Cor Unum

petak, 27.09.2013.

misao dana;
"Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti. Ne hodaj iza mene, možda neću voditi. Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj." Albert Camus


Meditacija

ANĐEO OPUŠTANJA
Barok je uvijek prikazivao anđele opuštenima i zadovoljnima. Zrače radosnom osjećajnošću i djeluju slobodni od svakoga unutarnjeg pritiska da sve moraju pred Bogom učiniti ispravno. Poznajem ljude koji su i u svom duhovnom životu uvijek pod pritiskom da moraju udovoljiti Bogu i da pred njim ne smiju pogriješiti. Ova usredotočenost na mogućnost vlastitog krivog ponašanja čini ih napetima. Anđeli u baroknim crkvama pokazuju ti jedan drugi način življenja pred Bogom. Smiješ biti onakav kakav jesi. Ne trebaš naborati čelo razmišljanjem činiš li sve ispravno.
Anđeo opuštanja te poziva da ostaviš svoje ozbiljno lice, da opustiš svoje napete mišiće, napustiš sebe i jednostavno vjeruješ onomu što je u tebi, da opušteno izraziš ono što osjećaš.
Tada ćeš možda doživjeti istu slobodu, istu radost života kao opušteni anđeli u baroknim crkvama.

ANĐELI

Matej 13,39

Na grčkom jeziku riječ "angelos" znači "vjesnik", "glasnik". Spominju se u većini svetih knjiga, pa tako i u Bibliji ili Svetom pismu. Riječ anđeo spomenuta je u Bibliji više od tri stotine puta, što nam govori o vjerovanju u postojanje anđela. Vjerujemo da će vas zanimati istina o postojanju anđela, tko su oni i koja je njihova služba. Zato ćemo se u našem izlaganju držati onoga što je o anđelima zapisano u Bibliji, jer vjerujemo da je Biblija istinita i Bogom nadahnuta Božja objava ljudima, pa prema tome i ono što ona izvještava o anđelima možemo uzeti kao pouzdano i istinito. Prema Poslanici Hebrejima 1,14 anđeli su "službujući duhovi što se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje". Oni izmiču našem običnom poimanju i tvore tajnoviti svijet nevidljivih i nadnaravnih sila. Dakle, anđeli su duhovna bića koja imaju osobnost, intelegenciju, emocije i slobodnu volju. Među svim stvorenim bićima, anđeli su najsposobniji i zato najbliži Bogu. Ne pripadaju našem prostoru i vremenu, ali mogu djelovati u našoj stvarnosti.

Uloga anđela je slavljenje Boga i prenošenje poruka ljudima, oni su savršena bića koja gledaju Božje lice i služe mu na nebeskom dvoru. Premda imaju volju, anđeli su — poput svih stvorenja — podložni Božjoj volji. Možda da odmah na početku navedemo da postoje dobri i zli anđeli te kako je došlo do toga. Tada najveći i najači anđeo Svjetlonoša — Lucifer, pobunio se protiv Boga i poveo za sobom trećinu anđela, koji su prozvani demoni, a Sotona im je vođa. To su zli anđeli ili demoni, koji su skupa sa Sotonom zbačeni na zemlju, na kojoj muče ljude i navode ih na grijeh, a time ih udaljuju od Boga. Prorok Izaija ovako opisuje pobunu i pad Sotone: "Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: 'Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu. A sruši se u podzemlje, u dubine provalije." (Izaija 14,12-15) Toliko za sada o zlim anđelim, a nastavljamo dalje o dobrim anđelima ili Božjim anđelima koji su u Božjoj službi za dobro ljudima.

U Bibliji se spominju anđeli i arkanđeli. Kao arkanđeli spominju se Mihael, Gabriel i Rafael. Mihael je nebeski vojskovođa, pobjednik u pobuni protiv Sotone. Gabriel je Božji glasnik, on donosi i prenosi obavijesti od Boga. Rafael je anđeo koji liječi, prijatelj malog Tobija i iscjelitelj njegovog slijepog oca. Osim arkanđela (1. Solunjanima 4,16), spominju se i kerubini (Hebrejima 9,5), prijestolja, gospodstva, poglavarstva, vlasti (Kološanima 1,16). U mišljenju Gospoda Isusa svijet anđela ima svoje posebno mjesto. Evanđelisti katkad govore o njegovom prisnom saobraćanju s anđelima (Matej 4,11). Isus spominje anđele kao stvarna i djelatna bića. Iako bdiju nad ljudima, oni gledaju Očevo lice (Matej 22,30). Mada ne znaju za dan posljednjeg suda, koji je isključivo Očeva tajna (Matej 24,36), oni će mu biti izvršitelji (Matej 13,39,49). Oni se raduju zbog obraćenja grešnika (Luka 15,10). Služba anđela na kraju vremena pred Kristov dolazak, kao i kod samog dolaska, bit će vrlo značajna. Anđeli će pratiti Krista kod njegova dolaska u slavi, oni će uzlaziti i silaziti nad njim. Isus će poslati anđele da sakupe izabranike sa sve četiri strane svijeta za spasenje, a također će poslati svoje anđele da pokupe sve zavodnike i zlikovce te da ih bace u ognjenu peć, gdje će biti plač i škrgut zuba. "Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega. Tko ima uši neka čuje!" (Matej 13,41-43)

Osim što anđeli služe Kristu, oni služe i ljudima da im prenesu neko nadnaravno saopćenje koje stiže s neba na zemlju, u vidu tajnovitih glasnika. Tako Gabrijel donosi Zahariji radosnu vijest da će mu žena Elizabeta roditi sina, a Mariji da će začeti po Duhu Svetom i da će roditi sina kome će nadjenuti ime Isus (Luka 1,19 i 26). Nebeske vojske anđela javljaju se pastirima u noći, javljajući im rođenje Spasitelja. Anđeli javljaju Kristovo uskrsnuće, a kasnije upoznaju apostole sa značenjem Kristovog uzašašća na nebo, odakle će ponovo doći po svoje. Oni su Kristovi pomoćnici na djelu spasenja, jamče za sigurnost ljudi, prinose Bogu molitve svetih, vode duše pravednih u raj (Luka 16,22). Sa svojim zapovjednikom Mihaelom vode bitku protiv Sotone i njegovih demona, bitku koja traje od početka (Otkrivenje 12,7-9).

Dakle, iako najčešće ne razmišljamo o tome, okruženi smo prisutnošću nadnaravnih bića koja se tajanstveno kreću oko nas, a kojima pisac Otkrivenja daje stvaran oblik. U Kristu se Božja djela naviještaju, prate, podupiru i izvode preko anđela; oni ne djeluju povremeno, nego uvijek. Anđeli spajaju nebo sa zemljom. Ta udaljenost između zemlje i neba ista je danas kao što je bila kad su pastiri na Betlehemskim poljanama slušali divne anđeoske pjesme i radovali se rođenju Spasitelja. Bog ljubi čovjeka danas kao i onda kad su obični ljudi susretali anđele i s njima razgovarali. Nebo može biti blizu i nama u našoj svakidašnjici, jer nebeski čuvari iz nebeskih dvorova prate korake onih koji žive po Božjoj Riječi. Kad su oni koji se uzdaju u Boga u opasnosti, anđeli ih ohrabruju. Navest ćemo primjer apostola Pavla, koji je bio u pogibeljnoj opasnosti na moru od oluje, skupa s posadom broda putujući za Rim. On se pouzdao u Boga kome vjeruje i služi. On piše: "Noćas mi se ukazao anđeo onoga Boga kome pripadam i komu služim, te mi reče: 'Ne boj se, Pavle! Ti treba da dođeš pred cara. I evo, Bog ti milostivo daruje živote svih koji s tobom plove.' Zato, ljudi, budite odvažni! Vjerujem Bogu da će biti tako kako mi je obećano." (Rimljanima 27,23-25)

Osim apostola Pavla, iskustvo s anđelima imao je i apostol Petar. Navest ćemo događaj zapisan u Djelima u 12. poglavlju od 5. do 11. retka: "Tako, dok su Petra čuvali u tamnici, crkva je neprestano molila Boga za njega. One noći prije nego ga je Herod kanio izvesti, Petar spavaše okovan u dvoje verige među dvojicom vojnika, a stražari pred vratima čuvaše tamnicu. Najedanput se pojavi anđeo Gospodnji i svjetlo obasja ćeliju. Anđeo kucnu Petra u rebra i probudi ga: 'Ustani brzo!' reče mu. I verige mu već spadoše s ruku. Tada mu anđeo reče: 'Opaši se i obuj sandale svoje!' Petar učini tako. I anđeo mu reče dalje: 'Obuci ogrtač svoj i hajde za mnom!' Petar izađe i pođe za njim. Nije znao da je taj događaj s anđelom stvarnost; mislio je da vidi utvaru. Kad prođoše prvu i drugu stražu, dođoše k željeznim vratima koja vode u grad. Ona im se sama otvoriše. Iziđoše i tek što prođoše jednu ulicu, anđeo se odmah udalji od njega. Tada Petar dođe k sebi i reče: 'Sad znam uistinu da je Bog poslao svog anđela da me izbavi iz ruke Herodove i od svega što je očekivao narod Židovski.'"

U Bibliji također nalazimo da su ljudi ugostili anđele, a da to nisu ni znali, jer su anđeli bili u ljudskom obliku (Postanak 19,1-3). I danas se događaju čuda. Kad izbjegnemo neku veliku opasnost, kažemo: "Sam Bog nas je spasio." Istina, Bog je poslao svog anđela da nas spasi. Bog djeluje u životima ljudi preko svoje nebrojene vojske anđela. Anđeli nas potiču da činimo dobro. Stoga, budimo vjerni Bogu i hodimo putem pravednosti, a Bog ljubavi i milosti čuvat će nas svojim svetim anđelima na tom putu.



Svetac dana, 27. 09.

Sveti Vinko PaulskiVinko Paulski rođen je 1581. godine u Pouyu u Francuskoj. Za svećenika je zaređen 1600. godine. Sav svoj život služio je siromasima, bijednicima i odbačenoj djeci. Umro je u Parizu 1660. godine kad je jutarnje zvono pozivalo na molitvu. Godine 1729. proglašen je blaženim, a 1737. svetim. Papa Leon XIII. proglasio ga je zaštitnikom svih karitativnih djelatnosti. Osnovao je bratovštine kršćanske ljubavi, Družbu misionara i Kćeri kršćanske ljubavi. U liturgiji se slavi 27. rujna.

Sveti Vinko Paulski (1581.-1660.)
Sveti Vinko bio je sin siromašnog gaskonjskog seljaka. “Moj prvi zanat bio je pasti stado mog oca”, nije se ustručavao izjavljivati. Zaređen je za svećenika s 19 godina. Inteligentan i snalažljiv, uspijevao je u radu i napredovao u karijeri. Bio je odgojitelj u grofovskoj obitelji de Gondi, milostinjar kraljice Margarete de Valois, osobni prijatelj i savjetnik kraljice Ane Austrijske, duhovnik svih francuskih galijaša, boravio je među bogatašima i na kraljevskom dvoru. Samo je čudo milosti Božje da je Vinko i u tom društvu krenuo putem svetosti.

Briga za siromahe i bolesnike
Vođen Duhom Svetim Vinko je shvatio da mora svoj život posvetiti potrebitima, najbjednijima. U Francuskoj je u to doba bilo mnogo siromaha i beskućnika. Plemstvo, vodeći stalež, propadalo je i ginulo na bojnim poljima i u dvobojima. Veleposjednici su vodili vjerske ratove protiv protestanata koji su dobivali sve više pristalica. Biskupi su se otimali za bogate biskupske nadarbine. Niže svećenstvo je živjelo u neznanju i zaostalosti. Svi su iskorištavali narod, a nitko se za njega nije brinuo. Vinko Paulski je to sve vidio i razmišljao kako pomoći Crkvi i Francuskoj.

Već kao župnik u Chatillon-u osnovao je prvu bratovštinu kršćanske ljubavi (1617.) koja je imala zadaću da se brine za siromahe i bolesnike u župi. Nadzor nad takvim bratovštinama koje su se širile i po drugim župama povjerio je Lujzi de Marillac.

Na prijedlog gospođe Goussolt osnivao je i bratovštine gospođa kršćanske ljubavi čije su članice bile većinom iz visokoga plemstva. One su revno dvorile bolesnike. Njihove milostinje su bile obilne, a djelovanje uspješno. Općenito, u životu sv. Vinka žene su igrale važnu ulogu. Bile su mu suradnice, savjetnice i novčano su ga pomagale. Bez njih bi mogao malo ili ništa učiniti.

Uz pomoć grofice de Gondi osnovao je i Družbu svećenika misionara – lazarista koji su na njezinim imanjima seljacima držali misije. Kuća u kojoj su stanovali zvala se Kuća sv. Lazara, pa su po njoj misionare prozvali lazaristima. Kasnije su misionari u Kući sv. Lazara održavali duhovne vježbe za siromahe i tako ih pridobivali za čestit kršćanski život.

Crkva se kroz stoljeća oslanjala isključivo na redovnike. Redovnice su bile odijeljene od svijeta i života strogom klauzurom i svečanim zavjetima. Nije im bilo dopušteno baviti se apostolatom, kao što je njega bolesnika i poučavanje mladeži izvan samostanskih zidina. Sveti Vinko je prvi koji je uključio redovnicu u aktivni apostolat.

U želji da pomogne siromasima Vinko je u suradnji s Lujzom de Marillac osnovao družbu Kćeri kršćanske ljubavi i poslao ih u bolnice, staračke domove, sirotišta i župe. Gospođe i kćeri kršćanske ljubavi preuzele su u Parizu i brigu za nahočad.

Vinko je ljubio siromahe, ali nije prezirao ni bogataše. Sve što je od njih dobivao davao je siromasima, koje je nazivao “naši gospodari”. Za sebe i svoje dvije družbe nije tražio ništa.

“Njegov je život bio Evanđelje”
Vinko je bio ponizan i jednostavan u govoru i vladanju. U radu je bio neumoran. Obnovio je vjerski život. Bio je najspretniji, a možda i najveći reformator klera. Njegovom zaslugom osnovana su sjemeništa. Njegov utjecaj bio je velik među redovnicima i redovnicama, svećenicima i biskupima.

Vinkov je život bio plodan. Ako bi i nestale njegove ustanove, ostao bi on, Vinko Paulski, neiscrpivi izvor duhovnog bogatstva, o kojemu Andrč Frossard kaže: “Njegov je život bio Evanđelje”, ili “Gospodin Vinko ostaje neusporedivi vođa na putu ostvarenja ljubavi prema Bogu i prema čovjeku“.

Srž njegove ljubavi prema bližnjemu je u tome što je bijednima i nesretnima vratio ljudsko dostojanstvo i pokazao da se ljubav ne može odijeliti od poštivanja. Snagu za sve ovo crpio je pred Presvetim. Njemu je jedino bilo važno ne izgubiti u djelovanju kontakt s Bogom. Vodilo ga je bezgranično povjerenje u Božje vodstvo i Božju providnost i nisu ga zbunile ni brige ni udarci. Sve je prihvaćao u istinskoj poniznosti. Govorio je svojim sestrama: “Vi nastavljate djelo Isusa Krista i dužne ste postati mu slične.”

“Kako bi naš Gospodin o tome prosuđivao? Kako bi se On ponašao u takvom slučaju? Što je On o tome rekao?”, pitao se često sv. Vinko, tako da je to postalo “kraljevsko pravilo” svih njegovih čina. Jezgra je, dakle, Vinkove duhovnosti raditi kao Isus Krist. Neka to bude i “kraljevsko pravilo” njegovih duhovnih kćeri, sestara milosrdnica!

malo odmora

Večera
Sjedi muž ispred televizora, pa poviče:
- Ženo, jesi li spremila večeru?
- Nisam. - Pa zašto nisi?
- Poručio ti župnik: kad možeš sudjelovati na misi preko TV-ekrana, pokušaj i večerati preko ekrana.

Blagdan je sv. Vinka Paulskog, sestrama Milosrdnicama želimo sretan i blagoslovljen blagdan njihova utemeljitelja, a svima koji nose ime sv. Vinka neka je sretan i blagoslovljen imendan

vaš don Marin

četvrtak, 26.09.2013.

Ima li kip stvarno veze s Gospom?

Protekla dva dana internetski portali, mnogi „statusi“, ali i tradicionalna medijska mreža „vrvi“ informacijama o Gospinom kipu koji svijetli u staroj kući vidjelice Vicke u Međugorju. Nižu se naslovi: Čudo ili prijevara? Deseci tisuća vjernika pred Vickinom kućom, U Međugorju novo čudo, itd. Mudro bi bilo zaustaviti ovaj medijski let u senzacionalističke visine i donijeti stav razboritim putem.

Autor: mr. Tanja Popec/Laudato , 25. rujna 2013.

Štovanje kipova i slika – je li to u redu?

Ovo „čudo“ prilika je i za mali podsjetnik što Crkva uči o pobožnim slikama i kipovima. Nije tajna da štovatelji Blažene Djevice Marije ili svetaca svoju pobožnost grade na dodiru kipa. I to je pastoralni izazov s kojim je potrebno suočiti se u praksi. Kako da svetac postane uzor vjerničkog života i bez dodira kipa? Da svetačka svijest postane naša? Zrela svijest je bitna. Doprinos toj svijesti svakako može biti kateheza koja se veže uz Prvu Božju zapovijed: „Ja sam Gospodin Bog tvoj, i nemaj drugih bogova uz mene.“ Stari zavjet na više mjesta jasno govori o zabrani izrade Božjega lika, jer se Jahve nije objavio u kipovima, već se Mojsiju predstavio svojim glasom i imenom u gorućem grmu – „Ja sam koji jesam!“ (Izl 3,14). Odakle onda kipovi i slike? Pozornim čitanjem Staroga zavjeta naći ćemo tekstove u kojima Bog ipak koristi materijalna dobra kao određeni „most“ do ljudi. Tako u Knjizi Izlaska (25,10-22) čitamo detaljne upute koje daje Mojsiju za izradu Kovčega Saveza i Pomirilišta u svetištu: “Stavi na Kovčeg Pomirilište, a u Kovčeg položi ploče Svjedočanstva što ću ti ih dati. Tu ću se ja s tobom sastajati i odozgo ću ti, iznad Pomirilišta - između ona dva kerubina što su na Kovčegu ploča Svjedočanstva - govoriti sve zapovijedi namijenjene Izraelcima" (Izl 25,21-22). Drugim riječima, ta materijalna sredstva su poput didaktičkih pomagala, nikako ne zamjena za Boga! Radi se o simbolici koja upućuje na Boga. Kroz stoljeća su se razvila dva smjera: jedan koji zabranjuje sve kipove i slike (ikonoborci) jer to smatra idolopoklonstvom, i drugi koji ih odobrava u vjerničkom štovanju. Najprije se dogodila osuda štovanja ikona (grč. slika) (odredbe iz 727. i 754. godine), ali s razvojem teološke misli i spoznaja, taj stav je dokinuo Sabor u Niceji 787. godine. Kako prenosi Katekizam Katoličke Crkve, ovaj je sabor „opravdao čašćenje ikona: ikona Kristovih, ali i Bogorodice, anđela i svih svetaca. Utjelovivši se, Božji je Sin otvorio novu 'ekonomiju' slika“ (KKC, br. 2131). Pozivajući se na crkvene pisce, učitelje i sabore, Katekizam pojašnjava: „Kršćansko štovanje slika nije suprotno prvoj zapovijedi koja zabranjuje kumire. Doista, 'čast iskazana slici odnosi se na onoga koji je slikom prikazan', i 'tko štuje sliku, štuje osobu koja je na njoj prikazana'. Čast iskazana svetim slikama jest 'čašćenje puno poštovanja', a nipošto klanjanje koje pripada samo Bogu. Štovanje se ne iskazuje slikama uzetima u sebi, nego ukoliko vode k utjelovljenom Bogu. Prema tome, pokret duha prema slici ukoliko je slika, ne staje na njoj, nego smjera k onome što slika predstavlja“ (KKC, br. 2132). Jednostavnije rečeno, u novčaniku (ili mobitelu) nosimo slike osoba koje volimo. Svjesni smo da nam te slike neće dati fizičku blizinu, ali će živom držati onu nevidljivu nit ljubavi koja nas s njima veže, sve dok ih ne sretnemo licem u lice. Dakle, slika ili kip nije svrha samom sebi, čak i doslovno u materijalnom smislu nema ništa s onim/onom koga predstavlja. To je (samo) putokaz za pokret duha, misli i srca prema osobi koju predstavlja. Također, moram podsjetiti na terminološki jasnu razliku kada govorimo o odnosima: Bogu se klanjamo, Blaženu Djevicu Mariju častimo, a svece štujemo! To je zlatno pravilo zdrave kršćanske duhovnosti. Time izbjegavamo opasnost da, uslijed (pre)velike pobožnosti zaboravimo „hijerarhijsku ljestvicu“ postavljenu prema ulozi u djelu stvaranja, spasenja i otkupljenja. Iako se nekome to čini sporednom temom, praksa pokazuje da vjernici, zbog velike navezanosti na svece, zaborave da sveci vode k Isusu, a ne Isus k, primjerice, svetom Anti. No, svjesna sam i da će sada netko pitati smije li se s Bogom i Božjim miljenicima tako kao s našim voljenima na slikama u novčaniku, mobitelu ili na noćnom ormariću?

Teologija slika

Iako se kršćani reformirane tradicije odriču ovakvoga stava o vjerničkom odnosu prema kipovima i slikama, njegov je teološki temelj najbolje postavljen u tri apologije štovanja svetih slika koje je napisao crkveni istočni pisac sv. Ivan Damaščanski (VIII. st.). Korisno tumačenje njegove teologije nalazi se u „Patrologiji“ (J. Pavić – T.Z. Tenšek, KS, 1993.), a ovdje izdvajam nekoliko detalja, za lakše razumijevanje teme. Dakle, sv. Ivan je pošao od otajstva Utjelovljenja u kojem je Riječ Božja uzela tijelo. Istodobno je i ostala Riječ, ali i tijelo nije pretvorila u nešto drugo, već mu ostavila njegovu vidljivost. Zato ovaj crkveni pisac smatra da je moguće slikati Boga, i to ne kao nevidljivoga, nego kao Boga koji je postao vidljivim iz ljubavi prema nama po tijelu i krvi. Jedan i nevidljiv postaje čovjekom za nas – zato ga se može ocrtati kao čovjeka i naslikati kao takvoga! Pritom pojašnjava da slika „baca svjetlost na nevidljivi svijet, preko osjetila komunicira misli neki pojam koji bez nje ne bi bio prisutan.“ I nastavlja: „Samo ono što mi sami na svoju ruku izmišljamo, tj. grijeh, zaslužuje prezir.“ Za oko je slika ono što je riječ za uho. „Ono što je knjiga onome tko zna čitati, to je slika za onoga tko ne zna čitati. Slika govori oku kao što riječ govori uhu: unosi razumijevanje. Slike božanskom snagom privode božanskim stvarima, i ta je snaga aktivna i u svecima koji su dionici božanske naravi; njihovim slikama i relikvijama dolikuje također čašćenje.“ To čašćenje ujedno traži i naš ispravan odnos prema materiji. „Ništa od svega što je Bog stvorio nije za preziranje... Ovdje se zapravo ne časti materija, već njezin Stvoritelj koji je postao materija iz ljubavi prema čovjeku.“ Ne zaboravimo i da je čašćenje slika drevna tradicija Crkve. I prije sv. Ivana iz Damaska, ova je tema teološki obrađena. Tako je Bazilije Cezarejski naglasio: „Čašćenje koje se duguje slici vraća se sve do originala.“

Čašćenje Gospe – Blažene Djevice Marije

I danas je vrlo aktualan, teološki jasan i vjernički razumljiv dokument o štovanju Blažene Djevice Marije što ga je napisao papa Pavao VI. 1974. godine – „Marialis cultus.“ Njime oživotvoruje odredbe Drugoga vatikanskog sabora o toj temi i jasno daje do znanja da se Crkva, „u duhu i istini (usp. Iv 4,23) klanja Ocu i Sinu i Duhu Svetome“, ali „posebnom ljubavlju štuje preblaženu Mariju, Bogorodicu.“ Da ne upadnemo u zamku da zbog Marije zaboravimo na Krista, Pavao VI. nas usmjerava: „U Djevici Mariji sve se odnosi prema Kristu i sve o Kristu ovisi: radi njega je nju Bog Otac odvijeka izabrao kao u svemu svetu Majku, te je uresio darovima Duha kakvi ne bijahu dani nikome drugome.“ (MC, br. 25). To znači da marijanska pobožnost mora biti i trojstvena i kristološka, te voditi do „jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13). Mariju se ne može častiti neovisno o Crkvi, jer ona je od početka povezana uz Crkvu, otkako je bila uz Isusove učenike, stajala podno Križa i postala Ivanova majka, te u molitvi s dvanaestoricom iščekivala dar Duha Svetoga na Pedesetnicu. Zato je i nazivamo Majkom Crkve. I ono što je najvažnije: „Konačni cilj svakog štovanja koje se iskazuje Djevici Mariji jest proslavljivanje Boga i postizavanje da kršćani žive životom koji će u svemu biti u skladu s voljom Božjom.“ Drugi vatikanski sabor je u Konstituciji o Crkvi „Lumen gentium“ istaknuo zlatno pravilo koje će nam pomoći izbjegavati krajnosti: „Prava pobožnost ne sastoji se niti u neplodnim prolaznim osjećajima, niti u određenoj lakovjernosti, nego struji iz vjere koja nas vodi da uvidimo izvrsnosti Bogorodice i potiče sinovsku ljubav prema našoj Majci čiju ćemo krepost nasljedovati“ (LG, br. 67). A što kad se dogode ukazanja? Nema sumnje da su ona u Lurdu, Fatimi ili Guadalupi potaknula širenje marijanske pobožnosti. No, ne zaboravimo da su prije širenja bila podvrgnuta strogom sudu Crkve, jer crkveni pastiri – biskupi i papa – odgovaraju za ispravnost onoga što vjernicima potvrđuju kao nadnaravno. Strogi sud je potreban da se ne dogodi nikakvo zavaravanje, a jedan od kriterija za priznavanje nekog čudesnog ukazanja i priznavanja privatnih objava kao važećih za Crkvu jest i njihova plodonosnost. Marija uvijek vodi Kristu! Potaknuti Duhom Svetim crkveni naučitelji (ta služba proizlazi iz sakramenta Reda!) proučavaju božanske elemente, Božje nadahnuće i nakon savjetovanja i višestrukih ispitivanja (stručnjaka, vidjelaca, svećenika, svjedoka) donose odluku o priznavanju čudesnih događaja nadnaravnima. Zbog toga ne treba žuriti, već molitvom pratiti taj mudri hod Crkve, molitvom za dar razboritosti i mudrosti!

