Cor Unum
četvrtak, 31.10.2013.
misao dana:
"Sav je život borba između dobra i zla kojom dolazimo Idealu našega života: Svevišnjemu".
Blaženi Ivan Mertz
meditacija dana
Svetost - Sv. Maksimilijan Kolbe
Svetost, dakle, nije raskoš, nije povlastica pojedinaca, ona je nužda ljudske naravi, našega razvoja, prvi uvjet i cilj našega poziva. Nije li Isus rekao: 'Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac?' Dakako, savršeni toliko koliko je moguće u našoj ljudskoj uvjetovanosti, u suradnji s Božjom milosti. Konkretno, to se ostvaruje ovako: Božja volja mora postati našom voljom. Zar ljubav nije podvrgavanje volji i želji ljubljenoga? To je sve. Tako razumljivo i tako jednostavno.
Ali - priznajem - teško ostvarivo! Nemoguće - bez trajnog sudjelovanja s Božjom milosti, bez sredstava koja nam je Gospodin pružio na raspolaganje. A to je molitva, poniznost, poslušnost, razmišljanje u tišini pred Presvetim, odricanje, žrtva, blagovanje Tijela Gospodnjeg...
Teško, jest, teško, ali je moguće. Zapamtite: Ne postoji ni jedan herojski čin što ga ne možemo ostvariti uz pomoć Bezgrešne! Ljubimo Boga njezinim srcem! U tome je sva tajna.
Svetost - poziv svih kršćana
''Svetost nije privilegij tek neke manjine. Svetost je, jednostavno, dužnost svih nas kršćana. Ustvari, ako naučimo ljubiti, naučit ćemo biti i sveti. Svetost je obveza svakog kršćanina, moja i tvoja.'' (Majka Terezija)
Mozaik je umjetničko djelo kojega čine sitni dijelovi različitih tvari, boja i oblika. Oblici i boje, skladno složeni, čine ljepotu privlačnu za oko, smirujuću za dušu koja se zna diviti. Ljudski život je kao ploha za mozaik. Nečija veća, nečija manja. Svaka misao, želja, odluka, svako djelo i nedjelo jesu 'materijali' od kojih se slaže mozaik našega života. Dok smo živi imamo prilike uljepšavati i dotjerivati svoj mozaik. A kad nas Bog pozove onda ćemo skupa s njim pogledati taj svoj mozaik i vidjeti što smo učinili od svoga života. Naročito kad ga usporedimo s originalom koji je Bog zamislio.
A Bog je čovjeka zamislio za ljubav. Ljubiti Boga i čovjeka znači biti svet. Živjeti u ljubavi ovdje na zemlji znači steći 'sposobnosti' za život u nebu. Jer, tamo ostaje samo ljubav. S druge strane, ljubav je težnja svih ljudi. Onih koji vjeruju kao i onih koji ne vjeruju. U konačnici su svi ljudi pozvani na svetost, jer su stvoreni za ljubav. Ali nama kršćanima svetost je nešto prirođeno.
Korijeni svetosti
Budite sveti, jer svet sam ja! (Pnz 11,45) To je Božji poziv upućen njegovu narodu u Starom zavjetu. Bog, tri puta Sveti, izvor je svake svetosti. Njegova svetost je nedostupna. On očituje svoju svetost po svojoj volji otkrivajući svoju slavu i moć, ali i svoje milosrđe, čudesnu zaštitu i nenadana izbavljenja. No, On je jedini dobar i izvor života, kako to molimo u kanonu mise. On želi očitovati svoju svetost preko ljudi. Zato traži pravo bogoštovlje. Kad se časti njegovo sveto Ime, kad se valjano vrši sveto bogoslužje jasno se objavljuje njegova slava. On je sebi pridržao i posvetio neka mjesta, osobe, predmete i vremena. To je odijeljeno od svijeta i pripada Bogu. No, svetost tih osoba i predmeta nije iste naravi kao Božja svetost. Oni su izuzeti od svijeta i profanog značenja i određeni za očitovanje Božje svetosti. Bog je sebi izabrao čak čitav narod, narod njemu posvećen. Taj narod na poseban način mora očitovati Božju svetost svojim posvećivanjem. Narod se mora očistiti od svakoga grijeha koji je nespojiv s Božjom svetošću. Mora prinositi žrtve za očišćenje od grijeha. Ali nisu dostatne samo izvanjske žrtve. Više vrijede unutarnje: pravednost, pokornost, ljubav i milosrđe. (Usp. Rječnik biblijske teologije, 1312-1316)
