Cor Unum

petak, 31.01.2014.

misao dana:
»Nemoj nikome činiti nikakvo zlo, već svima najviše što možeš čini dobro.«
Sv. Petar Fourier (1565. – 1640.)

meditacija dana:
““Ne uskrati dobročinstva potrebitim, kad god to možeš učiniti.”“ (Izreke 3,27)

Spasiteljevo srce je tako spremno i tako nas želi pozdraviti dobrodošlicom kao članove Božje obitelji da u prve riječi, koje trebamo upotrijebiti u svojem prilaženju Bogu, On stavlja osvjedočenje o našem božanskom srodstvu — ““Oče naš”“. … Nazivajući Boga svojim Ocem, mi prepoznajemo svu Njegovu djecu kao svoju braću. Svi smo mi dio velike zajednice ljudskog roda, svi članovi jedne obitelji. Svojim molbama trebamo obuhvatiti naše susjede, kao i nas same. Nitko se pravilno ne moli ako blagoslov traži samo za sebe. (MB 154,155)
Povezani smo s Gospodinom najjačim vezama, a izrazi ljubavi našeg Oca trebali bi izazvati ljubav s najviše sinovskog poštovanja i najvatreniju zahvalnost. Božji zakoni imaju svoj temelj u najnepromjenjivijoj pravičnosti i tako su sročeni da unapređuju sreću onih koji ih drže.
U pouci o vjeri koju je Krist održao na Gori blaženstva, otkrivena su načela istinske vjere. Vjera dovodi čovjeka u osobnu zajednicu s Bogom, ali ta zajednica nije isključiva; zato što se načela Neba trebaju provoditi u život kako bi mogla pomoći čovječanstvu i biti mu na blagoslov. Pravo Božje dijete ljubit će Boga cijelim svojim srcem, a svoje bližnje kao sebe. Ono će pokazivati iskreno zanimanje za druge ljude. Prava je vjera djelovanje milosti na srce, koja uzrokuje da život poteče u dobrim djelima, kao izvor koji se napaja iz živih dubokih tokova. Vjera se ne sastoji pretežno od razmišljanja i molitve. Kršćansko svjetlo se prikazuje dobrim djelima i tako postaje vidljiva njegovim bližnjima. Vjera se ne može odvojiti ni od poslovnog života. Ona mora prožimati i posvećivati sve veze i sve pothvate. Ako je čovjek doista povezan s Bogom i Nebom, duh koji prožima Nebo utjecat će na sve njegove riječi i djela. On će proslavljati Boga svim svojim djelima i navoditi druge da Ga poštuju


Činiti dobro

Bog poziva čovjeka da čini dobro, kao što o čini dobro ne gledajući da li je netko pripadao ovome ili onome narodu ili ovoj ili onoj vjerskoj zajednici ili vjeri. Bog je dobar prema svakom čovjeku. Činjenje dobra ne smije se ograničiti na neku instituciju, religiju, naciju… Čovjek čini dobro i čovjeku treba činiti dobro. Čini nam se dobro da bi i mi činili dobro.
U činjenju dobra moramo biti otvoreni da ga činimo svakome kome je ono dobro – potreba. Kao što ljubav nema ograničenja tako i činjenje dobra samo je izraz ljubavi. Čovjek koji ne čini dobro drugome ni sam ne može u sebi biti dobar. Stara kršćanska tvrdnja je – bonum diffusivum est – dobro se samo od sebe širi. Tako i dobar čovjek iz svojega srca čini dobro. Da bi čovjek činio dobro prije toga mora se u njemu pokrenuti ono božansko – ljubav – jer samo ljubav čini dobro, samo Bog čini dobro.
Pa kao što je Bog zabrinut za svakoga od nas tako smo svi upućeni da činimo dobro jedni drugima. Čineći dobro ulazimo u iskustvo praktične ljubavi, egzistencijalnog Boga u nama i drugima. A jer smo svi mi ljudi, bića 'zajednice' zato smo potrebni drugima i drugi nama. Potrebni smo druge osobe i dobra od druge osobe. Drugi u nama budi istinskog čovjeka, mi u drugome budimo usnulog čovjeka. A isto tako možemo u drugome ugušiti čovjeka, dotući ga. Istina je da je svako činjenje dobra i bolno za čovjeka koji je po sebi egoističan, ali tako je i s ljubavlju.
C. S. Lewis je jednom rekao: Ljubav je ekstremno bolna, a ako kršćani (Crkva) ne prihvaćaju bolnost ne mogu dati dokaz iskrenosti u svojoj ljubavi. Dobro treba činiti ne radi toga jer smo kršćani (treba i radi toga) nego jer smo ljudska bića. Zato ne činiti dobro nije izdaja samo kršćanstva već je to izdaja čovječnosti (čovjeka slike Božje). Dugo je netko nastojao razdvojiti humana nastojanja od kršćanskih. To je 'koštalo' neke sredine. Izbacujući kršćansko izbacili su humano.
Tako su se u ime humanizma dehumanizirali, povratili u suvremena niskoga humaniteta. Zahtjev da se čini dobro je i human i kršćanski – to je ljudski zahtjev. Nad ovom točkom moglo bi se dosta razmišljati i pokazati zašto je došlo do moralnoga pada u sredinama gdje se distanciralo od religije. Tako je stradavala i kultura jer je bila u funkciji religije… Sad se to ispravlja, u koliko je moguće ispraviti porušene 'zidove'… Počinju nevjernici vrednovati vjernike, vjernici nevjernike… to je put dijaloga, humanitetu i zrelijoj religioznosti.

svetac dana;
Sv. Ivan don Bosco

Svako je vrijeme obilježeno nekim povijesnim događajem ili osobom. Pojavi se čovjek koji u određenom trenutku prepozna probleme svoga vremena, uoči izazove i stupi u akciju. Svojim zalaganjem daje doprinos izgradnji društva i Crkve.
Tako je u devetnaestom stoljeću na brežuljcima Pijemonta u Italiji jedan svećenik, siromašan i skroman, ali otvoren Božjem Duhu, odigrao veliku ulogu u povijesti Crkve. Iskusivši težinu siromaštva i bijede u djetinjstvu i mladenaštvu, naučio je mnogim mladima, djelotvornom ljubavlju, nesebičnim služenjem i istinskim življenjem vjere, darovati ono što im je život uskratio, ljubav i radost. Pomogao im je da prevladaju teškoće i ostvare svoj ljudski i kršćanski poziv. Taj svećenik, Ivan Bosco, sav je život posvetio mladima koji su u potrazi za kruhom i ostvarenjem svojih osnovnih životnih potreba, često puta bili ugroženi i izrabljivani, izloženi svakoj vrsti duhovne i tjelesne pogibli. Dao im je ono što im je potrebno: kruh, krov nad glavom, odgoj, obrazovanje, zanat, zabavu i dom. No, nije se zaustavio na tome. Otkrio im je nešto puno veće, ono što daje smisao i puninu njihovu životu. Doveo ih je onomu koga je i sam nasljedovao, Isusu Kristu. U njemu i po njemu čovjek se ostvaruje i osmišljava zemaljski i nebeski život

Mjesec sijećanj, prođe,radovati se treba i kraju ovoga mjeseca, nastojmo stvoriti jedno novu sliku svoga života, što sam dobro učino u ovome mjesecu, a što nisam, lagano stavi u ravnotežu, sada sam odluči što je bilo bolje, dobro ili loše, ako dobro usavršavaj se još više prema dobru, a ako je bilo više loših stvari nastoj popraviti i okrenuti se vedrijem načinu život. Priznajemo mjesec ovaj koji odlazi bio je naporan, no netreba se sada okretati previše unatrag i razmišljati, i padati u depresiju, pred tobom je još jedanaest mjeseci, iskoristi ih na dobro. Sretan sam zbog tebe da si odlučio poći putem dobra, neka te dobri Bog blagoslovi i čuva.

Mjesec koji je pred nama, stavio bih kao misao vodilju a to je; " Otvaraj se Duhu Božjem, neka te on usmjerava!¨"




Svima koji slave danas imendan neka je sretan imendan, a braći Salezijancina želim sretan dan njihovog utemeljitelja don Bosca, a svima vama neka je na radost i na blagoslov današnji dan, vaš don Marin

četvrtak, 12.12.2013.

Nešto za tebe!

Sunce svijetli i vjernicima i nevjernicima. Bog donosi život i spas i vjerniku i nevjerniku jer Bog ljubi čovjeka.
Ovdje stojim samo sa jednom željom , da bismo konačno počeli uživati život. Jer se život ne može uživati , ako se ima samo puno novaca.
Jer ako imaš i neznam koliko vikendica i auta i ako imaš novaca u izobilju , ali ako se neslažete ti i supruga , ako se svađate, vi ste nesretni ljudi.
Dok naši liječnici mogu izliječiti čovijekovo tijelo , oni ga ne mogu učiniti boljim čovjekom. Ako se je prije odlaska u bolnicu svađao i nakon toga će se svađati.
Ali , ako ja komuniciram s Bogom , ako ja nađem u Bogu prijatelja , ako ja iz dana u dan znam s njime mijenjati svoj duh , pa postajati čestit , strpljiv , hrabar , odvažan , čovjekoljubiv , dobar čovijek , onda zapravo ja imam sve.
Samo jedno je bilo važno u našem ratu , ne mrziti. Najgora granata koja te može udariti jest mržnja. 70 % slučajeva raka nastaje od mržnje i grižnje savjesti. To znači onog časa kada se čovijek oslobodi grižnje savjesti , kada prizna svoj grijeh , kada neče čovijeka vrijeđati i kada mu oprašta , tog časa on može ozdraviti. Isto tako ako je grižnja savjesti , ako je mržnja , ako je zločestoća u tebi ti češ imati i tjelesne bolesti.
Duhovno zdrav čovjek je pošten , on je hrabar , on je strpljiv , on podnosi zlo , on prašta drugome. On je čovjek koji vjeruje , ima povjerenja u Boga i ljude. On voli prirodu i on osobito voli sebe.
Duhovno zdrav čovjek je velikodušan , on je radostan , on ljubi , on je prepun nade , on živi i njega nitko ne može uništiti ni ubit , on je vječan.
Dok duhovno bolestan čovjek je onaj koji mrzi , koji je nestrpljiv , koji mrmlja , ogovara , onaj koji nema nade , koji očajava , koji se razočarava , koji gubi snagu za život , on je bolestan i njega treba liječiti. Potrebno je shvatiti da je Isus došao liječiti slomljena srca.
Slomljeno srce je ono koje više ne može vjerovati svom bračnom drugu. Slomljeno srce je ono koje ne vjeruje da je dobro uvijek jače od zla. Slomljeno srce je ono koje mrzi , koje ogovara.
Slomljeno srce je ono koje ne može vjerovati da ima i Boga i da postoji apsolutna sila koja mijenja čovijeka i koja spašava svijet. Slomljeno srce je ono koje ne može vjerovati da mu dijete može postati zdravo .
Droga se može liječiti na duhovnom području. Kad čovjeka koji se drogira dovede do iskustva Boga , do prisutnosti Boga , u trenutku je on slobodan. Jer droga je duhovna bolest a ne psihička.
Onga časa kad ne možeš vjerovati susjedu kad nemaš povjerenja u njega , kad počneš protiv njega govoriti , ti postaješ bolestan. Onog časa kad pomisliš pa moja suruga mene ne voli , ona više ne gleda što ja volim jesti a što ne , ona mi danas nije ispegla košulju , tog časa postaješ bolestan. Kad pomisliš pa gdje je moj muž , nema ga dugo s posla , možda on nekog drugog voli , pa moj muž je samo pred televizorom , tog časa postaješ duhovno bolestan. Što znači sebe voljeti ? Sebe voljeti znači :ne ubijati sebe prevelikom hranom niti pićem , alkoholom. Sebe voljeti znači : neću mrziti druge jer tada ja postajem mračan i mrzitelj. Ako ne mogu više vidjeti ljude na ulici , nego bježim od njih , onda js sebe ne volim.
Mi smo samo gosti na ovom svijetu , i ti i ja , samo znamo da smo našli sebe i našli smo prirodu i našli smo ljude. Tragedija naša je ukoliko ne poznajemo Boga .Jer mi smo ušli u njegov svijet kao nekakav vrt.
Molitva kao molitva ništa ne vrijedi. Samo ona molitva koja te spaja s Bogom.
Ja znam da sam najsretniji u životu kad sam molio , onda kad sam s Bogom.
Dokle god ti želiš nešto , izgubit češ , jer nisi ti gospodar svog života. Kad prepustiš Bogu s povjerenjem , on će me nositi , tada dobivaš.
Vi znate da je Isus prosjak na vratima naših kuća i naših srdaca , da on hoda ovom zemljom tražeći čovjeka koji bi ga volio. I kad ga netko barem razveseli , onda ću ti pomoći , kaže Isus.Za mali samo znak ljubavi prema Isusu , Isus daje čitavu vječnost. On ti sve , baš sve hoće dati. A vi znate da njemu pripada sve .
Kad nekomu napravim jedno dobro djelo onda znam to mene čeka na vratima neba.
Nije važno da li ovdje trpiš , nije važno šta moraš podnijeti , nego samo jedno je važno , voliš li ti čovjeka , voliš li ti sebe , jesi li dovoljno pametan da vidiš , ovdje se ništa ne može imati. Ovdje je samo jedno važno , činiti dobro čovjeku , voljeti čovjeka , protiv nikoga ništa ne imati.
Vidiš , ako si nekoga ogovarao , nekoga mrzio , protiv nekog bio , ako si škrtario , stiskao šaku samo za sebe , samo za sebe skupljao , nikom nisi davao , ako si prezirao druge , tada tebe ništa ne čeka ispred tebe , tada ti sve gubiš.
Ali što god si htio nekome dati ili si pomogao , gdje god si htio nekome dati ili dao , pomogao , gdje god si nekoga pohvalio , za nekog se pomolio , gdje god si prihvatio svoju bolest , svoju depresiju , svoju muku , svoju tjeskobu , to da te ljudi preziru , kritiziraju , ne vole. , blago tebi ti si privilegiran.
Jedan mali osmijeh koji si pružio drugome , to da si se borio a nisi rezignirao , nisi bio depresivan , nisi rekao : jao propada život , nisi mrmljao , nego si rekao hoću nositi , hoću se boriti , za sebe , za moju djecu , hoću voljeti ove ljude. Tebe sve to čeka , to stoji ispred tebe.
To je tvoja budućnost , to ti imaš zauvijek , i ti ne možeš biti nesretan. Nesretni su samo ljudi koji nikoga ne vole pa ni sami sebe. Nesretan je samo čovijek koji se ničeg ne može odreći.
Nesretan je samo onaj čovjek koji ne može reći : Bože sad sam spreman ako treba umrijeti I tek tada možeš uživati i kavu ujutro i čaj koji si popio . I ono što god si pojeo i ono što imaš i ovo sunce i svaki cvijet , onda ti je komarac glazba a ne muka .Onda možeš uživati život.
Dokle god se ne možeš odreći nećeg ti si najnesretniji čovjek.
Jer kad se bojiš smrti tad nemaš vremena činiti dobro ni ovdje , bojiš se , pa se trudiš , pa liječniku svaki drugi dan , pa ovaj lijek , pa onaj lijek i stalno hočeš spasiti ovaj život. I zato nemaš vremena činiti dobro nego govoriš samo : joj ja sam bolesna znate , boli me , svi te moraju žaliti . Ni jedno dobro djelo nego još druge gnjaviš. Umjesto da kažeš bolestan sam , ali sad ću iskoristiti život , sad ću voljeti ljude , sad ću činiti dobro i sad ću postati sasvim drugačiji. Ali ako se samo trudiš da spasiš svoje tijelo , pa da se najedeš pa šminkaš pa da imaš dobro ovo pa dobro ono , pa se stalno liječiš , liječiš. Isus je rekao ko želi spasiti svoj život izgubit će ga.
Ako počneš za duha živjeti , za svoju moralnost , za čistoću savjesti , za poštenje , za radost , ako si spreman izgubiti , kako Isus kaže sve , tada živiš sretno ovdje i još imaš onaj život. Kad živiš samo po svojem novcu i tako dalje , samo se zato brineš , gubiš i ovaj i onaj život.


