misao dana:
"Kada čuješ priče iz Evanđelja, primijeni ih na život svoj. Budi plemenit, drag prema ljudima. Budi otvoren i drugima nemoj nikada pristupati cinično. Zaljubi se u ljude! Ljudi su najveće blago koje imamo. Da, zaista, Advent je tome dokaz! Gospode, svaka duša nosi u sebi ljubav. Daj da ju otkrijemo! " N N
Svećenički i pastoralni advent – teološka meditacija
Došašće je vrijeme iščekivanja, nade koju je Bog neizbrisivo upisao u ljudsko srce. Sa svakim Došašćem po Riječi Božjoj dopire do nas poziv na obraćenje, novi život.
Čovjek je po svojoj naravi konačno i nesavršeno biće. Njegova vremenitost jest temelj njegova pitanja o vječnosti. Život postavlja pitanja na koja čovjek u vremenu ne zna dati potpune odgovore. Sveti Augustin kao cilj svih ljudi navodi želju za životom bez straha, koji se ostvaruje blaženim ispunjenjem njihove čežnje – „Nemirno je Bože srce naše dok ne otpočine u tebi.“ Slijedom toga stvarni život vjernik posjeduje samo u nadi, ne u zbiljnosti. Dakle, „rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena.“ (Wittgenstein)
Nada je dinamična, a ne statična stvarnost, napetost prema budućnosti, a ne mir u sadašnjosti. „Ona je rođena u točki proturječja, gdje se patnja, zlo i smrt susreću s budućnošću Isusa Krista koji je uskrsnuo“ (Moltmann).
Prema apostolu Pavlu vjera je temelj svake nade. Nada se odnosi na neko dobro, koje čovjek još ne posjeduje, koje se ne vidi. “Nada, koja se vidi nije nada, jer kako se može nadati onome što se vidi? Ali ako se nadamo onomu čega ne vidimo, postojano ga čekamo” (Rim 8, 24-25). Na drugome mjestu apostol Pavao ističe: “Vjera je jamstvo za ono, čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Heb 11,1).
U izvještaju o trima Kristovim napastima u pustinji nalazimo tri osnovne prepreke za ostvarenje čovjekove nade – uspjeh, pohlepa za vlašću, bogatstvo.
Kristov odgovor “biti u cijelosti nada i suosjećanje”. Čovjek je više nego sve ono što je u životu postigao i ostvario, više nego uspjeh!
Napasnik je htio da se najveći događaj u čovjekovu postojanju, utjelovljenje Boga, objavi narodu putem nasilja. Spasenje kao vlastito veličanje.
Krist nije htio neobično, na sebe je preuzeo neuspjeh, udario je putem prema križu, pa makar ga i Bog napustio. Htio je biti nemoćan i bespomoćan da bi u potpunosti ljubio i bio sama ljubav.
Htio je živjeti u svijetu siromaha, objaviti svakome što je ljubav kadra ako joj se potpuno predamo. Htio je pružiti dokaz bezuvjetne smionosti, strpljivosti i izvršena zadatka, krik nade. Nakon Kristova uskrsnuća život ne može “ne uspjeti” on je konačno podignut u preobraženo tijelo Spasiteljevo, postao je neizmjerno vrijedan, spašen za vječnu dovršenost.
Živimo u vremenu koje je obilježeno diktaturom relativizma, koje ništa ne priznaje kao konačno nego kao osnovno mjerilo priznaje samo ja i njegove želje (Benedikt XVI), etikom neoliberalizma, koja stvara privid potpune slobode, a gurnula je čovjeka u nemirne vode nesigurnosti i neizvjesnosti. Nikada kao danas čovjek se nije osjećao tako nesigurnim, izigranim i nezaštićenim. Ugrožena su mu osnovna prava, pravo na život i rad. Postao je žrtva tržišta i profita, sukoba organiziranih i neorganiziranih interesa. Ugoda, lagoda, dokolica, zarada postadoše suvremena životna filozofija. Strah od života, strah od starosti, život iznad vlastitih mogućnosti, sve to ljude čini frustriranim i zabrinutim a život krajnje nepodnošljivim.
Stoga se i pitamo da li čovjek doista može nešto očekivati od života, ili je odveć suvišan, nužno osuđen na neuspjeh, živjeti u besmislu i neizmjerno lutati poljima beznađa utopljeni u tugu prouzrokovanu nevoljama vlastitog života, bolešću, siromaštvom, strahom pred smrću, mržnjom, nepravdom, zavišću. U takvim slučajevima jedino što čovjek može proživljavati promatrajući svoj udes jest osjećaj apsurdnosti. Alberta Camusa u svome djelu “Mit o Sizifu” označava život apsurdnošću, djelovanje čovjekovo besmisleno jer ne vodi ničemu, ono što danas izgradimo, sutra se ruši. Sudbinu čovjeka oslikava u mitološkom liku Sizifa koji bezuspješno gura kamen prema vrhuncima, koji nadomak uspjeha gubi i ponovo kreće ispočetka. Stoga se moramo pomiriti s vlastitom situacijom, ne vodeći nikakvu brigu o budućnosti i apsurdnosti svijeta u koji smo bačeni, trebamo “prihvatiti okrutni i divni izazov apsurda”.
Kajati se zbog prošlosti, prepustiti se dosadi zbog sadašnjosti, živjeti u strahu zbog budućnosti – to bi nekako bio opis ljudskoga života.
Postoji li neki izlaz iz te krize, ima li još nade za našu budućnost? U “nadi” treba razlikovati nadanje koje izrasta iz postojećeg stanja, koje klija, od utopijskog nadanja koje može sličiti maštanju i željama (E. Bloch, Princip nade). Prema budućnosti treba stati sa svojom realnošću. Sveto nas pismo upozorava da budemo uvijek spremni na „odgovor svakomu koji od nas traži obrazloženje nade koja je u nama“ (1 Pet 3,15), a nada je manifestacija prisutnosti Božje ali i Božja apologija!.
Kršćanski Bog i njegove ideje nemaju mjesta u novom svjetskom poretku. To je znak našega vremena. Razočarani smo u Božju povučenost i skrivenost, rasrđeni zbog njegove šutnje i nemoći, zato i današnje vrijeme obiluje i cvijeta guruima koji otvoreno pokazuju svoju moć, koji imaju rješenja za sve probleme. No, Kristova moć se očituje u poslušnosti i ljubavi. Ne možemo se oteti dojmu da smo dionici „javnoga optimizma“ kojega nam serviraju političari kao jednu vrstu umirujućeg sredstva.
Optimizam je krepost jednoga novoga Boga i nove religije koja zagovara ravnodušan i bezbolan odnos prema Apsolutnome. On je zaogrnut ruhom obmane i lažne utjehe, a oslonjen je na očekivanja koja se neće ostvariti, stoga se mirimo s postojećim stanjem, očekujući da netko drugi učini sve za nas, a to je Bog.
U zabacivanju vrednota kršćanskog života njemački filozof Nietzsche je posebice bio okrutan prema pojmu nade. Nasuprot kršćanskom optimističnom pogledu okrenuo se prema antičkom grčkom nazoru koji nadu obrazlaže neutralno ili s omalovažavanjem. Tako se u djelu „Ljudsko, previše ljudsko“ pod oznakom nada, izlaže znamenita prispodoba:
»Pandora je donijela škrinju sa zlima i otvorila ju. Bio je to dar bogova ljudima, izvana lijep, zavodnički dar, prozvan i škrinja sreće. Tu su izletjela sva zla, živahna, poletna bića: otada pak ona kruže okolo i čine ljudima nevolje danju i noću. Jedno jedino zlo nije još izletjelo iz škrinje: tu je Pandora, prema Zeusovoj volji, zatvorila poklopac, te je tako ono ostalo unutra. Tako čovjek zauvijek ima škrinju sreće u kući i misli da je to čudo, kakvo blago u njoj posjeduje; jer on ne zna da je ona škrinja koju je Pandora donijela bila škrinja zala, te smatra preostalo zlo za najveće dobro sreće — to je nada. — Zeus je naime htio da čovjek, premda je tako snažno mučen drugim zlima, ipak ne odbaci život, nego da se nastavi mučiti uvijek iznova. Za to je čovjeku dao nadu: ona je u istinu najveće zlo od zala zato što produljuje muku ljudi.«
Prispodoba je prenesena bajka o Pandori iz grčke mitologije, s Nietzscheovim dodatkom i glavnom mišlju koja svjedoči o beznađu i tjeskobi suvremenoga svijeta u kojemu živimo.
U djelu „Homo viator“ Gabriel Marcel, kršćanski egzistencijalist razvio je pojam apsolutne nade. Riječ je o nadi koja transcendira svaki konkretni sadržaj i predaje se Bogu. Tako možemo pojam nade u Marcela promatrati u sklopu svojevrsne terapije koju je izveo iz dijagnoze problema suvremenoga svijeta. U razračunavanju s konkretnim problemima suvremenosti svijeta koji je narušen i razoren znanošću, tehnikom i ideologijom, rastvara se kao najugroženiji problem dostojanstvo i sloboda čovjeka. Pokazuje se da u posvemašnjem relativizmu vrednota nije moguće njihovo primjereno utemeljenje bez odnosa prema Bogu. Tako Marcel zaključuje da se u suvremenom tehničko-znanstvenom dobu nemoć i otuđenje čovjeka može riješiti jedino uvidom u misterij nade i vjere.
Izraz homo viator značenjski ukazuje na čovjekovu životnu zadaću u putovanju, hodočašćenju na putu egzistencijalnoga uzdizanja prema Bogu. Ključne su ljudske kreposti nada, ljubav i vjernost koje služe kao mediji uzdizanja, u njima čovjek ujedno doseže egzistencijalnu nadopunu svojega postojanja u svijetu.
Isus jest Bog ali utjelovljeni Bog. On želi biti „sličan nama u svemu osim u grijehu“ (Heb 4,15). Kristovim utjelovljenjem vječnost je posijana u vremenu. Vrijeme je čudesno pomiješano s vječnošću. Bog je ušao u povijest, vječno je posijano u prolazno (Nikola Berdjajev, Smisao povijesti).
Okrenemo li se prema budućnosti vidjet ćemo daje ona sažeta u sadašnjosti. No, budućnost nije nešto nepoznato, prijeteće, nego „Znam komu sam povjerovao“ (2Tim 1,12). Znam da je on stavio svoju ruku na mene i da me ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove (Rim 8,35). Nepobitna je činjenica da se cijeli život troši na osiguranje budućnosti. No kršćanin ne ide prema budućnosti ona dolazi k njemu. Ne treba za njom trčati. Naša budućnost je Bog. To bitno mijenja naše poimanje vremena i naš način života. Teolozi razlikuju između futurum i adventus. Futurum je budućnost sekulariziranog čovjeka, budućnost koja je velikim djelom plod našega nastojanja i truda. Adventus je budućnost kršćanskog čovjeka, budućnost koja dolazi, koju ne stvaramo nego nam se daje odozgo (W. Stinissen, Vječnost u vremenu).
Za one koji žele otkriti vječnost u vremenu najizvrsniji put je molitva. Današnje društvo, život pun stresa naprosto prisiljava čovjeka da se uhvati molitve. No u takvom ozračju ona gubi svoj pravi smisao te postaje kompenzacija (nadoknada za izgubljeno). Samo kontemplativna molitva razotkriva zrnce vječnosti u našim srcima ali i u srcima drugih ljudi. Često smo zaokupljeni vlastitom iluzijom da imamo strahovito mnogo posla. Nerijetko nas na rad potiču samo vlastite ambicije a ne revnost za Božju slavu i kraljevstvo. Bilo bi vrlo razborito često postaviti pitanje: „Zašto zapravo nešto činim?“ i dati što iskreniji odgovor. Da li bi se taj odgovor poklopio s Isusovi kojega nalazimo u Ivanovu evanđelju „Ne tražim vlastitu slavu“ (Iv 8,50)! „Nećeš to postići svojom borbom i zalaganjem, Rufine, nego molitvom“, rekao je sveti Franjo jednom svom sljedbeniku. Kad si sve predao u Božje ruke, kad Bogu dopustiš da čini što hoće na dobrom si putu ostvarenja vlastitog cilja, savršenstva za kojim težiš. „Svaka nutarnja bura i svako nezadovoljstvo dolazi otuda što sami nešto hoćemo“ (Meister Eckhart). Razlog našega mira mora biti spoznaja da Bog jest i da uvijek želi biti „causa prima“ (prvi uzrok ) našega djelovanja.
Riječi su Božje: „Bez mene ne možete ništa učiniti“ (Iv 15,5). Dakle, Bog i čovjek nisu nikakvi konkurenti. Bog ne želi čovjeka poniziti nego ga izvesti na svjetlo. Svako Božje djelovanje jest sudjelovanje. Bog djeluje preko nas i to djelovanje premašuje naše normalne mogućnosti. Premosnica između naše nemogućnosti i Božje svemogućnost događa se u činu vjere, a bit vjere sastoji se u tome da „prihvatimo Božje prihvaćanje“ (P. Tillich).
Pavao dva puta govori o važnosti iskorištavanja vremena. U poslanici Efežanima nalazimo njegove riječi: „Iskorišćujte vrijeme jer su ovi dani zli.“ (5,16), dok u poslanici Kološanima stoji zapisano: „Mudro se vladajte prema onima koji su vani! Iskorišćujte vrijeme.“ (4,5) Vrijeme se ne smije gubiti, mora ga se upotrijebiti pametno, otkupiti, osloboditi ga ropstva raspadljivosti i sebičnosti i staviti u službu ljubavi i time ga pretvoriti u vječni neprolazni život, jer ljubav je vječna. Jedina ljubav vrijedna svoga imena jest ona koja „hoće“ dobro drugoga. Ako zaboravimo sebe i radimo za drugoga, samim time i za Drugoga (Mt 25,40) vrijeme dobiva predokus vječnosti. Euharistija nas uči prinositi kruh i vino. Sve što se prinosi ostavlja područje raspadljivosti. Tajna neraspadljivosti jesu riječi „za tebe“ (predano, proliveno). Ili kako reče bengalski filozof Rabindranath Tagore (+ 1941.): „Ono moje postaje vječno što je dano Tebi.“ Kad sve prinosimo kao žrtvu ostavljamo raspadljivo vrijeme i tu se rađa beskonačno vrijeme.
Novi zavjet za vrijeme upotrebljava dvije riječi „kronos“ i „kairos“. Kronos je neutralno vrijeme (Postoji mit o grčkom bogu Kronosu koji proždire svoju djecu. Kod nas nije riječ o bogu Kronosu nego o satu koji guta vrijeme našega života). Kairos je pak prihvatljivo, ugodno, plodno ili korisno vrijeme. Kairos je posebna prilika, šansa koju nam Bog daje. Od kada je Bog postao čovjekom, u Isusu je s nama „u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20), te ga svakog trenutka imamo priliku susresti. Za kršćanina ne postoji „neutralno vrijeme“, kronos se u cijelosti pretvorio u kairos – milosno vrijeme (Milošću Božjom jesam to što jesam.… Milost Božja nije bila u meni uzaludna – sveti Pavao (1Kor 15,10).
Martin Buber (+1965.) pripovijeda o rabinu Mendelu od Kozaka kako je jedanput iznenadio mudrace, svoje goste, pitanjem: „Gdje Bog stanuje?“ Smijali su se: „Tako vi govorite, a svijet je pun Njegove slave“. On je sam kasnije odgovorio na svoje pitanje: Bog stanuje gdje mu dopustimo“. Buber dalje komentira: „Na koncu sve ovisi o ovome: hoćemo li dopustiti Bogu da uđe? Boga možemo uistinu pustiti samo tamo gdje se nalazimo, gdje živimo pravim životom“. Sadašnjost je stvarni život i susretište čovjeka i Boga, mjesto gdje odgovaramo na Božja očekivanja. Isus prigovara farizejima i saducejima da ne znaju protumačiti znakove vremena (Mt 16,3), plače nad Jeruzalemom „jer nije priznao određeno vrijeme kad ga Bog pohodi“ (Lk 19,44). Ne prepoznajemo pravo vrijeme jer radimo krive stvari u krivo vrijeme. Nije presudno kakve su tvoje zadanosti nego kako s njima postupaš. Vanjski okvir našega života, formiran nasljeđem, okolinom i okolišem, kao i sva naša ranija iskustva i stavovi ograničavaju našu slobodu i prisiljavaju nas na dosadnu jednoličnost. Dublje od vanjskog okvira nalazi se sloboda koja ti omogućava da sam izabereš (Sloboda nje ničiji samilosni čin nego dar Božji) kako ćeš odgovoriti na izazove vanjskog događanja. Tu nikada ne nalaziš na ograničenja.
Kod Boga nema nikad ničeg staroga („Evo činim nešto novo“ Izaija 43,19). Živjeti nije nikada „sačuvati“ nešto, živjeti je uvijek započeti! Evanđelje nas upozorava da ostavimo prošlost. Isus čovjeku koji mu je došao i rekao da će ga slijediti kamo god pođe, odgovara: „lisice imaju jame i ptice gnijezda, a Sin čovječji nema gdje nasloniti glavu“ (Lk 5,58). Sve što je ranije stvaralo čovjekovu sigurnost, bilo po sebi jasno, imati stan, siguran dom, može postati zapreka kada treba slijediti Učitelja. Drugome, koji želi otići pokopati svoga oca, Isus odgovara: “Pusti mrtve neka pokopavaju svoje mrtvace. A ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje“ (Lk 5,60). Zašto gubiti vrijeme na ono što je mrtvo, treba se okrenuti životu. Trećem kaže Isus: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje“ (Lk 5,62). Ne može čovjek započeti ništa novo ako je čvrsto vezan za staro. Sudbina naše prošlosti rješava se u sadašnjosti. A budućnost? Imamo li mi kakvu moć nad njom? Nekako nam uvijek izmiče, izvan naše vlasti. Gdje je više planova rizik je veći da budemo razočarani.
U Svetom pismu stoji zapisano: „Ne budite, dakle, zabrinuti za sutra. Sutra će se brinuti za se?“(Mt 6,34) Samo onaj tko je vjeran svojim danim obećanjima, vlada budućnošću. Malo ljudi vjerno slijedi svoje zvanje. Lakše je prepustiti se životu da te vodi nego ga sam voditi i tako determinizam živi skrovito ali žilavo u razmišljanjima, osjećajima i djelima mnogih. Dužnost je čovjeka ostati vjeran onome za što se jednom opredijelio. Ne radi se ovdje o ustrajnosti koja se iscrpljuje u izdržljivosti, izdržati u istom položaju ili situaciji i ne dati se pomaknuti. Riječ ustrajnost upućuje na riječ nepromjenjivost. Za razliku od ustrajnosti vjernost je uvijek navezana na ljubav. Sastoji se u neprestanom potvrđivanju ljubavi koju smo jedanput obećali Bogu. Vjernost unapređuje život i ne pozna mirovanje. Soren Kierkeggard, danski filozof, zaključuje da je vjernost pouzdan kriterij za procjenu kvalitete ljubavi. Bez zajedništva s Bogom koji u nama stanuje i na čiju sliku moramo biti i živjeti luda je smjelost obećati Bogu ljubav „zauvijek“. Ljubav je jedina snaga koja svećenika čvrsto drži ondje gdje treba stajati. A istinsko mjesto svećenika je u dvorani posljednje večere, kod pranja nogu, na Maslinskoj gori, pod križem. Biti novozavjetni svećenik znači „biti razapet s Kristom“ (Gal 2,19).
Za kršćane u konačnici postoji samo jedna jedina duhovnost: izlaganje vjere u nadi i ljubavi. (Hans Urs von Balthasar) Svećenik predočuje Božju utjelovljenu Riječ, tako da budem siguran da je ne koristi za svoje ciljeve, da joj ne oduzima snagu svojim psihološko-egzegetsko-demitologizirajućim tumačenjima.
Nesigurnosti i nesnalaženja mnogih svećenika u novonastalim zahtjevima službe doveli su do toga da smišljaju metode kako bi privukli na sebe pozornost ljudi, misle, ako ih ljudi odjednom čuju kako o Bogu govore jezikom svijeta da će ih ponovno slušati i razumjeti, ali to je neka vrsta manipulacije s Duhovima. Njihov govor obiluje pukom frazeologijom pod plaštem otvorenosti Crkve prema svijetu.
Blagopokojni papa Ivan Pavao II. citirajući riječi svetoga Ireneja – Gloria Dei vivens homo – živi čovjek slava Božja, na Veliki četvrtak 1996. godine piše svećenicima: “Naš životni poziv mora postati officium laudis - služba hvale. A ona sadržava neprestano otkrivanje istine, dobra i lijepa koje svijet prima kao dar od Stvoritelja, te ujedno otkrivanje smisla ljudske egzistencije“. A današnji papa dodaje: “Bog je jedino bogatstvo koji ljudi žele pronaći u svećeniku“ (Benedikt XVI, Misli o svećeništvu).
Svećenička duhovnost jest integrativni čimbenik svećeničkog identitete koja uključuje – biti čovjek, biti pozvan, posvećen i poslan od Boga. Svećenička duhovnost hrani se riječju Božjom, molitvom, poslušnošću Bogu i vjernošću Crkvi ( Mijo Nikić).
Govoreći o molitvenome životu svećenika Karl Rahner napisa: „Vjera današnjega svećenika jest vjera svećenika koji moli, a gotovo bi se moglo reći vjera mistično kontemplativnog svećenika ili je uopće nema!“ (Sluge Kristove: razmatranja o svećeništvu).
Odvojiti se, pobjeći u samoću, uživati u samodostatnosti vlastite duhovne izgrađenosti nije put koji nas otvara ni prema Bogu ni prema čovjeku. S pravom je Pascal rekao da se osoba vrlo lako demonizira kad se prebaci u duhovnu dimenziju koja ne prihvaća tjelesnost, emocije i društveni život, odnosno druge ljude. Prava duhovnost jest uvijek utjelovljena duhovnost, otvorena prema istini i zato ne bježi u iluzije, ne bježi od tijela, emocija, drugih ljudi.
Mnogi će danas predbaciti crkvenim službenicima da su religiozni, imaju osjećaj za sveto i božansko ali ne i duhovni. Na temelju masovnih medija stječe se dojam da je katolička Crkva sustav nepravde i seksualnih prijestupa. Svim ovim skandalima uprljana je odjeća i lice Crkve (J. Ratzinger, Veliki petak – Put križa 2005.) Ta spoznaja o ugroženosti i razaranju moralnoga ustroja našega društva trebalo bi nam biti poziv na očišćenje.
Osobe, koje Crkvu predstavljaju, ne samo klerici i redovnici, pače i vjernici, nisu više prihvatljivi u društvu koje ih na različite načine odbacuje i marginalizira u svakidašnjem životu. Pogreške Crkve (hijerarhije) vjernici osjećaju na svojim leđima, jednako Crkvu terete grijesi i propusti njezinih članova. Antiklerikalizam je, barem u nekim sredinama, posljedica povezivanja ili identifikacije Crkve sa opcijama političkih stranaka. Moralni osjećaj danas iščezava, religiozne vrijednosti izgubile su svoj značaj i identitet, čovjek (vjernik) slijedi trendove, pod utjecajem mass-media i javnoga mnijenja izgubio je osjećaj za grijeh, krepost i osobnu odgovornost.
Danas se više ne postavlja pitanje što misli ljudi Crkve. Već se ima u ruci prosudba o njihovu mišljenju čim ih se može smjestiti u odgovarajuću formalnu kategoriju: konzervativan, nazadan, fundamentalist, napredan, revolucionaran. Svrstavanje u neku formalnu shemu dovoljno je da se razračunavanje sa sadržajem učini nepotrebnim. Ovdje smo došli do stvarnoga žarišta: gdje sadržaji više nisu važni, gdje vlast preuzme čista prakseologija, sposobnost da se nešto izvrši postaje najviše mjerilo. Moć postaje kategorija koja vlada svime.
Sekularizacija je zahvatila područje religije u strogom smislu riječi, njezin sadržaj i vanjsku manifestaciju, ali i područje vjerskih institucija (Crkve) i osoba u njoj. Crkva kao institucija mnogima je, iznutra i izvana, danas postala nerazumljiva i neprihvatljiva. Smatraju je jednakom drugim društvenim institucijama – povijesnim, političkim, ekonomskim ili socijalnim.
Sve su to posljedice demokratizacije našega društva i pluralizam koji se odražava na idejnom, religijskom i kulturnom području. Nasuprot nekadašnjem homogenom društvu nastupa mnoštvo opcija, usred kojih se čovjek teško snalazi, još teže izabire i donosi odluku. Zato se mnogi prepuštaju relativizmu (Fides et ratio). Biti religiozan, pripadati određenoj vjerskoj zajednici slobodna je odluka pojedinca. Proces globalizacije zahvaća sve pore života, naročito društvena i ekonomska zbivanja. Suvremeni je čovjek individualist koji sve promatra i procjenjuje pod vidom osobnog mnijenja. On je osjetljiv i ljubomoran na vlastito dostojanstvo, slobodu i intelektualne sposobnosti. Ne podnosi da itko njemu osobno osporava ove vrijednosti. Kritičan je prema drugima, nekritičan prema sebi. Takvom čovjeku potrebno je pomoći da u dubini srca i savjesti otkrije Božje tragove, da ga Bog osobno zove i traži njegov odgovor.
Uloga Crkve i dužnost njezinih pastira definira Drugi vatikanski koncil u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu. Uloga je Crkve da „u Kristu obnavlja vrline i talente svakoga naroda“ (GS 58), a «dužnost svega Božjeg naroda,osobito pastira i teologa, da uz pomoć Duha Svetoga slušaju, razabiru i tumače razna mišljenja našeg vremena te ih prosuđuju u svjetlu Božje riječi» (GS 44). Sa kritikom suvremenoga doba mora ukorak ići i samokritika suvremenog kršćanstva koje se mora uvijek iznova propitkivati o tome kako ono samo sebe prihvaća imajući uvijek pred očima svoje izvorišne osnove (Spes salvi, 22). Čovjek treba Boga inače će ostati bez nade. Za aktualnog papu molitva je škola nade. Služi se riječima svetoga Augustina koji molitvu definira kao ostvarenje želje. Plod našega rada i nastojanja kao i sposobnost da ga obavljamo dolazi od molitve. Istinska molitva otvara čovjeka kako za Boga tako i za čovjeka.
Pitanje koje nam se cijelo vrijeme nameće jest - kako svećenik doživljava svoju službu u današnjim društvenim prilikama?
Opadanje vjerske prakse, kriza identiteta i društvena marginalizacija Crkve i svećenika unutar društvene zajednice, neuspjesi u pastoralnom radu te nove poteškoće sadašnjeg života probuđuju u svećeniku pitanja u vezi s vlastitim identitetom. Nalazi se pred opasnošću životne praznine, koja stvara psihološku i društvenu samoću te nesigurnost. Crkva nije više ono što je nekad bila i značila. Njezin autoritet slabi i smanjuje se. Čak i unutar crkvene institucije dolazi do određene polarizacije koja rađa napetosti: napredni - konzervativci, lijevi – desni, mladi – stari ..
Kao posljedicu toga dobili smo svećenika koji svjesno svoj poziv pretvara u zanimanje, djelatnost. Kao čovjeku Crkve bliža mu je profesionalnost nego duhovnost. U tom smislu on je službenik koji od vremena na vrijeme želi biti običan čovjek. Voli svoju službu, uredan je u izvršavanju svećeničkih dužnosti, sposoban je u obavljanju mnogih radova i kao takav dobro se osjeća u Crkvi, pa i u suvremenom pluralnom svijetu. Svoj posao prihvaća kao meneger, premda ne zanemaruje svoj duhovni život i njemu povjereno stado. Crkvena zajednica nije njegova preokupacija. Zato lako dolazi i lako odlazi sa župe. Živi i radi kao solista, voli biti slobodan i drugima pušta slobodu. Sposoban je i zapažen na u mnogim područjima, administrativnom, gospodarskom, pastoralnom koji su sastavni dio svećeničke službe. Sposoban je sudjelovati s drugima, no uvijek u nekoj distanci prema prevelikoj ovisnosti od drugih. Premda je demokrat, u određenim situacijama sam preuzima odluku. Voli živjeti s ljudima, sve ljudsko mu je blizu: radosti i tegobe života koje ništa ne uljepšava. Svećenici su svjesni da njihovi vjernici žive u takvom svijetu, kojeg treba poznavati i prihvatiti, ako želimo biti ljudima blizu. Kristova inkarnacija u svijet, u tadašnje povijesne i duhovne prilike mjerilo je za inkarnaciju svećenika u današnje prilike, za traženje vlastitog svećeničkog identiteta te njegovu blizinu čovjeku i svijetu.
Svrha za kojom svećenik ide u službi i životu jest slava Boga Oca u Kristu (PO 2). Njihova služba zahtjeva da se ne upriliče ovome svijetu, ali da u njemu žive, da ne budu obuzeti mentalitetom ovoga svijete nego da budu istinski svjedoci i pastiri. A to će doista i ostvariti ako ih na njihovom životnom putu budu resile kreposti – dobrota srca, iskrenost, karakternost i ustrajnost, uporno zalaganje za pravednost, uljudnost (PO 3).
Svećenik je prvi pozvan, da bude čovjek koji prima i meditira Riječ, da je mogne naviještati drugima. «Sit orator antequam dictor», kaže sv. Augustin. Potrebno je, stoga pomno razmotriti dimenzije tog služenja: teološku, moralnu, duhovnu, liturgijsku i pastoralnu, koja otvara i daje mogućnost za naviještanje riječi čovjeku u konkretnim prilikama.
Imamo puno pravo i dužnost gledati u budućnost, No, nismo proroci budućega, da bi mogli bez tračka sumnje i nesigurnosti sve predvidjeti. Ono što je u našoj moći, jest da radimo po najboljim ljudskim spoznajama i nacrtima, da očuvamo uvjerenje o Božjoj blizini u potpunosti svjesni da je Bog onaj koji vodi povijest čovjeka, čovječanstva i Crkve.
Naša je zadaća da produbimo postojeće i još vjernije tražimo nove načine, kako ljudima približiti evanđelje. Prvi i glavni evangelizator svijeta je Isus Krist. Njegovo je evanđelje najveći dar, darovan čovječanstvu. Stoga je na nama da ponajprije prihvatimo evanđeosku odgovornost – ne tražiti za sebe uvijek lakši put - u potpunosti svjesni da je vjera u Krista i moć njegove riječi temelj života i rada svakog kršćanina, napose svećenika
Svetac dana
Sv. Damaz I., papa
Najveći dio života proveo je u Rimu. Izabran je za papu nakon smrti pape Liberija 1. listopada 366. g. Bio je vrlo učen i sklon poeziji. Izvrsno je poznavao crkvenu povijest, a priznat je i kao autor crkvenih pjesama. Njegovo pjesništvo se očitovalo u sastavljanju mnogih hvalospjeva i epigrama u čast mučenika. Uklesani na kamenu u katakombama, ti stihovi svjedoče o štovanju mučenika već u prvim stoljećima kršćanske ere. Uveo je dvozborno pjevanje psalama (Ambrozijanski obred). Za svoga tajnika izabrao je sv. Jeronima, prezbitera iz Dalmacije, nadarenog pisca. Ohrabren od pape, Jeronim je preveo Bibliju s hebrejskoga na latinski. Taj prijevod, nazvan Vulgata, ostao je stoljećima službena verzija Biblije koju je Crkva priznavala. Papa je obnavljao i gradio crkve. Vodio je vrlo značajne radove u Vatikanu i obnovio brojne grobove kršćanskih mučenika. U to vrijeme u Milanu djeluje biskup Ambrozije, a na Istoku trojica velikih i svetih Kapadočana: Bazilije, Grgur Nazijanski i Grgur iz Niše. Njih trojica predstavljaju vrhunac kršćanske misli koji razliku triju božanskih osoba vide isključivo i jedino unutar božanstva. Postoji samo jedna bit, ali trojica nositelja. Jedan je Bog u tri osobe. To je učenje imalo velik utjecaj na rad i zaključke II. ekumenskoga sabora, a sazvao ga je u Carigradu 381. g. car Teodozije. Na Carigradskome saboru su potvrđene odredbe Nicejskoga sabora, osuđeno je arijanstvo i donesen je veličanstven proglas o božanstvu Duha Svetoga. Tako je nastalo nicejsko-carigradsko vjerovanje koje je ušlo u liturgiju prvo samo pri krštenju, a tek u VI. stoljeću postaje dijelom mise. U Bizantu ga je uveo patrijarh Timotej 517. g., u Španjolskoj učinio je to III. sinod u Toledu 589 g., a tek 1014. g., na zahtjev cara Henrika II., ulazi i u rimski obred. Papa Damaz je umro 11. prosinca 384. g. Pokopan je u crkvi sv. Lovre. Zaštitnik je od febrilnih bolesti te posebno od tifusa i paratifusa.
Malo odmori
Zagreb
- Jesi li posjetio koji puta Zagreb?
- Ne.
- Onda sigurno poznaješ moju sestru, jer nije ni ona.
Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za sve one koji trpe u svojoj osamljenosti, da sangom Duha svetoga osječaju u sebi Božju prisutnost.
svima vama želim miran i blagoslovljen današnji dan, vaš don Marin
Post je objavljen 11.12.2013. u 08:26 sati.