Cor Unum
srijeda, 11.09.2013.
misao dana
"Naše nutarnje zle sklonosti daleko su opasnije od bilo kojeg vanjskog neprijatelja."
Sv. Ambrozije (340. – 397.)
Životne brige i bojazan da će nam nešto nedostajati
Najčešći razlog iz kojeg gubimo mir su strahovi izazvani situacijama koje nas osobno pogađaju i u kojima se osjećamo ugroženi: zebnja pred sadašnjim ili budućim poteškoćama, bojazan da će nam nešto važno nedostajati, da se naše nakane neće ostvariti, itd. Primjeri su nebrojeni i tiču se svih područja našeg života: zdravlja, obiteljskog i profesionalnog života, moralnog i duhovnog života.
Doista, uvijek se radi o nekoj vrsti dobra: materijalnog (novac, zdravlje, snaga), moralnog (ljudske sposobnosti, ugled, naklonost određenih osoba), čak i duhovnog, za kojim žudimo ili koje držimo potrebnim (pa se bojimo da ćemo ga izgubiti ili da ga nećemo steći) ili koje nam doista nedostaje… I tako nam ta zabrinutost koju izaziva nedostatak ili strah od nedostatka oduzima mir.
Što nam može omogućiti da ostanemo u miru kad se suočimo s takvim situacijama? Ljudske snage i mudrost sa svojim oprezima, predviđanjima, obzirima i uvjerenjima svih vrsta, sigurno nisu dostatne. Tko može jamčiti da će sigurno posjedovati neko dobro, koje god ono bilo prirode? Zabrinutost i proračunavanje neće nam pomoći. “Tko od vas može brigama produžiti život samo za jedan lakat?” (Mt 6,27). Nikad ne možemo biti sigurni da ćemo neko dobro postići, sve što imamo u rukama možemo izgubiti u jednom danu i nemamo nikakvo jamstvo na koje se možemo s potpunom sigurnošću osloniti… Isus nas ne uči takvom pristupu. On, u protivnom, kaže: “Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga”(Mt 16,25).
Moglo bi se čak reći da je najsigurniji način da se izgubi mir težnja da se osigura vlastiti život na samo ljudski način, osobnim planovima i odlukama, ili pak oslanjajući se na neku osobu. Oni koji se žele tako “spasiti” prouzrokuju si velike brige i muke, jer su ljudi slabi, jer su naše snage ograničene, jer ima toliko toga što ne možemo predvidjeti i jer nas osobe na koje računamo mogu razočarati.
Da bismo sačuvali mir usred nesigurnosti ljudskog života, imamo samo jedno rješenje: s potpunim pouzdanjem osloniti se samo na Boga, jer “zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno” (Mt 6,32).
“Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u štoćete se obući! Zar nije život vredniji od hrane, a tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih? Tko od vas može brigama produžiti život samo za jedan lakat? I za odijelo, što se tjeskobno brinete? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti siju, niti žanju. A ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih. Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra baca u peć, zar neće mnogo radije vas, maiovjerni?! A/e brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati! Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakom je danu dosta njegove muke.” (Mt 6, 25-34)
Isus nam, naravno, ne zabranjuje učiniti sve što je potrebno da bismo zaradili svoju hranu, odjenuli se i pribavili sve što je nužno. On nas samo želi osloboditi briga koje nas nagrizaju i oduzimaju nam mir.
Mnogi se, ipak, čude ovim riječima i ne prihvaćaju ih u potpunosti, čak se sablaznjuju nad takvim načinom gledanja na stvari. A koliko bi nam trpljenja i nepotrebnih muka bilo prikraćeno kad bismo ozbiljno uzeli ovu riječ, riječ Božju, riječ ljubavi, utjehe i izvanredne nježnosti!
Evo u čemu je naša tragedija: čovjek nema povjerenja u Boga i pokušava se na sve načine izvući svojim vlastitim snagama, postajući strahovito nesretan, umjesto da se s pouzdanjem predaje u blage ruke Nebeskog Oca, koje su uvijek spremne da mu pomognu. Taj nedostatak povjerenja doista nema razloga! Zar nije besmisleno da dijete tako sumnja u svog Oca, koji je najbolji i najmoćniji od svih, koji je Nebeski Otac…
Pa ipak, mi najčešće živimo upravo u tom besmislu. Poslusajmo blagi prijekor koji nam Gospodin upućuje preko svete Katarine Sijenske:
“Zašto nemaš povjerenja u mene, tvog Stvoritelja? Zašto računaš samo na sebe? Zar ti nisam vjeran i odan?… Čovjek, otkupljen i obnovljen u milosti po snazi krvi mojeg Jedinorođenca, može reći da je iskusio moju vjernost. Pa ipak, čini se da i dalje sumnja da sam dovoljno moćan da ga spasim, dovoljno jak da mu pomognem, i da ga obranim od neprijatelja, dovoljno mudar da prosvijetlim njegovu pamet ili dovoljno dobrostiv da mu podam sve što mu je potrebno za spasenje. Čini se da sumnja da sam dovoljno bogat da mu osiguram bogatstvo i dovoljno lijep da mu povratim ljepotu; reklo bi se da se boji da kod mene neće naći dovoljno kruha da se nahrani, ni odjeće da se obuče.” (Razgovori)
Koliki mladi, na primjer, oklijevaju predati svoj život Bogu, jer ne vjeruju da će ih on moći potpuno usrećiti, pa pokušavaju sami naći svoju sreću, postajući tužni i nesretni! Upravo se u tome sastoji velika pobjeda Oca laži, Tužitelja: posijati u srce Božjeg djeteta nepovjerenje prema Ocu! Pa ipak, svi mi dolazimo na svijet obilježeni tim nepovjerenjem: to je istočni grijeh. Naš duhovni životnije ništa drugo do li dugotrajan proces preodgajanja, da bismo povratili izgubljeno pouzdanje po milosti Duha Svetoga, po kojemu možemo ponovno reći Bogu: “Abba, Oče!”
Taj “povratak povjerenju” za nas je vrlo težak, dugotrajan i mučan. Na putu susrećemo dvije glavne prepreke.
Biblijska imena "D"
D
Dan - Sudac; Sud
Daniel - Bog je moj Sudac
Darija - Onaj koji sve zna
Datan - Zakoni ili običaji
David - Voljeni, ljubljeni, dragi
Debora - Pčela; Riječ
Delila - Mala; Jadna; Kosmata
Dem - Omiljen, popularan
Demetrije - Koji pripada pšenici ili Ceresu
Dina - Ona koja sudi; Sud
Druzila - Maglovita
Raduj se novom danu - uz malo humora
Pomagači
Žena mužu peče jaja za doručak. Odjednom muž uleti u kuhinju i počne vikati:
* Pazi, pazi! Ulij još malo ulja! Oh, Bože! Pečeš ih previše istovremeno. Previše! Okreni ih! Sad ih okreni! Treba još ulja. Joj! Gdje ima još ulja? Zalijepit će se! Pazi! Rekao sam ti da paziš! Nikad me ne slušaš dok kuhaš! Nikad! Okreni ih! Požuri! Jesi li luda? Jesi li posve poludjela? Ne zaboravi ih posoliti. Znaš da uvijek zaboraviš posoliti ih. Posoli ih, posoli! Posoli!
Žena ga zaprepašteno pogleda:
- Što je s tobom? Misliš da ne znam ispeći jaja?
* Htio sam ti samo pokazati kako to meni izgleda kad ja vozim, a ti mi "pomažeš".
