slušajte taj 'osjećaj u trbuhu' kad god čitate neku knjigu ili razgovarate s nekim. No budite svjesni da otpor može biti zdrav ili nezdrav. Zdrav otpor je onaj kod kojeg njegovim ispitivanjem možete pronaći razloge za otpor i neslaganje; nezdrav otpor je u pravilu iracionalan, često i jače potisnut, a može se javiti čak i kad smo svjesni da je sve što čitamo ili čujemo pozitivno i bez manipulacije. Nezdravi otpor je uzrokovan aktiviranjem potisnutog dječjeg otpora autoritetu i njegovim zahtjevima (npr. dijete koje se prisiljava da bude nesebično prije nego što je ono za to prirodno spremno, lako će razviti otpor prema bilo kakvom poticaju na nesebičnost). Ako primijetite takav otpor, istražite koje ga riječi ili izrazi posebno potiču. Razlike između zdravog i nezdravog otpora mogu biti vrlo suptilne, a ponekad obje vrste otpora mogu biti prisutne istovremeno. Međutim, kroz vježbu i upoznavanje svojih emocionalnih reakcija, moguće ih je naučiti prepoznavati.

Ne uzimajte ništa zdravo za gotovo. Provjeravajte informacije koje druga osoba navodi, zapažajte kojim se riječima služi. Pokušajte smisliti sve razloge zašto bi neka tvrdnja mogla biti neistinita ili nepotpuna. Npr. ako vam netko predoči rezultate nekog istraživanja, zapitajte se što je sve moglo utjecati na to da istraživanje ne bude dovoljno objektivno i pouzdano.

Moguće je zvučati iznimno inteligentno, a opet govoriti bez istinskog smisla. Ljudi vješti na riječima mogu lako stvarati najrazličitije kombinacije riječi i učiniti da one zvuče smisleno, čak i mudro. Srela sam više takvih ljudi, a vjerojatno i vi. Radi vježbe, pokušajte pročitati nekoliko 'visoko intelektualnih' knjiga ili poslušati nekoliko sličnih emisija na radiju ili televiziji, te provjeriti što u vašem tijelu odzvanja kao riječi koje imaju dubinu, a što kao isprazno intelektualiziranje.

Jedan od načina manipulacije je iznijeti nepouzdane i neprovjerene teze te iz njih stvoriti zaključak. Mnoge ljude će dovoljno 'zaslijepiti' prividna logičnost zaključka da neće obraćati pažnju na pouzdanost podataka iz kojih je on izveden. Čak i ako osoba ne laže svjesno - kako možemo znati da su podaci koje ona ima sigurno točni? Načini prepoznavanja svjesnih laži (i poluistina) bit će tema za posebni članak.
(Kako ni sami nismo savršeni, jednako je potrebno provjeravati i vlastito ponašanje. No kako će preispitivanje sebe biti tema mnogih slijedećih članaka, ovaj put se nećemo usmjeriti na to.)

Mudar savjet: ako se netko razbacuje velikim, apstraktnim riječima, provjeri što želi od tebe! Neki će možda željeti samo vaše divljenje i uvažavanje, dok će vas neki željeti iskoristiti na mnogo konkretnije načine. Čak i samo nedostatak poštovanja prema vašem osobnom izboru i vašim uvjerenjima dovoljan je razlog za oprez, čak i ako vam se inače čini da je osoba u pravu.

Zapravo se u prosječnoj međuljudskoj komunikaciji jako rijetko čuje nešto što možemo bez rezerve prihvatiti kao istinu. Govorenje iz vlastitih ograničenja i uvjerenja, stvaranje zaključaka na temelju malog broja primjera, prilagođavanje ideja ili podataka svojim uvjerenjima ili potrebama situacije, blago uljepšavanje priče u svoju korist (ili samo radi efekta), prihvaćanje ideja samo zato što lijepo zvuče ili radi bildanja vlastitog ega... Bezbroj je načina na koje se realnost može čak i nesvjesno i nenamjerno iskriviti. Imajte to na umu čak i kad razgovarate s ljudima u koje imate povjerenja i za koje znate da ne žele manipulirati vama. I bez obzira koliko cijenili nečiju inteligenciju, iskustvo, znanje, pa i duhovni autoritet, uvijek imajte na umu da i ta osoba u svakom trenutku može pogriješiti. Ne zato da bi je kritizirali - potpuno je nerealno očekivati savršenstvo od bilo koga - nego zato da ostanete u svojoj istini i živite svoj život, a ne tuđi. Jer Bog je apsolutna istina!

Svetac dana

Današnji sveti zaštitnik, Narcis Jeruzalemski, svojim primjerom najbolje dokazuje da nikada nije kasno te da čovjek i u dubokoj starosti može uspješno obavljati značajne i odgovorne dužnosti

Takvih primjera bilo je i u današnjem vremenu. Među njima se pored ostalih ističe i popularni talijanski predsjednik Sandro Pertini, bliski prijatelj pape Ivana Pavla II, koji je na visoku dužnost bio izabran u 82. godini ili sadašnji talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, izabran u 81. godini. Sveti Narcis, podrijetlom Grk, rodio se oko godine 99, prozvan je “svetim svećenikom”, a za tridesetog biskupa Jeruzalema (tada Aelia Capitolina) izabran je oko 180. Godine 195. predsjedao je koncilom na kojem je odlučeno da će se Uskrs uvijek slaviti nedjeljom. Zbog optužbi za zlodjelo koje nije počinio, povukao se u pustinju i živio kao isposnik.

Nakon nekog vremena dokazalo se da je Narcis bio nedužan. Vratio se u svoju biskupiju stariji, čvršći i jači i s još većim oduševljenjem i poletom nastavio obavljati svoju službu. Na glasu kao čudotvorac, jednom je na Veliku subotu pretvorio izvorsku vodu u ulje za svjetiljke, kako bi se mogli održati obredi uskrsnog bdijenja. Bio je poznat po svojim gorljivim i ustrajnim molitvama te po strogim propovijedima kojima je od svojih vjernika tražio mir i jedinstvo. Molio je Gospodina da mu pošalje biskupa koji bi mu pomogao u službi. Odgovor na njegove molitve došao je u osobi svetog Aleksandra Kapadočanskog, kojeg je imenovao svojim koadjutorom. Neko vrijeme su zajedno upravljali jeruzalemskom biskupijom, a Narcis je doživio 116 godina. Preminuo je u Jeruzalemu oko 216, na koljenima, za vrijeme molitve. Zazivaju ga kod uboda kukaca.


Marijanska svetišta

SVETIŠTE GOSPE OD PRIZIDNICA
Trogir-Hrvatska

Prizidnička Gospe čuva naše more
Čuva naše more i naše mornare
Razrušene puste manastirske dvore
I brodove bijele, što morem krstare....

(Gospe od Prizidnica, Danko Anđelinović)

"Gospino svetište posvećeno bezgrešnom začeću,
Blagdan bezgrešnog Začeća slavi se u Prizidnici 308 godina prije nego što se
počelo slaviti u Lurdu, te 308 godina prije nego što je crkva proglasila dogmu
Bezgrešnog Začeća."

Na južnoj strani otoka Čiova, u Prizidnicama, među strmim stijenama iznad samog mora, prije gotovo pet stoljeća podignuta je crkva Gospe od Prizidnice. Nad vratima crkve uzidane su dvije kamene ploče, a ona starija svjedoci o povijesti svetišta.
"Svećenik Juraj Stoidražić dođe u ovu pustinju i sagradi ovaj hram na čast Bezgrešnog začeća Djevice Marije, 1546 god."
Uz crkvu, u skromnim nastambama "pri zidu", povučeni od svijeta, smjestili su se svećenici pustinjaci, provodeći život u molitvama i pokori.

Sve do sredine 19 stoljeća neprekidno ili sa kraćim prekidima boravili su svećenici glagoljaši, ali i svećenici latinskog obrednog jezika.
Crkva je ukrašena milosnom Gospinom slikom koja u rukama drži Isusa. Slika milosne Gospe potjece iz 14 stoljeca od čuvene slikarske škole na otoku Kreti.

Slika Gospe od Prizidnica se po prvi puta spominje 1750. godine za službenog posjeta Svetištu nadbiskupa Pacifik Bizza .
"Crkva, nedavno nanovo sagrađena i dobro sazidana, ima jedan oltar, a taj je od mramornih komada, s dva stupa od mandolata i slikom bl. Djevice koju je naslikao dobar umjetnik bizantskog slikarstva, dovoljno obskrbljen dobrim priborom.....".

Godine 1928. donesena je odluka da Gospinim svetištem u Prizidnicama redovito upravlja slatinski župnik koji već bude uz pomoć dvaju crkovinara.....
Posebnu brigu za svetište i svu njegovu imovinu vodi slatinska porodica Nakir, ".....koji su već u dokumentu iz godine 1857. navedeni kao težaci glavnih imanja toga Svetišta....
Slatine na otoku Čiovu, nadaleko poznate po svom svetištu Milosne Gospe od Prizidnice, hodočaste slatinski vjernici i hodočasnici iz bližih i dalekih krajeva, četiri puta godišnje:

Na Uskrsni ponedjeljak, Na Ime Marijino (prva nedjelja iza Male Gospe)
Na Duhovni ponedjeljak, Na gospu od Bezgrešnog začeća, 8.prosinca


Malo odmora

Mali odmor
Mama svome cmizdravcu:
* Konačno si prestao plakati!
- Nisam, samo se odmaram!

Nakana današnjega dana molitve i žrtve je za obitelji djece, koja odlutaše svojim egoizmom, da se vrate izvorima svoje obitelji!
Svima Vama želim miran radostan i blagoslovljen dan, neka ova toplina današnjega dana, ogrije vaše srce i srca vaših bližnjih, vaš don Marin

ponedjeljak, 28.10.2013.

Prijatelju u spomen

Prijatelju, koga sam poznava, s kim sam mnoge lipe trenutke provea, i ono što me uvik impresioniralo bio je naočito vesel, iz njega je uvik izlazila neka prekrasna radost, i kad je bia naj umorniji, zna je biti radostan. Ne samo uz pismu da san provea lipe trenutke, nego i puno puta u zajedništvu na moru, otocima, puno puta me je pratia ka svećenika na mojim radnim službama di san bija, mnoge ljude je obradova svojim pivanjem, nije se ustrućava poći i u naša mala sela i obradovati ljude koji su od mnogih bili odbačeni ali on svojom pismom je pokaza da ih voli, to je veličina čovika. zato ka prijatelj ovdje na zemlji će mi sigurno nedostajat ali svećenik sam i nastojat ću svojom molitvom biti bliz Vinku, jer kroz molitvu razgovaram s njim, i ono što me raduje volia je more sada će se sigurno pridružiti vječnome moru o kome je toliko lipo piva, a i ovo moran spomenut, mnoge sam dane provea uz njega i nikada nije zabeštima,tj. nije psova, da je nešto ružno reka, zna je reći kada mu je bilo teško; " Dat će Bog snage i izdržljivosti samo triba biti ustrajan i moliti mu se" znam da se dosta molia prije svojih nastupa a to je pokaza i kroz mnoge pisme gdje mu je utjeha bio dobri Bog, A neka mu u istinu dobri Bog da mira i radosti i neka u vječnosti ostvari sve ono što nije moga ovdi na zemlji. Stoga dragi prijatelji spomenite se u svojim molitvama čovika koji nam je ostavia prekrasnu baštinu naše lipe pisme. Vinko tebi hvala, volim te i molim za tebe tvoj don Marin.

Posebno emotivno, tužnu vijest o smrti svojevrsnog simbola Dalmacije, primila je Tereza Kesovija.

"Prevelik je to gubitak jer nikada, nikada više neće takvog tenora biti. Nikada. Bit će lijepih, dobrih tenora s lijepim glasovima, ali te topline u glasu nema više. Otišla je, zauvijek".

Ističe, premalo je riječi kojima se može opisati ovakav gubitak.

"Nema po čemu ga neću pamtiti. Po svemu ću ga pamtiti, najviše po njegovoj dobroti, po njegovoj beskrajnoj dobroti za sve ljude. Po njegovoj duši koju je izlijevao iz svog tijela u pjesmu. Davao je sve od sebe. A s kojom divnom lakoćom je pjevao", kazala je Kesovija.

Biografija:

Vinko Coce rođen je u Trogiru 22.12.1954. godine. U 13. godini čini prve glazbene korake dopunjujući solfeggio satovima za klarinet, već s 15 godina kao tenor pjeva u vokalnom kvintetu Mali kanti, a od 1972. započinje njegovo druženje s Klapom Trogir, uz koju će se uzdizati sve do početka njegove samostalne karijere.

Započevši klapski angažman kao prvi tenor, ubrzo se razvija u tenora solistu, nastupajući s klapom, kao vokalnom pratnjom, diljem Europe. Kroz klapsko pjevanje intenzivno surađuje s vrsnim pedagozima i glazbenicima poput Lj. Stipišića, J. Veršića, E. Tudora, S. Bombardellija, N. Žlicara, D. Tambače, L. Voltolinija, N. Buble, J. Čalete…

Pjevajući uz klapu, istodobno pohađa glazbenu školu Josip Hatze u Splitu. Već 1983. primljen je za zborskog tenora u profesionalnom mješovitom zboru HNK-a u Splitu, gdje sljedećih pet godinauspješno pjeva cjelovit operni repertoar, ne prekidajući rad u Klapi Trogir. Najveće priznanje dolazi prihvaćanjem asistencije u zboru Teatra Comunalle iz Firenze, gdje u operi Boris Godunov, izvedenoj pod ravnanjem maestra Sei Ozave, pjeva u krugu Luciana Pavarottija.

1991. započinje razdoblje njegove karijere samostalnog pjevača zabavne glazbe, što je donijelo prekid u njegovom klapskom angažmanu, i što je još važnije, 1995. dovelo do prestanka rada čitave Klape Trogir.

Jenjavanjem ratnih zbivanja, počinje njegova bliska suradnja s N. Ninčevićem i J. Banovom, nakon čega dolazi i prvi estradni uspjeh s prvim albumon snimljenim 1993. na kojem pjeva nekoliko zapaženih hitova. Iste godine, s pjesmom 'Sićaš li se di je Lungo mare', osvaja Grand Prix na Splitskom festivalu zabavne glazbe, a već 1994. nastupa na Dori. S pjesmom 'Kora kruha u vinu' biva nominiran za jednu od prestižnih nagrada Porin koju, doista, zajedno s Klapom Trogir, i dobiva kao priznanje za rad na polju njegovanja i unapređenja tradicionalnog klapsko-dalmatinskog pjevanja, za CD Klapa Trogir.

2002. pokreće ponovno okupljanje Klape Trogir, u času kad ona navršava četrdesetu obljetnicu djelovanja, što je obilježeno monografijom 'Povratak iskonu', autora Stanka Geića. Nakon sedmogodišnje stanke, novim okupljanjem klapa nastavlja daljnje obrade glazbenih djela iz ciklusa 'Narodno blago grada Trogira', u okrilju KUD-a Kolo. Od tada, Klapa Trogir otpočinje reproducirati sveukupni glazbeni opus, uključujući i snimku Trogirske Božićne Mise Mo. Giuseppea Bozzotija, u obradi Nikole Buble, nekadašnjeg člana Klape Trogir.

Zbog uspjelog solističkog angažmana, 2000. godine postaje članom Hrvatske glazbene unije, te dobiva status slobodnog umjetnika. Pored toga, stalni je član komornog zbora samostana Benediktinki i sv. Nikole u Trogiru, prinoseći njegovanju repertoara sakralne svjetske, hrvatske, te poglavito trogirske glazbene baštine. U lipnju 2003., u Trogiru potiče i organizira samostalni koncert Vinko i prijatelji, na kojem nastupaju i Oliver Dragojević, Klapa Trogir, klapa Tragos i, kao pratnja, grupa Delfini. Iste godine, u kolovozu, ostvaruje i svoju ideju predstavljanja svjetskih, manje poznatih tenora, pod nazivom 'Prvo međunarodno natjecanje mladih tenora', koje će se sve do 2006. tradicionalno održavati u vrijeme ljetne pozornice grada Trogira, uz medijsku pozornost i pokroviteljstvo predsjednika RH Stipe Mesića.

Od 2006. godine nastupa sa klapom Trogir u ciklusu koncerata 'Ne damo te pismo naša' koji su napunili stadion Poljud i sve sportske dvorane u Hrvatskoj. Vrunac karijere doživio je velikim koncertom Vinko Coce i prijatelji 31.08.2009. na punom stadionu Poljud, u sklopu klapskih spektakala 'Ne damo te pismo naša'. Iznimno je popularan i u Sloveniji gdje je redovno nastupao po sportskim dvoranama. U 2009. zajedno sa klapom Maslina održao je koncertnu turneju po najvećim slovenskim gradovima. U svom opusu pjesama zbog kojih je posebno omiljen ističu se 'Vilo moja', 'Ribari', 'Mirno spavaj ružo moja', 'Kada umren umotan u bilo'…



Kada umren umotan u bilo
Ovaj tekst je pregledan 10 066 puta
Pape i dida
bili su torcida
bila je boja
i sina moga

Uvik se znalo
za rici znane
uvik se pivalo
Marjane, Marjane

U ruci mi lancun bili
za Hajduk da san zivot cili
pratite me ljudi mili
kad se dusa s tilom dili

Ref.
Kada umren umotan u bilo
na Poljud odnesite mi tilo
zapivajte bili su bili
kad se dusa s tilon dili

Kada umren umotan u bilo
na Poljud odnesite mi tilo
nek vijori barjak
na kojem pise
Hajduk zivi vjecno
Bog i niko vise

More place ono suzu ima
misto glazbe nek torcida piva
Hajduce ponosan budi
tebe tvoje dite uvik ljubi


Ribari
Ovaj tekst je pregledan 34 675 puta
Prije jutra ribari se bude
more zna njih, more zna te ljude

Prije jutra u zoru
s galebima na moru
na postama sunce cekaju
(2x)

Svako jutro parangale dizu
vizitaju i vrsu i mrizu

A galebi cekaju
da i njima ca daju
u ribare oni viruju
(2x)

Noc je mirna, vali spavaju
pod svitlom se ribe skupljaju

Spurtilon i ostima
dobit' ce po kostima
kad se smire, kad se pridaju
(2x)

U dubini mrize parangali
na pucini bile se sinjali

Tiho kraju veslaju
malu barku guraju
a ribara ruke izdaju
(2x)

Prije jutra umoran
ribar ceka novi dan

Dok svi ljudi spavaju
galebi se karaju

U spomen na posljednju Bosansku Kraljicu, Katarinu Kosača Kotromanić i na tužni dan izdaje Bosanskoga kraljevstva i na pohod vojne biskupije BiH i vrhbosanske biskupije na Kraljevski Grad Bobovac u žrtvi i molitvi za mir u Bosni I Hercegovini

BOBOVAC KRALJEVSKI GRAD

Osvrt na nedavni pohod kraljevskome gradu Bobovac

Na putu prema prošlosti, mjestu koje nas možda najviše podsjeća na slavno Bosansko kraljevstvo, dolazimo do Kraljeve Sutjeske iz koje, poučeni o svim povijesnim, društvenim, kulturnim zbivanjima na ovim područjima od doba Bosanskog kraljevsta preko Osmanlijskog carstva do današnjih dana, krenusmo prema stolnom gradu bosanskih kraljeva, Bobovcu. Sam put od Sutjeske prema Bobovcu izgleda vrlo pustolovno i ne možemo a da se ne vratimo u prošlost i ne prizovemo si u svojoj mašti scene koje burno prikazivaju neustrašive ratnike u borbi oko okolnih strmih brda u obrani ili napadu zemlje. S tom maštom stigosmo do Bobovca i odmah primjećujemo da je to strateški vrlo dobro smješten grad, jer nije uočljiv na velikoj razdaljini od neprijatelja, a kad bi mu se približili vrlo je teško osvojiv zbog svog smještaja na strmim, okomitim stijenama.

Ukoliko želimo uvidjeti vrijednost ovakvog mjesta, moramo najprije spomenuti nekoliko osnovnih povijesnih informacija koje će nam što bolje dočarati Bobovac u doba srednjovjekone Bosne. Pisani izvori o Bobovcu javljaju se u vremenskom razdoblju od 1350. do 1463. U njima se najčešće spominje kao mjesto izdavanja pojednih isprava ili pisama, rjeđe kao mjesto primanja diplomatskih delegacija ili kao poprište vojnih ili političkih zbivanja. Međutim tko god je pokušao da se domogne bosanskog prijestolja jurišao je na Bobovac te je ovaj grad bio glavni cilj svih vojnih pohoda. U raznim dinastičkim sukobima koji su se zbili na ili oko Bobovca, najteže je bilo (osim 1463.) od polovine 1404. do polovine 1410. U tom razdoblju grad je šest puta prelazio iz ruke u ruku. Suparničke vojske predvodili su, s bosanske strane protukraljevi Tvrtko II i Ostoja, a s ugarske dva bana, Ivan Morović i Pavao Bešenje, te i sam kralj Žigmund, najmoćniji vladar tadašnje Europe. Bobovac je tada konačno pao u ugarske ruke. Godine 1463. pouzdano se zna da je Bobovac pao u turske ruke, a o tim događajim postoje i razne narodne tradicije, koje kažu da je opsada Bobovca trajala sedam godina i da nikad ne bi pao da nije bilo izdaje. Naime vojvoda Radak, zapovjednik grada, predao je grad bez borbe, nadajući se da će za taj čin biti bogato nagrađen. Kad je došao po nagradu sultan mu je rekao: „Kad nisi vjeran svome gospodaru s kojim si iste vjere, kako ćeš biti vjeran meni!“ Zatim je naredio da ga strmoglave s jedne visoke stijene koja se danas naziva Radikova stijena. Poznata je također i tradicija o kraljici Katarini koja je morala bježati pred Turcima te je bila jako žalosna što napušta svoj kraj, a žene i dan danas u okolini Bobovca i Kraljeve Sutjeske nose crne kape na glavi u znak žalosti za kraljicom Katarinom.

Danas na lokalitetu Bobovca možemo vidjeti ruševine nekadašnjeg grada, na osnovu čega su arhitekti rekonstruirali Bobovac u doba prije rušenje. Iako su svi objekti na Bobovcu zapušteni i nedovoljno zaštićeni, osim crkvice koja je obnovljena, ostali su temelji gotovi svih objekata koji su se nalazili na ovom području od kraljevskog dvora i raznih vojnih utvrda do nekih stambenih naselja u kojima su boravili mještani te vojnici. Međutim, kao i s gotovo svakim kulturno-povijesnim dobrom na području Bosne i Hercegovine, možemo reći da Bobovac pada u zaborav zbog nemara svih odgovornih institucija u državi koje bi se morale brinuti za ovaj odviše važan spomenik jednog vremena. Jedan takav spomenik sigurno zaslužuje pažnju svih odgovornih institucija.

Povijesni dio

Bobovac je najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne podignut na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. Nalazi se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Gradu se može prići iz dva smjera, i to od Kraljeve Sutjeske ili od Vareša. Sastojao se od gornjeg grada s četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada, na stepeniku nižem oko 20 metara, poligonskog oblika oko 40 metara dužine i oko 25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar.
Podigao ga je ban Stjepan II. Kotromanić nešto prije polovine 14. stoljeća. Bobovac je bio sjedište bosanskih vladara od perioda vladavine bana Stjepana II Kotromanića (prva polovina 14. stoljeća), preko svih bosanskih kraljeva i sve do prestanka bosanske samostalnosti turskim osvajanjem (1463.) Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1349.
Njegov položaj a i konfiguracija terena je omogućavao odbranu i bio je vojno i administrativno sjedište bosanskih kraljeva uz Kraljevu Sutjesku, koja je bila bez fortifikacija i imala više administrativno-politički značaj. U njemu se čuvala bosanska kraljevska kruna. Tu se nalazila i kraljevska grobna kapela za koju se pretpostavlja da je kralj Stjepan Ostoja naredio da se stara bobovačka crkva preuredi za tu svrhu. U njoj su bila sahranjena tri bosanska kralja: Stjepan Ostoja, Tvrtko II. Kotromanić i Stjepan Tomaš Kotromanić.

Zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značaja bio je meta napada osvajača.

U bosansko-srpskom ratu 1350. opsjeo ga je srpski car Stefan Dušan, ali ga nije osvojio.

Rujna 1407. godine grad je osvojila mađarska vojska i jedno vrijeme držala u njemu posadu u težnji da vrati na prijestolje svrgnutog bosanskog kralja Ostoju.
Stjepan Tomašević (1461.-1463.), posljednji bosanski kralj, zbog neposredne opasnosti od Osmanlija, seli kraljevski dvor u Jajce.

Bobovac su Osmanlije opsjeli 19. svibnja a osvojili 21. svibnja 1463. nakon samo tri dana borbe. Jedni izvori navode da su se za grad vodile teške borbe i da su Osmanlije pod gradom upotrijebili topove koje im je slao Nijemac Jerg (Jörg) iz Nürnberga. Također se govori da je knez Radak, koji je upravljao u to vrijeme gradom predao Bobovac misleći da će za to biti nagrađen, ali su ga Osmanlije nakon predaje pogubili. Brzi pad Bobovca, za koji se vjerovalo da može izdržati i dvogodišnju opsadu je iznenadio kralja Stjepana Tomaševića i onemogućio ga da sakupi vojsku i dobije stranu pomoć. Zbog toga su se i posade Visokog i nekih drugih gradova predale bez borbe. Nakon njegovog zauzimanja, Osmanlije su ga razorili ali su zbog njegovog izuzetnog strateškog značaja ponovo sagradili neke objekte potrebne za njihov boravak. Osmanska posada je boravila u Bobovcu sve do 1626. kada je napušten zbog gubitka strateškog značaja nastavkom osmanskih osvajanja prema sjeveru kada ostaje duboko u pozadini.

Kraljevska grobna kapela je rekonstruirana, ali nekim nepriznatim metodama tako da je njena vrijednost umanjena. Danas se tu nalazi mauzolej dinastije Kotromanića

POSLJEDNJA BOSANSKA KRALJICA
KATARINA KOSAČA KOTROMANIĆ

Kraljica Katarina - žena kojoj je život uzeo sve

Kada razmišljamo o ženama koje su obilježile povijest shvatimo kako se malo vijesti sačuvalo o našim hrvatskim ženama, a o bosanskim još i manje. Jedna od rijetkih žena iz BiH, kojoj uspomenu nije sačuvala samo povijest, nego i narodna predaja je kraljica srednjovjeekove bosanske države Katarina Kosača – Kotromanić

Često je zovu i posljednjom bosanskom kraljicom, iako je to bila Mara, supruga Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja. Kraljica Katarina je žena koja je ostala bez muža, bez djece, bez domovine... Doživjela je sudbinu svog naroda i svoje obitelji i za spas tog istog naroda krenula je u izbjeglištvo. U srednjem vijeku nije bilo lako biti žena, pogotovu ne na dvoru. koliko god nam se činilo da su živjele u sjaju i blagostanju, da su cijenjene i uvažavane, žene s kraljevskog dvora rijetko su znale što su to ljubav i sloboda. Stupale su u brak iz političkih, društvenih ili gospodarskih razloga, a za ljubav ih nitko nije ni pitao. Tako je bilo i s Katarinom. Katarina je bila kćerka Stjepana Kosače i Jelene iz roda Balšića. Po naredbi svog oca, kojeg često opisuju kao častohlepnog i bezobzirnog čovjeka, udaje se za Stjepana Tomaša. Za ondašnje prilike udala se prilično kasno, u 22. godini jer je otac odbijao prosce dok se nije javio dovoljno ugledan za njegove interese – bosanski kralj. Njezin otac bio je nećak čuvenih velikaša Sandalja Hranića i Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Područje kojim je upravljao nazvano je Hercegovina po tituli „herzog“ što na njemačkom znači vojvoda, a tu titulu je počeo koristiti od 1448. godine.

Koje je vjere bila Katarina? Je li kod oca bila odgojena po nauku crkve bosanske? Ne može se reći. Ona se bez ikakvog prosvjeda ili otpusta sa strane pape vjenčala i za čitavog bila gorljiva katolkinja.

Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu 26. svibnja 1446. na polju Milodraž (danas župa Brestovsko, općina Kiseljak).

Kad je postala ženom Stjepana Tomaša i bosanskom kraljicom pratila je svog muža na njegovim putovanjima i boravištima: Bobovac, Kraljeva Sutjeska, Jajce... Podizala je crkve među kojima su: Vrile, danas Otinovci kod Kupresa, Crkva presvetog Trojstva, te Crkva sv. Katarine u Jajcu. U braku je dobila dvoje djece Sigismunda i Katarinu, a njen muž je iz veze s Vojačom, koja nije bila plemkinja, imao sina Stjepana Tomaševića.

U jeku najvećih opsanosti od turskih provala, 10. lipnja 1461. godine umire kralj Stjepan Tomaš. Katarinu će njen pastorak, a nakon smrti svog oca kralj Stjepan Tomašević ostaviti na dvoru i poštivati kao kraljicu majku. Godine 1463. Bosna će pasti pod vlast Turaka, kraljica se slučajno zadesila izvan Bosne, po nekima najvjerojatnije kod svog brata Vladislava, a oboje njene djece palo je u tursko ropstvo i s vremenom su privedeni na islam. Sin će postati Ishak-beg Kraloglu – tj. Kraljević, a o Katarini povijesna vrela nisu zabilježena. Gdje je živjela, je li se udala, gdje je i kada umrla, ništa se ne zna. Navodno se njezino turbe sačuvalo u Skopju.

Naša kraljica je u tim nemirnim vremenima došla do Dubrovnika, gdje se nadala pomoći. Međutim Dubrovčanima, kao vještim diplomatima, nije odgovaralo da kraljica propalog kraljevstva boravi kod njih. Stoga odlazi u Rim, postaje članica III. reda sv. Franje. Petnaest godina provedenih u Rimu bilo je ispunjeno žalošću za djecom. Bile su to i godine tuge zbog stradanja njenog naroda i godine čežnje za domovinom. Jedino svjetlo u toj tami pružala joj je vjera, svijest kako je Bog s njom. Uz pobožnost trudila se pomagati bolesnima pa je postala članica Društva blažene djevice Marije koje se brinulo za bolnicu sv. Alberta u Rimu. Inače, imala je tri dvorske gospođe i trojicu dvorjanika. Bio je to mali dvor emigranata.

Pred smrt napisala je oporuku u kojoj kao predstavnica bosanskog kraljevstva imenuju papu Siksta IV. i njegove nasljednike vladarima Bosne uz napomenu da vlast predaju njenom sinu ili kćeri, ako se povrate na krščanstvo.

Umrla je pet dana nakon oporuke, 25. listopada 1478. godine. Po vlastitoj želji pokopana je u franjevačkoj crkvi Blažene djevice Marije Ara Coeli. Na njenom grobu prikazan je stasiti lik s kraljevskom krunom s grbovima bosanske države i obitelji Kosača, a pri dnu je natpis pisan bosančicom. Kad je pisala oporuku mislila je na sve pa je ostavila određenu svotu i za pokop i za nadgrobnu ploču, a nije zaboravila ni svoje vjerne pratitelje. S vremenom, odnosno nakon 112. godina odlučili su pregraditi svetište u kojem se nalazio njezin grob, postavili su nadgrobnu ploču uz stup do svetišta i natpis preveli na latinski.

Zahvaljujući franjevcima, bosanski Hrvati štuju je kao ženu sveta života. Svake godine na dan 25. listopada obilježava se dan blažene Katarine Kosače – Kotromanić. Kao pobožna kršćanka, umna žena i dobra vezilja izrađivala je crkveno ruho koje se i dandanas čuva u samostanu u Kraljevoj Sutjeski.

Njoj u čast i danas žene u tom kraju na svojoj narodnoj nošnji imaju crne rupce „katarinke“, ruše se za svojom kraljicom, kaže predaja. Lik kraljice Katarine ocrtava nam i sudbinu Bosne na njenom putovanju kroz povijest. I tada su se, kao i danas, gubili muževi, djeca i domovina. U svijesti našeg naroda ostaje nada u bolju budućnost i prisjećanje kako je narod bez svoje povijesti kao putnik bez putne isprave

misao dana
"onaj koji vjeruje u sebe, zadobit će povjerenje drugih" - Leib Lazarow

meditacija dana
Samopoštovanje
Od prvoga sata nastave morala ga je zapaziti. Svaki je nastavnik imao o njemu svoje mišljenje. Isprobavši sve pedagoške metode, jedni su zaključili: »Bezobrazni balavac, nema poštovanja ni prema kome!«, a drugi sažaljivo: »Jadnik, nema nimalo samopoštovanja.«

Njoj je, unatoč početnoj muci s njim, bio vrlo simpatičan. Osobito kad je saznala da promatra svijet iz malog, polumračnog suterenskog stana, boreći se sam za sebe, jer roditelji u grču životne borbe nisu mogli svojoj djeci uvijek biti ono što su željeli. Ni njemu, ni trojici starije braće.

Već na prvom satu »ekipa« je bila u elementu. Tiho smijuljenje prelazilo je svaki čas u glasno brbljanje, pa i svađu. Zvijezdu programa (pogađate koga) ništa nije moglo omesti. U kratkom vremenu situacija je kulminirala i cijeli je razred u muku promatrao profesoricu koja je velikim, ljutim koracima krenula prema njemu i njegova dva »pomoćnika«. Razred je bio u napetom iščekivanju. U neobičnom trenu prostruji joj srcem molitva. »Bože, molim Te pomozi meni i ovoj djeci!« Mirno je stala pred svu trojicu i čvrstim i odlučnim glasom rekla: »Gospodo, molim vas priberite se, poštujte sebe i druge.«

Istoga časa skočio je na noge junak naše priče i povikao glasno gledajući je tamnim očima prepunim iskrenog iznenađenja nad novootkrivenom spoznajom o sebi: »Pa ja sam gospodin!« Lagano se spustio na stolac zamišljena pogleda i do kraja sata uzorno se ponašao. Odnosi među njima od toga su dana dobili novu kvalitetu.

Bog nas uvijek poziva izgrađivati nove, bolje odnose s drugima temeljene na poštovanju. Učeći poštovati sebe, učio je taj učenik poštovati i druge, na što nas jasno upućuje Isusova zapovijed ljubavi: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe. Ukorijenjenost naših misli u Gospodinu prepoznat će se u našim riječima, a zatim i djelima.

Kako temelj naših života, naši odnosi ne bi bili »ruševina velika«, nadahnjujmo se Isusovim riječima iz Evanđelja po Mateju: »Stoga tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer - utemeljena je na stijeni« (Mt 7,24-25).



Samopoštovanje


U nezrelom društvu, u kojem većina ljudi vrlo rijetko uopće ima prilike iskusiti što znači osjetiti se istinski dobro sa samima sobom, korisno je razmotriti o čemu zapravo govorimo kad se radi o samopoštovanju.

Ono o čemu želim govoriti daleko je dublje i šire od samopoštovanja kao načina ponašanja, pa čak i stava prema sebi.
Želim govoriti o osjećaju duboke ispunjenosti iznutra, užitka u vlastitom postojanju, iskustvu koje nije samo ljubav prema sebi, već doživljaj sebe kao izvora ljubavi, kao ljubavi same. Izraz 'ljubav prema sebi' postaje tada nepotreban, racionalni konstrukt. Samopoštovanje je daleko od pravog termina za taj unutarnji osjećaj, no može biti odgovarajući termin za vanjsko ponašanje u svakodnevnom životu koje proizlazi iz tog osjećaja.

Niti kad se radi o vanjskom ponašanju, samopoštovanje našem društvu nije blisko, te se stoga interpretira na najrazličitije načine.
Kroz mnoga stoljeća, naši preci su odgajani u pokornosti prema crkvi i vladarima. Da bi se to postiglo, bilo je nužno prisiliti ljude da se odreknu svoje prirodne težnje za slobodom i boljim životom, prisiliti ih da se smatraju manje vrijednima i da potisnu svoje izvorne, autentične osjećaje i želje. Stoljećima, od malih nogu djeca su odgajana u strahu, krivnji i stidu ne samo zbog najmanje pogreške u vanjskom ponašanju, nego i zbog osjećaja samih ('ljutnja je smrtni grijeh!'). Voljeti sebe, doživjeti sebe kao ljubav, kao dragocjena bića - vodilo bi automatskom odbacivanju takvog odgoja i stoga nije moglo biti dopušteno.

Kako bi ljudi mogli povjerovati da su njihovi najdublji osjećaji loši, morali su povjerovati i da su oni sami loši, grešni u svojoj biti, nevrijedni po prirodi. Kad djeca odgajana u takvom ozračju odrastu, rode vlastitu djecu i suoče se s njihovim osjećajima i željama - često je daleko lakše okriviti dijete da je 'zločesto' i 'sebično' nego priznati desetljećima potiskivane osjećaje i sav strah, krivnju i sram kojima su oni vezani. Tako se krivnja i strah prenosi u sljedeće generacije.

Tako smo dobili društvo lažne pristojnosti i upitnog morala, društvo u kojemu je 'biti dobar' značilo zanemariti sebe i svoje potrebe, 'biti pristojan' značilo ne isticati se, čak niti reći nešto dobro o sebi, a 'obzir prema drugima' vrlo je često zahtijevalo djelovanje na vlastitu štetu.

Fizika tvrdi da je energiju nemoguće uništiti, moguće je samo promijeniti joj oblik. Slično je i s emocijama. Izvorne, autentične ljudske težnje i ljudski osjećaji nisu se mogli uništiti čak niti nakon što se to stoljećima pokušavalo.

Potisnuti osjećaji uvijek ostaju u nama i bore se da se izraze i prenesu svoju poruku. Ako ne dopuštamo sebi da to učinimo na konstruktivan način, podsvjesno počinjemo tražiti druge načine olakšanja - destruktivne. Ogovaranje, licemjerje, depresija, zavist i zloba bili su 'ispušni ventili' mnogih generacija. No prije ili kasnije događa se da naša moć samokontrole popusti pod pritiskom nagomilanih emocija, nakon čega često prelazimo u drugu krajnost.

To se upravo događa u našem društvu kao cjelini. Nagomilana destruktivnost izlazi na površinu kroz ratove i beskrajne prikaze nasilja i nezrelog ponašanja na televiziji. Mlade generacije, odrasle s jedne strane na tradicionalnom odgoju, a s druge na takvim nezrelim modelima koji šalju poruku da je destruktivnost u redu, prelaze u drugu krajnost - otvorenu sebičnost i aroganciju do agresivnosti. Zatim to često i zovu samopoštovanjem, što je djelomice razlog zbunjenosti oko tog termina.

Velika većina ljudi nikad nije iskusila istinsko samopoštovanje i može samo zamišljati kako se ono manifestira. Zbog toga im je toliko lako povjerovati u lažne prikaze samopoštovanja, često i u lažan, prividni osjećaj moći koji daje destruktivnost. Jednom kad imate vlastito, unutarnje iskustvo, nisu vam više potrebni vanjski modeli prema kojima ćete se orijentirati.

U vanjskom ponašanju, samopoštovanje se manifestira jednako kroz poštivanje vlastitih osjećaja, potreba i zahtjeva, kao i kroz poštivanje drugih ljudi, i to na način da ih doživljavamo kao snažne i sposobne da učine to isto. Nema straha od osude (koji je zapravo u prvom redu strah od osude samih sebe!) Nestaje potrebe da zanemarujemo sebe kako bi vodili brigu o drugima, jer znamo da su oni to sposobni učiniti sami - i, ne manje važno, da imaju pravo na to.

(Ljutnja i otpor koji mnogi ljudi osjete u situacijama kad im se druga osoba samo usudi izraziti neslaganje s njihovim ponašanjem, ili upozoriti ih da su povrijedili njezine osobne granice, obrambeni je mehanizam koji prikriva duboko nesvjesno vjerovanje da ne zaslužujemo zauzeti se za sebe. To se vjerovanje stvara obično u vrlo ranoj dobi. Kako naše istinsko biće osjeća da je to neprirodno i ima otpor prema tome, ali se u dječjoj dobi ne zna nositi s tim osjećajem, on se nešto kasnije obično prekrije i maskira kompulzivnim pokušajima da se osjećamo bolje sami sa sobom, često i kroz potcjenjivanje drugih ljudi i njihovih potreba.)

Zdravo i sretno dijete, ono koje se još nije naučilo stidjeti samog sebe, spontano izražava sve svoje želje i osjećaje, te i ne pomišlja da ih skriva - dok ga se ne uvjeri da bi to trebalo činiti. Zdravo dijete usmjereno je u prvom redu na sebe, te prirodno, premda ne svjesno i racionalno, očekuje da će i drugi činiti isto. Ono još nema razvijenu empatiju, socijalne navike i rezoniranje, te ga se, naravno, treba usmjeravati i podučavati, ali zdravo dijete koje se osjeća dobro u vlastitoj koži nema potrebu nanositi bol drugima.
Biti usmjeren na sebe - ne zvuči li to kao sebičnost? U pravilu se još uvijek tako označava. Mnogima je lakše nazvati to sebičnošću kod drugih, nego usuditi se učiniti to isto, suprotstaviti se, reći ne ili zauzeti se za sebe. Pod poštovanjem prema drugim ljudima, koje je nužno sadržano u istinskom samopoštovanju, podrazumijevam poštivanje osobnih granica drugih ljudi - izbjegavanje da ih se namjerno povrijedi ili naruši njihova sloboda - ali i poštivanje njihove moći i odgovornosti da sami postave i obrane svoje granice. Drugim riječima, da nas upozore ako nenamjerno činimo nešto što njima ne odgovara.

Kad govorim o usmjerenosti na sebe, jednostavno mislim da jedino mi sami možemo znati što želimo i što nam je potrebno, te da ne možemo očekivati da će bilo tko drugi to činiti za nas. Isto tako, ne možemo znati, i nerazumno je očekivati da znamo i predviđamo, što drugi ljudi žele i osjećaju. Kako svatko od nas ima različit karakter i različita iskustva, često se događa da smo u krivu čak i kad smo uvjereni da znamo što druga osoba osjeća i misli.

Usmjeriti se na sebe znači u potpunosti preuzeti odgovornost za sebe, kao i shvatiti odgovornost drugih ljudi da učine to isto. Ako se svatko osjeća sposoban i slobodan reći i izraziti što osjeća i želi, to nas oslobađa beskrajne krivnje i beskrajnih, često neizrečenih, očekivanja i optužbi.

To ne znači da su nam drugi ljudi manje važni. Nijedna osoba koja se istinski osjeća dobro sa sobom nema potrebu ili želju povrijediti ili potcijeniti druge. Naprotiv, što smo više sposobni razumjeti i cijeniti sebe, to nam postaje lakše i kad je riječ o drugima. Prirodno je da imamo određenu zdravu sliku o tome što bi značilo svjesno povrijediti slobodu i osobni prostor druge osobe i da nećemo željeti to činiti, jer znamo kakav je to osjećaj. No - u idealnom slučaju - kad se radi o specifičnim željama, osjećajima ili neslaganju, očekujemo od druge osobe da ih sama izrazi - a kako nema potrebe da se to čini kroz okrivljavanje, tako nema potrebe niti za strahom i krivnjom - i postaje nam mnogo lakše saslušati i cijeniti tuđe mišljenje.

Naravno, rijetko kad je u životu prisutan takav idealan slučaj i mnogo puta ćemo morati uzeti u obzir prošlost druge osobe i način na koji je naučila funkcionirati; njezine strahove, krivnju i potisnute osjećaje. Često ćemo se naći u situaciji da druga osoba nije sposobna uzeti u obzir naša ograničenja. To čini rad na samopoštovanju - kao i život sam - raznolikim, zanimljivim i punim prilika da učimo i preispitujemo sebe iz različitih gledišta i u različitim okolnostima.

Marijanska svetišta

Remete
Remete u sjevernom dijelu Zagreba staro su hrvatsko marijansko svetište, koje nema masovnu posjećenost poput Marije Bistrice, Trsata ili Sinja, ali je blizu Zagrepčanima i također održava proštenja na marijanske blagdane. Čuvari svetišta su karmelićani, koji nastanjuju samostan u Remetama.
U svetištu su se događala po zagovoru Majke Božje i brojna čudesa. Zanimljivo je da je za vrijeme svoga upravljanja zagrebačkom biskupijom biskup Borković svake subote hodočastio u Remete, a isto je činio i biskup Emerik Esterhazy.

svetac dana

SVETI ŠIMUN I JUDA TADEJ, apostoli

Apostole možemo smatrati veoma povlaštenim ljudima jer su kroz tri godine bili u Isusovoj blizini. On im je bio učitelj i prijatelj, s njim su mogli razgovarati, promatrali su primjer njegova života, trajno su doživljavali najdragocjenije duhovno iskustvo. Ono što je njima dano, dano je i nama samo na jedan drugi način. I mi možemo na jedan duhovan, mističan, kontemplativan način boraviti u Isusovoj blizini, biti trajno povezani s njime, proživljavati pojedine tajne i događaje iz njegova života. Slavljenje blagdana apostola može nam pomoći u tome, može u nama buditi želju da i mi Isusa slijedimo izbliza.
Novozavjetni spisi dosta nas škrto obavještavaju o dvojici apostola koje danas slavimo. Šimuna spominju u četiri apostolske liste. Matej i Marko nazivaju ga Kananejcem, dok ga sv. Luka naziva Revniteljem. To ime s velikom vjerojatnošću govori da je Šimun nekoć bio pristalica fanatične antirimske stranke zelota, govori da je vatreno ljubio svoj židovski narod i da je trpio što je taj narod na svome zemljištu bio pod tuđinskom okupacijom ne imajući svoje vlastite države. U to se trpljenje baš i nije tako teško uživjeti jer svaki zdrav i normalan čovjek ljubi svoj narod te želi da živi u slobodi, u svojoj vlastitoj državi.

Prema legendi, obojica su apostola pretrpjela okrutnu mučeničku smrt. Bili su prepiljeni. U likovnoj umjetnosti Šimun se stoga obično prikazuje s pilom, a štuju ga kao svoga zaštitnika drvosječe,

Origen, veliki autoritet za poznavanje Svetoga pisma, a svome Komentaru Poslanici Rim janima drži da je Juda Tadej ista ličnost s Judom Jakovljevim. Jakovljevim ga naziva sv. Luka, a Tadejom sv. Matej i sv. Marko. Sv. Ivan ga naziva Juda "ne onaj Iškariotski". Taj je Juda postavio Isusu pitanje: "Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?" (14,22). Isus mu je na to pitanje odgovorio: "Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. - Ovo sam vam govorio boraveći s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh" (Iv 14,23-26). Zahvaljujući pitanju Jude Tadeja dobili smo od Isusa tako lijep odgovor, pun pouke, utjehe i nade za svakoga od nas. Taj odgovor izriče bit nasljedovanja Isusa Krista. Nasljedovanje se očituje u ljubavi, a ljubav ostvaruje i dokazuje u čuvanju i obdržavanju svega onoga što nas je Isus učio i što nam je rekao.

Sv. Judi Tadeju zahvaljujemo i jednu posve kratku poslanicu koja je uvrštena a knjige Svetoga pisma Novoga zavjeta. On je počinje ovako: "Juda, sluga Isusa Krista i brat Jakovljev," Iz toga zaključujemo da je bio brat apostola sv. Jakova Mlađega, koji je također napisao jednu poslanicu.

U uvodu i napomenama hrvatskoga prijevoda i izdanja Biblije iz god. 1968 čitamo: "Zacijelo je Juda, poslije smrti brata Jakova, god. 62, nastupio u njegovo ime i s njegovim autoritetom da vjernike upozori na opasnost novih strujanja i zastranjenja a mladom kršćanstvu. Njegov kratki napis sav plamti živošću, jetkošću, energičnošću; odmah prelazi u polemiku i izravnim nagovorom prijeti onima koji promiču krivovjeran nauk i slobodarstvo u moralnom životu. Teško je točno odrediti o kakvim je strujanjima riječ. Bit će to preteče gnostičkih strujanja s kojima će se kršćanstvo boriti od kraja I. stoljeća pa dalje. Pisac nastupa s duhom i rječnikom kojim su se u Starom zavjetu proroci borili protiv lažnih proroka. Iskorištava i izvanbiblijske židovske spise, kao što su Uznesenje Mojsijevo i Knjiga Henokova, te iz navedenih odlomaka izvodi moralnu pouku kako je to bio običaj u sinagoškom moralnom propovjedništvu.

Štovanju su sv. Jude Tadeja pridonijele Objave svete Brigite u kojima je Gospodin potiče da s pouzdanjem zaziva toga apostola. U XVIII. stoljeću štovanje je tog apostola postalo veoma popularno a Austriji, a još više u Poljskoj, gdje i danas tolike osobe nose ime Taddeusz. Slavni poljski pjesnik Mickiewicz dao je i svom velikom pjevu naslov Pan Taddeusz, što znači Gospodin Tadija.

Iz Austrije se štovanje sv. Jude Tadeja proširilo i po Hrvatskoj. Vjernici ga naročito rado zazivaju u pomoć u bezizlaznim situacijama. Uz blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Pius Parsch daje nam ovu pouku: "Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti.

malo odmora

Što se mora, mora se!
Jednoga nedjeljnog jutra majka probudi sina i reče mu da se treba spremiti za misu. Sin odgovori da mu se ne da ići u crkvu to jutro, a ona će mu da ne govori budalaštine i da se digne i brzo spremi za svetu misu.
* Ali mama - odgovori sin - svi me mrze, propovijedi su dosadne i nitko od mojih prijatelja nikada ne dođe na misu.
Majka odgovori:
- Kao prvo, sine, nitko te ne mrzi, osim par nasilnika i ti im se jednostavno moraš suprotstaviti. Drugo, propovijedi puno znače mnogima. Kad bi ih poslušao, iznenadio bi se kako puno pomažu ljudima. Treće, imaš puno prijatelja u crkvi. Uvijek te pozivaju k sebi doma. Naposljetku, moraš ići, ti si župnik, sine!

Nakana današnega dana u molitvi i žrtvi je za sve one ljude koji nemaju samopoštovanje, da ga otkriju snagom Duha svetoga.

Svima vama želim ugodan i blagoslovljen početak novoga tjedna a na radost neka vam je ovaj današnji da
vaš don Marin

četvrtak, 24.10.2013.

misao dana
"•Sigurnost se postiže dobrotom, zlo stvara nesigurnost." N. N.


meditacija dana
Uzdat se u Gospodina

Koliko puta smo u životu izrekli: ja mu vjerujem ili ja mu ne vjerujem.

Što smo time htjeli izreći?

U prvom slučaju:ja mu vjerujem željeli smo naglasiti da imamo u njega povjerenja, pouzdanje, da se uzdamo u tu osobu.. Da se uzdamo, nadamo da ta riječ koju je netko izgovorio da je istinita. U ovom drugom slučaju radi se o suprotnom, nevjerovanju, neuzdanju u toga drugoga.

Kada smo bili djeca, maleni uzdali smo se u riječ roditelja, imali smo povjerenja u riječ koju su nam izgovorili. Pogledali smo i znali smo da je riječ istinita, bili smo sigurni u njihovoj blizini.

Kada smo ih negdje izgubili, panično smo ih tražili.

Nedavno odmarajući se promatrao sam na plaži jednu djevojčicu i oca kako su prolazili plažom. Djevojčica je hrabro koračala ispred oca, sigurna, odjednom se otac sakrio iza jednog bora. Sve je bilo u redu dok djevojčica nije primjetila da nema oca. Zastala je i potražila ga pogledom - još uvijek sigurna u sebe. Odjednom na licu primjetila joj se panika, očaj, strah, više nije bila sigurna u ...a onda se pojavio otac, otkrio se. Djevojčica je sva presretna poletjela u njegov zagrljaj, privinula se u njegov zagrljaj, opet sigurna.

Znači imam povjerenja, koje mi opet daje sigurnost da koračam stazom svoga života.Osjećam sigurnost. To je ono što zovemo vjerom. Ne postoji bez razloga ona stara izreka: Vjera je uzdanica u životu. Onaj koji se uzda u riječ Božju, koji joj vjeruje čini čuda nemoguća.

Petar čini nemoguće - hoda po vodi - sve dok ima povjerenja u riječ Isusovu - dođi. U trenutku sumnje postaje samo obični čovjek kome je nemoguće hodati po vodi. Ostavljen samo sili prirode - jakom vjetru - tone.

Prijatelji, možda tu leži dio odgovora na naša današnja potonuća, našu nemoć da odgovorimo naletima bura i oluja? Neznam. Ali znam da bi o tome bilo dobro razmisliti.
Vjerujem, ipak da bi bilo dobro zbog našeg dobra malo se više uzdat u Boga i njegovu moć, prijateljstvo i ljubav.

Znam samo, kada sam se u Boga uzdao da sam bio pobjednik, a kada nisam - val me života poklopio.



Sigurnost spasenja

"Ovo pišem vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate vječni život."

1. Ivanova 5,13

Ova tema posvećena je svima vama koji vjerujete u Isusa Krista kao svog Spasitelja i Gospoda. Temelji se na Prvoj poslanici apostola Ivana, koja je namijenjena onima koji vjeruju da znaju da imaju život vječni. Stoga ćemo najprije navesti tekst iz Prve Ivanove poslanice koji o tome govori: "Tko god vjeruje da je Isus Krist, rođen je od Boga; tko god ljubi roditelja, ljubi i od njega rođenoga. Po tome znamo da ljubimo djecu Božju; kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi; jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške, jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet. A ovo je sredstvo pobjede koja pobjeđuje svijet: naša vjera. Tko je pobjednik svijeta, ako nije onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji? To je onaj koji je došao s vodom i krvlju: Isus Krist, ne samo vodom nego s vodom i krvlju. I Duh je onaj koji ovo svjedoči, jer je Duh istina. Tako troje svjedoči: Duh, voda i krv, i ovo se troje slaže. Ako dakle primamo svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo Božje je veće. Ovo je, naime, svjedočanstvo Božje: On je svjedočio o svom Sinu. Tko vjeruje u Sina Božjega, to svjedočanstvo ima u sebi; tko ne vjeruje u Boga, pravi ga lašcem, jer ne vjeruje svjedočanstvu koje Bog daje o svom Sinu. A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. Ovo pišem vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate vječni život. Ovo je sinovsko pouzdanje koje imamo u nj da nas uslišava ako što molimo po njegovoj volji. A ako znamo da nas uslišava što god ga molimo, znamo da već posjedujemo ono što smo ga molili." (1. Ivanova 5,1-15)

Jednog dana sam sreo starca za koga znam da ide redovito u crkvu. Pitao sam ga za zdravlje i kako se osjeća, na što mi je odgovorio: "Slab sam i star i mislim da mi se približava kraj koga se bojim." Na to sam mu odgovorio da se mi kršćani ne trebamo bojati smrti, jer je to samo prijelaz u bolji život. On mi je zabrinutim pogledom odgovorio: "Moj gospodine, nitko ne zna što nas tamo čeka, zato želim biti ovdje što dulje." Možda ima još takvih koji idu u crkvu, a nisu sigurni u svoje spasenje. Ova poslanica je napisana s naročitim ciljem, a to je: kako spoznati sigurnost spasenja i kako znati da je duhovni život vječan. Kako znati da sam sigurno spašen? Jesu li svi koji vjeruju u Isusa Krista i odlaze u crkvu sigurni da su spašeni i da imaju vječni život, ili se tome samo nadaju?

Naveli smo riječi apostola Ivana koji tvrdi: "Ovo vam pišem da znate da imate život vječni." Ne kaže: da vjerujete, da mislite ili da se nadate, nego da znate. Za sigurnost spasenja jamči Božja Riječ, a ona kaže: "Ovo vam pišem da znate." Kako ćemo znati, odnosno biti sigurni u spasenje? Tko god vjeruje da je Isus Krist (Mesija), od Boga je rođen — dakle, ako je Isus Krist pomirbena žrtva za mene i moj Spasitelj — onda sam rođen od Boga. Na taj način nam je objavljena istina za vječni život. Ako smo rođeni od Boga, onda ga i ljubimo, a ako ljubimo Boga, onda ljubimo i onoga koji je rođen od njega, njegovog jedinorođenog Sina. Možda ćete reći: Ja ljubim Isusa, ali ne znam ili nisam siguran ljubi li on mene? Možda mnogi tako misle, obzirom da još nisu onakvi kako to Bog od njih traži. Ali i za to nalazimo odgovor u Bibliji ili Svetom pismu: Ako ja ljubim njega, to je zato što je on prije ljubio mene. Isus je ljubio nas i predao sebe za nas dok ga još nismo poznavali, tako da je naša ljubav prema Bogu rezultat Božje ljubavi prema nama.

Ako ljubimo Boga, ljubit ćemo i njegovu djecu, to jest našu braću i sestre. U Prvoj Ivanovoj poslanici 4,19 čitamo: "Mi znamo da smo prešli iz smrti u život jer ljubimo braću." Ako ljubimo braću radi Boga i njegove istine, znajmo da imamo vječni život. Poslušnost Bogu najveći je ispit ljubavi. Drvo se poznaje po plodovima, a čovjek po rodovima duha. Hoditi Božjim putovima, čeznuti za svetošću, slijediti Boga radosno — sigurni su dokazi za vječni život. Poslušnost, svetost i radost dolaze od nebeske ruke do čovjekova srca. Naša vjera i sigurnost počivaju na Božjem svjedočanstvu, a to znači vjerovati Božjoj riječi upravo zato što je od Boga, a Bogu treba vjerovati razumjeli mi uvijek ili ne. Prihvatiti Božja svjedočanstva znači vjerovati u vječni život koji je u njegovom Sinu Isusu Kristu. Život primljen od Boga nije prolazan, već trajan — vječan, a počinje već ovdje našim novim rođenjem — duhovnim rođenjem. Riječ Božja kaže da smo "Sudionici božanske naravi". Bog je vječan i ime mu je: "Ja sam onaj koji Jesam." Bog ima život u sebi i od tog života smo primili život. Sin Božji je dao život onima koje mu je dao njegov nebeski Otac. Život vječni je spoznati jedinog pravog Boga i onog koga si poslao Isusa Krista. On svojim ovcama daje život vječni i one neće propasti nikada i nitko ih neće oteti iz njegove ruke. On kaže: "Jer ja živim i vi ćete živjeti."

Naša vjera mora biti jaka i stalna. Petar je pokušao hodati po moru, ali samo nekoliko koraka dok je gledao u Isusa; a kad je pogledao u valove, preplašio se, ponestalo mu je vjere i počeo je tonuti. S jakom i ustrajnom vjerom prelaze se sve prepreke. Čovjek siguran u spasenje može biti siromašan, bolestan, oklevetan; ali radostan i zadovoljan, jer zna da je to sve prolazno, a on zna kamo ide, vjerom u onoga koji mu to obećava. Veliki je blagoslov imati mir i radost u vjeri! Sigurnost spasenja donosi mir koji nadilazi svaki ljudski razum. Ljudi malo čine za ono u što nisu sigurni, a mnogo za ono u što čvrsto vjeruju.

Dragi prijatelji, ako dosad niste bili sigurni u svoje spasenje, molite Boga da vam pomogne da pomoću ovih nadahnutih riječi iz Ivanove poslanice to postignete, jer je on ovo napisao za one koji vjeruju da znaju da imaju život vječni. Ovo je napisao jedan od najomiljenijih i najmlađih Isusovih učenika, apostol Ivan, koji je uvijek bio s Isusom, zajedno s Petrom i Jakovom. Oni u svojem svjedočenju stalno naglašavaju da govore ono što su vidjeli i čuli i da je njihovo svjedočanstvo istinito. Osim toga, Gospod Isus se objavio apostolu Ivanu u njegovoj dubokoj starosti na otoku Patmosu, gdje je Ivan bio zatočen i gdje je od Gospoda Isusa primio viziju kako će završiti ovaj svijet, što je Ivan objavio u posljednjoj knjizi Biblije Otkrivenju, koju možete čitati. Zato, cijenjeni čitatelji, vjerujmo što piše u Bibliji, Božjoj Riječi, jer nas ona uči spasenju i vječnom životu.

Marijanska svetišta

Svetište Majke Božje Goričke na Krku
Na otoku Krku u Općini Baška nalazi se jedno od najstarijih hrvatskih marijanskih svetišta, koje u zadnje vrijeme obnavlja popularnost. Smješteno je u mjestu Batomalj, svega nekoliko stotina metara sjeverno od mjesta gdje se nalazila slavna Bašćanska ploča. Svetište se najprije nalazilo u predjelu Goričice u obližnjem Jurandvoru, odakle mu i naziv Majke Božje Goričke. To je najveće svetište u Krčkoj biskupiji. Na sadašnjemu mjestu sagrađeno je tijekom 15. stoljeća.
Čudotvorni kip Majke Božje Goričke potječe iz 16. stoljeća i rad je nepoznatog majstora. Godine 1877. A. Kušlan obnovio je na njemu pozlatu. Blažena Djevica Marija i Isus okrunjeni su zlatnim krunama.


Svetac dana

SVETI ANTUN MARIJA CLARET, biskup (1807.-1870.)

Antun Marija Claret rodio se 23. prosinca 1807. u Sallentu, u španjolskoj pokrajini Kataloniji. Godine 1835. bio je zaređen za svećenika, a od god. 1843. veoma je uspješno djelovao kao pučki misionar u rodnome kraju. Godine 1849. osnovao je misijsku družbu Sinova Srca Marijina, koji se po njemu u puku nazivaju i klaretinci. Osnovao je i žensku granu te družbe, a nazvao ju je Kćeri Srca Marijina. Učimio je tako jer je bio veliki štovatelj i pobožnik Srca Marijina.
Kako je po svojim mnogobrojnim apostolskim pothvatima postao poznat, imenovan je nadbiskupom Santiaga na Kubi. Ondje je djelovao od god. 1850. do 1857. Ta je nadbiskupija prije njega 14 godina bila bez svoga pastira. Antun se svim marom dao na to da je obnovi i podigne. Činio je to duhovnim vježbama za kler, pastoralnim pohodima i misijama. U šest je godina obavio tri vizitacije svoje nadbiskupije, a započeo je i s četvrtom. Osnovao je i Bratovštinu kršćanskoga nauka, kako bi puk što više poučio u vjeri. Za vrijeme potresa i pošasti, koji su poželi mnogo žrtava, revni je nadbiskup dva put na dan obilazio bolnice ispovijedajući, tješeći i dijeleći milostinju. Za socijalno dobro puka po svim je župama osnivao štedionice. Napisao je i djelce u kojem je obrazložio vrijednost i ljepotu seljačkoga života i rada. Njegov je socijalni, karitativni, kulturni rad neprijateljima vjere bio trn u oku pa su mu radili čak o glavi. Više puta je na njega bio pripreman atentat. To je išlo tako daleko da je god. 1857. morao napustiti Kubu i vratiti se u Španjolsku. Ondje bijaše ispovjednik kraljice Izabele II. Napisao je velik broj vrijednih asketskih spisa i uopće je bio veliki širitelj i promicatelj dobre knjige. Već je kao pučki misionar u Kataloniji posvuda osnivao knjižnice. Kao biskup sudjelovao je i na I. vatikanskom saboru. Umro je 24. listopada 1870. u Fontfroide, u južnoj Francuskoj. Svetim ga je proglasio 7. svibnja jubilarne godine 1950. papa Pio XII.


malo odmori

Orijentacija
Turist, očito zalutao, zaustavi automobil pokraj plavuše:
* Oprostite, ljepotice, možete li mi reći gdje se nalazim?
Plavuša:
- Vrlo rado, gospodine. Nalazite se u autu.

Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za naše Policajce za njihovu nesebičnu skrb, da ih Gospodin zaštiti od svih pogibli kako duhovnih tako i fizičkih

Svima vama želim ugodan i blagoslovljen današnji dan, radujte se u danu i čovjeku kojega ti je Gospodin darovao, vaš don Marin

srijeda, 23.10.2013.

misao dana
"Mudar čovjek u oluji Bogu se moli, ne za izbavljenje iz opasnosti, već za izbavljenje od straha. Oluja iznutra je ta koja ga ugrožava, a ne oluja izvana" ~ Emerson

meditacija dana

Strah je lijek, a ljubav zdravlje

«Savršena ljubav potiskuje strah» (1 Iv 4, 18). Dakle, na početku je strah! Jer «početak mudrosti strah je Gospodnji». Strah pripravlja mjesto ljubavi. Ali, ako je u tebi počela boraviti ljubav, tada ona istjeruje strah, koji joj je pripremio mjesto. U onoj mjeri u kojoj ljubav raste smanjuje se i strah; također u istoj mjeri u kojoj ljubav ispunja nutrinu, ona protjeruje i strah. Veća ljubav, manji strah; manja ljubav, veći strah. Ali, gdje nema nikakvoga straha, tamo ljubav ne pronalazi ništa na što bi se nadovezala. Kada je ljubav postigla neustrašivost, koju radost nam onda pruža život u ovome ili u budućemu svijetu! Ako posjedujemo ljubav u punini, tko će nam samo moći naškoditi u ovome svijetu? Čujte apostolov klicaj o ljubavi: «Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Pogibao? Glad? Golotinja? Progonstvo? Mač?» (Rim 8, 35). Petar veli: 1 Pt 3, 13. 1 Iv 4, 18.

Svijest o grješnosti tako dugo muči srce, dok se još nije dogodilo opravdanje. U svijesti je još nešto što uznemiruje, što izgara. Stoga, što kaže psalmist o savršenoj pravednosti? Ps 29, 12. Što to znači? Ne treba biti ništa što uznemiruje moju savjest, a strah upravo uznemiruje. Ipak ne boj se! Neka se pojavi ljubav koja zacjeljuje ono što strah ozlijedi. Strah Gospodnji ozljeđuje poput liječnikova noža: nož odstranjuje bolesno tkivo i čini se da time još više povećava ranu. Dok je divlje meso bilo na tijelu, rana je bila manja, ali opasna. Nad njom je sada nož. Prije je rana boljela manje, nego sada gdje se reže. Zacijeljena rana boli više od nezacijeljene. Ali, ona je bolnija upravo zbog djelovanja lijeka, kako ne bi više boljela nakon uspješnoga ozdravljenja.

Dakle, neka strah zahvati tvoje srce i time uvede ljubav. Jer, ako si bez straha, ne možeš biti opravdan. Ta je riječ uzeta iz Svetoga pisma: Prop 1, 28. Dakle, prvo mora nastupiti strah, kako bi došla ljubav. STRAH JE LIJEK, A LJUBAV ZDRAVLJE... Ima ljudi koji se boje Boga, jer ih on može baciti u pakao da gore zajedno s đavlom u vječnoj vatri. To je onaj strah koji uvodi ljubav, ali strah koji se tako pojavljuje da opet nestane. Dokle god se bojiš Boga zbog kazne, još ne ljubiš onoga koga se bojiš. Ne želiš dobro, nego se čuvaš zla. Ali, upravo zato što se čuvaš zla, poboljšavaš se. Započinješ li čeznuti za dobrim, tada će u tebi biti «neokaljani» strah. Što je neokaljani strah? To je strah da ne izgubiš dobro. Dobro zapamtite! Jedno je bojati se Boga zato što te može baciti u pakao zajedno s đavlom, a drugo je bojati se Boga, jer se on može odvojiti od tebe. Onaj strah, da te Bog može baciti u pakao zajedno s đavlom, nije još neokaljan, jer on ne proizlazi iz ljubavi prema Bogu, nego zbog straha od kazne. Ali, bojiš li se da će te Božja prisutnost napustiti, tada obuhvaćaš Boga, žudiš ga uživati i gledati.


"Strah Gospodnji je početak mudrosti."