Na što nas „svjetleći“ kip upozorava?

Za mudro rasuđivanje potrebno je „smiriti strast“ za senzacionalizmom. Susret s Gospom uvijek je moguć u vjeri i molitvi, nije potrebno odmah biti na mjestu čudesnoga događaja. Ta posebna marijanska mjesta mogu biti odredišta naših hodočašća, a hodočašća, pak, imaju dubok vjernički smisao koji uvelike nadilazi prolaznost senzacija. Hvale vrijedno je kada se vjernici, u susretu s ovakvim čudesnim pojavama osjete potaknuti poći na Euharistiju ili slaviti sakrament Pomirenja. To je Marijin put – dovesti do Krista, a Krist je živo prisutan u sakramentima. Marija, koju častimo i kao Bezgrešnu Majku, Isusa je mogla donijeti svijetu jer je bila bez grijeha. Želimo li i mi svijetu donijeti Boga, moramo se neprestano oslobađati grijeha i nastojati biti poput Marije. Najnoviji slučaj iz Međugorja upozorava svećenike da nešto „ne štima“ u pastoralu kad su vjernici željni ovakve „jeftine medijske hrane.“ Nebeska Majka zaslužuje dostojanstven govor lišen svake površnosti, za što je potrebno i žurno promišljanje kateheze odraslih! Jer, nije upitno da sve više ljudi čezne za duhovnom ponudom koja će im biti bliska, utješna, dostupna. Kako se „spustiti“ u zemaljske brige svojih vjernika i ondje im donijeti Krista?! (Papa Franjo uporno nam o tome daje odgovore!)

A što je s porukama i objavama?

Privatne objave nikada nas ne obvezuju! Katekizam Katoličke Crkve u tome je jasan: „Kršćanska ekonomija (plan spasenja), ukoliko je, novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist“ (KKC, br. 66). Međutim, dopušta – iako je Objava dovršena, i to smrću posljednjega apostola – da nije sve potpuno izrečeno; „na kršćanskoj je vjeri da postupno, kroz vjekove dosegne sav domašaj objave“ (isto). A što s privatnim objavama u koje se – još uvijek – ubrajaju i Gospine poruke iz Međugorja? Dok ih ne prizna crkveni autoritet, ne obvezuju nas. Čak i kad su priznate, Katekizam kaže da ne pripadaju pologu vjere: „Uloga im nije da 'poboljšaju' ili 'upotpune' konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca“ (KKC, br. 67). Primijetimo da u Crkvi zajedno idu vodstvo crkvenog učiteljstva i osjećaj vjernika! To se ne smije zaboraviti niti u slučaju Međugorja!

Svetac dana, 26. 09.



SVETI KUZMA I DAMJAN, mučenici

Iako se oko života i mučeništva ove dvojice mučenika splelo mnogo legenda, prema kojima oni bijahu braća ili čak blizanci, liječnici koji su uvijek besplatno liječili, to je izvan svake sumnje njihovo jedinstveno štovanje u Crkvi sve tamo od IV. stoljeća.
Jedno od središta njihova štovanja bio je grad Kyros u sjevernoj Siriji, gdje im je, prema svjedočanstvu mjesnoga biskupa Teodoreta, već u V. stoljeću bila posvećena crkva. U istom je narodu, a nad grobom svetih mučenika, stoljeće kasnije, slavni bizantski car Justinijan podigao veličanstvenu baziliku.

Još starije središte štovanja sv. Kuzme i Damjana nalazilo se u mjestu Aigai (Egeji), u Ciliciji, gdje su sveta braća pretrpjela mučeništvo. U Carigradu bijahu podignute sv. Kuzmi i Damjanu četiri crkve, a u Rimu papa Simah (498-514) posvetio im je oratorij u bazilici Santa Maria Maggiore, dok im je papa Feliks III. (526-530) podigao baziliku. Na Zapadu valja spomenuti još da se ovi sveci nalaze na mozaicima u Raveni, da im je podignuta bazilika na Sardiniji, a o njihovu štovanju na galskome području piše sveti Grgur Turonski († 594).

Prema većem broju povijesnih izvora Kuzma i Damjan bijahu liječnici. Njihovom djelatnošću mnogo je ljudi prihvatilo kršćanstvo. Oni su liječili i apostolski djelovali sve dok ih za Dioklecijanova progonstva prefekt Lysias nije podvrgnuo okrutnim mukama, a onda im je odrubljena glava. Sve su to podnijeli zbog svoje kršćanske vjere, dakle, mučenici su u pravom smislu riječi.

Svetog Kuzmu i Damjana časte kao svoje zaštitnike liječnici i apotekari, a njihova se imena nalaze u rimskome kanonu mise.



Sveti Kuzma i Damjan zaštitnici otoka Lastova
Prema legendi Kuzma i Damjan bili su braća blizanci, arapskog podrijetla. Živjeli su u Maloj Aziji uz Kilikijsku obalu Egejskog mora. Po zanimanju bili su liječnici i vračevi te su besplatno liječili razne bolesnike i pripravljali lijekove, od kojih su ljudi čudesno ozdravljali. Iscjeljivali su bolesne, liječili potrebite, a novac koji su im htjeli dati bolesnici nisu primali, već su ga preporučili za siromašne i bolesne. Omiljeni su i u našim krajevima, posebice u Dalmaciji, često puta upravo kao zavjetni sveci.

Sveti Kuzma i Damjan zaštitnici su i Lastova gdje im je posvećena župna crkva. Župna crkva sagrađena je ili proširena u razdoblju od 1469. do 1479. godine na ruševinama starije crkve iz 11. stoljeća. U početku je to jednobrodna crkva, današnji središnji dio, koji su sagradili domaći, dubrovački, i korčulanski majstori zidari i klesari, da bi joj u 16/17. stoljeću bile nadograđene i pobočne lađe. Posvećena je 19. ožujka 1692. godine. Crkva je trobrodna, nalazi se u središtu sakralnog pentagona. Tijekom povijesti to je zborno mjesto lastovske zajednice. Sakristiju je dogradio zidar Marić 1545. godine. Zvonik je početkom drugog svjetskog rata na inicjativu i zalaganje don Romana Gerichievicha, a pod rukovodstvom poduzetnika Petra Trojkovića rastao zahvaljujući plebiscitarnom odazivu lastovskog pučanstva. Zvonik je građen kamenom ubranim u „kavama“ Laza i Kolača a oblikovali su ga klesari B. Lavolpicella, A. Maričević, A. Čihoratić, L. Lešić, dok su kamene trifore naručene u Korčuli. Blagoslov zvonika obavljen je ljeta 1942. godine nakon što su zvona iz trijema postavljena na nova visoka postolja. Crkva je obnovljena 1996. godine.

Lastovci su u Rimu u prvoj polovici 17. stoljeća nabavili sliku Sv. Kuzme i Damjana – vrhunski rad jednog od najboljih tadašnjih rimskih slikara Giovannia Lanfranca. Sliku su nabavili preko Lastovca don Antuna Bogdanovića-Deodatija, rođen u Donjoj Bandi u kući oca Bogdana u staroj lastovskoj obitelji Mijačić, koji je mijenjao odsutnog župnika. Prikupio je u župi 121 dukat koji nije htio predati dubrovačkom nadbiskupu za popravak nadbiskupske palače , već je općini predlagao da novac upotrijebi za gradnju i opremanje glavnog oltara u župnoj crkvi. Lastovska je skupština jednoglasno prihvatila njegov prijedlog, iako on nije prihvatio njihov prijedlog da im bude župnik jer se vraćao u Rim gdje je živio od 1626. godine, pa do svoje smrti. Skupština je 2. studenog 1631. godine uz prisustvu lastovskog kneza, dubrovačkog plemića Nikole Palmotića, prihvatila da se novac za kupnju slika na glavnom oltaru povjeri don Antunu Bogdanoviću-Deodatiju „da dade naslikati u Rimu kod kojeg vrijednog čovijeka. Ukoliko mu ne bude dovoljno stotinu dvadeset i jedan dukat, neka utoši više, samo da se nabavi lijepa stvar“.

Knez Andrija Baseli potvrdio je 28. veljače 1633. godine da je don Anton Bogdanović-Deodato na Lastovo poslao šest slika te da su postavljene na glavni oltar u župnoj crkvi. Iz zapisa 1. ožujka 1633. godine doznajemo važne podatke o autorima i isplati slika. Giovanni Lanfranko je dobio 110, a Giovanni Scrivelli 25 dukata. Slikar Lanfranko je isplaćen najprije za tri manje slike Boga Oca, sv. Jeronima i sv. Josipa, a potom za sv. Kuzmu i Damjana. Slikar Scriveli ispaćen je u dva navrata za dvije manje slike koje prikaziju sv. Petra i sv. Pavla.

Ikonografski prikazi svetog Kuzme i Damjana, koji su postali zaštitnici kirurga i liječnika, u umjetnosti ima dugu tradiciju. Braće se uvijek prikazuju zajedno, jedan gleda prema zemlji a drugi prema nebu, odjeveni u pregače ili tunike, s ili bez kape na glavi, a u rukama drže posudicu pomasti ili knjigu recepata, te apotekarsku vagu.

Svake godine mjesto Lastovo 26. rujna slavi svoje zaštitnike. Na taj dan u mjesto pristižu brojni gosti, među kojima je najviše onih koji su nekad davno tu ostavili svoju djedovinu radi odlaska za boljim sutra.
Vjernici Lastova su u srijedu 26. rujna ove godine proslavili blagdan svojih nebeskih zaštinika sv. Kuzme i Damjana. Na najudaljenijem otoku Dubrovačke biskupije središnje koncelebrirano euharistijsko slavlje predvodio je generalni vikar mons. dr. Petar Palić. U svečanoj procesiji prije mise nošene su moći sv. Kuzme i Damjana. Misu na latinskom pjevao je župni zbor pod ravnanjem Marije Kapiteli dok je za orguljama bio devedesetdvoogodišnji primarijus dr. Antun Jurica. Upravitelj župe don Stipo Miloš na kraju je zahvalio svim sudionicima slavlja posebice predstavnicima Hrvatske ratne mornarice, Hrvatske vojske te policije.

Za svetog Kuzmu i Damjana jematva ( berba ) bi uglavnom bila pri kraju , grožđe se donjelo i preradilo u konobama pa se djeci pjevalo:

Sveti Kuzma i Damjan

stavi vino u badanj

iz badnja u bačvu

za dat djeci pogaču,

a da im djeca ne plaču.

Prateći tradiciju na otoku Lastovu obitelj Šarić je završila berbu do svetog Kuzme i Damjana i nadamo se da će i ovogodišnja vina Šarić biti vrhunske kvalitete.

malo o svecima današnjega dana, i o zaštitnicima Lastova i dobroga vina

živi i zdravi bili i dobro vino pili

vaš don Marin

misao dana:
»Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao – sotona, zavodnik cijeloga svijeta – bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli« (Dn 12,7–9).

meditacija

Anđeo samoodređenja
Svaki čovjek ima svog anđela. A s anđelom ima i sebi prirođeni glas. Anđeo samoodređenja hoće nas najprije poučiti da svatko ima svoj glas. U glasu se može čuti srce čovjeka. Glas nije moguće iskriviti. On otkriva što je u nama. Mnogi se svojim glasom žele prilagoditi drugima. Boje se pustiti svoj glas da zaori. Jer nije tako lijep. Svaki glas je jedinstven. I ako se odvažimo pustiti svoj glas da odjekne, on je uvijek lijep, jer u njemu odzvanja nešto Božjega, nešto što se u ovom svijetu može čuti samo po nama.
Kada Isus pogleda prema nebu izražava da svaka riječ koja dolazi iz naših srca otvara nebo nad nama. On upućuju na glas koji odzvanja s neba i nad svakim pojedinim čovjekom izgovara riječ bezuvjetne ljubavi:" Ti si moj ljubljeni sin. Ti si moja ljubljena kći. U tebi mi sva milina."
Samoodređenje znači: podići vlastiti glas, imati pravo glasa, moći suodlučivati o vlastitoj sudbini, ali i o pitanjima koja nas se svih zajedno tiču. Htio bih sam određivati kako ću živjeti i što ću činiti. Život koji mi je darovao Bog smijem sam oblikovati i formirati.
Želim ti da te anđeo samoodređenja ohrabri da podigneš svoj glas i povjeruješ svom glasu i njegovu jedinstvenu zvuku. Tvoj anđeo koji te prati hoće u tebi postati glasom da bi se po tebi u ovom svijetu začula riječ koju Bog može samo u tebi izreći. Neka te uvijek iznova izazove da sam o sebi određuješ što je za te u redu, da bi ti život postao "usuglašen", da bi se uskladio s jedinstvenim Božjim glasom koji želi samo po tebi odjeknuti ovim svijetom.


svjedočanstvo pape Leona XIII o sv. Mihaelu Arkanđelu

Jednoga dana u mjesecu prosincu 1884., ili u siječnju 1885., u Vatikanu, u privatnoj kapelici Pape Leona XIII dogodilo se nešto izvanredno. Nakon što je papa Leon XIII završio svoju Misu, ostao je u kapelici, da prisustvuje još jednoj Misi, što je uvijek običavao. Na kraju, opazili su kako je najednom podigao glavu i nepomično gledao prema Oltaru, iznad Tabernakula.

Lice Leona XIII poblijedilo je od nekakvog straha. Papa je ustao i još pod šokom od intenzivne uzbuđenosti, požurio je prema svojoj radnoj sobi. Jedan od njegovih suradnika se uznemirio i upšitao ga: "Sveti Oče, izgledate mi vrlo umorno? Da li vam treba nešto?" Leon XIII mu je odgovorio: "Ne trebam ništa..."

I Papa je ušao u svoju radnu sobu , zatvorio se, te nakon pola sata pozvao tajnika Kongregacije za Obrede, pružio mu list papira te mu rekao da odmah napisani tekst otisne i pošalje svim biskupima širom svijeta. Što bijaše napisano na tom listu papiru, koji je Papa dao da se smjesta tiska i pošalje svim biskupima svijeta? To bijaše molitva Svetom Mihaelu Arkanđelu, koju je Papa osobno sastavio i zahtijevao da je svi svećenici sa svojim vjernicima mole nakon svake Mise na podnožju Oltara nakon molitve "Zdravo Kraljice", koju je propisao već Papa Pijo IX.

Leon XIII povjerio je kasnije jednom od svojih tajnika, Mons. Rinaldo Angeliu, kako je za vrijeme Mise vidio oblak - mnoštvo demona, vrlo razdraženih, nad Vječnim gradom. Odatle odluka Papina, da se zove u pomoć Sveti Mihael Arkanđeo i sva vojska nebeskih duhova za obranu Crkve protiv Sotone i njegove paklene vojske.

Ta molitva Sv. Mihaelu Arkanđelu prestala se moliti nakon nedavne liturgijske obnove. Neki misle da bi ta molitva trebala biti i ponovno uvedena, jer govori o dobrim i zlim anđelima, pa bilo to u liturgiji, Bogoštovlju časova, bilo u molitvi vjernika u sv. Misi.

Ivan Pavao II: u Svetištu Sv. Mihaela Arkanđela na Brdu Gargano, 24. svibnja 1987. rekao je: "Demon je još uvijek živ i djeluje u svijetu". Sotonska mržnja nije prestala, oružje sotonsko nije demobilizirano. Dakle, molitva protiv Zloduha uvijek je potrebna.


Molitva
Sveti Mihovile Arkanđele
brani nas u boju protiv opakosti
i zasjeda đavolskih budi nam zaklon!
Neka mu zapovijedi Bog, ponizno molimo:
Ti, vojvodo vojske nebeske,
Sotonu i druge zle duhove,
koji svijetom obilaze na propast duša,
Božanskom krepošću u pakao strovali. Amen

Sveti Mihael, Gabriel i Rafael, arkanđeli

Iz tajne Božje svetosti proizlazi štovanje triju arkanđela, koje danas slavimo, kao i svetih anđela čuvara, koje slavimo 2. listopada. Anđeli kao duhovna bića, unatoč njihovoj službi u povijesti spasenja, već po svojoj biti izmiču svakom povijesnom razmatranju. Zato i ne možemo opisivati njihov život kao što činimo sa životom svetaca. Unatoč tome, na temelju Božje objave možemo ipak o njima nešto reći, isto tako možemo opisivati njihovo štovanje. Činimo to rado, što s cijelom Crkvom danas slavimo njihov blagdan, a i što mnogi vjernici nose njihova imena slaveći danas svoj imendan.

Ime Mihael, u hebrejskom ’Mi ka el’, što znači: »Tko je kao Bog?« spominje se u Svetom pismu pet puta.

»Knez kraljevstva perzijskoga protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć« (Dn 10,13). Iz toga teksta slijedi da je Mihael jedan od vrhovnih poglavica, a koji pritječe u pomoć proroku Danielu. U istoj glavi čitamo: »Nema nikoga tko bi se sa mnom protiv njih borio (kneza Perzije i kneza Grčke) osim Mihaela, Kneza vašega, moje potpore i moga okrilja« (Dn 10,21).

»U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda« (Dn 12,1). Iz tog teksta proizlazi da Mihael kao vrhovna glava nebeske vojske brani pobožne Židove, koje progoni kralj Antioh IV. Epifan (175–164).

Najznačajniji je pak svetopisamski tekst o sv. Mihaelu iz Otkrivenja. »Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao – sotona, zavodnik cijeloga svijeta – bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli« (Dn 12,7–9).

I napokon peto mjesto, na kojem se izričito spominje Mihael, jest poslanica sv. Jude Tadeja. Ondje čitamo: »Naprotiv, Mihael arkanđeo, kad se u borbi za Mojsijevo tijelo prepirao s đavlom, nije se usudio izreći protiv njega uvredljivu osudu, nego je rekao: ’Neka bi ti Gospodin zapovjedio da ušutiš!’« (9. redak).

Imajući u vidu te svetopisamske tekstove, ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci. Crkva pak od najstarijih vremena gaji prema svetom Mihaelu naročito štovanje i duboku pobožnost. Ona ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit će se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika, koji joj je svojom zaštitom trajno prisutan. Velikog arkanđela jednako živo štuje istočna i zapadna Crkva. Razni staleži štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika, u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom radiologa. Njemačka ga također od davnine slavi kao svoga zaštitnika. Njegova se slika nalazila na bojnim zastavama već god. 955. u glasovitoj bitki protiv Madžara na Leškom polju kod Augsburga, kad je njemački car Oton I. Veliki pobijedio Madžare.

I kod nas je u Hrvatskoj veoma razvijen kult sv. Mihovila. Podignute su mu u čast mnoge župne i podružne crkve, a i neka mjesta nose njegovo ime. Tako imamo Miholjac, Miholec, Mihovljan itd.

Bogoslužje veoma zorno ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratilac. Kao borac neka nam pomaže u borbi koju svatko od nas mora stalno protiv zla u sebi i oko sebe voditi! Kao molitelj nek nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu, a kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima!

Sveto pismo poimence na nekoliko mjesta spominje i sv. Gabriela, arkanđela. Tako se u Danielovoj knjizi ukazuje u ljudskom obliku te proroku tumači viđenje o ovnu (usp. Dn 8,16–26). Još je značajnija u istoj knjizi u glavi 9. objava o sedamdeset sedmica. Tu je Gabriel vjesnik utjelovljenja Riječi. Isti će arkanđeo Zahariji navijestiti rođenje Ivana Krstitelja, Spasiteljeva preteče, a Mariji rođenje samoga Spasitelja. To nam je opisao sv. Luka. Neki crkveni naučitelji misle da je i onaj anđeo što se u božićnoj noći javio pastirima bio Gabriel, isto tako onaj što je Isusa u Getsemaniju tješio.

I štovanje je sv. Gabriela staro, a naročito je vezano uz blagdan Blagovijesti. Njemu je, kao i sv. Mihaelu, pučka pobožnost pridavala ulogu čuvara crkvenih vrata; ta dva arkanđela priječe demonu ulaz u crkvu. Kao svoga zaštitnika štovali su sv. Gabriela glasonoše, teklići i pismonoše. Papa Pio XII. apostolskim breveom od 1. travnja 1951. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije:

Najljepša poruka, što ju je Gabriel donio s neba, sadržana je u molitvi Zdravomarije, koja je uz Očenaš postala najrasprostranjenija molitva. Pobožni kršćani tri puta dnevno na glas zvona s Gabrielom pozdravljaju Gospu i mole za njezin zagovor: »Moli za nas grješnike, sada i na času smrti naše!«. Nekoć se po našim crkvama nakon pučke mise orila pjesma »Anđeo je Gospodnji navijestio Mariji« i pučki vapaj: »Kad zadnja ura bije, dođi Majko Ti po nas!« Božji ju je narod oduševljeno pjevao dajući oduška s blagovjesnikom Gabrielom svojoj pobožnosti.

Ime Rafael znači »Bog liječi«, a ime je trećega arkanđela, koga danas slavimo. Njega, kao i dvojicu drugih arkanđela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi. Njega sam Gospodin šalje da bi ozdravio Tobiju i Saru, za vodiča i pratioca mladom Tobiji. On ga na putu brani, uvodi u Sarinu kuću, koju oslobađa od zla, Saru kao ženu mladoga Tobije skupa s njim dovodi u kuću staroga Tobije. Mladi Tobija, pun zahvalnosti prema svome pratiocu, priča ocu koja mu je sve dobročinstva iskazao. I tada se Rafael, koji se prikazao u čovječjoj slici Azarije, sina Velikog Ananije, ovako očituje:

»Blagoslivljajte Boga, hvalite ga i veličajte pred svim živima zbog onoga što je za vas učinio. Lijepo je hvaliti Boga i uznositi ime njegovo, bogobojazno razglašavati djela njegova. Lijepo je čuvati tajnu kraljevu, ali je slavno otkrivati djela Božja. Činite dobro, i neće vas zlo snaći.

Dobra je molitva s postom, s milostinjom i pravednošću. Bolje je malo s pravednošću nego mnogo s nepravdom. Bolje je dijeliti milostinju nego sabirati u hrpe zlato. Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha. Koji dijele milostinju i čine pravednost, napunit će se života, a koji griješe, bit će dušmani životu svome.

Neću vam sakriti ništa: kazah već da je lijepo čuvati tajnu kraljevu, ali je slavno otkrivanje Božjih djela. I kad ste molili ti i tvoja snaha Sara, ja sam nosio vaše molitve Svetome; kad si ti pokapao mrtve, i ja sam bio uza te; kad se nisi skanjivao da ustaneš i prekineš svoj ručak da bi pokopao onog mrtvaca, nije mi bilo skriveno da vršiš dobro djelo; i bio sam s tobom. Sada, Bog me poslao da izliječim tebe i tvoju snahu Saru. Ja sam Rafael, jedan od sedmorice svetih anđela koji na nebesima donose molitve svetih i stupaju pred Slavom Svetoga!...

Ne plašite se! Mir s vama! Blagoslivljajte Boga u vijeke! Ta ja ne dođoh jer se meni svidjelo, nego po zapovijedi Boga našega: zato ga blagoslivljajte u vijeke. Sve sam dane dopuštao da me vide vaše oči, ali nisam ni jeo ni pio: vi ste motrili samo privid. Sada hvalite Boga, a ja se vraćam onome koji me i poslao. Zapišite u knjizi sve što se zbilo« (Tob 12,6–20).

Nije čudo da su kršćani, čitajući Tobijinu knjigu, tu tako lijepu povijest jedne obitelji, teško kušane, ali kojoj Gospodin pritječe u pomoć šaljući im svoga anđela, počeli štovati svetoga Rafaela i utjecati mu se. Naročito su mu se preporučivali putnici, a pomalo i pečalbari te iseljenici. Kao duhovnome liječniku počeše mu se utjecati i bolesnici u duševnim i tjelesnim bolestima. A kao svoga posebnog zaštitnika časte ga apotekari.

U jednoj svojoj homiliji o evanđeljima sv. Grgur Veliki lijepo kaže: »Rafael znači Božji lijek. On je, dotaknuvši kao po službi Tobijine oči, uklonio tmine njegove sljepoće. Dolikovalo je da bude nazvan Božjim lijekom, kad je bio poslan da liječi.«

biblijska imena

Obadija - Gospodnji sluga; Jahvin sluga
Obed - Radnik; Sluga
Obed-Edom - Sluga Edoma
Og - Kolač; Kruh pečen u pepelu
Oholiab - Očev šator, očevo prebivalište
Omri - Snop žita
On - Bol; Snaga; Zloća
Onezim - Koristan; Isplativ
Orpa - Vrat ili lubanja
Osem - Onaj koji gladuje; Njihova pažljivost
Otniel - Božji sat, čas


malo odmora

Doktor
Po obrani doktorata, vrati se mladi svećenik iz Rima, pa se pohvali majci:
"Majko, doktorirao sam filozofiju!"
"Doktor filozofije? Bože dragi, kakvih sve bolesti ima na tom svijetu!" - reče majka


Našoj Hrvatskoj policiji, svim djelatnicima koji rade u službi mira i očuvanju dobra, neka im je sretan blagdan sv. Mihaela Dan Policije, također svima koji slave svoj imendan, neka je sretan i blagoslovljen imendan ovih prekrasnih arkanđela
vaš don Marin

srijeda, 25.09.2013.

misao dana
"Ako mislite da postoji samo ovaj svijet, ako mislite da ste vi jedina bića u Svemiru, ako mislite da ne postoji ništa drugo osim ljudi onda vam je bolje da prestanete razmišljati i da se preispitate onako iz dubine."
N.N. 2013.

meditacija

ANĐEO MIRA

Svi čeznemo za mirom. Ali često ne nalazimo puta koji vodi do mira. Tu trebamo anđela mira koje će nas uvesti u tajnu mira, koji će nas nemirne ljude umiriti i darovati nam nutarnji kao i vanjski mir. Mir nije jednostavno ostvariv, nego je uvijek dar s kojim čovjek mora odgovorno postupati. Kad nas prati anđeo mira i našem životu daruje zadovoljstvo i pomirenje, tada i sami moramo postati anđeli mira za druge. Isus naziva blaženima mirotvorce koji su postali anđeli mira u ovome svijetu.
Ne postoji samo mir među ljudima, nego i unutarnji mir, mir duše.
Biblija zna da čovjek po sebi nije sposoban za mir sa sobom, sa stvorenjem i s ljudima. Stoga se sam Bog mora umiješati. On šalje svoga Sina, Isusa Krista, velikog Mironosca. Luka, grčki evanđelist, navješta Isusa kao onoga koji drugačije od, Augusta cara mira, donosi mir cijelom svijetu, bez oružja, jedino svojom ljubavlju. Kad se rodio, anđeli su navijestili mir na zemlji. Anđeli su nam otvorili oči za mir koji mi sami ne uspijemo stvoriti. Ali anđeli nisu samo navjestitelji mira, nego nam i donose mir. Anđeo mira odgovoran je ne samo za zemlju, nego se brine i za tvoj unutarnji mir.
Želim ti da vjeruješ anđelu mira, da se dadneš od njega pozvati i razgovarati s neprijateljima svoje duše, razgovarati i sa strancima i nepoznatim ljudima oko sebe, da bi mogao zaključiti sporazum koji traje. Samo tako može nastati mir, prostor ljubavi i slobode, u kojem nastaju blagostanje i dobro osjećanje, u kojem si u skladu sa sobom i čitavim stvorenjem, u kojem se odzvanja nešto od sklada raja u tvome svijetu.