Isusova svetost
Isusova svetost je povezana s njegovim bogosinstvom i prisutnošću Duha Božjega u njemu. To je rečeno Mariji kod naviještenja njegova rođenja: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.'' (Lk 1,35) Isusova djela, čudesa i naučavanje znakovi su njegove svetosti. Pred njim se čovjek osjeća grešnikom isto kao i pred Bogom (usp. Lk 5,8; Iz 6,5) Isusova svetost je ista kao i svetost Boga. Isus je sebe prinio kao žrtvu za svoje koje je ljubio i tako ih posvetio. Bog ga je uskrisio na slavu i život, a kršćani imaju udjela u životu Krista uskrsloga po vjeri i krštenju, kojim bivaju pomazani Duhom Svetim. Kršćani su sveti po prisutnosti Duha Svetoga u njima. Dakle, Duh Sveti je djelitelj posvećenja. Njegova prisutnost je trajna. Stoga apostol Pavao tvrdi da su kršćani hramovi Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6, 19), naziva ih svetima u svojim poslanicama. (Usp. RBT, 1317-1319)
Različiti putevi a isti cilj
Iako u Crkvi svi ne idu istim putem, ipak su svi pozvani na svetost. (usp. LG 32) Redovnici svjedoče da se svijet ne može preobraziti i Bogu prikazati bez duha blaženstava. Laici pak traže Božje kraljevstvo baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu. (usp. LG 31) Svi su vjernici pozvani i dužni da teže za svetošću i savršenošću u vlastitom staležu. (usp. LG 42) Jer biti svet - to je zadaća koju imamo po krštenju. Trebamo živjeti kao sveti izabranici Božji. Trebamo se suobličiti slici Sina Božjega. Zato svetost ne bi trebala biti neka teška zadaća. To bi trebao biti radostan poticaj na neporočan život djece Božje. Ali znamo da nam Božji i naš neprijatelj postavlja različite zamke da bi nas skrenuo s puta svetosti. Tako nastojanje oko svetosti postaje borba. Životi svetaca koji su nam od Crkve stavljeni kao uzori govore o borbi, o neprestanoj budnosti i naporu. Dakako, i o velikoj radosti koju Bog dariva svojim izabranima. No ne smijemo misliti da su samo neki izabrani. Svi koji su kršteni već su izabrani i pozvani živjeti sveto.
Lako je biti svet
Zar zaista? Možda. Jer ne 'proizvodimo' mi svetost. Bog je svet i on nam daruje udio u svojoj sreći, u svojoj svetosti. Jedan suvremeni mistik ovako razmišlja o svetosti:
- Svetost je nesebičnost. Ona je nešto spontano. Nje ne možemo biti svjesni. Kad postanemo svjesni svoje svetosti ona postaje mučna i pretvara se u farizejstvo kojim se hvalimo pred drugima. Svetost je nešto prirodno. U njoj možemo samo uživati čineći dobro i ne pripisujući sebi nikakve zasluge.
- Svetost nije naporna. Napor može promijeniti tvoje ponašanje, ali ne može promijeniti tebe. Napor koristi ako želiš staviti hranu u usta, ali ti ne može dati tek. Može ti pomoći da ostaneš u postelji, ali ti ne može donijeti san. Napor nema moći stvoriti ljubav ili svetost. To je moguće samo razumijevanjem i svjesnošću. Ili dopuštanjem da nam ih Netko daruje.
- Za svetošću se ne može žudjeti. Ako za njom žudiš pa je ne postigneš, bit ćeš tjeskoban i nezadovoljan. A to upravo ubija sreću koju želiš postići. Treba se prepustiti Svetome. Tada svetost neće biti naš uspjeh ili zasluga. (usp. Anthony de Mello: Poziv na ljubav, str. 54.57)
Zar je to malo? Ili jednostavno i lako? Boraviti u sjeni Svetoga, a nas toliko toga odvlači od Njega? No, i u tome nam pomaže sam Sveti.
