misao dana
"Svaki dan odvoji pola sata za molitvu, osim ako imaš puno posla – u tom slučaju odvoji jedan sat." Sv. Franjo Saleški (1567-1622
meditacija
Vjera i pouzdanje se podudaraju sa znanjem da iza svega stoji božansko vodstvo, jer Bog je tu,
progovara mi i ljubi me. Vjera i pouzdanje je stvar volje: ja hoću Boga i ništa drugo. Jer idem s Njime, ja hoću prepoznati i vršiti Njegovu volju. Pitam se, što Bog od mene očekuje i spreman sam jasno spoznati
volju Božju i vršiti je. Bog me svojim djelovanjem privlači k sebi. Zato se hoću pouzdati i biti strpljen u radosnu išćekivanju onoga što Bog u meni čini. Ovo pouzdanje u Boga je kao sigurnost jednoga koji ljubi, sigurnost koja vodi do djela i ne gubi se u raspravljanju. To je kao snaga cvijeta koji se probija kroz zemlju, jer zna da mora cvasti.
Prošle godine, papa Benedikt XVI proglasio je godinu vjere, tada smo se svi pitali pa što, zbog čega, pa zar mi ne vjerujemo, no nije to zbog naše nevjere nego preispitivanje naše vjere, stoga ovdje donosim nekoliko misli o godini u kojoj se nalazimo, da nakratko osjetimo onu snagu koju sam pomalo izgubio u svakidašnjem svome životu.
Razumjevanje vjere
Ako Bog ne može učiniti ništa bez vjere ne možemo ni mi Sve nadnaravno što nam se događa, događa se po vjeri. Negdje, nekako, netko treba osloboditi (otpustiti) vjeru kako bi se dogodilo nadnaravno u našim životima.
Na tren samo promisli kako si postao nanovo rođen.
Možda je prijatelj, brat ili bračni drug molio za tebe da uđeš u Božje kraljevstvo. Možda je to bila pra-pra-prabaka koja je molila za tvoje spasenje puno prije nego si se uopće rodio. Mogao je biti netko na drugom kraju zemlje tko se zauzeo za tebe u duhu, moleći u drugim jezicima, a da nikada nije ni saznao što ili za koga je molio.
Često to nikad ne saznamo. No, stvar je u tome da, u nekom trenutku vremena, vjera mora biti oslobođena u naše ime kako bi se dogodio nadnaravni događaj – kao što je spasenje – u našem životu.
Nije li utješno znati da Bog ima ljude vjere i ljude molitve kroz sve naraštaje – ljude koji mole i vjeruju u naše ime?
Ali, otkrio sam da ti i ja ne možemo ostatak svoga života živjeti na tuđoj vjeri. Pokušamo li, vjerojatno nećemo proživjeti puni broj naših dana na zemlji. Nećemo hodati u punini darova koje Bog želi izliti na nas u korist svijeta oko nas, svijeta koji je prepun izgubljenih, bolesnih, usamljenih i potrebitih ljudi.
Ako se ti i ja nastavimo pouzdavati samo na vjeru drugih vjernika – naših supružnika, roditelja, djece ili pak pastira i duhovnih vođa – uvijek ćemo biti sputani i neostvareni, a nikada slobodni i uspješni kakvi Bog želi da budemo.
Stoga moramo razvijati našu vjeru. Moramo naučiti kako djelovati u našoj vlastitoj vjeri. Zbog toga želim da se usredotočimo na četiri posebna načela vjere.
Načela vjere
Očito je da postoji više načela vjere, ali želim iznijeti ova četiri jer ih smatram bitnima. Vjerujem da su suštinski za razumijevanje kako je Bog kreirao vjeru da radi u našim životima Sa takvim razumijevanjem možemo vjeru učinkovitije koristiti.
U prvom dijelu ispitat ćemo dva od četiri principa, od kojih je prvi – Vjera daje Bogu ulaz (otvor).
U Rimljanima 5:1-2 čitamo: “Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i radujemo se u nadi slave Božje. “
Drugi stih nam govori da imamo “pristup”– po vjeri – Božjoj milosti kroz Gospodina Isusa, Pomazanika. Naša vjera je ta koja dopušta da pristupimo Božjoj milosti. To zvuči ohrabrujuće. ali što točno to znači?
Pogledajmo isti stih u Amplified Bible: “Kroz njega također imamo pristup (ulaz, uvođenje) po vjeri u tu milost – stanje Božje naklonosti – u kojoj (čvrsto i sigurno) stojimo.”
U osnovi, apostol Pavao govori da nam vjera daje pristup Božjoj naklonosti. Naša vjera daje Bogu otvor kroz koji može izliti svu svoju naklonost u naše živote.
U trenutku kad smo ti ja primili Isusa kao svog Gospodara, dali smo Bogu ulaz (otvor) u naše živote. Naša vjera dala mu je ulaz da uđe i spasi nas. Po vjeri smo dobili pristup Božjoj naklonosti da se rodimo nanovo. No, to je bio samo početak.
Još je više Božje naklonosti koju možemo primiti i iskusiti svaki dan u svom životu. Vjera zahtjeva da bez prestanka primamo Riječ Božju kako bismo zgrabili sve što nam Božja dobrota daje. Vjera se održava na životu i djeluje tako što stavljamo Božju Riječ u svoje srce.
Vjerovanje Božjoj Riječi u svakom području života i djelovanje u skladu sa tom Riječi jest vjera. Snaga vjere se aktivira slušanjem i pouzdvanjem u Božju Riječ. To je duhovna sila proizvedena prebivanjem Božje Riječi u srcu.
Bog je tebe i mene stvorio sa sposobnoću izbora. Dao nam je volju. Dakle, kad je u pitanju naš odnos i međudjelovanje s Bogom, mi biramo ili vjerovati ili zanemariti ono što On kaže. Često puta pravi izbor zahtijeva vjeru da se pouzdamo u ono što On kaže, a ne u ono što vidimo našim tjelesnim očima.
U Ponovljenom zakonu 28 Bog se pripremao da ureže savez sa Svojim narodom. Rekao je Mojsiju da im kaže: “Ako zbilja poslušaš glas Jahve, Boga svoga, držeći i vršeći sve njegove zapovijedi što ti ih danas naređujem, Jahve, Bog tvoj, uzvisit će te nad sve narode na zemlji. 2 Svi ovi blagoslovi sići će na te i stići će te ako budeš slušao glas Jahve, Boga svoga. “ To je bila svijetla strana slike.
S druge strane, Bog je upozorio Mojsija da ako Izraelci izaberu ne čuti Njegov glas i poslušati Njegove zapovijedi, tada će snositi poslijedice. Ostatak Ponovljenog Zakona 28 sadrži više od 50 stihova s pojedinostima o prokletstvima koje bi ih moglo snaći.
Bog je sve stavio pred Izraelce, sve uvjete i detalje Svog saveza. Zatim im je rekao u PnZ 30;19-20:
“Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, 20 ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jahve zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati. “
Bog djeluje po obećanju. On je dao Svoju Riječ. Ako joj vjeruješ i slušaš je bez obzira na sve,On će donjeti ostvarenje tog obećanja u tvom životu. Bit je bio hoće li ili ne djeca Izraela dovoljno vjerovati Bogu da pristanu na Njegove uvjete saveza. Ako budu, trebat će ići njegovim putovima. Morali su odabrati po vjeri.
Učiniti izbor
Noa je dobar primjer
U knjizi Postanka čitamo kako, u vrijeme kad Bog prvi put prilazi Noi u vezi gradnje arke, nitko nikada nije čuo ništa o pojmu kiše. Nitko nije znao da kapi vode mogu padati iz neba jer nikad prije nije kišilo. Do tog trenutka zemlju je navodnjavao podzemni sustav voda. Ipak, ovdje Bog govori Noi o kiši, poplavi i gradnji velikog broda.
Noa je trebao izabrati: “Hoću li vjerovati Bogu i izgraditi tu monstruoznost koja se zove korablja, ili neću?” To je bilo daleko izvan dometa Noinog prirodnog razumijevanja, ali Bog je točno znao što radi.
Noa je izabrao vjerovati Bogu.
Jednom kad je donio odluku, trebalo mu je dugo vremena da izgradi korablju. Uostalom, samo mu je njegova obitelj mogla pomoći u izgradnji. Svi ostali mislili su da je lud. “Ludi stari Noa – gradi plutajuću kuću bez vode u koju će je staviti.”
Znaš li da je, za vrijeme gradnje arke, Noa imao bezbroj mogućnosti da se predomisli i izvuče se iz ovog naizgled ludog projekta.
Ipak, nastavio je u vjeri. Kad je Bog rekao: “…sve u čemu ima dah života: sve na zemlji mora poginuti. A s tobom ću učiniti Savez… “ (Postanak 6:17-18) – Noa mu je vjerovao.
Saznajemo da je Noa bio poslušan Bogu ne samo kroz gradnju korablje, nego je bio poslušan i tako što je propovijedao nepravednicima dok je sa svojom obitelji gradio brod. Propovijedao je ono što mu je Bog rekao da propovijeda. Biblija kaže da je Noa bio propovjednik pravednosti. Nema sumnje da je narod govorio da je bio propovjednik vjere!
Dakle, ako ćemo ti i ja živjeti nadnaravnim životom kao Noa – i svi ostali heroji vjere iz Starog Zavjeta – ako ćemo imati nadnaravne Božje blagoslove, umjesto prokletstva, tada moramo Bogu dati otvor (ulaz) – a vjera je taj otvor. Naša vjera je poput otvaranja prozora Bogu.
Pouzdanje je vjera
Zapamti, Bog nije diktator. On nikada ne nameće Svoj put u naš život kao što to đavao radi. On nas nikada ne pokušava prevariti. Kad Bog da Svoje obećanje, učini ga jasnim i jednostavnim. A zatim nam ponudi izbor.
Dakako, ti i ja ne moramo vjerovati u ono što Bog kaže. Ali ako želimo živjeti zdravo, uspješno, blagoslovljeno u svakom pogledu, onda ćemo morati vjerovati u ono što On kaže. To je vjera!
Baš kao i Bog, vjera nije pristrana. Svatko može imati vjeru. U stvari, poslanica Rimljanima 12:3 govori nam da je Bog “već svakom čovjeku odmjerio mjeru vjere “ (misli se na nanovo rođene ljude). Prema tome, bilo koji vjernik može razviti vjeru. Vjera će uvijek doći kad se čuje i primi Božja Riječ.
Da bismo saznali više o uvjetima koji uzrokuju da u bilo kojoj danoj situaciji ustane vjera, pročitajmo slijedeće:
Rimljani 10:13-17
“Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja? Kao što je pisano: ‘Kako li su ljupke noge onih koji propovijedaju evanđelje mira i donose dobru vijest o dobrim stvarima.’ Ali nisu svi poslušali dobru vijest – evanđelje! Zaista, Izaija veli: ‘Gospodine, tko povjerova našoj poruci?’ Dakle: vjera dolazi po poruci, a poruka riječju Kristovom.“
Prvo, uočavamo da ovaj odlomak pisma počinje sa Božjim obećanjem – “Tko god prizove ime Gospodnje bit će spašen” (stih 13).
Tako u stihu 13 Pavao izjavljuje obećanje a zatim ide pokazati nadnaravni proces po kojem se izvlači vjera iz naših srca – vjera koja je potrebna da se uhvati obećanje i uzrokuje da se ta realnost manifestira u našim životima.
Vjera dolazi slušanjem
Postoji oko 6.000 obećanja zapisanih u Bibliji i svako je pomno zapisano za nas,
Ako ti i ja uzmemo svako od tih obećanja i pročitamo ih, izgovaramo ih naglas i držimo stalno pred očima, u svojim ustima i u ušima – u nama će rasti (izvirati) vjera. Zašto? Zato što vjera dolazi slušanjem Riječi Božje. Vjera dolazi slušanjem Božjih obećanja.
Vidiš, vjera je jednostavno pouzdanje u ono što čujemo. To je pouzdanje u ono što čitamo i kažemo. Ako vjerujemo u ono što čujemo, kažemo i pročitamo i to stavimo duboko u svoje srce, vjera će uskoro uskrsnuti (izrasti) u nama i tada vidimo da se ostvaruje sve što čujemo, kažemo i pročitamo Vjera koja raste u nama daje Bogu otvorena vrata da ostvari svoja obećanja.
Ova stvar je dodatno ojačana – iako u negativnom smislu – prema Pavlovom navodu onoga što je Izaija rekao o nevjernoj djeci Izraela.
“Gospodine, tko povjerova našoj poruci? “ (Rim.10:16)
Izraelci nisu vjerovali Božjim obećanjima. Nisu uzeli Njegov savez k srcu. Kako znamo da nisu? Upravo smo pročitali u 16 stihu da nisu poslušali radosnu vijest. Zato što nisu stavili Božju Riječ u srce, vjera u njima nije izrasla.
Sijećate se onih 6.000 obećanja zapisanih u Bibliji? - Slabo ili nikako.
Ona su već uspostavljena kao stvarnost za nas U II Korinćanima 1:20 čitamo da “Doista, sva obećanja Božja u njemu su “Da!”. I stoga po njemu i naš “Amen!” “
Dakle, ako trebaš ozdravljenje, ono je učinjeno. Ako ti je potrebna hrana, to je učinjeno, Ako ti je potrebna zaštita, to je učinjeno. Ako trebaš kuću ili posao i to je učinjeno. Ti i ja se ne trebamo truditi i govoriti Bogu o svim tim stvarima – one su već učinjene! Bog nam ih je obećao, zatim je potvrdio Svoje obećanje kroz krv Isusa – žrtvu svog vlastitog sina.
Što je, onda, naša odgovornost?
Kao što smo ranije vidjeli, moramo Bogu dati prozor. Moramo Mu dati otvor u naš život po vjeri – ne samo onda kad smo se nanovo rodili, nego u svakom trenutku u svakom danu!
Ti i ja moramo držati Božja obećanja – Njegovu dragocjenu Riječ – ispred sebe u svako vrijeme …čitajući je, izgovarajući i slušajući je. Ukratko, moramo učiniti sve što je potrebno da stavimo riječ u naša srca. Jar kad to radimo … vjera će doći!
Stoga se posveti Božjoj Riječi. Predaj joj se i ja ti garantiram da vjera neće doći samo povremeno, ili možda većinu vremena. Ne, vjera će biti tu čitavo vrijeme! Doći će svaki put kad se pouzdaješ dovoljno da je primiš da boravi u tvom srcu. A kada dođe, doći će i ispunjenje Božjeg obećanja u tvom životu
Po završetku biblijskih imena, na ovim stranicama nastojat ćemo se upoznati sa pojedinim Marijanskim svetištima naše domovine kao i svetišta diljem svijeta.
Aljmaš
Aljmaš je selo u općini Erdut, smješteno na desnoj obali rijeke Dunav, na obroncima Čvorkovca, na nadmorskoj visini od 93 m. U 260 domaćinstava živi 645 stanovnika (2001.) Dijelovi naselja su zaseoci: Aljmaška Planina i Ušće. Stanovništvo se većinom bavi poljoprivredom, ali i građevinarstvom, ugostiteljstvom, trgovinom i turizmom.
Osnovni oblik turizma u Aljmašu je vjerski turizam, obzirom da je Aljmaš poznato marijansko svetište još od 1704. godine. Na blagdan Velike Gospe ovdje hodočasti velik broj vjernika i turista - godišnje i do 100 000. Crkva Gospe od Utočišta, s kipom Majke Božje, izgrađena je 1864. godine, no ona je sravnjena do temelja u Domovinskom ratu. Na mjestu stare izgrađena je nova crkva, kao moderno arhitektonsko zdanje. Ovo nije bila prva crkva. Naime prva crkva u Aljmašu je izgrađen zapadno od sadašnjeg sela gdje je bilo naselje zvano Selište. Stariji stanovnici Aljmaša još i danas to područje zovu selište. Ovo naselje zajedno sa starom crkvom izgorilo je pa je novo naselje s crkvom u ono davno doba izgrađeno istočno od današnjeg Aljmaša i zvalo se Crkvina. Mještani koji danas imaji zemlju ili vinograd na tome području zovu ga Crkvina. Nakon požara koji je uništio i ovo naselje, izgrađeno je novo na današnjem mjestu.
Zanimljiv je jedan podatak vezan za aljmaško groblje koje se nalazi na području koje se zove Rotkvinac. Naime nakon II. svj. rata jedan je mještanin zbog sudjelovanja u ustaškoj vojsci osuđen na dugogodišnju robiju. Kada mu je umro otac, sestra mu je to napisala u pismu, koje je mogao primati i slati jednom mjesečno. Po njegovoj reakciji u slijedećem pismu, sestra je zaključila da je vijest o smrti oca, cenzura obrisala ili na neki drugi način uklonila, tako da on za to nije saznao. Nakon smrti majke, isto mu je napisala, ali je opet primjetila po njegovom pisanju, da ni tu vijest nije dobio i pročitao. Onda se dosjetila pa mu je u slijedećem pismu napisala: "Tata i mama su otputovali u Rotkvinac". Kako je cenzura mislila, da je to neko mjesto, a koje nije sporno za njih, oni su mu dali pismo s tim tekstom i na taj način je saznao, da su ustvari umrli i sahranjeni u Rotkvincu - odnosno aljmaškom groblju.
Svetac dana
Ivan XXIII.
Angelo Giuseppe Roncalli rodio se 25. studenog 1881. u malom planinskom selu Sotto il Monte kod Bergama, u seljačkoj obitelji. Angelo je bio četvrto dijete od trinaestero djece, koliko su ih imali njegovi roditelji Giovanni Battista Roncalli i Marianna, rođena Mazzola. U desetoj godini osjetio je poziv da služi Bogu, te odlazi u sjemenište u Bergamu. Nakon sjemeništa prelazi na Institut sv. Apolinara u Rimu, gdje je 10. kolovoza 1904. zaređen za svećenika. U međuvremenu od 30. studenog 1901. do 30. studenog 1902. služi vojni rok u 73. pješačkoj pukovniji brigade Lombardija.
Nakon zaređenja Roncalli se vraća kući i u Bergamu ga za tajnika uzima biskup Giacomo Radini-Tedeschi (1859.-1914.), te predaje crkvenu povijest na sjemeništu. Godine 1914. biskup Radini-Tedeschi umire, a Roncalli je regrutiran u Prvom svjetskom ratu kao sanitetski podnarednik, a zatim kao vojni kapelan. Papa Benedikt XV. postavlja ga 1920. za predsjednika misijskog apostolata za Italiju (Consiglio cetrale dell'Opera della Propagazione della Fede). Svoje slobodno vrijeme je posvetio pisanju o svetom Karlu Boromejskom kojega je neobično cijenio. Radeći na tome u milanskoj biblioteci "Ambrosiana", upoznao je kardinala Achillea Rattija (1857.-1939.). Kada je kardinal Ratti postao papa Pio XI., upućuje Roncallija u diplomatsku službu. Papa ga imenuje biskupom 19. ožujka 1925. i šalje za Apostolskog vizitatora u Bugarskoj. U studenom 1934. Sveta Stolica ga promiče u službu za Apostolskog delegata u Turskoj i Grčkoj. Već tada se zauzimao za približavanje ostalim kršćanima, posebno "pravoslavnoj braći". Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomogao je mnogim Židovima koji su bježali od progona. Papa Pio XII. postavlja ga 1. siječnja 1945. godine za nuncija u tek oslobođenom Parizu. Osam godina kasnije 15. siječnja 1953. papa Pio XII. imenuje ga kardinalom a potom i patrijarhom Venecije. Tom prilikom kardinal Roncalli je rekao: "Dolazim iz poniznosti i odgojen sam u zadovoljnom i blagoslovljenom siromaštvu. Providnost me odvela iz moga rodnog mjesta. Upoznala me sa različitim narodima, religijama, ideologijama. Mene je uvijek više zanimalo ono što nam je zajedničko, nego ono što nas dijeli". Za kardinala Roncallija to je trebao biti častan umirovljenički položaj.
U listopadu 1958. umire papa Pio XII. i kardinal Roncalli odlazi na konklave u Rim. Na konklavama sudjeluje pedeset jedan kardinal. Njegovo ime se spominje kao jedno od mogućih nasljednika pape Pacellija, ali na njega nitko ozbiljno ne računa. Bile su to neizvjesne konklave. Poslije je Papa običavao govoriti: "Naša su imena skakutala unutra-van, kao slanutak u zdjeli." I napokon, 28. listopada 1958., nakon jedanaest krugova glasovanja i s trideset osam glasova, izabran je za nasljednika svetog Petra. Upitan koje će ime uzeti kao papa, odgovorio je: "Zvat ću se Ivan - (Ioannes Vocabor), po uzoru na svoga oca, na Ivana Krstitelja i Ivana Apostola". Bilo je to prvo od iznenađenja koje će uslijediti.
Papa Ivan XXIII. vjerojatno je jedini papa u povijesti Crkve koji je vodio dnevnik. Nakon svoga izbora u njega je zapisao: "...To je poput sna, a opet će sve dok ne umrem biti dostojanstvena stvarnost moga života. Klicalo mi je tristo tisuća ljudi. U svjetlosti reflektora bio sam samo bezlična masa." Njegov izbor dočekan je s velikim iznenađenjem. Novi papa imao je 77 godina i bio je relativno nepoznat široj javnosti. Uzevši u obzir broj krugova glasovanja u konklavama i njegovu dob, svi su mislili da je izabran kompromisom kao prijelazno rješenje. No, pokazat će se da su se prevarili. Od samoga početka svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unosi velike promjene u Vatikanu. Papa se spušta među ljude i svima želi biti blizu. Treći kat Apostolske palače intimno je područje pape. Ivan je pustio kamere u svoje odaje. Takvo se što do tada još nije dogodilo, i nisu svi bili time oduševljeni. To je bila potpuna promjena imidža, od aristokratskog, hijerarhijskog Pija, do Pape koji se volio nazivati seljakom. Svima je želio biti dobar pastir. Papa iste godine saziva konsistorij i imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta, čime je znatno povećao Kardinalski zbor. Samo tri mjeseca nakon svoga izbora, Papa 25. siječnja 1959. godine okupljenim kardinalima u Bazilici sv. Pavla izvan Zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila. Ta objava zaprepastila je nazočne kardinale. Što više, sazivanje koncila iznenadilo je sve u svijetu. Svi su nešto očekivali od Pape, ali ne to. Papa je želio provesti obnovu Crkve u odnosu na svijet i dati joj načina da vodi dijalog sa svim ljudima, nevjernicima ili vjernicima drugih vjera ili drugih vjeroispovijesti, te tražiti jedinstvo Rimske crkve s Istočnim crkvama. Papa uvodi krilaticu "aggiornamento", tj. posadašnjenje Crkve. Svojim biskupima je rekao: "Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati... Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra". Svim kršćanima je poručio: "Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli". Kada je opao prvi šok s oduševljenjem su otpočete pripreme za Koncil. Među kardinalima i biskupima bila je nekolicina koji su se protivili Koncilu, navodeći da se time zadire u baštinu Crkve. U kolovozu 1961. izbija međunarodna kriza u Berlinu, gdje su Sovjeti započeli graditi Berlinski zid, kako bi spriječili sve učestalije prebjege građana s Istoka na Zapad. Papa je bio jako zabrinut i pitao se zar je moguće da će zbog jednog grada ponovno izbiti rat. Nikita Hruščov također nije želio rat, ali je prijetio njime. Tad se dogodilo nešto do tada nezamislivo. Papa se u Castel Gandolfu, preko Radio Vatikana obratio Sovjetima i saveznicima. U svom apelu Papa ih preklinje da sačuvaju mir. Hruščov reagira i u "Pravdi" hvali Papin apel, te šest tjedana kasnije, na opće iznenađenje, iz Moskve stiže telegram s čestitkom u povodu Papinog osamdesetog rođendana. Kriza je okončana zahvaljujući Papi. Nekoliko dana prije početka Koncila Papa prvi puta napušta Rim i odlazi na hodočašće u Loreto i Assisi sa nakanom za uspjeh koncila. Početak Drugog vatikanskog koncila 11. listopada 1962. putem Eurovizije pratio je cijeli svijet. U svečanoj povorci u Baziliku sv. Petra, koja je bila posebno uređena za tu prigodu, donijeli su Papu na nosiljci, ispred kojeg je išla procesija od 2540 crkvenih otaca (kardinala, biskupa, teologa) koji su imali pravo glasa. Među pozvanim gostima bili su prisutni i izaslanici osamnaest nekatoličkih crkava. Taj dan završio je Papinim znamenitim govorom. Na Trgu sv. Petra okupilo se više stotina tisuća ljudi sa svijećama. Papa im je poručio: "Draga moja djeco, čujem vaše glasove. Moj je glas samo jedan, ali u njemu su glasovi cijeloga svijeta. Cijeli je svijet došao ovamo. Možemo reći da je i Mjesec večeras želio biti svjedok toga događaja. U cijeloj svojoj povijesti Bazilika sv. Petra nikad nije vidjela ništa slično. Ja nisam važan. Govorim vam kao brat koji je po volji našega Gospodina, postao otac. Ali sve to zajedno, očinstvo i bratstvo i milost Božja neka odaju počast ovoj večeri. I svoje osjećaje uvijek izražavajmo kao sada, pred Nebom i Zemljom. Vjerom, nadom i milosrđem, ljubavlju prema Bogu i svojoj braći. I da svi, u svetome miru Gospodinovu, činimo dobra djela. Kada dođete svojim domovima, naći ćete svoju djecu. Zagrlite ih i recite im da je to od Pape. Možda ćete morati otrti poneku suzu. Recite lijepu riječ. Papa je s nama. Osobito u doba tuge i gorčine". Samo nekoliko dana prije početka koncila Papa je doznao da boluje od raka želuca, ali nije želio da se to sazna, kako ta vijest ne bi pokvarila radost koja je vladala zbog početka koncila. Pred kraj listopada iste godine ponovo izbija međunarodna kriza, ovoga puta oko Kube. Svijet se našao na rubu Trećeg svjetskog rata. Papa ponovo upućuje apel u ime cijeloga svijeta za svjetski mir. Sovjeti popuštaju i svijet je ponovno odahnuo. Šest mjeseci kasnije 11. travnja 1963. Papa objavljuje encikliku "Pacem in terris" (Mir na Zemlji), u kojoj se obraća cijelom ljudskom rodu žarko apelirajući za svjetskim mirom, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi, i govori kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti. Distancira se od marksističke ideologije i aspiracija komunističkog režima, ali se zalaže za otvorenije odnose između Svete Stolice i Istoka. Bila je to uopće prva enciklika u kojoj poglavar Katoličke Crkve govori o općem ljudskom pitanju – miru, a ne o vjerskoj temi. Bila je to svojevrsna njegova oporuka. Sve su se češće čule glasine kako je Papa teško bolestan i kako neće još dugo živjeti. Papa je na te glasine rekao: "Moj je kovčežić spakiran. Ja sam spreman"
Papa Ivan XXIII. posljednji puta se pojavio u javnosti 11. svibnja 1963., kada mu je talijanski predsjednik Antonio Segni dodijelio nagradu za mir "Balzam". Dva tjedna kasnije Papa je pretrpio izljev krvi u mozak, a bolest je uzela maha. U petak 31. svibnja liječnici su se predali. Bilo je očito da se rak više nije mogao pobijediti. Na Trgu sv. Petra ljudi su molili i iščekivali. Tih dana Papa je rekao svojim suradnicima: "Moje se vrijeme na Zemlji završava. Ali Krist živi i Crkva nastavlja svoje djelo. Duše, duše, Ut omnes unum sint (da svi budu jedno)". Papine posljednje misli su se ticale i njegovih protivnika: "Ako sam koga povrijedio molim ga za oprost. Ako je tko bio nezadovoljan mojim stajalištima i mojim djelima, molim ga za strpljivost prema meni. U svojim sam posljednjim satima miran i siguran da me moj Bog neće odbiti u svojoj milosti". Papa Ivan XXIII. umro je na Duhovski ponedjeljak 3. lipnja 1963. u 19.49 sati u osamdesetdrugoj godini života. Ni jedan papa do tada nije bio tako voljen, ni jedan tako obožavan. Još za života vjernici su ga nazvali Dobri papa. I danas mnogi pamte Papine riječi: "Život je hodočašće. Mi smo načinjeni od neba. Ovdje zastajemo kratko vrijeme, a onda nastavljamo putovanje". Sahranjen je u kripti Bazilike sv. Petra. Papa Ivan Pavao II. 2000. proglasio ga je blaženim, a njegovo tijelo je preneseno u Baziliku sv. Petra, gdje je i danas izloženo pogledima hodočasnika. Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavlje blaženog Ivana XXIII. odredila dan kada je ovaj papa otvorio rad Drugog vatikanskog koncila, kako bi i time naznačila koliko je značenje odvažnosti ovog blaženika.
malo odmori
Pametno
Hvale se dva zastupnika u skupštini:
* Znaš, ja sam ti bio jako pametan već od djetinjstva. Sve sam znao, a prohodao sam već u prvoj godini života.
- E, ja sam bio još pametniji. Mene su nosili sve do četvrte godine
nakana današnje molitve je za sve ljude koji rade u uredima, koji nisu primjetljivi a obavljaju tolike poslove, neka imaju snage da sa puno duha izvršavaju svoj dobiveni posao.
i svima vama želim ugodan i blagoslovljen današnji dan dakako i vikend u koji ulazimo, mir vam i dobro,
vaš don Marin
Post je objavljen 11.10.2013. u 08:09 sati.