Uz blagdan svetih arkanđela: tko su anđeli, što je angeologija?


Angeologija je nauka o anđelima, a riječ anđel dolazi od grčke riječi angelos što znači poslanik ili vjesnik. Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka, a to Svjetlo bez početka sami je Bog.

Anđeli su izrazito duhovna bića jer nemaju tijelo, ali imaju osobnost i slobodnu volju, inteligenciju i emocije. Uloga anđela je slavljenje Boga i prenošenje poruka ljudima. Angeologija razvrstava anđele u devet korova, a osmi kor su arkanđeli. Također, angeologija razlikuje tri velike hijerarhije anđela i u svakoj od njih tri zbora, što znači da ukupno ima devet zborova. Serafini, Kerubini i Prijestolja su najbliži Božjem tronu, a odmah iza njih su Gospodstva, Poglavarstva i Vlasti.

Sile, Arkanđeli i Anđeli, kao treći u hijerarhiji, izvršavaju Božje odluke. Arkanđeli za koje smo sigurno čuli su: Mihael (Tko je kao Bog), Gabriel (Bog je jak) i Rafael (Bog liječi). Sam arkanđeo Gabriel ukazao se Mariji i navjestio rođenje Isusovo, a zaštitnik je telekomunikacija, glasnika i poštara. Ikonografi ga prikazuju kao navjestitelja s ljiljanom u ruci. Arkanđeo Mihael voditelj je duša u raj, a ikonografi ga prikazuju s vagom u ruci. Zaštitnik je vojnika, policajaca, pekara, trgovaca i umirućih. Arkanđeo Rafael spominje se u Knjizi o Tobiji, predstavlja naše anđele čuvare, a zaštitnik je iseljenika, hodočasnika, putnika, rudara, krovopokrivača.

Angeologija spominje i tzv. pale anđele. Anđele koji su od Boga otpali Sveto pismo naziva đavlima ili demonima. Riječ đavao dolazi od grčke riječi diablos što znači gospodar tame, nečastivi Lucifer. Ironija je u imenu, jer Lucifer izvorno znači Svjetlonoša, a on je gospodar vječne hladnoće i tmine. Pali anđeli su to postali svojevoljnom odlukom neposluha i nevjere prema Bogu. Padom im se duša izopačila u nakaznosti grijeha. Trećina anđela stala je uz Lucifera te su zajedno protjerani s neba. Lucifer se želi izjednačiti sa Sinom Božjim u časti, slavi i ovlaštenjima, iako je bio prvi anđeo po časti i slavi.

Naša vjera paklom naziva stanje konačne odijeljenosti od Boga. Tko pred licem Božjim jasno vidi ljubav pa je ipak odbija, taj se opredijeljuje za takvo stanje. Kada Isus govori o paklu, govori o najgušćoj tami. Bolje je reći da je pakao prije hladan nego vruć. Jezom se označava stanje potpune zamrznutosti i beznadne odijeljenosti od svega što može donijeti pomoć, olakšanje i radost.

Ljudi ne postaju anđeli poslije tjelesne smrti, jer je Bog stvorio anđele kao što je i stvorio čovječanstvo. Nigdje se ne navodi da su anđeli stvoreni na sliku i priliku Božju kao što je to slučaj s čovjekom. Anđeli su od Boga stvorena bića koja uvijek gledaju lice Oca nebeskoga (Mt 18,10). Anđeli nisu povezani rodbinskim vezama, tako da ne stoje u jednakom odnosu jedan prema drugome, kao što stoji čovjek prema čovjeku. Svaki anđeo je različit i razlučen jedan od drugog. Anđeli se kreću poput živih misli i ne podliježu zakonima prostora. U isto vrijeme mogu biti na nekoliko različitih mjesta, ali nikada ne gube iz vida prisutnost Boga. Milijuni anđela nastanjuju nebo i zemlju, a neki su i naši anđeli čuvari.

Nebo je Božji okoliš, boravište anđela i svetih te svrha stvaranja. Riječima nebo i zemlja označavamo svu stvorenu stvarnost. Nebo nije prostor u svemiru, to je stanje onostranosti. Nebo je tamo gdje se volja Božja ostvaruje bez ikakva protivljenja, to je beskrajni trenutak ljubavi. Kada s Božjom pomoću jednom dođemo u nebo, očekuje nas: što oko ne vidje, uho ne ču i u srce čovječe ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.(1 Kor 2,9)

Anđeli su čista duhovna Božja stvorenja koja imaju razum i volju. Bestjelesna su, besmrtna i nevidljiva. Trajno su u Božjoj prisutnosti te ljudima posreduju Božju volju i Božju zaštitu. Anđeli su potpuno okrenuti svojem Stvoritelju. Gore od ljubavi prema njemu i služe mu dan i noć. Njihova hvala nikada ne prestaje.

Anđele se može pozvati u pomoć i moliti za njihov zagovor kod Boga. Svaki čovjek dobiva anđela čuvara. Moliti anđela čuvara za sebe i druge dobro je i smisleno. Anđeli se mogu u životu kršćana očitovati kao donositelji poruke ili pratitelji koji pomažu. Međutim, naša vjera nema ništa s lažnim anđelima ezoterije.

Za razliku od anđela, čovjek je vrhunac stvaranja jer ga je Bog stvorio na svoju sliku i priliku. Stvaranje čovjeka bitno se razlikuje od stvaranja bilo kojeg drugog živog bića. Čovjek je osoba, a to znači da se svojom voljom i razumom može opredijeliti za ljubav ili protiv ljubavi.

Isus Krist je taj koji u svim zemaljskim liturgijama slavi kozmičku liturgiju, koja uključuje anđele i ljude, žive i pokojne, prošlost, sadašnjost i budućnost, nebo i zemlju. Svećenik i vjernici na različite načine sudjeluju u Kristovu bogoslužju. Euhartstijska molitva Crkve koju izgovaramo za vrijeme svete Euharistije spominje anđele: Stoga zajedno s anđelima i svetima pjevamo pjesmu tvoje slave: Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot (nad vojskama)...

No, gdje riječi nisu dostatne da bismo slavili Boga pomaže nam glazba. Kada se obraćamo Bogu uvijek neki dio ostane neizrečen i neizgovoren. U klicanju govor postaje pjesma, stoga anđeli pjevaju. Glazba u bogoslužju mora molitvu učiniti ljepšom, a srca svih prisutnih mora dublje zahvatiti i pokrenuti prema Bogu i prirediti za Boga slavlje zvukova. Jer 'tko pjeva, dvostruko moli', kazuje nam Sveti Augustin.

Boga slaviti znači da je nama, ljudima, potrebno spontano izražavanje radosti u Bogu i klicanje srca. Boga slavimo zato što postoji i što je dobar. Tako već sada pridružujemo svoj glas vječnom slavljenju anđela i svetih na nebesima.

Papa Benedikt XVI. napominje da bi anđele trebali častiti koliko i Mariju, jer se bez njih mnogo događaja iz Svetog pisma ne bi moglo dogoditi.

'Jer anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju na svim putovima tvojim. Na rukama ću te nositi da se ne spotakneš o kamen'. ( Ps, 91, 11-12)

Iskreno se nadamo da će sve vas, dragi čitatelji i sva ova ispisana promišljanja i činjenice potaknuti na molitvu svojem anđelu čuvaru, kako za sebe, tako i za druge.



Sedam velikih arkanđela

Na početku stvaranja, kad se Lucifer pobunio protiv Boga, sedam se arkanđela istaknulo među svim drugim anđelima po svojoj posvemašnjoj vjernosti. Ulili su hrabrost ostalim anđelima, postavivši im se kao predvodnici u velikoj bitci protiv Lucifera. Svojom su poniznošću i vjernošću stekli povlasticu da stoje ispred Božjega prijestolja te da Bogu služe na posve poseban način. Zauzeli su položaje na čelu anđeoskih vojski i u izravnu službu svetoga Trojstva. Svi anđeli, koji su dionicima anđeoskih zborova, dijele se na sedam velikih vojski, na čelu kojih stoji po jedan od sedmorice arkanđela. Svakoj vojsci pripadaju anđeli različitih zborova.

Sv. Mihael je vođa sedmorice arkanđela i svih anđeoskih vojski. Hijerarhijski raspored među sedmoricom arkanđela služi kao uzor svim hijerarhijama, a značajka mu je savršeno zajedništvo u Duhu Svetome. Sv. Mihael je pred Bogom najodgovorniji za provedbu nauma da se sve što je na zemlji i sve što je na nebu uglavi u Kristu. Sv. Mihael kaže da je on Preteča slavnoga dolaska Isusa Krista na kraju vremena. Govori sv. Ivan apostol:

“Ja sam proživio objavu što je sadržava knjiga Otkrivenja zajedno sa sedmoricom arkanđela, i drukčije nije moglo biti. Ne zaboravite da sedmorica arkanđela, na čelu sa sv. Mihaelom, nastupaju prije slavnoga dolaska Isusa Krista. Sv. Mihael će mu biti Pretečom. Onako kako je sv. Ivan Krstitelj bio siromašnim i skrušenim Pretečom dolaska siromašnoga i raspetoga Krista na zemlju, tako će slavnome Kristovu dolasku prethoditi njegov moćni arkanđeo, veliki knez sv. Mihael, kojemu svi mnogo dugujete. On, naime, neprestano bdije nad Božjim narodom.” (sv. Ivan Apostol, 20/11/2006)

Imena sedmorice arkanđela su: sv. Mihael, sv. Gabriel, sv. Rafael, sv. Uriel, sv. Jehudiel, sv. Sealtiel, sv. Barakiel.

Prva je zadaća sedmorice arkanđela da prikažu same sebe za sve anđele, od najmanjega do najvećega, i da im budu primjer posvemašnje vjernosti Bogu. Nadalje, svaki od njih ima posebno poslanje. Sv. Mihael osobito služi Ocu, sv. Gabriel Sinu, sv. Rafael Duhu Svetome, sv. Uriel Blaženoj Djevici Mariji. Ostala trojica arkanđela u izravnijoj su službi čovječanstva. Sedmorica arkanđela ponajviše se bore protiv sedam smrtnih grijeha i čuvaju u dušama sedam darova Duha Svetoga. Motre Boga i provode njegove naloge. On ih šalje da obave određene zadatke na bilo kojemu mjestu u svemiru, pa i u čistilištu i u paklu.

Sedmorica arkanđela su ujedno i vođe Božjega naroda, kao što je sv. Mihael priskočio u pomoć židovskome narodu, a djeluju nevidljivo; “Šaljem, evo, svog anđela pred tobom...”. Njihova pomoć, kao u počecima Crkve,10 veoma je važna za hodočasnički Božji narod, u ovo vrijeme. Njihovo djelovanje ne zamjenjuje odgovorno djelovanje čovjekovo. Pruža pomoć kako bi svećeništvo Crkve što ga je ustanovio Isus Krist doseglo puninu i sveopće zajedništvo. Njihova molitva i njihovo djelovanje pomažu Božjem narodu da se uzvisi, kako bi i on postao kraljevstvom svećenika.

Svaki od sedmorice arkanđela na haljini i na crvenoj svećeničkoj štoli nosi utisnut križ i znamen koji ga razlikuje od ostalih. Svaki anđeo koji pripada njegovoj vojsci nosi isti znamen. Sedam su znamena:

- sv. Mihael: svjetlosni mač, znamen suda i Božje Riječi;

- sv. Gabriel: ime Isusovo (JHS);

- sv. Rafael: plamen, znamen Duha Svetoga;

- sv. Uriel: Bezgrešno Srce;

- sv. Jehudiel: maslinova grana, znamen mira i pomirbe;

- sv. Sealtiel: vaga, znamen ravnoteže;

- sv. Barakiel: voda što izvire, znamen Božjega blagoslova.

biblijska imena " N "

Naama - Lijepa, odgovarajuća
Naama– Lijepa, ugodna (vidi Noemi)
Naaman - Ugodan; Lijep; Prikladan,
Nabal - Nerazuman; Bezosjećajan
Nabot - Riječi; Proročanstva
Nabukodonozor - Suze i vapaji suda
Nadab - Plemenit, darežljiv; Slobodan i dobrovoljan dar; Princ
Naftali - Koji se bori
Nahaš - Zmija
Nahor - Hrapav; Suh; Rzanje
Nahšon - Koji pretkazuje; Koji nagađa, pretpostavlja
Nahum - Tješitelj; Prožet osjećajem krivnje
Natan - Darovatelj, davalac; Nagrađen
Natanael - Postavljen od Boga; Dar od Boga; Bog je dao
Nefeg - Slab nepostojan, razjedinjen
Nehemija - Kojega Jahve tješi; Gospodnje pokajanje
Neko - Hrom; Pretučen
Nemrod - Pobuna
Niger - Crn
Nikanor - Pobjednik
Nikodem - Pobjeda naroda; Vođa naroda
Nikola - isto kao i Nikodem
Noa - Utjeha, oslonac
Noemi - Moja ljepota, krasota

malo odmora

Kršteno vino
Rabin pozove susjednog župnika k sebi u goste. Nakon večere ponudi mu domaće vino.
"I, kako Vam se čini moje novo vino?" - upita domaćin.
"Čini mi se kao da je ipak malo previše kršteno" - odgovori župnik namrštena lica.
"Pa, što onda? A zar se krštenjem ne postaje bolji?" - odgovori rabin.

radost ovoga dana neka je sa svima vama i sa svim onima s kojima se danas susrečete
vaš don Marin

utorak, 24.09.2013.

misao dana
"Bog je svim anđelima dao krila, ali tebi nije, jer nije želio da mu najljepši odleti" NN 2013.

Poštovani prijatelji, nalazimo se u tjednu kada naše misli putuju prema nebeskim visinama. Zašto prema tamo pitamo se, već od malena naši su roditelji i stariji govorili da smo mi njihovi mali anđeli, i to se nekako utkalo u naše živote, misao o anđelima nosi u nama neki zanos, radost, ono drago naše djetinjstvo. Često zamišljamo kako to naš anđeo izgleda, kakva su to bića. ovaj tjedan, nastojat ću nešto reći o anđelima možda se prepoznamo ovdje s njima, to je bit, pronaći svoga anđela čuvara.

Jedna priča za tebe

Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći u svijet. Jednog dana ono upita Boga:
„Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na svijet, a ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?“
Bog mu odgovori: „Od svih anđela ja sam izabrao jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki će ti dan pjevati i smiješiti se. Osjetit ćeš njegovu ljubav i biti sretan.“
„Dobro, ali kako ću razumjeti kad mi nešto kaže kad ne znam njihov jezik“ – upita dijete.
„Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i s ljubavlju naučit će te pričati.“
„Čuo sam da na Zemlji ima puno loših ljudi. Tko će me štititi?“ – zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i reče: „Tvoj će te anđeo uvijek štititi pa bilo to i po cijenu vlastita života.“
Dijete pogleda u Boga i molećivim glasom reče: „Ali ja sam tako tužan što te više neću vidjeti.“
„Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putovima koji vode do mene.“
Tada u raju nastane tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba poći pa postavi posljednje pitanje.
„Gospodine, ako sad moram ići reci mi molim te kako se zove moj anđeo?“
Bog se nasmiješi i reče: „Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA …“


Anđeli

PITAMO SE:
Je li moguće načiniti prikaz anđela kraj već vrlo ukorjenjene ikonografske zadanosti na koju smo navikli?
Kako načiniti odmak od sladunjavih i kičastih sličica kakove susrećemo svuda u okolici za blagdanske dane ?
Prvo, zapitajmo se što su anđeli?
• osobna bića
• koji nose Božje Ime
• sredstva kroz koja Božji Duh radi da izvrši Njegovu volju u skladu s Njegovim karakterom i namjerom i time Ga objavljuju.

"Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka" - piše o njima sv. Ivan Damašćanin. "Svjetlo bez početka" sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svijetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: "Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog" (Mt 18,10)
Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima.
Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš anđeo čuvar može nam biti vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana.
- A na nama je da li ćemo taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne.
- Vjerujemo li u svog anđela čuvara, pouzdajemo li se u njega?
- Njemu je pisano: "Bog anđelima svojim - dakle i mome anđelu čuvaru - zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim" (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u anđela čuvara, na pouzdanje u njegovu pomoć. On poštiva našu slobodnu volju. Mi možemo u njega vjerovati, zazivati ga ili ne. Mi možemo s njim prijateljevati kao što se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopće ne bi postojao. Dobar kršćanin s radošću i zahvalnošću prihvaća sve Božje darove, pa tako i dar anđela čuvara.

Kako ih zamišljamo?
Pri opisima treba izbjegavati vizualne opise (jer je anđeo nevidljiv), i spominjati nevizualne: mekoću, toplotu, sreću, isijavanje svjetla i raspršivanje tame, širenje zvukova - možda poput zvončića ili kristalića, glazba i nebeski zbor; širenje mirisa - borovine, dunje, različitog cvijeća, tamjana...
“Svi anđeli”, naučava Katekizam, “su bili stvoreni u stanju nevinosti i pravednosti, ali nisu bili bezgrešniji od čovjeka. Budući da su bili slobodni, trebali su, kao i ljudi, biti iskušani. Blažena vizija i postojanost u dobru, bile su nagrada koju su trebali dobiti pravilnom upotrebom, uz milosnu pomoć, svoje slobodne volje. Bog ih je, zbog toga, stavio na kušnju. Da bi svaka kušnja bila zaslužna treba biti u osnovi zahtjevna ili bolna.” Čime su anđeli bili kušani? Općenito se misli da im je tajna Utjelovljenja Riječi • od Boga stvorenog Čovjeka • bila zadana da joj se klanjaju.

Anđeoska raznovrsnost i jedinstvenost
Svi ljudi polaze od jednog te istoga podrijetla, od prvoga čovjeka Adama, kao posljedica rađanja. Tako na osnovu toga svi spadaju u istu ljudsku vrstu i svi skupa čine jedinstveni ljudski rod. Sasvim je drugačije kod anđela jer oni nisu rođeni niti se rađaju iz nekog zajedničkog općeg podrijetla.
Oni su svi skupa i svaki pojedini od Boga stvoreni savršeni u svojoj naravi, i po tome nisu spojeni roditeljskim ili rodbinskim svezama, niti stoje u jednakom odnosu jedan prema drugome, kao što stoji čovjek prema čovjeku.
Po svojoj naravi svi su anđeli jednaki među sobom samo utoliko ukoliko su duhovi, te imaju razum i volju, u čemu se sastoji njihova bitnost, inače je svaki ne samo različit nego i razlučen jedan od drugoga.

Anđeoska inteligencija
Anđeli, kao i Bog, imaju dvije velike moći: Intelekt i Snagu. Intelekt anđela je neusporedivo superiorniji od ljudskog razuma. Anđeli nisu samo savršeni ljepotom, moćni snagom, nego su i puni znanjem i mudrošću.
Njihov način razumijevanja je potpuno drugačiji od našega. Ljudski um mora razumijevati činjenicu po činjenicu, baš kao što se ljudsko tijelo giba korak po korak, dok anđeoska inteligencija sažima cijeli predmet odjednom. Shvateći princip, odmah vidi sve njegove posljedice, shvateći istinu, u isto vrijeme vidi sve njene moguće aspekte.
Najpoznatiji učeni ljudi ove planete zgrnuli su znanje ograničenog broja predmeta uz veliki rad i dugogodišnje proučavanje. Oni ne mogu tražiti veće zasluge za ono što su saznali jer su počeli tamo gdje su drugi stali, a drugi, opet, će nastaviti ondje gdje su ovi stali. Znanje, pak, zadobiveno po cijeni takvog rada se često susreće sa greškama, zabludama i dvojbama, dok je znanje anđela, sigurno i oslobođeno svake mogućnosti pogreške.
Gospodin nije dao anđelima da govore o svim čudesima.

Moć anđela
Druga velika sposobnost anđela je moć, i ona, također, je neusporedivo superiorna ljudskoj moći. Kada anđeo nešto želi, on se nikada ne povlači. On to želi svom mogućom snagom, i to se ne može promijeniti. Njegove odluke su sigurne i neporecive, jer su stvorene uz sve potrebne informacije o onome što želi. U onome što on radi nema borbe, neme sukoba; on slama protivnika ogromnom snagom. U ovome je on slika Božje snage.
Anđeli vode zvijezde, mjesec, sunce i planete. (Sv. Toma) • svaka zvijezda, planeta ima svog anđela

Kada su stvoreni anđeli?
Ono što sigurno možemo ustvrditi je da su anđeli stvoreni i da imaju svoj početak. Teže je ustanoviti kada su stvoreni, ali u (Job 38, 4 • 7) dade se naslutiti da su već postojali kada je Bog stvorio svijet, jer veli: ... tko joj postavi kamen ugaoni dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani? Oni su vjerojatno bili dijelom stvaranja «neba» u (Post 1, 1). Razlog njihova stvaranja je da bi uzvisivali Boga i radovali se njegovom silnom stvoriteljskom djelu.

Kako se kreću anđeli?
Kretanje anđela je predivno. U tren, anđeo dolazi iz Neba na zemlju ili ide s jednog kraja svemira do drugog, bez prolaska među prostora. Da bi se razumjelo ovo kretanje anđela, trebamo ga samo usporediti s našim mislima. Za tren naša misao prolazi od Neba do zemlje, od Engleske do Kine, od kraja do kraja zemlje. Anđeli su, ako možemo tako reći, žive misli, i kreću se kao i naše misli.
Druga važna činjenica o ovim predivnim duhovima je da mogu biti na dva ili više mjesta u isto vrijeme, iako su ova mjesta tisućama milja udaljena. Oni ni na koji način ne podliježu zakonima prostora.
Iako su uvijek s nama i iako svu svoju pažnju i brigu usmjeravaju na nas i za naše dobro, oni nikada ne gube iz vida prisutnost Boga. Uvijek se dive Njegovoj beskrajnoj ljepoti, uživajući u Njegovoj prisutnosti.

Da li su anđeli brojniji od ljudi?
Broj anđela premašuje svu našu moć računanja ili shvaćanja. Ako mislimo o broju zvijezda na nebesima, o broju listova na stablima, svih šuma na svijetu, o bezbrojnim zrnima pijeska na svim obalama, o kapljicama vode u oceanu, o svim ljudima koji su ikada živjeli, svim materijalnim stvarima zajedno, ne bi nam dalo niti približno ideju o broju anđela.

Postoje tri velike hijerarhije anđela, i u svakoj od njih postoje tri zbora, to jest, devet zborova ukupno.
Oni su ovako podijeljeni: Serafini, Kerubini i Prijestolja tvore hijerarhiju koja stoji najbliže Božjem tronu.
Zatim Gospodstva, Poglavarstva i Vlasti tvore drugu hijerarhiju.
Sile, Arkanđeli i Anđeli tvore treći red.
Što je veći zbor, brojniji su njegovi anđeli, tako Serafini , u broju, nadmašuju sve druge.
1) prva hijerarhija (serafini, kerubini i prijestolja): osobita odlika joj je promatranje Boga.
a. Serafini (prema hebr. označuje onog koji gori ognjem) su čisti anđeli koji zbog blizine Božje gore nazamislivom ljubavlju prema Bogu. (Seraphim - imaju 6 krila s očima na njima)
b. Kerubi se odlikuju posebnim poznavanjem Božjih tajni. (Cherubim - imaju 4 krila)
c. Prijestolja su uz Boga kad sudi. U takvoj su milosti Božjoj da po njima izdaje svoje odluke. (Throni)
2) druga hijerarhija (gospodstva, poglavarstva i vlasti): sudjeluje u upravi svijeta.
a. Gospodstva • odlikuju se divnom moći tako da im se niži pokoravaju i izvršavaju njihov nalog. (Dominationes)
b. Poglavarstva • neposredno su poučeni od višeg anđeoskog reda o onom što treba učiniti, te to raspoređuju nižim anđelima. Oni na neki način započinju djelovanje koje treba izvršiti, pa tako prednjače u ispunjavanju Božjih službi. (Principatus) (još se kaže Vrhovništva)
c. Vlasti • njihovoj vlasti se pokoravaju protivne sile. (Potestates)
3) treća hijerarhija (sile, arkanđeli i anđeli): posebna joj je dužnost izvršavati odluke Božje.
a. Sile • po njima se češće događaju znakovi i čudesa. (Virtues) (još se kaže Moći)
b. Arkanđeli • navješćuju i posreduju veće događaje. (Archengeli - ima ih 7) (Imena arkanđela: Mihael, Jophiel, Chamuel, Gabriel, Raphael, Uriel, Zadkiel)
c. Anđeli • navješćuju i posreduju manje događaje. (Angeli)

Likovni obraz:
Oni su nevidljiva bića, izvršitelji Božje volje na zemlji i njegovi služitelji. Zapravo, anđeli su veza, raspon između relativnog (ljudi) i Apsolutnog (Bog). Simbol ljudi je ljudski lik hermafrodita (anđeo nije ni muško ni žensko jer je oboje), a simbol nebeskog su krila kojima se uzdiže iznad zemaljskog. To uzdizanje iz materije prema duhovnom određeno je gradacijom sistema iz VI st. kojim broj anđeoskih vrsta iznosi devet:
Tom nizu je u 15. st. dodan i mali, golišavi krilati dječačić, tzv. "putti" (tal. putto "dječačić"). Simbol anđela preuzet je od antičke boginje Nike (grč.) ili Viktorije (lat.), boginje pobjede koja je na krilima donosila vijest o pobjedi. Preslikavanju Nike na kršćansko nebo svjedoči i samo ime anđeo - grč. ággelos znači "vjesnik". ŕ Iako ovakav raspored ne znači da smo proniknuli u anđeoski svijet i Božje rasporedbe, ipak gore navedene nazive anđeoskih korova nalazimo u Svetom Pismu. Tako sv. Pavao veli da je Bog Krista uskrisio od mrtvih i posjeo sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhovništva (Principatus) i Vlasti (Potestates) i Moći (Virtutes) i Gospodstva (Dominationes) i svakog imena imenovana (usp Ef 1, 20 • 21).
Osim ovdje spomenuta četiri kora u (Kol 1, 16) navodi Prijestolja (Throni). Stari zavjet često spominje Kerubine i Serafine: ...postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao • da straže nad stazom koja vodi k stablu života (Post 3, 24); Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: ´Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama!...´ (Iz 6, 2 • 3). I još imamo Anđele i Arkanđele, pr.: ... uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile (1 Pt 3, 22). Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje - sići s neba (1 Sol 4, 16).