MOLITVE LJUBAVI
Sjeti se da je jedini razlog što ti postojiš taj , što te Bog voli : Ljubavlju vječnom ljubim te , poručuje ti Bog preko proroka ( Jr 31,3 ) . To znači da si za njega neizrecivo vrijedan , da te on nikad ne može napustiti, povrijediti , omalovažiti , željeti ti zlo.Naprotiv , Bog ti želi dati samog sebe.

Da bi mogao prihvatiti činjenicu da te Bog voli , promisli tko je i kakav je Bog : Bog je ljubav i nježnost sama.
Bog ne može drugačije nego te voljeti. Ti si njegov.
Ponavljaj polako u sebi Bog mene voli.Ponavljaj to više puta.
Dušo moja , Bog tebe voli.
Samim tim što postojiš , Bog te voli.Bog je dobrota sama i milosrđe , Bog je vjeran i onda kada ti to nisi.
Bog je svemoguć , jak , pravedan , svet. On je ispunjenje tvojih čežnji.
Nemirno je srce naše , Gospodine , dok se ne smiri u tebi , potvrđuje sv.Augustin.

Neka se u dubinu tvog bića slegnu Božje riječi :
Dragocjen si u mojim očima , vrijedan si , i ja te ljubim ( Iz 43,4) i
Ne boj se , jer ja sam te otkupio , imenom sam te zazvao , ti si moj ( Iz 43,1 )
Ne dopusti da te riječi prođu mimo tebe , jer ti u njima dolazi Bog.Ponavljaj ih i produbljuj dokle god ne doživiš da ti je duša ušla u mir , da kliče od radosti.

Bog ti nadalje potvrđuje i uvjerava te preko proroka:
Gle , u dlanove sam te svoje urezao ( Iz 49,16 )
Bog te voli više od majke , od bilo kojeg čovjeka , i više od tebe samog:
Može li žena zaboraviti svoje dojenče , ne imati sućuti za čedo utrobe svoje ? Pa kad bi koja i zaboravila , tebe ja zaboraviti neću ( Iz 49,15 )
Zaželi da ti Bog objavi i pokaže koliko te voli. Kad si s Bogom imaš sve.Ništa na svijetu te ne može ispuniti kao Božja ljubav jer si za nju stvoren.



Bog te nije jednom stvorio pa prepustio samom sebi , već te neprestano stvara i uzdržava svojom ljubavlju.
Bog na tebe neprestano misli.Božji pogled na tebi počiva.Reci samom sebi : Bog me s ljubavlju gleda.Uživaj u činjenici da si Bogu toliko važan.
Bogu se možeš približiti tako da se podsjetiš da si ti njegovo dijete.
Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac : Djeca se Božja zovemo , i to jesmo. ( 1 Iv 3,1)
Navješćuj stoga svojoj duši : Ja sam dijete Božje .
To je najdragocjenija i najvažnija istina o tebi.To je tvoje najveće dostojanstvo.
Možeš se poput malog djeteta smjestiti u Božje naručje , dopustiti da te njegove ruke obaviju , štite.Tu si najsigurniji. Tu je tvoj dom.Neka te ispuni Božja nježnost , blagost , snaga i mir.Nitko i ništa ti ne može oduzeti Božju ljubav , niti te od nje odijeliti.

Upoznajemo "Lijepu Našu"

Dubrovačke gradske zidine

Dubrovačke gradske zidineDubrovačke gradske zidine su sklop utvrda koje okružuju stari dio grada Dubrovnika.

Građene su od 13. do 17. stoljeća za potrebe obrane. Duge su 1940 m, visoke do 25 m, prema kopnu debljine 4-6 m, a prema moru 1.5-3 m. Na četiri strane svijeta, zaštićene su kulama.

Kada je počelo ograđivanje zidinama u 13. stoljeću, prostor starog grada bio je već definiran te se nije mogao više širiti. Unutar gradskih zidina, za vrijeme Dubrovačke Republike živjelo je oko 2000 stanovnika u vrijeme nastanka Statuta 1272. godine, a najviše ih je bilo u 15. stoljeću, oko 6000 ljudi[1]. U 14. stoljeću sagrađeno je 15 četverokutnih kula. Pojavom baruta, bedemi su pojačani za zaštitu od topničkih napada. Zbog opasnosti od Mlečana, zatvoreni su svi nepotrebni otvori na zidinama prema luci. Gradske zidine dobile su današnji izgled u 15. i 16. stoljeću. Ratovi su utjecali na novu gradnju. Kada je pao Konstantinopol 1453. godine, sagrađena je kula Minčeta. Zbog tursko-mletačkih ratova sagrađene su kule sv. Ivan, Revelin i bastion sv. Margarete (u Dubrovniku sv. Margarita). Zidine su zbog ratne opasnosti građene velikom brzinom.

Američki portal TripAdvisor je 2013. na temelju recenzija milijuna putnika sastavio je popis deset spomenika koje treba posjetiti prije smrti. Među njima su i dubrovačke zidine. [2] U prvih 9 mjeseci 2013. godine dubrovačke zidine obišlo je 753 000 posjetitelja, što je 12% više nego u istom razdoblju lani.[3]

Kule
Zidine okružuju stari dio grada DubrovnikaKula Minčeta je utvrda na sjeveru gradskih zidina, monumentalna je i okrugla, dovršena je 1464. godine, gradili su je brojni graditelji, među njima i Juraj Dalmatinac. Maketu je izradio veliki firentinski graditelj Michelozzo Michelozzi. Povod za izgradnju bila je vijest o padu Carigrada 1453. godine. Nedostajalo je kamena, pa je nađeno da svatko tko dolazi u Dubrovnik iz smjera Gruža ili Ploča, mora sa sobom donijeti kamen u skladu sa svojom tjelesnom građom.
Kula Bokar - utvrda na zapadu gradskih zidina, naziva se i Zvjezdan, građena je od 1461. do 1463. prema projektu firentinskog graditelja Michelozza Michelozzija.
Utvrda sv. Ivan - utvrda na jugoistoku gradskih zidina iz 16. stoljeća. Štitila je ulaz u staru gradsku luku. Djelo je dubrovačkog graditelja Paskoja Miličevića.
Tvrđava Revelin - utvrda na istoku gradskih zidina. Građena je 1462. godine pred turskom opasnošću.
Tvrđava Lovrijenac - također poznata kao Gibraltar Dubrovnika, tvrđava je koja se nalazi na hridi izvan vanjskih zidina sa zapadne strane Dubrovnika, 37 m iznad razine mora.

Gradska vrata
Vrata od Ploča - istočni ulaz,
Vrata od Pila - zapadni ulaz,
Vrata od Buže - sjeverni ulaz,
Vrata od Ribarnice - ulaz na područje Velikog mula i stare gradske luke,
Vrata od Ponte - ulaz na područje Malog mula i stare gradske luke luke

misao dana:
"Sjeti se danas Ivana Krstitelja. Veliki propovjednik, isposnik. On je sve učinio za druge. Sve je dao kako bi najavio Krista. Vjerujete li mu? Darovati život za jednu veličanstvenu ideju, nije li to divno?
Gospode, oslobodi me od utjecaja vanjskih izgleda!" N N

meditacija dana:

Vodič za sretan život
1 Sol 5, 16-24

Psihoterapeut Paul Watzlawick na pristupačan način opisuje kako ljudi sami sebi otežavaju život, sami sebi oduzimaju životnu radost, kako su nerijetko pravi majstori u tome da sami sebe unesreće. On to naziva ‘vodič kako postati nesretan’. Spomenut ćemo samo neka najčešća pravila po kojima se ljudi ponašaju u životu. Prvo pravilo glasi: Što se više baviš svojom prošlošću, to će tužnija i jadnija izgledati tvoja sadašnjost! Drugo pravilo: Što više misliš o drugima da su loši, sebični i zli, to će ti biti teže živjeti s njima i osjećat ćeš se neugodno i preplašeno! Treće pravilo: Što se više pribojavaš da bi te mogla zadesiti kakva nesreća, to je izvjesnije da će te stvarno i pogoditi!

Treća nedjelja došašća podsjeća nas da je radost temeljna značajka cijelog došašća, a osobito ove treće adventske nedjelje koja se od davnine zove ‹nedjelja Gaudete – Radujte se›. U završnom odlomku iz prve poslanice Solunjanima Pavao piše: “Uvijek se radujte! Bez prestanka molite! U svemu zahvaljujte!” (r. 16-18)

Radost je mjesto iskustva Božje blizine. U svakidašnjemu vjerničkomu životu vidljiv je nedostatak osjećaja za to da se Bog susretne u radosti. Najčešće vežemo Boga uz ono što je teško, bolno i ozbiljno, a ne prepoznajemo ga ondje gdje nam srce zaigra od radosti. Max Scheler je govorio o ‘izdaji radosti’. O duhovnosti koja je neprijateljski raspoložena prema životu. Kao da je životna zadaća kršćana biti tužno lice Velikoga petka.

Današnja nedjelja podsjeća na važnost radosti u kršćanskom životu. Kako do radosti? Dobro se prisjetiti dva jednostavna pravila: Radost ne možemo stvoriti, ali se ona može izabrati! U prvi mah, izjava nam se čini proturječna. Međutim, ona želi reći da se može učiti radosti! Ne možemo kontrolirati sve što nam se događa u životu, ali možemo izabrati kako ćemo se postaviti prema onome što nam se događa. Ljudima se događaju slične stvari (npr. gubitak posla, bolest, smrt), ali je reakcija drukčija. Pesimist će reći: ‘Čaša je napola prazna!’ Optimist kaže: ‘Čaša je napola puna!’ O nama ovisi što ćemo vidjeti. Može se proklinjati tamu ili upaliti svjetlo!

Drugo pravilo glasi: Radost ne možemo narediti, ali se ona može probuditi! Kršćanska radost je radost koja proizlazi iz triju kršćanskih krjeposti: vjere, nade i ljubavi. Ona je plod povjerenja da je život unatoč svim poteškoćama usmjeren na dobar ishod; ona je nada koja vjeruje da iza svega vremenitoga i prolaznoga postoji vječni život u Bogu. Drukčije kazano: Onaj tko zna zašto živi, podnijet će svaki kako živi.

Teolog Eugen Biser smatra da danas u Crkvi treba jedna vrsta egzorcizma koji će istjerati duh težine iz Crkve, to jest demone utučenosti, bezvoljnosti, pesimizma, demone koji kršćanima oduzimaju duh veselja i radost vjere. U današnjem svijetu radost je čudo. Ljudi koji su radosni smatraju se pomalo luckasti. Kazaljka u srcima ljudi okrenuta je na jad, gubitak, smrknutost. Po čemu se prepoznaje čovjeka koji je u Bogu? On je radostan čovjek. Vrijeme došašća poziva da radost bude obilježje kršćanskih zajednica i liturgijskih slavlja.


Nada je jača

Došašće je vrijeme nade. To nije vrijeme jeftinih obećanja kojih se nitko ne može držati. Nada je jednostavno optimizam. S obzirom na privredni razvoj, klimatske krize, neznatan broj rođenja nema najave optimizma. Dobro ali nada. U čemu je razlika? Optimizam misli: To već nije tako loše! Mi ćemo već uspjeti! Nada je naprotiv realistična. Ona ne bježi od onoga što je teško, niti se bavi uljepšavanjem. Vjeruje u to da Bog također i u najvećoj nevolji daje oslonac. Duboka je bila nevolja pred dvije i pol tisuće godina u kojoj je prorok govorio riječi nade svome siromašnom, potlačenom narodu, a koje danas na treću nedjelju Došašća čitamo u svetoj misi. Moglo bi se kazati da su ove riječi dvije i pol tisuće godina mlade. One pristaju nepromijenjene i danas.

Što čini prorok da ne bi potonuo u jednom vremenu koje je bilo puno nevolje kao i naše? On gleda u Boga i nalazi utjehu u nevolji. Nada znači pouzdati se u Boga protiv svake nade. Tako prorok postaje glasnik nade. On zna da je ovlašten donositi nadu. Bog mu u tome daje snagu: "Duh Gospodnji na meni je!"