Putevi sredstva svetosti
Bog je ljubav. Tu ljubav Bog je razlio u naša srca po Duhu Svetom koji nam je dan (usp. Rim 5,5). Ljubav kojom ljubimo Boga iznad svega i i bližnjega radi Boga dar je Duha. Da bi taj dar poput dobrog sjemena mogao u nama rasti dužni smo koristiti sredstva koja nam nudi Crkva (usp. LG 42):
Radosno slušanje Božje riječi
Vršenje Božje volje
Sakramenti, osobito Euharistija
Sudjelovanje u svetim činima
Postojana molitva
Samozataja
Djelotvorna ljubav
Rast u svim krepostima
Pozvani na svetost
Piše: Tanja Popec
Božji ugodnici iz hrvatskoga naroda
Što je svetost?
Svi vjernici pozvani su na svetost! "Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" (Mt 5,48), poziva nas Isus po kojem smo već odjeveni plaštem svetosti. Kako? Ako milost Duha Svetoga prebiva u nama, onda je kršćanin zaista dotaknut dodirom same Božje svetosti, jer je kršten Duhom Svetim, a on je neraskidiva veza Oca i Sina, i po Sinovu obećanju daje se i nama. Svetost, dakle, nije ništa drugo nego aktivna suradnja s primljenom milošću. Katekizam Katoličke crkve kaže da je "Ljubav Kristova u nama vrelo svih naših zasluga pred Bogom. Milost nas po djelatnoj ljubavi sjedinjuje s Kristom tako da jamči nadnaravno značenje naših čina i do-sljedno njihovu zaslužnost pred Bogom i pred ljudima. Sveci su uvijek bili živo svjesni da su njihove zasluge čista milost" (KKC, 2011.)
Rast u svetosti vodi prema sve intimnijem sjedinjenju s Kris-tom. No, to sjedinjenje nije samo radi pojedinca, već kako bi svijet po njegovu životu i djelima spoznao milost, ljubav i slavu Božju koja se želi učiniti dostupna svima. Iskustvo apostola Pavla pokazuje da put svetosti i savršenstva prolazi kroz križ i duhovni boj. Sv. Grgur Nisenski o tome kaže: "Tko se penje, neprestano ide od početka k početku: nikada ne prestaje počinjati. Tko se penje, nikada ne prestaje željeti što već poz-naje."
Hrvatska svetost
U povijesti hrvatskoga naroda veliki je broj primjera kako se u svakodnevni život može utjeloviti aktivna suradnja s Božjom milošću. Ona se događa u mučeništvu, kreposnom životu, ljubavi prema bližnjemu. Ima razne oblike, a jedan cilj: biti putokaz prema Kristu. Naša su tri sunarodnjaka prepoznata kao uzori svetosti u sveopćoj Crkvi. Šestero je blaženika posebno istaknuto našem narodu za nasljedovanje. Tijekom povijesti, kada su postupci za beatifikaciju bili drugačiji od današnjih, bilo je i više blaženika, a značajno je spomenuti da i u novije doba ne nedostaje Božjih ugodnika iz hrvatskoga naroda. Neki od njih su sluge i službenice Božje, a za mnoge se pokreću postupci i prikupljaju informacije i svjedočanstva o kreposnom i svetačkom životu.
Tijekom povijesti mijenjao se način beatifikacije. Tako, prema staroj praksi Crkve, iz hrvat-skoga naroda ima još blaženika čije je štovanje u prošlosti bilo rašireno. No, danas je svedeno samo na mjesne crkve. Osim toga, postoje i kandidati redovničkih zajednica koje Crkva nije beatificirala, ali se štuju unutar zajednica iz kojih potječu.
Blaženici iz Kotorske biskupije:
Bl. Marin iz Kotora, franjevac, mučenik. Živio je u XIII. stoljeću. Papa Nikola IV. poslao ga je sa fra Ciprijanom iz Bara u Srbiju da suzbija patarenstvo (bogumile). Iz Srbije Marin je pošao u Tatarsku (Krimea), gdje je podnio mučeničku smrt 1288. godine.
Bl. Marin (mlađi) iz Kotora, franjevac mučenik. Živio je u XV. stoljeću. Papa Siksto IV. poslao ga je 1472. godine kao svog poslanika k perzijskom šahu Ussun-Assanu zbog nekih crkvenih pitanja, te ujedno da ga pridobije za borbu protiv Turaka koji su već bili osvojili Carigrad. Godine 1472. Turci su ga ubili.