Mihael arkanđeo
•Tko je kao Bog?
•u starom zakonu bio je zaštitnikom i čuvarom sinagoge;
•kasnije u Novom testamentu vladar i zaštitnik Božije Crkve.
•službu primanja svih duša pravednika

Gabrijel arkanđeo
•drugo ime “Vir Deus” • “tvrđava božja”
•navještenje Isusa Krista

Rafael arkanđeo
•Božji lijek
•3 stanja života: u utrobi, život na zemlji, život poslije smrti
•Tobija
•čini sve što i naš anđeo čuvar

Što je od najveće važnosti za nas je to, da sveti anđeli žele na svaki mogući način podijeliti s nama ovaj ogromni ocean ljubavi i sreće koje oni sami uživaju. Njihova velikodušnost ne poznaje granice. Samo Sveto pismo kaže "da postoje službujući duhovi, poslani na službu onima koji žele postići spasenje".
Anđeo je uz Isusa na Maslinskoj gori. On će kao konačni pobjednik opet doći s neba "sa svojim anđelima" (Mt 5,31). Prema tome, iz Božje objave jasno doznajemo o stvarnosti svetih anđela. S tom stvarnošću ozbiljno računajmo u svome životu! Blagdan arkanđela (29. rujna), a anđela čuvara (2. listopada).
Riječima sv. Ambrozija: “Moramo se moliti anđelu koji nam je dan za čuvara”, sv. Bernard nas podsjeća na dužnosti prema anđelu čuvaru: “Zahvalnost na njegovoj prisutnosti, privrženost njegovoj dobrohodnosti, povjerenje u njegovu brigu. Uvijek imajte na umu da ste u prisutnosti vašeg anđela čuvara”, on opominje svoje učenike. “Na bilo kojem mjestu da se nalazite, u bilo kojem tajnom skrovištu da se krijete, mislite na vašeg anđela čuvara. Nikada u prisutnosti svog Anđela ne činite ono što ne bi činili u mojoj prisutnosti.”
“Veliko dostojanstvo i svetost vaših svetih anđela čini vas obaveznim zahvaljivati se. Pred zemaljskim velikanima, ljudi su skromni i puni poštovanja; ali njihovo dostojanstvo je neusporedivo manje i od najnižeg od anđela. Zbog toga se uvijek moramo vladati pobožno i skromno pred našim svetim anđelom, uzdržavajući se od svake riječi, geste ili radnje koje bi mogle povrijediti ili ražalostiti našeg nebeskog prijatelja i vodiča. Ovo neprekidno podsjećanje na prisutnost našeg svetog anđela je najbolje sredstvo za svladavanje kušnji.
“Ako istinski volimo našeg anđela čuvara, ne možemo ne imati neograničeno povjerenje u njegovo moćno zauzimanje kod Boga i čvrstu vjeru u njegovu odlučnost da nam pomogne. Ovo će nas potaći da često zazivamo njegovu pomoć i zaštitu, posebno u vrijeme kušnji i nevolja. Ovo povjerenje će nas potaći da zatražimo njegov savjet u mnogim problemima s kojima se susrećemo, i u velikim i u malim stvarima. Mnogi sveci običavali su ništa ne poduzeti bez prethodnog traženja savjeta od svog anđela čuvara.”
“Iznad svega, dugujemo našem vjernom anđelu čuvaru najiskreniju zahvalnost za bezbrojna dobročinstva koja nam on daruje. On uvijek i svugdje stoji uz nas, nježno nas štiteći, blago nas upozoravajući i iskreno nas opominjući. Našu zahvalnost ne možemo bolje dokazati ni na jedan način, osim da poslušno slijedimo njegova upozorenja i da pokazujemo nježnu, sinovsku odanost prema njemu.”
Kada je u stanju milosti, duša je dragulj kojeg naš anđeo s divljenjem promatra i raduje se dok ona postaje sve sjajnija kroz Isusovu Krv. Nemojmo nikada ražalostiti našeg nebeskog sudruga grijehom, ali ako se takva nesreća i dogodi, krenimo prema izvorima Predragocjene Krvi koja će obnoviti našu prethodnu čistoću.
Pored izražavanja nježne odanosti našem anđelu čuvaru, trebamo također usvojiti pohvalno izražavanje obožavanja anđela čuvara drugih ljudi. Kada susrećemo naše poznanike, u isto vrijeme kada pozdravljamo njih, trebamo pozdraviti i njihove anđele čuvare. Ovo pozdravljanje se može obaviti nutarnjim činom bez privlačenja pozornosti. Ili možemo donijeti odluku, i tu odluku obnavljati s vremena na vrijeme, da pozdravljajući nekoga, u isto vrijeme imamo namjeru pozdraviti njegova anđela. Uskoro će nam postati jednostavno upamtiti ove svete anđele i od njih ćemo primiti mnoge blagoslove

molitva anđelu čuvaru
Anđelu čuvaru mili ,svojom snagom me zakrili,

prema Božjem obećanju , čuvaj mene noću danju

osobito pak me brani , da mi dušu grijeh ne rani

A kad s ovog svijeta pođem , sretno da u nebo dođem

da se ondje s tobom mogu , vijekom klanjat dragom Bogu!

biblijska imena " M "

Maaka -Potlačen; Istrošen; Pričvršćen
Madaj - Mjera; Koji sudi; Odora
Magog - Krov; Koji razbija
Mahalalel - Hvaljenje, slavljenje Boga
Malahija - Moj vjesnik, moj anđeo
Manaše - Koji je zaboravio; Zaboravnost; Onaj koji je zaboravljen
Manoah - Odmor; Dar
Marija – Pobuna (isto kao i Mirjam)
Marko – Pristojan; Sjajan
Marta - Koja postaje gorka, izazvana
Matan - Poklon; Uzde
Matanija - Dar ili nada od Gospoda
Matej - Nagrađen
Mehujael – Koji navješta Boga
Melkisedek - Kralj pravednosti
Memukan - Stvaranje vike; Mnoštvo, gomila
Menahem - Tješitelj; Koji ih sakuplja; Pripremanje topline
Merari - Gorak; Izazivati
Meribaal - Prigovor iz njegovih usta
Merodak-Baladan - Sin smrti
Mešak - Koji govori silom; koga vodi sila
Metušael - Koji zahtjeva njegovu smrt
Metušalah - On je poslao njegovu smrt; Oštar čovjek
Midjan - Svađa, sukob; Sud; Težnja; Pokriti
Mihej - Tko je kao Jahve?
Mika - Jadan; Ponižen; Pokoran
Mikala - Tko je savršen?
Mirjam – Pobuna
Mišael- Tko je kao Bog?
Mnason - Vrijedan tragač; Koji izganja
Mojsije - Izvađen; Iscrpljen
Mordokaj - Skrušenost; Gorak; Ozljeda; Pokajanje


malo odmori
Čiji je Juda?
Susreo isusovac kapucina, i ubrzo se među njima razvio duhovni razgovor. Isusovac ciljajući na kapucinovu bradu reče: "Kažu da je i Juda nosio bradu?" Na to će njemu kapucin: "Nije sigurno da je Juda nosio bradu, ali je sigurno da je bio iz družbe Isusove."

neka vam je radostan i blagoslovljen današnji dan, vaš don Marin

ponedjeljak, 23.09.2013.

misao dana;
"Nemoj nikome činiti nikakvo zlo, već svima najviše što možeš čini dobro."
Sv. Petar Fourier (1565. – 1640.)

kutak za tebe:
BOG HOĆE I ČINI SAMO DOBRO

Bog ne može pomisliti niti činiti zlo. Zlo je, naime, manjak dobra ili manjak egzistencije, nešto što bi trebalo biti a nije. Bog je apsolutno biće, on se ne može mijenjati, on ne može biti okrnjen. On sve ima, sve može, sve misli, sve čini. Zato je on savršeno biće. On je naprosto dobrota, ljubav, ljepota, radost, pravednost.
Zato Bog ne može nekoga uništiti. On može željeti i činiti samo dobro. Zlo dolazi od Zloga i od naše ograničene naravi, ono dolazi zbog uronjenosti u grijeh i nepovjerenja prema Bogu. Ma što ja činio, Bog me uvijek voli i želi me osloboditi. Ma kakav bio, Bog uvijek ide samo s pravdom i milosrđem meni ususret.
Bog je kao more koje se prema meni spušta da me u svakom slučaju usreći, oslobodi, usavrši, ispuni mi želje, da mi se daruje. Pravda, milosrđe, ljubav, sućut, dobrota, praštanje — sve je to u Bogu. Uvijek samo za moje dobro, nikada za zlo. Sve zavisi o tome da li to vjerujem. Ne vjerujem li, zatvaram se Božjem spasiteljskom djelovanju i osuđujem sam sebe. Bog mi šalje samo DOBRO.

Ljubav me vodi ka dobru

Nikada ne odustaj od Isusove ljubavi i bit će ti dobro

Evanđelje: Mk 12,28-34
Tada pristupi jedan od pismoznanaca koji je slušao njihovu raspravu. Vidjevši da im je dobro odgovorio, upita ga: "Koja je zapovijed prva od sviju?" Isus odgovori: "Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!" "Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih." Nato će mu pismoznanac: "Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga - više je nego sve paljenice i žrtve." Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: "Nisi daleko od kraljevstva Božjega!" I nitko se više nije usuđivao pitati ga.

Nikada ne odustaj od Isusove ljubavi
Ljubiti Boga i bližnjega „više je nego sve paljenice i žrtve“. Prava je paljenica sagorjeti ljubavlju sve prepreke koje nas priječe ljubiti Boga i bližnjega. Prava je žrtva umrijeti sebeljublju i ljubiti Boga i čovjeka usprkos svih prepreka. Ljubiti Boga i čovjeka treba postati ne samo misao vodilja našega života već temeljni stav, opredjeljenje, a potom i ostvarivanje, korak po korak, u svakodnevnom životu.
Nemojmo se zavaravati, nije lako živjeti Božju zapovijed ljubavi prema njemu i bližnjemu. Istina, postoje romantični trenuci života kada nas oduševi Božji poziv na žrtvu iz ljubavi. Tada, jačani snagom Božje ljubavi osjećamo radost i zanos prinoseći svoje žrtve na Božji oltar. Ipak, kao i u svemu drugom, zanos može splasnuti, a zaljubljenost se rasplinuti. Drugi nam umjesto radosti donosi bol i prazninu. U tim trenucima i dalje ljubiti, nikada ne odustati od predanja života i darivanja Bogu i bližnjemu, prava je žrtva. Kroz tu žrtvu i umiranje sebi, sada se rađa novi čovjek, onaj koji uistinu hoda Isusovim putem. Lako je biti dobar u sretnim okolnostima. Narodna nam izreka lijepo kaže: „ U dobru je lako dobar biti, u muci se poznaju junaci.“ Ljubiti Boga i radi njega bližnjega i u trenucima suhoće duše i srca to znači zakoračiti pravim kršćanskim putem, to znači zaživjeti Isusovu logiku života. Isusova logika za nas je često logika apsurda. Teško ju je shvatiti, a još teže živjeti. Na vrhuncu zahtjevnosti puta ljubavi stoji imperativ: „Ljubite svoje neprijatelje...“ Toj zapovijedi sve u čovjeku stoji na putu. Nema u tome privlačnosti ni ljepote, nema zanosa, nema sreće koja bi olakšavala put. To je put kroz tunel, put kroz „oblak neznanja“, put kojim se kroći slijedeći raspetog Spasitelja. Umrijeti za druge, da bi živjeli i imali život u punini. Dati svoje tijelo i svoju krv, dati sve što imaš, za druge, to je put Gospodina Isusa Krista. U njegovoj žrtvi smrt je svakoj sebičnosti, svakom zlu koje mi ljudi kroz povijest činimo jedni drugima. U njegovoj žrtvi nema ni traga uživanja u patnji, u smislu mazohizma. Njegova je žrtva čista, zrela i sveta, motivirana jedino i samo ljubavlju. Ta ljubav, raspeta na križu, životni je smisao svakoga čovjeka.
Možda si umoran/na od življenja vjere budući da doživljavaš nepravde na radnom mjestu, neshvaćanje u obitelji. Možda te tvoji neprijatelji omalovažavaju ili čak ponižavaju i ti više ne vidiš smisao nošenja svoga vlastitog križa. Razbistri svoje stavove. Ako misliš da je vjera ta koja te čini slabim i bespomoćnim naspram bahatim i moćnim ljudima koji te možda okružuju, onda više, zbog boli i trpljenja nemaš jasan pogled na smisao koji tvoj život i tvoja patnja imaju. Ako je itko jak onda je to čovjek koji istinski vjeruje. Taj čovjek zna i osjeća da je Bog jedini kojemu se treba klanjati. Taj čovjek zna da se zlu treba odupirati i da ga treba pobjeđivati snagom istine i vjere, ali najveća je pobjeda nad zlom ona u vlastitom srcu. Ako čovjek uspije sačuvati svetište svoga srca čistim; ako na oltar svoga života iz dana u dan prinosti žrtve Bogu iz ljubavi; ako nikada ne odustaje od ljubavi, makar je puno puta pao na tom putu, takav čovjek nije daleko od Kraljevstva Božjega. Jedino onaj koji ljubi i prašta istinski je sretan čovjek. Takav čovjek, usprkos svojih rana raste i postaje istinski čovjek. Njegove će rane i njegove žrtve jednog dana postati poput cvijeća koje jest ljepota života.
U jednoj rečenici za kraj, NIKADA NE ODUSTAJ OD ISUSOVE LJUBAVI!

Biblijska imena " L "

Laban - Bijeli; Koji sjaji; Nježan
Lameh - Jadan, siromašan; Nizak (po statusu)
Lazar - Božja pomoć (vidi Eleazar)
Lebej - Srčan čovjek; Slavljenje; Priznanje
Levi - Spajanje, sjedinjenje
Lidija - Jezero
Lea - Umorna
Lizija - Koji razbija
Loida - Bolja
Lot - Pokrivalo, veo, koprena; Umotan, sakriven, pokriven
Luka - Svijetao; Bijeli


Iz života Crkve
Vatikan, 22. rujan 2013.

NADBISKUPA ETEROVIĆA PAPA IMENOVAO APOSTOLSKIM NUNCIJEM U NJEMAČKOJ

Novi glavni pokorničar je kardinal Mauro Piacenza a novi pročelnik Kongregacije za kler mons. Beniamino Stella
Papa Franjo imenovao je nadbiskupa Nikolu Eterovića, dosadašnjeg glavnog tajnika Biskupske sinode, apostolskim nuncijem u Njemačkoj, javio je Radio Vatikan. Za novog glavnog tajnika Biskupske sinode Papa je postavio mons. Lorenza Baldisserija koji je do sada obnašao službu tajnika Kongregacije za biskupe.
Papa je također prihvatio odreknuće od službe, zbog navršene dobi predviđene Zakonikom kanonskog prava, kardinala Manuela de Castra na službu glavnog pokorničara i na njegovo mjesto imenovao kardinala Maura Piacenzu dosadašnjeg pročelnika Kongregacije za kler. Za novog pročelnika Kongregacije za kler imenovao je mons. Beniamina Stellu, dosadašnjeg predsjednika Papinske crkvene akademije.

malo odmora

Zapovijed ljubavi
Župnik pita Pericu:
"Kada bi zamolio seljaka koji tuče svoga magarca da ga prestane tući, koju bi zapovijed ispunio?"
"Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" - odgovori Perica.

Ušli smo u novo godišnje doba - jesen - , ali i novi tjedan, neka vam ovo ratdoblje bude blagoslovljeno i na radost, služite dobru, služite povjerenjem ,služite bližnjemu u ljubavi,
pozdravlja vas i želi vam mir i dobro, vaš don Marin

petak, 20.09.2013.

misao dana
"Nijedan čovjek ne može postići znanje Božje osim poniznošću. U visine se dolazi silaženjem"
Bl. Egidije Asiški(1262)

svetac dana 20. rujna

Andrija Kim Taegon
(* 21. kolovoza 1821. + 16. rujna 1846.)
- U Koreju su kršćanstvo donijeli laici - sin plemenitih roditelja - sin mučenika - okrutno mučen i pogubljen - prvi katolički svećenik Koreanac - zaštitnik koreanskog svećenstva -
Koreanski katolici
Katolička crkva je u Koreju došla u prvom redu po laicima vjernicima, koji su kao kršćani dolazili iz Kine. Početak Crkve u Koreji, dakle, nije vezan za djelovanje inozemnih misionara u toj zemlji. Godinom osnutka koreanske Katoličke crkve se može smatrati 1784. godina, kad je u Pekingu kršten Koreanac Ri Sung-Hun. Po povratku u Koreju on je počeo poučavati katekumene i krstiti ih. Ti prvi koreanski katolici nisu imali svećenika. Sami laci su se organizirali u stanovitu pseudohierarhiju, te su prvih godina sami obavljali neke svećeničke dužnosti. Istom 1831. godine osnovao je papa Grgur XVI. Koreanski apostolski vikarijat i povjerio ga Pariškim misionarima Missions Etrangeres de Paris (MEP). Ubrzo su uslijedili teški progoni katolika u Koreji. Prvi progon je bio od 1801. do 1813. godine, drugi 1827., treći od 1838. do 1846. i četvrti od 1866. do 1869. godine. Ti progoni nisu mogli spriječiti napredak mlade Crkve, te je broj katolika stalno rastao. Progoni su prestali kad je 1882. godine Koreja sklopila ugovor sa Sjedinjenim Američkim Državama. Progon se katolika nastavio u vrijeme japanske okupacije Koreje u vremenu od 1910. do 1945. godine. Katolička hijerarhija se počela razvijati od 1911. godine kad je osnovan Apostolski vikarijat Seul i Taiku.

Kad je 1953. godine voljom velikih sila Koreja podijeljena na Sjevernu (komunističku) i Južnu Koreju, katolici u sjevernoj Koreji žive pod teškim pritiskom, dok se broj katolika u južnoj Koreji povećava iz godine u godinu. Tako je u sjevernoj Koreji ostalo nekih 10.000 katolika, dok u južnoj Koreji ima oko tri i pol milijuna katolika, koji žive u 14 biskupija. Od 21 biskupa samo su još dvojica stranci. Broj protestantskih kršćana iznosi oko 14,5 milijuna, pa tako kršćani čine najveću religioznu zajednicu u zemlji.
Zemlja mučenika
Sveti Andrija Kim Taegon je rođen 21. kolovoza 1821. godine, kao koreanski plemić, a umro je mučeničkom smrću 16. rujna 1846. godine. Kršten je u 15. godini života. Želio je postati svećenik. Da bi postao svećenik, morao je putovati 1.300 milja daleko do najbližeg sjemeništa u Macaou. Za vrijeme dinastije Joseon izbio je u Koreji okrutni progon kršćana. Zato su katolici svoju vjeru morali skrivati. Andrijini su roditelji bili iz redova koreanskog plemstva, a bili su obraćenici na katoličku vjeru, te su postali gorljivi katolici. Službena vjera u Koreji je bio kineski konfucijanizam. Pripadnici te vjere su progonili kršćane. Tako su Andrijinog oca zbog katoličke vjere ubili domaći konfucijevci. Mnogi su bili ubijeni zbog svoje vjere. Jedan od više tisuća progonjenih kršćana je bio i Andrija Taegon. I on je bio mučen u Seulu, a onda mu je odrubljena glava. Bilo je to 1846. godine, a imao je tek 25 godina. On je prvi koreanski katolički svećenik. Andrija je i prvi katolički svećenik koji je u Koreji umro za vjeru, te je tako postao predvodnik koreanskih mučenika. Koreanska Crkva je jedinstvena jer su je u potpunosti osnovali laici. Katolička se crkva pojavila u Koreji na početku 17. stoljeća. Prvi misionari su došli u Koreju istom polovicom osamnaestoga stoljeća. Bili su nemalo iznenađeni kad su se tamo susreli s kršćanima. Ova nova Crkva, tako mlada ali ipak tako snažna u vjeri, izdržala je valove i valove progona. Zato se korejski katolici mogu pohvaliti da su za manje od jednog stoljeća iznjedrili 10.000 mučenika. Smrt tih mučenika postala je kvasac Crkve i povela današnji procvat Crkve u Koreji. Progoni kršćana i dalje traju u sjevernoj Koreji. I danas besmrtni duh onih starih mučenika podržava progonjene kršćane Crkve na sjeveru ove nesretne i podijeljene zemlje.

Andrija Kim Taegon je 1925. godine proglašen blaženim, a papa Ivan Pavao II. ga je proglasio svecem 6. svibnja 1984. godine. S njim zajedno je papa poglasio svetim još 102 koreanska mučenika.

Sveti Andrija Kim Taegon je zaštitnik koreanskih svećenika. O Bože, ti si stvorio sve narode i ti si njihov spas. U zemlji Koreji tvoj poziv na katoličku vjeru stvorio je pristaše čiji rast ti njeguješ krvlju Andrije, Pavla i drugih koreanskih mučenika. Kroz njihovo mučeništvo i zagovor ti nas snažiš tako da i mi ostanemo vjerni Tvojim zapovijedima sve do smrti.

Meditacija
Vjernik i otpadnik
(prema Lk 18,9-14)

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: Dođoše na misu dva čovjeka: jedan koji je redovito cijelog svog života išao u crkvu - vjernik i jedan koji je tu svoju dužnost dugo vremena zanemarivao - otpadnik.

Vjernik je u crkvu ušao pobožno i odmah se počeo ogledavati tko je još tu. Prišao je zadnjim klupama, kleknuo i ovako pozdravio Gospodina: Bože moj, Isuse Kriste! Hvala ti što sam tvoj učenik. Hvala ti za tvoje milosti po kojima sam ovako revan i po kojima uvijek mogu pristupati Tvome oltaru na svetoj misi. Kršćanin sam od rođenja i takvim sam uvijek ostao. I svoju djecu sam tako odgajao. Hvala ti što ni ja ni moja djeca nismo kao, recimo onaj tamo, što dođe jedanput godišnje u crkvu, sjedne u prvu klupu i onda tvrdi kako je najveći katolik. I pravedno je da si mi dao toliko milosti kada te nikada nisam iznevjerio. Hvala ti, moj Bože!.

Otpadnik je u svojoj klupi, pognute glave molio: Oprosti mi, Gospodine, što sam te zaboravljao. Iz početka nisam išao na misu jer mi to nije dopuštao posao na mojem radnom mjestu. Zatim mi je to postala navika. Oprosti mi, Gospodine, oprosti, i pomozi da opet krenem iz početka, s tobom!.

Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.


nešto o poniznosti

Na drugoj stranici Biblije – oholost! Oholost, oholost, oholost! Čim je čovjek stvoren, prvo što je u njemu proradilo jest – oholost! Prvi ispit na kojem je prvi čovjek pao bio je iz područja oholosti!
Prvo pitanje koje je lukavi napasnik postavio novostvorenom čovjeku glasilo je: „Želiš li biti velik?“
„Želim!“, odgovorio je.
„Ali baš ono velik, kao Bog?“, upitao je opet.
Čovjek odgovara: „Želim, baš kao Bog!“
Eto, to je to. Ako želiš biti kao Bog, nećeš biti ni blizu Bogu. Oholost udaljava čovjeka od Boga. Goni ga iz raja. Izlazi! Ne voli Bog ohole! Zbog Adamove i Evine oholosti mi smo danas poniženi. Ispaštamo! Jer svaki koji se uzvisuje… Zato je oholost prvi i glavni grijeh. A poniznost Kristova privući će sve ljude Ocu nebeskom. Vratit će ih tamo odakle ih je oholost njihova izbacila! Oholost izravno udara na prvu Božju zapovijed: „Nemoj imati drugih bogova uz mene!“ Adam kaže: „A, ja bih baš želio biti kao Bog!“ Adame, Adame, skupo ćeš platiti ovu svoju misao i želju. I ti, i Eva, i djeca vaša, i unuci vaši i praunuci vaši, i cijelo vaše potomstvo do sudnjega dana! Adame, ti Bogu prkosiš, Boga izazivaš, Boga ponižavaš! Neće to nikako na dobro izaći! I nije izišlo!
U svakom grijehu oholost caruje. Svakim grijehom i danas izlazimo iz raja, iz svoga duševnoga mira i radosti.

Isus uči poniznosti

Zato je došao novi Adam, onaj ponizni, da poniznošću svojom vrati staroga Adama i sve nas na ono mjesto na kojem nas je Bog htio od početka. Vrati se Adame, vrati se u svoj raj! Ponizno priznaj Bogu da je on Bog, a ti da si samo čovjek! I sve će biti u redu!
Novi Adam, Isus, želi poučiti ljude da je jedini pravi put do Boga – poniznost! Jer svaki koji se ponizuje… Sveti Augustin kaže: „Ako me pitate koji je osnovni element učenja i ćudoređa Isusa Krista, odgovorit ću vam: prvo je poniznost, drugo je poniznost i treće je poniznost." Idi stazom poniznosti i susrest ćeš se s Bogom.
Upravo zato Isus i priča ovu priču o poniznom cariniku i oholom farizeju. Koji stav čovjeka dovodi Bogu, a koji ga od Njega udaljava? Jedan je stav carinika, a drugi je stav farizeja. Carinik: pun grijeha, pun otimačine, pun nemorala, pun svakog bezobrazluka dolazi u hram – pun poniznosti! Kleči u zadnjoj klupi i udara se u prsa. Sve odjekuju hramske zidine. A farizej: pun moralnosti, pun ćudoređa, ispunjava potpuno svoje vjerske dužnosti, dolazi u hram – pun oholosti! Došao pred oltar i prekrižio ruke na prsima. Misli: tko je kao ja! „Ima li itko bolji od mene, ima li itko svetiji? Teško! Ovi oko mene, sve je to sića, gnjilež, trulež… Gledaj onoga što se skupio u zadnjoj klupi… Je li to onaj carinik?Badava ti je moliti se Bogu, ja ti kažem. I tebi, i svima kao što si ti. Svi ste vi već odavno izvan milosti Božje.“
Farizej u svojoj farizejskoj oholosti misli da je toliko velik, dobar, pošten, ma, savršen, skoro kao Bog. Vidi samo sebe i nikoga drugoga. A carinik, u svojoj ljudskoj poniznosti vidi samo svoj grijeh, svoju bijedu, svoju nedostojnost i svoju nesavršenost. Pred Boga nije dostojan ni kleknuti. I samo traži oproštenje, smilovanje, milosrđe Božje. A farizej traži nagradu, priznanje, pohvalu, uzdignuće. Carinik kleči, farizej stoji. Carinik se optužuje, farizej se hvali. Carinik je ponizan, a farizej je ohol da oholiji ne može biti.
I zato carinik odlazi opravdan kući svojoj, a ne farizej. Jer, svaki koji se uzvisuje…

Oholost i poniznost u ispovijedi

Kako vam izgleda čovjek koji se ovako ispovijeda: „Nisam ukrao, nisam nikoga ubio, nisam ništa zapalio, nisam nikome ništa oteo, idem u crkvu mjesečno, dam pomalo i 'redovine' u župu. Ma nisam ja, velečasni, k'o što su ovi što ližu oltare i kruničaju, pa čim iz crkve, odmah se s nekim svađaju. Ti su Vam najgori. Najgori su Vam Turci oko džamije, ja Vam kažem. Bolje je i ne ić' u crkvu, nego ić' k'o što oni idu. A imate danas takvih koliko god hoćete. Pokaz'o bi' ja njima… Pa eto, ja mislim da nemam kakva grijeha. Ako sam štogod i zgriješio, onda je to, brate, radi žene. Ona me, da Vam pravo kažem, navede na grijeh. Ne bih ja ništa sagriješio da nije nje. Neće ništa da posluša, neće ništa da uradi, samo da joj je okolo hodat', ispijat' kave, tračat' i gledat' serije. To joj je sav posao. A ja crnčim i radim danima i noćima, samo što to ni'ko ne vidi. I opet, 'ko ne valja – ja! I samo da joj se s nekim svađat'. E, koliko se samo može svađat'… A da ona radi k'o ja, i svi oni, ovaj bi svijet cvjetao…“
Mislite da je ovaj otišao kući opravdan? Ni govora. Jer svaki koji se uzvisuje…
Onaj koji u ispovijedi ne nabraja svoja dobra djela, nego skrušeno prizna svoj grijeh i ne spominje tuđi; onaj koji se kaje za svoje grijehe i udara u prsa moleći oproštenje; onaj koji obećava da će se popraviti i da više neće griješiti; onaj koji se Boga boji i moli Ga da mu pomogne da se do iduće ispovijedi popravi – taj će otići svojoj kući opravdan. Jer svaki koji se ponizuje…

Oholost i poniznost u praktičnom životu

Ohol učenik kaže: „Ma, ne trebam ja ništa učit. Ja sve znam. A, neće mene ni pitati. Ima ih dvadeset koji nemaju ocjenu. Nek' pita njih.“ Kad sutra, nastavnik nasumice otvori dnevnik i „potrefi“ baš na njega. A, on, problijedio k'o krpa. Ni da otvori usta. Nema blage veze ni o čemu. Ne zna koji predmet odgovara. A jučer rekao da sve zna. Sjedi – jedan! Zašto jedan? Zato, jer svaki koji se uzvisuje…
Ponizan učenik uči svaki dan i sprema se, piše zadaću, prati što nastavnik govori, pita ako mu je nešto nejasno i moli se Bogu da mu pomogne. Pa, kad ga nastavnik prozove, on će sigurno nešto znati. I dobiti prolaznu. Kako prolaznu? Pa lijepo, jer svaki koji se ponizuje…
Ohol vozač kreće „dvjesto smjesta“. I ne vidi nikoga na putu. Stalno psuje i govori: „Budalo jedna, tko ti dade vozačku!“ A na svakom dijelu ceste on ima prednost. Ne zna on da u Americi ima jedan grob na kojem piše: „Ovdje počiva Joe koji je imao prednost!“ Zašto onda počiva? Zato što svaki koji se uzvisuje…
Ponizan vozač vozi oprezno, drži se prometnih znakova, poštuje druge na cesti i za njega uvijek drugi ima prednost. Zato dođe kući živ i zdrav. Zašto živ i zdrav? Zato što svaki koji se ponizuje…
Ohola majka priča kako ima najljepšu kćer u selu. Nitko joj nije ravan. Nema za nje momka u ovoj državi. Ona zapravo i ne može imati pravog momka jer joj nijedan nije ni do pete. Kad do dva tri mjeseca ta njezina slavna kćer – trudna! A ta joj majka hoće u zemlju propasti. Nema je da iziđe, nema je da pije kavu, ne ide u crkvu, nema je ni na poslu. Kako to sad? Pa, fino. Jer svaki koji se uzvisuje…
Ponizna majka neće nikada nigdje hvaliti svoju kćer. Radije će reći da ima puno boljih od nje. Učit će je da poštuje starije, da se Boga boji i da Mu se moli da joj podari poštenog, urednog i marljivog kršćanskog mladića. A Bog će je tako nagraditi da svojoj majci bude na ponos dok je živa. Jer svaki koji se ponizuje…

Budimo ponizni pa će nas Bog uzvisiti

Kažu da je glasoviti pučki misionar N.N. u svoje vrijeme s propovjedaonice znao grmjeti: „Poniznost! Poniznost! Poniznost! Nema ništa veliko, ništa sveto i ništa vječno i nepobjedivo čemu nije temelj duboka i velika poniznost! Kršćanska braćo moja, lakše je prepoznati crnog mačka u crnoj vreći na crnom kamenu u crnoj noći, nego oholost u vlastitom srcu!“
Zaista je tako. Kažu da je najgora vrsta oholosti kad okorjeli oholica odglumi poniznost. Kako takvoga izliječiti? Ako netko u sebi ne vidi oholost, nego to drži vrlinom i misli da svaki čovjek treba biti baš takav, onda je to vrlo opasna stvar. Takvome samo dragi Bog i naše molitve mogu pomoći. Sveci su bili beskrajno ponizni ljudi, ali su u svom srcu držali da su vrlo oholi. Stoga ih je Bog i uzvisio. Jer, svaki koji se ponizuje…
Okorjeli grešnici u biti su prave oholice, ali oni će se rado hvaliti da su ponizni, dobri i bez grijeha. Za takve je Isus rekao: Svaki koji se uzvisuje…
Molimo Isusa da nam pomogne biti poput ovoga carinika: uvijek priznati svoje ljudske slabosti, nikada ne osuditi druge, Boga se strašiti i biti, uz Božju pomoć, spremni popravljati se iz dana u dan. Ako tako budemo radili, Isus će sigurno moći i nad nama reći: „Ovaj otiđe opravdan kući svojoj. Jer svaki koji se ponizuje…“


biblijska imena " K "

Kaifa - Onaj koji vrijedno traži; Koji vraća
Kajin - Posjed ili biti posjedovan
Kaleb - Pas; Vrana; Košara
Kanaan - Trgovac; Onaj koji je pokoran
Kasija - Ugao; Površan
Kefa - Stijena
Kehat - Bora; Iskrenost; Skup
Kenan - Posjednik; Koji dobiva
Keren-Hapuk - Lijepo dijete; Rog
Ketura - Tamjan
Kileab - Punina; Očevo savršenstvo
Kiljon - Završen, potpun; Savršen
Kir - Jadan; Nasljednik
Kiš - Težak; Tvrd; Slamka
Klaudije - Hrom
Korah - Led, mraz
Kornelije - Rog
Krisp - Uvijeno
Kserks – (vidi Ahasver)
Kuš - Etiopljanin; Crnina
Kuz - Prorok


malo odmora

o poniznosti o kojoj smo čitali

Plač i škrgut zuba
* Velečasni, da li baka Katica može u pakao gdje je plač i škrgut zuba?
- Može, ako je jako griješila i nije bila ponizna
* A kako će škrgutati? Ona nema niti jednog zuba.


Sutra je blagdan sv. Mateja apostola i evanđeliste, pa nekoliko riječi o njemu

SVETI MATEJ, apostol i evanđelist

"Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: 'Hajde za mnom!' On ustade i pođe za njim.
Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: 'Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?' Kada to Isus ču, odgovori: 'Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike'" (Mt 9,9-13).

O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svećenika Papije, koji je kao istraživač veoma pouzdan. On poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva evanđelja. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 1911.

Matej je pisao svoje evanđelje za Židove u Palestini koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus Bogom obećani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja. Rodoslovljem na početku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom.

Iako se o Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu životnome putu poslije razlaza apostola ne znamo gotovo ništa. Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954. njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teških prilika, čuvale sakrivene pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronađene oko god. 1080. i položene u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa sv. Grgur VII. On je 18. rujna 1080. napisao pismo nadbiskupu u Salernu, sv. Alfanu, u kojem mu čestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno zajamčenim dokumentom. Pobožni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali još i danas časti relikvije prvog evanđelista.

Sveti Oci uporno ističu tri značajke svetosti sv. Mateja:
1. spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv;
2. njegovu velikodušnost: ostavio je sve priredivši svečanu oproštajnu gozbu za rođake i prijatelje;
3. njegovu poniznost, kojom se naziva "carinikom" i "grješnikom", opisujući gnjev farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu "grješniku".

Matejevo je Evanđelje neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi - rasporedu - od pet velikih govora: Govor na gori (gl. 5-7), govor o misiji (gl. 10), govor o usporedbama (gl. 13), crkveni govor (gl. 18) i eshatološki govor (gl. 24-25). Matejevo je evanđelje građeno na tih 5 velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Božje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponaša u Crkvi, da nas napokon suoči s posljednjim ciljem i svršetkom vremenâ. U tom je smislu to Evanđelje sustavno, sređeno te služi solidnoj katehetskoj pouci.

No u Matejevu evanđelju nisu grupirani samo Isusovi govori već i djela. Tako su od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova čudesa, koja se opet sama u sebi dijele na tri nutarnje grupe, kao čudesa milosrđa i moći.

Evanđelje se sv. Mateja naziva i "crkvenim" evanđeljem. A to je zato što, opisujući pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Božjega kraljevstva, pokazujući na taj način naročit interes za unutarnji život Crkve. Dok, na primjer, sv. Luka svojim Evanđeljem želi povezati evanđeosko iskustvo s poviješću svijeta, dotle je sv. Matej zainteresiran nadasve da izgrađuje kršćanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije crkvenosti. To se očituje u nekim zgodama što ih on jedini navodi, nadasve onima u 14. glavi i dalje.

Kao primjer za potvrdu netom rečenoga možemo navesti zgodu kako Petar hoda po vodi, koju spominje jedino Matej. A ona mu služi da čitatelja malo-pomalo dovede do obećanja primata baš tome Petru (gl. 16-18). Jedini Matej od evanđelista govori o "sagradit ću Crkvu svoju" i o vlasti vezanja i odrješivanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim što Crkva čini i onim što će se događati u crkvenoj zajednici. U tom je smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evanđelisti nemaju Matejevo evanđelje nazvano "crkvenim".

Želimo li još više ući u mentalitet Mateja, pisca prvog Evanđelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus šalje apostole u svijet. Ta je stranica ključ čitavoga Matejeva evanđelja jer prikazuje uskrsno otajstvo, moć Krista koji je umro i uskrsnuo, njegovu moć u Crkvi. "Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta" (Mt 28,18-20). Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova života. On stoji između Isusove povijesti do tog trenutka, od njegova rodoslovlja, rođenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuća te života Crkve koja će propovijedati, naučavati i krštavati sve do konca vremenâ. U tom je životu Crkve najutješnija istina: "Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta."

svima koji slave svoj imendan neka im je sretan i blagoslovljen

ovaj dan ozaren suncem neka i vama donese toplinu srca, budite radosni i ponizni u svome životu
vaš don Marin

četvrtak, 19.09.2013.

misao dana
" Razmotrite svoj cilj dvaput na dan da biste bili usredotočeni na njegovo postizanje"
Les Brown - američki glazbenik

svetac dana - sv. Januarije


Sv. Januarije zaštitnik je grada Napulja i čudotvorac. Živio je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće. Bio je biskup u gradu Benventu.

Odlučno se suprostavio arijanskoj herezi pa su ga zbog toga napadali i progonili. Podnio je mučeništvo za vrijeme Dioklecijana 19. rujna 305. godine. Stara predaja govori da je za vrijeme mučenja jedna žena uspjela u posudicu uhvatiti nešto njegove krvi. Ta se krv čuva u katedrali u Napulju. I danas se ta krv vraća u tekuće stanje na prvu nedjelju svibnja, 19. rujna i 16. prosinca na molbu pobožnog puka. Među Napolitancima vlada uvjerenje da neće biti za njih dobro ako u ampulici krv ne prijeđe u tekuće stanje. I danas se događaju tu neka čudesa.
Toliko o čudesima.


meditativni kutak

TAKO JE BOG HTIO - BOŽJA VOLJA

Svijet je postojao prije nas. Generacija u kojoj živimo nasla je gradove, običaje, škole, oružje, bolesne i bolnice, logore i zatvore, sudove i advokate, religije, Crkvu i svećenstvo, jezik, knjige i umjetnost, pjesme i plač, stanove, odjeću i obuću, automobile, hranu i piće, industriju, poljoprivredu i pomorstvo, molitvu, psovku, rađanje i umiranje, proteste, revolucije, primirja i praštanja. Mi smo ušli u ono što je i prije nas postojalo. Gdje je to počelo? Tko je onaj prvi autor svega? Tko nas je svime zbrinuo?
Očito, začetnik i uzdržavatelj svega jest Bog. On je znao za dobro i zlo koje će se dogoditi i dopustio je da sve bude. On sve to vodi. Sve je to samo jedna faza prema savršenstvu. Nije to zadnja riječ. On sve vodi. Imamo li povjerenja u njegovo vodstvo?
Mi smo ušli u njegov svijet. Nismo gospodari, nego gosti na zemlji. Nas je Bog pozvao da vidimo njegov svijet i neko vrijeme tu živimo. Nismo mi pozvani da sami riješimo sve probleme svijeta. Sami možemo malo. Ali s njime ...? Sve. Najvažnije je biti u Božjoj volji, u skladu s Božjim planom o nama i svijetu.


Danas se puno govori o čudesima, znatiželjni smo, a čemu je to potrebno, promatram ljude u raznim svetištima, na raznim karizmatskim susretima kako jedva iščekuju neko čudo, i samo su usmjereni na to, a poznavajuči njihov život, je život tuge i bola, a vjerujem da je najveće čudo današnjega vremena radost, čovjek se danas nezna radovati. To je biti naše vjere, radost, a isamo evanđelje je radosna vijest, kamo to idemo, zar če me čuda spasiti? Evo nam jedan tekst o radosti.

Ne može kršćanin bez radosti

No, premalo je biti radostan samo jedan dan, ma kako on svečan i lijep bio; radost je stanje, nutarnji stav. Biblijska nas čitanja izričito pozivaju na radost. Prorok Izaija svjedoči da njegova radost dolazi iz uvjerenja kako ga Bog nije zaboravio, nego ga spašava. Tu radost prenosi cijelome narodu. A "ozbiljni" apostol Pavao, koji je toliko pretrpio za Krista, poziva Solunjane: "Uvijek se radujte!" Radost kršćanina dolazi iz njegova uvjerenja da Bog zna za njega i onda kad ima više razloga za jadikovke i žalost, nego za radost. Ona dolazi od Boga. Ali radost je nježna biljka: ona može uspijevati samo u čistome srcu, u mirnoj savjesti. Zato poziv proroka Izaije i Ivana Krstitelja "Poravnite put Gospodinu!" znači upravo to: očistimo svoja srca, svoje savjesti.

Liturgijski pozivi na radost

Netko je duhovito rekao: "Kršćanin koji je žalostan, žalostan je kršćanin!" Kršćanstvo je prije svega vjera Radosne vijesti. Zato nas biblijski tekstovi pozivaju na radost. Biblijski tekstovi stavljaju nam pred oči stavljaju pojedine ljude koji se u Bogu raduju i na radost pozivaju. Pogledajmo malo koji su to ljudi. To je najprije prorok Izaija. On svjedoči kako je sav ispunjen radošću: "Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti" (Iz 61,10). Njegova radost je najbolji poziv i drugima da zauzmu isti stav. No, da ne bismo pomislili da je to površna radost, on navodi i razlog zašto je radostan; zato jer ga Bog spašava, jer ga opravdava. On to pjesnički izriče "odjenu me haljinom spasenja" i "zaogrnu me plaštem pravednosti". Bez spasenja, bez izbavljenja od vlastite krivice i zla, nema radosti. Božji Sin dolazi na ovu zemlju spasiti nas, obući u haljinu milosti i spasenja i zaogrnuti svojim plaštem opravdanja. Od grješnika opet nas čini pravednima. Nismo osuđeni ostati u svojim grijesima, krivnjama, nemiru savjesti; baš naprotiv, ima i za nas oproštenja, opravdanja. U društvu onoga koga volimo, radosni smo. U društvu nevoljenoga, radosti nema. Bog nas voli. Uzvratimo li mu na isti način, uklonit ćemo ono što remeti naše prijateljstvo i radost će ispuniti naša srca. Bog će onda "učiniti da iznikne pravda" među svim narodima. Ako pojedinac pa i cijeli narodi djeluju pravedno, nema razloga za zabrinutost i tugu.
Druga osoba je Isusova majka Marija. Ona će s Isusom odigrati središnju ulogu u radosti. Zato je Crkva već danas stavlja pred nas kao lik radosti. Ona, kojoj će "mač boli probosti dušu" (Lk 2,35) kako proreče starac Šimun, klikće od radosti i slavi Boga: "Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju" (Lk 1,46). Drugi prijevod je još izričitiji: "duh moj kliče od radosti" (Biblija "Stvarnosti"). I kod nje je isti uzrok radosti kao i kod Izaije: sam Bog, Božja velika djela koja joj učini i Božja dobrota koja se proteže na svakoga čovjeka "od koljena do koljena" koji želi biti Božji, ići njegovim putom, na sve koji "njega se boje". Bog je vjeran. On ispunjava svoja obećanja. Svoje riječi ne poriče. To je pravi temelj i trajni uzrok naše radosti.
Treći je osoba apostol Pavao. To je onaj kojega poznajemo kao ozbiljna, velika teologa, strpljiva patnika, čovjeka koji je puno zla učinio kršćanima prije nego ga je Bog naglim udarcem milosti obratio, i sigurno je cijelog života nosio određenu nelagodu zbog svoga nekadašnjeg ponašanja. A baš on, od kojega to ne bismo očekivali, izričito potiče svoje vjernike u Solunu da se raduju: "Braćo, uvijek se radujte!" (1 Sol 5 16). Na drugom mjestu poziv je još intenzivniji: "Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se!" I on dodaje razlog: "Gospodin je blizu!" (Fil 4,4). Radost dolazi od Božje blizine. A Bog je blizu svakomu koji kršćanski živi. Zato apostol poziva svoje vjernike da bez prestanka mole, što dakako ne znači doslovno samo povazdan moliti i ništa drugo ne raditi, nego ne prestati, ne prekinuti s time, nego neprestano zahvaljivati i kloniti se čak i "svake sjene zla". Takav čovjek ima pravo biti radostan. Zanimljiva je još jedna Pavlova tvrdnja: "To je za vas volja Božja u Kristu Isusu". Bog, dakle, želi radosna čovjeka, vjernika, prijatelja. A tko svome prijatelju ne bi želio radosti? Valja samo biti u prijateljstvu s Bogom.

Možemo li mi biti radosni?

Svetopisamski tekstovi nisu samo opis davnih događaja. Ona su uvijek i poticaj konkretnoj vjerničkoj zajednici, svima nama. A možemo li mi danas biti radosni? Čini nam se da je puno više razloga za zabrinutost, strah i tugu: terorizam, ugroženost od epidemija bolesti, vremenske nepogode pred kojima je čovjek uza svu tehniku nemoćan, nezaposlenost, nesigurna budućnost za mlade, a za stare teška starost, mala ili nikakva mirovina, skupoća, i mogli bismo dugo redati litanije razloga protiv radosti. A kršćanin je prije svega radostan čovjek. Francuski pisac kršćanskog nadahnuća Georges Bernanos (1888.-1948.) napisa nam žestoku kritiku: "O vi, pobožna braćo i sestre! Imate evanđelje kao program, a pravite od sebe strašila za slobodne ljude i siromahe… Pitamo se, što to radite s milošću Božjom? Ne bi li ona morala zračiti iz cijeloga vašeg bića? Kamo, dobijesa, skrivate svoju radost?!"
A možda nas više brine ono što nam nedostaje nego što nas veseli ono što već posjedujemo. Možda mislimo da bismo bili sretni kad bismo imali sve, kad bismo bolje materijalno stajali, kad bismo živjeli bez problema. Prije nekog vremena talijanska je televizija provela jedno ispitivanje. Autori su s velikim iznenađenjem morali čuti da su jedino nomadi pod šatorima sretni. Jedino se ispod njihovih šatora čula vesela pjesma. I sam sam prije nekog vremena imao slično malo iskustvo. Nakon duljeg vremena bio sam u jednom našem velikom gradu. Idući ulicom pomislih: "Izgleda da su o ovome gradu najsretniji čistači ulica." Naime, prolazeći pokraj jednoga od njih, čuo sam kao radeći potiho pjevuši!

Pozvani smo na radost

Kao kršćani pozvani smo na radost. Ona se razlikuje od vanjskog veselja koje može biti i odglumljeno, neprirodno. Kršćanska radost dolazi iz čovjekove nutrine, iz mirne savjesti, iz čista srca, dok je "štimung" izvanjski. Psiholog Faber primjećuje: "Malo humora, vesele ćudi pomaže svetosti, a možda je to najvjerniji prirodni pomagač milosti. Žalost je neka vrsta duhovne nesposobnosti. Prije bi Bog njemu (žalosnomu) trebao biti bolničar, nego da on služi Bogu kao svome Ocu i Kralju." Onaj tko s Bogom računa, ne mora se bojati, smije se malo i našaliti na račun svojih briga i muka. Nebeski nas Otac danas po svojoj Crkvi poziva na radost. Odazovimo se, jer, kako apostol reče: "Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti" (1 Sol 5,24).


Biblijska imenea " J "

Jabal - Koji je iskliznuo, izmakao
Jaela - Divlji jarac
Jafet - Širenje; Povećan; Pravedan; Uvjeren
Jafija - Prosvjetljujući; Koji se javlja
Jair - Moja svjetlost; Koji širi svjetlost
Jakov - Izlječenje, liječenje; Varalica,
Jambres - Siromaštvo; Gorak; Buntovnik
Jason - Onaj koji iscjeljuje
Javan - Onaj koji donosi tugu
Jedida - Jako voljen, drag
Jedidja - Mio Gospodu
Jehu - Onaj koji postoji
Jekolija - Gospodnja savršenost ili snaga
Jemima - Golubica; Lijepa poput dana
Jered - Koji vlada, zapovijeda; Koji silazi
Jeremija - Jahve će ustati; Jahve utvrđuje; Gospodnja uzvišenost
Jeroboam - Onaj koji je protiv naroda
Jerubaal - Baalov protivnik
Jeter - Nenadmašan
Jibhar - Izbor, odabrani
Jiftah - On će otvoriti; Otvorenje
Jisakar - On će donijeti nagradu, plaću
Jišaj - Dar; Onaj koji jeste; Prinos, (žrtva)
Jišmael - Koga Bog čuje; Bog koji čuje
Jitream - Nenadmašni ljudi
Jitro - Savršenstvo, vrlina
Joab - Čiji Otac je Jahve; Roditeljstvo; Volonterski
Joah - Bratstvo; Gospodnji brat
Joahaz - Gospodnji posjed
Joaš - Bogom dan; Jahve je dao
Joatam – Savršenstvo Gospoda (vidi Jotam)
Job - Progonjeni, gaženi; Koji zapomaže i plače
Joel - Jahve (je) njegov Bog; Onaj čija je volja ili koji zapovijeda
Johanan - Jahvin miljenik; Koji je slobodnih nazora ili milostiv
Jojada - Znan, poznavan od Jahve
Jojakim - Jahve je utvrdio
Jojakin - Gospod će utvrditi; Snaga (je) od Gospoda
Jokebeda - Slavna; Časna
Jona - Golubica
Jonadab - Koji slobodno daje
Jonatan - Jahve je dao; Bogom dano
Joram - Uzvišen od Jahve; Prenijeti na nekoga; Uzvišen
Josip - Dodavanje, povećavanje, dodani
Jošafat - Jahve sudi
Jošeba - Punina; Zavjet Gospoda
Jošija - Kojega Jahve iscjeljuje; Gospodnja vatra
Jošua - Jahve je njegova pomoć ili spasenje; Spasitelj, oslobodilac
Jotam - Jahve je pravedan; Gospodnje savršenstvo
Jubal - Onaj koji trči (koji se žuri); Truba
Juda - Slavljenje Gospoda; Slavljen, hvaljen
Judita - Židovka; Slavljenje Gospoda
Julije - Meke i nježne kose
Just - Pravedan i ispravan


Malo se odmori

Ovih dana sliježu se natpisi po novinama o našim župnicima, evo jedan mali prilog za dušu

Moderni župnik
Pita mali Perica svoga župnika: - Velečasni, znate li kako moderni župnici pozdravljaju svoje župljane? Ne znam - odgovori župnik, - da li mi ti to možeš reći?
Kako da ne? - odgovori Perica. - Kada dođe do prvih redova, kaže: Zdravo drugovi!; kada dođe do sredine crkve, kaže: Dobar dan, gospodo!; kada dođe do dna crkve, kaže: Hvaljen Isus i Marija, dragi vjernici!


