U spomen na posljednju Bosansku Kraljicu, Katarinu Kosača Kotromanić i na tužni dan izdaje Bosanskoga kraljevstva i na pohod vojne biskupije BiH i vrhbosanske biskupije na Kraljevski Grad Bobovac u žrtvi i molitvi za mir u Bosni I Hercegovini
BOBOVAC KRALJEVSKI GRAD
Osvrt na nedavni pohod kraljevskome gradu Bobovac
Na putu prema prošlosti, mjestu koje nas možda najviše podsjeća na slavno Bosansko kraljevstvo, dolazimo do Kraljeve Sutjeske iz koje, poučeni o svim povijesnim, društvenim, kulturnim zbivanjima na ovim područjima od doba Bosanskog kraljevsta preko Osmanlijskog carstva do današnjih dana, krenusmo prema stolnom gradu bosanskih kraljeva, Bobovcu. Sam put od Sutjeske prema Bobovcu izgleda vrlo pustolovno i ne možemo a da se ne vratimo u prošlost i ne prizovemo si u svojoj mašti scene koje burno prikazivaju neustrašive ratnike u borbi oko okolnih strmih brda u obrani ili napadu zemlje. S tom maštom stigosmo do Bobovca i odmah primjećujemo da je to strateški vrlo dobro smješten grad, jer nije uočljiv na velikoj razdaljini od neprijatelja, a kad bi mu se približili vrlo je teško osvojiv zbog svog smještaja na strmim, okomitim stijenama.
Ukoliko želimo uvidjeti vrijednost ovakvog mjesta, moramo najprije spomenuti nekoliko osnovnih povijesnih informacija koje će nam što bolje dočarati Bobovac u doba srednjovjekone Bosne. Pisani izvori o Bobovcu javljaju se u vremenskom razdoblju od 1350. do 1463. U njima se najčešće spominje kao mjesto izdavanja pojednih isprava ili pisama, rjeđe kao mjesto primanja diplomatskih delegacija ili kao poprište vojnih ili političkih zbivanja. Međutim tko god je pokušao da se domogne bosanskog prijestolja jurišao je na Bobovac te je ovaj grad bio glavni cilj svih vojnih pohoda. U raznim dinastičkim sukobima koji su se zbili na ili oko Bobovca, najteže je bilo (osim 1463.) od polovine 1404. do polovine 1410. U tom razdoblju grad je šest puta prelazio iz ruke u ruku. Suparničke vojske predvodili su, s bosanske strane protukraljevi Tvrtko II i Ostoja, a s ugarske dva bana, Ivan Morović i Pavao Bešenje, te i sam kralj Žigmund, najmoćniji vladar tadašnje Europe. Bobovac je tada konačno pao u ugarske ruke. Godine 1463. pouzdano se zna da je Bobovac pao u turske ruke, a o tim događajim postoje i razne narodne tradicije, koje kažu da je opsada Bobovca trajala sedam godina i da nikad ne bi pao da nije bilo izdaje. Naime vojvoda Radak, zapovjednik grada, predao je grad bez borbe, nadajući se da će za taj čin biti bogato nagrađen. Kad je došao po nagradu sultan mu je rekao: „Kad nisi vjeran svome gospodaru s kojim si iste vjere, kako ćeš biti vjeran meni!“ Zatim je naredio da ga strmoglave s jedne visoke stijene koja se danas naziva Radikova stijena. Poznata je također i tradicija o kraljici Katarini koja je morala bježati pred Turcima te je bila jako žalosna što napušta svoj kraj, a žene i dan danas u okolini Bobovca i Kraljeve Sutjeske nose crne kape na glavi u znak žalosti za kraljicom Katarinom.
Danas na lokalitetu Bobovca možemo vidjeti ruševine nekadašnjeg grada, na osnovu čega su arhitekti rekonstruirali Bobovac u doba prije rušenje. Iako su svi objekti na Bobovcu zapušteni i nedovoljno zaštićeni, osim crkvice koja je obnovljena, ostali su temelji gotovi svih objekata koji su se nalazili na ovom području od kraljevskog dvora i raznih vojnih utvrda do nekih stambenih naselja u kojima su boravili mještani te vojnici. Međutim, kao i s gotovo svakim kulturno-povijesnim dobrom na području Bosne i Hercegovine, možemo reći da Bobovac pada u zaborav zbog nemara svih odgovornih institucija u državi koje bi se morale brinuti za ovaj odviše važan spomenik jednog vremena. Jedan takav spomenik sigurno zaslužuje pažnju svih odgovornih institucija.
Povijesni dio
Bobovac je najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne podignut na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. Nalazi se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Gradu se može prići iz dva smjera, i to od Kraljeve Sutjeske ili od Vareša. Sastojao se od gornjeg grada s četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada, na stepeniku nižem oko 20 metara, poligonskog oblika oko 40 metara dužine i oko 25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar.
Podigao ga je ban Stjepan II. Kotromanić nešto prije polovine 14. stoljeća. Bobovac je bio sjedište bosanskih vladara od perioda vladavine bana Stjepana II Kotromanića (prva polovina 14. stoljeća), preko svih bosanskih kraljeva i sve do prestanka bosanske samostalnosti turskim osvajanjem (1463.) Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1349.
Njegov položaj a i konfiguracija terena je omogućavao odbranu i bio je vojno i administrativno sjedište bosanskih kraljeva uz Kraljevu Sutjesku, koja je bila bez fortifikacija i imala više administrativno-politički značaj. U njemu se čuvala bosanska kraljevska kruna. Tu se nalazila i kraljevska grobna kapela za koju se pretpostavlja da je kralj Stjepan Ostoja naredio da se stara bobovačka crkva preuredi za tu svrhu. U njoj su bila sahranjena tri bosanska kralja: Stjepan Ostoja, Tvrtko II. Kotromanić i Stjepan Tomaš Kotromanić.
Zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značaja bio je meta napada osvajača.
U bosansko-srpskom ratu 1350. opsjeo ga je srpski car Stefan Dušan, ali ga nije osvojio.
Rujna 1407. godine grad je osvojila mađarska vojska i jedno vrijeme držala u njemu posadu u težnji da vrati na prijestolje svrgnutog bosanskog kralja Ostoju.
Stjepan Tomašević (1461.-1463.), posljednji bosanski kralj, zbog neposredne opasnosti od Osmanlija, seli kraljevski dvor u Jajce.
Bobovac su Osmanlije opsjeli 19. svibnja a osvojili 21. svibnja 1463. nakon samo tri dana borbe. Jedni izvori navode da su se za grad vodile teške borbe i da su Osmanlije pod gradom upotrijebili topove koje im je slao Nijemac Jerg (Jörg) iz Nürnberga. Također se govori da je knez Radak, koji je upravljao u to vrijeme gradom predao Bobovac misleći da će za to biti nagrađen, ali su ga Osmanlije nakon predaje pogubili. Brzi pad Bobovca, za koji se vjerovalo da može izdržati i dvogodišnju opsadu je iznenadio kralja Stjepana Tomaševića i onemogućio ga da sakupi vojsku i dobije stranu pomoć. Zbog toga su se i posade Visokog i nekih drugih gradova predale bez borbe. Nakon njegovog zauzimanja, Osmanlije su ga razorili ali su zbog njegovog izuzetnog strateškog značaja ponovo sagradili neke objekte potrebne za njihov boravak. Osmanska posada je boravila u Bobovcu sve do 1626. kada je napušten zbog gubitka strateškog značaja nastavkom osmanskih osvajanja prema sjeveru kada ostaje duboko u pozadini.
Kraljevska grobna kapela je rekonstruirana, ali nekim nepriznatim metodama tako da je njena vrijednost umanjena. Danas se tu nalazi mauzolej dinastije Kotromanića
POSLJEDNJA BOSANSKA KRALJICA
KATARINA KOSAČA KOTROMANIĆ
Kraljica Katarina - žena kojoj je život uzeo sve
Kada razmišljamo o ženama koje su obilježile povijest shvatimo kako se malo vijesti sačuvalo o našim hrvatskim ženama, a o bosanskim još i manje. Jedna od rijetkih žena iz BiH, kojoj uspomenu nije sačuvala samo povijest, nego i narodna predaja je kraljica srednjovjeekove bosanske države Katarina Kosača – Kotromanić
Često je zovu i posljednjom bosanskom kraljicom, iako je to bila Mara, supruga Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja. Kraljica Katarina je žena koja je ostala bez muža, bez djece, bez domovine... Doživjela je sudbinu svog naroda i svoje obitelji i za spas tog istog naroda krenula je u izbjeglištvo. U srednjem vijeku nije bilo lako biti žena, pogotovu ne na dvoru. koliko god nam se činilo da su živjele u sjaju i blagostanju, da su cijenjene i uvažavane, žene s kraljevskog dvora rijetko su znale što su to ljubav i sloboda. Stupale su u brak iz političkih, društvenih ili gospodarskih razloga, a za ljubav ih nitko nije ni pitao. Tako je bilo i s Katarinom. Katarina je bila kćerka Stjepana Kosače i Jelene iz roda Balšića. Po naredbi svog oca, kojeg često opisuju kao častohlepnog i bezobzirnog čovjeka, udaje se za Stjepana Tomaša. Za ondašnje prilike udala se prilično kasno, u 22. godini jer je otac odbijao prosce dok se nije javio dovoljno ugledan za njegove interese – bosanski kralj. Njezin otac bio je nećak čuvenih velikaša Sandalja Hranića i Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Područje kojim je upravljao nazvano je Hercegovina po tituli „herzog“ što na njemačkom znači vojvoda, a tu titulu je počeo koristiti od 1448. godine.
Koje je vjere bila Katarina? Je li kod oca bila odgojena po nauku crkve bosanske? Ne može se reći. Ona se bez ikakvog prosvjeda ili otpusta sa strane pape vjenčala i za čitavog bila gorljiva katolkinja.
Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu 26. svibnja 1446. na polju Milodraž (danas župa Brestovsko, općina Kiseljak).
Kad je postala ženom Stjepana Tomaša i bosanskom kraljicom pratila je svog muža na njegovim putovanjima i boravištima: Bobovac, Kraljeva Sutjeska, Jajce... Podizala je crkve među kojima su: Vrile, danas Otinovci kod Kupresa, Crkva presvetog Trojstva, te Crkva sv. Katarine u Jajcu. U braku je dobila dvoje djece Sigismunda i Katarinu, a njen muž je iz veze s Vojačom, koja nije bila plemkinja, imao sina Stjepana Tomaševića.
U jeku najvećih opsanosti od turskih provala, 10. lipnja 1461. godine umire kralj Stjepan Tomaš. Katarinu će njen pastorak, a nakon smrti svog oca kralj Stjepan Tomašević ostaviti na dvoru i poštivati kao kraljicu majku. Godine 1463. Bosna će pasti pod vlast Turaka, kraljica se slučajno zadesila izvan Bosne, po nekima najvjerojatnije kod svog brata Vladislava, a oboje njene djece palo je u tursko ropstvo i s vremenom su privedeni na islam. Sin će postati Ishak-beg Kraloglu – tj. Kraljević, a o Katarini povijesna vrela nisu zabilježena. Gdje je živjela, je li se udala, gdje je i kada umrla, ništa se ne zna. Navodno se njezino turbe sačuvalo u Skopju.
Naša kraljica je u tim nemirnim vremenima došla do Dubrovnika, gdje se nadala pomoći. Međutim Dubrovčanima, kao vještim diplomatima, nije odgovaralo da kraljica propalog kraljevstva boravi kod njih. Stoga odlazi u Rim, postaje članica III. reda sv. Franje. Petnaest godina provedenih u Rimu bilo je ispunjeno žalošću za djecom. Bile su to i godine tuge zbog stradanja njenog naroda i godine čežnje za domovinom. Jedino svjetlo u toj tami pružala joj je vjera, svijest kako je Bog s njom. Uz pobožnost trudila se pomagati bolesnima pa je postala članica Društva blažene djevice Marije koje se brinulo za bolnicu sv. Alberta u Rimu. Inače, imala je tri dvorske gospođe i trojicu dvorjanika. Bio je to mali dvor emigranata.
Pred smrt napisala je oporuku u kojoj kao predstavnica bosanskog kraljevstva imenuju papu Siksta IV. i njegove nasljednike vladarima Bosne uz napomenu da vlast predaju njenom sinu ili kćeri, ako se povrate na krščanstvo.
Umrla je pet dana nakon oporuke, 25. listopada 1478. godine. Po vlastitoj želji pokopana je u franjevačkoj crkvi Blažene djevice Marije Ara Coeli. Na njenom grobu prikazan je stasiti lik s kraljevskom krunom s grbovima bosanske države i obitelji Kosača, a pri dnu je natpis pisan bosančicom. Kad je pisala oporuku mislila je na sve pa je ostavila određenu svotu i za pokop i za nadgrobnu ploču, a nije zaboravila ni svoje vjerne pratitelje. S vremenom, odnosno nakon 112. godina odlučili su pregraditi svetište u kojem se nalazio njezin grob, postavili su nadgrobnu ploču uz stup do svetišta i natpis preveli na latinski.
Zahvaljujući franjevcima, bosanski Hrvati štuju je kao ženu sveta života. Svake godine na dan 25. listopada obilježava se dan blažene Katarine Kosače – Kotromanić. Kao pobožna kršćanka, umna žena i dobra vezilja izrađivala je crkveno ruho koje se i dandanas čuva u samostanu u Kraljevoj Sutjeski.
Njoj u čast i danas žene u tom kraju na svojoj narodnoj nošnji imaju crne rupce „katarinke“, ruše se za svojom kraljicom, kaže predaja. Lik kraljice Katarine ocrtava nam i sudbinu Bosne na njenom putovanju kroz povijest. I tada su se, kao i danas, gubili muževi, djeca i domovina. U svijesti našeg naroda ostaje nada u bolju budućnost i prisjećanje kako je narod bez svoje povijesti kao putnik bez putne isprave
Post je objavljen 28.10.2013. u 08:13 sati.