Bl. Grgur iz Kotora, franjevac. Živio je i djelovao u Kotoru u XIII. i na početku XIV. stoljeća. Papa Klement V. poslao ga je u Srbiju da ondje radi na sjedinjenju s Rimskom Crkvom. Umro je na glasu svetosti 15. prosinca 1308. godine. Liturgijski se slavi 13. prosinca.
Bl. Adam iz Kotora, franjevac. Preminuo je na glasu sve-tosti u Kotoru, tijelo mu je pokopano na otoku Gospe od Milosti. Bio je propovjednik i subrat u misionarstvu bl. Antunu, dračkom nadbiskupu. Liturgijski se slavi 31. srpnja.
Bl. Rafael iz Barlette, servit. Rodio se u Kotoru i stupio je kao brat laik u servitski samostan u Barletti. Isticao se karitativnom djelatnošću. Umro je klečeći pred oltarom na glasu svetosti 1566. godine.
Padre Angelico (Ivan Krstitelj Martinelli). Rodio se 13. studenog 1832. godine u Castel Baronese (Verona), a umro na glasu svetosti u Kotoru, 23. travnja 1879. godine. Njegovi zemni ostaci počivaju u crkvi sv. Nikole na Prčanju. Isticao se samaritanskim radom, osobito kada je u Kotoru i Boki 1867. godine harala kolera. Krijepio je umiruće od kojih su svi bježali. Pripadao je reformiranim franjevcima Mletačke provincije.
Iz ostalih naših krajeva:
Oton iz Pule (XIII. st. – 14. prosinca 1241.), jedan od prvih sinova sv. Franje u Istri. Pripisuju mu se čudesna ozdravljenja bolesnika koji su bolovali od oduzetosti, sljepoće, nijemosti, slomljenih kostiju.
Julijan iz Bala (oko 1300., Bale, između Rovinja i Pule – 1. svibnja 1349.). Bio je franjevac koji se odlikovao kreposnim i svetim životom. Sv. Stolica je potvrdila njegovo štovanje 1910. godine dekretom u kojem navodi da je "bio krepostan u riječi i djelu, raspaljen božanskom ljubavlju, pun revnosti u spašavanju duša, obilazio u svetoj službi istarska sela i gradove šireći i unoseći mir i slogu među zavađene građane". Spomendan mu je 1. svibnja.
Jakov Zadranin, franjevac (oko 1400., Zadar - 27. travnja 1490., Bitetto). Bio je brat redovnik. Tijekom života osobito se isticao darom proroštva i raznih čuda. Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 1700. godine za cijeli Franjevački red. Leon XIII. dopustio je da se štuje u Zadarskoj nadbiskupiji, a Časoslov i Misal franjevačkih zajednica hrvatskoga jezičnog područja donose tekstove za liturgijsko štovanje bl. Jakova.
Fra Anđeo Zvizdović (današnje Uskoplje, 1420. – Fojnica 7. lipnja 1498.). Bio je svećenik, franjevac i upravitelj Bosanske franjevačke kustodije. Ovaj uzoran redovnik kreposnog i svetačkog života kao blaženik se štuje u Franjevačkom redu.
Katarina Kosača Kotromanić (1425., Blagaj kod Mostara - 25. listopada 1478., Rim). Bila je žena bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Udajom za njega, primila je katoličku vjeru. Pred turskom najezdom sklonila se u Dubrovnik, pa potom u Rim. Njezino dvoje djece odvedeno je u tursko roblje, a muž ubijen. Nakon toga postala je franjevačka trećoredica i posvetila se Bogu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu. Štuje se u franjevačkim zajednicama u Bosni.
Sluge i službenice Božje:
Radi se o vjernicima kreposna života, koji su umrli na glasu svetosti. Za ovdje spomenute proveden je pos-tupak nakon kojega im je pripisan naslov "sluga Božji". No, postulature i promicatelji kauza i dalje rade na pripremi materijala i dokumentacije za beatifikaciju.
1. Klara Žižić (Promina kraj Drniša, 1626. - 21. rujna 1706., Šibenik). Utemeljiteljica je hrvatske redovničke zajednice "Družba sestara franjevki od Bezgrješne" sa sjedištem u Šibeniku. Klara je prihvatila redovnički način života sv. Franje s posebnim naglaskom na zajedništvo, siromaštvo i pokoru. Osobito je pomagala siromašnima i nemoćnima za vrijeme turskih progona. Biskupijski postupak za njezinu beatifikaciju otvoren je u Šibeniku 2004. godine.
2. Nikola Bjanković, biskup makarski (1695.-1730.). Zbog pokorničkog i svetog života, kršćanskih kreposti i učenosti, te apostolske revnosti, za života je bio smat-ran vjernom slikom dobroga pastira, izgledom kanonika, uzorom svećenika, živim ogledalom kršćana. Čašćen je kao apostol Dalmacije i susjednih hrvatskih pokrajina Bosne i Hercegovine. Osamdesetih godina XIX. stoljeća pokrenut je informativni proces za njegovu beatifikaciju.
3. Fra Šimun Filipović (Seona, župa Bijela u BiH, 1732. – Ripatransone 1802.) Iz bosanskog sela otišao je u kontemplativnu samoću talijanskog samostana Ripatransone. Zbog kreposnog življenja nazivali su ga: duša blažena i sveti čovjek. Uprava Franjevačke provincije pokrenula je postupak za njegovu beatifikaciju. Otvoren je 1875. godine.
4. Ana Marija Marović (7. veljače 1815., Venecija – 3. listopada 1887., Venecija). Njezini roditelji potječu iz Boke Kotorske. Umrla je u Veneciji na glasu svetosti. Osnovala je redovničku družbu čija je karizma bila spašavanje posrnulih djevojaka, a istaknula se i u karitativnom radu. Papa Pio IX. rekao je za nju: "Evo svetice koja ne prorokuje." Godine 1993. završen je proces za njezinu beatifikaciju, a 2007. godine izdan je Dekret o njezinim herojskim krepostima.
5. Josip Stadler (Slavonski Brod, 24. siječnja 1843. - Sarajevo, 8. prosinca 1918.). Bio je vrhbosanski nadbiskup i utemeljitelj Družbe sestara služavki Malog Isusa. Karizma Družbe: briga za siromašnu i napuštenu djecu, te za starije osobe i siromahe. Posebno se istaknuo radom, osim na vjerskom, i na prosvjetnom, kulturnom i nacionalnom planu. Osnovao je sirotišta za djecu i starački dom, a Katedralu u Sarajevu i Vrhbosansku nadbiskupiju posvetio je Srcu Isusovom. Pokopan je u sarajevskoj katedrali. Na njegovu je grobu molio papa Ivan Pavao II. prigodom prvog posjeta Sarajevu, 12. travnja 1997. godine. Postupak za Stadlerovu beatifikaciju pokrenut je 2002. godine.
6. Dr. Josip Lang (Lepšić kraj Ivanić-Grada, 1857. - Zagreb,1924.). Bio je pomoćni zagrebački biskup i veliki dobročinitelj. Posjećivao je bolesne, osobito sirotinju, a osim duhovno, i materijalno je pomagao onima koji su u bijedi živjeli po podrumima, tavanima i potkrovljima. U tijeku je postupak za njegovu beatifikaciju. U Zagrebu djeluje Zaklada "Biskup Josip Lang" za pomoć siromašnim starijim ljudima.
7. Fra Vendelin Vošnjak (1861. - 1933.) Bio je prvi provincijal franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu. Umro je na glasu svetosti, a crkveni postupak za njegovu beatifikaciju završen je 2000. godine. Njegovi zemni ostaci počivaju u crkvi sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu.
8. Fra Lino Maupas (30. kolovoza 1866., Split – 14. svibnja 1924.) Trideset godina svojega života posvetio je siromasima Parme. Godine 1942. pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.
9. Petar Barbarić (19. svibnja 1874., Klobuk, BiH – 1897.). Pohađao je sjemenište u Travniku. Za života je bio uzoran učenik, poslušan i pun poštovanja. Želio je postati isusovac. S nepune 23 godine umro je od posljedica teške prehlade. U tijeku je postupak za njegovu beatifikaciju.
10. Gerard Tomo Stantić, bački hrvatski svećenik (Đurđin, 16. rujna 1876. - Sombor, 24. lipnja 1956.). Pripadao je Karmelskom redu, a njegova želja bila je dovesti karmelićane u Hrvatsku. Ostvarila se tri godine nakon njegove smrti. Osobito je bio zapažen zbog svoje blagosti u ispovijedanju i velike brige prema bolesnima. Godine 2003. završen je prvi stupanj u postupku za njegovu beatifikaciju.
11. Fra Alojzije Palić (Janjevo, 14. travnja 1878. – 7. ožujka 1913.). Pripadao je Redu manje braće. Djelovao je na Kosovu. Suprotstavio se nasilnom pokrštavanju muslimana koje su činili pravoslavni. Crnogorski vojnici ubili su ga u blizini sela Janosh. Pronađeno je njegovo neraspadnuto tijelo i preneseno je u crkvu u Zymbi. Skadarska biskupija 2002. godine započela je postupak za njegovu beatifikaciju, zajedno sa 40 mučenika ubijenih zbog mrž-nje prema katoličkoj vjeri u vremenu od 1913. do 1974. godine.
12. Fra Ante Antić (16. travnja 1893. u Prvić-Šepurini na otočiću Prviću – 4. ožujka 1965.) Pripadao je Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Bio je odgojitelj franjevačkih kandidata, a osobito se istaknuo u ispovjedničkoj službi. Umro je na glasu svetosti, a njegov se grob nalazi u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Postupak za betifikaciju pokrenut je 1984. godine.
13. Fra Aleksa Benigar (Zagreb, 1893. – Rim, 1988.). Bio je član Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Djelovao je kao misionar u Kini odakle su ga komunisti protjerali 1954. godine, a poznat je i kao autor prve i najopsežnije biografije bl. Alojzija Stepinca. Pokopan je u kripti crkve sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu. Postupak za beatifikaciju pokrenut je 2006. godine.
14. Fra Serafin Kodić Glasnović (Janjevo, 25. travnja 1893. – Lješ, 11. svibnja 1947.). Pripadao je Redu manje braće. Djelovao je u Albaniji. Nakon jednoga provincijskog sastanka bio je uhićen i okrutno mučen, zbog lažne optužbe i zavjere. Tijekom ispitivanja bio je teško ranjen na dušniku te je od posljedica ranjavanja preminuo u Lješu. Postupak za beatifikaciju pokrenut je 2002. godine u Skadarskoj biskupiji.
15. Marica Stanković (31. prosinca 1900., Zagreb – 8. listopada 1957., Zagreb). Radila je kao učiteljica. Posvetila se duhovnoj obnovi i kršćanskom odgoju ženske mladeži, te je bila suradnica Ivana Merza. Slijedila je ideju: "Obnoviti sve u Kristu." Godine 1938. u Banjoj Luci je osnovala prvi svjetovni institut u Crkvi u Hrvata pod imenom "Suradnice Krista Kralja." Zbog njezinih kršćanskih uvjerenja i velikog odgojnog utjecaja na mladež, komunističke vlasti osudile su je na montiranom procesu na pet godina robije. Provela ih je od 1947. do 1952. u zatvoru u Požegi. Od posljedica logora umrla je 8. listopada 1957. godine u Zagrebu. Pokopana je na zagrebačkom groblju Mirogoju. Postupak za njezinu beatifikaciju otvoren je 2006. godine.
16. Fra Ante Tomičić (Razbojine, 23. ožujka 1901. – Rijeka, 25. studenog 1981.) Redovnik franjevac kapucin. Bio je na službi u više samostana u Hrvatskoj, a osobito zapažen bio je u Rijeci, u crkvi Gospe Lurdske, gdje je radio kao sakristan, a u samostanu kao vratar. Postupak za beatifikaciju pokrenut je 2005. godine.
17. Egidije Bulešić (Pula, 24. kolovoza 1905. - Pula, 25. travnja 1929.). Bio je mornar, brodski tehnički crtač, tesar, bravar, a istaknuo se i humanitarnim radom. Pripadao je Franjevačkom trećem redu, u Puli je osnovao Katoličku akciju, pohađao je stare i bolesne te pomagao napuštenoj djeci. Na brodu je djelovao kao apostol mornara, a nakon vojske ostao je bez posla jer nije želio biti fašist. Umro je od posljedica tuberkuloze u 24. godini života, a pokopan je na otočiću Barbanu kraj Venecije. Slugom Božjim proglašen je 1988. godine. U Italiji se vodi postupak za njegovu beatifikaciju.
18. Fra Placido Cortese (Cres, 7. ožujka 1907. - Trst, 3. studenoga 1944.), franjevac konventualac. Veći dio života proveo je u Bazilici sv. Antuna u Padovi, bavio se katoličkim tis-
kom, pomagao je izbjeglicama, prognanicima i zatvorenicima. Dvojica prijatelja su ga izdala i predala nacistima 13. listopada 1944. godine, a tek nakon više desetljeća otkriveno je da je bio mučen, a njegovo tijelo spaljeno. Pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.
19. Miroslav Bulešić (13. svibnja 1920., Svetvinčenat, Istra – 24. kolovoza 1947.) Bio je svećenik Porečke i Pulske biskupije. Kada su 1947. godine komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu, s namjerom da spriječe krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio svetohranište i u njemu Presveti oltarski sakramenat. A nakon podjele sakramenta krizme u Lanišćtu 24. kolovoza iste godine, komunisti su ga ubili nožem u župnoj kući. Tijelo mu je pokopano najprije u Lanišću, a 1958. u rodnoj župi. U Biskupiji porečkoj i pulskoj od 1998. do 2004. trajalo je istraživanje o životu i mučeničkoj žrtvi Miroslava Bulešića. Rezultati su potom predani u Rim i očekuje se njegova beatifikacija.
20. Drinske mučenice. Pripadale su Družbi Kćeri Božje ljubavi, a ubijene su na obali Drine kod Goražda, 15. prosinca 1941. godine. U Sarajevo na Pale stigle su na poziv nadbiskupa Stadlera, otvorile su samostan "Marijin dom" i školu, te pomagale svima bez obzira na vjeru i narodnost. Ratne, 1941. godine, na Palama su bile dvije Slovenke, jedna Austrijanka i dvije Hrvatice: s. Jula i s. Bernardeta. Godine 1999. pokrenut je postupak za njihovu beatifikaciju.
Hrvatski sveci:
Nikola Tavilić (1340.-1391.), franjevac, jeruzalemski mučenik.
Leopold Bogdan Mandić (1866.-1942.), kapucin u Padovi.
Marko Križevčanin (1588.-1619.), svećenik, mučenik u Košicama.
Hrvatski blaženici:
Augustin Kažotić (1260.-1323.), dominikanac, biskup Zagreba i Lucere.
Gracija iz Mula u Boki Kotorskoj (1438.-1508.), redovnik augustinac.
Ozana Kotorska (1493.-1565.), djevica, pokornica, dominikanska trećoredica.
Alojzije Stepinac (1898.-1960.), mučenik, zagrebački nadbiskup, kardinal.
Marija Propetog Isusa Petković (1892.-1966.), utemeljila izvornu hrvatsku družbu Kćeri milo-srđa.
Ivan Merz (1896.-1928.), istaknuti katolički intelektualac.
Marijanska svetišta
Svetište Majke Božje Jeruzalemske
Crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu sagrađena je u baroknom stilu. Njezina gradnja započela je za vrijeme župnika vlč. Nikole Gorupa 1750. godine, a posvećena je već za 11 godina 1761. To je hodočasnička crkva u kojoj se štuje Marija, Majka Božja Jeruzalemska. U crkvu rado hodočaste brojni hodočasnici iz naše domovine, osobito iz Hrvatskog Zagorja i varaždinskog kraja, ali također i iz Štajerske (Slovenije), pa čak i iz Austrije.
Marija uslišava one koji joj se mole. Mnogi i danas doživljavaju ovdje duhovnu utjehu i radost što su Marijina djeca, jer ona je Isusova majka i naša nebeska majka. Ona nas preporučuje Isusovoj dobroti i Božjem milosrđu.
Sve je počelo već davno prije kad je 1669. g. franjevački brat Joakim donio iz Jeruzalema, s Gospodnjega groba (ali i mjesta njegova uskrsnuća) svome bratu Nikoli Balagoviću maleni kipić Majke Božje. Nikola je u svojoj kući napravio lijep oltarić na koji je izložio taj kipić (samo 12 cm velik), te se oko njega okupljala cijela obitelj, a kasnije i mnogi susjedi, moleći se rado Majci Božjoj, tražeći njezin zagovor i pomoć.
Dogodilo se, nažalost, da je u požaru izgorjela njihova kuća, ali je kipić ostao neoštećen. Tada su ga stavili na obližnje drvo, te su se pred njim okupljali i mnogi prolaznici i častili Blaženu Djevicu Mariju, majku Isusovu. Sve ih je više svjedočilo da ih je Majka Božja uslišala u njihovim molitvama i spasila iz raznih nevolja: iz tjelesnih i duševnih bolesti, od bolesti stoke, od raznih nesreća, od ujeda zmije i slično.
Godine 1743. po cijeloj je Hrvatskoj harala kuga od koje su ugibale domaće životinje. Bila je to osobito velika nevolja, jer su ljudi živjeli od krava, svinja, peradi i ostalih domaćih životinja. Krapinci su se zavjetovali Majci Božjoj Jeruzalemskoj i u to doba nije u Krapini stradala niti jedna životinja. Zbog toga su sagradili ovu velebnu crkvu.
Gradili su je svi, to znači najviše pobožni puk i to vlastitim radom i doprinosom (u to su doba crkve inače podizali uglavnom velikaši). Gradnja je započela 1750. a već za dvije godine mogli su u crkvu svečano postaviti Marijin kip i od tada započinju hodočašća u ovu crkvu. Glavni oltar posvećen Majci Božjoj Jeruzalemskoj izrađen je u Grazu, a pokrajni u Zagrebu u radionici Antuna Merzija.
To su oltar Sv. Križa (dar Josipa Jelačića i njegove supruge), Oltar Kraljice Sv. Krunice, Četrnaest Sv. Pomoćnika i Sv. Ivana Nepomuka. U kapeli koja je sagrađena izvana je oltar Majke Božje Karmelske.
Zidove i stropove oslikao je Antun Lerchinger, slikar iz Rogatca, učenik najvećeg hrvatskog baroknog slikara Ivana Rangera. Freske prikazuju događaje koji su povezani s nastankom ovoga svetišta kao i prizore iz Svetoga pisma koji se odnose na Blaženu Djevicu Mariju i njezinu ulogu u povijesti spasenja. Ovakav način ilustracije biblijskih događaja i likova naziva se „biblia pauperorum“ (tj. biblija siromašnih).
Orgulje, koje su među najvrednijima u Hrvatskoj izradio je Antun Roemer, graditelj iz Graza. Crkvu je 1761. godine posvetio beogradski biskup Stjepan Puc.
Kasnije je sagrađen i cinktor koji je oslikan prikazima uslišanja koja su štovatelji Marijini primili njezinim zagovorom.
U svetištu se održavaju proštenja: Na Duhove, prve nedjelje u lipnju, u nedjelju iza blagdana sv. Margarete (odnosno Majke Božje Karmelske), u nedjelju iza Božjeg Lica, iza Bartolova, iza blagdana Male Gospe, te Zahvalnica u zadnju nedjelju mjeseca listopada. Od svibnja do listopada služi se Sveta Misa svake nedjelje u 11 sati.
Uz svetište je uređen i križni put čije su postaje vrijedno umjetničko djelo, a izradio ih je akad. slikar Eugen Kokot po idejnim crtežima akad. slikara Ivana Lovrenčića. U svetištu se prigodno održavaju razne priredbe i koncerti, osobito koncerti na orguljama.
malo odmora
Dobar trgovac
Dva dječaka sjede pred crkvom i promatraju svadbenu povorku. Nevjesta ulazi u crkvu u pratnji oca, a izlazi zajedno sa suprugom.
"Gle, gle", reče dječak. "Ova nevjesta je dobar trgovac. Ušla je u crkvu sa starim muškarcem, a izlazi s mladim."
Ovo su blagdanski dani gdje promatramo sebe, svoj žiovot, sve do proslave na nebu, stoga neka vam su blagoslovljeni ovi dani, odmorite se, duhovno se izgrađujte, želim da vas naši sveci zaštitinici čuvaju i štite od svih zala, stoga je naša zajednička nakana u molitvi i žrtvi da svi mi jednoga dana doživimo slavu svoga uzdignuća i svoju proslavu u vječnosti, želeči vam miran i blagoslovljen dan, molim za vas, vaš don Marin.