Neka vam je radostan i sretan današnji dan, pripremi se za vikend
od srca vas pozdravlja don Marin

srijeda, 18.09.2013.

svetac dana - 18. 09.

Josip Kupertinski

Svetac Kad je na današnji dan god. 1663. umro u Osimu franjevac konventualac otac Josip iz Copertina, njegovo ime bijaše vec poznato po cijeloj Europi. On, doduše, nije osnivac nikakvog novog reda ni pisac kakve knjige niti je u dušobrižništvo unio kakve nove, originalne metode. On ne samo da nije bio nadaren politickom i diplomatskom mudrošcu, a još manje osposobljen znanstvenom spremom da bi se mogao ukljuciti u sukob Crkve s pocecima prosvjetiteljstva i državnog apsolutizma, vec mu je nedostajala i osrednja sposobnost da u samostanu preuzme bilo kakvu odgovorniju službu. Po cemu je onda bio tako poznat? - Po svetosti i izvanrednim nadnaravnim misticnim pojavama koje su je pratile. Schamoni navodi mišljenje jednog svjedoka koji je bio prisutan kad su sv. Josipu iz Copertina u njegovoj zadnjoj bolesti donijeli svetu pricest. "Tada se na svecevu licu na zacudenje sviju prisutnih pojavio neobican sjaj svjetla. Precasni g. generalni vikar iz Osima, kad je vidio to prekomjerno svjetlo i preobraženo lice, pozva me, jer sam stajao na mjestu s kojeg se to nije moglo vidjeti, te i ja promatrah isto djelovanje." Giuseppe Maria Desa - naš svetac - rodio se 17. lipnja 1603. u Copertinu, u talijanskoj pokrajini Pugli, i to u pravoj pravcatoj staji kao i Spasitelj. Bio je posljednji sin Feliksa i Franceschine, rodene Panaca. Djetinjstvo je proveo u velikoj neimaštini. Pošao je i u školu, ali ju je zbog bolesti, koja ga je gotovo preko pet godina držala nepokretnim, morao prekinuti. Kad je ozdravio i vec poodrastao, u njemu je dozrijevala misao da stupi u red konventualaca. No oni ga zbog njegove "odviše male izobrazbe" ne htjedoše primiti. Tada pokuca na vrata kapucina i ovi ga primiše. Obukao je njihov habit na sam blagdan Velike Gospe 1620. god. No i ne dovršivši propisanu godinu novicijata, zbog neprikladnosti, bi iz reda otpušten. Posredovanjem svoga ujaka konventualca primljen je kao sluga i trecoredac u njihov samostan u Grottelli. No kasnije bude obucen u njihov habit, a 18. ožujka 1628. po Božjoj providnosti zareden i za svecenika. I sada se poceše i na vani pokazivati njegovi misticni darovi koji mu brzo stekoše glasovitost, ali i mnoge "žive križeve". On sam je nastojao ostati ponizan, skroman, a prihvatio je upravo herojski zakon pokore, mrtvenja, posta i odricanja. Narocito strogo je obdržavao siromaštvo i poslušnost. Zbog svojih ekstaza i lebdenja probudio je sumnju inkvizicije pa je 21. listopada 1638. morao napustiti svoj dragi samostan u Grottelli te poci u Napulj da bude podvrgnut ispitivanju pred sudištem tamošnje inkvizicije. Cudo se ponovilo u kapeli ženskoga samostana Sv. Grgura pred samim sucima inkvizicije. I oni ga vidješe kako u zanosu lebdi u zraku. Slucaj je predan u Rim samoj Kongregaciji Sv. Oficija, koja oca Josipa oslobodi sumnje da ide za nekom afektiranom svetošcu i da zlorabi pucku lakovjernost. No ipak mu bi zabranjeno da se vrati u Grottellu, vec naredeno da bude poslan u koji drugi samostan u kojem ce biti "udaljen i odijeljen od susreta sa svjetovnjacima". Poglavari ga poslaše u Asiz, gdje ostade 14 godina, gdje je i dalje imao one izvanredne milosti. Ljudi su i dalje dolazili k njemu, pa i svecenici i prelati, preporucivali se njegovu zagovoru te od njega tražili savjete. Odredbom Svetog oficija svetac je iz Asiza premješten u Pietrarubbiju kod Macerate, u kapucinski samostan Svetog Lazara. Napokon je papa Aleksandar VII. 12. lipnja 1656. donio odluku da se otac Josip može vratiti svojoj redovnickoj subraci i to ovaj put u samostan Sv. Franje u Osimo kraj Ancone. Tu je proveo posljednje godine svoga života. Umro je sveto u zoru 18. rujna 1663. Blaženim je proglašen god. 1753., a svetim god. 1767. Zanimljivo je da ga zazivaju u pomoc daci i studenti, osobito oni koji idu na ispite

Molitva sv. Josipu Kupertinskom

Dobri Bože, zahvaljujem Ti na svim darovima koje mi daješ.

Udijeli mi milost da se uvijek njima služim Tebi na slavu, za svoje posvećenje i na dobro drugih.

Daj da uvijek budem radosna srca.

Blagoslovi moje roditelje i bdij nad mojim učenjem.

Prosvijetli moje učitelje, nastavnike i profesore, a budi na pomoć i mojim školskim prijateljima i prijateljicama.

Utječem Ti se po zaslugama i po zagovoru sv. Josipa Kupertinskoga, koji je i sam iskusio teškoće učenje i tjeskobe ispita, ali je doživio i radost da za svoj trud - uz pomoć svoje drage nebeske Majke Marije - bude nagrađen.

Molim Te, vodi moju pamet, učvrsti moju volju i potakni velikodušnu zauzetost, da tako ispunim svoje dužnosti i zaslužim uspješno položiti ispit pred kojim se nalazim. Amen!

misao dana
"Krist, Gospodar poniznosti, očituje Istinu samo poniznima, a skriva se od oholih."
Sv. Vinko Fererski (1350. – 1419.)

Vrijeme u kojem živimo, leti brzim korakom naprijed, da li ga možemo ili nemožemo zaustaviti pitanje je svakome od nas upućeno. No zanimljivo je kako neki ljudi žele zaustaviti vrijeme ili ići kroz ovo vrijeme našega života. Zatvorenih očiju, pouzdavajući se u svoje snage, vjerujući nekim stvarima koja nemaju temelje niti u našem osobnom životu a kamo li u Bogu. Čovjek današnjega doba gubi vjeru i utječe se raznovrsnim elementima koji bi mu donijeli sigurnost, sreću itd. Malo ovdje zavirimo u sebe, pokušajmo kroz bibliju doći do istine svoga života. svaki povratak je veoma bitan, u tome povratku Bogu, sebi možeš pomoći i svome bližnjemu da ne živi u carstvu svojih lažnih ideja ili ideala, jednom i za svagda Bog je početak i svršetak naših traženja.

Kako istina oslobađa ljude?

MILIJUNI ljudi koji danas žive smatraju sebe slobodnima. No oni zapravo nisu slobodni. Mnogi od njih robuju praznovjerju. Neki se boje mrtvih, pa ih žele udobrovoljiti prinoseći im skupocjene darove. Neki se pak užasno boje smrti jer ne znaju što se s čovjekom događa kad umre. Mogu li se svi oni osloboditi tog teškog bremena koje ih opterećuje u psihičkom, emocionalnom, pa i financijskom pogledu? Naravno da mogu! Isus Krist rekao je svojim učenicima: “Istina će vas osloboditi.” Pritom nije mislio na istinu općenito, nego na istinu o Bogu koja je otkrivena u Bibliji.

Kako ljudi mogu spoznati tu istinu? “Ako ostanete u mojoj riječi”, rekao je Isus, “upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Ivan 8:31, 32). Isusova “riječ” zapravo su njegova učenja, koja su zapisana u Bibliji.

Kad je rekao “istina će vas osloboditi”, Isus je prvenstveno mislio na oslobođenje od grijeha i smrti. No poznavanje istine iz Božje Riječi oslobađa nas i od praznovjerja, straha od mrtvih te pretjeranog straha od smrti. Razmotrimo kako nas biblijska istina oslobađa od tih teških bremena.

1. Praznovjerje: Mnogi vjeruju da određeni predmeti ili brojevi donose nesreću. Drugi prije donošenja važnih odluka uvijek traže neki znak koji po njihovom mišljenju nagovještava sreću, gledaju što im piše u horoskopu ili se obraćaju za savjet osobama koje prizivaju duhove.

Kako biblijska istina oslobađa ljude? U biblijsko doba neki su pripadnici Božjeg naroda postali praznovjerni. U tome su otišli tako daleko da su čak počeli štovati “boga Sreće” i “boga Sudbine”! Kako je Bog gledao na to? Kazao im je: “Govorio sam, ali niste slušali, nego ste činili što je zlo u očima mojim” (Izaija 65:11, 12). Bog ima isti stav i prema onima koji se za savjete obraćaju ljudima što prizivaju duhove. On je pripadnike svog naroda upozorio da se među njima ne smije naći nitko tko “priziva duhove” te je dodao: “Tko god takvo što čini odvratan je Jahvi” (5. Mojsijeva 18:11, 12).

Onaj tko robuje praznovjerju i bavi se prizivanjem duhova nalazi se u velikoj opasnosti jer je postao žrtva podmuklih spletki Sotone Đavla, kojeg je Isus nazvao “ocem laži” (Ivan 8:44; Efežanima 6:11). Kad bi vam trebao savjet u vezi s nekom važnom odlukom, biste li se za pomoć obratili nekom lažljivcu? Naravno da ne biste! No ne biste li se onda trebali kloniti i svega onoga što potječe od “oca laži”?

Da bismo u životu mogli donositi razborite odluke, trebamo steći mudrost koja se temelji na dobrom poznavanju biblijskih načela i istine o Božjem naumu s ljudima. “Jahve daje mudrost, iz njegovih usta dolazi znanje i razboritost”, piše u Mudrim izrekama 2:6.

2. Strah od mrtvih: Mnogi vjeruju da “duhovi” njihovih pokojnih predaka mogu utjecati na njihov život. Smatraju da ih moraju umilostiviti prinošenjem raznih žrtava kako ne bi na sebe navukli njihov gnjev. Stoga neki ulaze u velike dugove da bi pokojnicima mogli priređivati raskošne obrede i prinositi skupocjene žrtve.

Kako biblijska istina oslobađa ljude? Biblija otkriva istinu o tome što se s čovjekom događa nakon smrti. Naprimjer, Isus je za jednog svog preminulog prijatelja rekao da je “zaspao” (Ivan 11:11, 14). Što je time želio reći? Što to znači da mrtvi “spavaju”? Odgovor na to pitanje nalazimo u Propovjedniku 9:5, gdje piše: “Živi su svjesni toga da će umrijeti, a mrtvi nisu svjesni ničega.” Slikovito govoreći, mrtvi čvrsto spavaju te nisu baš ničega svjesni.
No neki ljudi tvrde da komuniciraju s mrtvima. Kako je to moguće? Biblija odgovara i na to pitanje. Ona kaže da su se na samom početku ljudske povijesti neki anđeli pobunili protiv Boga (2. Petrova 2:4). Ta zla duhovna stvorenja, koja su nazvana demonima, varaju i obmanjuju ljude (1. Timoteju 4:1). To čine na razne načine. Naprimjer, pretvaraju se da su duhovi umrlih ne bi li uvjerili ljude kako čovjek nakon smrti nastavlja živjeti u nekom drugom obličju ili u nekom drugom svijetu.

3. Pretjeran strah od smrti: Biblija je doista u pravu kad kaže da je smrt naš veliki neprijatelj (1. Korinćanima 15:26). Stoga se s pravom bojimo smrti i ne želimo umrijeti. No ne treba nas mučiti bolestan strah od smrti.

Kako biblijska istina oslobađa ljude? Osim što otkriva istinu o tome što se s čovjekom događa nakon smrti, Biblija pokazuje da Bog namjerava vratiti mrtve u život. Isus Krist rekao je: “Dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas i izaći” (Ivan 5:28, 29; Djela apostolska 24:15).

U kojem će obličju mrtvi “izaći”? Isus je pružio odgovor na to pitanje kad je u život vratio nekoliko ljudi. Svaku od tih osoba vratio je u život u ljudskom obličju — onom u kojem su bile i prije smrti (Marko 5:35-42; Luka 7:11-17; Ivan 11:43, 44). Zanimljivo je da grčka riječ koja se u Bibliji prevodi s “uskrsnuti” doslovno znači “ustati”. Bog je svome ostarjelom sluzi Danijelu rekao: “Počivat ćeš [odnosno spavati smrtnim snom], ali ćeš ustati da dobiješ svoju baštinu na kraju danâ” (Danijel 12:13). Te su riječi nesumnjivo utješile Danijela i dale mu snage da se hrabro i dostojanstveno suoči sa smrću.

Jedan od razloga zbog kojih je Isus došao na Zemlju bio je propovijedati “oslobođenje zarobljenima” — onima što robuju kojekakvim zabludama i krivim vjerskim predodžbama (Luka 4:18). Budući da su Isusova učenja zapisana u Bibliji, ona svakog dana utječu na srca mnogih ljudi i oslobađaju ih od takvih laži. Iskreno se nadamo da će biblijska istina i vama donijeti trajnu slobodu.

Ovo je vrijeme za tebe i mene, da se otvorimo stvarnosti života. Mi smo duhovna bića i tako osjećamo, zato nije potrebno se pretjerano vezati uz neke stvari ovoga zemnoga života. Trebamo živjeti, i pridonositi dobrobiti ovoga svijeta. Naš papa Franjo naglašava da budemo u svim sferama ovoga života ali ensmijemo robovati tome čime se služimo- Što nam preostaje, preostaje nam samo široko srce, otvorenost životu u Bogu, živjeti po načelima koja nam Bog daruje i vidjet ćeš kako na lagani naćin ostvaruješ istinu, ponajpriej Evanđelja a na poseban način istinu života otkrivaš kroz svoje življenje.

biblijska imena " I "

Ibsan – Otac hladnoće
Ikabod - Gdje je slava?
Ilija - Moj Bog je Jahve; Bog je Gospod
Irad - Divlji magarac; Veliko carstvo; Zmaj
Isus (vidi Jošua) - Spasitelj, Osloboditelj
Išbaal - Osramoćen
Itamar - Otok palmi
Ivan - Božja milost
Ivana - Gospodnja milost ili dar
Izaija - Spasenje je od Gospoda
Izak - Smijeh
Izebela - Čedno, djevičanski
Izrael - Božji princ ili vladar; Koji je sa Bogom


Jedna priča za tebe

Živi sadašnji trenutak

Bijaše jedan kralj koji je cijeloga života vodio ratove da bi proširio granice svoga kraljevstva. U šezdesetoj je godini shvatio da nije pronašao smisao života na zemlji. Sazvao je vijeće svojih ministara i zapovjedio im: “Uzmite sav novac iz mojih riznica i pođite na sve četiri strane svijeta. Nabavite mi najmudrije knjige da upoznam istinski smisao života.”
Savjetnici uzeše vreće novaca i pođoše na sve četiri strane svijeta. Nakon sedam godina vratiše se s četrdeset deva natovarenih raznovrsnim malim i velikim knjigama. Pred kraljem je stajalo brdo knjiga. Kad ih je ugledao, kralj povika: “Šezdeset i šest mi je godina, nemoguće je da ih sve pročitam. Načinite mi njihov sažetak!”
Pronađeni su najvještiji svjetski čitači, koji se dadoše na posao. Za sedam godina načinili su sažetak sveukupne svjetske mudrosti. Bijaše to tovar koji je nosilo sedam deva.
“Sedamdeset i tri su mi godine”, reče kralj. “Nemam vremena pročitati sve te knjige. Načinite još jedan sažetak.” Načiniše kako je kralj naredio. Za sedam godina napisan je tovar knjiga koji je pred kralja donijela jedna deva.
“Osamdeset mi je godina”, reče kralj. “Zdravlje mi je narušeno, oči umorne. Neću ih moći pročitati. Sažmite još jednom!”
Mudraci su radili dan i noć sljedećih sedam godina. Sažetak sažetaka bila je velika knjiga u kojoj je bila sva mudrost cijeloga svijeta.
Upravo toga časa dojuri sluga i reče mudracima: “Brzo donesite knjigu, kralj je na umoru!” Bilo mu je osamdeset i sedam godina.
Najmudriji među mudracima priđe kralju u smrtnoj agoniji. Kralj mu tiho šapne: “Sažmi sve u jednu rečenicu.”
“Živi sadašnji trenutak”, reče mudrac.
Većina nas neće primiti nagradu za životno djelo, neće postati milijunaš, neće pjevati na Euroviziji, neće biti izabrani za predsjednika, neće dobiti Nobelovu nagradu. No svi možemo uživati u malim životnim stvarima. Uživati se može u poljupcu, prijateljskom stisku ruke, šetnji po mjesečini. Čovjeka može obradovati slobodno mjesto na parkiralištu, pucketanje suharaka u kaminu, divan sunčev zalaz. Uživaj u malim lijepim stvarima. Život ih nudi svima u izobilju.


malo odmora uz štrajk liječnika

Liječnik u Isusovo vrijeme
Razgovaraju Ivica i Perica. Ivica: - Srećom da moj otac nije živio u Isusovo vrijeme kada je On iscjeljivao bolesnike. - Zašto? - upita Perica. - Moj otac je po zvanju liječnik i ostao bi bez posla - odgovori Ivica.


dragi prijatelji, posjetitelji ovoga bloga, neka vanm je sretan i blagoslovljen dan, ma gdje bili i što radili, neka sunce radosti ogrije i vaše duše
od srca vas pozdravlja i živi s vama
Vaš don Marin

utorak, 17.09.2013.

misao dana
"Poniznost je tako dragocjena da proniče u znanju nedohvatne i riječima neopisive tajne."
Bl. Ivan Ruysbroeck (1293. – 1381.)

Povjerenje,
danas se puno razgovara i slušamo o povjerenju, no što me jutros ka čovjeka i svećenika ražalostilo, a to je naše državno povjerenje, slušajući jutarnje vijesti, ne mogu vjerovati koliko bahatosti ima u našem Premijeru i vladi koji zauzeše svoj stav ne ljubavi, ne prema Europskoj Uniji, nego prije svega prema Hrvatskoj. Ovaj narod je dao povjerenje voj vladi, a na sva vrata i prozore ova vlada širi ne povjerenje. Pročitajmo ovaj tekst iz jutarnjih vijesti

Reding: To je kao da ste u prometu i netko prođe kroz crveno...

'To je kao da ste u prometu i netko prođe kroz crveno pa kažete da ćete i vi jer je on prošao. To nije moguće. Crveno svjetlo je crveno za sve', poručila je iz Trsta povjerenica EK Viviane Reding.
"To je pitanje povjerenja. Tri dana prije pristupanja Uniji, Hrvatska je promijenila zakon o kojem u procesu pridruživanja i u tri godine u kojima sam se borila kako bi Hrvatska ispunila sve obveze koje od nje traži Unija, nije bilo govora. Zakon je unilateralno promijenjen. Ostala sam iznenađena i da, sankcija će biti", komentirala je povjerenica Europske komisije za pravosuđe Viviane Reding najavljenu proceduru pokretanja sankcija Hrvatskoj zbog donošenja takozvanog 'lex Perkovića'.

"Pravda se ravna prema zakonu, a ovdje je problem jer je novi hrvatski zakon u suprotnosti s europskim, kojeg je potpisala hrvatska Vlada. Nakon brojnih upozorenja i pisama, predsjednik Komisije Barroso i ja izvijestili smo kolegij s povjerenikom Fueleom i dobili punu potporu za buduće akcije. Te akcije su u toku i doći će razmjerno brzo. Pokrenut ćemo postupak članka 39. i to vrlo skoro", rekla je Reding, koja je istaknula i kako je Hrvatska u potpuno drugačijoj situaciji nego što su bile Češka ili Slovenija koje su imale više vremena.
"Članice se ne mogu pozivati na povredu pravila drugih članica, kako bi počinili jednaku grešku kao druge članice. To je kao da ste u prometu i netko prođe kroz crveno pa kažete da ćete i vi jer je on prošao. To nije moguće. Crveno svijetlo je crveno za sve", poručila je povjerenica.

Kazala je i kako je razlika u tome što je Hrvatska implementirala europske u hrvatske zakone prije ulaska u EU, da bi ih u zadnji tren promijenila. "Ovo je ozbiljna povreda zakona, ali prije svega povreda povjerenja. Tako se ne ponašate kada ste dio obitelji", zaključila je povjerenica Europske komisije za pravosuđe, koja je u ponedjeljak u Trstu odgovarala na pitanja građana o EU.


RAZMIŠLJANJE O POVJERENJU

Ljudi koji vjeruju sebi ne mogu vjerovati i drugima. Ljudi koji ne vjeruju sebi ne mogu vjerovati nikome. Povjerenje se javlja iz samo-povjerenja. Ako ste vi ne-povjerljivi prema sebi, vi ne možete vjerovati ni meni, ne možete vjerovati nikome. Ako nemate povjerenja u sebe, kako možete vjerovati vašem povjerenju? To treba da bude vaše povjerenje. Možda imate povjerenja u mene, ali to je vaše povjerenje: vi imate povjrenja u mene ali nemate u sebe. Zato tu nema pitanja o meni, tu postoji duboko pitanje o vama.

Tko su ljudi koji ne mogu vjerovati sebi? Nešto tu nije u redu. Prvo, to su ljudi koji nemaju baš najbolju sliku o sebi; oni samo-osuđuju sebe. Oni se uvijek osjećaju krivim i uvijek se osjećaju loše. Oni se uvijek brane i uvijek pokušavaju da dokažu da nijesu loši, ali oni duboko u sebi osjećaju da su loši. To su ljudi koji su na neki način izgubili atmosferu ljubavi.

Psiholozi kažu da osoba koja ne može vjerovati sebi ima neki duboko ukorijenjen problem sa majkom. Odnos majka-dijete se negdje nije ostvario kako treba. Pošto je majka prva osoba u iskustvu djeteta, ako majka vjeruje djetetu, ako majka voli dijete, dijete će početi da voli majku i da vjeruje majki. Preko majke dijete postaje svjesno svijeta. Majka je prozor odakle ono gleda na egzistenciju. Ubrzo, ako postoji divan odnos između djeteta i majke, osjetljivost, duboka osjećajnost, duboki prenos energije, protok… tada će i dijete vjerovati drugima, takođe. Zato što ono zna da je prvo iskustvo bilo divno, nema razloga da pomisli da drugo neće biti divno. Postoji svaki razlog da povjeruje da je svijet dobar.

Ako ste u vašem djetinjstvu bili okruženi ljubavlju, vi ćete postati religiozni, povjerenje će se ukazati. Vi ćete vjerovati, povjerenje će postati vaša prirodna osobina. Obično, vi nećete imati ne-povjerenja u nekoga sve dok neko grubo ne pokuša da stvori nepovjerenje u vama; tek tada ćete biti ne-povjerljivi. Ali nepovjerenje će biti izuzetak. Neki čovjek vas obmane i grubo pokuša da uništi vaše povjerenje. Možda je uništeno povjerenje u tog čovjeka, ali vi nećete početi da gubite povjerenje u čitavo čovječanstvo. Vi ćete reći: “Ovo je samo jedan čovjek, a ima na milione ljudi. Samo zbog jednog čovjeka, zašto biti nepovjerljiv prema svima? Ali ako nedostaje osnovno povjerenje, i ako je nešto pošlo loše između vas i vaše majke, tada nepovjerenje postaje vaša osnovna osobina. Tada obično, prirodno, vi ste nepovjerljivi. Nema potrebe da neko to dokazuje. Vi nemate povjerenja prema tom čovjeku, a potom ako neko hoće da mu vjerujete, on će morati na tome da radi uporno, veoma naporno. Pa čak i tada, vi ćete mu vjerovati tek uslovno. Čak i tada, to povjerenje neće biti dovoljno duboko. Ono će biti veoma plitko; ono će biti usmjereno na jednu osobu. To je problem.

Filozofija nije rođena iz plavetnila neba. Filozofija dolazi iz vašeg životnog iskustva. Ako je dijete bilo u dubokoj ljubavi sa majkom, i ako je majka pokazala svoju ljubav, to je početak svakog povjerenja u budućnosti. Tada će ta osoba stvarati znatno ljubavnije odnose sa ženama, stvaraće mnogo prisnije odnose sa prijateljima, a jednog dana će biti spremna da se preda majstoru i, konačno, bit će spremna da se sasvim stopi sa Bogom. Ali ako prvobitna veza nedostaje, tada i temelj nedostaje. Tada vi uporno pokušavate, ali to postaje sve teže i teže.

“Ja tako snažno trebam povjerenje”… da, jer je povjerenje hrana. Bez povjerenja ostajete gladni, ostajete u patnji. Povjerenje je najfinija hrana života. Ako ne možete vjerovati, vi uistinu ne možete ni živjeti. Vi ste uvijek u strahu; vi ste okruženi smrću a ne životom. Sa dubokim unutarnjim povjerenjem čitav pogled se mijenja. Tada ste u svom domu i nema konflikta. Vi više niste stranac u svijetu. Tada vi niste tuđinac, vi niste stran. Vi pripadate svijetu, svijet pripada vama. Svijet je sretan što vi postojite; svijet vas štiti. Taj osjećaj duboke zaštićenosti vam daje hrabrost, daje vam snagu da se krećete po nepoznatim stazama.

Ako ste proživjeli djetinjstvo ispunjeno dubokom ljubavlju i povjerenjem, vi ste stekli jednu predivnu sliku o sebi. A ako su vaši roditelji bili u zaista dubokoj ljubavi, oni su bili i presretni zbog vas jer ste vi bili vrhunac njihove ljubavi, kulminacija njihove ljubavi, ostvarenje njihove ljubavi; ako su oni bili u dubokoj ljubavi, vi ste onda pjesma koja se rodila iz njihove ljubavi. Vi ste dokaz, pokazatelj da su voljeli jedno drugo. Vi ste njihovo stvralaštvo: oni se osjećaju sretni zbog vas, oni vas prihvaćaju, i prihvaćaju vas takve kakvi jeste. Čak i ako pokušaju da vam pomognu, oni vam pomažu na jedan veoma lijep način. Čak i ako nekada kažu: „Nemojte to činiti“, vi se nećete osjećati povrijeđeno, nećete se osjećati uvrijeđeno. Zapravo, vi ćete osjetiti da se brinu o vama. Ali kada ljubavi nedostaje, a otac i majka kažu: „Nemoj to činiti“, i , „Radi ovo“, dijete će ubrzo početi da uči: „Ja nisam prihvaćen ovakav kakav sam. Ako ja radim neke stvari, ja sam voljen. Ako ne radim određene stvari, ja nisam voljen. Ako radim neke druge stvari, oni me mrze.