Izreke 1,7 i Psalam 111,10

Strah kod čovjeka uzrokuje određene reakcije koje nekada mogu imati pogubne posljedice na zdravlje. Što je to strah, odakle dolazi i može li čovjek u današnje vrijeme biti bez straha, kad ne zna što ga čeka sutra jer vlada velika neizvjesnost? Koji je zapravo uzrok da čovjek, pa makar i povremeno, živi u strahu? Ako govorimo o strahu koji nam nameću neprilike u svijetu i oko nas, mogli bismo nabrojiti tisuće razloga koji su nam svima dobro poznati. Da bismo spoznali uzrok nastanka straha, zavirimo u Bibliju ili Sveto pismo, koja nam daje odgovore na sve naše probleme koji uzrokuju strahove.

U Bibliji se govori o Božjem strahu. Kad bi ljudi imali Božji strah, ne bi radili ono što ne smiju. Važno je razlikovati Božji strah od strahovanja što ga svatko može doživjeti pred prirodnim nesrećama i napadima neprijatelja. Po Bibliji postoji više definicija straha, počevši od nedostatka ljubavi za ljude kao Božja stvorenja, pa do toga da je strah posljedica grijeha.

Da je strah posljedica grijeha, nalazimo odmah na prvim stranicama Biblije, u Knjizi Postanka 2. i 3. poglavlje. Sveti Bog je stvorio Adama, prvog čovjeka, i ženu mu Evu na svoju sliku i postavio ih u vrt u Edenu da ga obrađuju i čuvaju. "Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše stabla svakovrsna — pogledu zamamljiva, a dobra za hranu — i stablo života nasred vrta i stablo spoznaje dobra i zla." (Postanak 2,9) Jahve Bog zapovjedi čovjeku: "Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti." (Postanak 2,16.17) Ovdje se radi o testu poslušnosti Božjoj zapovijedi. Kao što je Bog to tražio tada od Adama, i od nas danas traži da mu budemo poslušni i ponizni. Ako čovjek ide Božjim putem i sluša Njegov glas, Bog se brine za njega i ništa mu neće nedostajati (Psalam 23).

Sotona je prevario Evu, te je ubrala od zabranjenog ploda, jela i dala svom mužu da jede. "Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače." (Postanak 3,6.7) Dobro je ovdje zapaziti: kad su jeli zabranjeni plod, otvorile su im se oči i vidjeli su da su goli. Znači li to da prije nisu vidjeli? To nikako, nego su prije sagriješenja bili sveti i obučeni u haljinu svetosti (Psalam 104,1-2). Sagriješenjem su izgubili svetost i morali su sami sebi napraviti odjeću. Kad su čuli korake Jahve Boga koji je šetao vrtom, osjetili su strah od njega, pa su se sakrili među stabla u vrtu. Zašto su se sakrili? Sakrili su se jer su osjećali strah od Boga, obzirom da su neposlušnošću prekršili Njegovu zapovijed, i kao posljedica toga dolazi kazna na koju su blagovremeno bili upozoreni. Zar to nije tako do današnjeg dana, da se oni koji su sagriješili protiv zakona, a time i protiv Boga, sakrivaju i bježe? Eva i Adam su počinili grijeh. "Tko god počinja grijeh, krši zakon; grijeh je kršenje zakona." (1. Ivanova 3,4)

Dakle, kršenje zakona je grijeh, a strah je posljedica grijeha. Adam je sagriješio i sakrio se, a Bog zove: "Adame gdje si?" Po Adamu smo svi grešnici i Bog nas zove da dođemo k njemu da mu priznamo grijehe i pokajemo se, kako bi nam oprostio. U pravom životu vjere strah je uravnotežen pouzdanjem u Boga. Bog ne želi zastrašivati ljude, On ih hrabri: "Ne boj se." To ponavlja i Gospod Isus kad hoda po vodi (Matej 6,50). Bog nije neki vlastodržac koji je ljubomoran na svoju vlast. On ljude okružuje očinskom providnošću, koja bdije nad njihovim potrebama. Stoga je vjera u njega izvor ohrabrenja koje razgoni i najobičnije ljudske strahove. Oslanjajući se na ovo pouzdanje u Boga, pravi vjernici izgone svaki strah iz svoga srca (Psalam 23,4; 27,1).

Postoji jedan aspekt Boga koji ljudima može uliti spasonosan strah. Najbolji primjer je izraelski narod, kao izabrani narod, koji je doživio izvanredna Božja čuda i blagoslove, ali zbog grijeha i nedržanja Zakona slijedila je kazna. U tom smislu se Božji zakon doista pokazuje kao zakon straha. Gospod Isus u Evanđelju po Luki govori: "Kažem vam, svojim prijateljima: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a poslije toga ne mogu više ništa učiniti! Pokazat ću vam koga treba da se bojite: bojte se onoga koji, pošto oduzme život, ima vlast baciti u pakao! Da, velim vam, njega se bojte!" (Luka 12,4.5) Ove Kristove riječi trebalo bi ozbiljno shvatiti, jer Novi zavjet također govori o srdžbi koja će doći i o sudu Božjemu, ali njega se trebaju bojati samo grešnici nepokajani i otvrdnuli u zlu. Za one koji priznaju svoju grešnost i uzdaju se u opravdanje Božjom milošću (Rimljanima 3,23), Novi zavjet obećava: ne više strah, već duh Božjeg posinaštva, unutarnje raspoloženje ljubavi koje odgoni strah, jer strah računa s kaznom, a onaj koji poštuje Zakon voli ljude, ne čini nikome zla, vjeruje Bogu i njegovim obećanjima, kao i kaznama koje su neizbježna posljedica grijeha; taj se više ne boji kazne.

Danas se malo govori o strahu Božjem; više prevladavaju strahovi što će biti sutra. Kad bi ljudi vjerovali da Bog postoji i da sve vidi i sve zna, da pred njim ništa nije skriveno, ne bi radili ono što ne smiju ili što je nemoralno. U Psalmu 14,2 čitamo: "Jahve s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži." A u Psalmu 33,14.15 čitamo: "Iz svog prebivališta motri sve stanovnike zemaljske: on je svima srca stvorio i pazi na sva djela njihova." U14. i 15. retku istog psalma stoji pisano: "Oko Jahvino je nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi." Sveti Bog, koji nas je stvorio, zna što nama sve treba, on će nam to dati ako u vjeri tražimo; ali krivca ne ostavlja nekažnjena.

Dakle, ako se prepustimo Bogu, vjerujući njegovim obećanjima, jer je on svemogući Bog, ne trebamo od ničeg strahovati. Gospod Isus je rekao: "Ja sam put istina i život." (Ivan 14,6) On je put kojim trebamo ići, istina koju trebamo upoznati i koja će nas osloboditi (Ivan 8,32) i dovesti u vječni život s Kristom.

U Izrekama 1,7 i Psalmu 111,10 piše: "Strah Gospodnji je početak mudrosti." Više psalama govori da strahu Božjem pripada blaženstvo, jer Božje se milosrđe proteže od koljena do koljena nad onima koji ga se boje.

U Djelima 10,34 apostol Petar govori: "Uistinu sad istom shvaćam: Bog nije pristran. Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga se boji i čini što je pravedno." Tako shvaćen strah jest put spasenja po vjeri.

Marijanska svetišta

Krasno
Mjesto Krasno nalazi se u sjevernom podvelebitskom području, 20-tak kilometara od Senja. Do Krasna se može doći s primorske strane Velebita, s Jadranske magistrale preko Svetoga Jurja i Oltara ili s kontinentalne strane Velebita iz pravca Otočca. Automobilom se od Zagreba do Krasna dolazi za oko 2,5 sata.
Nekada je svetište Majke Božje od Krasna navodno bilo najveće marijansko mjesto hodočašća u Hrvatskoj, posjećenije od Marije Bistrice i Trsata. U svetište su ljudi dolazili pješice, čak s Krka, iz Bosne i Dalmacije. Danas Gospino svetište u Krasnom godišnje posjeti i do 100.000 ljudi. Crkva Majke Božje u Krsnom sagrađena je u 18. stoljeću, na temeljima srednjovjekovne crkve.
Krasno se nalazi na čak 714 metara nadmorske visine i sjedište je Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Krasno nudi velike mogućnosti za aktivni odmor u prirodi.

Svetac dana
Sv. Ivan Kapistranski

Rodio se 1386. u Capistranu, u talijanskoj gorovitoj pokrajini Abruzzo, u obitelji njemačkog podrijetla. Postao je franjevac. Na papin nalog, kao jedan od najvećih pučkih propovjednika, obišao je pola Europe. Pobjeda kršćanske vojske nad turskom vojnom kod Beograda 1456. velikim se dijelom ima pripisati njegovoj hrabrosti, zalaganju i žaru. Umro je 23. listopada 1456. u Iloku, u Hrvatskoj, ali se njegovu grobu zameo trag.

Poznati profesor Franz Spirago zorno opisuje kako se mladi pravnik Giovanni da Capestrano odriče ovoga svijeta. To je možda i najveća pouka iz njegova vrlo bogatog života pa ćemo se nastojati u to uživjeti. Moto našeg razmišljanja nek budu riječi proroka Habakuka: »Ja ću se radovati u Bogu Jahvi i kliktat ću u Bogu svojem Spasitelju. Bog Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih, i vodi me u visine« (Hab 3,18–l9).

Spirago piše da je sv. Ivan Kapistran jedan od najglasovitijih propovjednika svih vremena; na Sveučilištu u Peruggiji studirao je pravo te postao doktor pravnih znanosti. Tadašnji napuljski kralj 1412. postavio je mladog doktora prava sucem u Peruggiji. Oženio je kćerku najbogatijeg građana Peruggije i tako se domogao velikog bogatstva. To mu je otvorilo put do časti i blistave karijere. Ali Bog je odredio drugačije.

Građani se Peruggije pobuniše protiv kralja te zatražiše suca Ivana da u ime grada pregovara s kraljem. Kad su njegovi pregovori postali bezuspješni, građani Peruggije posumnjaše u Ivana da šuruje s kraljem te ga baciše u zatvor te mu davahu za hranu samo kruh i vodu. Bilo je to 1413. Ivan se u toj teškoj situaciji, punoj patnje, ponadao da će se kralj zauzeti za njega, ali od toga nije bilo ništa. Bio je ostavljen na cjedilu i duboko razočaran, predan u beznađe. K tome je došao još jedan težak udarac: njegova je mlada žena, teško pogođena sudbinom svog muža, umrla od žalosti. Osim toga, oduzeli su mu svu njegovu imovinu. I tada je mladi, toliko iskušavani, čovjek brzo uvidio kako prolazi zemaljska sreća. Zato je odlučio da više neće čeznuti za zemaljskim častima i dobrima, nego čim bude slobodan krenuti drugim putem: odreći se svijeta i samo Bogu služiti. Obećanje je ispunio te u 30-toj godini ušao u franjevački red. Bilo je to 1416. Brzo je postao propovjednik pokore, propovijedajući po Italiji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, a došao je i u naše krajeve. Mase su ga slušale često pod vedrim nebom jer i najveće crkve bijahu premalene da prime silna mnoštva željnih slušatelja. U Beču se još i danas može vidjeti vani izgrađena propovjedaonica s koje veliki propovjednik propovijedaše Božjem narodu. Pošavši u Češku, silni je propovjednik obratio mnoštvo husita, vrativši ih u krilo Katoličke crkve. Kapistran je revnovao i u borbi za oslobođenje kršćanskih krajeva od Turaka. Vrhunac tog nastojanja bijaše bitka koju je 1456. animirao kod tadašnjeg Grčkog Beograda (današnjeg Beograda), gdje je šačica junaka od 4.000 izvojevala pobjedu nad daleko nadmoćnijom vojskom sultana Mehmeda II. Osvajača, kod koje izginu 24.000 vojnika. Kapistran je prije bitke ugledao vatrenu strjelicu s neba uperenu prema neprijatelju krsta, a što je ulilo hrabrost i u njega i u kršćansku vojsku. Dva mjeseca nakon pobjede kod Beograda Ivan Kapistran je umro od kuge u Iloku te bio pokopan vjerojatno u zajedničkoj grobnici, tako da mu se ne zna za grob.

Iz života svetog Ivana Kapistrana jasno se vidi koliko dobrih posljedica može proizići iz križeva i patnja. Da nije bio onako pogođen patnjama vjerojatno ne bi nikad postao ono što je postao.

malo odmora

Puna čekaonica
Zubar se obraća pacijentu:
* Molim Vas, sad vičite na mene što jače možete.
- Zašto, pa niste mi ništa loše učinili i ništa me ne boli…
* Znam, ali čekaonica je puna, a meni se žuri na utakmicu…

Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi, za našu Hrvatsku vojsku, sve njezine djelatnike, da budu midri i revni oko svoga nastojanja, čuvanje dobrobiti naše domovine

Svima vama želim ugodan i blagoslovljen ovaj lijepi dan, koji nam je Gospodin darovao, vaš don Marin
...

utorak, 22.10.2013.

misao dana
"Strah je svojstvo onoga koji misli samo na sebe." Karlo Bini


meditacija

Znate li koja se zapovijed najviše puta ponavlja u Bibliji? Iznova i iznova, ova zapovijed pojavljuje se više od bilo koje druge.
Možete li pogoditi što je to?
NE BOJ SE!!!
Nije "Primite milost." Nije "Podijelite evanđelje sa strancima." Nije "Ne sagriješi."
Već NE BOJ SE.
Zašto?
Jer strah je briljantan.

Svi mi se svakodnevno suočavamo s nekim svojim strahovima. Strah nam stvara probleme, jer nas uvjerava u ''istine'' o nama samima i drugima. Blokira nas u ostvarivanju Božjeg plana i sprječava razvoj snova koje nam je Bog usadio u srce. Taj glas straha ti svakodnevno govori: ''Nisi sposoban. Ne možeš ti to. Premlad si. Trebaš više vremena i mudrosti.''
Razlog zašto Biblija spominje strah toliko često je što isti dovodi do svega drugog. Dovodi nas do skrivanja, laganja, grijeha. Vodi nas do plitkih života i praznih obećanja. Strah može oblikovati tvoj cijeli život, ako mu to dopustiš.
Ne slušaj taj lažljivi glas straha. Poslušaj Isusovo NE BOJ SE!


STRAH

U jutro kad putujem prema poslu, gledam uplašena lica, odraslih, malenih, starih, pitam se pa kud tako rano, opet se mislim pa tek su ustali, ali kad prošetam u neko vrijeme dana opet ugledam ista uplašena lica, onda zaključim nije to zbog prospavane noći nego to je jedan novi naćin života koji nama nažalost postaje stvarnost življenja


Strah je najosnovnija, najinstinktivnija emocija i podloga mnogima drugima - ljutnji, ljubomori, pa često i tuzi ili stidu. Ljutnja i tuga mogu se temeljiti na strahu da će se neugodna situacija ponavljati i da se nećemo moći nositi s njom, dok ljubomora i stid nastaju na temelju straha da s nama nešto nije u redu, da smo manje vrijedni od drugih i slično. Strah pripada među prva i najčešća emocionalna iskustva malog djeteta. Kako su emocionalni obrasci to dublji, snažniji i teži za razriješiti što se u ranijoj dobi oblikuju, prirodno je da je strah često obrazac s kojim se nosimo teže od ljutnje, tuge i drugih emocija koje kod novorođenčeta i dojenčeta nisu toliko učestale kao strah.

Svijet u kojem živimo pun je nesigurnosti i izazova, a posebno za malo dijete koje ne zna ispravno tumačiti neugodne okolnosti. Ono će često biti sklono pretjeranim, dramatičnim zaključcima, zamišljanju strašnih stvari (tipičan primjer je strah od mraka) i slično, što je posljedica činjenice da se osjeća malo i nemoćno u nepoznatom, složenom i često ne baš ugodnom svijetu. Ako su neugodne situacije intenzivne, ili se ponavljaju, strah može postati trajnim obrascem.

Zamišljanje zastrašujućih mogućnosti uobičajeni je ljudski obrazac svojstven i odraslim ljudima. Njemu je najvjerojatniji uzrok nesvjesno istraživanje i provjeravanje svoje snage – da li bi se znali nositi s takvim situacijama u stvarnosti. Neki ljudi mogu zbog toga voljeti filmove strave – oni im pružaju mogućnost da se s najgorim mogućim stravičnim situacijama suočavaju na relativno siguran način i kroz takvo suočavanje provjeravaju svoje reakcije. Poneki će opsesivno razmišljati o malo vjerojatnim, ali zastrašujućim mogućnostima kao što su rat, silovanje, prirodne katastrofe i slično, nastojeći zamisliti kako bi mogli reagirati i nositi se s takvom situacijom – i da li bi to uopće bili sposobni. Ako vam se to događa povremeno, to je uobičajeno, pa vjerojatno i zdravo preispitivanje sebe, no ako često i gotovo prisilno zamišljate takve situacije, to je znak da se radi o nezdravom obrascu.

Vlastita neugodna iskustva za dijete mogu biti zastrašujuća, no podrška roditelja uvijek će ih ublažiti, te vjerojatno omogućiti da strah ne postane trajni obrazac. Ako podrške roditelja nema, trajniji obrasci straha su daleko vjerojatniji. Dijete koje vidi roditelje smirenima i sigurnima u situacijama koje njega plaše, osjetit će povjerenje da se može naučiti nositi s njom. Ako prima njihovu podršku, stvara osjećaj da je zaslužuje, te stvara trajno pozitivno očekivanje oslonca u životu.

S druge strane, nerijetko se najdublji i najtrajniji obrasci straha stvaraju vidi li dijete roditelje kao uplašene i nesigurne. U djetetovim očima, ako se snažne, velike, pametne osobe koje se brinu za njega i koje naizgled sve znaju, nečega plaše – onda mora da je to stvarno nešto užasno. Dijete stvara osjećaj da ako se roditelji, toliko snažniji i iskusniji od njega, ne mogu nositi sa situacijom, onda to pogotovo za njega neće biti moguće. Tako mogu nastati strahovi od specifičnih situacija kao što je strah od pauka ili strah od nedostatka novca, ali i nedefinirani, amorfni, generalizirani strah kojeg nazivamo anksioznošću.

Sličan obrazac nastaje kad se roditelji ponašaju nezrelo, nemoćno, igraju žrtvu ili se svađaju. Dijete nerijetko osjeća da je na njemu da preuzme odgovornost i pobrine se za opstanak ili preživljavanje obitelji, ili barem za rješavanje određenih trenutnih problema. Kako se tome niti osjeća doraslo, niti ima podršku odraslih, teret koji preuzima na sebe je zastrašujuć. Takvo dijete može razviti obrazac opsesivne potrebe za kontrolom, pretjerane odgovornosti i također anksioznosti.

Neki roditelji svjesno zahtijevaju od djeteta da preuzme odgovornosti za koje nije spremno i u kojima nema dovoljno iskustva, dok će neki svojim neodgovornim i nezrelim ponašanjem navesti dijete da to počne činiti samo. Ako se dijete uz to kažnjava ili omalovažava zbog pogreški, obrazac straha postaje još teži. Dijete počinje osjećati da koliko god se trudi, nikad nije dovoljno i da bi trebalo unaprijed znati stvari koje nikako ne može znati bez pomoći.

S druge strane, i pretjerano zaštićivanje djeteta može dovesti do stvaranja strahova. Djeca koju se sprečava da preuzimaju dostupne i prikladne odgovornosti, kojima se možda i govori nešto kao „Pusti, ja ću to bolje“ ili „To je preteško za tebe“ stječu osjećaj da su nesposobna te i kad odrastu mogu osjećati nepovjerenje u svoju sposobnost, inteligenciju i snagu.

Takvi roditelji čine golemu štetu djeci misleći da im pomažu i čine usluge. U drastičnim slučajevima, postoje primjeri u kojima su pretjerano zaštićivana djeca u odrasloj dobi razvila socijalnu fobiju i agorafobiju (strah od otvorenih prostora, obično se odnosi na izlazak iz doma). Djetetu je potrebno što više pažljivo odmjerenih izazova prilagođenih njegovoj dobi i stupnju razvoja, te uz odgovarajuću podršku.


Poneki strahovi možda nisu toliko uvjetovani samom situacijom koje se plašimo, već osjećajem da se nećemo smjeti ili znati obraniti. Ako ste kao djeca bili kažnjavani i zastrašivani kad biste se suprotstavili ili iskreno izrazili, možda ste razvili strah od konfliktnih situacija. Takav strah se može razviti i u strah od kontakata s ljudima općenito, jer su u odnosima s ljudima konflikti, nesporazumi i neslaganja česti i neizbježni.

U situacijama s drugim ljudima možemo se bojati odbacivanja i neprihvatljivih reakcija. Neke osobe, ovisno o ranim iskustvima, mogu se toliko bojati izražavanja svojih emocija, da mogu razviti strah od emocija samih. To stvara duboku unutarnju tjeskobu. Tjeskoba je tim jača što kao posljedica kažnjavanja i kontrolirajućeg ponašanja roditelja dijete prirodno stvara snažne negativne emocije koje onda potiskuje. Konflikt između tih snažnih emocija koje se nastoje probiti u svijest, te straha da će nas one nadvladati i izazvati kažnjavanje i odbacivanje od drugih, može biti uzrokom anksioznosti koju je teško analizirati i razumjeti.

S obzirom na snagu emocionalne neugode te poteškoće u društvenom i praktičnom funkcioniranju koje strah može izazvati, nije rijetkost da nakon dužeg perioda ponavljanih iskustva straha osoba počne sa strahom iščekivati nove epizode straha. Tako se razvija dodatna razina problema – strah od samog straha, što čini rješavanje problema složenijim. Ovisno o složenosti i težini problema, što je povezano i s dobi u kojoj je obrazac nastao, možda će vam biti potrebno raditi ne samo na uzrocima primarnog straha, nego i na sekundarnom strahu od straha, koji je povezan s osjećajem nedostatka unutarnje snage i podrške u samima sebi. Rad na razvoju samopouzdanja i samopoštovanja može umnogome doprinijeti rješenju problema.

Kako možemo svladati svoje strahove?

Vjerujući Božjim obećanjima. U Bibliji piše: Ne boj se jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom. (Izaija 41,10 JB)
Kad smo u strahu, nemojmo zaboraviti na Boga. U Bibliji piše: Odvaži se i budi hrabar! Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj. (Jošua 1,9 JB)

Ne trebamo se bojati Boga. U Bibliji piše: Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi. (1. Ivanova 4,18 JB)

Ne trebamo se bojati prirodnih katastrofa. U Bibliji piše: Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more. Nek' buče i bjesne valovi morski, nek' bregovi dršću od žestine njihove: s nama je Jahve nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev! (Psalam 46,2-4 JB)

Nemojmo se bojati ljudi. U Bibliji piše: Zato možemo pouzdano reći: Gospodin mi je pomoćnik, ja ne strahujem: što mi tko može? (Hebrejima 13,6 JB)

Nemojmo se bojati naroda ni vlasti. U Bibliji piše: Ne strepi, dakle, pred njima! Ta Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, Bog silan i strahovit. (Ponovljeni zakon 7,21 JB)

Nemojmo se bojati loših vijesti. U Bibliji piše: Žalosne se vijesti neće bojati, mirno je njegovo srce uzdajuć' se u Jahvu. Hrabro mu je srce, ničeg se ne boji, neprijatelje svoje prezire. (Psalam 112,7.8 JB)

Ovih nekoliko citata iz Biblije neka nam bude na našu osobnu izgradnju. Ove misli koje su napisane baziraju se više na počecima našega života, jer to je temelj, ako taj temelj nije dobro napravljen onda se i kuća urušava, tako ako i našu djecu od malih nogu hranimo strahom, pitam se kakva nam je budučnost, budučnost nam je nažalost ta da gledamo a nevidimo, da slušamo a nečujemo jer se nalazimo u svome svijetu.

Marijanska svetišta

Trsat
Svetište Blažene Djevice Marije na Trsatu najstarije je hrvatsko marijansko svetište s kontinuiranim djelovanjem. Začetak štovanja BDM na Trsatu seže u 1291. godinu kada je na tom mjestu čudesno osvanula kućica iz Nazareta u kojoj je nekada živjela Isusova majka Bogorodica Marija. Godine 1294. ta je kućica prenesena dalje u talijanski Loreto, gdje se nalazi i danas (Talijani je nazivaju Santa Casa – Sveta Kuća).
Crkvu je na Trsatu započeo graditi knez Martin Frankopan, uz dozvolu pape Nikole V., i to na mjestu gdje se nekada nalazila Bogorodičina kućica. Konačni izgled crkva je dobila tek 1824. godine, kad joj je dodan i zvonik koji prije nije imala.
Osobito štovanje u Trsatskom svetištu zaslužuje slika Majke BožjeTrsatske, koja ima slavnu povijest. Prema predaji tu je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Trsatskom svetištu darovao ju je papa Urban V. 1367. godine. Izrađena je na cedrovoj dasci, a lik Majke Božje okrunjen je krunom od pravoga zlata. Tu je krunu stavio Bogorodici na glavu sam papa Klement XI. 1715. godine. Dapače, bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa.
Zanimljivo je da su zavjetne darove Trsatskom svetištu tijekom stoljeća darovali najviši hrvatski dostojanstvenici, poput bana grofa Tome Erdödyja, pa čak i habsburški vladari iz Beča, uključujući cara Leopolda i caricu Mariju Tereziju.

Svetac dana

Bl. Ivan Pavao II.
Blagdan se obilježava na dan kada je 1978. služio misu prvi puta kao papa.

Baženi Ivan Pavao II. - imenom Karol Józef Wojtyła - 264. je Petrov nasljednik. Rodio se u Wadowicama u Poljskoj 1920. Za papu je izabran 16. listopada 1978. godine, umro je 2. travnja 2005, a blaženim ga je proglasio njegov dugogodišnji suradnik i nasljednik papa Benedikt XVI. i to 1. svibnja 2011. godine, na nedjelju koju je upravo blaženik posvetio Božanskom milosrđu. Već u prvim danima nakon njegove smrti osjećao se u zraku miris svetosti i Božji je narod na mnoge načine pokazao svoje čašćenje prema njemu.
Blaženik - kojeg se Crkva danas spominje - bio je drugo dijete u obitelji. Otac mu se zvao Karol, majka Emilia - umrla je 1929. – a stariji brat Edmund. Studira na sveučilištu u Krakowu, no kada su ga nacisti zatvorili 1939, mladi Karol do 1944. radi u kamenolomu i kemijskoj tvornici kako bi zaradio za život, te izbjegao deportaciju u Njemačku. Svećenički poziv osjetio je još 1942. godine. U tajnosti pohađa predavanja na Teološkom fakultetu. Istodobno, jedan je od promicatelja 'Rapsodijskog kazališta' koje je također djelovalo u tajnosti. Nakon rata nastavlja teološki studij sve do svećeničkog ređenja 1946. godine. Poglavari svjesni njegovih talenata i iznimne sposobnosti šalju ga na daljnji studij u Rim gdje je doktorirao. Dvije godine poslije vraća se u Poljsku gdje obavlja službu župnog kapelana, studentskog kapelana u Krakowu, a kasnije postaje profesorom morala i etike na krakowskoj bogosloviji i Teološkom fakultetu u Lublinu.

U 38-oj godini života Wojtyła postaje najmlađi poljski biskup.
Papa Pavao VI. imenuje ga krakowskim nadbiskupom za vrijeme Drugog vatikanskog koncila na kojem je pružio i važni prinos u izradi konstitucije 'Gaudium et spes'.
Pavao VI. 1967. nadbiskupa Wojtyłu kreira kardinalom.
Dvije godine poslije 6. kolovoza papa umire i nasljeđuje ga - ali samo na 33 dana - kardinal Albino Luciani koji uzima ime Ivan Pavao I. On je umro u noći s 28. na 29. rujna 1978. i već 14. listopada otvara se nova konklava. Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyła izabran je za Papu.
Nakon punih 455 godina izabran je netalijan, prvi slavenski papa u povijesti. Wojtyła je uzeo ime dvojice svojih prethodnika - Ivan Pavao II.
Za vrijeme svog pontifikata bio je na 104 apostolska putovanja. Treći posjet Hrvatskoj u lipnju 2003. bio je njegovo 100. apostolsko putovanje. Pohodio nas je još 1994. i 1998.
Objavio je, spomenimo, 14 enciklika, 41 apostolsko pismo, te knjige „Prijeći prag nade“, „Rimski triptih“ i „Dar i otajstvo: uz pedesetu obljetnicu mog svećeništva“. S blaženikom se ukupno srelo više od 300 milijuna ljudi.
Utemeljio je Papinsku akademiju za život i Papinsku akademiju za društvene znanosti. Ustanovio je Svjetski dan bolesnika i Svjetski dan mladeži.
U subotu, 2. travnja, 2005. godine u 21 sat i 37 minut u času smrti Ivana Pavla II, koji je umro u privatnim vatikanskim odajama, uz njega su u duhu i molitvi bili vjernici širom svijeta, osobito stotine tisuća na Trgu sv. Petra. Čitav svijet pratio je te trenutke putem medija. Blagdan bl. Ivana Pavla II. obilježava se danas 22. listopada jer je istoga dana 1978. godine služio misu prvi puta kao poglavar Katoličke crkve.


Danas slavimo i spomen na sv. Mariju Salomu, prisjećamo se kraja Isusova života i vremena neposredno prije njegove muke i smrti na križu. Ta je žena zapažena u Novom zavjetu upravo u tekstovima koji opisuju to razdoblje. Marija Saloma bila je majka dvojice apostola: Jakova Starijeg i Ivana – učenika kojeg je Isus osobito ljubio. Bila je vjerojatno najbliža rođakinja Blažene Djevice Marije.
Evanđelje više puta spominje Mariju Salomu kao ženu koja je stajala pod križem, koja je među prvima vidjela uskrsnuloga Krista, ali i kao onu koja je tražila povlaštena mjesta za svoje sinove. Štovanje sv. Marije Salome prošireno je u Palestini, Carigradu, Francuskoj, Belgiji, Italiji i drugdje.
U svetačkoj ikonografiji često se nalazi u skupini žena mironosica s posudom dragocjene pomasti. Salomino ime potječe od hebrejske riječi 'šalom', što znači 'mir, sreća, blagostanje'. Odgovara grčkom imenu Irene, a u hrvatskim područjima imenu Irena. Svim Irenama čestitam imendan.

malo odmora

Izgubljen
Odlučio čovjek riješiti se mačke. Odvede je tri ulice dalje i ostavi je, a kad stigne kući, mačka se već vratila. Odnese je u drugi dio grada, ali čim se vratio, vidi da je mačka već kod kuće. Odnese on mačku na periferiju, u nepoznat dio predgrađa, i ostavi je. Nakon tri sata telefonira ženi:
* Je li se mačka vratila?
- Jest.
* Pitaj je kako sad da ja dođem do kuće!

nakana današnjega dana u žrtvi i molitvi je za svu napuštenu djecu naše domovine Hrvatske, da se nađu hrabre i odvažne obitelji koje će s puno ljubavi zaštititi, njihovo djetinjstvo i izvesti ih na put odrastanja.

Svima vama želim da pobjedite strah koji nas želi odvući od stvarnosti i unesite radost u svoj život, budite radosni, s vama vaš don Marin

ponedjeljak, 21.10.2013.

misao dana
Martin Luther
"Neka niko ne smatra svojim vjernim prijateljem čovjeka s kojim nije pojeo mjericu soli."


meditacija
Bez Boga nema prave sreće, ima kratkotrajna sreća i zadovoljstvo, ali samo s Bogom možemo imati trajnu i vječnu sreću. Tko nije s Bogom ne može biti potpuno, dubinski sretan. Nismo s Bogom kad mrzimo, kad smo oholi, agresivni, egoisti, kad zavidimo, ogovaramo, krademo ili ubijamo. S Bogom smo kad praštamo, ljubimo, darivamo, kad smo nježni, vedri, suosjećajni, duhovni…
Cijeli život je traženje- a čega? Traženje Božje blizine preko ljudske ljubavi i dobrote. Traženje prijateljstva s Bogom preko prijateljstva s čovjekom. Tu nužno susrećemo Isusa koji je rekao da je on Put (usp. Iv 14, 6). On je taj most preko kojega idemo k Bogu Ocu. Ne možemo Ocu bez Sina, a ne možemo do Sina bez brata. Da, bez brata čovjeka, našeg bližnjega, vrtimo se u svom zemaljskom ograničenom traženju i bez otvaranja i pristupanja svakom bratu čovjeku, a posebno onom najmanjem (usp. Mt 25, 40), nema puta u vječnost. Za nas, Isusove sljedbenike nema samospasenja, nema reinkarnacije («Ljudima je samo jednom umrijeti»- usp. Heb 9, 27) jer ono nas ne vodi ka bližnjemu nego nas magnetizira uz nas same. Reinkarnacija je regresija, a vjera u uskrsnuće je progresija (usp. 1. Kor 15). Vjera u Boga nas odvaja od nas samih, od ograničenosti i vodi nas prema bližnjima, a time i ka vječnosti od koje dolazimo, za koju smo stvoreni i u koju ulazimo, a ta vječnost je jedan troosobni Bog: Otac, Sin i Duh Sveti.
Boga Oca, tvorca svega, teško možemo uprisutniti. Možemo Ga zamišljati i naslućivati, o Njemu samo kao malo dijete mucati ta-ta, ma-ma, aba. Boga Sina fizički više nema, ali ga otkrivamo u Pismima i primamo u euharistiji. Duh Sveti je tu među nama, on je tu poslan i izlazi od Oca i Sina (filioque), te ostaje s nama u vijeke vjekova. On djeluje u svijetu, nadahnjuje vjernike, pokreće i okreće i ne dopušta stajanje na mjestu. Duh Sveti hrabri, liječi, priječi, oslobađa, inspirira, kreira i motivira. On daje snagu da činimo i nemoguće u očima svijeta i brani nam da se utopimo u taj svijet i da kako pjesnik reče «tečemo kao rijeka». Daje nam kriterije po kojima smo u svijetu, ali ne od svijeta. To je ta umjetnost življenja, s Duhom u glavi (znati), srcu (biti) i rukama (činiti). Duh Sveti nas poučava u dobru i istini i naše srce zagrijava da to dobro prihvatimo i istinu spoznamo i napokon, on naše ruke i noge pokreće da spoznato dobro i proživljenu istinu provodimo u djelo u svakodnevnom životu. U ovom našem dugom ili kratkom, ali našem jedinom svetom životu, svetom jer ga mi živeći po Duhu posvećujemo. Živjeti po Duhu znači svaki dan u svoju nutarnju duhovnu čašu kapnuti jednu kap dobrote, kap plemenitosti, kap vedrine, kap ljubavi… kap vječnosti


Prijateljstvo - rast u istini i ljubavi

Danas bih zajedno s tobom htio razmišljati o prijateljstvu. Suprotnost od prijateljstva jest neprijateljstvo, a nešto između toga jest poznanstvo. Zanimljivo je da Isus one koji ga nasljeduju, koji na svoj život žele primijeniti njegovu riječ, da ih zove slugama. Kada ta razina prijeđe na višu, tada kaže: Više vas ne zovem slugama već prijateljima. Prijateljima se povjerava nešto što se ne povjerava poslovnim partnerima.

Kada se pitaš kako steći prijatelje, odgovor glasi: Tako da sam budeš prijatelj. Nekoga se može jedino kroz prijateljstvo istinski upoznavati, kaže sv. Augustin. To znači s druge strane da nekoga ne možeš istinski upoznavati kroz neprijateljstvo. Neprijateljstvo te sili da o drugima gajiš pretpostavke, one mogu biti više ili manje točne, ali najčešće se pretvaraju u predrasude.

Pitaš se postoje li različite razine prijateljstva. Da, svakako. Postoje psihička, a postoje i duhovna prijateljstva. Psihička prijateljstva su čisto ovozemaljska prijateljstva, u kojima nerijetko prevladava interes nad ljubavlju. Dajem da dobijem, po tom se načelu ravnaju takva prijateljstva. Kad pak dobivam da bih davao, već iskoračujem na duhovnu razinu.

Imati snage ljubiti neprijatelje znači moći pročišćavati ljubav prema prijateljima. Neprijatelj se naime ne može voljeti onako kako se voli prijatelj. Način iskazivanja ljubavi prema neprijatelju nije emocionalan. S druge strane što smo manje ovisni o već ostvarenoj razini prijateljstva s prijateljem, to jest dok želimo rasti, dotle sazrijevamo. Prijatelji koji su pak prestali rasti ili oboje, ili samo jedan od njih, tada nastupaju muke za prijateljstvo.

Tada dolaziš do izbora: Da li više voljeti prijatelja ili istinu. Ako istina glasi: U ovom prijateljstvu ne mogu rasti, tada ljubav nalaže: Prekini prijateljevanje. Bit će bolno, ali se snagom vjere trudi da to bude bez mržnje i odbacivanja. U prijateljstvu s Isusom moći ćeš liječiti rane i moći ćeš činiti sve sa svoje strane da ti nekadašnji prijatelji postanu budući prijatelji.

Snagu za ljubav prema prijateljima kao i prema neprijateljima daje prijateljevanje s najvećim i najboljim prijateljem, Isusom. On nas bezuvjetno smatra prijateljima bez obzira što će katkada naše reakcije prema njemu više se činiti neprijateljskima nego prijateljskima. Zanimljivo je da je On na Cvjetnicu imao mnogo glasnih prijatelja, a nije prošlo mnogo dana da su se mnogi od tih javno izjašnjenih prijatelja prometnuli u otvorene neprijatelje.

On ih ipak nije manje ljubio nakon toga, ali ih je ljubio drugačije. Vjerujem da je to pouka i za nas. Ne smijemo biti slijepi: Valja razlikovati prijatelja od neprijatelja kako ne bismo neprijatelja ljubili na prijateljski, a prijatelja na neprijateljski način. Protiv onih koji su ga na križ dopremili, Isus se nije branio mržnjom, već ljubavlju, branio se stavom, a ne osjećajima. Htio je u taj odnos prema njima unositi ljubav koja nije uvjetovana njihovom zahvalnošću, ili kajanjem iako je prema tome bila usmjerena. Praštanjem im je ostavio otvoren priključak za popravak, obraćenje i kajanje, a sam je ostao u ozračju bolno odbačene ljubavi.

Isus je na osobit način volio jednu obitelj, Lazarovu obitelj. Rado je k njima navraćao. Marta i Marija i Lazar imali su prilike osjetiti Isusovu posebnu naklonost. Koliko je Lazara volio, očitovao je i Isusov plač kad je čuo da je on umro.

Nedavno sam čuo prelijepu definiciju prijateljstva: Ja se sa svojim prijateljem mogu susretati svaki dan, svako nekoliko dana, nakon mjesec ili više. Može se dogoditi da se ne vidimo za godinu, ili, ne daj, Bože, i za nekoliko godina. Kad se susretnemo, mi nastavljamo tamo gdje smo stali, a da u međuvremenu nemamo potrebu jedan drugome prigovarati što se nismo čuli ili vidjeli. Prijateljstvo, dakle raste ako prijatelji ne uvjetuju jedan drugoga ili ako ne vežu jedan drugoga na vlastiti rast ili na vlastiti zastoj rasta.

Prijateljstvo može nesmetano rasti ako je prijateljima Isus zajednički prijatelj. Ako svoja prijateljstva pročišćujemo odnosom prema Isusu, tada se ne bojmo s jedne strane niti lažnih prijatelja, a s druge strane niti stvarnih neprijatelja. Tada smijemo uživati u tome da budemo prijatelji, i da nam nekadašnji neprijatelji smiju postati sadašnji prijatelji.



Gospina svetišta u Hrvatskoj

Blažena Djevica Marija omiljena je zagovornica vjernika. Na blagdan Velike Gospe ljudi diljem čitavog svijeta posjećuju njena svetišta i mole se za njenu pomoć u nastavku života i u trenutku smrti.

Marija Bistrica
Marija Bistrica prvi se put u povijesti spominje 1209. godine kao feudalni posjed župana Vratislava. Godine 1334. navodi se kao sjedište župne crkve sv. Petra i Pavla. Ta je župa s vremenom postala poznata po znamenitom kipu Majke Božje Bistričke. Taj kip potječe s kraja 15. stoljeća i izvorno se nalazio u crkvi na Vinskom Vrhu. Godine 1545. prenesen je u Mariju Bistricu, gdje je dugo vremena bio skriven zbog opasnosti od Turaka Osmanlija. Godine 1684. kip je pronađen i stavljen na počasno mjesto.
Već sljedećeg dana nakon postavljanja kipa zabilježeno je prvo čudesno izliječenje. Izljiječena je bila Katarina Paulec, nakon što je tri puta nošena oko oltara. Ubrzo su zabilježena i mnogobrojna druga čudesna izliječenja i Marija Bistrica je postala znamenito mjesto hodočašća. Navodno je od 1688. do 1786. godine zabilježeno čak 1109 čudesnih izliječenja. Svetište je postalo toliko poznato, da je čak i Hrvatski sabor 1710 . odlučio u ime zavjeta darovati crkvi u Mariji Bistrici oltar, što je i ispunjeno 1715. godine.
Godine 1880. dogodio se požar koji je uništio čitavu crkvu osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke. Inače, taj je kip visok 112 centimetara i crne je boje. Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer 1935. godine okrunio je kip Majke Božje i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Blaženu Djevicu Mariju kraljicom Hrvata. Pri tome je izrekao sljedeću molitvu:
'Pod Tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice!
Naših patnja ne prezri u potrebama našim,
nego od sviju pogibli oslobodi nas vazda,
Djevice slavna i blagoslovljena.'
Hrvatska biskupska konferencija proglasila je 1971. godine Mariju Bistricu nacionalnim svetištem (samo su dva nacionalna svetišta u Hrvatskoj). Osobito svečan dan u Mariji Bistrici bio je 3. listopada 1998. godine, kad je papa bl. Ivan Pavao II. proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženim upravo u Mariji Bistrici pred velikim okupljenim mnoštvom.

Svetac dana

Uršula i prijateljice

Uršula bijaše kršćanska djevica koja je poginula u Kölnu kao mučenica najvjerojatnije u IV. stoljeću. Najnovija iskapanja u crkvi Sv. Uršule u Kölnu pokazala su da je već u rimsko doba nad tri kršćanska groba bila podignuta crkva. Položaj te crkve na jednom rimskom groblju kod novih pregrađivanja i povećavanja crkve pridonio je stvaranju legende o 11.000 djevica, koje da su skupa s Uršulom poginule. Naime, kad su se iskapale jame za temelje nove veće crkve, pronađeno je mnoštvo kostiju. Uršula je bila engleska kraljevska kćerka koja je s brojnom pratnjom pošla na hodočašće u Rim pa su na putu u Kolnu od Huna svi bili pobijeni. To je već druga verzija njezina mučeništva. Uz Uršulu se štuju i njezine prijateljice Priska, Eugenija, Grata, Cecilija i Verena. B. Kotting piše: "Jedva da ima mučeničke legende koja je u rajnskoj oblasti toliko potaknula štovanje svetaca kao što je to legendarni izvještaj o mučeništvu svete djevice Uršule i njezinih 11.000 prijateljica. U crkvi Sv. Uršule u Kölnu nalazi se natpis koji potječe iz IV, ili V. stoljeća - dakle još iz doba seobe naroda - a koji nas obavještava da je neki čovjek po imenu Clematius na tom mjestu, gdje su djevice pretrpjele mučeničku smrt, njima u čast umjesto spaljena i razorena poganskoga svetišta podigao crkvu. Prva svjedočanstva štovanja sv. Uršule potječu iz VIII. ili IX. stoljeća. Legenda, koja pripovijeda o Uršuli i njezinim prijateljicama (Aureliji, Kumeri, Kunigundi), označuje Uršulu kao kćerku jednoga britanskog kralja; ona je odbila prošnju za udaju jednoga poganskoga kraljevskoga sina i zavjetovala djevičanstvo. Sa svojim se prijateljicama ukrcala na brod da otputuje iz Engleske te je, ploveći rijekom Rajnom, pristala u Kolnu, a taj su grad tada opsjedali pogani koji i nju ubiše. Veliki utjecaj na proširenje i prihvaćanje te legende imale su i 'objave' sv. Elizabete iz Schönaua. Kult se sv. Uršule iz Kolna proširio u Španjolsku, Italiju, Dansku, dapače čitavu Europu. Broj 11.000 potječe iz jedne srednjovjekovne pogreške kod prepisivanja jer izvorna legenda govori o Uršuli i 11 mučenica. Još je u XVI, stoljeću sv. Andela Merici red što ga je osnovala stavila pod zaštitu svete Uršule." To su nama svima dobro poznate uršulinke koje se i danas službeno nazivaju Red svete Uršule. No sada nas nakon svega navedenoga zanima što napokon možemo držati o povijesnosti toliko štovane svetice svete Uršule? - Johannes Emil Gugumus, rektor Teutonskog kolegija S. Maria in Campo Santo, smatra da legenda o sv. Uršuli ima ipak prvotnu jezgru koja je povijesno vrijedna, dakle, povijesno pouzdana. Povijesnost sv. Uršule temelji se na natpisu njezine crkve u Kolnu na kojem doslovno stoji ovo: "Klemacije, čovjek senatorskoga ranga došavši s Istoka potaknut božanskim nadahnućem - nanovo je sagradio ovu baziliku na svoj račun da bi ispunio zavjet na mjestu gdje su svete djevice prolile krv za Kristovo ime." O tom se natpisu među povjesničarima i hagiografima raspravljalo sve do naših dana veoma mnogo, dok ga W. Lewison smatra vjerodostojnim i to na temelju dobrih i uvjerljivih dokaza. Taj natpis svjedoči o istinitosti i stvarnosti mučeništva skupine kršćanskih djevica u Kolnu. Novija iskapanja su dokazala da je crkva Svete Uršule sagrađena na jednome rimskom groblju. Kad se god. 1106. grad Koln još više proširio, pronađeno je u blizini crkve Sv. Uršule jedno groblje (Ager Ursulanus), a kosti koje ondje prona8oše smatrane su kostima svetih djevica i mučenica. Razdoblje njihova mučeništva može se smatrati Dioklecijanovo progonstvo, tamo negdje oko god. 304. Njihov se broj sa sigurnošću još ni danas ne može točno utvrditi, a isto tako ni njihova imena. Osim spomenutih navode se još i ova: Brittola, Martha, Saula, Sambatia, Saturnina, Gregoria, Pinosa, Palladia. Sveta Uršula je zaštitnica grada Kolna, a u prošlosti je bila zaštitnica studentske mladeži u Beču, Coimbri i Parizu. Njezinu pomoć i zaštitu vjernici zazivahu za vrijeme ratova, zatim da bi si isprosili sretnu smrt. Postoje čak i Litanije svete Uršule za sretnu smrt. Sveticu zazivaju u pomoć ozlijeđeni od opekotina. Smatraju je zaštitnicom dobra braka, učiteljica, trgovaca suknom. U srednjem vijeku nastadoše i brojne bratovštine sv. Uršule, kojima pripadahu čak i biskupi, opati i kraljevi. Njezin se blagdan naročito svečano slavio u Kolnu. Kroz grad bi išla procesija sa svetičinim relikvijama. Znamo iz Memoriala blaženog Petra Fabera koliko je taj Božji ugodnik štovao svetu Uršulu i njezine prijateljice.


malo odmora

Palmin križić
Župnik najavi da će svima podijeliti malene križeve spletene od palminog lišća.
* Stavite križ u prostoriju u kojoj se najviše prepirete - reče župnik. Kad pogledate na njega, to će vas podsjetiti da vas Bog gleda.
Kad su ljudi počeli napuštati crkvu jedna gospođa mu pristupi i reče:
- Dajte mi bar pet križića, velečasni!


Nakana današnjega dana u žrtvi i molitvi je za sve one koji se osjećaju tužnima, odbačenima, da pronađu snagu za radost i druženje.

Svima vam ugodan i blagoslovljen dan, vaš don Marin

ponedjeljak, 14.10.2013.

misao dana
Aristotel
"Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela."

meditacija
ANĐEO PRIJATELJSTVA

Mnogi se žale da nemaju prijatelja. Prijateljstvo nije mogujće načiniti. Ono je uvijek dar. Zamoli svoga anđela prijateljstva da uza te stavi ljude s kojima prijateljstvo može rasti. I zamoli ga da budeš sposoban za prijateljstvo, da smogneš hrabrosti prići onomu tko te privlači i za koga osjećaš da bi te mogao obogatiti. Možda već imaš dobra prijatelja ili prijateljicu. Ali se plašiš da njega, ili nju, ne izgubiš. Možda misliš da si kompliciran za svoga prijatelja ili prijateljicu, da nisi vrijedan prijateljstva jer ih previše opterećuješ svojim problemima. Potreban ti je anđeo prijateljstva koji će ti podariti povjerenje da će tvoje prijateljstvo unatoč sukobljavanjima i nesporazumima, postajati sve dubljim da će opstati makar prolazilo i kroz napetosti. Anđeo prijateljstva želi te sve dublje uvesti u umijeće ljubavi i u tajnu prijateljstva. I želi te naučiti zahvalnosti, kad si našao prijatelja, u čijoj blizini ti sve izgleda prijazno.


Pravo prijateljstvo

Koliko je ljudi na svijetu toliko ima i različitih definicija prijateljstva, ali također ima nešto što ih sve povezuje. Zasigurno će se svi složiti da nema prijateljstva bez ljubavi, povjerenja i slobode. To su važni preduvjeti i bez njih ne može biti pravog prijateljstva.

O prijateljstvu su napisane tolike knjige, pjesme, romani… Toliko je izreka o prijateljstvu, i toliko će ih biti. Svima nam je poznata Sirahova izreka (6, 14. 16): „Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita, i tko ga je stekao našao je blago… Pravi je prijatelj balzam života.“ Osim Sirahove knjige Stari zavjet donosi mnogo priča i uzora pravog prijateljstva. Ne mogu zaobići prijateljstvo Davida i Jonatana. Posebno su dirljive riječi koje izgovara David oplakujući smrt Šaulovu i njegova sina Jonatana: „Usred boja poginuše div-junaci! Smrt me tvoja, Jonatane, ožalosti! Žao mi je tebe, brate, Jonatane! Kako li mi drag bijaše ti veoma! Ljubav tvoja bješe meni još od ženske čudesnija.“ (2 Sam 1, 25-26)

Što je to pravo prijateljstvo, čitamo u Novom zavjetu, u Isusovom životu, u njegovu odnosu prema drugima. Dovoljno se prisjetiti njegova prijateljstva s Lazarom, Martom i Marijom, posebnog odnosa prema napuštenima, bolesnima, potrebnima, prijateljstva prema učenicima za koje kaže: „Vi ste prijatelji moji…“ (Iv 15, 14) Za prijatelje daje život na križu krvlju potvrđujući svoje riječi:„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15, 13)

Jedno od najljepših iskaza prijateljstva smatram propovijed sv. Grgura Nazijanskog, biskupa, koji govori o svom prijatelju Baziliju Velikom, čiji smo zajednički spomendan slavili 2. siječnja. U jednom dijelu propovijedi, Grgur ističe: „Obojica smo se natjecali, ne tko će prvi odnijeti pobjedu, nego tko li će je prvi drugome prepustiti. Jer, obojica smo slavu drugoga smatrali svojom.“ Govori o njihovom prijateljstvu kao jednoj duši u dva tijela, i na kraju zaključuje predivnom rečenicom: „I kako svi već imaju neki nadimak, bilo da su im ga dali roditelji ili su ga sami sebi nadjeli, već prema svojim životnim sklonostima, nama je bila čast i veliko ime: biti i zvati se kršćanima.“

Predivno je prijateljstvo Klare Asiške i Agneze (Janje) Praške koje možemo barem djelomice okusiti iz Klarinih pisama Agnezi. Na početku trećeg pisma Klara joj se obraća riječima: „Svojoj u Kristu mnogo poštovanoj gospođi i nada sve smrtnike ljubljenoj sestri Agnezi…“ Pred kraj četvrtog pisma, Klara se preporučuje u Agnezine molitve i kaže: „Uronjena u ovom razmatranju sjeti se mene, svoje siromašne majke, i znaj da sam i ja neizbrisivo upisala sretan spomen na te na ploče svoga srca i da si mi milija od svih.“

Spomenuo sam samo neka prijateljstva ljudi koji su mi prvi pali napamet. No, ipak uzalud nam svi ovi primjeri ako sami nikad nismo iskusili što to znači biti prijatelj i imati pravog prijatelja. Znamo da se uz prijatelja osjećamo sigurno, njemu možemo sve reći, u njega imamo povjerenja, s njim smo bliskiji nego s roditeljima, braćom i sestrama. Zašto je to tako? Zašto nam je baš ta osoba, među tolikima, najbolji prijatelj? I mi njoj?

Giuseppe Colombero je dio svoje knjige „Od suživota do bratstva“ posvetio prijateljstvu, i u jednom dijelu kaže: „Može se proživjeti cijeli život bez pravog prijateljstva.“ Ta rečenica posebno vrijedi za ovo naše vrijeme kad se ta riječ koristi (posebno u nekim stranim zemljama, a nerijetko i kod nas) za ljubavnika/ljubavnicu. Zar ta osoba može biti prijatelj nekomu komu razara bračno zajedništvo, gleda samo svoj užitak i korist?

Često čujemo mlade ljude kako svojim prijateljima nazivaju većinu svojih vršnjaka ne razlikujući kolege i poznanike od pravih prijatelja dok će neki (stariji) ljudi samo svog psa nazvati najvjernijim prijateljem.

U zadnje vrijeme obasuti smo raznim prezentacijama i pričama o prijateljstvu koje dobivamo elektroničkim putem od stotine prijatelja. Preko facebooka možemo imati stotine i tisuće prijatelja diljem svijeta, pa čak i one koje nikad nismo vidjeli. Dakle, to su nam neki virtualni prijatelji, bez dodira, bez kontakta, bez istinskog susreta, bez susreta „face to face“ iako su nam facebook prijatelji.

Ipak, nema pravog prijateljstva bez osobnog kontakta, bez istinskog susreta, bez otvorenosti, povjerenja. Iz svog iskustva to potvrđujem. I uzalud su sve priče, toliki divni primjeri, izreke, pjesme, hvalospjevi i što god o prijateljstvu, ako sami to ne doživimo. Onda nastaje posebna priča, roman čije stranice prijateljstva ispisujemo mi i naš prijatelj.

I vjeruj mi, osjetit ćeš pravo prijateljstvo, i shvatiti što znače one starozavjetne riječi: „Nek ti je prijatelj jedan od tisuću.“ Tad ono najljepše o prijateljstvu nećeš moći riječima opisati, ali riječi srca ispisivat će stihove… Blago onima koji žive pravo prijateljstvo jer je ono zaista posebno i sveto.

Zato, želim ti prijatelja s kojim se nećeš bojati šutnje jer ćeš osluškivati otkucaje njegova srca. Želim ti prijatelja pred kojim se nećeš bojati sebe ni svoje prošlosti i sadašnjosti jer je on uvijek tu za tebe i prihvaća te upravo takvog kakav jesi. Želim ti prijatelja pred kojim ćeš moći biti ti bez obzira na sve, jer te prijatelj voli i tu je u svakom trenutku, na njega uvijek možeš računati i njemu uvijek možeš sve reći. Želim ti pravo prijateljstvo, da ga živiš svakog dana. No, ako izgubiš prijatelja, znaj da te jedan sigurno nikad ostaviti neće, a to je tvoj Bog!


Priča za tebe

AVANTURA KOKA I ROKA
Koko i Roko bili su dvije vlasi koje su živjele na istoj glavi. Bili su veliki prijatelji, jer su rasli zajedno. Najviše od svega voljeli su se igrati s prijateljima. Kad bi bilo puno peruti, oni bi načinili male loptice i bacali ih jedni drugima ili bi se urotili protiv nekog čuperka ili protiv zalisaka. Uvijek su bili veoma veseli, ali kad bi ruka ušla u kosu, svemu tome došao bi kraj.

Kad bi se neka vlas odvojil od ostalih, bili su jako žalosni; neke od njih posijedile su od tuge. Nitko nije znao zašto se neke vlasi odvajaju i odlaze. To je za sve bila velika tajna. Jednoga dana, dok su bili pod tušem, Roko ostade zaljepljen na spužvi i poče vikati:
- U pomoć! U pomoć!
Koko ga pokuša dohvatiti, ali nije uspio. Uto se spužva udalji nekamo od glave, a Roko ostade u zraku dozivajući:
- Koko, u pomoć! Kokooo!
Glas mu se sve više gubio u daljini. Ostale vlasi počele su tješiti Koka govoreći:
- Smiri se, ne čini gluposti! Učiinili smo što smo mogli. Sad je sve gotovo.
Koko je, međutim, neprestano ponavljao:
- To mi je prijatelj, ne mogu ga samo tako napustiti.
Kad je kosom prolazio češalj, on se uhvatio tako čvrsto da se jednostavno iščupao.
- Odlazim! - povikao je.
Zalepršao je zrakom, a zatim pao u veliku posudu punu tople vode. Tu opazi spužvu koja je iščupala Roka. Zapliva po vodi vičući:
- Roko, gdje si?
- Tu sam! - povika Roko sa spužve.
Koko dopliva do spužve i dvojica se prijatelja radosno zagrliše.
Roko ganut reče:
- Napravio si glupost, Koko, ali znao sam da ćeš mi priskočiti u pomoć.
- Napravio sam to jer smo prijatelji - odgovori Koko.
- Znam da smo prijatelji, ali što ćemo sad? - upita Roko.
- Baš nas briga, važno je da smo opet zajedno - odgovori Koko.

Obojica skoče sa spužve i zaplivaju prema rubu. No u taj čas voda se poče gibati prema jednom otvoru koji je sve gutao. Koko i Roko se pogledaše iznenađeni i, ne dvoumeći ni časa, stisnuše se čvrsto jedan uz drugoga da se nikad ne odvoje. Otvor je i njih progutao. Nisu znali kamo idu, ni što će se s njima dogoditi. Nije im to bilo ni važno: nisu se bojali jer su bili zajedno. Bilo što da se dogodi, prave prijatelje ništa ne može razdvojiti.

svetac dana

SVETI KALIST I., papa i mučenik (+ 222.)

Dok o rimskim biskupima sve tamo do svršetka II. stoljeća, osim jedne ili druge iznimke, znamo veoma malo, dotle su nam biskupi III. stoljeća već prilično dobro poznati, jasno iscrtane ličnosti. Oni se pokazuju kao djelotvorni sudionici tadašnjih zbivanja u Crkvi. Njihov je život i djelo u pouzdanim predajama predano budućim pokoljenjima. Crkva ih slavi kao mučenike i svece, poštuje njihove grobove, a to je dalo povoda da se život tih papa III. stoljeća, da se ispune neke praznine iz njihova života, kasnije okitio raznim legendama koje su, doista, samo legende. Kao svece i mučenike pape III. stoljeća Crkva naročito slavi sv. Kalista I., koga se danas spominjemo, sv. Poncijana, sv. Hipolita, sv. Fabijana, sv. Kornelija i sv. Siksta II.
A sada nešto o svetom Kalistu, koji je kao biskup vodio rimsku zajednicu od 217. do 222. godine. O njemu smo prilično dobro obaviješteni. Ipak, u predaji o njemu valja dobro razlikovati pšenicu od pljeve. Suvremene vijesti o Kalistu dolaze nam od učenog rimskog svećenika Hipolita. On, svakako, nije bio prijatelj rimskoga biskupa. Neki povjesničari čak misle da je za Kalistova pontifikata bio protupapa. Osobni odnosi između ta dva čovjeka u svakom slučaju bijahu takvi da nam Hipolit o Kalistu nije mogao dati objektivnu sliku. No ipak nam je dao o njemu i neke vrijedne povijesne podatke.

Prema njima Kalist je potjecao iz klase robova. Za vrijeme pape Zeferina postao je đakon Rimske crkve. To je tada značilo uz drugo voditi brigu i o crkvenim dobrima. Kalist se u to dobro razumio, što mu je pribavilo ugled. Pod njegovom upravom bilo je i groblje na cesti Via Appia Antica. Po njemu se ono još i danas zove Kalistove katakombe.

Nakon Zeferinove smrti rimska je zajednica izabrala Kalista za njegova nasljednika i tako se on uspeo na vrh crkvene hijerarhije. Pred njim kao rimskim biskupom stajahu teški zadaci. Jedan je od njih bio doktrinarne naravi: Sabelijevo krivovjerno naučavanje, koje je odviše naglašavalo Božje jedinstvo pa je Oca, Sina i Duha Svetoga proglasilo samo raznim načinima očitovanja jednoga Boga, niječući stvarne razlike između triju božanskih osoba. To se očito protivi Svetome pismu gdje je jasno izražena stvarna razlika između osobe Oca, Sina i Duha Svetoga. Sabelijev je nauk u rimskoj kršćanskoj općini stvorio raskol. Zato je Kalist isključio iz crkvene zajednice Sabelija i njegove pristaše.

Još su teži pred Kalistom stajali pastoralni zadaci. Problem je bila praksa pokore, zatim odmjerenost u dijeljenju oproštenja te napokon pitanja bračnoga morala. Rimska se zajednica neprestano povećavala, a to je pred dušobrižnike stavljalo nove probleme. Njihovo se rješenje očekivalo uz djelotvornu pomoć pape Kalista. U Crkvi su se javljale tendencije pretjerane strogosti, s druge pak strane, možda i prevelike blagosti. Kalist se priključio ovoj drugoj struji jer je bio uvjeren kako je čovjek po naravi slab. To mu tada nije baš pribavilo velik ugled. Nakon svetog Augustina, koji je pametno rekao da je Crkva "corpus permixtum", a to znači zajednica i svetaca i grješnika, Kalistov je stav posve razumljiv.

O smrti svetog Kalista nemamo pouzdanih podataka. Rimski kalendar iz god. 354. naziva ga mučenikom. Crkva ga kao papu i mučenika slavi na današnji dan.

Malo odmori

Potpuna katastrofa

Zaustavi policajac automobil:
* Vaše dokumente, molim.
- Nemam položen vozački ispit.
U međuvremenu budi se vozačeva majka i govori policajcu:
* Ma, pustite ga! Kad popije malo više, samo priča gluposti.
Sneni otac na to dodaje:
- Pa, sine, zar ti nisam rekao da nije pametno voziti ukradeni auto?!
Malo zatim otvara se gepek i čuje se neki glas:
* Jesmo li prešli granicu?

Danas na dan 14. 10. molimo za sve poginule Vukovarske žrtve, na poseban način za one koje se danas pokapaju u Vukovaru, a koje su iskopane iz masovne grobnice u mjestu Sotin kraj Vukovara.

Svima vama dragi prijatelji neka je radostan dan, stvorite si prijatelja i čuvajte prijatelja, vaš don Marin

petak, 11.10.2013.

misao dana
"Svaki dan odvoji pola sata za molitvu, osim ako imaš puno posla – u tom slučaju odvoji jedan sat." Sv. Franjo Saleški (1567-1622

meditacija
Vjera i pouzdanje se podudaraju sa znanjem da iza svega stoji božansko vodstvo, jer Bog je tu,
progovara mi i ljubi me. Vjera i pouzdanje je stvar volje: ja hoću Boga i ništa drugo. Jer idem s Njime, ja hoću prepoznati i vršiti Njegovu volju. Pitam se, što Bog od mene očekuje i spreman sam jasno spoznati
volju Božju i vršiti je. Bog me svojim djelovanjem privlači k sebi. Zato se hoću pouzdati i biti strpljen u radosnu išćekivanju onoga što Bog u meni čini. Ovo pouzdanje u Boga je kao sigurnost jednoga koji ljubi, sigurnost koja vodi do djela i ne gubi se u raspravljanju. To je kao snaga cvijeta koji se probija kroz zemlju, jer zna da mora cvasti.



Prošle godine, papa Benedikt XVI proglasio je godinu vjere, tada smo se svi pitali pa što, zbog čega, pa zar mi ne vjerujemo, no nije to zbog naše nevjere nego preispitivanje naše vjere, stoga ovdje donosim nekoliko misli o godini u kojoj se nalazimo, da nakratko osjetimo onu snagu koju sam pomalo izgubio u svakidašnjem svome životu.


Razumjevanje vjere

Ako Bog ne može učiniti ništa bez vjere ne možemo ni mi Sve nadnaravno što nam se događa, događa se po vjeri. Negdje, nekako, netko treba osloboditi (otpustiti) vjeru kako bi se dogodilo nadnaravno u našim životima.

Na tren samo promisli kako si postao nanovo rođen.

Možda je prijatelj, brat ili bračni drug molio za tebe da uđeš u Božje kraljevstvo. Možda je to bila pra-pra-prabaka koja je molila za tvoje spasenje puno prije nego si se uopće rodio. Mogao je biti netko na drugom kraju zemlje tko se zauzeo za tebe u duhu, moleći u drugim jezicima, a da nikada nije ni saznao što ili za koga je molio.

Često to nikad ne saznamo. No, stvar je u tome da, u nekom trenutku vremena, vjera mora biti oslobođena u naše ime kako bi se dogodio nadnaravni događaj – kao što je spasenje – u našem životu.

Nije li utješno znati da Bog ima ljude vjere i ljude molitve kroz sve naraštaje – ljude koji mole i vjeruju u naše ime?
Ali, otkrio sam da ti i ja ne možemo ostatak svoga života živjeti na tuđoj vjeri. Pokušamo li, vjerojatno nećemo proživjeti puni broj naših dana na zemlji. Nećemo hodati u punini darova koje Bog želi izliti na nas u korist svijeta oko nas, svijeta koji je prepun izgubljenih, bolesnih, usamljenih i potrebitih ljudi.
Ako se ti i ja nastavimo pouzdavati samo na vjeru drugih vjernika – naših supružnika, roditelja, djece ili pak pastira i duhovnih vođa – uvijek ćemo biti sputani i neostvareni, a nikada slobodni i uspješni kakvi Bog želi da budemo.

Stoga moramo razvijati našu vjeru. Moramo naučiti kako djelovati u našoj vlastitoj vjeri. Zbog toga želim da se usredotočimo na četiri posebna načela vjere.

Načela vjere

Očito je da postoji više načela vjere, ali želim iznijeti ova četiri jer ih smatram bitnima. Vjerujem da su suštinski za razumijevanje kako je Bog kreirao vjeru da radi u našim životima Sa takvim razumijevanjem možemo vjeru učinkovitije koristiti.

U prvom dijelu ispitat ćemo dva od četiri principa, od kojih je prvi – Vjera daje Bogu ulaz (otvor).

U Rimljanima 5:1-2 čitamo: “Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i radujemo se u nadi slave Božje. “

Drugi stih nam govori da imamo “pristup”– po vjeri – Božjoj milosti kroz Gospodina Isusa, Pomazanika. Naša vjera je ta koja dopušta da pristupimo Božjoj milosti. To zvuči ohrabrujuće. ali što točno to znači?

Pogledajmo isti stih u Amplified Bible: “Kroz njega također imamo pristup (ulaz, uvođenje) po vjeri u tu milost – stanje Božje naklonosti – u kojoj (čvrsto i sigurno) stojimo.”

U osnovi, apostol Pavao govori da nam vjera daje pristup Božjoj naklonosti. Naša vjera daje Bogu otvor kroz koji može izliti svu svoju naklonost u naše živote.

U trenutku kad smo ti ja primili Isusa kao svog Gospodara, dali smo Bogu ulaz (otvor) u naše živote. Naša vjera dala mu je ulaz da uđe i spasi nas. Po vjeri smo dobili pristup Božjoj naklonosti da se rodimo nanovo. No, to je bio samo početak.

Još je više Božje naklonosti koju možemo primiti i iskusiti svaki dan u svom životu. Vjera zahtjeva da bez prestanka primamo Riječ Božju kako bismo zgrabili sve što nam Božja dobrota daje. Vjera se održava na životu i djeluje tako što stavljamo Božju Riječ u svoje srce.

Vjerovanje Božjoj Riječi u svakom području života i djelovanje u skladu sa tom Riječi jest vjera. Snaga vjere se aktivira slušanjem i pouzdvanjem u Božju Riječ. To je duhovna sila proizvedena prebivanjem Božje Riječi u srcu.

Bog je tebe i mene stvorio sa sposobnoću izbora. Dao nam je volju. Dakle, kad je u pitanju naš odnos i međudjelovanje s Bogom, mi biramo ili vjerovati ili zanemariti ono što On kaže. Često puta pravi izbor zahtijeva vjeru da se pouzdamo u ono što On kaže, a ne u ono što vidimo našim tjelesnim očima.

U Ponovljenom zakonu 28 Bog se pripremao da ureže savez sa Svojim narodom. Rekao je Mojsiju da im kaže: “Ako zbilja poslušaš glas Jahve, Boga svoga, držeći i vršeći sve njegove zapovijedi što ti ih danas naređujem, Jahve, Bog tvoj, uzvisit će te nad sve narode na zemlji. 2 Svi ovi blagoslovi sići će na te i stići će te ako budeš slušao glas Jahve, Boga svoga. “ To je bila svijetla strana slike.

S druge strane, Bog je upozorio Mojsija da ako Izraelci izaberu ne čuti Njegov glas i poslušati Njegove zapovijedi, tada će snositi poslijedice. Ostatak Ponovljenog Zakona 28 sadrži više od 50 stihova s pojedinostima o prokletstvima koje bi ih moglo snaći.

Bog je sve stavio pred Izraelce, sve uvjete i detalje Svog saveza. Zatim im je rekao u PnZ 30;19-20:

“Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, 20 ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jahve zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati. “

Bog djeluje po obećanju. On je dao Svoju Riječ. Ako joj vjeruješ i slušaš je bez obzira na sve,On će donjeti ostvarenje tog obećanja u tvom životu. Bit je bio hoće li ili ne djeca Izraela dovoljno vjerovati Bogu da pristanu na Njegove uvjete saveza. Ako budu, trebat će ići njegovim putovima. Morali su odabrati po vjeri.

Učiniti izbor
Noa je dobar primjer

U knjizi Postanka čitamo kako, u vrijeme kad Bog prvi put prilazi Noi u vezi gradnje arke, nitko nikada nije čuo ništa o pojmu kiše. Nitko nije znao da kapi vode mogu padati iz neba jer nikad prije nije kišilo. Do tog trenutka zemlju je navodnjavao podzemni sustav voda. Ipak, ovdje Bog govori Noi o kiši, poplavi i gradnji velikog broda.

Noa je trebao izabrati: “Hoću li vjerovati Bogu i izgraditi tu monstruoznost koja se zove korablja, ili neću?” To je bilo daleko izvan dometa Noinog prirodnog razumijevanja, ali Bog je točno znao što radi.

Noa je izabrao vjerovati Bogu.

Jednom kad je donio odluku, trebalo mu je dugo vremena da izgradi korablju. Uostalom, samo mu je njegova obitelj mogla pomoći u izgradnji. Svi ostali mislili su da je lud. “Ludi stari Noa – gradi plutajuću kuću bez vode u koju će je staviti.”

Znaš li da je, za vrijeme gradnje arke, Noa imao bezbroj mogućnosti da se predomisli i izvuče se iz ovog naizgled ludog projekta.

Ipak, nastavio je u vjeri. Kad je Bog rekao: “…sve u čemu ima dah života: sve na zemlji mora poginuti. A s tobom ću učiniti Savez… “ (Postanak 6:17-18) – Noa mu je vjerovao.

Saznajemo da je Noa bio poslušan Bogu ne samo kroz gradnju korablje, nego je bio poslušan i tako što je propovijedao nepravednicima dok je sa svojom obitelji gradio brod. Propovijedao je ono što mu je Bog rekao da propovijeda. Biblija kaže da je Noa bio propovjednik pravednosti. Nema sumnje da je narod govorio da je bio propovjednik vjere!

Dakle, ako ćemo ti i ja živjeti nadnaravnim životom kao Noa – i svi ostali heroji vjere iz Starog Zavjeta – ako ćemo imati nadnaravne Božje blagoslove, umjesto prokletstva, tada moramo Bogu dati otvor (ulaz) – a vjera je taj otvor. Naša vjera je poput otvaranja prozora Bogu.

Pouzdanje je vjera
Zapamti, Bog nije diktator. On nikada ne nameće Svoj put u naš život kao što to đavao radi. On nas nikada ne pokušava prevariti. Kad Bog da Svoje obećanje, učini ga jasnim i jednostavnim. A zatim nam ponudi izbor.

Dakako, ti i ja ne moramo vjerovati u ono što Bog kaže. Ali ako želimo živjeti zdravo, uspješno, blagoslovljeno u svakom pogledu, onda ćemo morati vjerovati u ono što On kaže. To je vjera!

Baš kao i Bog, vjera nije pristrana. Svatko može imati vjeru. U stvari, poslanica Rimljanima 12:3 govori nam da je Bog “već svakom čovjeku odmjerio mjeru vjere “ (misli se na nanovo rođene ljude). Prema tome, bilo koji vjernik može razviti vjeru. Vjera će uvijek doći kad se čuje i primi Božja Riječ.

Da bismo saznali više o uvjetima koji uzrokuju da u bilo kojoj danoj situaciji ustane vjera, pročitajmo slijedeće:

Rimljani 10:13-17

“Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja? Kao što je pisano: ‘Kako li su ljupke noge onih koji propovijedaju evanđelje mira i donose dobru vijest o dobrim stvarima.’ Ali nisu svi poslušali dobru vijest – evanđelje! Zaista, Izaija veli: ‘Gospodine, tko povjerova našoj poruci?’ Dakle: vjera dolazi po poruci, a poruka riječju Kristovom.“

Prvo, uočavamo da ovaj odlomak pisma počinje sa Božjim obećanjem – “Tko god prizove ime Gospodnje bit će spašen” (stih 13).

Tako u stihu 13 Pavao izjavljuje obećanje a zatim ide pokazati nadnaravni proces po kojem se izvlači vjera iz naših srca – vjera koja je potrebna da se uhvati obećanje i uzrokuje da se ta realnost manifestira u našim životima.

Vjera dolazi slušanjem
Postoji oko 6.000 obećanja zapisanih u Bibliji i svako je pomno zapisano za nas,

Ako ti i ja uzmemo svako od tih obećanja i pročitamo ih, izgovaramo ih naglas i držimo stalno pred očima, u svojim ustima i u ušima – u nama će rasti (izvirati) vjera. Zašto? Zato što vjera dolazi slušanjem Riječi Božje. Vjera dolazi slušanjem Božjih obećanja.

Vidiš, vjera je jednostavno pouzdanje u ono što čujemo. To je pouzdanje u ono što čitamo i kažemo. Ako vjerujemo u ono što čujemo, kažemo i pročitamo i to stavimo duboko u svoje srce, vjera će uskoro uskrsnuti (izrasti) u nama i tada vidimo da se ostvaruje sve što čujemo, kažemo i pročitamo Vjera koja raste u nama daje Bogu otvorena vrata da ostvari svoja obećanja.

Ova stvar je dodatno ojačana – iako u negativnom smislu – prema Pavlovom navodu onoga što je Izaija rekao o nevjernoj djeci Izraela.

“Gospodine, tko povjerova našoj poruci? “ (Rim.10:16)

Izraelci nisu vjerovali Božjim obećanjima. Nisu uzeli Njegov savez k srcu. Kako znamo da nisu? Upravo smo pročitali u 16 stihu da nisu poslušali radosnu vijest. Zato što nisu stavili Božju Riječ u srce, vjera u njima nije izrasla.

Sijećate se onih 6.000 obećanja zapisanih u Bibliji? - Slabo ili nikako.

Ona su već uspostavljena kao stvarnost za nas U II Korinćanima 1:20 čitamo da “Doista, sva obećanja Božja u njemu su “Da!”. I stoga po njemu i naš “Amen!” “

Dakle, ako trebaš ozdravljenje, ono je učinjeno. Ako ti je potrebna hrana, to je učinjeno, Ako ti je potrebna zaštita, to je učinjeno. Ako trebaš kuću ili posao i to je učinjeno. Ti i ja se ne trebamo truditi i govoriti Bogu o svim tim stvarima – one su već učinjene! Bog nam ih je obećao, zatim je potvrdio Svoje obećanje kroz krv Isusa – žrtvu svog vlastitog sina.

Što je, onda, naša odgovornost?

Kao što smo ranije vidjeli, moramo Bogu dati prozor. Moramo Mu dati otvor u naš život po vjeri – ne samo onda kad smo se nanovo rodili, nego u svakom trenutku u svakom danu!

Ti i ja moramo držati Božja obećanja – Njegovu dragocjenu Riječ – ispred sebe u svako vrijeme …čitajući je, izgovarajući i slušajući je. Ukratko, moramo učiniti sve što je potrebno da stavimo riječ u naša srca. Jar kad to radimo … vjera će doći!

Stoga se posveti Božjoj Riječi. Predaj joj se i ja ti garantiram da vjera neće doći samo povremeno, ili možda većinu vremena. Ne, vjera će biti tu čitavo vrijeme! Doći će svaki put kad se pouzdaješ dovoljno da je primiš da boravi u tvom srcu. A kada dođe, doći će i ispunjenje Božjeg obećanja u tvom životu


Po završetku biblijskih imena, na ovim stranicama nastojat ćemo se upoznati sa pojedinim Marijanskim svetištima naše domovine kao i svetišta diljem svijeta.

Aljmaš

Aljmaš je selo u općini Erdut, smješteno na desnoj obali rijeke Dunav, na obroncima Čvorkovca, na nadmorskoj visini od 93 m. U 260 domaćinstava živi 645 stanovnika (2001.) Dijelovi naselja su zaseoci: Aljmaška Planina i Ušće. Stanovništvo se većinom bavi poljoprivredom, ali i građevinarstvom, ugostiteljstvom, trgovinom i turizmom.

Osnovni oblik turizma u Aljmašu je vjerski turizam, obzirom da je Aljmaš poznato marijansko svetište još od 1704. godine. Na blagdan Velike Gospe ovdje hodočasti velik broj vjernika i turista - godišnje i do 100 000. Crkva Gospe od Utočišta, s kipom Majke Božje, izgrađena je 1864. godine, no ona je sravnjena do temelja u Domovinskom ratu. Na mjestu stare izgrađena je nova crkva, kao moderno arhitektonsko zdanje. Ovo nije bila prva crkva. Naime prva crkva u Aljmašu je izgrađen zapadno od sadašnjeg sela gdje je bilo naselje zvano Selište. Stariji stanovnici Aljmaša još i danas to područje zovu selište. Ovo naselje zajedno sa starom crkvom izgorilo je pa je novo naselje s crkvom u ono davno doba izgrađeno istočno od današnjeg Aljmaša i zvalo se Crkvina. Mještani koji danas imaji zemlju ili vinograd na tome području zovu ga Crkvina. Nakon požara koji je uništio i ovo naselje, izgrađeno je novo na današnjem mjestu.

Zanimljiv je jedan podatak vezan za aljmaško groblje koje se nalazi na području koje se zove Rotkvinac. Naime nakon II. svj. rata jedan je mještanin zbog sudjelovanja u ustaškoj vojsci osuđen na dugogodišnju robiju. Kada mu je umro otac, sestra mu je to napisala u pismu, koje je mogao primati i slati jednom mjesečno. Po njegovoj reakciji u slijedećem pismu, sestra je zaključila da je vijest o smrti oca, cenzura obrisala ili na neki drugi način uklonila, tako da on za to nije saznao. Nakon smrti majke, isto mu je napisala, ali je opet primjetila po njegovom pisanju, da ni tu vijest nije dobio i pročitao. Onda se dosjetila pa mu je u slijedećem pismu napisala: "Tata i mama su otputovali u Rotkvinac". Kako je cenzura mislila, da je to neko mjesto, a koje nije sporno za njih, oni su mu dali pismo s tim tekstom i na taj način je saznao, da su ustvari umrli i sahranjeni u Rotkvincu - odnosno aljmaškom groblju.

Svetac dana
Ivan XXIII.
Angelo Giuseppe Roncalli rodio se 25. studenog 1881. u malom planinskom selu Sotto il Monte kod Bergama, u seljačkoj obitelji. Angelo je bio četvrto dijete od trinaestero djece, koliko su ih imali njegovi roditelji Giovanni Battista Roncalli i Marianna, rođena Mazzola. U desetoj godini osjetio je poziv da služi Bogu, te odlazi u sjemenište u Bergamu. Nakon sjemeništa prelazi na Institut sv. Apolinara u Rimu, gdje je 10. kolovoza 1904. zaređen za svećenika. U međuvremenu od 30. studenog 1901. do 30. studenog 1902. služi vojni rok u 73. pješačkoj pukovniji brigade Lombardija.
Nakon zaređenja Roncalli se vraća kući i u Bergamu ga za tajnika uzima biskup Giacomo Radini-Tedeschi (1859.-1914.), te predaje crkvenu povijest na sjemeništu. Godine 1914. biskup Radini-Tedeschi umire, a Roncalli je regrutiran u Prvom svjetskom ratu kao sanitetski podnarednik, a zatim kao vojni kapelan. Papa Benedikt XV. postavlja ga 1920. za predsjednika misijskog apostolata za Italiju (Consiglio cetrale dell'Opera della Propagazione della Fede). Svoje slobodno vrijeme je posvetio pisanju o svetom Karlu Boromejskom kojega je neobično cijenio. Radeći na tome u milanskoj biblioteci "Ambrosiana", upoznao je kardinala Achillea Rattija (1857.-1939.). Kada je kardinal Ratti postao papa Pio XI., upućuje Roncallija u diplomatsku službu. Papa ga imenuje biskupom 19. ožujka 1925. i šalje za Apostolskog vizitatora u Bugarskoj. U studenom 1934. Sveta Stolica ga promiče u službu za Apostolskog delegata u Turskoj i Grčkoj. Već tada se zauzimao za približavanje ostalim kršćanima, posebno "pravoslavnoj braći". Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomogao je mnogim Židovima koji su bježali od progona. Papa Pio XII. postavlja ga 1. siječnja 1945. godine za nuncija u tek oslobođenom Parizu. Osam godina kasnije 15. siječnja 1953. papa Pio XII. imenuje ga kardinalom a potom i patrijarhom Venecije. Tom prilikom kardinal Roncalli je rekao: "Dolazim iz poniznosti i odgojen sam u zadovoljnom i blagoslovljenom siromaštvu. Providnost me odvela iz moga rodnog mjesta. Upoznala me sa različitim narodima, religijama, ideologijama. Mene je uvijek više zanimalo ono što nam je zajedničko, nego ono što nas dijeli". Za kardinala Roncallija to je trebao biti častan umirovljenički položaj.
U listopadu 1958. umire papa Pio XII. i kardinal Roncalli odlazi na konklave u Rim. Na konklavama sudjeluje pedeset jedan kardinal. Njegovo ime se spominje kao jedno od mogućih nasljednika pape Pacellija, ali na njega nitko ozbiljno ne računa. Bile su to neizvjesne konklave. Poslije je Papa običavao govoriti: "Naša su imena skakutala unutra-van, kao slanutak u zdjeli." I napokon, 28. listopada 1958., nakon jedanaest krugova glasovanja i s trideset osam glasova, izabran je za nasljednika svetog Petra. Upitan koje će ime uzeti kao papa, odgovorio je: "Zvat ću se Ivan - (Ioannes Vocabor), po uzoru na svoga oca, na Ivana Krstitelja i Ivana Apostola". Bilo je to prvo od iznenađenja koje će uslijediti.
Papa Ivan XXIII. vjerojatno je jedini papa u povijesti Crkve koji je vodio dnevnik. Nakon svoga izbora u njega je zapisao: "...To je poput sna, a opet će sve dok ne umrem biti dostojanstvena stvarnost moga života. Klicalo mi je tristo tisuća ljudi. U svjetlosti reflektora bio sam samo bezlična masa." Njegov izbor dočekan je s velikim iznenađenjem. Novi papa imao je 77 godina i bio je relativno nepoznat široj javnosti. Uzevši u obzir broj krugova glasovanja u konklavama i njegovu dob, svi su mislili da je izabran kompromisom kao prijelazno rješenje. No, pokazat će se da su se prevarili. Od samoga početka svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unosi velike promjene u Vatikanu. Papa se spušta među ljude i svima želi biti blizu. Treći kat Apostolske palače intimno je područje pape. Ivan je pustio kamere u svoje odaje. Takvo se što do tada još nije dogodilo, i nisu svi bili time oduševljeni. To je bila potpuna promjena imidža, od aristokratskog, hijerarhijskog Pija, do Pape koji se volio nazivati seljakom. Svima je želio biti dobar pastir. Papa iste godine saziva konsistorij i imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta, čime je znatno povećao Kardinalski zbor. Samo tri mjeseca nakon svoga izbora, Papa 25. siječnja 1959. godine okupljenim kardinalima u Bazilici sv. Pavla izvan Zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila. Ta objava zaprepastila je nazočne kardinale. Što više, sazivanje koncila iznenadilo je sve u svijetu. Svi su nešto očekivali od Pape, ali ne to. Papa je želio provesti obnovu Crkve u odnosu na svijet i dati joj načina da vodi dijalog sa svim ljudima, nevjernicima ili vjernicima drugih vjera ili drugih vjeroispovijesti, te tražiti jedinstvo Rimske crkve s Istočnim crkvama. Papa uvodi krilaticu "aggiornamento", tj. posadašnjenje Crkve. Svojim biskupima je rekao: "Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati... Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra". Svim kršćanima je poručio: "Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli". Kada je opao prvi šok s oduševljenjem su otpočete pripreme za Koncil. Među kardinalima i biskupima bila je nekolicina koji su se protivili Koncilu, navodeći da se time zadire u baštinu Crkve. U kolovozu 1961. izbija međunarodna kriza u Berlinu, gdje su Sovjeti započeli graditi Berlinski zid, kako bi spriječili sve učestalije prebjege građana s Istoka na Zapad. Papa je bio jako zabrinut i pitao se zar je moguće da će zbog jednog grada ponovno izbiti rat. Nikita Hruščov također nije želio rat, ali je prijetio njime. Tad se dogodilo nešto do tada nezamislivo. Papa se u Castel Gandolfu, preko Radio Vatikana obratio Sovjetima i saveznicima. U svom apelu Papa ih preklinje da sačuvaju mir. Hruščov reagira i u "Pravdi" hvali Papin apel, te šest tjedana kasnije, na opće iznenađenje, iz Moskve stiže telegram s čestitkom u povodu Papinog osamdesetog rođendana. Kriza je okončana zahvaljujući Papi. Nekoliko dana prije početka Koncila Papa prvi puta napušta Rim i odlazi na hodočašće u Loreto i Assisi sa nakanom za uspjeh koncila. Početak Drugog vatikanskog koncila 11. listopada 1962. putem Eurovizije pratio je cijeli svijet. U svečanoj povorci u Baziliku sv. Petra, koja je bila posebno uređena za tu prigodu, donijeli su Papu na nosiljci, ispred kojeg je išla procesija od 2540 crkvenih otaca (kardinala, biskupa, teologa) koji su imali pravo glasa. Među pozvanim gostima bili su prisutni i izaslanici osamnaest nekatoličkih crkava. Taj dan završio je Papinim znamenitim govorom. Na Trgu sv. Petra okupilo se više stotina tisuća ljudi sa svijećama. Papa im je poručio: "Draga moja djeco, čujem vaše glasove. Moj je glas samo jedan, ali u njemu su glasovi cijeloga svijeta. Cijeli je svijet došao ovamo. Možemo reći da je i Mjesec večeras želio biti svjedok toga događaja. U cijeloj svojoj povijesti Bazilika sv. Petra nikad nije vidjela ništa slično. Ja nisam važan. Govorim vam kao brat koji je po volji našega Gospodina, postao otac. Ali sve to zajedno, očinstvo i bratstvo i milost Božja neka odaju počast ovoj večeri. I svoje osjećaje uvijek izražavajmo kao sada, pred Nebom i Zemljom. Vjerom, nadom i milosrđem, ljubavlju prema Bogu i svojoj braći. I da svi, u svetome miru Gospodinovu, činimo dobra djela. Kada dođete svojim domovima, naći ćete svoju djecu. Zagrlite ih i recite im da je to od Pape. Možda ćete morati otrti poneku suzu. Recite lijepu riječ. Papa je s nama. Osobito u doba tuge i gorčine". Samo nekoliko dana prije početka koncila Papa je doznao da boluje od raka želuca, ali nije želio da se to sazna, kako ta vijest ne bi pokvarila radost koja je vladala zbog početka koncila. Pred kraj listopada iste godine ponovo izbija međunarodna kriza, ovoga puta oko Kube. Svijet se našao na rubu Trećeg svjetskog rata. Papa ponovo upućuje apel u ime cijeloga svijeta za svjetski mir. Sovjeti popuštaju i svijet je ponovno odahnuo. Šest mjeseci kasnije 11. travnja 1963. Papa objavljuje encikliku "Pacem in terris" (Mir na Zemlji), u kojoj se obraća cijelom ljudskom rodu žarko apelirajući za svjetskim mirom, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi, i govori kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti. Distancira se od marksističke ideologije i aspiracija komunističkog režima, ali se zalaže za otvorenije odnose između Svete Stolice i Istoka. Bila je to uopće prva enciklika u kojoj poglavar Katoličke Crkve govori o općem ljudskom pitanju – miru, a ne o vjerskoj temi. Bila je to svojevrsna njegova oporuka. Sve su se češće čule glasine kako je Papa teško bolestan i kako neće još dugo živjeti. Papa je na te glasine rekao: "Moj je kovčežić spakiran. Ja sam spreman"

Papa Ivan XXIII. posljednji puta se pojavio u javnosti 11. svibnja 1963., kada mu je talijanski predsjednik Antonio Segni dodijelio nagradu za mir "Balzam". Dva tjedna kasnije Papa je pretrpio izljev krvi u mozak, a bolest je uzela maha. U petak 31. svibnja liječnici su se predali. Bilo je očito da se rak više nije mogao pobijediti. Na Trgu sv. Petra ljudi su molili i iščekivali. Tih dana Papa je rekao svojim suradnicima: "Moje se vrijeme na Zemlji završava. Ali Krist živi i Crkva nastavlja svoje djelo. Duše, duše, Ut omnes unum sint (da svi budu jedno)". Papine posljednje misli su se ticale i njegovih protivnika: "Ako sam koga povrijedio molim ga za oprost. Ako je tko bio nezadovoljan mojim stajalištima i mojim djelima, molim ga za strpljivost prema meni. U svojim sam posljednjim satima miran i siguran da me moj Bog neće odbiti u svojoj milosti". Papa Ivan XXIII. umro je na Duhovski ponedjeljak 3. lipnja 1963. u 19.49 sati u osamdesetdrugoj godini života. Ni jedan papa do tada nije bio tako voljen, ni jedan tako obožavan. Još za života vjernici su ga nazvali Dobri papa. I danas mnogi pamte Papine riječi: "Život je hodočašće. Mi smo načinjeni od neba. Ovdje zastajemo kratko vrijeme, a onda nastavljamo putovanje". Sahranjen je u kripti Bazilike sv. Petra. Papa Ivan Pavao II. 2000. proglasio ga je blaženim, a njegovo tijelo je preneseno u Baziliku sv. Petra, gdje je i danas izloženo pogledima hodočasnika. Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavlje blaženog Ivana XXIII. odredila dan kada je ovaj papa otvorio rad Drugog vatikanskog koncila, kako bi i time naznačila koliko je značenje odvažnosti ovog blaženika.

malo odmori

Pametno
Hvale se dva zastupnika u skupštini:
* Znaš, ja sam ti bio jako pametan već od djetinjstva. Sve sam znao, a prohodao sam već u prvoj godini života.
- E, ja sam bio još pametniji. Mene su nosili sve do četvrte godine

nakana današnje molitve je za sve ljude koji rade u uredima, koji nisu primjetljivi a obavljaju tolike poslove, neka imaju snage da sa puno duha izvršavaju svoj dobiveni posao.

i svima vama želim ugodan i blagoslovljen današnji dan dakako i vikend u koji ulazimo, mir vam i dobro,
vaš don Marin

četvrtak, 10.10.2013.

misao dana
»Ti pripadaš ili potpuno svijetu ili potpuno Gospodinu.« Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859.)

meditacija

ANĐEO SLUŽENJA
Anđeo služenja je anđeo koji u nama budi život i omogućuje naš razgovor. Što to konkretno znači? Nitko od nas nije uvijek u ulozi sluge u smislu čovjeka koji je drugima podređen. Anđeo služenja želi nas naprotiv od slučaja do slučaja ohrabriti, da svojim služenjem u čovjeku budimo život i promičemo među sobom razmjenu Vidim da je u mom odjelu nešto zapelo. Mogu ne osvrnuti se na to ili zadaću prebaciti na šefa. Ako slušam anđela služenja, poći ću k ljudima koji se međusobno blokiraju. Ponudit ću se da zajedno s njima razmotrim problem i o njemu razgovaram. Zato ti želim da uza se imaš anđela služenja. On će ti izoštriti pogled da vidiš gdje u nekom čovjeku možeš probuditi život i gdje možeš učiniti da ponovno proteče zahrđala komunikacija među ljudima i grupama. I želim ti ljude koji će za tebe postati anđeli služenja, koji će u tebi probuditi život i omogućiti da tvoj razgovor ponovno teče.


VELIČINA BEZ SLUŽENJA?
Mk 9,30-37

Kada govorimo o Isusovu Bogu, zbunjuje njegova ponizna nazočnost. Bog je sakrio vlastito božanstvo u krhkost ljudskog tijela i u “sablazan križa”. Bog je skriven u otajstvu ljubavi. To je unutarnja jezgra, srce kršćanske vjere. Nebo predstavlja svijet služenja, raspoloživosti, darivanja. Isusov Otac služi svim stvorenjima i to čini ponizno, neprimjetno, nježno, blago i uljudno.

Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj. Isus kao mjerilo za veličinu u životu savjetuje služenje. Isusov savjet nije u trendu. Taj savjet bivanja slugom danas napušta emancipirano, sekularno društvo i mnogi novi duhovno-religiozni pokreti. Osim toga, u današnjemu tehničkom mentalitetu, tržišnom gospodarstvu, o čemu se najčešće razgovara? Nisu li to razgovor o tome kako će netko zaraditi više novca, dobiti veću plaću, kako se probiti do većeg položaja, kako ostvariti veći uspjeh? Svuda oko nas vlada natjecateljski duh, borba oko prvih mjesta i častohleplje.

Isusov savjet zvuči pomalo naivno. Što je Isus zapravo htio reći? Najsigurniji put do Boga jest služenje drugima. Ono je sastavni dio duhovnoga života. Služenjem učimo da duhovni put polazi odozdo, od svakidašnjega života: od čovjeka se penjemo prema Bogu! Nema drugog načina služenja Bogu do služenja njegovim stvorenjima. Služenje omogućuje da ocijenimo dubinu vlastite ljudskosti, sućuti i razumijevanja. Uviđamo da je bratstvo i sestrinstvo zbilja, a ne pobožna teorija. Ne živimo samo za sebe, već i za druge i od drugih. Nijedan ljudski odnos ne može opstati ako ne postoji spremnost na međusobno služenje. Ako služimo misleći da naše djelovanje koristi ponajprije drugima, u velikoj smo zabludi. Služenje najveću korist donosi onome koji služi. Tko služi neopterećen željom za priznanjem, nalazi radost u sreći drugih ljudi. U njemu se rađa osjećaj da je njegov život uistinu vrijedan življenja.

“Prema Isusovoj poruci, naše završno ispunjenje neće biti nekakva izravna posljedica našega društvenog statusa, naših odličnosti, našega dobrog izgleda, naše elegantne odjeće, konjskih snaga automobilâ, primljenih nagrada, ili imanja što smo ga stekli za zemaljskog života. Naše znanje i visoki kvocijent inteligencije, naša naobrazba i priznanje za izvrsnost uzet će se, doduše, u obzir, ali samo u mjeri u kojoj su korišteni u služenju drugima, jer Isus je rekao da su najveći oni koji služe. Bit će uzdignuti jedino oni koji su, poput njega, iskazivali suosjećanje za potrebite”(Henry A. Garon, Kozmička mistika, str. 350.).

Isus uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: Tko god jedno ovako dijete primi u moje ime, mene prima. Dakle, služenje malenima, slabima, nezaštićenima, isto je što i služenje Isusu. Čime mogu služiti? Koji su moji talenti? Što je moje poslanje? Kako mogu pridonijeti općem dobru? Tko nesebično služi općem dobru, nadilazi svoju egocentričnost. Nestaje opsjednutost da se zauzmu prva mjesta, ili zavist prema onima koji prividno zauzimaju bolja mjesta. Spoznaja i sva moć pripadaju onome i samo onome koji se tako sakrije u poniznost i služenje da mu se ne može ni zahvaliti. Isus je imao povjerenja da kroči do kraja putem služeće Ljubavi. A mi? Služiti bez nagrade i bezuvjetno, vrhunac je shvaćanja Isusova učenja

biblijska imena

U
Urija - Jahvin plamen; Gospod je moja svjetlost ili vatra
Uza - Snaga
Uzija - Snaga (je) od Jahve
V
Vašti - Koji pije; Nit
Z
Zaharija - Sjećanje na Gospoda; Onaj koga se Jahve prisjeća
Zara - Sjaj; Istok; svjetlost
Zebida - Poklon, dar; Koja daje, omogućuje
Zebulun - Prebivalište; Dvoumljenje
Zerubabel - Stranac u Babilonu
Zilpa - Kapanje na usta

jedna priča za tebe

Put u nebo

“Reci nam, kako se dolazi u nebo?” upitaše mudrog starca.

“Nakon što umre, čovjek nastavlja svoj hod stazom koja vodi od vrata smrti do nebeskih vrata – reče mudri starac. – No, budući da se nebeska vrata ne otvaraju svakoga dana, dogodi se da čovjek pred njima mora dugo čekati. Kad se, nakon dužeg vremena, vrata otvore, čovjek odmah s praga može vidjeti da je nebo posve jednostavan dom u kojem prebivaju obični i vedri ljudi koji se s Bogom susreću u blagosti i ljubavi. Čovjek se zbog toga silno obraduje. I tako čovjek ulazi u nebo.”

“Reci nam”, upitaše ponovo, “kako se dolazi u pakao?”

Mudri se starac nasmiješi i reče:

“Nakon što umre, čovjek nastavlja svoj hod stazom koja vodi od vrata smrti do nebeskih vrata. Ali, budući da se nebeska vrata ne otvaraju svakoga dana, dogodi se da čovjek pred njima mora dugo čekati. I to ga ozlovolji. Kad se, nakon dužeg vremena, vrata otvore, čovjek odmah s praga može vidjeti da je nebo samo jednostavan dom u kojemu prebivaju obični i vedri ljudi koji se s Bogom susreću u blagosti i ljubavi. Čovjek se tada silno ogorči, jer mu postane jasno da ovdje nema ništa od sjaja i slave o kojima je sanjao. I tako čovjek ulazi u pakao.”

“Reci nam”, upitaše ga, “kuda vodi najpouzdaniji put u nebo?”

“Ako ne prepoznate nebo u sebi i u onima koje volite”, reče im starac, “nigdje ga nećete naći.”

Stjepan Lice

malo odmora

Brza vožnja
Policajac je zaustavio svećenika zbog brze vožnje, te je počeo pisati kaznu, kad mu svećenike potiho reče:
* Blago milosrdnima…
Na to mu policajac mirno uruči kaznu i reče:
- Idi, i od sada više ne griješi!

neka vam je miran i blagoslovljen današnji dan, na 10 dan ovoga mjeseca molimo za naše branitelje da budu ustrajni u dobru i ponizni u služenju čovjeku.

od srca vas pozdravlja vaš don Marin

ponedjeljak, 07.10.2013.

misao dana
"Bog želi da Ga molimo, da se na neki način izborimo svojom molitvom" . — Sv. Grgur Veliki (†604.)

meditacija
ANĐEO LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU
Novine izvješćuju o anđelima ljubavi prema bližnjemu, koji se dokraja zauzimaju za bolesne, siromašne, za one koji trpe. Prije svega u Trećem svijetu susrećemo takve anđele ljubavi prema bližnjemu koji čitav svoj život stavljaju u službu siromaha.
Anđeo nas želi učiniti osjetljivima za bližnjega koji nas treba. Tu je starica koja jedva može nositi svoj kovčeg. Jednostavno joj priđem i pomognem joj, ne zato da bi danas pri ispitu savjesti mogao pokazati neko dobro djelo, nego jer je to potrebno. Naravno da u sebi nosim poticaj ne htjeti vidjeti i ići dalje svojim putem. Anđeo ljubavi prema bližnjem daje mi poticaj da priđem. Ali ako pomognem, ne činim to zato da sebi izgledam bolje, nego jer potreba žene jednostavno za tim vapije. To je pomaganje koje Isus ima u vidu kad kaže:" Kad daješ milostinju, nek ti ne zna ljevica što čini desnica" (Mt 6,3) Desna ruka, svjesna pomaže, ne razmišljajući o tome, ne dajući do znanja lijevoj ruci, nesvjesnoj strani.
Anđeo ljubavi prema bližnjemu je na našoj strani kad vidimo da si netko ne zna pomoći. Ali mu često ne dajemo priliku. On nam daje poticaj da krenemo drugome. Ali mi ga prečujemo. Idemo dalje, hoćemo sa sebe stresti anđela ljubavi prema bližnjemu da nas ostavi na miru. Kad slijedimo anđela i učinimo ono što nas on hrabri, imamo osjećaj slobode i radosti. Tada osjećamo da ljubav prema bližnjemu i nama čini dobro. Zahvalan pogled starice, na zemlju srušena čovjeka, bespomoćna djeteta dostatan je dar. Tada sebi ne umišljamo velika djela. Ali možemo sa zahvalnošću iskusiti da ljubav prema bližnjemu i nas obdaruje.
Želim ti mnoga pozitivna iskustva s anđelom ljubavi prema bližnjemu. Neka ti on otvori oči da vidiš gdje se baš od tebe nešto traži. Anđeo ljubavi prema bližnjemu dovest će te u dodir s onom stranom tvoje duše koja ti čini dobro. On daje da ti duša procvjeta. Ispunja je ljubavlju.


SLOBODA – mogućnost izbora dobra i služenja u ljubavi - uz dan neovisnosti naše dommovine Hrvatske

Siguran sam kako će svi povijesni udžbenici zabilježiti činjenicu kako je 1. srpnja 2013. godine Republika Hrvatska postala 28. članica Europske unije. Nedavno, točnije 25. lipnja proslavili smo Dan državnosti kojim smo slavili dvadeset i drugu obljetnicu ostvarenja stoljetne težnje hrvatskog naroda za slobodom, a proslavom ulaska u Europsku uniju slavimo činjenicu da se odričemo dijela svog suvereniteta i svoje neovisnosti. Tada prije dvadeset i dvije godine sanjali smo o ulasku u Europsku uniju te nam se činila ponešto drugačijom nego kakva je sada. Tako obično biva sa snovima. Ne može se budan sanjati niti sanjajući živjeti.
Ovdje bih želio promisliti o čemu se zapravo radi te zašto je toliki raskorak u našem očekivanju i tvrde realnosti kojoj svakodnevno svjedočimo. Po mome mišljenju, očekivali smo da će se nakon zadobivene slobode i oslobođenja zemlje popraviti situacija u našem hrvatskom društvu, da će sloboda i oslobođenje donijeti procvat i novi zamah, kako u materijalnom, ali još više u duhovnom smislu. No, to se nažalost nije dogodilo. Naše težnje i očekivanja nisu se pretvorile u radost i zadovoljstvo, nego u tugu i nezadovoljstvo zbog brojnih promašaja naših političkih elita. Zašto je to tako? Mislim da se odgovor nalazi u tome što nismo ispravno shvatili istinsko značenje slobode. Slobodu smo shvatili i dalje je shvaćamo kao mogućnost činiti što god hoćeš, najčešće bez odgovornosti, u vlastitu korist i protiv drugih, poput dvojice učenika iz evanđelja koji smatraju da je istinska sloboda u tom da ih drugi ugoste, a ako to slučajno ne učine da ih oni unište: ‘Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?’
Sloboda za Isusa nije lagodni život bez odgovornosti i služenja, nije nešto utemeljeno na moći i prijetnji uništenja. Za njega je sloboda služenje u ljubavi do kraja. To je dobro shvatio sv. Pavao koji u poslanici Galaćanima progovara upravo o slobodi za koju nas je Krist oslobodio, slobodi koja nije izlikom tijelu i nagonima nego prilika da se služi drugima u ljubavi, jer, kaže on, ‘sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!‘
Što, zapravo, znači riječ sloboda, riječ koja je svakodnevno vrlo često u upotrebi i koja je poprilično izgubila na svom značenju. Definicija Hrvatskog enciklopedijskog rječnika kaže da je sloboda „mogućnost samostalnog, nezavisnog djelovanja, mogućnost samoodređenja čovjeka, stanje oprečno postojanju prisile“ kojoj možemo pridružiti definiciju Katekizma Katoličke Crkve koji slobodu definira kao „u razumu i volji ukorijenjenu moć djelovati ili ne djelovati, činiti ovo ili ono, i tako izvršavati samostalno namjeravane čine“. Katekizam se, međutim, nije zadovoljio samo ovom definicijom, nego je imao potrebu dodati objašnjenje prema kojemu „sloboda uključuje mogućnost biranja između dobra i zla“ sve dotle dok se „nije konačno utvrdila u svom posljednjem dobru, a to je Bog“. Čovjek je, dodaje Katekizam, slobodniji „što više čini dobro“, a manje je slobodan kad čini zlo, jer ga „izbor neposlušnosti i zla … vodi u ropstvo grijeha“. Zato Pavao pravu slobodu otkriva u Isusu Kristu i njegovom djelovanju jer: „Za slobodu nas Krist oslobodi!“, a njegova sloboda nije samo „mogućnost nezavisnog djelovanja“, kako kaže enciklopedijski rječnik ili „činiti ovo ili ono“, kako kaže Katekizam, nego je mogućnost služenja u ljubavi: „Vi ste braćo – dodaje Pavao – na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu nego u ljubavi služite jedni drugima“.
Kojem smo mi to od ovih dvaju shvaćanja slobode bliži? Jesmo li bliži onom shvaćanju slobode koje slobodu shvaća kao „mogućnosti nezavisnog djelovanja“ i „činiti ovo ili ono“ bez ikakve odgovornosti za sebe i druge ili smo bliže onom shvaćanju odgovorne slobode za koje je istinska sloboda izbor dobra da bi se moglo drugima služiti u ljubavi i po tome se konačno utvrdi u svom posljednjem dobru, Bogu?
Ako smo bliže onom prvom shvaćanju slobode, a najčešće jesmo što potvrđuje i stanje u našem društvu, a nažalost i u zajednici u koju pomalo razočarano ulazimo, iako smo nekad o njoj sanjali, onda je to znak da smo zaboravili da ograničenja naše slobode, koja u stvarnom životu mogu uzeti ovaj ili onaj oblik – najpoznatiji od njih je izražen zapovijeđu: ‘Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga‘ – nisu sebi svrha, nego im je svrha omogućiti nama i drugima oko nas istinsku slobodu u istinskoj ljubavi i istinskom služenju.
Ako smo bliže onom drugom shvaćanju slobode koje slobodu vidi u mogućnosti izbora dobra i služenju u ljubavi, onda to znači da smo doista spremni krenuti za Isusom kamo god on pošao i bez obzira što materijalno ništa nema, a spremni smo jer smo shvatili da njegove zapovijedi nisu i ne žele biti ograničenje naše slobode, nego jesu i žele biti siguran oslonac koji nam pomaže da se, nakon što smo jednom od Krsta oslobođeni za istinsku slobodu, ne dademo „ponovo u jaram ropstva“ nego da krenemo za njim kamo god on pošao i bez obzira na što nas zove.
Je li za nas sloboda činiti što hoćeš ili je naša sloboda mogućnosti služenja u ljubavi, sljedeći Isusa Krista u Duhu Svetomu koji nas vodi? O odgovoru na ova pitanja ovisi sposobnost preobraze našeg osobnog života, a zatim i društva u kojemu živimo i koje dvadeset i dvije godine nakon neovisnosti i u trenutku ulaska u Europsku uniju karakterizira bezvoljnost, plač za prošlošću, ali i lov u mutnim vodama sadašnjosti. U svjetlu ovih spoznaja ne možemo promijeniti svoje prošle izbore, ali možemo i moramo mijenjati sadašnje i buduće, počinjući s promjenom od samih sebe, kako nam to predlaže i sljedeće razmišljanje nepoznatog autora:

„Kad sam bio mladić želio sam promijeniti svijet. Shvatio sam da je to vrlo teško pa sam odlučio promijeniti svoju državu. Kad sam spoznao da ne mogu promijeniti svoju državu, počeo sam mijenjati svoj grad, potom sam pokušao promijeniti svoju obitelj. Sada, kao starac, sam shvatio da jedino mogu promijeniti samoga sebe. Shvatio sam napokon da bi, da sam davno promijenio samog sebe, to utjecalo na moju obitelj, a moja obitelj bi utjecala na moj grad. Takav grad bi promijenio državu. Doista samo tako mogu promijeniti svijet.“


„Zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti“ (Rim 8,2).

Pavao u svojim poslanicama, a osobito u poslanici Rimljanima i Galaćanima, sastavlja raspravu oko Zakona, ali i slobode koju promatra kroz prizmu Zakona Duha. O tome najviše progovara i detaljno razrađuje poslanica Rimljanima koja predstavlja jednu od sinteza pavlovske misli. Ali kako bi se dobila cjelokupna slika pokušat ću o tome govoriti gledajući sve Pavlove poslanice.
Pavlovi zaključci oko Zakona izgledaju protuslovni. On ujedno Zakon i veliča i osuđuje. On je svet, duhovan i dobar. A osim toga, on je razlog prekršaja, on je slovo koje ubija, on svoje podanike podlaže prirodnim silama svijeta rušeći tako svako ljudsko dostojanstvo.Ali znamo da je upravo ovaj Zakon Krist došao nadopuniti, a ne ukinuti. Jer je i Krist pripadnik Zakona. A Židovi su od Zakona učinili nužno sredstvo da bi mogli ispuniti svoja djela , te je na kraju sam Zakon postao izvor spasenja. Pred tim Zakonom nestaje i sam Krist Isus. I upravo su zbog toga Židovi upadali u čisti formalizam i samodopadnost i u Zakon su polagali svu svoju nadu. A s Duhom se djela više ne događaju samo po Zakonu nego i po Duhu te su ona moguća svakome koji vjeruje, a ne samo Židovu. Zato sada više ne vrijedi mojsijevski poredak spasenja. I zbog toga se Pavao, kao nekadašnji farizej, koji je bio uvjeren i revan u obdržavanju Zakona, s pravom hrvao oko pitanja: „A što s onim djelom Izraela koji nije prihvatio vjeru u Isusa Krista?“ Za Pavla sve gubi svoju vrijednost u usporedbi s Kristom i stoga čini sve da Izraela pridobije za Krista kojega je sam našao. Ne bi mu bila visoka cijena ni to da „sam bude proklet“, samo da se oni spase. Nijedno ljudsko biće neće biti opravdano pred Bogom po djelima Zakona . Zakon donosi gnjev; zbog Zakona se umnaža grijeh. Pavao je odbacio one aspekte Zakona koji su bili protiv njegova vlastitiog poslanja, one koji razdvajaju Židove i pogane, tj. Božji narod pozvan u Kristu. Ovakav stav jasno pokazuje da je Pavlova reakcija na Zakon proizlazila iz njegovog iskustva Božjeg milosrđa u Kristu, a ne iz sustavnog teoretiziranja.Spasitelj je svršetak Zakona, budući da vjernicima otvara pristup k pravednosti vjere. A što to znači? Da više nema pravila konkretnog ponašanja za one koji vjeruju u Krista? Nipošto. Prav­ni i bogoštovni propisi u vezi s ustanovama Izraelovim prestaju važiti, no ostaje moralni ideal zapovijedi sažet u zapovijedi ljubavi koja je dovršenje i punina Zakona. Zakon nije više nešto čovjeku izvanj­sko: Duh Božji ga urezuje u naša srca kad u njih izlijeva međusobnu ljubav.
Sloboda je znak Duha: „Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda". Duh oslobađa čovjeka od robovanja Zakonu, grijehu i smrti. Nova sloboda prvenstveno znači oslobođenost od „tijela“ tj. od razmišljanja i djelovanja koje se vodi isključivo sebičnim i čisto zemaljskim mjerilima. Ona se uvijek, iznova, mora dohvaćati „vjerom“ i zbog toga Pavao opominje u poslanici Galaćanima protiv zloporabe slobode i ponovnog pada u robovanje tijela: „Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!“ (Gal 5,1) Sloboda je privlačna, no potrebno ju je definirati, kao što vidimo kad nabrajamo slobodu od Zakona, slobodu od grijeha, slobodu od obveze... Pavao kritizira krivo shvaćanje slobode i upozorava one koji hode po Duhu da ne podliježu „dijelima tijela“. Ironično je da su njegove riječi postale neka vrsta zakona koji vodi kršćane. Temelj Pavlove slobode je odnos kršćanina prema Kristu u kojem je kršćanin oslobođen od sebe te je postao slobodan za druge upravo zato što je sljedbenik Kristu, tj. što je pod Kristovim zakonom.
Zakon je svjetlo koje rasjvjetljuje ljudsku savjest, ali ne daje unutrašnju snagu i ne može spriječiti grijeh. Zakon je u izvjesnom smislu prilika za grijeh jer grijeh čini jasnijim, a ljude krivljima i u tome je nepovoljan položaj čovjeka koji je u okovima grijeha i smrti, a Pavao prikazuje kršćanina koji je već opravdan i ispunjen Duhom. Novi sustav Duha nadomjestio je sustav grijeha i smrti te su kršćani postali sinovi Božji.
Ako kršćanin ide na nedjeljnu misu samo zato jer je to zapovijed, nije zreo kršćanin. Kristov učenik nije onaj koji uči vjeronauk, koji uči istine vjere nego onaj koji slijedi Krista, koji dijeli s njim život. Upravo, jer u punini još nismo zreli, jer smo još u tijelu, tj. nikada toliko slobodni da ne bismo mogli i sagriješiti, zato nam pisani, vanjski zakon dolazi u pomoć, postaje nam svjetlo, našoj često strastima zamračenoj savjesti, da razlikuje „djela tjelesna“ i „plod Duha“. Apostol stoga i nabraja popis grijeha u koje može vjernik upasti. Govori o novom Zakonu za nas „hodočasnike“, koji još nismo stigli do savršenstva ljubavi. Zato daje i opomenu: „Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego - ljubavlju služite jedni drugima“ (Gal 5,13). Sloboda ne znači lagodnost, raspuštenost. To je služenje, ropstvo ljubavi. Jer ljubav je najveća sloboda, ljubav koja je dar od Duha Svetoga.

Svim ljudima dobre volje čestitam dan Hrvatske neovisnosti, na poseban način, našim braniteljima, invalidima domovinskog rata, majkama i očevima, obitelji naših poginulih, hrabri budite, žrtva je prevelika i snažna, i nije uzaludna, izgubili smo svoje najmilije na zemlji ali dobili smo hrabre svece i zagovornike na nebu, - dragi naši HRVATSKI MUČENICI molite za naš narod i domovinu Hrvatsku.

biblijska imena " T "

Tabita - Košuta; Oštrog, jasnog vida
Tadej - Koji slavi ili priznaje
Tamara - Palma
Tatnaj - Koji daje; Nadzornik poreza, danaka
Teofil - Božji prijatelj
Terah - Dah; Miris; Udarac
Tertul - Treći
Tiglat Pileser - Onaj koji vodi u zarobljeništvo
Tihik - Slučajno
Timej - Savršen; Krasan; Častan
Timon - Častan, pošten
Timotej - Božja dragocjenost; Božja čast
Tit - Ugodan, prijatan
Tobija - Gospod je dobar
Tola - Crv; Purpurna boja
Toma - Blizanac
Trofim - Dobro obrazovan; Dobro odgojen
Tubal - Zemlja, Svijet; Zbrka, Zbunjenost
Tubal–Kajin - Zemaljski posjed; Zbunjenost

Danas je blagdana BLAŽNE DJEVICE MARIJE OD KRUNICE.

Krunica nam pokazuje kako je Isus živo, ona je naš zajednički put prema Bogu . Ako se molimo Mariji dolazimo do Isusa . Isus je Put, Istina i Život. Bez Isusa smo nemoćni. Trebamo prihvatiti Mariju u svoj život, ona je naša majka. Ako želimo doživjeti duboku vjeru u Isusa trebamo svaki dan moliti krunicu. Meni je molitva krunice osobno jako draga i rado ju molim, a uvijek me podsjeti na moju baku koja ju je molila više puta na dan. Hvala ti bako moja što si molila za nas, sada sam ja nastavila molitvu krunice za tebe i za sve nas.

Evo nešto u kratko kako je nastala krunica.

Riječ "krunica" umanjenica je od riječi "kruna", a uveo ju je mistik dominikanac Heinrich Seuse iz Konstanze. U njegovo vrijeme bio je običaj među zaljubljenima, da se međusobno darivaju krunama – vijencima ruža. To ga je navelo na ideju da Bl. Djevici Mariji isplete vijenac od 150 ruža, i tako je nastao dvostruki naziv krunica i ružarij.
Sastoji se od niza molitvi pod nazivom Zdravo Marija. Na početku svakih deset Zdravo Marija umetnut je Oče naš, koji molitvu dijeli na desetice, nakon kojih se izgovara Slava Ocu. Krunica ima pet desetica. Sastoji se od 15 otajstava, koja su podijeljena na tri jednaka dijela tj. tri, tematska kruga, koji obuhvaćaju Isusov život i tako se na temelju biblijskih teksta razmišlja o radosnim, svjetlosnim, žalosnim i slavnim otajstvima. U povodu Velikoga jubileja 2000. g. Papa Ivan Pavao II.uveo je četvrto otajstvo pod nazivom otajstvo svjetla.
Početkom 12. stoljeća na Zapadu, širila se praksa recitiranja molitve "Zdravo Marijo". Od te molitve, bio je poznat i recitiran samo njezin prvi dio anđeoski pozdrav, i Elizabetin blagoslov. Tek pred kraj 15. stoljeća kada se raširio običaj moljenja "Sveta Marijo", bilo je pridodano izgovaranje imena Isus i završni Amen.
Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar (1328 - 1408) podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetki između kojih je umetnuo molitvu Oče naš. Nekako u isto vrijeme nastaje legenda o nastanku krunice od strane svetog Dominika, utemeljitelja Reda dominikanaca koju je osobito širio njegov subrat Alan de la Roche.
Prvi dokument koji potvrđuje postojanje ili pokušaj, da se ujedini molitva ponavljanja Zdravo Marija s meditacijama otajstava uzetih iz Biblije, dolazi iz 15. stoljeća. Između godine 1410. i 1439, kartuzijanac iz Kölna, Dominik Pruski, predlaže jednu novu formu prema kojoj je moljenje Zdravo Marija svedeno na 50 puta, ali je svakoj molitvi Zdravo Marijo pridodano određeni odlomak Evanđelja. Ti odlomci bili su raspodijeljeni tako, da ih je 14 razmatralo Isusov život prije početka javnog djelovanja; 6 njegovo javno djelovanje; 24 njegovu muku i smrt; te ostalih 6 Isusovo uskrsnuće , slavu i krunjenje Marijino Ovakav način razmatranja otajstava spasenja dovest će i do podjele na tri velika otajstva: radosno, žalosno i slavno. Osobito u 15 stoljeću ova će vrsta molitve doživjeti svoj veliki procvat.
Nakon što se ova pobožnost jako raširila među vjernicima osjetila se potreba da se još oblikuje u smislu pojednostavljivanja. Godine 1521. dominikanac Alberto da Castello sveo je ova otajstva na svega 15, na način, da ih je formulirao tako, da bi se oni razmatrali u obliku kratkog teksta ili bi se jednostavno ponavljali kratki zazivi iza svakog moljenja prvog dijela Zdravo Marijo. Mnoga marijanska bratstva širom tadašnje Europe rado su prihvatila ovu pobožnost.


malo odmora

Gazda
Zvoni telefon. Otac triju kćeri podiže slušalicu i čuje kako netko šapuće:
* Jesi li to ti, žabice moja?
A otac će ljutito:
- Ne, ovdje vlasnik cijele bare!

Vama dragi posjetitelji, neka je na radost današnji dan, budimo djelitelji mira jedni drugima

Vaš don Marin

petak, 04.10.2013.

listopad četvrti dan, razmatranje o Mariji


Marijina vjera u čovjeka

Nakon što je Marija doživjela radost proslave svoga Sina, te je primila snagu Duha Svetoga, njezin život i svjedočanstvo u prvoj Crkvi bili su od iznimne važnosti. Događajem uskrsnuća njezina vjera je bila potvrđena, ali i osnažena, te je ona svojim darom vjere mogla krijepiti apostolsku zajednicu u tim nemirnim vremenima traženja sigurnosti u Bogu. I oni su, poput nje, trebali razumjeti Boga i njegovu ljubav prema čovjeku, otkrivajući puninu istine koju im je navijestio Gospodin Isus. No ovaj zahtjev za puninom istine na koju su svi bili pozvani pretpostavljao je da se ne samo otkrije cijela istina o Bogu, nego također i o čovjeku, jer te dvije istine idu u paru. Dok su apostoli otkrivali istinu o Bogu koji se objavio, otkrivali su ujedno da je to Bog koji ljubi čovjeka i koji otkriva čovjeku bit života. To je Bog koji čovjeku otkriva odgovore na bitna ljudska pitanja o kojima ovisi sav ljudski život, te mu tako omogućuje da i sam čovjek krene putem pravog ostvarenja svih potencijala svoga života.

Znamen neba na zemlji

Upravo Bog koji se objavio na zemlji, i samo on, dao je čovjeku vjeru i nadu u konačnu pobjedu života nad smrću, dobrote Božje nad grijehom i zlom, s time da je i čovjek trebao dati svoj obol u toj borbi. No taj čovjek nije apstraktni čovjek, nego konkretni čovjek vjernik koji se kao član Božje obitelji – Crkve bori za ostvarenje Božjih planova. A dok su svetopisci opisivali borbu Crkve protiv Zmaja, Marija im je bila pred očima kao pralik i uzor pobjede nad njim, jer ga je ona prva pobijedila, ali ne samostalno, nego u Crkvi, za Crkvu i u ime Crkve. Ona je pred vjernicima svijetlila kao moćna zagovornica protiv čije jednostavnosti i poniznosti, čistoće i vjernosti Zmaj nije mogao ništa. Zato ju je prva kršćanska zajednica i doživjela kao Ženu koja je uzvišeni ideal ljudskosti ostvarila u punini, a na koji su pozvani muškarci i žene u ovom svijetu. Jedino je takva cjelovita žena mogla skrbiti o djeci Božjoj u svijetu, kao što je, uostalom, skrbila i o utjelovljenom Sinu Božjemu.

Ona je već u sebi nosila sliku, pa i stvarnost, budućeg preobraženja i konačne slave koja se ima očitovati u svakom čovjeku. Ona je još za svoga boravka na zemlji bila nebesko znamenje koje se pokazalo Crkvi, kako će to opisati sveti Ivan u Otkrivenju: I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda (12,1). Ona je Crkvi bila nebeski znak sjajniji od sunca i mjeseca i važniji od zvijezda. Upravo time što je bila nebesko znamenje, ona je bila Majka prethodnica koja ide pred svojom djecom putem ostvarenja istine o čovjeku, na kojem će Bog pokazati svoju bezrezervnu svemoć. Ona kao Majka je nepogrešivo dobro poznavala put prema onom budućem gradu – nebeskom Jeruzalemu koji je majka naša, to jest majka naše vječnosti, jer je i sama nosila u svome krilu odlike njegova neoskvrnjena majčinstva. Za nju koja je vjerno slijedila stope svoga Sina nije bilo nikakve dvojbe kamo i kako hoditi kako bi došla u Sveti Grad.

Iz obilja života koji je primila i punine vjere koju je posjedovala Marija je još za života bila potpuno suobličena slici svoga Sina, što je bio zalog i njezina konačnog preobraženja u vječnosti. A jer je on uskrsnuo u tijelu, i ona je vidjela slavu svoga uskrsnuća i proslave tijela snagom mirnog i odlučnog pouzdanja u Boga. Ostajući trajno i neraskidivo povezana sa svojim uskrslim Sinom, nije imala razloga dvojiti o Bogu koji uskrisuje mrtve, nego je puna vjere, nade i ljubavi hodila prema svome konačnom ostvarenju. Zato je i sama vjerovala u stvarnost uskrsnuća tijela, ali ne kao u neku uopćenu daleku mogućnost, nego je vjerovala u to kao najpouzdaniju stvarnost koju dotiče kao rukom.

Za Marijom do vječnosti

Vjerovati u ovakvo ostvarenje, značilo je vjerovati u ostvarenje čovjeka koje se događa po Bogu. Za Mariju je to doista značilo da treba biti prava Žena koja može svakog čovjeka učiniti čovjekom – bićem punim božanskog života. Marija je zato vjerovala u velike mogućnost čovjeka, od kojih je najveća bila upravo mogućnost uskrsnuća i života vječnoga u Bogu. Snagom vjere u Boga i u ljudske mogućnosti znamo da ih je sama u punini ostvarila. Zato je Crkva u svom vjeroispovjednom obrascu formulirala ono što je vidjela da je Marija ostvarila: „Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.“ Marija je svoje dane na zemlji živjela iščekujući upravo budući život koji je postao predmet vjere, pri čemu je doista bila neopisiv uzor. Ako je netko vjerovao u „uskrsnuće tijela i život vječni“, onda je to bila ona čiji je život bio potpuno posvećen proslavi Boga na zemlji, a koji je jedini proslavljao ljude na nebu vječnom slavom.

Ona je zato vjerovala u velike mogućnosti čovjeka i njegova ostvarenja u nebeskoj proslavi, te je prijelaz iz ovoga u onaj život proživjela kao ostvarenje svih mogućnosti u koje je vjerovala. Doista, potpuni život u Bogu je takav da ne ostavlja čovjeka neispunjenim, ni tijelom ni duhom, nego mu jamči proslavu i puno ostvarenje svih kapaciteta, svakog djelića bića kojim je primao Boga na zemlji. A Marija je primila Boga svom snagom duše i tijela, pameti i srca, tako da je njezino biće išlo prema neposrednom ostvarenju svih Božjih obećanja. Zato je ona na poseban način počašćena te je zavrijedila biti dušom i tijelom uzdignuta na nebo u nebesku slavu kao prvina svega stvorenja nakon uskrslog Gospodina.

Tako nam nebeska Majka svojim slavnim uznesenjem potvrđuje da je čovjek biće rođeno s božanskim mogućnostima, a to su mogućnosti preobraženja i pobožanstvenjenja, to su mogućnosti proslave duše i tijela u nebeskoj slavi. To je jedino pravo ljudsko ostvarenje kojemu bi trebao težiti svaki čovjek, pri čemu nam je najbolji putokaz upravo majka Marija. Pravo ostvarenje svih svojih mogućnosti doživjet ćemo ako slijedimo Marijin primjer, jer je ona već na zemlji razvijala svoje sposobnosti putem vjere, nade i ljubavi, što onda Bog kojega je prihvaćala potpuno na zemlji, nagrađuje i na nebu velikodušnim sebedarjem koje nadilazi mogućnosti našega života.

Zato je Marija naša majka i prethodnica u vjeri, kao što je bila putokaz prvoj Crkvi dok je oblikovala vjeroispovijesne obrasce. I nama može pomoći da i sami ostvarujemo zajedništvo s Gospodinom, čvrsto vjerujući sve ono što nam je on zajamčio, te stoga i za nas prijelaz u puninu života postaje izvjestan i siguran, gotovo neposredan kao što je bio njezin, premda nećemo odmah imati dar prijelaza i duše i tijela u nebesku slavu, nego ćemo iščekivati uskrsnuće tijela o sudnjem danu. Ali ako budemo živjeli iskren i čvrst odnos vjere s uskrslim Gospodinom, onda će on nas preobražavati svojom snagom za zemaljskog života, te ćemo steći veliku jasnoću i snagu da možemo s velikim mirom i željom težiti prema budućem ostvarenju. U tome nam Marija može pomoći kao ona koje je ne samo intenzivno bila dotaknuta, nego i potpuno zahvaćena Božjom milosnom snagom, čije je biće bilo preobraženo još za života na zemlji prema svim mjerama vječnosti.

Zato dok razmišljamo o njezinu uznesenju na nebo shvaćamo da je to svetkovina duhovnog mira i žarke ljubavi kojom je ona živjela i posvećivala svoje dane Bogu, kako bi Bog nju mogao proslaviti za svu vječnost. Ona nam daje nadu i potiče našu žeđ za stvarnim životom na zemlji, koji ne prepušta ništa slučaju ni proizvoljnosti,nego teži potpunom predanju i ostvarenju u Bogu, gdje nas čeka proslava poput Marijine, uskrsnuće tijela i život vječni.


Danas, molimo žalosna otajstva krunice, na nakanu za sve koji slave svoj imendan, da budu osnaženi snagom Duha Svetoga

vaš don Marin

misao dana
«Blažena ti što povjerova, da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!» (Lk 1, 45)

meditacija

ANĐEO POSLUŠNOSTI
Već Petar govori Velikim svećenicima: "Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima" (dj 5,29). Poslušnost dolazi od slušati, čuti, pozorno slušati. Poslušnost traži da slušam Božji glas u sebi. Bog mi govori u mojim osjećajima i strastima, u mojim sukobima i problemima, u mojim snovima, u mojem tijelu i mojim odnosima. Tu mi mora u pomoć doći anđeo poslušnosti da bih čuo Božji glas u mojim snovima. Ali san nije dostatno samo čuti. Moram i odgovoriti i odgovoriti na Božji glas i poslušno učiniti ono što sam prepoznao kao Božji glas. Ili što mi Bog hoće reći po mojim bolestima, mojim bolovima u kralježnici, mojim čirevima na želucu, mojoj glavobolji? Poslušnost znači ne samo da slušam, nego da iz toga povlačim i zaključke. Bog me u bolesti poziva da promjenim stil svoga života, da bolje slušam svoje tijelo i svoje osjećaje i da živim u skladu s nutarnjim glasom.
Anđeo poslušnosti neka te osposobi da dobro čuješ sebe i u sebi osluškuješ Božji glas, kako bi mogao živjeti onako kako to odgovara tvojoj pravoj biti. Anđeo poslušnosti želi te osloboditi ovisnosti od užitka i hirova. Ne smiješ se naprosto prepustiti, nego moraš točno osluškivati što je za tebe ispravno i kako se trebaš ponašati i živjeti. Za to trebaš anđela koji će izoštriti tvoj sluh i tvoju volju pripremiti za to da činiš ono što su čule uši tvoga srca

Poslušnost u životu Marije i svakog vjernika

Marija po poslušnosti ulazi u božanski život, začinje, nosi i rađa Sina Božjega. Osim toga, ona je ne samo majka već i svjedokinja Isusova božanskog podrijetla i spasiteljskog poslanja. Želi to isto za svoju djecu, za sve ljude kako bi po poslušnosti prispjeli vječnom životu u Bogu.


Blažena ti što si vjerovala Gospodinu!, kliče Elizabeta svojoj rođakinji Bl. Dj. Mariji. Čini nam se da je Gospi bilo posve lako i jednostavno vjerovati: pobožna, dobro odgojena, oko nje se događaju čudesne stvari, čak je anđeli pohode kao Božji glasnici. Ali, unatoč svemu što je Marija primila, ona se za svoju vjeru itekako morala boriti, tražiti sigurnost da joj upravo Bog govori. Vjera je Božja ponuda i čovjekov odgovor. Ponuda je svima ista, odgovori su različiti, jer su ljudi različiti. Svatko mora naći svoju sigurnost u Bogu, inače nije moguće vjerovati. Čini se da dobar dio suvremenog svijeta te sigurnosti i ne traži. Doduše, nema više izravne borbe protiv Boga, onoga komunističkog ateizma koji je ustvari bio antiteizam – ne: bez Boga, nego: protiv Boga – ali ima praktičnog ateizma, nezainteresiranosti za Boga i vjeru, života kao da Boga i nema. A Bog je temelj naše vjere. Obećao nam je Spasitelja i poslao ga. Obećao nam je spasenje i darovao nam ga. Prihvatimo Spasitelja, da bismo i mi bili obuhvaćeni njegovim spasenjem.

Vrijedi li poslušnost danas?

Ima jedna vrlina koja je u Crkvi dugo vremena bila na visokoj cijeni, pa je čak smatrana najvišom krepošću, a danas kao da je to mjesto izgubila. Riječ je o poslušnosti. Pojedinac, kako se shvaćalo, duguje bezuvjetnu poslušnost ne samo Bogu, nego i crkvenim poglavarima (a i svjetovnima se to svidjelo, pa su i oni rado imali takve pokorne poslušnike). Nerijetko se volju pretpostavljenoga izjednačavalo s voljom Božjom, jer preko poglavara progovara Bog! Poglavar zna najbolje što je za naše dobro. To je bilo osobito izraženo u redovničkim zajednicama, posebno kod sv. Ignacija Lojolskog, utemeljitelja Družbe Isusove. Govoreći o poslušnosti on je govorio o «žrtvi svoga razuma». To znači: ukoliko poglavar ima jedno mišljenje a podanik drugo, bezuvjetno vrijedi mišljenje i odredba poglavara. Sv. Toma Akvinski, koji je imao velik utjecaj u Crkvi, smatrao je kako je vrlina veća što je veće dobro koje žrtvujemo. Budući da je razum najveće dobro, onda je i žrtva razuma najviša vrlina. Takvo shvaćanje je znalo dovoditi do teških sukoba u savjesti ili do slijepe poslušnosti, pa i teških zloporaba.
Nema nikakve dvojbe da je poslušnost i danas potrebna, ne samo u Crkvi: poslušnost djece svojim roditeljima, vjeroučiteljima i odgojiteljima, poslušnost zakonitim poglavarima u samostanima, poslušnost svećenika svome biskupu, poslušnost pravednim državnim zakonima. Danas se na sva usta govori o dječjim pravima, ali nitko ne naglašava da oni imaju i dužnosti, prije svega poštivati i slušati svoje roditelje. Uostalom, to je Božja zapovijed, koje nitko ne može dokinuti. Međutim, danas se više govori o tzv. kritičkoj poslušnosti. Poslušnost da, ali smijem znati zašto se nešto od mene traži. Imamo pravo pitati: smije li se od mene zahtijevati da žrtvujem svoj razum, a to znači upravo ono po čemu je čovjek sličan Bogu. Svako ljudsko biće obdareno razumom mora preuzeti odgovornost za svoje vlastite odluke i ponašanje pred Bogom i ljudima. Ne može nešto biti ispravno samo zato jer «nam je naređeno». Hitler i Staljin i svi drugi diktatori su itekako naređivali, ali znamo što. Ako se danas govori o krizi poslušnosti, možda to i nije samo loše. Mogla bi to biti prava prilika da preispitamo svoje stavove, svoju poslušnost. To se odnosi i na poglavare i na podčinjene. Za podčinjene pitanje može glasiti: kome smijemo bezuvjetno biti poslušni? A za poglavare: tko smije tražiti bezuvjetnu poslušnost? Takvu poslušnost smije tražiti samo Bog i samo je njemu dugujemo. Kod ljudi je to drugačije. Idealno je zahtjev za poslušnošću obrazložiti, kako bi bilo očito zbog čega se nešto naređuje. Kad crkveno Učiteljstvo od svih članova Crkve traži poslušnost u vjeri, onda ono itekako obrazlaže vjerske istine koje valja prihvatiti vjerničkom poslušnošću. Neku vjersku istinu može proglasiti samo vrhovni poglavar Crkve, Papa, ali i on to čini u suglasju sa svim biskupima svijeta, i uz usrdnu molitvu Duhu Svetomu, nakon veoma ozbiljnog razmišljanja i istraživanja. Nerijetko su u ta istraživanja uključeni cijeli timovi najboljih suradnika i stručnjaka. Ne traži se takva poslušnost uvijek, u svim pitanjima, kad bilo tko od crkvenih ljudi to zatraži, jer to su najčešće stvari crkvene discipline koja se može mijenjati. Pa i u odgoju djece i mladeži puno je bolje gojencu objasniti zašto se nešto od njega traži nego samo sipati naredbe i tražiti poslušnost. To je teže, ali puno korisnije.

I Marija traži jasnoću

Nisu to samo razmišljanja suvremenih kritičkih teologa. Evanđelje nam neposredno pred blagdan Božića, stavlja pred oči lik jedne žene za koju se sigurno ne može reći kako nije bila poslušna; naprotiv, uzor je poslušnosti Bogu. To je Isusova majka Marija. U evanđelju pita Marija anđela o Isusovu začeću koje joj je najavljeno: «Kako će to biti?» (Lk 1,34). Ona se hoće uvjeriti da pred sobom ima Božjega glasnika i da je to što čuje stvarno Božja poruka, da ona to sebi ne umišlja. Želi jasnoću prije nego dadne svoj pristanak, rekne svoje da u tako važnoj stvari. Anđeo joj to uopće ne uzima za zlo, nego joj tumači da je to doista od Boga, čijoj svemoći nema kraja, pa je tako i njezina rođakinja Elizabeta začela sina u svojoj starosti (usp. rr. 35-37). Kad se Marija uvjerila da to doista Bog od nje traži, ne oklijeva ni trenutka nego spremno daje svoj pristanak: «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi» (r. 38a). Ove riječi Gospine promišljene, obrazložene poslušnosti postadoše dijelom one lijepe molitve Anđeoskog pozdravljenja što ju kršćani svakodnevno triput mole i podsjećaju se koliko je važna poslušnost Božjemu glasu. Marija nije žrtvovala svoga razuma; odgovorila je u poslušnosti i u vjeri. Znak koji joj je Bog po anđelu dao trebao je samo učvrstiti njezinu vjeru kako bi lakše došla do jasnoće i dala svoj pristanak, poslušna Božjoj riječi. Bog može dakako od nas zahtijevati sve što hoće, ali ako on zahtijeva nešto izvanredno, onda to i obrazlaže, jer inače ne bismo mogli znati da li je to stvarno njegova sveta volja. Sveti je Ambrozije rekao: «Opće je načelo: tko traži vjeru, taj je i obrazlaže!» Isto vrijedi i o poslušnosti. Kad tako dajemo svoj pristanak, onda je naša poslušnost izraz naše vjere.

Vršiti volju Božju

Upoznati volju Božju i uz nju vjernički pristati, truditi se nju izvršiti, to je najviše što jedno razumno stvorenje može učiniti. Volja Božja je naše spasenje, dakle najveće moguće dobro svakoga čovjeka. Ako stvorenje u tome surađuje, ono sudjeluje ne samo u svome spasenju nego i u spasenju drugih ljudi. Tako je, prepoznavši volju Božju, postupila njegova vjerna službenica Blažena Djevica Marija. A koliko je značenje njezina poslušnost imala za cijeli svijet! Ona je svojim pristankom i suradnjom s Bogom omogućila dolazak Spasitelja među nas, onoga koji se samo zbog toga i utjelovio, da izvrši tu spasenjsku volju Božju. Poslanica Hebrejima, iz koje smo čuli drugo čitanje, primjenjuje na Isusa riječi psalmista o vršenju volje Božje: «U svitku knjige piše za mene: 'Vršiti, Bože, volju tvoju!'» (Heb 10,7b; usp. Ps 40,7-9). Budući da je prihvaćanje Božje volje i njezino vršenje najviši izraz vjere i poslušnosti, Isus za sebe govori: «Evo dolazim vršiti volju tvoju!» (Heb 10,9a). A plod je izvanredan: «U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek» (r. 10).
Mi o volji Božjoj nerijetko znamo govoriti samo u svezi s nesrećama koje nas ili naše bližnje zadese, kad nemoćno sliježemo ramenima i kažemo: «A što ćemo, to je bila volja Božja!» Ispada po tome da je volja Božja samo neka nevolja, nesreća, nešto što mi nikako ne možemo razumjeti. Naravno, nije ni to bilo bez Božje volje i znanja, ali Božja je volja usmjerena isključivo na dobro svakoga čovjeka, pa i onda kada za to valja nešto pretrpjeti. Čak i različite nevolje Bog će okrenuti u naše dobro. Zato, kada Bog od čovjeka nešto traži, ne traži to za sebe, nego za nas. Bogu ne trebaju čak ni izrazi naše pobožnosti kao što su žrtve: «Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice…ne mile ti se i ne sviđaju» (r. 8). Vrjednije od bilo koje vanjske žrtve je povjerenje u Boga, sigurnost da nam on želi samo dobro, i u tom duhu prihvaćanje svega onoga što nam on daje. Poslušnost Bogu ustvari je vjera, a neposlušnost nevjera, grijeh. Da su naši praroditelji više vjerovali Bogu nego napasniku, slušali njegovu riječ, a ne Zavodnikovo došaptavanje, ne bi se ni dogodio prvi grijeh na ovom svijetu. A svaki grijeh je ustvari neposlušnost Bogu. Ako u poslušnosti prema Bogu vjerujemo i djelujemo, i za nas će vrijediti ono što je Elizabeta rekla za Mariju: «Blažena ti što povjerova, da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!» (Lk 1, 45).

biblijska imena " Š "

Šafan - Kunić; Divlji štakor
Šalum - Savršen; Prikladan
Šamgar - Imenovan strancem; On je ovdje stranac
Šamua - Onaj koga se čuje i sluša
Šeba - Zarobljeništvo; Stari čovjek; Odmor; San; Zakletva
Šebna - Jakost
Šefatja - Gospod koji sudi
Šekanija - Gospodnje prebivalište
Šem - Ime; ugled
Šet - Čvrst; Naknadno postavljen; Onaj koji postavlja; Učvršćen
Šima - Onaj koji čuje; Onaj koji posluša
Šimej - Moj ugled, moj glas; Moja slava
Šimšaj - Moj sin
Šimun – vidi Šima
Šišak - Bedro; Od vrča
Šobab - Vraćen; Iskra ; Okrenut nazad

Svetac dana

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom 1182. godine u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i majke Pike. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, kao i njegov otac. Volio je svečanosti i raskoš. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, a bio je i ćudoredno neporočan. Aktivno je sudjelovao u oružanim sukobima između Asiza i Peruggie. Već u tom razdoblju njegova života mogle su se nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u Asiz. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U jesen 1205. godine bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici Sv. Damjana tri puta čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u molitvi. Kao pokornik i Bogu posvećena osoba izjavio je: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernardonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sastavio je prvu kratku Formulu života. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. 1209. je godina utemeljenja Reda manje braće. Potvrdivši franjevačko pravilo, Papa je ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao.

Sv. Franjo želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo je 1219. godine uspio doći u Svetu zemlju, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka, Franjo se bavio unutarnjom organizacijom svoga reda. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”

Franjo je dvije godine prije smrti primio svete rane. Teško bolestan, Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. Toma Celano piše: „Smrt je pjevajući primio“. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza podigne dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je 1230. godine bilo preneseno svečevo tijelo. Danas se Franjino tijelo čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Malo odmori

Hladno pivo
Dvojica prijatelja otišla su u gostionicu na pivo. Dozovu konobara i pitaju ga:
* Imate li piva?
- Imamo, naravno! - odgovara konobar.
* Je li Vam hladno? - opet će gosti.
- Jest! - kaže konobar.
* Dobro, onda obucite jaknu i donesite nam dva konjaka.

Našem papi Franji želim sretan imendan, kao i svima vama koji nosite to dično ime asiškog sveca, a na poseban način brači franjevcima i svima koji su proizašli iz reda sv. Franje kao i sestrama koje se drže pravila sv. Franje želim mir i dobro.

Vaš don Marin

četvrtak, 03.10.2013.

misao dana
"Duša koja ljubi Boga nježna je, ponizna i strpljiva." — Sv. Ivan od Križa (1542. – 1591.)

meditacija

ANĐEO ZABORAVA
Anđeo zaborava sigurno nas ne želi ohrabriti za to da zaboravimo imena svojih prijatelja ili da zaboravimo obaveze koje smo preuzeli. Anđeo nas želi uputiti na to da zaboravimo nepravdu koju su nam drugi nanijeli. Tko se uvijek iznova vraća na uvrede koje su nam nanijeli drugi, daje drugima mnogo moći. Pušta da i dalje bude određivan uvredama. Uvredljive riječi ranit će i njegovu dušu, usidriti se u njegovoj duši i polako je nagrizati. Tu je potreban anđeo zaborava koji će zaštititi dušu od takvih povreda. Zaboraviti znači napustiti nepravdu koju nam je drugi nanio. Ali napustiti jedino mogu ono što sam prihvatio, ono s čime sam se pomirio. Ne smijem zaboraviti prebrzo. Inače bi uvrede bile potisnute. Moram najprije potisnutu srdžbu. Ali zatim je važno pustiti da prošlo prođe i zakopati ga i zaboraviti. U ovom smislu zaborav je najviši oblik praštanja. Anđeo zaborava osposobljava me za to da pokopam prošlo i ostavim da miruje.
Pravi cilj zaborava sastoji se u tome da zaboravim sama sebe. Velika je milost moći prihvatiti sama sebe. Kada te anđeo naući umjeće zaborava, osjetit ćeš koliko intenzivno opažaš sve oko sebe, kako odjednom postaješ sposoban uživati i kušati trenutak, kušati svoj život, biti sasvim u kušanju i tako naslutiti bogatstvo bića. Anđeo zaborava dovest će tvoju dušu da njezina pravog određenja, da nadiđe samu sebe u Bogu, da zaboravi sebe i uroni u Boga.


Marijin život

U Novom zavjetu piše malo o Marijinom ranom životu. U Bibliji se ne navode imena njenih roditelja. Iz drugih izvora i tradicije, zna se da se oni zovu Joakim i Ana. Po predaji, dugo nisu mogli imati djece, molili su se Bogu i Ana je rodila Mariju u poodmakloj dobi. Katolici vjeruju, da je Bog unaprijed izabrao Mariju, da bude Bogorodica i da je Marija od prvog trenutka svoga postojanja bila slobodna od istočnog grijeha te bilo kojeg osobnog grijeha, jer je od Boga dobila posebne milosti. U trećoj godini roditelji su je prikazali Gospodinu. Marija je bila rođakinja Elizabete, žene židovskog svećenika Zaharije iz razreda Abijina (Lk 1,5) [2]. Oni dvoje su roditelji Ivana Krstitelja, Isusovog preteče. Marija je živjela s roditeljima u Nazaretu u Galileji. Upoznala se s Josipom iz Nazareta, koji je bio kraljevskog roda, potomak kralja Davida, ali je bio siromašan tesar, pravedan i pošten mladić Sklopili su zaruke. Prije svadbe živjeli su odvojeno i u to vrijeme, Bog je poslao anđela Gabrijela Mariji u Nazaret. Anđeo je pozdravi riječima: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom! (Lk 1,28)" Marija je zbunjeno razmišljala kakav je to pozdrav. Anđeo je nastavio i prenio joj poruku: "Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. (Lk 1,32-33)" Marija je pitala anđela: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? (Lk 1,34)" Gabrijel joj je objasnio, da će začeti po Duhu Svetome i dao joj primjer njene rođakinje Elizabete, koju su smatrali neplodnom pa je Božjom pomoći začela sina u dubokoj starosti. Marija je povjerovala i pristala: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! (Lk 1,38)" Tada je Marija začela Isusa. Bog je želio njezin slobodan pristanak.

Marija je pohodila rođakinju Elizabetu, koja je bila trudna (Lk 1,39). Pri susretu Elizabete i Marije, Elizabeti je zaigralo dijete u utrobi. Tako je to bio i susret njihovih sinova - Isusa i Ivana Krstitelja. Elizabeta naduhnuta Duhom Svetim povikne: "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! (Lk 1,42)". Hvalila je Mariju jer je povjerovala. Nakon toga, Marija je izrekla hvalospjev Bogu: "Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom... (Lk 1,46-55)". Marija je pomagala Elizabeti, a nakon tri mjeseca vratila se kući. Josip je tada primijetio, da je Marija trudna. Našao se u velikoj tjeskobi. Marija je šutjela i nije objasnila što se dogodilo. U to vrijeme, za nevjeru neki su bili i kamenovani. Josip je odlučio, da će potajno napustiti Mariju i povući se, nije želio da Mariju kazne i osramote. Noć prije, nego je planirao otići, u snu mu se ukazao anđeo Gospodnji i reče: "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih. (Mt 1,20)" Prema židovskom običaju, otac je imao pravo dati djetetu ime, Josip je dobio tu čast [4]. Josip je uzeo Mariju k sebi i vjerojatno su imali svadbenu svečanost.

Približilo se vrijeme Isusova rođenja. Rimski car August zapovijedio je, da se provede popis stanovništva. Svatko je trebao ići u grad svojih predaka. Marija i Josip bili su iz roda kralja Davida pa je za njih popis bio u Betlehemu. U Starome zavjetu je prorokovano, da će se Mesija roditi u Betlehemu. Marija je osjećala trudove pa su tražili smještaj, ali su u gradu svi smještaji bili popunjeni. Sklonili su se u spilju kraj grada, gdje pastiri sklanjaju svoje životinje za nevrijemena. Tu je Marija porodila Isusa, povila ga i smjestila u jasle (Lk 2,7). U blizini su pastiri čuvali stada, prišao im je anđeo Gospodnji i rekao: "Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama (Lk 2,10-12). Pastiri su posjetili Isusa, Mariju i Josipa, a "Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu (Lk 2,19)". Uskoro su se smjestili na bolje mjesto, jer se našao smještaj.

Četrdeseti dan poslije Isusova rođenja, Marija i Josip prikazali su Isusa u Hramu u Jeruzalemu, što je bio starozavjetni običaj. Prinijeli su žrtvu "kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića (Lk 2,24)". U Hramu je bio pravedan i pobožan starac Šimun, kojemu je Duh Sveti objavio, da će vidjeti Pomazanika Gospodnjega prije smrti. Uzeo je Isusa u naručje, blagoslovio Boga i prepoznao u Isusu obećanoga Mesiju. Mariji je rekao: "Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca! (Lk 2,35)" Time je navijestio Isusovu muku i Marijine boli. Tamo je bila i proročica Ana, hvalila je Boga i svima pričala o Isusu.
Tri kralja s istoka došla su se pokloniti Isusu. Betlehemska zvijezda repatica pokazivala im je put. Putem su bili kod židovskog kralja Heroda, koji im je rekao da mu na povratku jave, gdje je Isus, da mu se i on pokloni. Herod je zapravo želio pogubiti Isusa, jer se bojao da mu ne uzme prijestolje. Tri kralja su se poklonila Isusu uz kojeg su bili Marija i Josip te su darovali tamjan, zlato i plemenitu mast. Kraljevi se nisu vratili Herodu, jer im je anđeo rekao Herodove planove. Kralj Herod izdao je naredbu, da se u Betlehemu i okolici ubiju sva djeca do 2 godine starosti. Nisu ubili Isusa, jer je anđeo Gospodnji javio Josipu: "Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi (Mt 2,14)." Put u Egipat bio je dug i težak kroz pustinju. U Egiptu su bili izbjeglice, teško su živjeli. Kada je umro Herod, anđeo je javio Josipu u Egiptu u snu: "Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili (Mt 2,10)".

Vratili su se u Nazaret u Galileju. Kada je Isusu bilo 12 godina, išli su u Jeruzalem u Hram. Na povratku, Marija i Josip shvatili su, da Isus nije u njihovoj skupini, mislili su da je s vršnjacima. Tražili su ga tri dana i tada ga nađu u Hramu, gdje je učeno razgovarao s učiteljima. Marija ga je upitala: "Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili." A on im reče: "Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? (Lk 2,48-49)". Vratili su se u Nazaret, Isus im je nadalje bio poslušan. Josip je bio tesar, a Marija je obavljala kućanske poslove. Prije nego je Isus započeo javno djelovanje, Josip je preminuo u nazočnosti Isusa i Marije.
Isus je prvo čudo učinio na svadbi u Kani Galilejskoj. Tamo je bio s Marijom i učenicima. Kada je ponestalo vina, Marija je rekla Isusu: "Vina nemaju (Iv 2,3)". On joj je odgovorio: "Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas! (Iv 2,4)" Nakon toga, Marija je rekla poslužiteljima: "Što god vam rekne, učinite! (Iv 2,5)" I Isus je učinio prvo javno čudo pretvorio je vodu u vino. Učenici su povjerovali, da je On obećani Mesija.

Marija je pratila Isusa na križnome putu. Kada je Isus bio razapet na križ, stajala je ispod križa sa svojom sestrom Marijom Kleofinom i s Marijom Magdalenom (Iv 19,25). Isus je ugledao Mariju uz koju je tada bio i apostol Ivan. Kada ih je vidio rekao je Mariji: "Ženo! Evo ti sina!", a učeniku: "Evo ti majke! (Iv 19,26)" Time je apostol Ivan postao Marijin skrbnik, a Marija simbolički njegova majka, a u širem značenju i Majka svih vjernika. U umjetnosti je česta pojava Piete - Marija uzima u ruke mrtvo Isusovo tijelo, što nije zabilježeno u Evanđeljima, ali nije isključeno da se dogodilo.

Nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća na nebo, Marija je bila u društvu apostola u Jeruzalemu; bili su postojani u molitvi (Dj 1,14). Više se ne spominje, osim u Otkrivenju na više mjesta npr.: "I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda (Otk 12,1)". Marijina smrt nigdje se ne spominje u Bibliji. Katolici i pravoslavni vjeruju, da je uznesena na nebo, što se slavi na blagdan Velike Gospe .

Biblijska imena " S "

S
Sadok - Pravedan; Opravdan
Salatiel - Zatražen ili posuđen od Boga
Salmanasar - Mir; Sputan; Savršen; Odmazda
Salmon - Miroljubac; Savršen; Onaj koji nagrađuje, plaća
Saloma - vidi Salmon
Salomon - Čovjek mira
Samson - Njegovo sunce; Njegova služba; Ovdje je po drugi put
Samuel - Bog me je uslišio; Od Boga zatražen
Sanbalat - Trnovit grm; Tajni neprijatelj
Sanherib - Razorenje
Sara - Princeza
Sarvija - Gospodnji bol
Saul - Dan, postavljen od Boga; Zahtjevan; Posuđen; Smrt; Rupa
Sefanija - Skriven od Jahve; Jahve je skriven; Gospod je moja tajna
Seraja - Princ od Gospoda
Siba - Vojska; Borba; Snaga
Sidkija - Gospod je moja pravda
Sidon - Lov; Ribolov; Divljač
Sila - Tri ili treći
Silvan - Koji voli šumu
Sipora - Vrabac; Ljepota; Truba; Crnina, žalost
Sisera - Koji vidi konje ili lastavica
Sofar - Rano ustajanje; Kruna
Sopater - Koji brani oca
Sosten - Spasitelj; Snažan; moćan
Stjepan - Okrunjen, kruna
Suzana - Ljiljan; Ruža; Radost

Kratki životopis sv. Faustine Kowalske

Sestra Faustina, tj. Helena Kowalska rođena je 25. kolovoza 1905. godine u selu Glogowiec, u blizini Lodza (Poljska), kao treće od desetoro djece u obitelji Marianne i Stanislawa Kowalskog. Već od djetinjstva odlikovala se ljubavlju prema molitvi, marljivošću pri radu, poslušnošću i osjećajnošću prema siromašnima. Svega je nepune tri godine pohađala osnovnu školu, a kasnije je, kao mlada djevojka napustila obitelj i otišla raditi kao sluškinja.

Svoj duhovni poziv najbolje opisuje ona sama na prvim stranicama svoga Dnevnika:

“ Posljednji Božji zov, milost poziva na samostanski život osjetila sam već od sedme godine. Po prvi puta čula sam glas Božji u mojoj duši u sedmoj godini života kao poziv savršenom životu, ali nisam bila uvijek poslušna glasu Milosti. Nisam susrela nikoga koji bi mi stvari objasnio.U osamnaestoj godini života, žarka molba mojim roditeljima za dopuštenje da pođem u samostan. Odlučno odbijanje roditelja. Nakon ovog odbijanja roditelja predala sam se se ispraznostima života, ne osvrćući se na glas Milosti – iako moja duša nije našla u ničemu zadovoljstva. Neprestani pozivi Milosti bili su za mene velika muka koju sam željela nadglasati zabavama. U svojoj nutrini izbjegvala sam Boga i svom dušom naginjala sam stvorenjima. Ipak Božja milost pobijedila je u duši.

Jednom pođoh s jednom od svojih sestara na ples. Kad su svi bili u najboljem raspoloženju, moja je duša osjećala unutarnje muke. U trenutku kad sam započela plesati, ugledah pored sebe Isusa, prljavog, razgolićenog Isusa, cijelog u ranama, govoreći mi: “Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati?“ . U tom trenutku zanijemi draga glazba, nesta društvo u kojem sam se nalazila, ostadosmo Isus i ja. Sjedoh pokraj moje drage sestre i pokušah sakriti glavoboljom ono što se u mojoj duši zbivalo. Nakon nekog vremena potajice napustih društvo i moju dragu sestru i otiđoh u katedralu sv. Stanislava Kostke. Počeše osvanjivati jutarnji sati, samo malo ljudi bijaše u katedrali. Ne pazeći na ništa što se događa oko mene, bacih se pred Presveti Sakrament i molih Gospodina da mi podari spoznati što trebam dalje činiti.

Odmah sam čula riječi: “Otputuj odmah u Warszawu, tamo stupi u samostan“. Podigoh se iz molitve, dođoh kući i spremih potrebne stvari. Koliko sam mogla povjeriti svojoj sestri što se događalo u mojoj duši i rekoh joj da pozdravi roditelje. Tako se oprostih. U jednoj odjeći, bez ičega, pođoh u Warszawu.“ (Dnevnik s. Faustine br. 7-10)

Došavši u Warszawu, prijavljuje se Kongregaciji Naše Gospe od Milosrđa. Međutim, okarakterizirana kao „ništa izvanredno“, preporučuje joj se poći raditi kako bi si zaradila za skromnu opremu s kojom se tada dolazilo u samostan. Narednih godinu dana radi kao kućna pomoćnica kod jedne gospođe u blizini Warszawe, a potom ponovno dolazi na vrata Kongregacije Naše Gospe od Milosrđa, kada je i primljena, 1. kolovoza 1925. Kao sestra Maria Faustina od Presvetog Sakramenta, provela je trinaest godina redovničkog života radeći u kuhinji i vrtu, te kao vratarica na ulazu u samostan. Iako na prvi pogled njen život izgleda sasvim obično, jednolično i dosadno, on u sebi krije izuzetno duboku povezanost sa Bogom.

Za vrijeme boravka u samostanu u Plocku, 22. veljače 1931. imala je prvo viđenje Milosrdnog Isusa, koji joj pri tome mističnome susretu daje zadaću da naslika njegovu sliku, upravo takvog kakvog ga vidi, te da proširi njezino štovanje po cijelome svijetu. U slijedećih nekoliko godina, njezini mistični susreti sa Isusom su se nastavili. Pri njima, Isus ju je upoznavao sa svojstvom Božjega milsorđa, te joj objavljivao nove načine štovanja milosrđa.

Njezina zadaća, po Isusovoj želji bila je: usrdno moliti Božje milosrđe za cijeli svijet, primjenjujući pri tome nove načine pobožnosti prema Božjemu milosrđu; štovati sliku Milosrdnog Isusa s natpisom „Isuse, uzdam se u tebe“; slaviti svetkovinu Božjega milosrđa prve nedjelje poslije Uskrsa; moliti krunicu Božjega milosrđa; štovati Čas milosrđa – čas Isusove smrti na križu (15,oo sati) i širiti pobožnost Božjemu milosrđu. Također i podsjećati svijet na istinu naše vjere iskazane u Svetom Pismu o milosrdnoj Božjoj ljubavi prema svakom stvorenju. Sam Isus, a i njezin ispovjednik zapovjedili su joj sva duhovna iskustva zapisivati u Dnevnik, kako bi sve što je proživljavala, jednom moglo biti na korist drugim dušama.

Život sestre Faustine posebno se odlikovao ljubavlju prema grešnicima, siromasima, umirućima i dušama u čistilištu, za koje je neumorno molila i žrtvovala se. Uz mnoge izvanredne milosti, život joj je bio obilježen mnogim trpljenjima. Trpjela je na različite načine: sumnjajući u istinitost ukazanja; zbog sumnji i nerazumijevanja bližnjih; zbog nemogućnosti provedbe u djelo Isusovih želja i teškoća na koje je pri tome nailazila; zbog grijeha čovječanstva te nezahvalnosti i hladnoće kojom ljudi uzvraćaju Bogu na njegovu milosrdnu ljubav; osjećala bi fizičke i duhovne patnje kada bi se molila i žrtvovala za druge; u svojoj dubokoj povezanosti sa Isusom, nekada je osjećala njegove rane na svome tijelu, te njegovu smrtnu napuštenost. Velika pomoć i potpora u provedbi njezina poslanja bio joj je njezin duhovnik, danas blaženik, vlč. Mihael Sopoćko, koji je nakon njezine smrti nastavio širiti poruku Božjeg milosrđa. O njemu s. Faustina piše: „Ovaj svećenik je velika, sve do ruba Bogom ispunjena duša.“

Sestra Faustina pak, iscrpljena i oslabljena tuberkulozom i patnjama koje je podnosila kao žrtvu za spas grešnika, umrla je u samostanu Krakow Lagiewniki 5. listopada 1938. godine, u dobi od 33 godine.

8. travnja 1993. godine, prve nedjelje poslije Uskrsa, Papa Ivan Pavao II. na Trgu sv. Petra u Rimu proglasio ju je blaženom, a prve nedjelje poslije Uskrsa, 30. travnja 2000. i svetom. Tako je s. Faustina postala prvom sveticom trećeg tisućljeća.

Zaštitnica je djece, siromašnih obitelji, kućnih pomoćnica, kuharica i kuhara, vrtlara, portira, djevojaka i mladića koji žele u samostan te poljskog grada Lodza.

Spomendan joj slavimo 5. listopada.

malo odmora

Glasna molitva
Dva unučića spavaju kod djeda i bake. Prije spavanja kleknu kraj kreveta i mole. Mlađi brat iz svega glasa moli:
* Molim te, Bože, novi bicikl, nintendo, video...
Stariji ga prekine:
- Zašto moliš tako glasno? Bog nije gluh!
* Nije Bog, ali baka jest!

Treći je dan listopada mjeseca, neka vam je i ovaj dan na radost i blagoslov, danas molimo krunicu svjetla, na nakanu za naše studente, na poseban način za one koji su upisali prvu godinu studija, da se ugodno snađu u gradovima gdje studiraju i da nađu pristojan dom za stanovanje.

vaš don Marin

srijeda, 02.10.2013.

misao dana
"Ljudski je pasti, ali je anđeoski nanovo se dići. — Sv. Marija Eufrazija Pelletier (1796. – 1868.)

meditacija

ANĐEO SAMOSPOZNAJE
Spoznati izvorno znači shvatiti, duhovno razumjeti, sjetiti se. Sebe spoznajem ako sebe shavćam, ako uđem u sebe i otkrijem svoju najdublju jezgru. Spoznaja je povezana s time da budem u dodiru sa svojom nutrinom, da primjetim ne samo svoj vanjski oblik, nego i svoje nutarnje "ja", ono što čini moju pravu bit. Ovo razumjevanje povezano je s duhom. Svoju bit ne mogu napipati rukama. Potreban je duh koji shvaća pravo "ja", koji uranja u nj da ga obuhvati i razumije. Spoznati sama sebe znači uvije iznova "sjetiti" se, poći u nutrinu, doći u dodir sa sobom, s izvornom Božjom slikom, o meni.
Samospoznaja je bolna. Trga nam masku s lica. daje nam gledati u ponore naše duše, čak i u područje nesvjesnoga. Razumljivo je da se mnogi ljudi plaše puta samospoznaje. On za njih u sebi krije previše opasnosti. Zato je potreban anđeo samospoznaje koji će nas ohrabriti da siđemo u dubine svoje duše i zapazimo sve što se nudi našem duhovnom pogledu. Anđeo nas oslobađa straha od tmina naše duše. Uzima nas za ruku i ide s nama. Pokazuje nam sve što je tu o našoj duši skriveno. Ali on to ne procjenjuje. Ujedno nam govori: "To si ti. Ali i smiješ biti takav. Stavi sve što vidiš na svjetlo i u Božju ljubav."

Listopad, mjesec prekrasnih boja, odmaknemo li se samo korak izvan našega radnoga mjesta i uputimo se kroz parkove naših gradova, shvaćamo koliko je protkano jedno mjesto različitim nijansama. danas su to takve boje, sutra su naši parkovi već išarani sa drugim bojama i tako dok nedođe lagani smiraj novoga mjeseca. i u takvome mjesecu slavimo onu koja je protkana sa svim bojama ne samo ovoga svijeta nego i nadnaravnoga, i danas nastavljam pisati o Onoj koja se nemože opisati u svim knjigama svijeta, o Mariji, koja je i naša snaga i naše nadahnuće.

Na putu s Marijom

Na putu prema Bogu vjernici treba da prepoznaju u Prečistoj Djevici novu ženu koja se pušta preobraziti djelovanjem Duha Svetoga.
Kao hodočasnica vjere, Marija postaje znak onoga što vjernici žele biti u Crkvi.
Djevojka koja u Nazaretu sluša riječi anđela i prihvaća Riječ Božju, uvodi nas u misterij Sina Božjega i uči poslušnosti Duhu, a time i potpunom prianjanju uz volju Očevu.
Uputivši se žurno Elizabeti uči nas bratskom služenju i milosrđu, inače osnovama svakog bratskog zajedništva.
Kada u Betlehemu daje na svijet dijete Boga, Majka Božja poziva nas da budemo "donositelji Boga" u svakoj životnoj situaciji.
Bježeći s Djetetom i sv. Josipom u Egipat ukazuje na putove uspona i čišćenja koji su vrata potrebna da se dođe do kontemplativnog iskustva Boga.
Marija koja čuva i prebire sve događaje u svom srcu uči nas kako tražiti i prepoznati znakove Božje prisutnosti u svakodnevici života i postati učenicima Gospodnjim slušajući Riječ i stavljajući je u praksu.
U Kani, pozorna na potrebe trenutka, pokazuje nam Isusa kao jedinog koji daje novo vino spasenja i poziva nas da učinimo sve što nam On kaže.
Podno križa uči nas da ostanemo vjerni pod svaku cijenu do posljednjeg trenutka.
Prihvaćena od apostola kao majka, postaje uzor Crkve moliteljice uvijek otvorene prihvaćanju i dijeljenju dara Duha.
Vidimo da nas Marija uči:
– da budemo otvoreni za Boga i njegovu volju, koja se očituje u svim događajima našega života;
– da s vjerom slušamo Božju riječ sadržanu u Svetom pismu i u djelo provodimo;
– da u svako doba molimo i Boga tražimo koji je uvijek prisutan u svim događajima života;
- da suosjećamo s našim bližnjima i budemo solidarni s njima.
Svaki nas dan Bog dotiče
svojom Riječju,
svaki nas dan poziva
pod Križ Sina Isusa Krista, kako bismo iznova
primili Mariju. .

Nije uvijek lako.
Često smo u napasti zatvoriti vratâ
svoje kuće.
Eto zašto povjeriti se Mariji znači
trajno obraćenje, postavljanje
sebi velikih pitanja…
znajući, pritom, kako tražiti već znači i naći,
te kako je i sâm put već ujedno i cilj.
Stoga molimo se Mariji,poštujmo Mariju i povjerimo se Mariji! .


Pobožnost Majci Božjoj

dr. Dragutin Nežić

Gospa i pobožnost prema Gospi zauzimaju izvanredno mjesto u životu svakog kršćanina. Razmatranje koje slijedi napisao je mons. dr. Dragutin Nežić, tajnik blaženog kardinala Stepinca i kasnije pulski biskup. Iako je ovo razmatranje autor davno uputio i održao svećenicima, ništa ne brani da se njegovom ljepotom i danas okoristi svaki vjernik.
Tekst je prenesen (uz dozvolu) iz semestralne revije za religiju, kulturu i misaonu orijentaciju, NOVA TRIBINA, br. 20, Split 2001.
Izvor: Dr. Dragutin Nežić: Duc in altum! Svećenička razmišljanja, Požega, 1942. .

Dvije su stvari koje katoliku zaslađuju život i uzrok su budnosti i plodnosti njegova duhovnog života: Presv. Oltarski Sakrament i pobožnost prema Majci Božjoj. To su dva izvora iz kojih crpe snagu napose katolički svećenici, da mogu stalno biti čisti, karakterni, revni. Dok se o Presv. Oltarskom Sakramentu govori drugdje, ovdje ćemo istaknuti potrebu i način marijanske pobožnosti, napose za svećenike.
Pobožnost prema Bl. Djevici Mariji ima četiri ogranka. Mariju ljubiti, častiti, zazivati molitvom i nasljedovati. .

Blaženu Djevicu Mariju ljubiti
Ljubimo je, jer je lijepa, ljubezna i dobra. .

Lijepa je.
Lijepa je njezina duša. Bez ljage. Puna milosti, zato sjajnija od sunca: "Est enim haec speciosior sole ... et tuci comparata invenitur prior" - "Ona je od sunca sjajnija ... uspoređena sa svjetlošću ona je nadmašuje" (Mudr. 7, 29). Puna kreposti i vrlina: "Quasi sponsa ornata monilibus suis" (Izaija 61, 10). Mi se zanosimo sjetilnim spoznajama ljepote. Njih daleko nadilaze ljepote duhovnih stvarnosti, premda ih teško možemo predočiti. Što je onaj bogati nakit Juditin (Jud 10, 3-4) prema uresu duše Marijine?
Lijepa je Blažena Djevica Marija tjelesno. Milost i ljepota duše izbijaju na vanjštinu, odrazuju se na tijelu. Tjelesna ljepota prožeta svetošću duše nije izazovna, požudna, nego oduhovljena. A Marija u svome tijelu nije osjećala ni neurednost putenih pohota. "Erat enim fornosa valde et incredibili pulchritudine, omnium oculis gratiosa et amabilis videbatur", - "Ipak je pobuđivala udivljenje svih koji su je gledali", veli sv. Pismo za Esteru (Est. 2, 15). A kakova je tek ljepota one, koja bijaše bez istočnoga grijeha začeta! Što je ljepota Murillovih Madonna prema stvarnoj ljepoti Marijinoj! Napose, ako na nju primijenimo još o odlike, što ih dobiva proslavljeno tijelo iza uskrsnuća. A Nju je Sin uskrisio prije uznesenja na Nebo.
Zdravo Majko divna, Majko lijepe ljubavi! .

Ljubezna je.
Uzalud sva ljepota, ako nije pristupačna. A Marija je nama tako bliza, tako ljubezna. Sve razumije, sve shvaća. Ona nas ljubi. Toliko se žrtvovala za nas. Svoga jedinoga Sina predala je za naš spas. Ono malo ljubavi, što je teškom mukom izbijemo iz našega srca kao iskru iz Tvrdog kremena, Ona rado prima i bogato nagrađuje. O Majko ljubezna! Tko bi se bojao k Tebi pristupiti u svako doba, kakav god bio! .

.

Dobra je!
Ako pogledamo u tijek našega života, nećemo li zapaziti trenutaka i događaja, u kojima nam se očitovala posebna dobrota i zaštita Marijina? Gdje bi bili i što bi od nas bilo, da nismo od svoga djetinjstva pod njezinim okriljem? I obzirom na vremenite stvari i u pogledu potreba duše. "Scitis quinam sit aquaeductus, qui in nos caelestem gratiarum imbrem diffundit? ..." - "Znadete li koji je to vodovod koji u nas ulijeva rosu nebeskih milosti ...?" pita sv. Leonardo a Fortu Mauritio. I odgovara: "Virgo Maria est" - "To je Djevica Marija".
Lijepa je, ljubezna i dobra, vrijedna naše ljubavi. Naša ljubav prema Mariji nema biti čisto naravna, nego vrhunaravna. Riječ je o biću duhovnome i o ljubavi, koja je krepost vrhunaravno zaslužena. Ta ljubav mora imati sijelo u volji. Ipak ona može biti popraćena bujnim čuvstvima. S udivljenjem promatrajmo Mariju, Njoj pjevajmo, Njoj poklanjajmo osjećaje svoje. .

Mariju častiti .

Jer je Majka Božja.
Čast se predaje onomu, tko je nad druge uzvišen. Marija je uzvišena nad sve ljude i svece, jer je majka Božja i najsvetija. Ona je mati osobe Isusa Krista, a jer je ta osoba Bog, ona je Majka Božja. "Genuisti, natura mirante, tuum sanctum Genitorem" - "Ti što rodi Tvorca svoga prirodi na udivljenje" (Alma Redemptoris Mater). .

Jer je najsvetija.
Prečista je: bez istočnog grijeha, bez svakoga osobnog i teškog i lakog. Puna je milosti, puna kreposti, presveta je to Djevica. Bogati su darovi Božji bili njoj od Boga namijenjeni kao Majci Sina Božjega, ali ti su darovi urodili tako uzvišenim plodovima, jer je najvjernije s njima sudjelovala. "Multae filiae congregaverunt divitias, tu supergressa es universas" - "Mnoge su žene bile vrsne, ali ti ih sve nadmašuješ" (Posl. 31, 29).
"Oportet, o anima, ut gloriosam Reginam, Domini nostri Matrem, in sumno habeas omni tempore venerationis affectu ... et studeas ei specialem ac singularem reverentiam exhibere ..." "Treba, o dušo, da slavnu kraljicu, majku našega Gospodina imaš u svako vrijeme u najuzvišenijem osjećaju poštovanja ... i da se trudiš njoj iskazivati posebno i jednodušno štovanje", potiče sv. Bonaventura. Jer je Majka Božja i najsvetija, potrebno je da je poštujermo i visoko cijenimo i da je častimo. Častimo je uzvišenim mislima i osjećajima, a i izrazima vanjskog štovanja. Čitamo u životopisu blagopokojnog biskupa Langa, da je s posebnim počitanjem više puta u danu poljubio ruke na kipu Bl. Djevice Marije, koji je bio u njegovoj sobi. Znam jednog župnika koji svaki dan, bilo ne znam kakvo vrijeme, pohodi kapelu Majke Božje u istomu mjestu, udaljenu od župnog stana jedno 15 minuta.
Naše štovanje prema Majci Božjoj pokazat ćemo i tako, ako o Njoj rado i jezgrovito propovijedamo. Naši propovjednici premalo zahvaćaju u bogate rudnike mariologije. A kako vrlo često treba govoriti o Majci Božjoj, zato se gube u fraziranju i retorskim ukrasima, odakle slušatelji mogu dobiti dojam, da je veličina Marijina tek pjesnička tvorevina, a ne stvarnost. Svaki bi svećenik i poslije teoloških nauka morao proučiti koju mariologiju, da opet osvježi zdrave temelje Marijinog štovanja. Tada će njegovo propovijedanje biti sadržajno i pregledno. Marija i njezino štovanje bit će tada doista zlatni žlijeb, po kojemu će vjernicima i njemu samome obilno teći milost iz izvora Spasiteljevih. .

Mariju molitvom zazivati .

Jer može pomoći.
Ona je majka Svemogućega. On je pak toliko ljubi, da joj molbe neće odbiti. Kad je Blanka; majka sv. Ljudevita, francuskog kralja prolazila kraj tamnice, vikali su za njom svi utamničeni, neka se zauzme za njih kod sina svoga, kralja. Znali su, da će po njezinu zagovoru biti oslobođeni. A Sin Božji sigurno više voli majku od sinova ljudskih. On je dapače uredio zakon, da sve dobro što nam napose u duhovnom pogledu dolazi s neba, prolazi kroz njezine ruke: "Nihil nos Deus habere voluit, quod per Mariae manus non transiret" - "Ništa Bog ne želi da imamo, a što ne bi išlo preko Marijinih ruku" veli sv. Bernardo.
Ona je suspasiteljica ljudi. U požeškom nadb. konviktu čuva se starinski kip takozvane "Talerove Gospe". Marija drži na ruci Isusa, a Isus drži koplje, kojim ubija zmaja. Oboje, dakle, sudjeluje u uništenju vlasti đavolske nad ljudima. Nije Marija obična žena, koja je jednostavno samo dala tijelo Isusu, ukoliko je čovjek, kako to vele protestanti. Nego je ona Mati Božja, koja zajedno sa Sinom dijeli protuđavolski megdan. Ona je uz Isusa na križnome putu. Ona stoji uz njega na Kalvariji. Trpi zajedno s njime, zaslužuje milosti. Može ih zato i dijeliti. "Consors passionis adiutrix, facta est redemptonis et mater regenerationis" - "Ona je postala sudionica Muke, i pomoćnica Otkupljenja i Majka preporođenja". .

Jer hoće pomoći.
Hoće nam sve najbolje, jer nam je majka. "Virgo perdolens redemptonis opus cum Jesu Christo participavit et constituta est hominum mater ..." - "Prežalosna Djevica sudjelovala je na spasiteljskom djelu s Isusom Kristom i postavljena je Majkom ljudi". Trpeći zajedno sa Sinom, Marija ljude rađa na novi život, postaje naša duhovna majka. Ne po tjelesnom rađanju, nego po odanosti, nježnosti, ljubavi i dobrohotnosti. Tko bi joj mogao predbaciti, da nije voljela svoga rođenoga Sina Isusa? Mi ipak, krštenici mistični smo Krist. Marija je majka i mističnog Krista, dakle i majka naša. Dobra majka i ustrajna zagovornica. Svrni dakle, odvjetnice naša ...!
Pojedini se crkveni redovi upravo natječu u štovanju i zazivanju Bl. Djevice Marije i uzimlju je za pokroviteljicu svoga reda. Tako n. pr. cisterciti, koje je naučio žarko ljubiti Mariju "doctor melifluus" sveti Bernardo (1090 - 1153). Tako dominikanci, čija je duboko proćućena pobožnost do Bl. Djevice jedino mogla staviti molitvu "Salve Regina" u one note, kojima je izrazuje solesmenski koral.
Poznato je i to, da n. pr. franjevci nazivaju Djevicu Mariju kraljicom manje braće, isusovci kraljicom Družbe Isusove.
Ako tako čine pojedini crkveni redovi, zar da mi svjetovni svećenici za njima zaostanemo? Zar mi nemamo pravo na posebnu zaštitu Marijinu? Ili zar nama nije potrebna njezina pomoć? Mi smo zapravo oni prvi bojni redovi Kristove vojske, koji stoje prsima o prsa naprama đavolskim četama. Mi izravno otimamo ljudske duše, da još u većem broju ne padaju u ropstvo sotone. Zato se bez sumnje na nas oštro obara bijes paklene zmije. Napasnik upire sve sile, bilo da izvana onemogući rad svećenika, bilo da ih dovede do unutarnje mlitavosti i pokvarenosti, tako da izgube onaj zanos, koji je nužan Božjim borcima. - No, zar nije baš na tom području, u borbi protiv đavla, zajamčena pobjeda preko Marije? Ona je od vijeka predodređena da satire glavu paklenoj zmiji, da mrsi đavlu njegove račune. Marija je s velikim zanimanjem pratila život i razvitak prve Crkve. Ta djelo je to njezina Sina. Kako se ne bi za nj zanimala? To isto djelo Kristovo nastavljamo mi svećenici. Marijina pomoć je osigurana. Nije moguće zamisliti pravi svećenički život i rad bez posebnog štovanja i zazivanja majke Božje. U toj pobožnosti leži tajna svećeničkog uspjeha. To je ključ Božjeg blagoslova za svećenički rad.
Imademo oltar Marijin u našoj crkvi. Jesmo li kad pred njim klečali i molili se? S koliko pažnje molimo obrasce: Zdravo Marijo, Anđeo Gospodnji, Krunicu, marijanske antifone, obrazac mise De Beata? .

Mariju nasljedovati
Po odredbi Božjoj i po nakani sv. Crkve svrha je štovanja svetaca dvostruka: zazivanje njihovog zagovora i nasljedovanje. Obadvoje vrijedi i za pobožnost prema Majci Božjoj: osim zazivanja vrlo je važna stvar nasljedovanje njezinih kreposti "Venite filii, audite me, timorem Domini docebo vos" - "Dođite, djeco, i poslušajte me, učit ću vas strahu Gospodnjem." (Ps. 33, 12) zove nas Ona. Živu vjeru, savršenu predanost u volju Božju, požrtvovnost, nesebičnu ljubav, sve to možemo od Nje naučiti. Napose kaže sv. Bonaventura, ističe se Ona u netaknutoj nevinosti, spremnoj poslušnosti i u punini dobrote. A to su i temeljne kreposti svećeničke: uzdržljiva trajna čistoća, disciplinirana poslušnost i potpuna odanost crkvenim poglavarima, njihovim nakanama i željama, te velika ljubav i strpljivost prema svakomu. Kojega svećenika rese te stožerne vrline taj će činiti čudesa i narod će ga nazivati svetim.
U Vergilijevoj "Eneidi", Sibila vodi Eneju po podzemnom svijetu duša. Danteu je vodilicom po nebu, paklu i čistilištu, dobra, prijazna i mudra Beatrice. Stari pjesnici dubrovački (trubaduri) slažu svoje pjesmotvore pod pokroviteljstvom idealne neke gospođe ili gospodarice. Sredovječni je vitez upirao sve sile, samo da ispadne čestit, karakteran, junačan; a i vrlo fin u očima plemenitih gospođa.
Svećeniku, Božjem vitezu, dano je, da svoje kreposti, svoje djelovanje, svoj trud, svoje boli i svoje nade stavi pod pokroviteljstvo najodličnije od sviju žena i gospođa, Majke Boga svojega, Bl. Djevice Marije. Koliko je lakša skrb za krepost, koliko slađe žrtve i pouzdanije nade pod vodstvom Marijinim? Svećenik se zbog visokih ciljeva odrekao svake zemaljske ljubavi, koju je današnji naraštaj i onako izobličio u čistu karnalnost. Ali zato, ipak, srce svećeničko ne ostaje prazno, njega ispunja euharistijska ljubav Isusova i duhovna ljubav do prečiste Djevice Marije.
Crkveni Oficij (21. siječnja) stavlja u usta svetoj djevici Agnezi riječi: "Amo Christum ..., quem cum amavero, casta sum!" - "Ljubim Krista, i dok ga ljubim čista sam". Svećenik može kazati isto obzirom na Mariju: "Amo Mariam ..., Quam cum amavero, castus sum!" - "Ljubim Mariju, i dok je ljubim čist sam2. To je vrhunaravna, duhovna ljubav, koja time što je veća čini stalnijom i solidnijom krepost sv. čistoće. A čistoća je temeljna krepost rimokatoličkog svećenstva i podloga za sve druge kreposti. .

Mariju ljubimo, Mariju častimo, Mariju zazivajmo, Mariju nasljedujmo!
"Qui enim radicantur in Virgine Matre per amorem et devotionem per eam sanctificantur, quia ipsa impetrat eis Filio suo sanctificationem ... Nunquam enim legi aliquem Sanctorum, qui non haberet speciatem devotionem ad Virginem gloriosam" - "Koji se, naime, ukorjenjuju u Djevici Mariji po ljubavi i pobožnosti, po njoj se posvećuju, jer ona im posvećenje isprošava od svoga Sina. Nikada nisam čitao o nekom svecu koji ne bi imao posebnu pobožnost prema Slavnoj Djevici" (Sv. Bonaventura)..


--------------------------------------------------------------------------------

biblijska imena " R "

Radaj - Koji vlada, silazi
Rahaba - Ponosna; Svadljiva
Rahela - Ovčica, janje
Ram - Uzvišen; plemenit
Rapsak - Prinčev peharnik
Rebeka - Omča, zamka; Debela; Koja rješava svađe
Reelaj - Gospodnji pastir ili pratilac
Rehum - Milostiv, suosjećajan
Rekab - Kvadrat; Kočija s četiri konja
Resin - Glasnik dobra volja, voljnost
Rifat - Lijek; Oslobađanje; Oprost
Rispa - Krevet; Ugljen; Produljenje
Roboam - Uzvisitelj naroda; Koji oslobađa ljude
Ruben - Koji vidi sina; Vizija sina
Ruf - Crven
Ruta - Zadovoljna

SVETAC DANA

Sveti anđeli čuvari

“Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka” – piše o njima sv. Ivan Damašćanin.

“Svjetlo bez početka” sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svijetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: “Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog” (Mt 18,10).

Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana. A na nama je hoćemo li taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne.

Vjerujemo li u svog anđela čuvara, pouzdajemo li se u njega? O njemu je pisano: “Bog anđelima svojim – dakle i mome anđelu čuvaru – zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim” (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u anđela čuvara, na pouzdanje u njegovu pomoć. On poštiva našu slobodnu volju. Mi možemo u njega vjerovati, zazivati ga ili ne. Mi možemo s njim prijateljevati kao što se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopće ne bi postojao. Dobar kršćanin s radošću i zahvalnošću prihvaća sve Božje darove, pa tako i dar anđela čuvara.

Papa Pio IX. rado je i često pripovijedao o doživljaju što ga je kao dječak doživio, a koji dokazuje čudesnu pomoć njegova anđela čuvara. On je u očinskoj kućnoj kapelici kao dječak svaki dan imao dužnost posluživati kod svete mise. Dok je tako jednoga dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobičnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog čega je to. Čak je osjetio kako mu srce u grudima snažno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da traži nečiju pomoć. Tamo je ugledao lijepa mladića koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim viđenjem, nije se usudio maći s mjesta. No ta ga je svijetla prilika zvala k sebi još jače i izrazitije. Dječak je tada skočio i prešao na drugu stranu. Prikaze nestade. No u isti čas pade s oltara teški svetački kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klečao. Dječak, kasnije svećenik, biskup i papa, često je pripovijedao o tom nezaboravnom doživljaju svoga djetinjstva, slaveći ga kao zaštitu i vodstvo svoga anđela čuvara.

I s pravom, jer je jedno od nepojmljivih Božjih velikih djela to što je čovjeku dao vlastitog anđela da mu bude zaštitnik duše i tijela. Samo Sveto pismo kaže “da postoje službujući duhovi, poslani na službu onima koji žele postići spasenje”. Anđeo je uz Isusa na Maslinskoj gori. On će kao konačni pobjednik opet doći s neba “sa svojim anđelima” (Mt 5,31). Prema tome, iz Božje objave jasno doznajemo o stvarnosti svetih anđela. S tom stvarnošću ozbiljno računajmo u svome životu


malo odmora

Novi u gradu
Župnik posjeti obitelj koja je nedavno doselila u grad, pa upita djevojčicu koja ide u prvi razred osnovne škole: - Znaš li tko je Isus? Djevojčica šuti i sliježe ramenima. Na to će župnik majci: - Pa kako je moguće da vaša kći ne zna ni tko je Isus? Mama odgovori: - Nemojte joj zamjeriti, tek smo došli u ovaj grad i još nikoga ne poznajemo.

Vama dragi posjetitelji koji slavite svoj imendan, svoje anđele čuvare, neka je sretan i blagoslovljen imendan, a svima želim radostan i uspješan današnji dan.

vaš don Marin

utorak, 01.10.2013.

misao dana
"Poniznost je tako dragocjena da proniče u znanju nedohvatne i riječima neopisive tajne.
Bl. Ivan Ruysbroeck (1293. – 1381.)


meditacija

ANĐEO MUDROSTI
Biblija veliča mudrost divnim pjesmama. Stari zavjet poznaje vlastite Musdrosne knjige, kao što i sve religije navještaju nauk o mudrosti. Najdublja spoznaja židovskih mudraca sastoji se u rečenici: "Gospodnji strah početak je mudrosti a razboritost je spoznaja Presvetog" (Izr 9,10). Mudrac zna za Boga, za Božju uzvišenost i svetost. Prigiba se pred tajnom Boga. Pušta da ga ona pogodi. Pavao je otkrio pravu mudrost u križu Isusa Krista. Isus je na križu najdublje iskustvo svoga života da se smrt preobrazuje u život, da tama postaje svjetlost a napuštenost zajedništvo s božanskim Ocem. Već Evanđelja govore o Isusu kao Mudracu koji uvodi u tajnu Boga i čovjeka.
Želim ti da te prati anđeo mudrosti, da ti otvori oči da uz toliko toga što vidiš ne zalutaš i ne zapleteš se, nego shvatiš o čemu se zapravo radi. Anđeo mudrosti te neće sačuvati od pogrešaka. On odgaja pokušajima i zabludama, da ti razvije okus za ono što ti zaista čini dobro. A okus života možeš možeš upoznati jedino ako ga možeš razlikovati od okusa smrti. Želim ti anđela koji će ti dati da postaneš mudar, koji će ti dati da budeš sporazuman sa životom, koji će ti otvoriti oči ta temelj svega što postoji, za Božju ljubav


Blažena Djevica Marija

Sama pomisao na majku budi u djeci neizrecivu privrženost, toplinu i sigurnost. Bez obzira na odrastanje, majčino se krilo ne zaboravlja, a njene suzne i brižne oči uvijek ostaju najuzvišenija ilustracija božanske ljubavi. Kao što je Bog jedan, tako je i majka samo jedna.

Kada razmišljamo o Isusovoj majci Mariji, onda se te majčinske odlike umnožavaju i dosežu sam vrh majčinskih ideala. Nije postojala iskrenija, dostojnija, vjernija i hrabrija djevojka od Marije iz Nazareta i zato ju je Nebo pozvalo da bude majka Isusa Krista, drugog Adama, utjelovljenoga Boga. Tisuće pjesama i propovijedi ne mogu iscrpsti ljepotu njezina karaktera i zrelost njezine duhovnosti kada se radosno odazvala Božjemu pozivu: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!” (Luka 1,38) Ovakvo djetinje povjerenje u Božje planove svatko valja slijediti i ponavljati u vlastitom životu.

Iako je Mariji pobožni šimun objavio: “A tebi će samoj mač probosti dušu” (Luka 2,35), Marija nije odstupala od svoje predanosti Bogu po svaku cijenu. Duhovna spisateljica koja je i sama bila majka, Ellen G. White, ovako je opisala Marijinu patnju dok su joj ubijali Sina:

“Isusova majka oslanjajući se na Ivana, ljubljenog učenika, stopama svog Sina išla je do Golgote. Vidjela ga je kako se onesvijestio pod težinom križa i čeznula da pridrži njegovu ranjenu glavu i obriše to čelo koje se nekad oslanjalo na njezine grudi. Ali joj ova tužna prednost nije pružena. Zajedno s učenicima još je uvijek gajila nadu da će Isus pokazati svoju silu i osloboditi se od svojih neprijatelja. Klonula srca sjećala se njegovih riječi kojima je proricao svaki od prizora koji su se sad odigravali … Vidjela je njegove ruke pružene po križu; donijeli su čekić i klinove i dok su oštri vrhovi probijali nježno tijelo, ojađeni učenici poveli su dalje od ovog okrutnog prizora gotovo onesviještenu Isusovu majku.” [1]
I pokraj svega trpljenja, Marijino povjerenje u Boga, bez obzira na to što nije vidjela smisao u onome što se oko nje događalo, nije slabilo. Ona je čvrsto vjerovala da Božja ruka sigurno vodi povijest svojemu slavnome kraju. Evanđelja slikaju još ljepšim i dragocjenijim bojama ovu jednostavnu i divnu, poniznu i slavnu, blagoslovljenu ženu, Djevicu Mariju. Njezina cjelovita pobožnost uvijek ostaje svijetao uzor svim majkama i očevima koji svoju djecu i svoj dom povjeravaju Božjemu vodstvu

mjesec listopad, kao i svibanj mjesec u katoličkoj liturgiji na poseban način slavi i časti blaženu djevicu Mariju, tako da ćemo se na ovim stranicama tokom ovoga mjeseca radosno susretati o marijanskim razmatranjima. prvoga dana mjeseca listopada, samo kratko osvrnut ćemo se na pučku pobožnost krunice, ovo nisu teološki spisi, ni rasprave ovo je jednostavno pučka pobožnost, pa neka ovih nekioliko misli otvori i naša srca ne samo prema Mariji, koja je rodila Božjega Sina nego i prema svakome čovjeku s kojim se susrećemo, radimo i živimo.

Što je krunica?
Krunica je evanđeoska molitva, jer iz evanđelja crpi predmet otajstava i poglavito svoje oblike. Nadahnjuje se na evanđelju i nudi vjernicima cijeli misterij Isusova života od otajstva začeća Isusova, preko čudesa i propovijedanja, pa sve do njegove smrti, uskrsnuća i uzašašća.
Četverostruka razdioba krunice na radosna, žalosna, slavna i otajstva svjetla predstavlja temeljni nacrt iskonskog navještaja vjere i ponovno uprisutnjuje Kristovo otajstvo u svijetu, otajstvo u kojem ga je ugledao sv. Pavao i opisao u glasovitom hvalospjevu Poslanice Filipljnima: poniženje, smrt, uzvišenje (Fil 2,6 - 11).
Druga bitna sastavnica krunice je razmatranje. Po svojoj prirodi molitva krunice zahtijeva smireni ritam i misaoni element kršćanske meditacije, što u molitelja pospješuje razmatranje otajstava Gospodinova života, kako ih je moguće spoznati kroz srce One koja je bila najbliža Gospodinu. Zbog toga, molitva krunice je u najužoj vezi s Marijom Majkom Isusovom koja je bila sjedinjena s Kristom u njegovu spasiteljskom poslanju. Zato je molitva krunice istodobno i molitva Mariji, našoj najboljoj posrednici i zagovornici kod svoga Sina, a našega Gospodina.

'' Krunica je molitva koju na poseban način molimo zajedno s Marijom, baš onako kako su zajedno s njome molili apostoli u blagovalištu 'Posljednje večere' kada su se pripravljali na primitak Duha Svetoga '' (Papa Ivan – Pavao II)

Kristocentričnost krunice

Po sakramentima je kršćanin suobličen s Kristom: njegovo biće je na novo preobraženo. Odatle proizlazi kršćaninova obveza da živi poput Krista. Da bi pak mogao živjeti poput Krista, prijeko je potrebno da kršćanin neprestance ima pred očima otajstva
Isusova života. Crkva mu ih predlaže u sakramentalnim slavljima, posebno u euharistijskome slavlju i kroz liturgijsku godinu.
S druge strane, nitko nikada nije savršenije nasljedovao Spasitelja, nitko mu nikada nije bio suobličeniji od Njegove Majke Marije.
Prema tome, krunica je jednostavno pomagalo po kojem svaki kršćanin koji moli krunicu ima pred očima svoje duše prisutnost Isusovih i Marijinih otajstava, kako bi ona bila svjetlo u našem životu, koji bi trebao biti što suobličeniji s Njima.
Razmatranje otajstava odvija se na podlozi glasovnog ponavljanja Zdravomarije. Na taj način mole usne i srce, a cjelovita osoba molitelja ulazi u zajedništvo s Bogom po Kristu jedinom posredniku između Boga i ljudi.
Dakle, moliti krunicu znači uključiti se u veliku struju molitve, u nebrojeni zbor kršćanskih i svetačkih naraštaja koji su je ljubili i provodili u životu.

'' Ako je krunica oduvijek bila molitva 'teških vremena Crkve', osobito je danas prijeko potrebno da ona uđe u svagdanji život svih vjernika, kako bi u njima razbudila i razjačala vjeru u Boga i njegovu Crkvu. '' (o. Henrik M. Rossetti, OP)
'' Marijina krunica je uzdignuta na stupanj velebne, javne i sveopće molitve u redovnim i izvanrednim potrebama svete Crkve, naroda i svijeta. '' (Papa Ivan XXIII)


biblijska imena " P "

Parmen - Koji nastavlja, ili je trajan, neprekidan
Pavao - Malen
Pekahja - To je Gospod koji se otvara, otkriva
Penina - Dragi kamen, biser; Lice
Petar - Kamen
Pilat - Strijelac
Pinhas - Usta od mjedi; Srčan izgled
Potifar - Debeli bik; Afrički bik
Priscila - Davni, nekadašnji
Prokor - Koji upravlja zborovima
Publija - Običan


svetac dana

Sveta Mala Terezija

Skoči na: orijentacija, traži
Sveta Mala TerezijaSveta Mala Terezija (Alençon, 2. siječnja 1873. – Lisieux, 30. rujna 1897.), poznata i pod imenima sv. Terezija iz Lisieuxa i sv. Terezija od Malog Djeteta Isusa i Božjeg Lica, svetica Rimokatoličke Crkve, najmlađa crkvena naučiteljica, redovnica karmelićanka, zaštitnica misionara, književnica.

Sveta Mala Terezija, rođena je u francuskom gradiću Alençonu u pokrajini Normandiji, na sjeveru Francuske. Na krštenju je dobila ime Marie-Françoise-Thérčse Martin. Roditelji Loius Martin i Zčlie-Marie Martin, bili su pobožni, u mladosti su razmišljali da postanu svećenik i časna sestra, no nisu uspjeli.

Terezija je bila najmlađa u obitelji koja je brojila devetero djece, od kojih je četvero umrlo u ranoj dobi zbog bolesti, za koje tada nije bilo lijeka. U dobi od četiri godine umire joj majka što je za mladu Tereziju bio veliki gubitak. Otac se sa svojih pet kćeri preselio iste godine u Lisieux. Dvije starije kćeri preuzele su odgoj mlađih sestara, Celine i Terezije. 1882. Terezijina sestra Paulina, koja joj je zamjenjivala majku, stupila je u samostan karmelićanki u istom gradiću. Poslije nje to je učinila i najstarija sestra Marija. Treća sestra Leonija stupila je u samostan klarisa. Dvije sestre Celina i Terezija rasle su zajedno.

Nakon završenog osnovnog školovanja Terezija u ono vrijeme nije više pohađala školu nego je išla na privatne pouke iz raznih predmeta. Istodobno se njezin duhovni život vrlo snažno razvijao. Zajedno s ocem i sestrom Celinom hodočastila je u Rim. I Terezija je osjetila redovničko zvanje i željela je ući u karmelski samostan gdje su već bile njezine dvije sestre, ali je bila premlada. To je nije pokolebalo. Tražila je dozvolu crkvenih i samostanskih poglavara. Kada joj nisu dopustili, u Rimu je osobno, lice u lice, zamolila papu Lava XIII. i uspjela je.

Terezija je ušla u Karmel sa 15 godina, 1888. U njemu je proživjela devet godina vršeći redovite samostanske dužnosti: molitvu, razmatranja, redoviti posao, ručni rad i ostalo. Sve je to obavljala s velikom ljubavlju prema Bogu i dušama za koje je prikazivala sve svoje molitve i trpljenja kojih nije nedostajalo u njezinu redovničkom životu. Uzor su joj bili osim Isusa i sveci: sv.Ivana Orleanska, sv.Ivan od Križa i sv.Terezija Avilska.

Po nalogu svojih samostanskih poglavarica opisala je svoj život koji je nakon njezine smrti objavljen pod nazivom «Povijest jedne duše». Na poseban je način živjela i izradila duhovnost djetinjeg odnosa prema Bogu - «duhovno djetinjstvo» što je i opisala u svojoj autobiografiji. Razvila je novi način postizanja svetosti, nazvan Mali Put - spremnost srca da sve čini iz ljubavi prema Bogu i ljudima. Imala je slogan: “ Samo ljubav vrijedi! ” Razboljela se od tuberkuloze od čega je i umrla 30. rujna 1897. g. u 25. godini života i nakon samo devet godina provedenih u Karmelu.

Nakon smrti njena autobiografija «Povijest jedne duše» objavljena je i doživjela je veliki uspjeh. Prevedena je na 35 jezika i objavljena je u više od milijun primjeraka. Knjizi su se divili i Edith Piaf, Paul Claudel, Jan Guitton, Sveta Edith Stein i mnogi drugi umjetnici, filozofi i znanstvenici.

Papa Pio XII. proglasio je Malu Tereziju svetom 1925. godine a nakon toga proglašena je također uz sv. Franju Ksaverskoga drugom zaštitnicom misija, te također drugom zaštitnicom Francuske. 1997. o 100. obljetnici njezine svetačke smrti, papa Ivan Pavao II. proglasio ju je naučiteljicom Crkve. Ona je tako treća žena u povijesti Crkve i 33. po redu u dvije-tisućitoj dugoj povijesti Crkve koja je dobila taj časni naslov. Na 15. svjetskom danu mladih 1997. god. u Parizu papa Ivan Pavao II. postavio ju je za uzor mladima današnjice.

Spomendan joj je 1. listopada.

Zaštitnica je Francuske, Australije, Južne Afrike, Rusije, misionara, uzgajivača cvijeća, oboljelih od AIDS-a i tuberkuloze, avijatičara i mnogih gradova, župa i škola


svima koji slave svoj imendan danas neka je blagoslovljen i sretan imendan

Molitva je poput stranog jezika! Ako želimo govoriti i razumjeti neki strani jezik – to se ne događa preko noći. Potrebno je određeno vrijeme ustrajne vježbe kako bismo progovorili i razumjeli neki strani jezik. Slično je i s molitvom. Naša molitva u početku može biti vrlo kratka i jednostavna, a s vremenom ona će "rasti i produbljivati se".

Molitva sv. Tereziji od Djeteta Isusa
O mila sv. Terezijo, evo me pred tobom da tražim utjehe i svjetla svojoj bijednoj duši. De pogledaj, mala Svetice, na moju dušu. Osamljenost je straši, pustoš je opkoljuje, napasti je progone: nalazi se u duhovnoj tami i zapuštenosti. Ti znadeš i sama koliko duša trpi u ovakvome stanju jer si i ti, iako premila zaručnica Kristova, kadikad uzdisala da je Isus zadrijemao na dnu lađice tvojega srca. Pomozi mi, mila zagovornice, u ovoj duševnoj tjeskobi. Ako je volja Isusova da ovo i nadalje trpim, neka se vrši njegova sveta volja, ali onda se još usrdnijim molbama obraćam tebi da me ne zapustiš. Budi ti uza me; potiči me na ustrajnost; šapći mi o svjetlu i miru što dolaze nakon tamne noći. Ti mi budi pratilica i tješiteljica. Amen.

malo odmora
Čiji je Juda?
Susreo isusovac kapucina, i ubrzo se među njima razvio duhovni razgovor. Isusovac ciljajući na kapucinovu bradu reče: "Kažu da je i Juda nosio bradu?" Na to će njemu kapucin: "Nije sigurno da je Juda nosio bradu, ali je sigurno da je bio iz družbe Isusove."

neka vam je dragi prijatelji ovaj dan na radost i na blagoslov, budite radosni sa radosnima, uplaklani sa uplakanima, donosite svjetlo u svoj život,
vaš don Marin

<	listopad, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (12)
Studeni 2013 (23)
Listopad 2013 (19)
Rujan 2013 (19)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv