Cor Unum
ponedjeljak, 07.10.2013.
misao dana
"Bog želi da Ga molimo, da se na neki način izborimo svojom molitvom" . — Sv. Grgur Veliki (†604.)
meditacija
ANĐEO LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU
Novine izvješćuju o anđelima ljubavi prema bližnjemu, koji se dokraja zauzimaju za bolesne, siromašne, za one koji trpe. Prije svega u Trećem svijetu susrećemo takve anđele ljubavi prema bližnjemu koji čitav svoj život stavljaju u službu siromaha.
Anđeo nas želi učiniti osjetljivima za bližnjega koji nas treba. Tu je starica koja jedva može nositi svoj kovčeg. Jednostavno joj priđem i pomognem joj, ne zato da bi danas pri ispitu savjesti mogao pokazati neko dobro djelo, nego jer je to potrebno. Naravno da u sebi nosim poticaj ne htjeti vidjeti i ići dalje svojim putem. Anđeo ljubavi prema bližnjem daje mi poticaj da priđem. Ali ako pomognem, ne činim to zato da sebi izgledam bolje, nego jer potreba žene jednostavno za tim vapije. To je pomaganje koje Isus ima u vidu kad kaže:" Kad daješ milostinju, nek ti ne zna ljevica što čini desnica" (Mt 6,3) Desna ruka, svjesna pomaže, ne razmišljajući o tome, ne dajući do znanja lijevoj ruci, nesvjesnoj strani.
Anđeo ljubavi prema bližnjemu je na našoj strani kad vidimo da si netko ne zna pomoći. Ali mu često ne dajemo priliku. On nam daje poticaj da krenemo drugome. Ali mi ga prečujemo. Idemo dalje, hoćemo sa sebe stresti anđela ljubavi prema bližnjemu da nas ostavi na miru. Kad slijedimo anđela i učinimo ono što nas on hrabri, imamo osjećaj slobode i radosti. Tada osjećamo da ljubav prema bližnjemu i nama čini dobro. Zahvalan pogled starice, na zemlju srušena čovjeka, bespomoćna djeteta dostatan je dar. Tada sebi ne umišljamo velika djela. Ali možemo sa zahvalnošću iskusiti da ljubav prema bližnjemu i nas obdaruje.
Želim ti mnoga pozitivna iskustva s anđelom ljubavi prema bližnjemu. Neka ti on otvori oči da vidiš gdje se baš od tebe nešto traži. Anđeo ljubavi prema bližnjemu dovest će te u dodir s onom stranom tvoje duše koja ti čini dobro. On daje da ti duša procvjeta. Ispunja je ljubavlju.
SLOBODA – mogućnost izbora dobra i služenja u ljubavi - uz dan neovisnosti naše dommovine Hrvatske
Siguran sam kako će svi povijesni udžbenici zabilježiti činjenicu kako je 1. srpnja 2013. godine Republika Hrvatska postala 28. članica Europske unije. Nedavno, točnije 25. lipnja proslavili smo Dan državnosti kojim smo slavili dvadeset i drugu obljetnicu ostvarenja stoljetne težnje hrvatskog naroda za slobodom, a proslavom ulaska u Europsku uniju slavimo činjenicu da se odričemo dijela svog suvereniteta i svoje neovisnosti. Tada prije dvadeset i dvije godine sanjali smo o ulasku u Europsku uniju te nam se činila ponešto drugačijom nego kakva je sada. Tako obično biva sa snovima. Ne može se budan sanjati niti sanjajući živjeti.
Ovdje bih želio promisliti o čemu se zapravo radi te zašto je toliki raskorak u našem očekivanju i tvrde realnosti kojoj svakodnevno svjedočimo. Po mome mišljenju, očekivali smo da će se nakon zadobivene slobode i oslobođenja zemlje popraviti situacija u našem hrvatskom društvu, da će sloboda i oslobođenje donijeti procvat i novi zamah, kako u materijalnom, ali još više u duhovnom smislu. No, to se nažalost nije dogodilo. Naše težnje i očekivanja nisu se pretvorile u radost i zadovoljstvo, nego u tugu i nezadovoljstvo zbog brojnih promašaja naših političkih elita. Zašto je to tako? Mislim da se odgovor nalazi u tome što nismo ispravno shvatili istinsko značenje slobode. Slobodu smo shvatili i dalje je shvaćamo kao mogućnost činiti što god hoćeš, najčešće bez odgovornosti, u vlastitu korist i protiv drugih, poput dvojice učenika iz evanđelja koji smatraju da je istinska sloboda u tom da ih drugi ugoste, a ako to slučajno ne učine da ih oni unište: ‘Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?’
Sloboda za Isusa nije lagodni život bez odgovornosti i služenja, nije nešto utemeljeno na moći i prijetnji uništenja. Za njega je sloboda služenje u ljubavi do kraja. To je dobro shvatio sv. Pavao koji u poslanici Galaćanima progovara upravo o slobodi za koju nas je Krist oslobodio, slobodi koja nije izlikom tijelu i nagonima nego prilika da se služi drugima u ljubavi, jer, kaže on, ‘sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!‘
Što, zapravo, znači riječ sloboda, riječ koja je svakodnevno vrlo često u upotrebi i koja je poprilično izgubila na svom značenju. Definicija Hrvatskog enciklopedijskog rječnika kaže da je sloboda „mogućnost samostalnog, nezavisnog djelovanja, mogućnost samoodređenja čovjeka, stanje oprečno postojanju prisile“ kojoj možemo pridružiti definiciju Katekizma Katoličke Crkve koji slobodu definira kao „u razumu i volji ukorijenjenu moć djelovati ili ne djelovati, činiti ovo ili ono, i tako izvršavati samostalno namjeravane čine“. Katekizam se, međutim, nije zadovoljio samo ovom definicijom, nego je imao potrebu dodati objašnjenje prema kojemu „sloboda uključuje mogućnost biranja između dobra i zla“ sve dotle dok se „nije konačno utvrdila u svom posljednjem dobru, a to je Bog“. Čovjek je, dodaje Katekizam, slobodniji „što više čini dobro“, a manje je slobodan kad čini zlo, jer ga „izbor neposlušnosti i zla … vodi u ropstvo grijeha“. Zato Pavao pravu slobodu otkriva u Isusu Kristu i njegovom djelovanju jer: „Za slobodu nas Krist oslobodi!“, a njegova sloboda nije samo „mogućnost nezavisnog djelovanja“, kako kaže enciklopedijski rječnik ili „činiti ovo ili ono“, kako kaže Katekizam, nego je mogućnost služenja u ljubavi: „Vi ste braćo – dodaje Pavao – na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu nego u ljubavi služite jedni drugima“.
Kojem smo mi to od ovih dvaju shvaćanja slobode bliži? Jesmo li bliži onom shvaćanju slobode koje slobodu shvaća kao „mogućnosti nezavisnog djelovanja“ i „činiti ovo ili ono“ bez ikakve odgovornosti za sebe i druge ili smo bliže onom shvaćanju odgovorne slobode za koje je istinska sloboda izbor dobra da bi se moglo drugima služiti u ljubavi i po tome se konačno utvrdi u svom posljednjem dobru, Bogu?
Ako smo bliže onom prvom shvaćanju slobode, a najčešće jesmo što potvrđuje i stanje u našem društvu, a nažalost i u zajednici u koju pomalo razočarano ulazimo, iako smo nekad o njoj sanjali, onda je to znak da smo zaboravili da ograničenja naše slobode, koja u stvarnom životu mogu uzeti ovaj ili onaj oblik – najpoznatiji od njih je izražen zapovijeđu: ‘Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga‘ – nisu sebi svrha, nego im je svrha omogućiti nama i drugima oko nas istinsku slobodu u istinskoj ljubavi i istinskom služenju.
Ako smo bliže onom drugom shvaćanju slobode koje slobodu vidi u mogućnosti izbora dobra i služenju u ljubavi, onda to znači da smo doista spremni krenuti za Isusom kamo god on pošao i bez obzira što materijalno ništa nema, a spremni smo jer smo shvatili da njegove zapovijedi nisu i ne žele biti ograničenje naše slobode, nego jesu i žele biti siguran oslonac koji nam pomaže da se, nakon što smo jednom od Krsta oslobođeni za istinsku slobodu, ne dademo „ponovo u jaram ropstva“ nego da krenemo za njim kamo god on pošao i bez obzira na što nas zove.
Je li za nas sloboda činiti što hoćeš ili je naša sloboda mogućnosti služenja u ljubavi, sljedeći Isusa Krista u Duhu Svetomu koji nas vodi? O odgovoru na ova pitanja ovisi sposobnost preobraze našeg osobnog života, a zatim i društva u kojemu živimo i koje dvadeset i dvije godine nakon neovisnosti i u trenutku ulaska u Europsku uniju karakterizira bezvoljnost, plač za prošlošću, ali i lov u mutnim vodama sadašnjosti. U svjetlu ovih spoznaja ne možemo promijeniti svoje prošle izbore, ali možemo i moramo mijenjati sadašnje i buduće, počinjući s promjenom od samih sebe, kako nam to predlaže i sljedeće razmišljanje nepoznatog autora:
„Kad sam bio mladić želio sam promijeniti svijet. Shvatio sam da je to vrlo teško pa sam odlučio promijeniti svoju državu. Kad sam spoznao da ne mogu promijeniti svoju državu, počeo sam mijenjati svoj grad, potom sam pokušao promijeniti svoju obitelj. Sada, kao starac, sam shvatio da jedino mogu promijeniti samoga sebe. Shvatio sam napokon da bi, da sam davno promijenio samog sebe, to utjecalo na moju obitelj, a moja obitelj bi utjecala na moj grad. Takav grad bi promijenio državu. Doista samo tako mogu promijeniti svijet.“
„Zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti“ (Rim 8,2).
Pavao u svojim poslanicama, a osobito u poslanici Rimljanima i Galaćanima, sastavlja raspravu oko Zakona, ali i slobode koju promatra kroz prizmu Zakona Duha. O tome najviše progovara i detaljno razrađuje poslanica Rimljanima koja predstavlja jednu od sinteza pavlovske misli. Ali kako bi se dobila cjelokupna slika pokušat ću o tome govoriti gledajući sve Pavlove poslanice.
Pavlovi zaključci oko Zakona izgledaju protuslovni. On ujedno Zakon i veliča i osuđuje. On je svet, duhovan i dobar. A osim toga, on je razlog prekršaja, on je slovo koje ubija, on svoje podanike podlaže prirodnim silama svijeta rušeći tako svako ljudsko dostojanstvo.Ali znamo da je upravo ovaj Zakon Krist došao nadopuniti, a ne ukinuti. Jer je i Krist pripadnik Zakona. A Židovi su od Zakona učinili nužno sredstvo da bi mogli ispuniti svoja djela , te je na kraju sam Zakon postao izvor spasenja. Pred tim Zakonom nestaje i sam Krist Isus. I upravo su zbog toga Židovi upadali u čisti formalizam i samodopadnost i u Zakon su polagali svu svoju nadu. A s Duhom se djela više ne događaju samo po Zakonu nego i po Duhu te su ona moguća svakome koji vjeruje, a ne samo Židovu. Zato sada više ne vrijedi mojsijevski poredak spasenja. I zbog toga se Pavao, kao nekadašnji farizej, koji je bio uvjeren i revan u obdržavanju Zakona, s pravom hrvao oko pitanja: „A što s onim djelom Izraela koji nije prihvatio vjeru u Isusa Krista?“ Za Pavla sve gubi svoju vrijednost u usporedbi s Kristom i stoga čini sve da Izraela pridobije za Krista kojega je sam našao. Ne bi mu bila visoka cijena ni to da „sam bude proklet“, samo da se oni spase. Nijedno ljudsko biće neće biti opravdano pred Bogom po djelima Zakona . Zakon donosi gnjev; zbog Zakona se umnaža grijeh. Pavao je odbacio one aspekte Zakona koji su bili protiv njegova vlastitiog poslanja, one koji razdvajaju Židove i pogane, tj. Božji narod pozvan u Kristu. Ovakav stav jasno pokazuje da je Pavlova reakcija na Zakon proizlazila iz njegovog iskustva Božjeg milosrđa u Kristu, a ne iz sustavnog teoretiziranja.Spasitelj je svršetak Zakona, budući da vjernicima otvara pristup k pravednosti vjere. A što to znači? Da više nema pravila konkretnog ponašanja za one koji vjeruju u Krista? Nipošto. Pravni i bogoštovni propisi u vezi s ustanovama Izraelovim prestaju važiti, no ostaje moralni ideal zapovijedi sažet u zapovijedi ljubavi koja je dovršenje i punina Zakona. Zakon nije više nešto čovjeku izvanjsko: Duh Božji ga urezuje u naša srca kad u njih izlijeva međusobnu ljubav.
Sloboda je znak Duha: „Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda". Duh oslobađa čovjeka od robovanja Zakonu, grijehu i smrti. Nova sloboda prvenstveno znači oslobođenost od „tijela“ tj. od razmišljanja i djelovanja koje se vodi isključivo sebičnim i čisto zemaljskim mjerilima. Ona se uvijek, iznova, mora dohvaćati „vjerom“ i zbog toga Pavao opominje u poslanici Galaćanima protiv zloporabe slobode i ponovnog pada u robovanje tijela: „Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!“ (Gal 5,1) Sloboda je privlačna, no potrebno ju je definirati, kao što vidimo kad nabrajamo slobodu od Zakona, slobodu od grijeha, slobodu od obveze... Pavao kritizira krivo shvaćanje slobode i upozorava one koji hode po Duhu da ne podliježu „dijelima tijela“. Ironično je da su njegove riječi postale neka vrsta zakona koji vodi kršćane. Temelj Pavlove slobode je odnos kršćanina prema Kristu u kojem je kršćanin oslobođen od sebe te je postao slobodan za druge upravo zato što je sljedbenik Kristu, tj. što je pod Kristovim zakonom.
Zakon je svjetlo koje rasjvjetljuje ljudsku savjest, ali ne daje unutrašnju snagu i ne može spriječiti grijeh. Zakon je u izvjesnom smislu prilika za grijeh jer grijeh čini jasnijim, a ljude krivljima i u tome je nepovoljan položaj čovjeka koji je u okovima grijeha i smrti, a Pavao prikazuje kršćanina koji je već opravdan i ispunjen Duhom. Novi sustav Duha nadomjestio je sustav grijeha i smrti te su kršćani postali sinovi Božji.
Ako kršćanin ide na nedjeljnu misu samo zato jer je to zapovijed, nije zreo kršćanin. Kristov učenik nije onaj koji uči vjeronauk, koji uči istine vjere nego onaj koji slijedi Krista, koji dijeli s njim život. Upravo, jer u punini još nismo zreli, jer smo još u tijelu, tj. nikada toliko slobodni da ne bismo mogli i sagriješiti, zato nam pisani, vanjski zakon dolazi u pomoć, postaje nam svjetlo, našoj često strastima zamračenoj savjesti, da razlikuje „djela tjelesna“ i „plod Duha“. Apostol stoga i nabraja popis grijeha u koje može vjernik upasti. Govori o novom Zakonu za nas „hodočasnike“, koji još nismo stigli do savršenstva ljubavi. Zato daje i opomenu: „Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego - ljubavlju služite jedni drugima“ (Gal 5,13). Sloboda ne znači lagodnost, raspuštenost. To je služenje, ropstvo ljubavi. Jer ljubav je najveća sloboda, ljubav koja je dar od Duha Svetoga.
Svim ljudima dobre volje čestitam dan Hrvatske neovisnosti, na poseban način, našim braniteljima, invalidima domovinskog rata, majkama i očevima, obitelji naših poginulih, hrabri budite, žrtva je prevelika i snažna, i nije uzaludna, izgubili smo svoje najmilije na zemlji ali dobili smo hrabre svece i zagovornike na nebu, - dragi naši HRVATSKI MUČENICI molite za naš narod i domovinu Hrvatsku.
biblijska imena " T "
Tabita - Košuta; Oštrog, jasnog vida
Tadej - Koji slavi ili priznaje
Tamara - Palma
Tatnaj - Koji daje; Nadzornik poreza, danaka
Teofil - Božji prijatelj
Terah - Dah; Miris; Udarac
Tertul - Treći
Tiglat Pileser - Onaj koji vodi u zarobljeništvo
Tihik - Slučajno
Timej - Savršen; Krasan; Častan
Timon - Častan, pošten
Timotej - Božja dragocjenost; Božja čast
Tit - Ugodan, prijatan
Tobija - Gospod je dobar
Tola - Crv; Purpurna boja
Toma - Blizanac
Trofim - Dobro obrazovan; Dobro odgojen
Tubal - Zemlja, Svijet; Zbrka, Zbunjenost
Tubal–Kajin - Zemaljski posjed; Zbunjenost
Danas je blagdana BLAŽNE DJEVICE MARIJE OD KRUNICE.
Krunica nam pokazuje kako je Isus živo, ona je naš zajednički put prema Bogu . Ako se molimo Mariji dolazimo do Isusa . Isus je Put, Istina i Život. Bez Isusa smo nemoćni. Trebamo prihvatiti Mariju u svoj život, ona je naša majka. Ako želimo doživjeti duboku vjeru u Isusa trebamo svaki dan moliti krunicu. Meni je molitva krunice osobno jako draga i rado ju molim, a uvijek me podsjeti na moju baku koja ju je molila više puta na dan. Hvala ti bako moja što si molila za nas, sada sam ja nastavila molitvu krunice za tebe i za sve nas.
Evo nešto u kratko kako je nastala krunica.
Riječ "krunica" umanjenica je od riječi "kruna", a uveo ju je mistik dominikanac Heinrich Seuse iz Konstanze. U njegovo vrijeme bio je običaj među zaljubljenima, da se međusobno darivaju krunama – vijencima ruža. To ga je navelo na ideju da Bl. Djevici Mariji isplete vijenac od 150 ruža, i tako je nastao dvostruki naziv krunica i ružarij.
Sastoji se od niza molitvi pod nazivom Zdravo Marija. Na početku svakih deset Zdravo Marija umetnut je Oče naš, koji molitvu dijeli na desetice, nakon kojih se izgovara Slava Ocu. Krunica ima pet desetica. Sastoji se od 15 otajstava, koja su podijeljena na tri jednaka dijela tj. tri, tematska kruga, koji obuhvaćaju Isusov život i tako se na temelju biblijskih teksta razmišlja o radosnim, svjetlosnim, žalosnim i slavnim otajstvima. U povodu Velikoga jubileja 2000. g. Papa Ivan Pavao II.uveo je četvrto otajstvo pod nazivom otajstvo svjetla.
Početkom 12. stoljeća na Zapadu, širila se praksa recitiranja molitve "Zdravo Marijo". Od te molitve, bio je poznat i recitiran samo njezin prvi dio anđeoski pozdrav, i Elizabetin blagoslov. Tek pred kraj 15. stoljeća kada se raširio običaj moljenja "Sveta Marijo", bilo je pridodano izgovaranje imena Isus i završni Amen.
Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar (1328 - 1408) podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetki između kojih je umetnuo molitvu Oče naš. Nekako u isto vrijeme nastaje legenda o nastanku krunice od strane svetog Dominika, utemeljitelja Reda dominikanaca koju je osobito širio njegov subrat Alan de la Roche.
Prvi dokument koji potvrđuje postojanje ili pokušaj, da se ujedini molitva ponavljanja Zdravo Marija s meditacijama otajstava uzetih iz Biblije, dolazi iz 15. stoljeća. Između godine 1410. i 1439, kartuzijanac iz Kölna, Dominik Pruski, predlaže jednu novu formu prema kojoj je moljenje Zdravo Marija svedeno na 50 puta, ali je svakoj molitvi Zdravo Marijo pridodano određeni odlomak Evanđelja. Ti odlomci bili su raspodijeljeni tako, da ih je 14 razmatralo Isusov život prije početka javnog djelovanja; 6 njegovo javno djelovanje; 24 njegovu muku i smrt; te ostalih 6 Isusovo uskrsnuće , slavu i krunjenje Marijino Ovakav način razmatranja otajstava spasenja dovest će i do podjele na tri velika otajstva: radosno, žalosno i slavno. Osobito u 15 stoljeću ova će vrsta molitve doživjeti svoj veliki procvat.
Nakon što se ova pobožnost jako raširila među vjernicima osjetila se potreba da se još oblikuje u smislu pojednostavljivanja. Godine 1521. dominikanac Alberto da Castello sveo je ova otajstva na svega 15, na način, da ih je formulirao tako, da bi se oni razmatrali u obliku kratkog teksta ili bi se jednostavno ponavljali kratki zazivi iza svakog moljenja prvog dijela Zdravo Marijo. Mnoga marijanska bratstva širom tadašnje Europe rado su prihvatila ovu pobožnost.
malo odmora
Gazda
Zvoni telefon. Otac triju kćeri podiže slušalicu i čuje kako netko šapuće:
* Jesi li to ti, žabice moja?
A otac će ljutito:
- Ne, ovdje vlasnik cijele bare!
Vama dragi posjetitelji, neka je na radost današnji dan, budimo djelitelji mira jedni drugima
Vaš don Marin