On tako može siromasima svoga naroda – a tada je to bila velika većina – "donijeti radosnu poruku". Koju? On nema novca za dijeljenje, nikakvu moć, ni dobra zemlje da bi ih dijelio. Ono što može saopćiti je radost u Bogu: "Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu." Kao što je to sa zaručnikom i zaručnicom, kao što je to kod jedne radosne svadbe, tako je to za onoga koji svoje povjerenje stavlja u Boga.

Ali što se to već mijenja u nevolji siromaha? Upravo ovdje je poruka i za naše vrijeme, a vrijedi za sva vremena. Sve se zemaljske sigurnosti mogu "rastopiti": zdravlje i novac, uspjeh i ugled, vlast i čast. Sve to od danas na sutra može nestati. To nam pokazuju i izbori u Hrvatskoj. "Sve prolazi, samo je Bog dovoljan", kaže sv. Terezija Avilska. I sada odlučujuće: To povjerenje u Boga mijenja svijet. To ohrabruje čovjeka da ne postane beznadan, očajan. To motivira da usprkos svakoj nevolji počne nanovo. Bez povjerenja u Boga svijet tone u kaos, mi se rušimo u panični egoizam, sve više vidimo samo naše vlastite teškoće. Nada daje novi zamah, ona budi snage solidarnosti, ljubav prema bližnjemu, i ne dopušta da siromasi vise obeshrabreni.

Isus je riječi proroka pročitao u sinagogi svoga zavičajnog grada Nazareta, kad je on, u međuvremenu postao poznat i ponovno je došao kući. Zaključio je čitanje riječima: "Danas se ovo pismo ispunilo među vama." Isus se dakle odvažio riječi proroka Izaije primijeniti na sebe. On je osvjedočen, da ga je Bog poslao ljudima, da im donese nadu, osobito siromasima, ljudima "čija su srca slomljena", zatvorenicima i sužnjima.

I Isus je držao riječ. Otkad je on donio poruku nade u svijet, ljudi nisu prestali ostvarivati njegov "program". Nesebično pomažu tamo gdje nailaze na nevolju. Njeguju neizlječive, prate umiruće, posjećuju zatvorenike, kratko, posvuda donose "svjetlo u tamu". Bez njihova povjerenja u Boga, oni ne bi imali snage za to. Jednostavno nada je jača.

Svetac dana

Ivana Franciska Freymot de Chantal
Svetica

Ivana Franciska je rođena u Dijonu 28. siječnja 1572, otac joj bijaše predsjednik Burgundskog parlamenta, a majku izgubi već u ranom djetinjstvu. Djetinjstvo provodi pod nesretnom zvijezdom hugenotskih ratova. Nakon udaje u skladnom braku rodi šestoro djece, koju odgaja u pravoj kršćanskoj vjeri. Veliku je brigu posvećivala bolesnicima, siromasima i svima koju su u potrebi. Ostavši udovicom u 29.-oj godini učini zavjet da se više neće udavati. U to doba upoznala je svetog ženevskog biskupa Franju Saleškog i izabrala ga za ispovjednika. Svetac se već dulje vremena bavio mišlju osnivanja reda od Marijina pohođenja, koji ne bi živio u kaluzuri da bi se lakše mogao baviti službom bolesnima, siromašnima i utamničenima. Tako godine 1610. Franciska na sebe stavlja redovničku koprenu. Sada je smogla snage oprostiti ubojici svoga muza cijem je djetetu postala kuma na krštenju. Red se uz skrb oko bolesnika posvećuje i odgoju ženske mladeži. Franciska je dočekala sreću da se njezin rad brzo proširi te je u godini bilo već 82 samostana Od pohođenja. Svetom ju je proglasio godine 1767. papa Klement XIII.


Malo odmori

Loš sudac

Župnik posjeti zatvor i veoma se začudi kad među zatvorenicima nađe čovjeka kojega je dobro poznavao.
- odakle vi ovdje? Vi ste iz ugledne obitelji!
- to je istina gospodine župniče, ali danas vas uopće više ne poštuju.

Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za sve one ljude koji imaju odbojnost pomiriti se s Bogom, da smognu naći snagu i približe se Bogu.


neka vam je današnji dan miran i blagoslovljen, vaš don Marin

srijeda, 11.12.2013.

Upoznajemo "Lijepu Našu"

Tvrđava Brod

Tvrđava Brod barokna je pogranična tvrđava na rijeci Savi, a ujedno i spomenik nulte kategorije i znamenitost Slavonskog Broda koja čini njegovu jezgru.

U Brodu, jednom od važnih strateških i prometnih mjesta koje je nadziralo najvažniji prijelaz na Savi prema Bosni i povezivalo glavne trgovačke putove, između 1715.-1780. godine izgrađena je velika Carska i kraljevska slavonska pogranična tvrđava Brod.

Svojim protežnostima, ovaj je barokni sklop utvrda najveća građevina svoje vrste u Hrvatskoj, a među većima u Europi.

Arhitektura
Kvadratna tvrđava s hornwerkom prema rijeci Savi i ravelinima na tri preostale strane građena je od 1715. g. prema projektima Willera i Perette, a po izravnom nalogu princa Eugena Savojskog u jeku priprema za rat s Turskom (1716.-1717.). Neobično velike protežnosti tvrđavskog kvadrata proistekle su iz Willerove analize dimenzija zatečenog utvrđenog gradskog naselja Brod, na koje je nova tvrđava izravno naslonjena. Drugu fazu gradnje Tvrđave obilježava niz intervencija od 1726. do 1731. g. glavnog projektanta svih tvrđava na Granici, Nicolausa Doxata de Demoreta, velikog nastavljača nizozemske fortifikacijske škole Mennoa van Coehorna, porijeklom Švicarca. Doxat je dodavanjem vanjskog prstena, sastavljenog od naizmjeničnih lineta i kontragardi preobrazio Tvrđavu u zvjezdasto utvrđenje jedinstvenih osobina u povijesti fortifikacijske arhitekture 18. st.

Na početku vladavine carice Marije Terezije u središnjoj točki Tvrđave izgrađena je 1743. g. zalaganjem vojnog zapovjednika Slavonije Ascania de Guadagnija i vjerojatno prema projektu Johanna Lucasa von Hildebrandta tvrđavska crkva sv. Ane, završna interpretacija arhitekture Vignoline crkve sv. Ane della Palafrenieri u Vatikanu. Tlocrtno izduženog osmerokuta s vratima na četiri strane i oltarom u sredini ova jedinstvena sakralna građevina služila je za vojničke rituale odlaska vojnika-graničara Brodske pukovnije na daleka bojišta, osobito u vrijeme Rata za austrijsko nasljedstvo i Sedmogodišnjeg rata.

Treću fazu gradnje Tvrđave od 1766.-1784. obilježava izgradnja golemog Kavalira, utvrđene vojarne s kazamatima na dva kata, postavljene u tri krila oko središnjeg tvrđavskog "paradnog trga". Tvrđava je presudno utjecala na razvoj gradskog naselja Brod, ne samo u 18., nego također i u 19,. stoljeću, sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1879. g., ograničavajući razvitak grada zabranom izgradnje zidanih kuća u gradu, obvezom preseljenja kuća na veću udaljenost od tvrđave u slučaju rata te stalnim ograničavanjem gradske samouprave. Prestankom strateške važnosti njenog položaja započela je razgradnja tvrđave, osobito početkom 20. stoljeća, ali je njen prostor sve do 1991. g. služio za manju inžinjerijsku vojarnu. Od 1995. g. Tvrđava je poklonjena Gradu Slavonskom Brodu koji je od tada obnavlja i uređuje kao dio proširenog središta grada.

Tvrđava danas
]Godine 1995. osmišljen je i započet, projekt obnove do tada teško zapuštenog i većim dijelom razgrađenog prostora nekadašnje Tvrđave. Autori projekta su Stjepan Lončarić. arh. i Zlatko Uzelac urbanist, te Ivica Leder, Antun Diklić i Ivica Kiš, arhitekti (svi iz Zagreba). Projekt je iniciran osobitom zaslugom Verice Vukelić, tadašnje pročelnice za društvene djelatnosti Grada Slavonskog Broda uz podršku gradonačelnika Mate Vukelića, te kasnije nastavljen u vrijeme gradonačelnika Joze Metera i sadašnjeg gradonačelnika Mirka Duspare.

Specifičnost je projekta da nije zamišljena obnova Tvrđave, nego obnova njene fascinantne, prvenstveno urbanističke forme, ali s potpuno novim i pažljivo razmještenim sadržajima novog dijela centra grada za 21.stoljeće, uz puno prvenstvo konzervatorskog i ekološkog pristupa. S tim ciljem nekadašnja Časnička vojarna na Hornwerku postala je nova Gradska vječnica i Gradski "magistrat", sjedište gradske uprave, nekadašnji Dom vojske Glazbenom školom, a Slavonska vojarna u središnjem dijelu Tvrđave Klasičnom gimnazijom, dok je u jednoj šestini Kavalira uređena Galerija kipara Branka Ružića i reprezentativnom kolekcijom suvremene umjetnosti iz njegove zbirke. U preostalom, središnjem i istočnom dijelu Kavalira planirano je uređenje velikog "Muzeja Granice", središnje nacionalne institucije za prezentaciju povijesnog fenomena Vojne Granice kao i nacionalne baštine (prvenstveno barokne) fortifikacijske arhitekture. U kazamatima preostalih kurtina (na zapadnoj, istočnoj i sjevernoj strani predviđeno je uređenje specifičnih trgovačkih prostora, od kojih je realiziran dio "Ulice obrta" u zapadnoj kurtini (tradicionalna kovačnica na mjestu nekadašnje vojničke, apoteke i td.).

Godina 1996., 1997. i 1998., ponovo je iskopan veći dio središnjeg opkopa Tvrđave. Zemlja iz opkopa vraćena je na nasipe bastiona (jugoistočnog bastiona sv.Mihaela, jugozapadnog sv. Eugena, te sjeveroistočnog sv.Elizabete), koji su uređeni prvenstveno kao elementi parkovske arhitekture, a 2007. g. uz pomoć inžinjerijske jedinice Hrvatske vojske očišćen je i opkop uz četvrti, sjeverozapadni bastion sv. Karla, te uređen i taj bastion u skladu s ostalima. Preostao je, međutim, još iskop dijela glavnog opkopa pred zapadnom kurtinom, opkopa uz Hornwerk, drvenih mostova, te osobito geometrizirane mreže kanala vanjskih opkopa na sjevernoj i zapadnoj strani koji su nekoć formirali veliku zvjezdastu formu Tvrđave. U tom vanjskom, sada potpuno razrušenom prstenu Tvrđave, na zapadnoj strani planiran je rekreacijsko - sportski centar s igralištima na obnovljenom zemljanom nasipu zapadnog ravelina, odnosno pojedinih kontragarda i lineta, smještenih između mreže obnovljenih kanala, a na sjevernoj strani u isto tako zamišljenom obnovljenom ambijentu mreže kanala težište je na projektu tri naoko jednake suvremene građevine (projekt arh. Antun Diklić) u vanjskoj formi i na mjestu kontragardi, ali sa različitim suvemenim sadržajima (Dom umirovljenika u sjeverozapadnoj kontragardi, prošireni prostori susjednog postojećeg dječjeg vrtića, odnosno škole u sjevernoj, te prostora za male sportove u sjeveroistočnoj kontragardi u središtu rekreacijskog centra Klasija.

Na temelju konzervatorske studije i projekta obnove (Zlatko Uzelac, Davorin Stepinac, Marijana Vojtić, Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba) 2009. g. iz temelja je obnovljena tvrđavska crkva sv. Ane, a tijekom 2010 dovršava se uređenje unutrašnjosti.

misao dana:
"Kada čuješ priče iz Evanđelja, primijeni ih na život svoj. Budi plemenit, drag prema ljudima. Budi otvoren i drugima nemoj nikada pristupati cinično. Zaljubi se u ljude! Ljudi su najveće blago koje imamo. Da, zaista, Advent je tome dokaz! Gospode, svaka duša nosi u sebi ljubav. Daj da ju otkrijemo! " N N


Svećenički i pastoralni advent – teološka meditacija

Došašće je vrijeme iščekivanja, nade koju je Bog neizbrisivo upisao u ljudsko srce. Sa svakim Došašćem po Riječi Božjoj dopire do nas poziv na obraćenje, novi život.

Čovjek je po svojoj naravi konačno i nesavršeno biće. Njegova vremenitost jest temelj njegova pitanja o vječnosti. Život postavlja pitanja na koja čovjek u vremenu ne zna dati potpune odgovore. Sveti Augustin kao cilj svih ljudi navodi želju za životom bez straha, koji se ostvaruje blaženim ispunjenjem njihove čežnje – „Nemirno je Bože srce naše dok ne otpočine u tebi.“ Slijedom toga stvarni život vjernik posjeduje samo u nadi, ne u zbiljnosti. Dakle, „rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena.“ (Wittgenstein)

Nada je dinamična, a ne statična stvarnost, napetost prema budućnosti, a ne mir u sadašnjosti. „Ona je rođena u točki proturječja, gdje se patnja, zlo i smrt susreću s budućnošću Isusa Krista koji je uskrsnuo“ (Moltmann).

Prema apostolu Pavlu vjera je temelj svake nade. Nada se odnosi na neko dobro, koje čovjek još ne posjeduje, koje se ne vidi. “Nada, koja se vidi nije nada, jer kako se može nadati onome što se vidi? Ali ako se nadamo onomu čega ne vidimo, postojano ga čekamo” (Rim 8, 24-25). Na drugome mjestu apostol Pavao ističe: “Vjera je jamstvo za ono, čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Heb 11,1).

U izvještaju o trima Kristovim napastima u pustinji nalazimo tri osnovne prepreke za ostvarenje čovjekove nade – uspjeh, pohlepa za vlašću, bogatstvo.

Kristov odgovor “biti u cijelosti nada i suosjećanje”. Čovjek je više nego sve ono što je u životu postigao i ostvario, više nego uspjeh!

Napasnik je htio da se najveći događaj u čovjekovu postojanju, utjelovljenje Boga, objavi narodu putem nasilja. Spasenje kao vlastito veličanje.

Krist nije htio neobično, na sebe je preuzeo neuspjeh, udario je putem prema križu, pa makar ga i Bog napustio. Htio je biti nemoćan i bespomoćan da bi u potpunosti ljubio i bio sama ljubav.

Htio je živjeti u svijetu siromaha, objaviti svakome što je ljubav kadra ako joj se potpuno predamo. Htio je pružiti dokaz bezuvjetne smionosti, strpljivosti i izvršena zadatka, krik nade. Nakon Kristova uskrsnuća život ne može “ne uspjeti” on je konačno podignut u preobraženo tijelo Spasiteljevo, postao je neizmjerno vrijedan, spašen za vječnu dovršenost.

Živimo u vremenu koje je obilježeno diktaturom relativizma, koje ništa ne priznaje kao konačno nego kao osnovno mjerilo priznaje samo ja i njegove želje (Benedikt XVI), etikom neoliberalizma, koja stvara privid potpune slobode, a gurnula je čovjeka u nemirne vode nesigurnosti i neizvjesnosti. Nikada kao danas čovjek se nije osjećao tako nesigurnim, izigranim i nezaštićenim. Ugrožena su mu osnovna prava, pravo na život i rad. Postao je žrtva tržišta i profita, sukoba organiziranih i neorganiziranih interesa. Ugoda, lagoda, dokolica, zarada postadoše suvremena životna filozofija. Strah od života, strah od starosti, život iznad vlastitih mogućnosti, sve to ljude čini frustriranim i zabrinutim a život krajnje nepodnošljivim.

Stoga se i pitamo da li čovjek doista može nešto očekivati od života, ili je odveć suvišan, nužno osuđen na neuspjeh, živjeti u besmislu i neizmjerno lutati poljima beznađa utopljeni u tugu prouzrokovanu nevoljama vlastitog života, bolešću, siromaštvom, strahom pred smrću, mržnjom, nepravdom, zavišću. U takvim slučajevima jedino što čovjek može proživljavati promatrajući svoj udes jest osjećaj apsurdnosti. Alberta Camusa u svome djelu “Mit o Sizifu” označava život apsurdnošću, djelovanje čovjekovo besmisleno jer ne vodi ničemu, ono što danas izgradimo, sutra se ruši. Sudbinu čovjeka oslikava u mitološkom liku Sizifa koji bezuspješno gura kamen prema vrhuncima, koji nadomak uspjeha gubi i ponovo kreće ispočetka. Stoga se moramo pomiriti s vlastitom situacijom, ne vodeći nikakvu brigu o budućnosti i apsurdnosti svijeta u koji smo bačeni, trebamo “prihvatiti okrutni i divni izazov apsurda”.

Kajati se zbog prošlosti, prepustiti se dosadi zbog sadašnjosti, živjeti u strahu zbog budućnosti – to bi nekako bio opis ljudskoga života.

Postoji li neki izlaz iz te krize, ima li još nade za našu budućnost? U “nadi” treba razlikovati nadanje koje izrasta iz postojećeg stanja, koje klija, od utopijskog nadanja koje može sličiti maštanju i željama (E. Bloch, Princip nade). Prema budućnosti treba stati sa svojom realnošću. Sveto nas pismo upozorava da budemo uvijek spremni na „odgovor svakomu koji od nas traži obrazloženje nade koja je u nama“ (1 Pet 3,15), a nada je manifestacija prisutnosti Božje ali i Božja apologija!.

Kršćanski Bog i njegove ideje nemaju mjesta u novom svjetskom poretku. To je znak našega vremena. Razočarani smo u Božju povučenost i skrivenost, rasrđeni zbog njegove šutnje i nemoći, zato i današnje vrijeme obiluje i cvijeta guruima koji otvoreno pokazuju svoju moć, koji imaju rješenja za sve probleme. No, Kristova moć se očituje u poslušnosti i ljubavi. Ne možemo se oteti dojmu da smo dionici „javnoga optimizma“ kojega nam serviraju političari kao jednu vrstu umirujućeg sredstva.

Optimizam je krepost jednoga novoga Boga i nove religije koja zagovara ravnodušan i bezbolan odnos prema Apsolutnome. On je zaogrnut ruhom obmane i lažne utjehe, a oslonjen je na očekivanja koja se neće ostvariti, stoga se mirimo s postojećim stanjem, očekujući da netko drugi učini sve za nas, a to je Bog.

U zabacivanju vrednota kršćanskog života njemački filozof Nietzsche je posebice bio okrutan prema pojmu nade. Nasuprot kršćanskom optimističnom pogledu okrenuo se prema antičkom grčkom nazoru koji nadu obrazlaže neutralno ili s omalovažavanjem. Tako se u djelu „Ljudsko, previše ljudsko“ pod oznakom nada, izlaže znamenita prispodoba:

»Pandora je donijela škrinju sa zlima i otvorila ju. Bio je to dar bogova ljudima, izvana lijep, zavodnički dar, prozvan i škrinja sreće. Tu su izletjela sva zla, živahna, poletna bića: otada pak ona kruže okolo i čine ljudima nevolje danju i noću. Jedno jedino zlo nije još izletjelo iz škrinje: tu je Pandora, prema Zeusovoj volji, zatvorila poklopac, te je tako ono ostalo unutra. Tako čovjek zauvijek ima škrinju sreće u kući i misli da je to čudo, kakvo blago u njoj posjeduje; jer on ne zna da je ona škrinja koju je Pandora donijela bila škrinja zala, te smatra preostalo zlo za najveće dobro sreće — to je nada. — Zeus je naime htio da čovjek, premda je tako snažno mučen drugim zlima, ipak ne odbaci život, nego da se nastavi mučiti uvijek iznova. Za to je čovjeku dao nadu: ona je u istinu najveće zlo od zala zato što produljuje muku ljudi.«

Prispodoba je prenesena bajka o Pandori iz grčke mitologije, s Nietzscheovim dodatkom i glavnom mišlju koja svjedoči o beznađu i tjeskobi suvremenoga svijeta u kojemu živimo.

U djelu „Homo viator“ Gabriel Marcel, kršćanski egzistencijalist razvio je pojam apsolutne nade. Riječ je o nadi koja transcendira svaki konkretni sadržaj i predaje se Bogu. Tako možemo pojam nade u Marcela promatrati u sklopu svojevrsne terapije koju je izveo iz dijagnoze problema suvremenoga svijeta. U razračunavanju s konkretnim problemima suvremenosti svijeta koji je narušen i razoren znanošću, tehnikom i ideologijom, rastvara se kao najugroženiji problem dostojanstvo i sloboda čovjeka. Pokazuje se da u posvemašnjem relativizmu vrednota nije moguće njihovo primjereno utemeljenje bez odnosa prema Bogu. Tako Marcel zaključuje da se u suvremenom tehničko-znanstvenom dobu nemoć i otuđenje čovjeka može riješiti jedino uvidom u misterij nade i vjere.

Izraz homo viator značenjski ukazuje na čovjekovu životnu zadaću u putovanju, hodočašćenju na putu egzistencijalnoga uzdizanja prema Bogu. Ključne su ljudske kreposti nada, ljubav i vjernost koje služe kao mediji uzdizanja, u njima čovjek ujedno doseže egzistencijalnu nadopunu svojega postojanja u svijetu.

Isus jest Bog ali utjelovljeni Bog. On želi biti „sličan nama u svemu osim u grijehu“ (Heb 4,15). Kristovim utjelovljenjem vječnost je posijana u vremenu. Vrijeme je čudesno pomiješano s vječnošću. Bog je ušao u povijest, vječno je posijano u prolazno (Nikola Berdjajev, Smisao povijesti).

Okrenemo li se prema budućnosti vidjet ćemo daje ona sažeta u sadašnjosti. No, budućnost nije nešto nepoznato, prijeteće, nego „Znam komu sam povjerovao“ (2Tim 1,12). Znam da je on stavio svoju ruku na mene i da me ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove (Rim 8,35). Nepobitna je činjenica da se cijeli život troši na osiguranje budućnosti. No kršćanin ne ide prema budućnosti ona dolazi k njemu. Ne treba za njom trčati. Naša budućnost je Bog. To bitno mijenja naše poimanje vremena i naš način života. Teolozi razlikuju između futurum i adventus. Futurum je budućnost sekulariziranog čovjeka, budućnost koja je velikim djelom plod našega nastojanja i truda. Adventus je budućnost kršćanskog čovjeka, budućnost koja dolazi, koju ne stvaramo nego nam se daje odozgo (W. Stinissen, Vječnost u vremenu).

Za one koji žele otkriti vječnost u vremenu najizvrsniji put je molitva. Današnje društvo, život pun stresa naprosto prisiljava čovjeka da se uhvati molitve. No u takvom ozračju ona gubi svoj pravi smisao te postaje kompenzacija (nadoknada za izgubljeno). Samo kontemplativna molitva razotkriva zrnce vječnosti u našim srcima ali i u srcima drugih ljudi. Često smo zaokupljeni vlastitom iluzijom da imamo strahovito mnogo posla. Nerijetko nas na rad potiču samo vlastite ambicije a ne revnost za Božju slavu i kraljevstvo. Bilo bi vrlo razborito često postaviti pitanje: „Zašto zapravo nešto činim?“ i dati što iskreniji odgovor. Da li bi se taj odgovor poklopio s Isusovi kojega nalazimo u Ivanovu evanđelju „Ne tražim vlastitu slavu“ (Iv 8,50)! „Nećeš to postići svojom borbom i zalaganjem, Rufine, nego molitvom“, rekao je sveti Franjo jednom svom sljedbeniku. Kad si sve predao u Božje ruke, kad Bogu dopustiš da čini što hoće na dobrom si putu ostvarenja vlastitog cilja, savršenstva za kojim težiš. „Svaka nutarnja bura i svako nezadovoljstvo dolazi otuda što sami nešto hoćemo“ (Meister Eckhart). Razlog našega mira mora biti spoznaja da Bog jest i da uvijek želi biti „causa prima“ (prvi uzrok ) našega djelovanja.

Riječi su Božje: „Bez mene ne možete ništa učiniti“ (Iv 15,5). Dakle, Bog i čovjek nisu nikakvi konkurenti. Bog ne želi čovjeka poniziti nego ga izvesti na svjetlo. Svako Božje djelovanje jest sudjelovanje. Bog djeluje preko nas i to djelovanje premašuje naše normalne mogućnosti. Premosnica između naše nemogućnosti i Božje svemogućnost događa se u činu vjere, a bit vjere sastoji se u tome da „prihvatimo Božje prihvaćanje“ (P. Tillich).

Pavao dva puta govori o važnosti iskorištavanja vremena. U poslanici Efežanima nalazimo njegove riječi: „Iskorišćujte vrijeme jer su ovi dani zli.“ (5,16), dok u poslanici Kološanima stoji zapisano: „Mudro se vladajte prema onima koji su vani! Iskorišćujte vrijeme.“ (4,5) Vrijeme se ne smije gubiti, mora ga se upotrijebiti pametno, otkupiti, osloboditi ga ropstva raspadljivosti i sebičnosti i staviti u službu ljubavi i time ga pretvoriti u vječni neprolazni život, jer ljubav je vječna. Jedina ljubav vrijedna svoga imena jest ona koja „hoće“ dobro drugoga. Ako zaboravimo sebe i radimo za drugoga, samim time i za Drugoga (Mt 25,40) vrijeme dobiva predokus vječnosti. Euharistija nas uči prinositi kruh i vino. Sve što se prinosi ostavlja područje raspadljivosti. Tajna neraspadljivosti jesu riječi „za tebe“ (predano, proliveno). Ili kako reče bengalski filozof Rabindranath Tagore (+ 1941.): „Ono moje postaje vječno što je dano Tebi.“ Kad sve prinosimo kao žrtvu ostavljamo raspadljivo vrijeme i tu se rađa beskonačno vrijeme.

Novi zavjet za vrijeme upotrebljava dvije riječi „kronos“ i „kairos“. Kronos je neutralno vrijeme (Postoji mit o grčkom bogu Kronosu koji proždire svoju djecu. Kod nas nije riječ o bogu Kronosu nego o satu koji guta vrijeme našega života). Kairos je pak prihvatljivo, ugodno, plodno ili korisno vrijeme. Kairos je posebna prilika, šansa koju nam Bog daje. Od kada je Bog postao čovjekom, u Isusu je s nama „u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20), te ga svakog trenutka imamo priliku susresti. Za kršćanina ne postoji „neutralno vrijeme“, kronos se u cijelosti pretvorio u kairos – milosno vrijeme (Milošću Božjom jesam to što jesam.… Milost Božja nije bila u meni uzaludna – sveti Pavao (1Kor 15,10).

Martin Buber (+1965.) pripovijeda o rabinu Mendelu od Kozaka kako je jedanput iznenadio mudrace, svoje goste, pitanjem: „Gdje Bog stanuje?“ Smijali su se: „Tako vi govorite, a svijet je pun Njegove slave“. On je sam kasnije odgovorio na svoje pitanje: Bog stanuje gdje mu dopustimo“. Buber dalje komentira: „Na koncu sve ovisi o ovome: hoćemo li dopustiti Bogu da uđe? Boga možemo uistinu pustiti samo tamo gdje se nalazimo, gdje živimo pravim životom“. Sadašnjost je stvarni život i susretište čovjeka i Boga, mjesto gdje odgovaramo na Božja očekivanja. Isus prigovara farizejima i saducejima da ne znaju protumačiti znakove vremena (Mt 16,3), plače nad Jeruzalemom „jer nije priznao određeno vrijeme kad ga Bog pohodi“ (Lk 19,44). Ne prepoznajemo pravo vrijeme jer radimo krive stvari u krivo vrijeme. Nije presudno kakve su tvoje zadanosti nego kako s njima postupaš. Vanjski okvir našega života, formiran nasljeđem, okolinom i okolišem, kao i sva naša ranija iskustva i stavovi ograničavaju našu slobodu i prisiljavaju nas na dosadnu jednoličnost. Dublje od vanjskog okvira nalazi se sloboda koja ti omogućava da sam izabereš (Sloboda nje ničiji samilosni čin nego dar Božji) kako ćeš odgovoriti na izazove vanjskog događanja. Tu nikada ne nalaziš na ograničenja.

Kod Boga nema nikad ničeg staroga („Evo činim nešto novo“ Izaija 43,19). Živjeti nije nikada „sačuvati“ nešto, živjeti je uvijek započeti! Evanđelje nas upozorava da ostavimo prošlost. Isus čovjeku koji mu je došao i rekao da će ga slijediti kamo god pođe, odgovara: „lisice imaju jame i ptice gnijezda, a Sin čovječji nema gdje nasloniti glavu“ (Lk 5,58). Sve što je ranije stvaralo čovjekovu sigurnost, bilo po sebi jasno, imati stan, siguran dom, može postati zapreka kada treba slijediti Učitelja. Drugome, koji želi otići pokopati svoga oca, Isus odgovara: “Pusti mrtve neka pokopavaju svoje mrtvace. A ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje“ (Lk 5,60). Zašto gubiti vrijeme na ono što je mrtvo, treba se okrenuti životu. Trećem kaže Isus: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje“ (Lk 5,62). Ne može čovjek započeti ništa novo ako je čvrsto vezan za staro. Sudbina naše prošlosti rješava se u sadašnjosti. A budućnost? Imamo li mi kakvu moć nad njom? Nekako nam uvijek izmiče, izvan naše vlasti. Gdje je više planova rizik je veći da budemo razočarani.

U Svetom pismu stoji zapisano: „Ne budite, dakle, zabrinuti za sutra. Sutra će se brinuti za se?“(Mt 6,34) Samo onaj tko je vjeran svojim danim obećanjima, vlada budućnošću. Malo ljudi vjerno slijedi svoje zvanje. Lakše je prepustiti se životu da te vodi nego ga sam voditi i tako determinizam živi skrovito ali žilavo u razmišljanjima, osjećajima i djelima mnogih. Dužnost je čovjeka ostati vjeran onome za što se jednom opredijelio. Ne radi se ovdje o ustrajnosti koja se iscrpljuje u izdržljivosti, izdržati u istom položaju ili situaciji i ne dati se pomaknuti. Riječ ustrajnost upućuje na riječ nepromjenjivost. Za razliku od ustrajnosti vjernost je uvijek navezana na ljubav. Sastoji se u neprestanom potvrđivanju ljubavi koju smo jedanput obećali Bogu. Vjernost unapređuje život i ne pozna mirovanje. Soren Kierkeggard, danski filozof, zaključuje da je vjernost pouzdan kriterij za procjenu kvalitete ljubavi. Bez zajedništva s Bogom koji u nama stanuje i na čiju sliku moramo biti i živjeti luda je smjelost obećati Bogu ljubav „zauvijek“. Ljubav je jedina snaga koja svećenika čvrsto drži ondje gdje treba stajati. A istinsko mjesto svećenika je u dvorani posljednje večere, kod pranja nogu, na Maslinskoj gori, pod križem. Biti novozavjetni svećenik znači „biti razapet s Kristom“ (Gal 2,19).

Za kršćane u konačnici postoji samo jedna jedina duhovnost: izlaganje vjere u nadi i ljubavi. (Hans Urs von Balthasar) Svećenik predočuje Božju utjelovljenu Riječ, tako da budem siguran da je ne koristi za svoje ciljeve, da joj ne oduzima snagu svojim psihološko-egzegetsko-demitologizirajućim tumačenjima.

Nesigurnosti i nesnalaženja mnogih svećenika u novonastalim zahtjevima službe doveli su do toga da smišljaju metode kako bi privukli na sebe pozornost ljudi, misle, ako ih ljudi odjednom čuju kako o Bogu govore jezikom svijeta da će ih ponovno slušati i razumjeti, ali to je neka vrsta manipulacije s Duhovima. Njihov govor obiluje pukom frazeologijom pod plaštem otvorenosti Crkve prema svijetu.

Blagopokojni papa Ivan Pavao II. citirajući riječi svetoga Ireneja – Gloria Dei vivens homo – živi čovjek slava Božja, na Veliki četvrtak 1996. godine piše svećenicima: “Naš životni poziv mora postati officium laudis - služba hvale. A ona sadržava neprestano otkrivanje istine, dobra i lijepa koje svijet prima kao dar od Stvoritelja, te ujedno otkrivanje smisla ljudske egzistencije“. A današnji papa dodaje: “Bog je jedino bogatstvo koji ljudi žele pronaći u svećeniku“ (Benedikt XVI, Misli o svećeništvu).

Svećenička duhovnost jest integrativni čimbenik svećeničkog identitete koja uključuje – biti čovjek, biti pozvan, posvećen i poslan od Boga. Svećenička duhovnost hrani se riječju Božjom, molitvom, poslušnošću Bogu i vjernošću Crkvi ( Mijo Nikić).

Govoreći o molitvenome životu svećenika Karl Rahner napisa: „Vjera današnjega svećenika jest vjera svećenika koji moli, a gotovo bi se moglo reći vjera mistično kontemplativnog svećenika ili je uopće nema!“ (Sluge Kristove: razmatranja o svećeništvu).

Odvojiti se, pobjeći u samoću, uživati u samodostatnosti vlastite duhovne izgrađenosti nije put koji nas otvara ni prema Bogu ni prema čovjeku. S pravom je Pascal rekao da se osoba vrlo lako demonizira kad se prebaci u duhovnu dimenziju koja ne prihvaća tjelesnost, emocije i društveni život, odnosno druge ljude. Prava duhovnost jest uvijek utjelovljena duhovnost, otvorena prema istini i zato ne bježi u iluzije, ne bježi od tijela, emocija, drugih ljudi.

Mnogi će danas predbaciti crkvenim službenicima da su religiozni, imaju osjećaj za sveto i božansko ali ne i duhovni. Na temelju masovnih medija stječe se dojam da je katolička Crkva sustav nepravde i seksualnih prijestupa. Svim ovim skandalima uprljana je odjeća i lice Crkve (J. Ratzinger, Veliki petak – Put križa 2005.) Ta spoznaja o ugroženosti i razaranju moralnoga ustroja našega društva trebalo bi nam biti poziv na očišćenje.

Osobe, koje Crkvu predstavljaju, ne samo klerici i redovnici, pače i vjernici, nisu više prihvatljivi u društvu koje ih na različite načine odbacuje i marginalizira u svakidašnjem životu. Pogreške Crkve (hijerarhije) vjernici osjećaju na svojim leđima, jednako Crkvu terete grijesi i propusti njezinih članova. Antiklerikalizam je, barem u nekim sredinama, posljedica povezivanja ili identifikacije Crkve sa opcijama političkih stranaka. Moralni osjećaj danas iščezava, religiozne vrijednosti izgubile su svoj značaj i identitet, čovjek (vjernik) slijedi trendove, pod utjecajem mass-media i javnoga mnijenja izgubio je osjećaj za grijeh, krepost i osobnu odgovornost.

Danas se više ne postavlja pitanje što misli ljudi Crkve. Već se ima u ruci prosudba o njihovu mišljenju čim ih se može smjestiti u odgovarajuću formalnu kategoriju: konzervativan, nazadan, fundamentalist, napredan, revolucionaran. Svrstavanje u neku formalnu shemu dovoljno je da se razračunavanje sa sadržajem učini nepotrebnim. Ovdje smo došli do stvarnoga žarišta: gdje sadržaji više nisu važni, gdje vlast preuzme čista prakseologija, sposobnost da se nešto izvrši postaje najviše mjerilo. Moć postaje kategorija koja vlada svime.

Sekularizacija je zahvatila područje religije u strogom smislu riječi, njezin sadržaj i vanjsku manifestaciju, ali i područje vjerskih institucija (Crkve) i osoba u njoj. Crkva kao institucija mnogima je, iznutra i izvana, danas postala nerazumljiva i neprihvatljiva. Smatraju je jednakom drugim društvenim institucijama – povijesnim, političkim, ekonomskim ili socijalnim.

Sve su to posljedice demokratizacije našega društva i pluralizam koji se odražava na idejnom, religijskom i kulturnom području. Nasuprot nekadašnjem homogenom društvu nastupa mnoštvo opcija, usred kojih se čovjek teško snalazi, još teže izabire i donosi odluku. Zato se mnogi prepuštaju relativizmu (Fides et ratio). Biti religiozan, pripadati određenoj vjerskoj zajednici slobodna je odluka pojedinca. Proces globalizacije zahvaća sve pore života, naročito društvena i ekonomska zbivanja. Suvremeni je čovjek individualist koji sve promatra i procjenjuje pod vidom osobnog mnijenja. On je osjetljiv i ljubomoran na vlastito dostojanstvo, slobodu i intelektualne sposobnosti. Ne podnosi da itko njemu osobno osporava ove vrijednosti. Kritičan je prema drugima, nekritičan prema sebi. Takvom čovjeku potrebno je pomoći da u dubini srca i savjesti otkrije Božje tragove, da ga Bog osobno zove i traži njegov odgovor.

Uloga Crkve i dužnost njezinih pastira definira Drugi vatikanski koncil u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu. Uloga je Crkve da „u Kristu obnavlja vrline i talente svakoga naroda“ (GS 58), a «dužnost svega Božjeg naroda,osobito pastira i teologa, da uz pomoć Duha Svetoga slušaju, razabiru i tumače razna mišljenja našeg vremena te ih prosuđuju u svjetlu Božje riječi» (GS 44). Sa kritikom suvremenoga doba mora ukorak ići i samokritika suvremenog kršćanstva koje se mora uvijek iznova propitkivati o tome kako ono samo sebe prihvaća imajući uvijek pred očima svoje izvorišne osnove (Spes salvi, 22). Čovjek treba Boga inače će ostati bez nade. Za aktualnog papu molitva je škola nade. Služi se riječima svetoga Augustina koji molitvu definira kao ostvarenje želje. Plod našega rada i nastojanja kao i sposobnost da ga obavljamo dolazi od molitve. Istinska molitva otvara čovjeka kako za Boga tako i za čovjeka.

Pitanje koje nam se cijelo vrijeme nameće jest - kako svećenik doživljava svoju službu u današnjim društvenim prilikama?

Opadanje vjerske prakse, kriza identiteta i društvena marginalizacija Crkve i svećenika unutar društvene zajednice, neuspjesi u pastoralnom radu te nove poteškoće sadašnjeg života probuđuju u svećeniku pitanja u vezi s vlastitim identitetom. Nalazi se pred opasnošću životne praznine, koja stvara psihološku i društvenu samoću te nesigurnost. Crkva nije više ono što je nekad bila i značila. Njezin autoritet slabi i smanjuje se. Čak i unutar crkvene institucije dolazi do određene polarizacije koja rađa napetosti: napredni - konzervativci, lijevi – desni, mladi – stari ..

Kao posljedicu toga dobili smo svećenika koji svjesno svoj poziv pretvara u zanimanje, djelatnost. Kao čovjeku Crkve bliža mu je profesionalnost nego duhovnost. U tom smislu on je službenik koji od vremena na vrijeme želi biti običan čovjek. Voli svoju službu, uredan je u izvršavanju svećeničkih dužnosti, sposoban je u obavljanju mnogih radova i kao takav dobro se osjeća u Crkvi, pa i u suvremenom pluralnom svijetu. Svoj posao prihvaća kao meneger, premda ne zanemaruje svoj duhovni život i njemu povjereno stado. Crkvena zajednica nije njegova preokupacija. Zato lako dolazi i lako odlazi sa župe. Živi i radi kao solista, voli biti slobodan i drugima pušta slobodu. Sposoban je i zapažen na u mnogim područjima, administrativnom, gospodarskom, pastoralnom koji su sastavni dio svećeničke službe. Sposoban je sudjelovati s drugima, no uvijek u nekoj distanci prema prevelikoj ovisnosti od drugih. Premda je demokrat, u određenim situacijama sam preuzima odluku. Voli živjeti s ljudima, sve ljudsko mu je blizu: radosti i tegobe života koje ništa ne uljepšava. Svećenici su svjesni da njihovi vjernici žive u takvom svijetu, kojeg treba poznavati i prihvatiti, ako želimo biti ljudima blizu. Kristova inkarnacija u svijet, u tadašnje povijesne i duhovne prilike mjerilo je za inkarnaciju svećenika u današnje prilike, za traženje vlastitog svećeničkog identiteta te njegovu blizinu čovjeku i svijetu.

Svrha za kojom svećenik ide u službi i životu jest slava Boga Oca u Kristu (PO 2). Njihova služba zahtjeva da se ne upriliče ovome svijetu, ali da u njemu žive, da ne budu obuzeti mentalitetom ovoga svijete nego da budu istinski svjedoci i pastiri. A to će doista i ostvariti ako ih na njihovom životnom putu budu resile kreposti – dobrota srca, iskrenost, karakternost i ustrajnost, uporno zalaganje za pravednost, uljudnost (PO 3).

Svećenik je prvi pozvan, da bude čovjek koji prima i meditira Riječ, da je mogne naviještati drugima. «Sit orator antequam dictor», kaže sv. Augustin. Potrebno je, stoga pomno razmotriti dimenzije tog služenja: teološku, moralnu, duhovnu, liturgijsku i pastoralnu, koja otvara i daje mogućnost za naviještanje riječi čovjeku u konkretnim prilikama.

Imamo puno pravo i dužnost gledati u budućnost, No, nismo proroci budućega, da bi mogli bez tračka sumnje i nesigurnosti sve predvidjeti. Ono što je u našoj moći, jest da radimo po najboljim ljudskim spoznajama i nacrtima, da očuvamo uvjerenje o Božjoj blizini u potpunosti svjesni da je Bog onaj koji vodi povijest čovjeka, čovječanstva i Crkve.

Naša je zadaća da produbimo postojeće i još vjernije tražimo nove načine, kako ljudima približiti evanđelje. Prvi i glavni evangelizator svijeta je Isus Krist. Njegovo je evanđelje najveći dar, darovan čovječanstvu. Stoga je na nama da ponajprije prihvatimo evanđeosku odgovornost – ne tražiti za sebe uvijek lakši put - u potpunosti svjesni da je vjera u Krista i moć njegove riječi temelj života i rada svakog kršćanina, napose svećenika


Svetac dana

Sv. Damaz I., papa


Najveći dio života proveo je u Rimu. Izabran je za papu nakon smrti pape Liberija 1. listopada 366. g. Bio je vrlo učen i sklon poeziji. Izvrsno je poznavao crkvenu povijest, a priznat je i kao autor crkvenih pjesama. Njegovo pjesništvo se očitovalo u sastavljanju mnogih hvalospjeva i epigrama u čast mučenika. Uklesani na kamenu u katakombama, ti stihovi svjedoče o štovanju mučenika već u prvim stoljećima kršćanske ere. Uveo je dvozborno pjevanje psalama (Ambrozijanski obred). Za svoga tajnika izabrao je sv. Jeronima, prezbitera iz Dalmacije, nadarenog pisca. Ohrabren od pape, Jeronim je preveo Bibliju s hebrejskoga na latinski. Taj prijevod, nazvan Vulgata, ostao je stoljećima službena verzija Biblije koju je Crkva priznavala. Papa je obnavljao i gradio crkve. Vodio je vrlo značajne radove u Vatikanu i obnovio brojne grobove kršćanskih mučenika. U to vrijeme u Milanu djeluje biskup Ambrozije, a na Istoku trojica velikih i svetih Kapadočana: Bazilije, Grgur Nazijanski i Grgur iz Niše. Njih trojica predstavljaju vrhunac kršćanske misli koji razliku triju božanskih osoba vide isključivo i jedino unutar božanstva. Postoji samo jedna bit, ali trojica nositelja. Jedan je Bog u tri osobe. To je učenje imalo velik utjecaj na rad i zaključke II. ekumenskoga sabora, a sazvao ga je u Carigradu 381. g. car Teodozije. Na Carigradskome saboru su potvrđene odredbe Nicejskoga sabora, osuđeno je arijanstvo i donesen je veličanstven proglas o božanstvu Duha Svetoga. Tako je nastalo nicejsko-carigradsko vjerovanje koje je ušlo u liturgiju prvo samo pri krštenju, a tek u VI. stoljeću postaje dijelom mise. U Bizantu ga je uveo patrijarh Timotej 517. g., u Španjolskoj učinio je to III. sinod u Toledu 589 g., a tek 1014. g., na zahtjev cara Henrika II., ulazi i u rimski obred. Papa Damaz je umro 11. prosinca 384. g. Pokopan je u crkvi sv. Lovre. Zaštitnik je od febrilnih bolesti te posebno od tifusa i paratifusa.

Malo odmori

Zagreb
- Jesi li posjetio koji puta Zagreb?
- Ne.
- Onda sigurno poznaješ moju sestru, jer nije ni ona.

Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za sve one koji trpe u svojoj osamljenosti, da sangom Duha svetoga osječaju u sebi Božju prisutnost.

svima vama želim miran i blagoslovljen današnji dan, vaš don Marin

ponedjeljak, 09.12.2013.

Upoznajemo " Ljepu Našu "

Dvorac Cernik smješten je u općini Cernik, u Brodsko-posavskoj županiji.

Na mjestu dvorca se u srednjem vijeku spominje tvrđava, prvi put 1372. godine. Cernikom vlada obitelj Deževački sve do dolaska Turaka 1536. godine. Za turske okupacije Slavonije, Cernik je sjedište cerničkog sandžaka i kadiluka u sklopu Bosanskog elajeta.

Nakon oslobođenja, prvi je vlasnik tvrđave krajiški pukovnik Maksimilijan Petraš, koji je 1707. stekao Cernik radi vojnih zasluga. Petraš je dao porušiti staru tvrđavu i sagraditi novi dvorac. Novi je dvorac sagrađen na temeljima starog zdanja, a ponovljen je i nekadašnji pravokutni tlocrtni oblik s četiri ugaone kule.

Godine 1753. od Petraša je dvorac kupio Marko pl. Marković, u čijoj će obitelji dvorac ostati sve do sredine 19. stoljeća. Obitelj Marković obnovila je dvorac u baroknom stilu 1756. godine, kako o tome svjedoči grb plemićke obitelji nad ulazom u dvorac i inicijalima tadašnjeg vlasnika Ignaca Markovića. Iako je dvorac zadržao prostornu koncepciju nekadašnje tvrđave, vanjska pročelja dobila su baroknu dekoraciju. Posljednjih 150 godina dvorac je često mijenjao vlasnike.


Cernik

Cernik je nastanjen od pradavnih vremena (neolitska naselja na brdu Slavči i u Cerničkoj Šagovini - Starčevačka kultura). U sklopu provincije Panonia Savia, Rimljani četiri stoljeća vladaju ovim krajem (rimski nalazi u Baćindolu i Podvrškom).

U povijesnim izvorima Cernik se spominje 1255. godine (Chernik Campus), a u pisanim dokumentima 1363., 1372., 1381., 1407., 1454., 1463. itd. kao posjed i utvrda slavonskih plemića Berislavića, Desislavića (Deževića) s pridjevkom Cernički. Godine 1514. plemićki posjed ima dvadesetak sela, a 1520. kraljevom poveljom postaje trgovište (godišnji sajam na dan sv. Franje).

Godine 1525. Ludovik II. potvrđuje Deževićima pravo nad novom utvrdom (Castrum novum Lehowacz alias Waskap in district Czernek). Godine 1536., zajedno s utvrdama u Šagu, Gračanici i Podvrškom, Cernik pada u turske ruke. Postaje jako tursko uporište, trgovačko, obrtničko i vjersko središte i sjedište sandžakata. Konačno je oslobođen 1691. godine. Nakon reokupacije cerničkim posjedom i utvrdom upravlja Carska komora. Od 1707. g. u vlasništvu je baruna Maksimilijana Petraša, a od 1753. potpukovnika Marka Markovića čiji sin Stjepan utvrdu prepravlja u barokni dvorac. Od 1798. g. vlastelinstvo mijenja gospodare (Carion, Tarnoczy, Müller, Colloredo, Bomballes, Tcharner, Strickler i dr.). Godine 1917. posjed i dvorac dolaze u ruke obitelji Kulmer. Nacionalizacijom 1946. godine, grof Aleksandar Kulmer gubi vlastelinstvo Cernik i barokni dvorac.

U ranom srednjem vijeku Cernik je središte prostrane župe od Save do Psunja u Pečuškoj biskupiji. U predtursko vrijeme ima pet katoličkih crkvi: u Zapolju, u groblju u Novoj Gradiški, na starom cerničkom groblju, na brdu Slavči, kod kapelice Sv. Roka. U vrijeme turske okupacije franjevci okupljaju katolike izvan Cernika, kod jedne lipe gdje će kasnije izgraditi kuću (hospicij) a potom i drvenu crkvu na mjestu današnje crkve sv. Leonarda. Godine 1623. cernička je župa u sastavu veličkog samostana. Godine 1726. postaje samostalna župa sv. Petra apostola.

Od 1728. gradi se franjevački samostan i drvena crkva sv. Petra. Godine 1736. počinje gradnja nove zidane crkve, a 1751. g. podiže se i zidana crkva sv. Leonarda. Do 1757. cernička župa pripada Bosni Srebrenoj, do 1900. provinciji Ivana Kapistrana, a od 1900. provinciji sv. Ćirila i Metoda. U cerničkoj je župi sedam filijala, a župa pripada Požeškoj biskupiji.

Cernički kraj pogodan je za razvoj stočarstva, vinogradarstva, voćarstva i proizvodnju zdrave hrane. Još u turskom vremenu bio je poznat po kvalitetnom maslu, voću i vinu. Nakon reokupacije na vlastelinskom posjedu razvija se upravo takva proizvodnja te ručna izrada cigle, građe, šindre, vapna za potrebe obnove utvrde i gradnju crkvi. Polovicom 19. st. unapređuje se proizvodnja drvene građe, daske, dužice, kamena, vapna, opeke, crijepa i rakije uvođenjem parnih postrojenja. Francuz Carion 1864. godine proizvodi milijune komada dužice, daske i piljene grade u šumama oko Cerničke Šagovine. Otvaraju se rudnici lignita i pogon za preradu mineralnog ulja u Baćindolu 1859. Tu je prvo postrojenje za bušenje i preradu nafte u Hrvatskoj.

Početkom 19. st. Cernik je jako obrtničko mjesto pa 1826. Obrtni zbor okuplja više desetaka kolara, bačvara, tesara, zidara, stolara, lončara, remenara, obućara, staklara, krojača, mlinara i dr. Krajem 19. i početkom 20. st. Cernik postaje industrijsko središte ovog dijela Slavonije; otvaraju se industrijski pogoni koje pokreće parni stroj, grade se šumske željeznice, otvaraju novi ugljenokopi i tvornice. Godine 1879. radi vlastelinska Tvornica žeste, godine 1897. Kemijska tvornica Huge Blancka, oko 1900. Paropilana Marijevac sa Tvornicom drvene galanterije u Cerniku i Tvornicom namještaja E. Stricklera u Novoj Gradiški. Rade i mlinovi na vodu i paru u Cerniku i Baćindolu te parni pogoni za proizvodnju opeke i crijepa. Sve to je nestalo tijekom I. i II. svj. rata pa općina Cernik danas nema nijedan industrijski pogon.

Dvorac Cernik sagrađen je početkom 18. stoljeća na temeljima stare tvrđave. Današnji barokni izgled dobio je za vrijeme plemenitaške obitelji Marković 1756. godine. Franjevački samostan i crkva sagrađeni su 1730. godine, također u baroknom stilu, a stoljećima su središte kulture Cernika.

Vjerska i obrazovna djelatnost franjevaca ostavila je dubok trag u svekolikom razvoju Cernika. U 18. st. u samostanu djeluje latinska i gramatička škola u kojoj se poučavaju budući svećenici. 1741. ovdje se školuje M.A. Relković, hrvatski prosvjetitelj (Satir). Do otvaranja prve pučke škole 1859. pri samostanu se školuju budući šegrti. Sve je ovo bila podloga za utemeljenje DVD-a 1885., HPD "Tomislav" 1905., Hrvatske čitaonice 1908., Prosvjetnog i dobrotvornog društva "Seljačka sloga" 1925., NK "Mladosti" 1948., itd.

Danas u Cerniku postoji Osnovna škola "Matija Gubec", koju pohađaju i učenici iz okolnih naselja.

15. travnja 2004. otvorena je Biblijsko-arheološka izložba u cerničkom franjevačkom samostanu, a u njezinom stalnom postavu nalaze se brojni arheološki ostaci s područja biblijskih zemalja, od prethistorije do turskog razdoblja, kao i predmeti vezani uz svakodnevni život tih krajeva. Usto, izložba u svome postavu ima i niz izdanja Biblija, od replika najstarijih rukopisa na izvornim jezicima do primjeraka hrvatskih prijevoda biblijskog teksta.

Spomen na oca Zvjezdana Linića

Fra Zvjezdan Linić rođen je 1. ožujka 1941. u Svilnom, malom primorskom mjestu ponad Rijeke.

Nakon osnovnog školovanja u rodnom kraju, srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje te poslijediplomski studij nastavio je u Samoboru, Zagrebu, Innsbrucku, gdje je doktorirao, te u Parizu gdje je specijalizirao liturgiku.

U Franjevački red – u Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda – stupio je 1958. godine. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1967.

Svećenički je djelovao na Trsatu u Rijeci, Karlovcu, Novom Sadu, Osijeku i na Kaptolu u Zagrebu, te od 1997. godine u kući susreta „Tabor“ pri franjevačkom samostanu u Samoboru.

Tijekom svoje svećeničke službe osobito je rado – na sve prikladne načine – naviještao Evanđelje, propovijedajući redovito, k tome i jednako rado i zanosno, i radnim danom i nedjeljom i blagdanom.

U godinama svećeničke službe u Osijeku počeo se uključivati u karizmatski pokret te je jedan od njegovih prvih pokretača i najpostojaniji voditelj u našim krajevima. Po dolasku u Zagreb, u Franjevački samostan na Kaptolu, od konca 1981. godine, uz pastoralni i vjeronaučni rad s mladima, te vođenje molitvenih skupina, predano je i uporno nastojao oko uvođenja vjernika svih dobi u dublje iskustvo susreta s Kristom te oko njihovog poticanja da sve vjerodostojnije i hrabrije žive svoju vjeru i u Crkvi i u svijetu. U crkvi svetog Franje na Kaptolu te mnogim drugim mjestima i u domovini i u inozemstvu održao je mnogobrojne seminare duhovne obnove u kojima je sudjelovao velik broj vjernika.

Već od 1982. godine, kad mu je povjereno vodstvo mjesnog bratstva Franjevačkoga svjetovnog reda na Kaptolu, posvećuje se osuvremenjivanju i jasnijem određenju Franjevačkoga svjetovnog reda u našim krajevima, i to na svim razinama, te se Franjevački svjetovni red u nas razrastao zahvaljujući umnogome njegovom žaru i poduzetnosti te njegovim poticajima.

Od druge polovice osamdesetih godina prošloga stoljeća pokrenuo je sustavno uvođenje u vjeru odraslih te je pod njegovim vodstvom katekumenat prošlo više stotina osoba.

Od dolaska u Samobor do kraja se posvetio vođenju duhovnih vježbi i seminara duhovne obnove ponajprije u kući susreta „Tabor“, ali i diljem domovine te u inozemstvu (ponajviše u Europi, ali i u Americi i Australiji).

Objavio je niz knjiga duhovnog sadržaja, najvećim dijelom u nakladi Teovizije i biblioteci „Brat Franjo“ Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Objavio je i velik broj članaka i razgovora u mnogim vjerskim, ali i svjetovnim listovima i časopisima. Od početka devedesetih godina prošloga stoljeća sudjelovao je u emisiji „Duhovna misao“ Prvog programa Hrvatskog radija, a potom i u drugim radijskim i televizijskim emisijama, napose na Hrvatskom katoličkom radiju i Radio Mariji. Niz je godina svake nedjelje slavio svetu misu koju su prenosili na radijskom programu.

U jednom razdoblju, devedesetih godina prošloga stoljeća, održavao je nastavu iz Liturgike na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Svoju životnu usredotočenost na euharistiju, na sakramentalnu Božju prisutnost, i duhovnost neposrednosti koja svoje žarište ima u euharistiji, životno je upisao u duše nebrojenih te zapisao u knjizi „Da radost vaša bude potpuna: Sakramenti – znakovi Isusove trajne i vjerne blizine i ljubavi“ u nakladi Glasa Koncila.

Fra Zvjezdan Linić bio je postojan i vjerodostojan svjedok Božje blizine, poticatelj na život u Božjoj blizini. Poticao nas je ne samo na život u odnosu s Bogom, nego upravu u dodiru s njim. Ohrabrivao nas je da u tome nađemo svoje životno određenje, bez obzira na vrijeme u kojem živimo: jer svako je vrijeme na svoj način nesklono onima koji žive zagledani u Boga, zaneseni Božjim.

I dok nas je poticao da svoju vjeru živimo hrabro, nije nas upućivao mimo svijeta, kamo li protiv svijeta. Premda je u svemu isticao duhovno, materijalno nije smatrao manje vrijednim. Poticao nas je da duhovnost živimo u konkretnostima naših života. Pamtim kako je svojedobno u jednoj svojoj propovijedi s naglašenim žarom rekao da bi Isus – da danas prolazi zemljom – u svojim prispodobama iznosio slike iz današnjeg svijeta, služio se prizorima i detaljima s naših gradskih ulica.

U sakramentima, u podjeljivanju sakramenata bilo mu je posve naravno uključiti dodir. Odmak je shvaćao kao govor neusklađen sa sakramentalnim.

S povjerenjem je i otvorena srca išao ususret ljudima – i prema dobrima i prema onima koje je iz različitih razloga bilo teže označiti takvima, i prema jakima i prema slabima, i prema hrabrima i prema uplašenima. Išao im je ususret naviještajući im, donoseći Isusa u njihov život. Pritom je uvijek imao povjerenja u Boga prisutnoga, da je on taj koji čini život novim.

U njemu je kroza sve godine njegova života uvijek bilo živo nešto dječačko, bezazleno i radoznalo, svježe i radosno. Bio je vedar, šaljiv, i nije se ustručavao šaliti se i na svoj račun. Nikada ga nisam čuo da je ikada o svom subratu rekao ijednu nelijepu riječ. Uvijek je iznova predanošću i požrtvovnošću nadjačavao svoju iscrpljenost. Za sebe je ostavljao tek mrvice vremena.

Znao je zastati začuđen, zbunjen mlakošću onih koji se pozivaju na Boga. Njemu je Božji govor u svemu bio razgovijetan. I nikada nije pomislio da je u svojoj službi učinio dovoljno. Svoj je život živio kao nikad dovoljno dorečen odgovor Ljubavi kojom je ljubljen, Ljubavi koja ljubi svakoga čovjeka.

Njegovu svećeničku službu osobito izrazito obilježavaju postojanost i žar te posvemašnja – upravo svakodobna – otvorenost i pristupačnost svakome u potrebi. Okrivajući bliskog Boga mnoge je uputio u život u Božjoj blizini. Mnogi su mu, mnoge obitelji, zahvalni za njegovu uključenost u njihove živote, za njegovo životno bogoslužje


Božićna poruka nama

Za Franju, bez Isusa Krista, Bog je za čovjeka nedohvatljiv; Bog se isključivo u njemu objavljuje; Isus je govor kojim Bog govori ljudima; on je Riječ Očeva.

Bog sebe izražava u našoj i po našoj ljudskoj krhkosti, po siromaštvu i trpljenju; time je spojeno nespojivo: Bog je ponizan i jedino tako Svemoguć; on je uvijek Manji i jedino tako uvijek Veći; on je slab i jedino tako Jak; on je umirući i jedino tako Živ i Istinit; on je krhki i jedino tako Neslomivi. Franjo živi od toga paradoksa vjere: “On nam je ostavio primjer da i mi slijedimo njegove stope.” (1 P 1; Spisi, 53).

Nije moguće prebrzo preletjeti ovaj paradoks vjere. Obzorje na kojemu se pojavljuje Bog zove se poniznost. Ako čovjek ne traži u tom smjeru, neće nikada susresti Boga. Franjo upućuje na to obzorje riječima, ali isto tako i znacima i cijelim svojim životom: Utjelovljenje, Siromaštvo, Križ, Euharistija, oblici su Božje poniznosti; to su obrisi obzorja na kojemu Bog dolazi čovjeku.

Prema tome u tajni Božića, malog djeteta, jaslica Franjo osluškuje evanđeoske riječi na poniznost. Zaustavi se i ti pred jaslicama i osluškuj. Čut ćeš riječ, čut ćeš poruku. Jer, Isus svakome govori. Pitanje je jedino koliko imamo uši da čujemo, oči da vidimo. Isus ti i danas govori:

Zagledaj se u jaslice. Osjeti što se to dogodilo prije više od 2.000 godina u Betlehemu. Nemoguće je da ti taj prizor ne progovori. Slušaj pažljivo.

Postao sam djetetom. Postao sam čovjekom. I to je volja moga nebeskog Oca. Jer, On je tako ljubio svijet da je Sina svoga dao. Dogodilo se Utjelovljenje. Prepoznaj u tome svekoliku moju poniznost. Postao sam čovjekom. Shvati to u svjetlu svih svojih iskustava sa sobom i s drugima. Ja sam želio biti u svemu vama jednak osim u grijehu. Želim da me prepoznaš u svakom čovjeku. Jer ono bitno što čovjeka čini čovjekom tajna je i moga bića, moje osobe. Htio bih da u svakom čovjeku otkrivaš moje crte, moju prisutnost. Htio bih da moje Utjelovljenje ispravi tvoje poglede na ljude. Svi su ljudi moja braća, tvoja braća. Ako i ima zla u svijetu, ipak je čovjek u cjelokupnoj tajni stvaranja neizreciva vrijednost. Postao sam čovjekom da i ti budeš autentično ljudsko biće. Neka te moje Utjelovljenje oplemeni. Otkrij biser života u tajni svoje osobe, jer sam radi tebe postao čovjekom. Otkrivaj vrijednost ljudi oko sebe, jer sam radi njih postao čovjekom.

Postao sam djetetom. Dijete je nejako, krhko, slabo. Ono je upućeno na druge. Dijete ne može bez majke, bez oca. Dijete živi od ljubavi drugih, najbližih. Zato dijete može biti smireno i sigurno u naručju oca, na grudima majke. Tako sam i ja počivao na grudima svoje Majke, bio upućen na Josipovu zaštitu. Dijete ne vodi brigu o planovima, nesigurnostima i tjeskobama svojih roditelja. Ono se prepušta ljubavi. Dijete se ne pravi važno. Njegov je otac velik i jak i snažan i sve može.

Postani djetetom. Budi malen. Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Tek s povjerenjem djeteta moći ćete shvatiti i osjetiti svu ljubav nebeskog Oca. Tek se kao djeca možete prepustiti njegovom krilu. Neka nestane u vašim srcima straha. Ne bojte se: dragocjeni ste u očima moga nebeskog Oca. Postao sam djetetom da vam pomognem da i vi budete kao djeca, da osjetite onu ljubav koja može usrećiti.

Božić je: to je blagdan moga rođenja. To je dan kad sam postao čovjekom, kad sam postao djetetom. Budite i vi dovoljno maleni da služeći u ljubavi usrećite sve oko sebe. Moja poniznost neka potakne i sve vas na poniznu i strpljivu ljubav. Moje služenje neka vam otkrije ljepotu života za druge, služenja drugima.

Postani i ti čovjekom, čovjekom za druge, čovjekom plemenitosti i dobrote. Postani i ti djetetom, jer čovjek se uvijek može nanovo roditi ako je i star: snagom Duha Svetoga. Postani djetetom nebeskog Oca koji te uvijek jednako ljubi.

Fra Zvjezdan Linić


Svjedočanstvo: Kako mi je fra Zvjezdan pokazao put do Krista

Čak i kada nisam redovito išao u Tabor – znao sam, tamo se događaju nevjerojatne stvari i spašavaju se ljudski životi

Patera Zvjezdana upoznao sam negdje u rujnu 2002., kada su me odveli kod njega. Da, odveli. Jer, ako niste znali, Zvjezdanu Liniću su ljude vodili – ljude koji više nisu znali što bi sa sobom, ljude kojima je ovisnost napravila pakao od života, ljude koji su na bilo koji način bili spremni primiti Isusa u svoje srce. I ja sam bio spreman, a moja prijateljica sa posla to je prepoznala i odvela me kod Zvjezdana, u Tabor. Inače, i njoj je Zvjezdan spasio život i dušu, na način da će mu ona biti zahvalna zauvijek.

Taj prvi put u Taboru sam proveo jedan dan. Ne sjećam se puno detalja, osim jednog kojeg neću zaboraviti nikada. Bilo je to u kapelici Tabora, prekrasnom jednom svetištu. Upravo je završilo polaganje ruku i zaorila se neka pjesma, ne sjećam se više koja. Zvjezdan je širio ruke u molitvi i smijao se tako iskreno i poput djeteta, da nisam mogao skinut pogled s njega. I nisam skidao pogleda sve dok se i ja nisam počeo zajedno smijati s tim fratrom, „ujakom“ kako bi rekli mi iz Bosne, a osmijeh s lica mi nije silazio iduća tri sata. Nisam se mogao prestati „smijati od smijeha“, kako kaže jedna pjesma, od radosti koja mi je duboko prožela srce. Radosti spasenja. Možda se toga dana nije sve promijenilo u mom životu, ali definitivno više ništa nije bilo isto. To je bio početak mog puta prema Bogu, onoga kojeg više nikada neću prekinuti.

Kasnije sam u Taboru proveo četiri dana na jednom seminaru, ali nakon toga nisam više tamo prečesto dolazio. Jednostavno, osjetio sam kako se tamo dogodilo ono što je bilo potrebno. Bog mi je preko svoje Riječi i preko svog sluge Zvjezdana dodirnuo srce, umirio ga i spremio za sve ono što ga čeka, ono što danas traje. To više nije bila moja priča. Ali, uvijek sam znao da se u tom samoborskom Taboru događaju prekrasne stvari, da Isus preko svoga Zvjezdana spašava one koji su bili na dnu, sve one koji su Ga bili spremni primiti u svoj život. I tu je bio taj Zvjezdan, sa svojom istinskom franjevačkom duhovnoću koja je istodobno bila pravom duhovnom i emotivnom „revolucijom“ i dubokom ukorijenjenošću u tradiciji, u crkvenosti. U Tabor su ljude vodili da ih se spasi.

Pamtim još jednu posebnu sliku Zvjezdana Linića. Kada sam bio na četverodnevnom seminaru, najteže su mi padala ta ustajanju u zoru, odlazak na Svetu misu. Bilo je u totalnom neskladu s mojim tadašnjim načinom života kada sam rijetko uživao u jutrima. I digao sam se tako i polusklopljenim očima pogledao kroz prozor sobe gdje smo bili smješteni. Vidio sam vani Zvjezdana kako se skoro poskakujući približava zgradi, maše onim užetom kojeg franjevci imaju oko pojasa i pjevuši nešto sebi veselo u bradu. Tada sam sebi obećao kako ću učiniti sve što mogu da upoznam razlog zbog kojeg taj čovjek veselo skakuće u izmaglici prohladnog jesenjeg jutra. Hvala ti Zvjezdane, što si mi pomogao upoznati Isusa Krista.

Goran Andrijanić

Hvala i slava našem ocu Zvjezdanu, Oče zvjezdane, moli s nebesa za nas smrtnike, sada si pred prijestoljem Božjim, gledaš licem u lice onoga kome si vjerno služio ovdje na zemlji moli za naš narod, da rastemo miru i svetosti. moli za nas oće Zvjezdane.

Vaš don Marin

misao dana;
"Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!" (Mt, 3,3)



meditacija dana:
Zamislimo da grijeh ima miris. Zbog naravi grijeha pretpostavljamo da bi to bio neugodan miris. Budući da smo svi mi grešnici, grijeh bi se osjećao na svakom koraku. To bi uistinu bilo strašno. Morali bismo hodati sa zaštitnim maskama. Ipak, na našu sreću nije tako. Naš nas je Stvoritelj zaštitio od takvih neugodnosti. Zaštitio je našu nutrinu od očiju znatiželjnika. Što se u našim dubinama događa zna onaj kojemu pripadaju i njihov Stvoritelj.
Ponekad i samog vlasnika njegove dubine zbunjuju pa može reči zajedno sa sv. Pavlom: „Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego ono što mrzim- to činim.“ (Rim 7,15)
A pokušati shvatiti upoznati svoje dubine, ali bez pomoći Duha Svetoga koji sve proniče to je isto kao kad bismo zaronili u dubinu mora s namjerom istraživanja, ali bez potrebne opreme, bez kisika...U tom slučaju izložili bismo svoj život smrtnoj pogibelji. Isto je tako pogibeljno uranjati u vlastite dubine bez Onoga koji ih jedini može razumjeti. Zar nam nije Isus obećao pomoć - Duha Istine, koji će nas upućivati u svu istinu (usp. Iv 16,13). I ne zavaravajmo se nema spoznanja istine bez Duha Istine. I stoga ne unajmljujmo nikakve „duhovne poduzetnike“ koji nam obećavaju spoznaju istine, koji nam svojim „građevinskim metodama“ obećavaju „poravnavanje“ svih staza u našim dubinama. Istina, oni poravnavaju, točnije ruše sve pred sobom i čupaju nam korijene koje vučemo još iz 7 stoljeća i uistinu pripravljaju put, ali kome? U ovo vrijeme priprave za dolazak Onoga koji je htio biti Emanuel-s nama Bog, snagom Duha Svetoga uđimo u svoje dubine otkrijmo i poravnajmo sve „gore“ naše oholosti, uočimo sve praznine, koje su manjak ljubavi prema bližnjima i neka po božićnoj ispovijedi naša pustinja procvjeta, nek' put Gospodinu bude pripravan!



„Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“

Od vremena do vremena s pravom postavljamo pitanje: kako da­lje i što nam je činiti da bismo ispunili svoje životno poslanje i ostvarili planove koje smo si zacrtali u obitelji, u zvanju, u poslu, u društvu? Vrijeme u kojem živimo je vrijeme velikih izazova za nas kao ljude i kao kršćane. Kome vjerovati u vremenu u kojem ima tako malo povjerenja u čovjeka, u ljude i u institucije? Kako u takvom vremenu postati ili ostati čvrst i svojim načinom života pokazivati put prema Bogu? Evanđelist Matej započinje svoje evanđelje ili radosnu vijest s Ivanom Krstiteljem. Ivan Krstitelj je osoba koja spaja staro i novo, Stari i Novi zavjet. Odmah na početku evanđelja je prisjećanje na Drugog Izaiju, na proroka koji s Bogom gleda prema naprijed, prema budućnosti. Prorok Izaija je davno prije Ivana Krstitelja tješio svoj narod podsjećajući ga da će doći bolja vremena: »Glas viče u pusti­nji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!« (Iz 40,3). Ivan Krstitelj je jedan od onih koji treba prokrčiti put, koji treba pokazati kako dalje i što je čovjeku činiti na putu prema Bogu. Ivan Krstitelj je prorok. Mjesto događaja je pustinja. Zanimljivo je da se prema evanđe­listuMateju početak navještaja Radosne vijesti događa u pustinji. Pustinja je mjesto na kojem čovjek teško može sam preživjeti. No, to je ujedno mjesto gdje čovjek može osjetiti potpuno Božju blizinu. U pustinji je Bog govorio svome narodu. Pustinja je mjesto u kojem se, prema vjerovanju Židova, čovjek može susresti s Bogom licem u lice. U pustinji se Ivan Krstitelj pripremao za svoju službu proroka. Da bi čovjek mogao biti Božji poslanik u ovome svijetu, mora se pri­premati za tu zadaću. Tako je bilo i s Ivanom Krstiteljem. Evanđelist opisuje Ivana Krstitelja kao čovjeka obučena u posebnu odje­ću, koji se hranio posebnom hranom - skakavcima i divljim medom. Nakon što je proveo u pustinji određeno vrijeme i živio specifičnim načinom života, on je spreman za svoje poslanje. Temeljna poruka njegova propovijedanja bila je: obratite se, ispovjedite svoje grijehe i nakon toga se krstite. Prije nego što će učiniti vanjski znak krsta, Ivan poziva na obraćenje, tj. na temeljnu promjenu načina života. Ljudi su dolazili u rijeku Jordan, u kojoj su ispovijedali svoje grijehe, a nakon toga ih je Ivan krstio. Istodobno, Ivan Krstitelj pokazuje glavnu značajku proroka. On sve to ne čini zbog sebe i svoje slave. On kao istinski prorok pokazuje na onoga koji ima doći, na većega od sebe. »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim« (Mk 1,8). Ljudski gledajući, Ivan Krstitelj je na vrhuncu svoje slave: ljudi ga okružuju, dolaze čuti njegovu poruku, podvrgavaju se njegovu obredu krštenja na Jordanu. U takvim trenucima, na vrhuncu svoje moći Ivan Krstitelj 'pokazuje put prema Drugome', prema onome zbog kojega on sve to čini - prema Isusu iz Nazareta. Iz takvog stava proizlazi glavna značajka proroka: upućivati ljude na Boga, a ne na sebe i svoje interese. Proroci su ljudi koji 'pokazuju put prema Bogu'. Glavna misao 2. nedjelje došašća glasi: pripravite put i gradite ceste prema Bogu. Prorok Izaija u 'knjizi Utjehe' to čini na svoj način. On najprije do­nosi Božju poruku riječima: »Tješite, tješite moj narod« (Iz 40,1)... recite mu da će se ropstvo dokončati, a krivnja biti okajana. Nakon toga dolazi prorok kao posrednik između Boga i ljudi. Prorok pozi­va: pripravite put Gospodinu, poravnite staze, krivudavo neka se izravna, hrapavo neka se izgladi... Prema proroku Bog je spreman učiniti svoje. No, i čovjek treba učiniti svoje, jer «Evo Boga vašega» (Iz 40,9). Kako 'poravnati put' i 'otvarati nove putove' prema Bogu? Kako 'graditi put prema Bogu' ako ne znamo gdje se nalazi? Kako 'krčiti' putove prema Bogu koji su zatrpani raznoraznim zaprekama: nanesene nepravde, svađe, ljubomora, krivnja, teškoća u opraštanju? Put i putovi prema Bogu nisu nikada jednosmjerna ulica. S druge strane stoji uvijek netko tko me čeka. S druge strane stoji svjetlo koje je možda u ovom trenutku jako daleko i jedva ga vidim. U tre­nucima kada počnem krčiti putove, a posebno nakon što provedem neko vrijeme na putu, svjetlo s druge strane će biti sve jače, a meni će biti sve lakše nadvladavati razne prepreke. S druge strane puta je, prema proroku, onaj koji nas tješi i istodobno poziva da se odvažimo 'krenuti na put' premda ima dosta prepreka. Prorok Ivan Krstitelj je još konkretniji. On poziva na obraćenje i stvarnu promjenu života. Ivan nije čovjek koji govori: to i to trebate činiti i tako i tako se trebate ponašati. On je čovjek-prorok koji je najprije pokazao svojim načinom života što treba činiti i kako se treba ponašati. Za Ivana je obraćenje konkretni korak u životu. On čini i govori, pokazuje i poziva. Ivan je svjedok i glasnik koji opominje. Vrijeme adventa ili došašća je vrijeme iščekivanja susreta s onim koji se kao svjetlo nalazi na drugom kraju puta. Adventski čovjek je onaj kršćanin koji na početku došašća kreće na put i pokušava u svo­jem životu nadvladati zapreke. Na tom putu prema 'Svjetlu' ima i u ovo naše vrijeme mnogo za­preka, kojih možda nismo ni dovoljno svjesni. Način života i potro­šački mentalitet često nas stavljaju pred velike kušnje i izazove. Za nas kršćane je sasvim sigurno važnije kako živimo i kako ćemo organizirati proslavu došašća i onda Božića u našim obiteljima. Da bismo se mogli istinski kao adventski ljudi pripremiti za pro­slavu Božića, učinimo ono na što nas poziva Ivan Krstitelj: poravnaj­mo put prema Bogu u sakramentu pomirenja


Svetac dana

Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije

Ovaj blagdan se često zamjenjuje s događajem kada je Marija začela Isusa, radi se o dvije različite pojave. Prema dogmi, Marija je začeta na normalan biološki način, ali njenu dušu je stvorio Bog u vrijeme njezina začeća
Za ovaj marijanski blagdan mogli bismo reći da je lijep i nepoznat. Ni mnogi “bolji” kršćani ne znaju sadržaj blagdana, ne znaju reći što se tu zapravo slavi. A oni koji “sve znaju” obično ga “tumače” po svom (ne)znanju.

I jedne i druge zbunjuje prije svega ime blagdana, sastavljeno od dviju riječi: “bezgrešno” i “začeće”. Začeće novog čovjeka je čudesni događaj, crkveno bismo rekli trenutak ljudske suradnje s Bogom u stvaranju novog bića, veličanstveni trenutak.

Bezgrešnost i grijeh su, jasno, krajnje suprotnosti, dvije inkompatibilne stvarnosti.

S tim malim uvodom i predznanjem možemo ukratko reći, što znače izrazi i ime blagdana “Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije”. Znači crkveni nauk da na Mariju nije prešao, istočni (od glagola “isteći”), praroditeljski grijeh. Bog ju je od “istočnog grijeha” sačuvao već u krilu njezine majke Ane i to zato što je nju (Mariju) tako unaprijed odabrao da bude majka Isusu Kristu. Radi se, dakle, o jednoj duhovnoj stvarnosti, kažemo, otajstvu, i članku vjere. Teologija nastavlja da Marija nije učinila ni osobnih grijeha. – Upravo zbog tog nadasve uzvišenog sadržaja ovog nauka o Mariji, uveden je u kalendar opće Crkve uz druge i ovaj marijanski blagdan “bez istočnoga grijeha začete Djevice i Bogorodice Marije”.

Blažena Djevica Marija očuvana je od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svoga začeća. Također, Marija nije bila lišena milosti posvetne, već je bila puna milosti dobivenih od Boga i živjela je život posve bez grijeha.

Ovaj blagdan se često zamjenjuje s događajem kada je Marija začela Isusa, radi se o dvije različite pojave. Prema dogmi, Marija je začeta na normalan biološki način, ali njenu dušu je stvorio Bog u vrijeme njezina začeća.

Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, slavi se 8. prosinca. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio papa Pio IX. u poslanici “Ineffabilis Deus”, 8. prosinca 1854. g. Katolička Crkva vjeruje da dogma ima potporu u Bibliji. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao “punu milosti”, a crkveni oci nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.

Evo što Katekizam Katoličke Crkve naučava o Bezgrešnom Začeću:

“Da bi bila Spasiteljeva Majka, Marija je “bila od Boga nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvišenom ulogom”. Anđeo Gabriel, u času navještenja, pozdravlja je kao “milosti punu” (Lk 1,28). I doista, da bi navještaju svoga poziva mogla dati slobodan pristanak svoje vjere, bilo je potrebno da bude sva nošena Božjom milošću.

Tijekom vjekova Crkva je postala svjesna da je Marija, ispunjena Božjom milošću, bila otkupljena već od svoga začeća. Tako dogma o Bezgrešnom Začeću, proglašena od Pape Pija IX. 1854. godine, izjavljuje:

Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.

Sav taj “sjaj sasvim jedinstvene svetosti” koji Mariju “resi već od prvog časa njezina začeća” dolazi joj potpuno od Krista: ona je “otkupljena na uzvišen način u vidu zasluga svoga Sina”.[132] Više nego bilo koju drugu stvorenu osobu, Otac ju je “blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu” (Ef 1,3). U njemu ju je izabrao, “prije postanka svijeta, da bude ‘sveta i neporočna’ pred njim u ljubavi” (Ef 1,4).”

malo odmori

Ines
Srela Ines Vlatku i veli joj:
- Znaš, nisam mogla spavati osam dana!
- Onda si sigurno jako pospana, reče joj Vlatka.
Ines se od srca nasmije i odgovori:
- Nisam baš pospana. Spavala sam po noći.

Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za preminulog našeg oca Zvjezdana Linić, da nađe svoj mir i radost u Gospodinu.
Svima koji danas slave svoj imendan neka im je sretan i blagoslovljen imendan.

Od srca vas pozdravlja i želi vam svako dobro vaš don Marin

utorak, 03.12.2013.

Upoznajemo "Lijepu Našu"


PODGARIĆ - Moslavačka Gora

Podgarić je naselje u općini Berek u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.

Nalazi se u brežuljkastom području na obroncima Moslavačke gore, 15 km od Garešnice i 25 km od Kutine. Nadmorska visina se kreće od 160 do 489 m. Velike površine zauzimaju državne šume bukve i hrasta kitnjaka s manjim udjelom graba, lipe, divlje trešnje i kestena. Ima mnogo gorskih kosa i grebena. Područje je bogato izvorima vode i potocima, među kojima se ističe potok Garešnica. U šumama se nalazi velik broj raznovrsne divljači: jeleni, divlje svinje, mufloni, jeleni lopatari, srne itd., a brojne su i druge životinje npr. vjeverice i sivi puhovi. Šume su bogate i gljivama poput vrganja, lisičarki itd.

Naselje je slabo naseljeno. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, naselje je imalo 68 stanovnika[1] te 30 obiteljskih kućanstava[2]. Velik broj kuća su vikendice. U neposrednoj blizini nalazi se više srednjovjekovnih utvrda: Garić grad, Košuta grad, Jelen grad, Bršljanovac, Gradina i Marić grad. Posebno se ističe Garić grad, koji se nalazi iznad Podgarića na nadmorskoj visini 356 m usred šume. Do utvrde vodi asfaltirana strma cesta. Prvi put se spominje 1163. kao sjedište župe, a utvrdu je sagradio, hrvatski ban Stjepan Šubić 1256. Među najstarijim je utvrdama na sjeveru Hrvatske. Pavlini su u blizini podigli samostan i crkvu sv. Blažene Djevice Marije (Bela Crkva) krajem 13. stoljeća. Među brojnim vlasnicima, bili su knez Gardun, Barbara Celjska i zagrebački biskupi. Turci su osvojili i zapalili Garić grad, samostan i crkvu 1544. Ostale su ruševine. Posljednjih godina, povremeno se čisti i uređuje, planira se detaljna obnova u suradnji gradova Garešnice i Kutine. Jelen grad i Košuta grad sagrađeni su u 13. stoljeću, kada su bili u vlasništvu porodice Makarijevića. Početkom 16. stoljeća bili su u vlasništvu Tome Bakača i obitelji Erdödy, a od 1545. do 1606. drže ih Turci. Jelen grad je danas ruševina na brijegu usred guste šume, a od Košuta grada ostali su samo dio zida i nasipi. Gradina se ne spominje u povijesnim dokumentima, a otkrivena je 2003. To je uzvišenje u šumi okruženo bedemom, oko kilometar udaljeno od naselja.

U Podgariću se nalazi veliki "Spomenik revolucije naroda Moslavine" posvećen žrtvama II. svjetskog rata, rad kipara Dušana Džamonje iz 1967. Tu se dogodio partizanski ustanak 1941., a u obližnjim šumama nalazile su se tri partizanske bolnice. Kraj spomenika je i partizansko groblje. Nakon podizanja spomenika, razvio se turizam i podigao hotel "Vila Garić" s tri zvijezdice, ispred kojeg je umjetno jezero u koritu rječice Kamenjače. Kraj hotela su sportski tereni te moto-kros staza. U neposrednoj okolici mjesta su brojne biciklističke, planinarske i off-road staze.

<	siječanj, 2014
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (12)
Studeni 2013 (23)
Listopad 2013 (19)
Rujan 2013 (19)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv