Spomen na oca Zvjezdana Linića
Fra Zvjezdan Linić rođen je 1. ožujka 1941. u Svilnom, malom primorskom mjestu ponad Rijeke.
Nakon osnovnog školovanja u rodnom kraju, srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje te poslijediplomski studij nastavio je u Samoboru, Zagrebu, Innsbrucku, gdje je doktorirao, te u Parizu gdje je specijalizirao liturgiku.
U Franjevački red – u Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda – stupio je 1958. godine. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1967.
Svećenički je djelovao na Trsatu u Rijeci, Karlovcu, Novom Sadu, Osijeku i na Kaptolu u Zagrebu, te od 1997. godine u kući susreta „Tabor“ pri franjevačkom samostanu u Samoboru.
Tijekom svoje svećeničke službe osobito je rado – na sve prikladne načine – naviještao Evanđelje, propovijedajući redovito, k tome i jednako rado i zanosno, i radnim danom i nedjeljom i blagdanom.
U godinama svećeničke službe u Osijeku počeo se uključivati u karizmatski pokret te je jedan od njegovih prvih pokretača i najpostojaniji voditelj u našim krajevima. Po dolasku u Zagreb, u Franjevački samostan na Kaptolu, od konca 1981. godine, uz pastoralni i vjeronaučni rad s mladima, te vođenje molitvenih skupina, predano je i uporno nastojao oko uvođenja vjernika svih dobi u dublje iskustvo susreta s Kristom te oko njihovog poticanja da sve vjerodostojnije i hrabrije žive svoju vjeru i u Crkvi i u svijetu. U crkvi svetog Franje na Kaptolu te mnogim drugim mjestima i u domovini i u inozemstvu održao je mnogobrojne seminare duhovne obnove u kojima je sudjelovao velik broj vjernika.
Već od 1982. godine, kad mu je povjereno vodstvo mjesnog bratstva Franjevačkoga svjetovnog reda na Kaptolu, posvećuje se osuvremenjivanju i jasnijem određenju Franjevačkoga svjetovnog reda u našim krajevima, i to na svim razinama, te se Franjevački svjetovni red u nas razrastao zahvaljujući umnogome njegovom žaru i poduzetnosti te njegovim poticajima.
Od druge polovice osamdesetih godina prošloga stoljeća pokrenuo je sustavno uvođenje u vjeru odraslih te je pod njegovim vodstvom katekumenat prošlo više stotina osoba.
Od dolaska u Samobor do kraja se posvetio vođenju duhovnih vježbi i seminara duhovne obnove ponajprije u kući susreta „Tabor“, ali i diljem domovine te u inozemstvu (ponajviše u Europi, ali i u Americi i Australiji).
Objavio je niz knjiga duhovnog sadržaja, najvećim dijelom u nakladi Teovizije i biblioteci „Brat Franjo“ Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Objavio je i velik broj članaka i razgovora u mnogim vjerskim, ali i svjetovnim listovima i časopisima. Od početka devedesetih godina prošloga stoljeća sudjelovao je u emisiji „Duhovna misao“ Prvog programa Hrvatskog radija, a potom i u drugim radijskim i televizijskim emisijama, napose na Hrvatskom katoličkom radiju i Radio Mariji. Niz je godina svake nedjelje slavio svetu misu koju su prenosili na radijskom programu.
U jednom razdoblju, devedesetih godina prošloga stoljeća, održavao je nastavu iz Liturgike na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Svoju životnu usredotočenost na euharistiju, na sakramentalnu Božju prisutnost, i duhovnost neposrednosti koja svoje žarište ima u euharistiji, životno je upisao u duše nebrojenih te zapisao u knjizi „Da radost vaša bude potpuna: Sakramenti – znakovi Isusove trajne i vjerne blizine i ljubavi“ u nakladi Glasa Koncila.
Fra Zvjezdan Linić bio je postojan i vjerodostojan svjedok Božje blizine, poticatelj na život u Božjoj blizini. Poticao nas je ne samo na život u odnosu s Bogom, nego upravu u dodiru s njim. Ohrabrivao nas je da u tome nađemo svoje životno određenje, bez obzira na vrijeme u kojem živimo: jer svako je vrijeme na svoj način nesklono onima koji žive zagledani u Boga, zaneseni Božjim.
I dok nas je poticao da svoju vjeru živimo hrabro, nije nas upućivao mimo svijeta, kamo li protiv svijeta. Premda je u svemu isticao duhovno, materijalno nije smatrao manje vrijednim. Poticao nas je da duhovnost živimo u konkretnostima naših života. Pamtim kako je svojedobno u jednoj svojoj propovijedi s naglašenim žarom rekao da bi Isus – da danas prolazi zemljom – u svojim prispodobama iznosio slike iz današnjeg svijeta, služio se prizorima i detaljima s naših gradskih ulica.
U sakramentima, u podjeljivanju sakramenata bilo mu je posve naravno uključiti dodir. Odmak je shvaćao kao govor neusklađen sa sakramentalnim.
S povjerenjem je i otvorena srca išao ususret ljudima – i prema dobrima i prema onima koje je iz različitih razloga bilo teže označiti takvima, i prema jakima i prema slabima, i prema hrabrima i prema uplašenima. Išao im je ususret naviještajući im, donoseći Isusa u njihov život. Pritom je uvijek imao povjerenja u Boga prisutnoga, da je on taj koji čini život novim.
U njemu je kroza sve godine njegova života uvijek bilo živo nešto dječačko, bezazleno i radoznalo, svježe i radosno. Bio je vedar, šaljiv, i nije se ustručavao šaliti se i na svoj račun. Nikada ga nisam čuo da je ikada o svom subratu rekao ijednu nelijepu riječ. Uvijek je iznova predanošću i požrtvovnošću nadjačavao svoju iscrpljenost. Za sebe je ostavljao tek mrvice vremena.
Znao je zastati začuđen, zbunjen mlakošću onih koji se pozivaju na Boga. Njemu je Božji govor u svemu bio razgovijetan. I nikada nije pomislio da je u svojoj službi učinio dovoljno. Svoj je život živio kao nikad dovoljno dorečen odgovor Ljubavi kojom je ljubljen, Ljubavi koja ljubi svakoga čovjeka.
Njegovu svećeničku službu osobito izrazito obilježavaju postojanost i žar te posvemašnja – upravo svakodobna – otvorenost i pristupačnost svakome u potrebi. Okrivajući bliskog Boga mnoge je uputio u život u Božjoj blizini. Mnogi su mu, mnoge obitelji, zahvalni za njegovu uključenost u njihove živote, za njegovo životno bogoslužje
Božićna poruka nama
Za Franju, bez Isusa Krista, Bog je za čovjeka nedohvatljiv; Bog se isključivo u njemu objavljuje; Isus je govor kojim Bog govori ljudima; on je Riječ Očeva.
Bog sebe izražava u našoj i po našoj ljudskoj krhkosti, po siromaštvu i trpljenju; time je spojeno nespojivo: Bog je ponizan i jedino tako Svemoguć; on je uvijek Manji i jedino tako uvijek Veći; on je slab i jedino tako Jak; on je umirući i jedino tako Živ i Istinit; on je krhki i jedino tako Neslomivi. Franjo živi od toga paradoksa vjere: “On nam je ostavio primjer da i mi slijedimo njegove stope.” (1 P 1; Spisi, 53).
Nije moguće prebrzo preletjeti ovaj paradoks vjere. Obzorje na kojemu se pojavljuje Bog zove se poniznost. Ako čovjek ne traži u tom smjeru, neće nikada susresti Boga. Franjo upućuje na to obzorje riječima, ali isto tako i znacima i cijelim svojim životom: Utjelovljenje, Siromaštvo, Križ, Euharistija, oblici su Božje poniznosti; to su obrisi obzorja na kojemu Bog dolazi čovjeku.
Prema tome u tajni Božića, malog djeteta, jaslica Franjo osluškuje evanđeoske riječi na poniznost. Zaustavi se i ti pred jaslicama i osluškuj. Čut ćeš riječ, čut ćeš poruku. Jer, Isus svakome govori. Pitanje je jedino koliko imamo uši da čujemo, oči da vidimo. Isus ti i danas govori:
Zagledaj se u jaslice. Osjeti što se to dogodilo prije više od 2.000 godina u Betlehemu. Nemoguće je da ti taj prizor ne progovori. Slušaj pažljivo.
Postao sam djetetom. Postao sam čovjekom. I to je volja moga nebeskog Oca. Jer, On je tako ljubio svijet da je Sina svoga dao. Dogodilo se Utjelovljenje. Prepoznaj u tome svekoliku moju poniznost. Postao sam čovjekom. Shvati to u svjetlu svih svojih iskustava sa sobom i s drugima. Ja sam želio biti u svemu vama jednak osim u grijehu. Želim da me prepoznaš u svakom čovjeku. Jer ono bitno što čovjeka čini čovjekom tajna je i moga bića, moje osobe. Htio bih da u svakom čovjeku otkrivaš moje crte, moju prisutnost. Htio bih da moje Utjelovljenje ispravi tvoje poglede na ljude. Svi su ljudi moja braća, tvoja braća. Ako i ima zla u svijetu, ipak je čovjek u cjelokupnoj tajni stvaranja neizreciva vrijednost. Postao sam čovjekom da i ti budeš autentično ljudsko biće. Neka te moje Utjelovljenje oplemeni. Otkrij biser života u tajni svoje osobe, jer sam radi tebe postao čovjekom. Otkrivaj vrijednost ljudi oko sebe, jer sam radi njih postao čovjekom.
Postao sam djetetom. Dijete je nejako, krhko, slabo. Ono je upućeno na druge. Dijete ne može bez majke, bez oca. Dijete živi od ljubavi drugih, najbližih. Zato dijete može biti smireno i sigurno u naručju oca, na grudima majke. Tako sam i ja počivao na grudima svoje Majke, bio upućen na Josipovu zaštitu. Dijete ne vodi brigu o planovima, nesigurnostima i tjeskobama svojih roditelja. Ono se prepušta ljubavi. Dijete se ne pravi važno. Njegov je otac velik i jak i snažan i sve može.
Postani djetetom. Budi malen. Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Tek s povjerenjem djeteta moći ćete shvatiti i osjetiti svu ljubav nebeskog Oca. Tek se kao djeca možete prepustiti njegovom krilu. Neka nestane u vašim srcima straha. Ne bojte se: dragocjeni ste u očima moga nebeskog Oca. Postao sam djetetom da vam pomognem da i vi budete kao djeca, da osjetite onu ljubav koja može usrećiti.
Božić je: to je blagdan moga rođenja. To je dan kad sam postao čovjekom, kad sam postao djetetom. Budite i vi dovoljno maleni da služeći u ljubavi usrećite sve oko sebe. Moja poniznost neka potakne i sve vas na poniznu i strpljivu ljubav. Moje služenje neka vam otkrije ljepotu života za druge, služenja drugima.
Postani i ti čovjekom, čovjekom za druge, čovjekom plemenitosti i dobrote. Postani i ti djetetom, jer čovjek se uvijek može nanovo roditi ako je i star: snagom Duha Svetoga. Postani djetetom nebeskog Oca koji te uvijek jednako ljubi.
Fra Zvjezdan Linić
Svjedočanstvo: Kako mi je fra Zvjezdan pokazao put do Krista
Čak i kada nisam redovito išao u Tabor – znao sam, tamo se događaju nevjerojatne stvari i spašavaju se ljudski životi
Patera Zvjezdana upoznao sam negdje u rujnu 2002., kada su me odveli kod njega. Da, odveli. Jer, ako niste znali, Zvjezdanu Liniću su ljude vodili – ljude koji više nisu znali što bi sa sobom, ljude kojima je ovisnost napravila pakao od života, ljude koji su na bilo koji način bili spremni primiti Isusa u svoje srce. I ja sam bio spreman, a moja prijateljica sa posla to je prepoznala i odvela me kod Zvjezdana, u Tabor. Inače, i njoj je Zvjezdan spasio život i dušu, na način da će mu ona biti zahvalna zauvijek.
Taj prvi put u Taboru sam proveo jedan dan. Ne sjećam se puno detalja, osim jednog kojeg neću zaboraviti nikada. Bilo je to u kapelici Tabora, prekrasnom jednom svetištu. Upravo je završilo polaganje ruku i zaorila se neka pjesma, ne sjećam se više koja. Zvjezdan je širio ruke u molitvi i smijao se tako iskreno i poput djeteta, da nisam mogao skinut pogled s njega. I nisam skidao pogleda sve dok se i ja nisam počeo zajedno smijati s tim fratrom, „ujakom“ kako bi rekli mi iz Bosne, a osmijeh s lica mi nije silazio iduća tri sata. Nisam se mogao prestati „smijati od smijeha“, kako kaže jedna pjesma, od radosti koja mi je duboko prožela srce. Radosti spasenja. Možda se toga dana nije sve promijenilo u mom životu, ali definitivno više ništa nije bilo isto. To je bio početak mog puta prema Bogu, onoga kojeg više nikada neću prekinuti.
Kasnije sam u Taboru proveo četiri dana na jednom seminaru, ali nakon toga nisam više tamo prečesto dolazio. Jednostavno, osjetio sam kako se tamo dogodilo ono što je bilo potrebno. Bog mi je preko svoje Riječi i preko svog sluge Zvjezdana dodirnuo srce, umirio ga i spremio za sve ono što ga čeka, ono što danas traje. To više nije bila moja priča. Ali, uvijek sam znao da se u tom samoborskom Taboru događaju prekrasne stvari, da Isus preko svoga Zvjezdana spašava one koji su bili na dnu, sve one koji su Ga bili spremni primiti u svoj život. I tu je bio taj Zvjezdan, sa svojom istinskom franjevačkom duhovnoću koja je istodobno bila pravom duhovnom i emotivnom „revolucijom“ i dubokom ukorijenjenošću u tradiciji, u crkvenosti. U Tabor su ljude vodili da ih se spasi.
Pamtim još jednu posebnu sliku Zvjezdana Linića. Kada sam bio na četverodnevnom seminaru, najteže su mi padala ta ustajanju u zoru, odlazak na Svetu misu. Bilo je u totalnom neskladu s mojim tadašnjim načinom života kada sam rijetko uživao u jutrima. I digao sam se tako i polusklopljenim očima pogledao kroz prozor sobe gdje smo bili smješteni. Vidio sam vani Zvjezdana kako se skoro poskakujući približava zgradi, maše onim užetom kojeg franjevci imaju oko pojasa i pjevuši nešto sebi veselo u bradu. Tada sam sebi obećao kako ću učiniti sve što mogu da upoznam razlog zbog kojeg taj čovjek veselo skakuće u izmaglici prohladnog jesenjeg jutra. Hvala ti Zvjezdane, što si mi pomogao upoznati Isusa Krista.
Goran Andrijanić
Hvala i slava našem ocu Zvjezdanu, Oče zvjezdane, moli s nebesa za nas smrtnike, sada si pred prijestoljem Božjim, gledaš licem u lice onoga kome si vjerno služio ovdje na zemlji moli za naš narod, da rastemo miru i svetosti. moli za nas oće Zvjezdane.
Vaš don Marin
Post je objavljen 09.12.2013. u 09:04 sati.