misao dana
"Nijedan čovjek ne može postići znanje Božje osim poniznošću. U visine se dolazi silaženjem"
Bl. Egidije Asiški(1262)
svetac dana 20. rujna
Andrija Kim Taegon
(* 21. kolovoza 1821. + 16. rujna 1846.)
- U Koreju su kršćanstvo donijeli laici - sin plemenitih roditelja - sin mučenika - okrutno mučen i pogubljen - prvi katolički svećenik Koreanac - zaštitnik koreanskog svećenstva -
Koreanski katolici
Katolička crkva je u Koreju došla u prvom redu po laicima vjernicima, koji su kao kršćani dolazili iz Kine. Početak Crkve u Koreji, dakle, nije vezan za djelovanje inozemnih misionara u toj zemlji. Godinom osnutka koreanske Katoličke crkve se može smatrati 1784. godina, kad je u Pekingu kršten Koreanac Ri Sung-Hun. Po povratku u Koreju on je počeo poučavati katekumene i krstiti ih. Ti prvi koreanski katolici nisu imali svećenika. Sami laci su se organizirali u stanovitu pseudohierarhiju, te su prvih godina sami obavljali neke svećeničke dužnosti. Istom 1831. godine osnovao je papa Grgur XVI. Koreanski apostolski vikarijat i povjerio ga Pariškim misionarima Missions Etrangeres de Paris (MEP). Ubrzo su uslijedili teški progoni katolika u Koreji. Prvi progon je bio od 1801. do 1813. godine, drugi 1827., treći od 1838. do 1846. i četvrti od 1866. do 1869. godine. Ti progoni nisu mogli spriječiti napredak mlade Crkve, te je broj katolika stalno rastao. Progoni su prestali kad je 1882. godine Koreja sklopila ugovor sa Sjedinjenim Američkim Državama. Progon se katolika nastavio u vrijeme japanske okupacije Koreje u vremenu od 1910. do 1945. godine. Katolička hijerarhija se počela razvijati od 1911. godine kad je osnovan Apostolski vikarijat Seul i Taiku.
Kad je 1953. godine voljom velikih sila Koreja podijeljena na Sjevernu (komunističku) i Južnu Koreju, katolici u sjevernoj Koreji žive pod teškim pritiskom, dok se broj katolika u južnoj Koreji povećava iz godine u godinu. Tako je u sjevernoj Koreji ostalo nekih 10.000 katolika, dok u južnoj Koreji ima oko tri i pol milijuna katolika, koji žive u 14 biskupija. Od 21 biskupa samo su još dvojica stranci. Broj protestantskih kršćana iznosi oko 14,5 milijuna, pa tako kršćani čine najveću religioznu zajednicu u zemlji.
Zemlja mučenika
Sveti Andrija Kim Taegon je rođen 21. kolovoza 1821. godine, kao koreanski plemić, a umro je mučeničkom smrću 16. rujna 1846. godine. Kršten je u 15. godini života. Želio je postati svećenik. Da bi postao svećenik, morao je putovati 1.300 milja daleko do najbližeg sjemeništa u Macaou. Za vrijeme dinastije Joseon izbio je u Koreji okrutni progon kršćana. Zato su katolici svoju vjeru morali skrivati. Andrijini su roditelji bili iz redova koreanskog plemstva, a bili su obraćenici na katoličku vjeru, te su postali gorljivi katolici. Službena vjera u Koreji je bio kineski konfucijanizam. Pripadnici te vjere su progonili kršćane. Tako su Andrijinog oca zbog katoličke vjere ubili domaći konfucijevci. Mnogi su bili ubijeni zbog svoje vjere. Jedan od više tisuća progonjenih kršćana je bio i Andrija Taegon. I on je bio mučen u Seulu, a onda mu je odrubljena glava. Bilo je to 1846. godine, a imao je tek 25 godina. On je prvi koreanski katolički svećenik. Andrija je i prvi katolički svećenik koji je u Koreji umro za vjeru, te je tako postao predvodnik koreanskih mučenika. Koreanska Crkva je jedinstvena jer su je u potpunosti osnovali laici. Katolička se crkva pojavila u Koreji na početku 17. stoljeća. Prvi misionari su došli u Koreju istom polovicom osamnaestoga stoljeća. Bili su nemalo iznenađeni kad su se tamo susreli s kršćanima. Ova nova Crkva, tako mlada ali ipak tako snažna u vjeri, izdržala je valove i valove progona. Zato se korejski katolici mogu pohvaliti da su za manje od jednog stoljeća iznjedrili 10.000 mučenika. Smrt tih mučenika postala je kvasac Crkve i povela današnji procvat Crkve u Koreji. Progoni kršćana i dalje traju u sjevernoj Koreji. I danas besmrtni duh onih starih mučenika podržava progonjene kršćane Crkve na sjeveru ove nesretne i podijeljene zemlje.
Andrija Kim Taegon je 1925. godine proglašen blaženim, a papa Ivan Pavao II. ga je proglasio svecem 6. svibnja 1984. godine. S njim zajedno je papa poglasio svetim još 102 koreanska mučenika.
Sveti Andrija Kim Taegon je zaštitnik koreanskih svećenika. O Bože, ti si stvorio sve narode i ti si njihov spas. U zemlji Koreji tvoj poziv na katoličku vjeru stvorio je pristaše čiji rast ti njeguješ krvlju Andrije, Pavla i drugih koreanskih mučenika. Kroz njihovo mučeništvo i zagovor ti nas snažiš tako da i mi ostanemo vjerni Tvojim zapovijedima sve do smrti.
Meditacija
Vjernik i otpadnik
(prema Lk 18,9-14)
Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: Dođoše na misu dva čovjeka: jedan koji je redovito cijelog svog života išao u crkvu - vjernik i jedan koji je tu svoju dužnost dugo vremena zanemarivao - otpadnik.
Vjernik je u crkvu ušao pobožno i odmah se počeo ogledavati tko je još tu. Prišao je zadnjim klupama, kleknuo i ovako pozdravio Gospodina: Bože moj, Isuse Kriste! Hvala ti što sam tvoj učenik. Hvala ti za tvoje milosti po kojima sam ovako revan i po kojima uvijek mogu pristupati Tvome oltaru na svetoj misi. Kršćanin sam od rođenja i takvim sam uvijek ostao. I svoju djecu sam tako odgajao. Hvala ti što ni ja ni moja djeca nismo kao, recimo onaj tamo, što dođe jedanput godišnje u crkvu, sjedne u prvu klupu i onda tvrdi kako je najveći katolik. I pravedno je da si mi dao toliko milosti kada te nikada nisam iznevjerio. Hvala ti, moj Bože!.
Otpadnik je u svojoj klupi, pognute glave molio: Oprosti mi, Gospodine, što sam te zaboravljao. Iz početka nisam išao na misu jer mi to nije dopuštao posao na mojem radnom mjestu. Zatim mi je to postala navika. Oprosti mi, Gospodine, oprosti, i pomozi da opet krenem iz početka, s tobom!.
Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.
nešto o poniznosti
Na drugoj stranici Biblije – oholost! Oholost, oholost, oholost! Čim je čovjek stvoren, prvo što je u njemu proradilo jest – oholost! Prvi ispit na kojem je prvi čovjek pao bio je iz područja oholosti!
Prvo pitanje koje je lukavi napasnik postavio novostvorenom čovjeku glasilo je: „Želiš li biti velik?“
„Želim!“, odgovorio je.
„Ali baš ono velik, kao Bog?“, upitao je opet.
Čovjek odgovara: „Želim, baš kao Bog!“
Eto, to je to. Ako želiš biti kao Bog, nećeš biti ni blizu Bogu. Oholost udaljava čovjeka od Boga. Goni ga iz raja. Izlazi! Ne voli Bog ohole! Zbog Adamove i Evine oholosti mi smo danas poniženi. Ispaštamo! Jer svaki koji se uzvisuje… Zato je oholost prvi i glavni grijeh. A poniznost Kristova privući će sve ljude Ocu nebeskom. Vratit će ih tamo odakle ih je oholost njihova izbacila! Oholost izravno udara na prvu Božju zapovijed: „Nemoj imati drugih bogova uz mene!“ Adam kaže: „A, ja bih baš želio biti kao Bog!“ Adame, Adame, skupo ćeš platiti ovu svoju misao i želju. I ti, i Eva, i djeca vaša, i unuci vaši i praunuci vaši, i cijelo vaše potomstvo do sudnjega dana! Adame, ti Bogu prkosiš, Boga izazivaš, Boga ponižavaš! Neće to nikako na dobro izaći! I nije izišlo!
U svakom grijehu oholost caruje. Svakim grijehom i danas izlazimo iz raja, iz svoga duševnoga mira i radosti.
Isus uči poniznosti
Zato je došao novi Adam, onaj ponizni, da poniznošću svojom vrati staroga Adama i sve nas na ono mjesto na kojem nas je Bog htio od početka. Vrati se Adame, vrati se u svoj raj! Ponizno priznaj Bogu da je on Bog, a ti da si samo čovjek! I sve će biti u redu!
Novi Adam, Isus, želi poučiti ljude da je jedini pravi put do Boga – poniznost! Jer svaki koji se ponizuje… Sveti Augustin kaže: „Ako me pitate koji je osnovni element učenja i ćudoređa Isusa Krista, odgovorit ću vam: prvo je poniznost, drugo je poniznost i treće je poniznost." Idi stazom poniznosti i susrest ćeš se s Bogom.
Upravo zato Isus i priča ovu priču o poniznom cariniku i oholom farizeju. Koji stav čovjeka dovodi Bogu, a koji ga od Njega udaljava? Jedan je stav carinika, a drugi je stav farizeja. Carinik: pun grijeha, pun otimačine, pun nemorala, pun svakog bezobrazluka dolazi u hram – pun poniznosti! Kleči u zadnjoj klupi i udara se u prsa. Sve odjekuju hramske zidine. A farizej: pun moralnosti, pun ćudoređa, ispunjava potpuno svoje vjerske dužnosti, dolazi u hram – pun oholosti! Došao pred oltar i prekrižio ruke na prsima. Misli: tko je kao ja! „Ima li itko bolji od mene, ima li itko svetiji? Teško! Ovi oko mene, sve je to sića, gnjilež, trulež… Gledaj onoga što se skupio u zadnjoj klupi… Je li to onaj carinik?Badava ti je moliti se Bogu, ja ti kažem. I tebi, i svima kao što si ti. Svi ste vi već odavno izvan milosti Božje.“
Farizej u svojoj farizejskoj oholosti misli da je toliko velik, dobar, pošten, ma, savršen, skoro kao Bog. Vidi samo sebe i nikoga drugoga. A carinik, u svojoj ljudskoj poniznosti vidi samo svoj grijeh, svoju bijedu, svoju nedostojnost i svoju nesavršenost. Pred Boga nije dostojan ni kleknuti. I samo traži oproštenje, smilovanje, milosrđe Božje. A farizej traži nagradu, priznanje, pohvalu, uzdignuće. Carinik kleči, farizej stoji. Carinik se optužuje, farizej se hvali. Carinik je ponizan, a farizej je ohol da oholiji ne može biti.
I zato carinik odlazi opravdan kući svojoj, a ne farizej. Jer, svaki koji se uzvisuje…
Oholost i poniznost u ispovijedi
Kako vam izgleda čovjek koji se ovako ispovijeda: „Nisam ukrao, nisam nikoga ubio, nisam ništa zapalio, nisam nikome ništa oteo, idem u crkvu mjesečno, dam pomalo i 'redovine' u župu. Ma nisam ja, velečasni, k'o što su ovi što ližu oltare i kruničaju, pa čim iz crkve, odmah se s nekim svađaju. Ti su Vam najgori. Najgori su Vam Turci oko džamije, ja Vam kažem. Bolje je i ne ić' u crkvu, nego ić' k'o što oni idu. A imate danas takvih koliko god hoćete. Pokaz'o bi' ja njima… Pa eto, ja mislim da nemam kakva grijeha. Ako sam štogod i zgriješio, onda je to, brate, radi žene. Ona me, da Vam pravo kažem, navede na grijeh. Ne bih ja ništa sagriješio da nije nje. Neće ništa da posluša, neće ništa da uradi, samo da joj je okolo hodat', ispijat' kave, tračat' i gledat' serije. To joj je sav posao. A ja crnčim i radim danima i noćima, samo što to ni'ko ne vidi. I opet, 'ko ne valja – ja! I samo da joj se s nekim svađat'. E, koliko se samo može svađat'… A da ona radi k'o ja, i svi oni, ovaj bi svijet cvjetao…“
Mislite da je ovaj otišao kući opravdan? Ni govora. Jer svaki koji se uzvisuje…
Onaj koji u ispovijedi ne nabraja svoja dobra djela, nego skrušeno prizna svoj grijeh i ne spominje tuđi; onaj koji se kaje za svoje grijehe i udara u prsa moleći oproštenje; onaj koji obećava da će se popraviti i da više neće griješiti; onaj koji se Boga boji i moli Ga da mu pomogne da se do iduće ispovijedi popravi – taj će otići svojoj kući opravdan. Jer svaki koji se ponizuje…
Oholost i poniznost u praktičnom životu
Ohol učenik kaže: „Ma, ne trebam ja ništa učit. Ja sve znam. A, neće mene ni pitati. Ima ih dvadeset koji nemaju ocjenu. Nek' pita njih.“ Kad sutra, nastavnik nasumice otvori dnevnik i „potrefi“ baš na njega. A, on, problijedio k'o krpa. Ni da otvori usta. Nema blage veze ni o čemu. Ne zna koji predmet odgovara. A jučer rekao da sve zna. Sjedi – jedan! Zašto jedan? Zato, jer svaki koji se uzvisuje…
Ponizan učenik uči svaki dan i sprema se, piše zadaću, prati što nastavnik govori, pita ako mu je nešto nejasno i moli se Bogu da mu pomogne. Pa, kad ga nastavnik prozove, on će sigurno nešto znati. I dobiti prolaznu. Kako prolaznu? Pa lijepo, jer svaki koji se ponizuje…
Ohol vozač kreće „dvjesto smjesta“. I ne vidi nikoga na putu. Stalno psuje i govori: „Budalo jedna, tko ti dade vozačku!“ A na svakom dijelu ceste on ima prednost. Ne zna on da u Americi ima jedan grob na kojem piše: „Ovdje počiva Joe koji je imao prednost!“ Zašto onda počiva? Zato što svaki koji se uzvisuje…
Ponizan vozač vozi oprezno, drži se prometnih znakova, poštuje druge na cesti i za njega uvijek drugi ima prednost. Zato dođe kući živ i zdrav. Zašto živ i zdrav? Zato što svaki koji se ponizuje…
Ohola majka priča kako ima najljepšu kćer u selu. Nitko joj nije ravan. Nema za nje momka u ovoj državi. Ona zapravo i ne može imati pravog momka jer joj nijedan nije ni do pete. Kad do dva tri mjeseca ta njezina slavna kćer – trudna! A ta joj majka hoće u zemlju propasti. Nema je da iziđe, nema je da pije kavu, ne ide u crkvu, nema je ni na poslu. Kako to sad? Pa, fino. Jer svaki koji se uzvisuje…
Ponizna majka neće nikada nigdje hvaliti svoju kćer. Radije će reći da ima puno boljih od nje. Učit će je da poštuje starije, da se Boga boji i da Mu se moli da joj podari poštenog, urednog i marljivog kršćanskog mladića. A Bog će je tako nagraditi da svojoj majci bude na ponos dok je živa. Jer svaki koji se ponizuje…
Budimo ponizni pa će nas Bog uzvisiti
Kažu da je glasoviti pučki misionar N.N. u svoje vrijeme s propovjedaonice znao grmjeti: „Poniznost! Poniznost! Poniznost! Nema ništa veliko, ništa sveto i ništa vječno i nepobjedivo čemu nije temelj duboka i velika poniznost! Kršćanska braćo moja, lakše je prepoznati crnog mačka u crnoj vreći na crnom kamenu u crnoj noći, nego oholost u vlastitom srcu!“
Zaista je tako. Kažu da je najgora vrsta oholosti kad okorjeli oholica odglumi poniznost. Kako takvoga izliječiti? Ako netko u sebi ne vidi oholost, nego to drži vrlinom i misli da svaki čovjek treba biti baš takav, onda je to vrlo opasna stvar. Takvome samo dragi Bog i naše molitve mogu pomoći. Sveci su bili beskrajno ponizni ljudi, ali su u svom srcu držali da su vrlo oholi. Stoga ih je Bog i uzvisio. Jer, svaki koji se ponizuje…
Okorjeli grešnici u biti su prave oholice, ali oni će se rado hvaliti da su ponizni, dobri i bez grijeha. Za takve je Isus rekao: Svaki koji se uzvisuje…
Molimo Isusa da nam pomogne biti poput ovoga carinika: uvijek priznati svoje ljudske slabosti, nikada ne osuditi druge, Boga se strašiti i biti, uz Božju pomoć, spremni popravljati se iz dana u dan. Ako tako budemo radili, Isus će sigurno moći i nad nama reći: „Ovaj otiđe opravdan kući svojoj. Jer svaki koji se ponizuje…“
biblijska imena " K "
Kaifa - Onaj koji vrijedno traži; Koji vraća
Kajin - Posjed ili biti posjedovan
Kaleb - Pas; Vrana; Košara
Kanaan - Trgovac; Onaj koji je pokoran
Kasija - Ugao; Površan
Kefa - Stijena
Kehat - Bora; Iskrenost; Skup
Kenan - Posjednik; Koji dobiva
Keren-Hapuk - Lijepo dijete; Rog
Ketura - Tamjan
Kileab - Punina; Očevo savršenstvo
Kiljon - Završen, potpun; Savršen
Kir - Jadan; Nasljednik
Kiš - Težak; Tvrd; Slamka
Klaudije - Hrom
Korah - Led, mraz
Kornelije - Rog
Krisp - Uvijeno
Kserks – (vidi Ahasver)
Kuš - Etiopljanin; Crnina
Kuz - Prorok
malo odmora
o poniznosti o kojoj smo čitali
Plač i škrgut zuba
* Velečasni, da li baka Katica može u pakao gdje je plač i škrgut zuba?
- Može, ako je jako griješila i nije bila ponizna
* A kako će škrgutati? Ona nema niti jednog zuba.
Sutra je blagdan sv. Mateja apostola i evanđeliste, pa nekoliko riječi o njemu
SVETI MATEJ, apostol i evanđelist
"Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: 'Hajde za mnom!' On ustade i pođe za njim.
Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: 'Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?' Kada to Isus ču, odgovori: 'Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike'" (Mt 9,9-13).
O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svećenika Papije, koji je kao istraživač veoma pouzdan. On poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva evanđelja. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 1911.
Matej je pisao svoje evanđelje za Židove u Palestini koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus Bogom obećani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja. Rodoslovljem na početku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom.
Iako se o Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu životnome putu poslije razlaza apostola ne znamo gotovo ništa. Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954. njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teških prilika, čuvale sakrivene pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronađene oko god. 1080. i položene u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa sv. Grgur VII. On je 18. rujna 1080. napisao pismo nadbiskupu u Salernu, sv. Alfanu, u kojem mu čestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno zajamčenim dokumentom. Pobožni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali još i danas časti relikvije prvog evanđelista.
Sveti Oci uporno ističu tri značajke svetosti sv. Mateja:
1. spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv;
2. njegovu velikodušnost: ostavio je sve priredivši svečanu oproštajnu gozbu za rođake i prijatelje;
3. njegovu poniznost, kojom se naziva "carinikom" i "grješnikom", opisujući gnjev farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu "grješniku".
Matejevo je Evanđelje neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi - rasporedu - od pet velikih govora: Govor na gori (gl. 5-7), govor o misiji (gl. 10), govor o usporedbama (gl. 13), crkveni govor (gl. 18) i eshatološki govor (gl. 24-25). Matejevo je evanđelje građeno na tih 5 velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Božje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponaša u Crkvi, da nas napokon suoči s posljednjim ciljem i svršetkom vremenâ. U tom je smislu to Evanđelje sustavno, sređeno te služi solidnoj katehetskoj pouci.
No u Matejevu evanđelju nisu grupirani samo Isusovi govori već i djela. Tako su od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova čudesa, koja se opet sama u sebi dijele na tri nutarnje grupe, kao čudesa milosrđa i moći.
Evanđelje se sv. Mateja naziva i "crkvenim" evanđeljem. A to je zato što, opisujući pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Božjega kraljevstva, pokazujući na taj način naročit interes za unutarnji život Crkve. Dok, na primjer, sv. Luka svojim Evanđeljem želi povezati evanđeosko iskustvo s poviješću svijeta, dotle je sv. Matej zainteresiran nadasve da izgrađuje kršćanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije crkvenosti. To se očituje u nekim zgodama što ih on jedini navodi, nadasve onima u 14. glavi i dalje.
Kao primjer za potvrdu netom rečenoga možemo navesti zgodu kako Petar hoda po vodi, koju spominje jedino Matej. A ona mu služi da čitatelja malo-pomalo dovede do obećanja primata baš tome Petru (gl. 16-18). Jedini Matej od evanđelista govori o "sagradit ću Crkvu svoju" i o vlasti vezanja i odrješivanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim što Crkva čini i onim što će se događati u crkvenoj zajednici. U tom je smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evanđelisti nemaju Matejevo evanđelje nazvano "crkvenim".
Želimo li još više ući u mentalitet Mateja, pisca prvog Evanđelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus šalje apostole u svijet. Ta je stranica ključ čitavoga Matejeva evanđelja jer prikazuje uskrsno otajstvo, moć Krista koji je umro i uskrsnuo, njegovu moć u Crkvi. "Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta" (Mt 28,18-20). Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova života. On stoji između Isusove povijesti do tog trenutka, od njegova rodoslovlja, rođenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuća te života Crkve koja će propovijedati, naučavati i krštavati sve do konca vremenâ. U tom je životu Crkve najutješnija istina: "Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta."
svima koji slave svoj imendan neka im je sretan i blagoslovljen
ovaj dan ozaren suncem neka i vama donese toplinu srca, budite radosni i ponizni u svome životu
vaš don Marin
Post je objavljen 20.09.2013. u 08:18 sati.