Ljudi bivaju skloni polemici. Svi polemični ljudi su ljudi koji nemaju baš lijepu sliku o sebi. Oni su veoma obrambeni, veoma osjetljivi. Ako postoji neka polemična osoba, i vi kažete: „Ovo ste uradili loše.“ Ona odmah skoči na vas, postane veoma ljuta. A to ovih dana i gledam i slušamo unutar naše vlade. Ona čak ne može prihvatiti ni jednu malu prijateljsku kritiku. Ali ako ona ima dobru sliku o sebi, ona je spremna da sasluša, spremna je da uči, spremna je da ispoštuje mišljenje drugih. Možda su oni u pravu, i čak ako su oni u pravu a ona griješi, ona ne brine jer to nema nikakve veze. Ona je i dalje ostala u redu u svojim očima.

Ljudi su osjetljivi. Oni ne vole kritiku, oni ne vole da im neko kaže što da rade; oni ne vole da im neko kaže da to ne rade. Takvi ljudi misle da se ne mogu predati jer su veoma moćni. Oni su samo bolesni, neurotični. Samo se moćan čovjek ili moćna žena može predati – slabići, nikada. Oni misle da će njihovu slabost znati čitav svijet. Oni znaju da su slabići, oni znaju svoj kompleks inferiornosti zato se i ne mogu pokloniti. To je teško za njih jer pokloniti se znači da prihvaćaju svoju inferiornost. Samo se superiorna osoba može pokloniti; inferiorne osobe se nikada ne mogu pokloniti. One nikoga ne mogu poštovati jer ne poštuju ni sebe. One ne znaju što je poštovanje, i uvijek se plaše da se predaju jer predaja znači njihovu slabost. .

Ovo je jedno moje psihološko razmišljanje o povjerenju, jer nažalost gledajući i slušajući sve što se događa u našoj bližoj povijesti i sadašnjosti, potičem vas i pozivam ne gubite povjerenje, tko nije povjerljiv prema svome bližnjemu gubi prijatelja, tko nije povjerljiv prema svome narodu gubi narod, tko nije povjerljiv prema europskoj uniji, gubi europsku uniju, samo čovjek povjerenja gradi čvrste odnose i veze.
Neka dobri Bog blagoslovi naš narod, naše ljude koji vladaju, našu europsku obitelj, da budemo narod mira i jedinstva.

Biblijska imena "H"

Habakuk - Zagrliti; Hrvač
Hadad - Galama, vika
Hadasa - Mirta; Radost
Hagaj - Veseo; Svečanost
Hagara - Stranac; Ona koja se plaši
Ham - Vruće; Vrelina; Smeđe
Haman - Buka, galama
Hamitala - Sjena njegove vreline
Hananija - Gospod je milostiv
Hanun - Milostiv
Haran - Brdovita zemlja
Hazael - Koji vidi Boga
Hefsi-Bah - Moje zadovoljstvo; Užitak je u njoj
Henok - Poseban, Posvećen, Discipliniran
Herod - Herojev sin
Hesron - Radost; Jedan stih pjesme
Het - Drhtanje; Strah
Hilkija - Bog je dio mene
Himenej - Bog braka; Sklapanje braka
Hiram - Uništavanje života; Uništavač
Hofni - Onaj koji pokriva; Moj rukopis; Moja pesnica
Hošea - Jahve je spasio
Hulda - Svijet
Hušaj - Njihova tišina; njihova senzualnost; Brzina


malo odmora

MEDIJSKE LAŽI
Na crkvenim vratima redar je zaustavio čovjeka koji je u ruci nosio upaljeni tranzistor.
* Ne možete s upaljenim radiom u crkvu - jeste li poludjeli?!
- Moram što prije do velečasnoga - odgovara gospodin čudnoga izgleda i ponašanja.
* Ali onda morate ugasiti tranzistor! - odlučno će redar.
- Je, ali on mora odmah na ispovijed. I velečasni ga mora čuti. Cijeli dan laže, pa neka se sada lijepo ispovjedi...


budimo hrabri, i vjerodostojni, želim da i u ovaj kišni dan dođe svjetlo nade, toplina života,
neka vam je radostan i blagoslovljen ovaj dan
vaš don Marin

ponedjeljak, 16.09.2013.

misao dana;
''Sanjao sam da bi život trebao biti radost. Probudio sam se i shvatio da je život napor. Radio sam i uvidio sam da je u naporu radost'' (R. Tagore)

Mudrost života - biti mudar čovjek

Teško bi se danas moglo reći da postoji čovjek koji sebe ne smatra mudrim, držeći mudrošću sposobnost izabiranja ispravnog načina življenja. Ali ako se osvrnemo oko sebi, ne mislim kako možemo zaključiti da je baš previše mudrosti uloženo oko nas u društvo i život. Ne želeći nikome osporavati pravo da procjenjuje svoj život i izbore kao mudre, ipak držim kako je jedino Gospodin Isus s mnogo jasnoće i sigurnosti poučio sve nas mudrosti. Stoga u Evanđelju slušamo kako on mudrim naziva svakoga koji sluša njegove riječi i vrši ih, te ga prispodobljuje čovjeku koji gradi kuću na stijeni. Isto tako, ludim čovjekom naziva onoga tko ne sluša njegovih riječi, a prispodobljuje se čovjeku koji gradi kuću na pijesku. Iz te prispodobe se vidi kako bismo kao ljudi znali prosuđivati ljudske čine poput graditeljskih zahvata, ali u isto vrijeme ne znamo napraviti taj isti solidni zahvat u duhovnome životu. Bez problema bismo nazvali ludim čovjeka koji gradi kuću na pijesku, a ne uočavamo da to isto činimo u izgradnji duhovnog života.
Stoga bismo na temelju Gospodnjih riječi iz Evanđelja mogli reći kako se mudar čovjek trudi upoznati bit života i prema njoj težiti svim srcem, dok lud čovjek to ne čini.
Kako onda tako i danas, bilo je onih koji se predstavljaju vjernicima i vrlo duhovnom ljudima, pravim Kristovim sljedbenicima, ali nisu tražili i ne traže bit i samo središte života, nego njihov napor i traženje ostaje na lijepim riječima. Obraćaju se Bogu s „Gospodine, Gospodine“, ali bez iskrene namjere uspostavljanja zdravog i cjelovitog odnosa s njime, nego samo radi ostvarenja svojih želja. Ne zato što Boga žele priznati isključivim Gospodinom i Gospodarom, nego što teže zadovoljenju svojih potreba. Praveći se njegovim, pokušavaju ga zavarati, a sebi pred ljudima steći koristi ispovijedajući ime njegovo. Rezultat je, međutim, da mogu zavarati tek pokojeg neupućenog i naivnog vjernika, ali Boga ne mogu zavarati svojim izjavama iza kojih ne stoji srce, a ne vide se niti djela.
Nije nemoguće, nadalje, da se neki vođeni prijetvornošću i izopačenim interesom domognu i kršćanskog imena, pa neki čak i crkvene službe ili dara koji im omogućuje propovijedati, đavle izgoniti ili čuda činiti, a da uopće ne budu u stvarnom zajedništvu s Ocem. Nije isključeno da čine i čuda i druga velika djela, navodno u ime Božje, a u biti da budu vođeni interesom. To se događa i danas kad se u kršćanskom svijetu pojavljuju mnogi čudotvorci i skupine vjernika kojima je čudo najveći dokaz Božje prisutnosti, a da uopće ne vode računa o istinskom crkvenom zajedništvu koje je temelj kršćanskog života i preduvjet stupanja u zajedništvo s Bogom. A ako nismo shvatili kako smo samo po Crkvi uspostavili istinsko zajedništvo s Ocem, onda je sve drugo što činimo zaludu.
Isto tako je moguće da ima drugih crkvenih službenika koji oštro prozivaju, kritiziraju i odbacuju druge, napose spomenute pojedince i skupine, a da ih nisu dovoljno upoznali. A što je još pogubnije da svoje motive nisu utemeljili u spoznaji i svijesti koja izvire iz Krista Gospodina, nego samo iznalaze tehnička rješenja sukladna svojim duhovnim sklonostima. I jedni i drugi na isti način potpadaju pod osudu Kristovih riječi. Bilo da čine čuda ili prorokuju ili propovijedaju u Kristovo ime, ako njihov život uopće nije suobličen Kristovu, niti je iznutra oblikovan voljom Oca nebeskoga, poradi današnjeg Evanđelja trebali bi se preispitati.
A svjedoci smo kako se i danas tkivo crkvenoga života nagriza suprotstavljenostima ovakvih ekstremnih rješenja i odnosa, a nijedan od njih nije mudro rješenje, to jest nije utemeljen u onome što Isus drži bitnim. Dolazi tako do napetosti između karizme i institucije, službenika župnih zajednica i duhovnih autoriteti pojedinih skupina. Svi se oni pozivaju na svoja prava i dokazuju ispravnost, no očito argumentima koji nisu dostatni. Stvaraju se napetosti u kojima nije dovoljno reći: Ja činim čuda, dakle, ja sam pravi Kristov službenik i ja sam u pravu u svemu što činim. Isto kao što nije dovoljno reći: Ja imam službenu crkvenu ovlast propovijedanja, što znači da sam ja u pravu u svakom pogledu. Kako smo čuli u Evanđelju, nijedno ni drugo nije dovoljno jamstvo u onaj dan kad stanom pred Gospodina. Nego prije svega postoji autentična obveza spoznati i vršiti volju Oca nebeskoga. Mudar je dakle samo onaj tko se posveti slavljenju Boga vršeći njegovu volju, pa i onda kad ne čini čudesa, ne prorokuje ili ne izgoni đavle. No sama njegova mudrost pred Bogom bit će najveće čudo, proroštvo i najveći doprinos tjeranju đavla iz crkvene sredine. Svakom onom tko kao član Crkve obnaša neku službu ili djeluje u ime Boga, vršenje Božje volje mora biti pretpostavka i stvarni cilj. Tko tvrdi da služi Bogu i njegovoj stvari u svijetu, ne može onda djelovati pokazujući odbojnost prema Crkvi kao takvoj, isto kao što ni onaj tko djeluje u ime Crkve nema dovoljno vjerodostojnosti ako mu je glavni argument snaga vlasti koju posjeduje.
Isus nas stoga poziva da se ponašamo na onaj način koji se sviđa Ocu nebeskome i koji Otac nebeski prepoznaje kao zaslužan, kako nas ne bi otjerao od sebe kao bezakonike, bez obzira koja čudesa činili ili koliko visoko bili pozicionirani na hijerarhijskoj ljestvici. Isto tako, dok smo pozvani prosuđivati svjedočenje i djelovanje svakog službenika i svakog vjernika, samo vršenje volje Božje može biti ispravan kriterij, jer da bilo tko napravi čudesna i zaslužna djela, malo mu vrijedi ako ih nije napravio vršeći volju Oca nebeskoga, nego provodeći samovolju. Isus nam time želi reći također da nam danas u Crkvi ne trebaju ni čudotvorci ni autoritativni vladari, nego nam trebaju vršitelji volje Božje koje on smatra istinski mudrima. Takvi su otkrili kako je najveća mudrost potpuno se osloniti na Boga i potpuno se usmjeriti prema njemu u svome djelovanju.
Primimo sa svom ozbiljnošću Gospodinove riječi, jer ako veli da neće imati razumijevanja niti za one koji su činili čudesa i pravili iznimna djela u njegovo ime, ako ne budu vršili volju njegova Oca koji je na nebesima, kako će tek onda biti s nama koji sebi polažemo pravo na mlakost, na osrednjost i slabost, ili pak na rješenja koja nisu Božja ni božanska? Kako će tek biti nama koji polažemo pravo biti loši kršćani, to jest ako ne razumijemo koliko je velika i odgovorna čast biti kršćaninom. Odazovimo se, stoga, njegovu pozivu, te kao vjernici budimo mudri graditelji svoga života na Stijeni koja se zove Krist, Očeva Mudrost i vjerni izvršitelj njegove volje i poslanja. Trudimo se živjeti mudro otkrivajući volju Očevu i živeći sukladno njoj, umjesto da vjerničko postojanje svedemo na traženje sitnih zemaljskih usluga. Napor i nastojanje oko stjecanja mudrosti učinit će nas poniznima i samozatajnima, te će nas poticati da, jednom učvršćeni na Stijeni Kristu, i druge učvršćujemo na tom istom temelju, učećih da se posvećuju vršeći volju Božju, što nam postaje preduvjet vječnoga spasenja.


Biblijska imena "G"

Gabriel - Božji čovjek ili junak; Bog je moja snaga
Gad - Sreća; Vojska
Gaj - Gospodin; Čovjek sa Zemlje
Galion - Koji voli mlijeko
Gamaliel - Božja nadoknada
Gedalija - Proslavljen od Gospoda; Bog je moja slava
Gehazi - Dolina vizije, Dolina pogleda
Geršom - Progon; Stranac
Geršon - On je izagnao; Promjena puta
Gideon - Uništavač; Onaj koji povređuje i lomi; Koji sječe
Golijat - Prolaz; Revolucija
Gomer(a) - Savršenstvo; Završiti, zaokružiti cjelinu

evo i jedne priče za ugodan dan,
priče nose u sebi poruku promjene života, ako ti je ova kratka priča u čemu pomogla budi sretan, ako nije ponovno ju pročitaj dok ne osjetiš unutarnje oslobođenje od onoga što ti priječi da budeš sretan čovjek.

Loše navike

Jedan bogati čovjek zatraži od starog učitelja da mu učitelj sina odvikne od loših navika. Učitelj povede mladića u šetnju po vrtu. Zaustavi se na jednom mjestu i zatraži od mladića da iščupa malu biljku što je rasla nedaleko od mjesta na kojem su stajali. Mladić zahvati biljku palcem i kažiprstom i iščupa je iz zemlje. Učitelj zatim zatraži da iščupa malo veću biljku od te. Mladić malo jače povuče i iščupa i nju.

“A sada iščupaj ovu”, reče učitelj, pokazujući na jedan žbun. Mladić je morao upotrijebiti svu svoju snagu da bi je iščupao, ali mu i to pođe za rukom.

“A sada iščupaj ovu”, reče starac, pokazujući na drvo guave. Mladić obuhvati rukama stablo i pođe da ga vuče iz zemlje. Ali stablo ni da mrdne.

“Pa ovo je nemoguće”, reče mladić zadihano.

“E tako ti je i s lošim navikama”, reče mu stari učitelj. “Kada su mlade, lako ih se je riješiti, ali kad se razviju teško ih je iskorijeniti.”

Nepoznati autor

petak, 13.09.2013.

misao dana
"Bog je sebe dao tebi – ti daj sebe Bogu."
Bl. Robert Southwell (1561. – 1595.)

moja molitva

Gospodine, dao si nam svete ljude, da nam oni budu uzor u životu. Podaj da se ugledamo u njih i da živimo na Tvoju slavu. Živjeti život na Božju slavu je tajna kršćanskog života. Svaki to može ostvariti, ne treba tu dugo tražiti i izučavati, nego jednostavno u svemu imati Tebe u vidu.. To je bio život svetaca, kao i današnjeg sv. Ivana Zlatoustog. Podaj da i naš život bude takav. Amen!


Sv. Ivan Zlatousti

Najvećeg crkvenog govornika Ivana iz Antiohije, kome je povijest dala časni naslov "zlatousti", možemo ubrojiti u red izuzetno velikih ličnosti kršćanske starine. Bio je posebno obdaren govorništvom, posjedovao je vrline inteligencije srca, živahnost mašte, smisao za mjeru, psihološku prodornost, pastoralnu revnost, nesebičnost. Sve su te osobine učinile od Ivana idealnoga crkvenog govornika, velemajstora propovijedi i svetoga govorništva.

Rodio se između 344. i 347. godine u Antiohiji u Siriji, trećem po važnosti u Rimskome Carstvu. Ivan se povukao u brda, gdje je među monasima provodio veoma strog život molitve i pokore, koji mu je prilično narušio zdravlje. Ne mogavši zbog slaba zdravlja izdržati sve zahtjeve strogoga monaškog života, vratio se u Antiohiju, gdje ga je biskup Melecije zaredio za đakona. A imao je tada 23 godine. Pet godina kasnije zaređen je i za svećenika, i od tada se posebno posvetio svom talentu - službi propovijedanja. Kroz 12 godina u Antiohiji je revno naviještao Evanđelje, uprkos porocima koji su tada u gradu vladali.

Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poganluka, koji je tada u gradu vladao. Grmio je protiv poganskih običaja, stare strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja poganskih praznika.
Zalagao se za riomašne, borio se protiv socijalne nepravde.

Njegove su propovijedi bile usmjerene na ondašnje stvarne životne probleme, zato su i bile tako žive i prodorne. Svoje je misli, riječi i uvjerenja rado stvaljao i na papir. Od svih spisa sv. Ivana Zlatoustog najglasovitiji je onaj O svećeništvu. U njemu sveti Ivan raspravlja o uzvišenosti svećeničkog dostojanstva, o strašnom udesu koji čeka nedostojne svećenike, o kvalitetama propovjednika, o aktivnom životu ako traži veću savršenost od kontemplativnoga. Ta je rasprava oduvijek smatrana kao klasično djelo o svećeništvu, koje je prevedeno na mnoge jezike.

Glas se o Ivanu propovjedniku proširio daleko izvan Antiohije, sve do Carigrada, tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva.

Godine 397. Ivan Zlatousti postao je biskup prve biskupske stolice Istoka i carski dvorski propovjednik. Njegova propovjednička vještina vjerojatno je kod tog izbora izbila u prvi plan, no oni koji su ga predlagali nisu znali da se u njemu po mentalitetu krije i pravi monah te dušobrižnik koji ljude neće puštati u njihovu miru, već ih poticati na obraćenje. Ivan reformator zamjerio se stoga mnogima, doživio osamljenost i završio u progonstvu, sve do Crnog mora.

U predvečerje svoje smrti stigao je u Komanu, gdje je bio dobro primljen. Nastavio je put, ali je nakon 5 kilometara klonuo. Ondje je odveden u kapelicu svetog mučenika Baziliska. Tu je odjeven u bijelu mrtvačku košulju te je s najvećom pobožnošću primio Euharistiju, o kojoj je znao tako divno propovijedati. Na to se prekrižio i izrekao svoje posljednje riječi na zemlji: "Bogu budi hvala na svemu! Amen." Bile su to riječi dostojne najvećega crkvenog govornika. Njima je udario doličan pečat svim svojim ‘zlatnim govorima’.




Uz blagdan sv. Križa i Žalosne Gospe


Kriza tvoje vjere, prilika tvojoj vjeri

Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega;
kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” (Iz 1, 18)

Nerijetko čujem rečenice poput: „Moja vjera je u krizi”, „Ne znam vjerujem li uopće, toliko puta idem na misu, molim, a opet ništa.” Upravo u tim rečenicama vidim izraz vjere. Dapače, naš europski kontekst vjere je postao nešto drugo. Različiti su
napadi na sve što je vjersko, osobito katoličko. Sveti Otac neprestano poziva da Europa ne izgubi svoje kršćanske korijene.
Vjera je postala upitna stvar. Iako je čovjek duboko u sebi religiozan, glumi kao da nije. No, kad tad to priznaje, makar u skrovitosti svoje sobe. U svim tim krizama i napadima, vjernik se može samo radovati jer to je znak da je vjera vrijedna pažnje i propitkivanja. Vjera nije više zgrada ili neki sustav koji trebamo uzeti bez razmišljanja, nego životna činjenica koja zaslužuje pažnju i osobnost. Europski vjernik pozvan je upravo na to novo iskustvo vjere koja polazi od zajednice, ali unutar te zajednice svaki mora biti osoba koja je iskusila vjeru, živi je i naviješta.

Dosta je fasade! Živi ono što jesi! Iskustvo jednog mog zemljaka, pa i moje osobno iskustvo vjere na ovom djelu svijeta uvjerava me u to. Živi svoju vjeru, ne samo u ispovijedanju nego u djelovanju! Jedan je Afrikanac nakon dugo vremena boravka u Europi bio upitan: „Kakav dojam imaš o kršćanstvu u Europi? Kako si ga doživio?” Na sreću, bili su tada kraj jedne rijeke. Izvadio je kamen. Udario ga čekićem i prepolovio ga. Zatim ga je pokazao prijateljima. Kamen je izvana bio mokar, a iznutra suh. On nastavlja: „Tako sam ja doživio kršćanstvo u Europi, kao što je ovaj kamen izvana mokar, tako su mnogi izvana vjernici, ali iznutra je srce mnogih nepromijenjeno. Kao što voda nije dirnula nutrinu ovog kamena, tako i kršćanstvo nije dirnulo njihovo srce, nije im dalo radost.” Naravno, nije kršćanstvo krivo, nego sami ljudi jer je kršćanstvo nositelj i djelitelj radosne vijesti.

Možda nam je vjera u krizi upravo zato što kroz našu svakodnevicu ne uspijevamo uvesti u nju sve segmente naših ljudskih iskustava. Ne dajemo s potpunim povjerenjem Bogu naše srce. Rado slušamo Njegovu riječ, ali je ne čujemo. Rado o toj riječi pričamo, ali joj ne dopuštamo da nam uđe u srce. A vjera, u biti, znači dati
srce. U tom predanju otkrivati ono što nam Bog sada želi reći jer je naš Bog, Bog sadašnjosti. U trenucima suhoće i praznine prepoznati i predati se Bogu neizbježno je iskustvo svih koji su Bogu mili. Poznat nam je primjer Majke Terezije koja nam govori o svojim trenucima tame. Iz tih trenutaka ona je naučila predati se Bogu još više. Tako je kriza postala prilika za rast s Bogom i u Bogu.

Ako možda nosiš neke dvojbe u življenju svoje vjere, ne boj se! Predaj mu svoje srce! On uvijek ima inicijativu i zna što nam treba. Sjeti se samo Abrahama, Mojsija, Apostola. On poziva, usmjerava, vodi. On zna vrijeme kada će biti bolje, kada će ti pokazati smilovanje. On osobno misli na tebe, baš na tebe. Zato mu nitko ne može odgovoriti umjesto tebe. On govori i čeka da odgovoriš. Govori tebi osobno, ali preko drugih, u razočaranjima, u čežnji za životom, za ljubavlju, za smislom, u „slučajnim” okolnostima, u tvojoj crkvenoj zajednici. Čeka te, čeka da životom i kroz krizu odgovoriš! Pruža ti ruku!

Zato mu govori s pouzdanjem. Budi mu prijatelj. Alfons Maria Liguori nas s pravom potiče: „Govori mu s pouzdanjem i neizmjernim povjerenjem kao svom najboljem prijatelju koji je potpuno ispunjen ljubavlju. Razgovaraj s Bogom o svom životu, o svojim planovima, o svojim brigama, o svojim radostima i svojim bojaznima; o svemu što te pokreće, ali prije svega, razgovaraj s pouzdanjem i otvoreno o svemu s Bogom. Izreci svoje misli s potpunim povjerenjem. Misli na to da te nitko – ni prijatelj, ni zaručnica (zaručnik), ni otac, ni majka, ni sestra, ni brat ne ljubi više od tvog Boga! Ovo duboko prijateljstvo koje nam Bog nudi, dragocjeno je blago. Tako možemo svi, koliko god bili siromašni i pogrešivi, postati prijatelji Božji.”


biblijska imena "F"

Fanuel - Božje lice ili Božja vizija
Fares - Otvor
Feba - Sjaj; Čistoća
Feliks - Sretan; Napredan
Fest - Radostan; Slavan
Filemon - Koji ljubi
Filet - Drag, voljen
Filip - Ljubitelj konja; Ratnik

Razvedri se!

Najduhovnija misao

Dominikanac, franjevac i isusovac razmišljaju kako podijeliti jedno jaje, te se na kraju dogovore da će ono pripasti onome tko izusti najduhovniju misao iz Evanđelja.
Dominikanac kucne u jaje i izgovori "Effata! - Otvori se!"
Isusovac također kucne i izgovori: "Kucajte i otvorit će vam se!"
Franjevac kucne, oguli, te proguta jaje uz riječi: "Uđi u radost gospodara svoga."

neka radost vaša bude u radosti vaših bližnjih, uz iskrene čestitke blagdana koji nas okružuju, sv. Križa i Žalosne Gospe

vaš don Marin

četvrtak, 12.09.2013.

misao dana

"Najprije sam moraš vježbati sve što želiš naučiti druge."
Sv. Bernardin Sienski (1380. – 1444.)

Živi ovaj dan

KOME SAM TO ODGOVORAN?


Čovjekova savjest jasno govori da ne smijemo činiti zlo i da moramo činiti dobro. U tom osnovnom etičkom principu svi se ljudi slažu. To je usađeno u srž čovjekova bića. Tko je to baš tako odredio?
Činimo li zlo, osjećamo krivicu. Bojimo se. Stojimo pred nevidljivim ali stvarnim i konkretnim sudom. Tko nas to sudi? Pred kime moramo odgovarati za svoje čine? Samima sebi? Zašto onda ne možemo opravdati ni jedno zlo? Savješću ne raspolažemo. Jesmo li odgovorni ljudima? Zašto nas onda muče tajni grijesi za koje ljudi nikada neće doznati? Možda smo odgovorni povijesti čovječanstva? Tko je ta povijest? I zašto onda ljudi rade i protiv uvjerenja čitave povijesti čovječanstva kad to traži njihova savjest? Savjest je, znači, iznad povijesti ljudi i iznad uvjerenja skupine ljudi i iznad osobnog mišljenja.
Za savjest ljudi daju živote. Činiti dobro važnije je od života. Za slobodu, za ljubav, za mir, za drugoga, za pravdu ljudi daju živote. Savjest nas- prenosi u onostranost, transcedentnost. Tko nas tako neodoljivo sudi i privlači da činimo ono što je pravedno i dobro?
Kad čovjek gazi savjest, postaje nečovjek. Uzalud je sve što čini i zaludan je njegov boravak na Zemlji. Kad, naprotiv, čini što je dobro i pravedno, sretan je i kad nema ništa drugo do kruha i ruha.
Savjest je otvoren put k Iskonu, k Izvoru. Savjest je izravno komuniciranje s Bogom i onda kad toga nismo svjesni. Onaj tko čini dobro jest s Bogom. Bezbožan je onaj tko čini zlo pa makar riječima i priznavao Boga.


Biblijska imena "E"

Ebjatar –Otac ostatka; Otac izobilja
Edom - Crven; Zemaljski; Od krvi
Efrajim - Rodan; Rastući
Efron - Prašina
Ehud - Onaj koji hvali, slavi
Ela - Hrast; Pravac
Eleazar - Bog je pomoć(nik); Božja pomoć; Božja sudnica
Eli - Prinošenje ili podizanje
Eliab - Bog je (moj) Otac
Eliezer - Bog je pomoć
Elifaz - Božja volja
Elifelet - Božje izbavljenje
Elijakim - Božje uskrsnuće
Elijud - Bog je moje zahvaljivanje, moja hvala
Elima - Mađioničar; Podmićivač
Elimelek - Moj Bog je Kralj
Elišama - Bog sluša
Elišua - Bog je moje spasenje
Elizabeta - Božji zavjet ili punina
Elizej - Spasenje je od Gospoda; Bog (je) njegovo spasenje
Elkana - Revnost za Boga
Elon - Hrast; Rast; Snažan
Emanuel - Bog s nama
Eneja - Slavna
Enoš - Smrtnik, bolestan; Tužan ili zaboravan čovjek
Epafra - Posut sa pjenom
Epafrodit - Zgodan, privlačan
Erast - Drag, voljen
Estera - Zvijezda; Tajna; Skrivena
Etbaal - Zajedno sa Baalom
Eunika - Dobra pobjeda
Eutih - Sretni
Eva - Život; Življenje; Oživljena
Evil Merodak - Merodakova luda, glupan
Ezav - Dlakav, maljav; Onaj koji djeluje ili završava
Ezekiel - Bog će ojačati, okrijepiti
Ezekija - Božja snaga; Osnažen od Boga
Ezra - Pomoć; Sud


Kutak za odmor

Koliko?
* Susjede, kamo si tako poranio?
- Ma, idem u ljekarnu da mi daju nešto za glavu.
* I, što misliš, koliko ćeš dobiti za nju?


Radost ovoga dana neka obasja vas i vaše bližnje!

vaš don Marin

srijeda, 11.09.2013.

misao dana

"Naše nutarnje zle sklonosti daleko su opasnije od bilo kojeg vanjskog neprijatelja."
Sv. Ambrozije (340. – 397.)

Životne brige i bojazan da će nam nešto nedostajati
Najčešći razlog iz kojeg gubimo mir su strahovi izazvani situacijama koje nas osobno pogađaju i u kojima se osjećamo ugroženi: zebnja pred sadašnjim ili budućim poteškoćama, bojazan da će nam nešto važno nedostajati, da se naše nakane neće ostvariti, itd. Primjeri su nebrojeni i tiču se svih područja našeg života: zdravlja, obiteljskog i profesionalnog života, moralnog i duhovnog života.
Doista, uvijek se radi o nekoj vrsti dobra: materijalnog (novac, zdravlje, snaga), moralnog (ljudske sposobnosti, ugled, naklonost određenih osoba), čak i duhovnog, za kojim žudimo ili koje držimo potrebnim (pa se bojimo da ćemo ga izgubiti ili da ga nećemo steći) ili koje nam doista nedostaje… I tako nam ta zabrinutost koju izaziva nedostatak ili strah od nedostatka oduzima mir.
Što nam može omogućiti da ostanemo u miru kad se suočimo s takvim situacijama? Ljudske snage i mudrost sa svojim oprezima, predviđanjima, obzirima i uvjerenjima svih vrsta, sigurno nisu dostatne. Tko može jamčiti da će sigurno posjedovati neko dobro, koje god ono bilo prirode? Zabrinutost i proračunavanje neće nam pomoći. “Tko od vas može brigama produžiti život samo za jedan lakat?” (Mt 6,27). Nikad ne možemo biti sigurni da ćemo neko dobro postići, sve što imamo u rukama možemo izgubiti u jednom danu i nemamo nikakvo jamstvo na koje se možemo s potpunom sigurnošću osloniti… Isus nas ne uči takvom pristupu. On, u protivnom, kaže: “Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga”(Mt 16,25).
Moglo bi se čak reći da je najsigurniji način da se izgubi mir težnja da se osigura vlastiti život na samo ljudski način, osobnim planovima i odlukama, ili pak oslanjajući se na neku osobu. Oni koji se žele tako “spasiti” prouzrokuju si velike brige i muke, jer su ljudi slabi, jer su naše snage ograničene, jer ima toliko toga što ne možemo predvidjeti i jer nas osobe na koje računamo mogu razočarati.
Da bismo sačuvali mir usred nesigurnosti ljudskog života, imamo samo jedno rješenje: s potpunim pouzdanjem osloniti se samo na Boga, jer “zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno” (Mt 6,32).
“Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u štoćete se obući! Zar nije život vredniji od hrane, a tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih? Tko od vas može brigama produžiti život samo za jedan lakat? I za odijelo, što se tjeskobno brinete? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti siju, niti žanju. A ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih. Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra baca u peć, zar neće mnogo radije vas, maiovjerni?! A/e brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati! Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakom je danu dosta njegove muke.” (Mt 6, 25-34)
Isus nam, naravno, ne zabranjuje učiniti sve što je potrebno da bismo zaradili svoju hranu, odjenuli se i pribavili sve što je nužno. On nas samo želi osloboditi briga koje nas nagrizaju i oduzimaju nam mir.
Mnogi se, ipak, čude ovim riječima i ne prihvaćaju ih u potpunosti, čak se sablaznjuju nad takvim načinom gledanja na stvari. A koliko bi nam trpljenja i nepotrebnih muka bilo prikraćeno kad bismo ozbiljno uzeli ovu riječ, riječ Božju, riječ ljubavi, utjehe i izvanredne nježnosti!
Evo u čemu je naša tragedija: čovjek nema povjerenja u Boga i pokušava se na sve načine izvući svojim vlastitim snagama, postajući strahovito nesretan, umjesto da se s pouzdanjem predaje u blage ruke Nebeskog Oca, koje su uvijek spremne da mu pomognu. Taj nedostatak povjerenja doista nema razloga! Zar nije besmisleno da dijete tako sumnja u svog Oca, koji je najbolji i najmoćniji od svih, koji je Nebeski Otac…
Pa ipak, mi najčešće živimo upravo u tom besmislu. Poslusajmo blagi prijekor koji nam Gospodin upućuje preko svete Katarine Sijenske:
“Zašto nemaš povjerenja u mene, tvog Stvoritelja? Zašto računaš samo na sebe? Zar ti nisam vjeran i odan?… Čovjek, otkupljen i obnovljen u milosti po snazi krvi mojeg Jedinorođenca, može reći da je iskusio moju vjernost. Pa ipak, čini se da i dalje sumnja da sam dovoljno moćan da ga spasim, dovoljno jak da mu pomognem, i da ga obranim od neprijatelja, dovoljno mudar da prosvijetlim njegovu pamet ili dovoljno dobrostiv da mu podam sve što mu je potrebno za spasenje. Čini se da sumnja da sam dovoljno bogat da mu osiguram bogatstvo i dovoljno lijep da mu povratim ljepotu; reklo bi se da se boji da kod mene neće naći dovoljno kruha da se nahrani, ni odjeće da se obuče.” (Razgovori)
Koliki mladi, na primjer, oklijevaju predati svoj život Bogu, jer ne vjeruju da će ih on moći potpuno usrećiti, pa pokušavaju sami naći svoju sreću, postajući tužni i nesretni! Upravo se u tome sastoji velika pobjeda Oca laži, Tužitelja: posijati u srce Božjeg djeteta nepovjerenje prema Ocu! Pa ipak, svi mi dolazimo na svijet obilježeni tim nepovjerenjem: to je istočni grijeh. Naš duhovni životnije ništa drugo do li dugotrajan proces preodgajanja, da bismo povratili izgubljeno pouzdanje po milosti Duha Svetoga, po kojemu možemo ponovno reći Bogu: “Abba, Oče!”
Taj “povratak povjerenju” za nas je vrlo težak, dugotrajan i mučan. Na putu susrećemo dvije glavne prepreke.




Biblijska imena "D"


D
Dan - Sudac; Sud
Daniel - Bog je moj Sudac
Darija - Onaj koji sve zna
Datan - Zakoni ili običaji
David - Voljeni, ljubljeni, dragi
Debora - Pčela; Riječ
Delila - Mala; Jadna; Kosmata
Dem - Omiljen, popularan
Demetrije - Koji pripada pšenici ili Ceresu
Dina - Ona koja sudi; Sud
Druzila - Maglovita


Raduj se novom danu - uz malo humora

Pomagači

Žena mužu peče jaja za doručak. Odjednom muž uleti u kuhinju i počne vikati:
* Pazi, pazi! Ulij još malo ulja! Oh, Bože! Pečeš ih previše istovremeno. Previše! Okreni ih! Sad ih okreni! Treba još ulja. Joj! Gdje ima još ulja? Zalijepit će se! Pazi! Rekao sam ti da paziš! Nikad me ne slušaš dok kuhaš! Nikad! Okreni ih! Požuri! Jesi li luda? Jesi li posve poludjela? Ne zaboravi ih posoliti. Znaš da uvijek zaboraviš posoliti ih. Posoli ih, posoli! Posoli!
Žena ga zaprepašteno pogleda:
- Što je s tobom? Misliš da ne znam ispeći jaja?
* Htio sam ti samo pokazati kako to meni izgleda kad ja vozim, a ti mi "pomažeš".

utorak, 10.09.2013.

JUTARNJI BLAGOSLOV!!!!!

Blagoslivljam te dobri Gospodine
što si nas ovog jutra probudio,
i što mi daruješ još jedan dan.
Blagoslivljam te Gospodine jer dobro znam
da mnogi što su sinoć usnuli
ovo jutro nisi dobili na dar.
Hvala ti za Tvoju svjetlost
koju očima daruje vid.
Hvala ti za svjetlo oko mene,
koji me svojom ljepotom dočekuje.
Hvala ti za moje tijelo,
za moj nemirni duh,
za moje misli i osjećaje,
za moje želje i planove.
Ne znam što će se danas dogoditi,
kamo će me ovaj dan odvesti.
Kako ću završiti svoj današnji dan,
ali znam da me Tvoja vjerna ruka prati,
znam da me Tvoja ljubav štiti,
jer ti si dobri Otac,
ti me cijeniš i voliš,
više nego što ja mogu
sebe voljeti.
Ne daj da zlo danas dodirne
moju dušu.
Ti danas budi moje svjetlo
i moj put koji živiš i kraljuješ
U sve vjekova,
Amen


Biblijska imena "B"

B
Baana - U tuzi
Balak - Pljačkaš; Koji baca otpatke ili uništava
Baraba - Sin svoga oca; Sin srama, zbunjenosti
Barak - Grom
Barjesus - Sin Jošue ili Isusa
Barnaba - Sin utjehe; Sin proroka
Barsaba - Sin povratka; Sin odmora
Bartimej - Sin poštenog, časnog (oca)
Bartolomej - Sin koji oslobađa vode
Baruh - Blagoslovljen
Barzilaj - Sin prijezira; Napravljen od željeza
Baša - Onaj koji traga ili baca
Bat Šeba - Kćer zakletve; Sedma kćerka; Kćer Onoga koji zaštićuje; Kćer zavjeta
Beeljada - Božje znanje
Ben Hadad - Sin od Hadada; Sin buke
Benaja - Gospodnji sin
Benjamin - Sin moje desnice
Berenika - Onaj koji donosi pobjedu
Besalel - U sjeni Božjoj
Betuel - Božje dijete
Bildad - Sin natjecanja; Staro prijateljstvo
Bileam - Davni narodi; Uništenje naroda
Bilha - Koji je star ili zbunjen
Bilšan - Izgovoreno
Boanerges - Sin(ovi) groma
Boaz - U snazi


DUHOVNI KUTAK

VJERNIK S BOGOM ILI BEZ BOGA

Uz mnoštvo vjernika (ljudi koji vjeruju da postoji Bog) živi mnoštvo nevjernika (ljudi koji vjeruju da Bog ne postoji). Filozofija kaže, da je Bog sveobuhvatni temelj, izvor i cilj svega. On nije ograničen, pa ga se stoga ne može dokazati kao što dokazujemo stvari, nego sasvim drukčije. On je Netko, ali na neograničen način. Nije jedno između raznih bića. On je smisao svega. Nitko ne raspolaže Bogom. Zato ga se ne može znanstveno eksperimentalno spoznati. Njega se spoznaje čitavim bićem, srcem, duhom, razumom. U njegovu se prisutnost može skočiti i „zaplivati" - ili ne skočiti. Stoga jedni vjeruju da postoji, drugi vjeruju da ne postoji. To su, dakle, dvije vrste vjernika. Ne može se dokazati da Bog ne postoji. Jer, ne poznajemo do kraja ni svemir, ni čovjeka, ni Zemlju, ni zakone svemira i života. Zar je netko sve to prošao i spoznao pa uvidio da ga nema? Može se samo vjerovati da ga nema. Opredijeliti se za nepostojanje Boga. Ili se opredijeliti za njegovo postojanje na temelju razumskog promatranja stvorenja.
Važno je pri tome biti zaista dosljedan. Oslušnuti vlastito srce. Što istinska dubina čovjeka o tome kaže? Potrebno je biti čitav ono što u biti jesi. Tek kad se povjeruje u Boga dobiva se iskustveno svjedočanstvo živoga Boga.


Radost vraća život

Večera
Sjedi muž ispred televizora, pa poviče:
- Ženo, jesi li spremila večeru?
- Nisam. - Pa zašto nisi?
- Poručio ti župnik: kad možeš sudjelovati na misi preko TV-ekrana, pokušaj i večerati preko ekrana.


Vama koji dolazite na blog Cor Unum, želim radostan, sretan i blagoslovljen današnji dan

vaš don Marin

ponedjeljak, 09.09.2013.

Jutarnja molitva

"Oče moj, dolazim u tvoju prisutnost na samom početku ovog dana. Dolazim naći mudrost da ne pravim nerazborite greške, tako da znam kada treba govoriti, a kada ostati u šutnji, kada djelovati, a kada ne.

Dolazim naći MIR, tako da me danas ništa ne zabrine i ne smete. Dolazim naći hrabrost da budem strpljiv, da ne izgubim nadu, da prihvatim razočarenje, znajući da ćeš Ti sve okrenuti na moje dobro.

Dolazim naći ljubav, tako da me ništa ne učini ogorčenim, tvrdim i neljubaznim.

Dođoh početi ovaj dan s Tobom i želim ga nastaviti s Tobom, tako da to bude dan bez ikakve žalosti.

Oče, Ti si moja providnost, znam da ćeš Ti providjeti sve moje potrebe.

Oče Ti si moj zaštitnik, sačuvaj me ovoga dana od svih mračnih sila, prekrij me predragocjenom Krvlju Tvoga Sina Isusa i okruži me svojim anđelima. Ovo Te molim u Isusovo Ime. Amen!"


Male zanimljivosti
Jučer, mi netko reče, slabo se zna o biblijskim imenima, u našem narodu, potaknut tim upitima ovdje donosim biblijska imena pod A, koliko bude moguće svaki dan objavit ću pod jednim slovom abecede, biblijska imena i njihovo značenje

Biblijska imena

U našoj zapadnoj kulturi 21. stoljeća naša osobna imena su tek nešto više od oznaka koja razlikuju jednu osobu od druge. Ponekad se pridodaju i različiti nadimci koji mogu govoriti nešto o osobi. U biblijska vremena je bilo posve drugačije.
Karakteristike ljudi su bili važan aspekt imena u stara vremena, posebno u Izraelu. Ponekad su osobna imena opisivala posebne okolnosti njihovog rođenja, obiteljsku lozu. Ponekad su ukazivala na zanimanje neke osobe, a ponekad su imala simbolične ili proročke značajke.
Dakle, možemo zaključiti da su u biblijska vremena osobna imena imala veliko značenje i ulogu. Ovdje možete potražiti značenja imena određenih osoba koje se spominju u Bibliji. Imena su navođena prema prijevodu Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti, a značenja su preuzeta većinom iz Hitchcock's Bible Names Dictionary.
A
Abdon - Oblak osude; sluga
Abed Nego - Sluga (boga) Negoa; sluga svjetlosti, sjajni
Abel - Vjetrić, lahor; Dah
Abihu - On je moj otac
Abija – Gospod je moj otac
Abijam - Otac mora
Abijud - Otac hvale, slavopoja
Abimele - Pomoćnik; Sud
Abinadab - Otac zavjeta; Otac velikodušnosti; Otac dragovoljnosti
Abinoam - Otac ljepote
Abiram - Nesreća, nezgoda; Opasnost
Abišaga – Očeva radost
Abišaj - Onaj koji sluša Boga
Abner - Otac svjetlosti
Abraham - Otac mnogih
Abram - Uzvišeni otac
Abšalom - Otac mira
Ada - Zbor, skup
Adam - Crvena zemlja
Adonija - Moj Gospod je Jahve; Gospod je moj Gospodar
Adoni-Sedek - Gospod pravde; Gospodnja pravda
Agab - Skakavac; Očeva radost ili slavlje
Agag - Krov
Agripa - Onaj koji nanosi velike bolove pri rođenju
Ahab - Očev brat, ujak
Ahasver - Princ; Glava; Vođa
Ahaz - Vlasnik, posjednik
Ahazja – Viđenje od Gospoda; Pad; Napad
Ahija - Jahvin brat, brat od Jahvea
Ahim - Pripremanje; Osveta, Potvrda
Ahimelek - Moj brat je kralj; Brat mog kralja
Ahinoama - Bratova ljepota
Ahitofel - Brat od gluposti; Brat propasti
Ahjo - Njegov brat
Akan - Uznemirivatelj; Onaj koji stvara probleme
Akiš - Zato tako jeste; Onako kako jeste
Akvila - Orao
Aleksandar - Onaj koji pomaže ljudima
Alfej - Tisuća; Učen; Vođa
Amalek - Stanovnik doline; Ulizice
Amasa - Teret, briga; Očuvanje ljudi
Amasja - Onaj koga Jahve okrepljuje, ojačava; Gospodnja snaga
Amitaj - Lojalan, odan, istinit
Amnon - Vjeran, pošten, iskren; Učitelj
Amon - vidi Amnon
Amos - Nositelj tereta; Težak
Amram - Snažan narod; Šaka žita
Ana - Milost
Anak - Ukras, ogrlica; Dugovrati
Ananija - Zaštićen od Jahve; Gospodnji oblak
Andrija - Snažan čovjek
Apija - Plodan, rodan
Apolon - Onaj koji razara, uništava ; Uništavač
Arauna - Pjesma; Arka; Radostan uzvik
Arhim - Gospodar konja
Arhipa - vidi Arhim
Aristarh - Najbolji princ; Vladar
Aron - Učitelj; Uzvišen; Ogromna snaga
Artakserks - Tišina svjetlosti
Asa - Izlječenje (je u Bogu); Liječiti; Liječnik
Asaf - Sakupljač
Asahel - Božje stvorenje
Asenata - Nesreća, nezgoda; Opasnost
Ašer - Sreća
Aškenaz - Vatra koja se širi
Atalija - Gospodnje vrijeme
Atersata - Guverner
Azarja - Onaj koji sluša Boga
Azor - Pomoćnik; S

Duhovni kutak

Nikad ne odustaj od Isusove ljubavi

Evanđelje: Mk 12,28-34
"Tada pristupi jedan od pismoznanaca koji je slušao njihovu raspravu. Vidjevši da im je dobro odgovorio, upita ga: "Koja je zapovijed prva od sviju?" Isus odgovori: "Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!" "Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih." Nato će mu pismoznanac: "Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga - više je nego sve paljenice i žrtve." Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: "Nisi daleko od kraljevstva Božjega!" I nitko se više nije usuđivao pitati ga."

Nikada ne odustaj od Isusove ljubavi

Ljubiti Boga i bližnjega „više je nego sve paljenice i žrtve“. Prava je paljenica sagorjeti ljubavlju sve prepreke koje nas priječe ljubiti Boga i bližnjega. Prava je žrtva umrijeti sebeljublju i ljubiti Boga i čovjeka usprkos svih prepreka. Ljubiti Boga i čovjeka treba postati ne samo misao vodilja našega života već temeljni stav, opredjeljenje, a potom i ostvarivanje, korak po korak, u svakodnevnom životu.
Nemojmo se zavaravati, nije lako živjeti Božju zapovijed ljubavi prema njemu i bližnjemu. Istina, postoje romantični trenuci života kada nas oduševi Božji poziv na žrtvu iz ljubavi. Tada, jačani snagom Božje ljubavi osjećamo radost i zanos prinoseći svoje žrtve na Božji oltar. Ipak, kao i u svemu drugom, zanos može splasnuti, a zaljubljenost se rasplinuti. Drugi nam umjesto radosti donosi bol i prazninu. U tim trenucima i dalje ljubiti, nikada ne odustati od predanja života i darivanja Bogu i bližnjemu, prava je žrtva. Kroz tu žrtvu i umiranje sebi, sada se rađa novi čovjek, onaj koji uistinu hoda Isusovim putem. Lako je biti dobar u sretnim okolnostima. Narodna nam izreka lijepo kaže: „ U dobru je lako dobar biti, u muci se poznaju junaci.“ Ljubiti Boga i radi njega bližnjega i u trenucima suhoće duše i srca to znači zakoračiti pravim kršćanskim putem, to znači zaživjeti Isusovu logiku života. Isusova logika za nas je često logika apsurda. Teško ju je shvatiti, a još teže živjeti. Na vrhuncu zahtjevnosti puta ljubavi stoji imperativ: „Ljubite svoje neprijatelje...“ Toj zapovijedi sve u čovjeku stoji na putu. Nema u tome privlačnosti ni ljepote, nema zanosa, nema sreće koja bi olakšavala put. To je put kroz tunel, put kroz „oblak neznanja“, put kojim se kroći slijedeći raspetog Spasitelja. Umrijeti za druge, da bi živjeli i imali život u punini. Dati svoje tijelo i svoju krv, dati sve što imaš, za druge, to je put Gospodina Isusa Krista. U njegovoj žrtvi smrt je svakoj sebičnosti, svakom zlu koje mi ljudi kroz povijest činimo jedni drugima. U njegovoj žrtvi nema ni traga uživanja u patnji, u smislu mazohizma. Njegova je žrtva čista, zrela i sveta, motivirana jedino i samo ljubavlju. Ta ljubav, raspeta na križu, životni je smisao svakoga čovjeka.
Možda si umoran/na od življenja vjere budući da doživljavaš nepravde na radnom mjestu, neshvaćanje u obitelji. Možda te tvoji neprijatelji omalovažavaju ili čak ponižavaju i ti više ne vidiš smisao nošenja svoga vlastitog križa. Razbistri svoje stavove. Ako misliš da je vjera ta koja te čini slabim i bespomoćnim naspram bahatim i moćnim ljudima koji te možda okružuju, onda više, zbog boli i trpljenja nemaš jasan pogled na smisao koji tvoj život i tvoja patnja imaju. Ako je itko jak onda je to čovjek koji istinski vjeruje. Taj čovjek zna i osjeća da je Bog jedini kojemu se treba klanjati. Taj čovjek zna da se zlu treba odupirati i da ga treba pobjeđivati snagom istine i vjere, ali najveća je pobjeda nad zlom ona u vlastitom srcu. Ako čovjek uspije sačuvati svetište svoga srca čistim; ako na oltar svoga života iz dana u dan prinosti žrtve Bogu iz ljubavi; ako nikada ne odustaje od ljubavi, makar je puno puta pao na tom putu, takav čovjek nije daleko od Kraljevstva Božjega. Jedino onaj koji ljubi i prašta istinski je sretan čovjek. Takav čovjek, usprkos svojih rana raste i postaje istinski čovjek. Njegove će rane i njegove žrtve jednog dana postati poput cvijeća koje jest ljepota života.
U jednoj rečenici za kraj, NIKADA NE ODUSTAJ OD ISUSOVE LJUBAVI!

petak, 06.09.2013.

Žena nesebične ljubavi i zajedništva

- Žurim, nemam vremena, oprosti, znaš moram radit, ne znam što trebam učiniti, ah ali stvarno vremena nemam -

Dragi prijatelji, ovakvim ili sličnim riječima bježimo od stvarnosti svijeta u kojem se nalazimo, pobjegli smo od sebe, od čovjeka i od Boga, mislimo da ćemo sreću naći u svojoj samoći, zatvarajući se u lažni svijet kako sam ja samo zaposlen, to je sebično i pokvareno. Da li razmišljam da je i onaj koji me je pozvao na ugodnu čašicu razgovora isto tako zaposlen, da i on ima svoju obitelj, svoj posao, svoje brige.
kamo to idemo, gubimo vrijednosti našega kršćanstva, gubimo osjećaj za ljudskost? gdje su one vrijednosti, za kojima čeznemo kada govorimo kako nam je nekad lijepo bilo, kada smo imali vremena za sve. nemoj ići daleko, to vrijeme je tu nemoj mijenjati ni ljude ni vrijeme, nego sebe promjeni. Ovaj naslov koji je pomalo neobičan za današnje vrijeme govori o ženi koja nije mijenjala nikoga nego sebe, često je govorila kako je na ulicama Kalkute u Indiji, naišla na čovjeka koji je bolovao od kuge i živ se raspadao, a koji je promijenio njen život." otišla sam svojim putem, ali tada se u meni nešto prolomilo, vrati se, taj povratak za mene je značio novi živo". to je naša majka Terezija, majka ljubavi, žena ljubavi i zajedništva, okupila je svojom karizmom milijune ljudi koji danas s ponosom gledaju u taj svijetli lik naše Crkve. Prijatelji ima nade za sve,vrati se, a kamo, na izvore svoga čovještva, na izvore svoga kršćanstva, svoje vjere, povratak znači promjenu.

Riječi majke Terezije "Čovjek je nerazuman, nelogičan, sebičan. Nije važno, voli ga!"

Vaš don Marin

	rujan, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (12)
Studeni 2013 (23)
Listopad 2013 (19)
Rujan 2013 (19)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv