Cor Unum
petak, 13.09.2013.
misao dana
"Bog je sebe dao tebi – ti daj sebe Bogu."
Bl. Robert Southwell (1561. – 1595.)
moja molitva
Gospodine, dao si nam svete ljude, da nam oni budu uzor u životu. Podaj da se ugledamo u njih i da živimo na Tvoju slavu. Živjeti život na Božju slavu je tajna kršćanskog života. Svaki to može ostvariti, ne treba tu dugo tražiti i izučavati, nego jednostavno u svemu imati Tebe u vidu.. To je bio život svetaca, kao i današnjeg sv. Ivana Zlatoustog. Podaj da i naš život bude takav. Amen!
Sv. Ivan Zlatousti
Najvećeg crkvenog govornika Ivana iz Antiohije, kome je povijest dala časni naslov "zlatousti", možemo ubrojiti u red izuzetno velikih ličnosti kršćanske starine. Bio je posebno obdaren govorništvom, posjedovao je vrline inteligencije srca, živahnost mašte, smisao za mjeru, psihološku prodornost, pastoralnu revnost, nesebičnost. Sve su te osobine učinile od Ivana idealnoga crkvenog govornika, velemajstora propovijedi i svetoga govorništva.
Rodio se između 344. i 347. godine u Antiohiji u Siriji, trećem po važnosti u Rimskome Carstvu. Ivan se povukao u brda, gdje je među monasima provodio veoma strog život molitve i pokore, koji mu je prilično narušio zdravlje. Ne mogavši zbog slaba zdravlja izdržati sve zahtjeve strogoga monaškog života, vratio se u Antiohiju, gdje ga je biskup Melecije zaredio za đakona. A imao je tada 23 godine. Pet godina kasnije zaređen je i za svećenika, i od tada se posebno posvetio svom talentu - službi propovijedanja. Kroz 12 godina u Antiohiji je revno naviještao Evanđelje, uprkos porocima koji su tada u gradu vladali.
Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poganluka, koji je tada u gradu vladao. Grmio je protiv poganskih običaja, stare strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja poganskih praznika.
Zalagao se za riomašne, borio se protiv socijalne nepravde.
Njegove su propovijedi bile usmjerene na ondašnje stvarne životne probleme, zato su i bile tako žive i prodorne. Svoje je misli, riječi i uvjerenja rado stvaljao i na papir. Od svih spisa sv. Ivana Zlatoustog najglasovitiji je onaj O svećeništvu. U njemu sveti Ivan raspravlja o uzvišenosti svećeničkog dostojanstva, o strašnom udesu koji čeka nedostojne svećenike, o kvalitetama propovjednika, o aktivnom životu ako traži veću savršenost od kontemplativnoga. Ta je rasprava oduvijek smatrana kao klasično djelo o svećeništvu, koje je prevedeno na mnoge jezike.
Glas se o Ivanu propovjedniku proširio daleko izvan Antiohije, sve do Carigrada, tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva.
Godine 397. Ivan Zlatousti postao je biskup prve biskupske stolice Istoka i carski dvorski propovjednik. Njegova propovjednička vještina vjerojatno je kod tog izbora izbila u prvi plan, no oni koji su ga predlagali nisu znali da se u njemu po mentalitetu krije i pravi monah te dušobrižnik koji ljude neće puštati u njihovu miru, već ih poticati na obraćenje. Ivan reformator zamjerio se stoga mnogima, doživio osamljenost i završio u progonstvu, sve do Crnog mora.
U predvečerje svoje smrti stigao je u Komanu, gdje je bio dobro primljen. Nastavio je put, ali je nakon 5 kilometara klonuo. Ondje je odveden u kapelicu svetog mučenika Baziliska. Tu je odjeven u bijelu mrtvačku košulju te je s najvećom pobožnošću primio Euharistiju, o kojoj je znao tako divno propovijedati. Na to se prekrižio i izrekao svoje posljednje riječi na zemlji: "Bogu budi hvala na svemu! Amen." Bile su to riječi dostojne najvećega crkvenog govornika. Njima je udario doličan pečat svim svojim ‘zlatnim govorima’.
Uz blagdan sv. Križa i Žalosne Gospe
Kriza tvoje vjere, prilika tvojoj vjeri
Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega;
kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” (Iz 1, 18)
Nerijetko čujem rečenice poput: „Moja vjera je u krizi”, „Ne znam vjerujem li uopće, toliko puta idem na misu, molim, a opet ništa.” Upravo u tim rečenicama vidim izraz vjere. Dapače, naš europski kontekst vjere je postao nešto drugo. Različiti su
napadi na sve što je vjersko, osobito katoličko. Sveti Otac neprestano poziva da Europa ne izgubi svoje kršćanske korijene.
Vjera je postala upitna stvar. Iako je čovjek duboko u sebi religiozan, glumi kao da nije. No, kad tad to priznaje, makar u skrovitosti svoje sobe. U svim tim krizama i napadima, vjernik se može samo radovati jer to je znak da je vjera vrijedna pažnje i propitkivanja. Vjera nije više zgrada ili neki sustav koji trebamo uzeti bez razmišljanja, nego životna činjenica koja zaslužuje pažnju i osobnost. Europski vjernik pozvan je upravo na to novo iskustvo vjere koja polazi od zajednice, ali unutar te zajednice svaki mora biti osoba koja je iskusila vjeru, živi je i naviješta.
Dosta je fasade! Živi ono što jesi! Iskustvo jednog mog zemljaka, pa i moje osobno iskustvo vjere na ovom djelu svijeta uvjerava me u to. Živi svoju vjeru, ne samo u ispovijedanju nego u djelovanju! Jedan je Afrikanac nakon dugo vremena boravka u Europi bio upitan: „Kakav dojam imaš o kršćanstvu u Europi? Kako si ga doživio?” Na sreću, bili su tada kraj jedne rijeke. Izvadio je kamen. Udario ga čekićem i prepolovio ga. Zatim ga je pokazao prijateljima. Kamen je izvana bio mokar, a iznutra suh. On nastavlja: „Tako sam ja doživio kršćanstvo u Europi, kao što je ovaj kamen izvana mokar, tako su mnogi izvana vjernici, ali iznutra je srce mnogih nepromijenjeno. Kao što voda nije dirnula nutrinu ovog kamena, tako i kršćanstvo nije dirnulo njihovo srce, nije im dalo radost.” Naravno, nije kršćanstvo krivo, nego sami ljudi jer je kršćanstvo nositelj i djelitelj radosne vijesti.
Možda nam je vjera u krizi upravo zato što kroz našu svakodnevicu ne uspijevamo uvesti u nju sve segmente naših ljudskih iskustava. Ne dajemo s potpunim povjerenjem Bogu naše srce. Rado slušamo Njegovu riječ, ali je ne čujemo. Rado o toj riječi pričamo, ali joj ne dopuštamo da nam uđe u srce. A vjera, u biti, znači dati
srce. U tom predanju otkrivati ono što nam Bog sada želi reći jer je naš Bog, Bog sadašnjosti. U trenucima suhoće i praznine prepoznati i predati se Bogu neizbježno je iskustvo svih koji su Bogu mili. Poznat nam je primjer Majke Terezije koja nam govori o svojim trenucima tame. Iz tih trenutaka ona je naučila predati se Bogu još više. Tako je kriza postala prilika za rast s Bogom i u Bogu.
Ako možda nosiš neke dvojbe u življenju svoje vjere, ne boj se! Predaj mu svoje srce! On uvijek ima inicijativu i zna što nam treba. Sjeti se samo Abrahama, Mojsija, Apostola. On poziva, usmjerava, vodi. On zna vrijeme kada će biti bolje, kada će ti pokazati smilovanje. On osobno misli na tebe, baš na tebe. Zato mu nitko ne može odgovoriti umjesto tebe. On govori i čeka da odgovoriš. Govori tebi osobno, ali preko drugih, u razočaranjima, u čežnji za životom, za ljubavlju, za smislom, u „slučajnim” okolnostima, u tvojoj crkvenoj zajednici. Čeka te, čeka da životom i kroz krizu odgovoriš! Pruža ti ruku!
Zato mu govori s pouzdanjem. Budi mu prijatelj. Alfons Maria Liguori nas s pravom potiče: „Govori mu s pouzdanjem i neizmjernim povjerenjem kao svom najboljem prijatelju koji je potpuno ispunjen ljubavlju. Razgovaraj s Bogom o svom životu, o svojim planovima, o svojim brigama, o svojim radostima i svojim bojaznima; o svemu što te pokreće, ali prije svega, razgovaraj s pouzdanjem i otvoreno o svemu s Bogom. Izreci svoje misli s potpunim povjerenjem. Misli na to da te nitko – ni prijatelj, ni zaručnica (zaručnik), ni otac, ni majka, ni sestra, ni brat ne ljubi više od tvog Boga! Ovo duboko prijateljstvo koje nam Bog nudi, dragocjeno je blago. Tako možemo svi, koliko god bili siromašni i pogrešivi, postati prijatelji Božji.”
biblijska imena "F"
Fanuel - Božje lice ili Božja vizija
Fares - Otvor
Feba - Sjaj; Čistoća
Feliks - Sretan; Napredan
Fest - Radostan; Slavan
Filemon - Koji ljubi
Filet - Drag, voljen
Filip - Ljubitelj konja; Ratnik
Razvedri se!
Najduhovnija misao
Dominikanac, franjevac i isusovac razmišljaju kako podijeliti jedno jaje, te se na kraju dogovore da će ono pripasti onome tko izusti najduhovniju misao iz Evanđelja.
Dominikanac kucne u jaje i izgovori "Effata! - Otvori se!"
Isusovac također kucne i izgovori: "Kucajte i otvorit će vam se!"
Franjevac kucne, oguli, te proguta jaje uz riječi: "Uđi u radost gospodara svoga."
neka radost vaša bude u radosti vaših bližnjih, uz iskrene čestitke blagdana koji nas okružuju, sv. Križa i Žalosne Gospe
vaš don Marin
