Cor Unum
petak, 04.10.2013.
misao dana
«Blažena ti što povjerova, da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!» (Lk 1, 45)
meditacija
ANĐEO POSLUŠNOSTI
Već Petar govori Velikim svećenicima: "Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima" (dj 5,29). Poslušnost dolazi od slušati, čuti, pozorno slušati. Poslušnost traži da slušam Božji glas u sebi. Bog mi govori u mojim osjećajima i strastima, u mojim sukobima i problemima, u mojim snovima, u mojem tijelu i mojim odnosima. Tu mi mora u pomoć doći anđeo poslušnosti da bih čuo Božji glas u mojim snovima. Ali san nije dostatno samo čuti. Moram i odgovoriti i odgovoriti na Božji glas i poslušno učiniti ono što sam prepoznao kao Božji glas. Ili što mi Bog hoće reći po mojim bolestima, mojim bolovima u kralježnici, mojim čirevima na želucu, mojoj glavobolji? Poslušnost znači ne samo da slušam, nego da iz toga povlačim i zaključke. Bog me u bolesti poziva da promjenim stil svoga života, da bolje slušam svoje tijelo i svoje osjećaje i da živim u skladu s nutarnjim glasom.
Anđeo poslušnosti neka te osposobi da dobro čuješ sebe i u sebi osluškuješ Božji glas, kako bi mogao živjeti onako kako to odgovara tvojoj pravoj biti. Anđeo poslušnosti želi te osloboditi ovisnosti od užitka i hirova. Ne smiješ se naprosto prepustiti, nego moraš točno osluškivati što je za tebe ispravno i kako se trebaš ponašati i živjeti. Za to trebaš anđela koji će izoštriti tvoj sluh i tvoju volju pripremiti za to da činiš ono što su čule uši tvoga srca
Poslušnost u životu Marije i svakog vjernika
Marija po poslušnosti ulazi u božanski život, začinje, nosi i rađa Sina Božjega. Osim toga, ona je ne samo majka već i svjedokinja Isusova božanskog podrijetla i spasiteljskog poslanja. Želi to isto za svoju djecu, za sve ljude kako bi po poslušnosti prispjeli vječnom životu u Bogu.
Blažena ti što si vjerovala Gospodinu!, kliče Elizabeta svojoj rođakinji Bl. Dj. Mariji. Čini nam se da je Gospi bilo posve lako i jednostavno vjerovati: pobožna, dobro odgojena, oko nje se događaju čudesne stvari, čak je anđeli pohode kao Božji glasnici. Ali, unatoč svemu što je Marija primila, ona se za svoju vjeru itekako morala boriti, tražiti sigurnost da joj upravo Bog govori. Vjera je Božja ponuda i čovjekov odgovor. Ponuda je svima ista, odgovori su različiti, jer su ljudi različiti. Svatko mora naći svoju sigurnost u Bogu, inače nije moguće vjerovati. Čini se da dobar dio suvremenog svijeta te sigurnosti i ne traži. Doduše, nema više izravne borbe protiv Boga, onoga komunističkog ateizma koji je ustvari bio antiteizam – ne: bez Boga, nego: protiv Boga – ali ima praktičnog ateizma, nezainteresiranosti za Boga i vjeru, života kao da Boga i nema. A Bog je temelj naše vjere. Obećao nam je Spasitelja i poslao ga. Obećao nam je spasenje i darovao nam ga. Prihvatimo Spasitelja, da bismo i mi bili obuhvaćeni njegovim spasenjem.
Vrijedi li poslušnost danas?
Ima jedna vrlina koja je u Crkvi dugo vremena bila na visokoj cijeni, pa je čak smatrana najvišom krepošću, a danas kao da je to mjesto izgubila. Riječ je o poslušnosti. Pojedinac, kako se shvaćalo, duguje bezuvjetnu poslušnost ne samo Bogu, nego i crkvenim poglavarima (a i svjetovnima se to svidjelo, pa su i oni rado imali takve pokorne poslušnike). Nerijetko se volju pretpostavljenoga izjednačavalo s voljom Božjom, jer preko poglavara progovara Bog! Poglavar zna najbolje što je za naše dobro. To je bilo osobito izraženo u redovničkim zajednicama, posebno kod sv. Ignacija Lojolskog, utemeljitelja Družbe Isusove. Govoreći o poslušnosti on je govorio o «žrtvi svoga razuma». To znači: ukoliko poglavar ima jedno mišljenje a podanik drugo, bezuvjetno vrijedi mišljenje i odredba poglavara. Sv. Toma Akvinski, koji je imao velik utjecaj u Crkvi, smatrao je kako je vrlina veća što je veće dobro koje žrtvujemo. Budući da je razum najveće dobro, onda je i žrtva razuma najviša vrlina. Takvo shvaćanje je znalo dovoditi do teških sukoba u savjesti ili do slijepe poslušnosti, pa i teških zloporaba.
Nema nikakve dvojbe da je poslušnost i danas potrebna, ne samo u Crkvi: poslušnost djece svojim roditeljima, vjeroučiteljima i odgojiteljima, poslušnost zakonitim poglavarima u samostanima, poslušnost svećenika svome biskupu, poslušnost pravednim državnim zakonima. Danas se na sva usta govori o dječjim pravima, ali nitko ne naglašava da oni imaju i dužnosti, prije svega poštivati i slušati svoje roditelje. Uostalom, to je Božja zapovijed, koje nitko ne može dokinuti. Međutim, danas se više govori o tzv. kritičkoj poslušnosti. Poslušnost da, ali smijem znati zašto se nešto od mene traži. Imamo pravo pitati: smije li se od mene zahtijevati da žrtvujem svoj razum, a to znači upravo ono po čemu je čovjek sličan Bogu. Svako ljudsko biće obdareno razumom mora preuzeti odgovornost za svoje vlastite odluke i ponašanje pred Bogom i ljudima. Ne može nešto biti ispravno samo zato jer «nam je naređeno». Hitler i Staljin i svi drugi diktatori su itekako naređivali, ali znamo što. Ako se danas govori o krizi poslušnosti, možda to i nije samo loše. Mogla bi to biti prava prilika da preispitamo svoje stavove, svoju poslušnost. To se odnosi i na poglavare i na podčinjene. Za podčinjene pitanje može glasiti: kome smijemo bezuvjetno biti poslušni? A za poglavare: tko smije tražiti bezuvjetnu poslušnost? Takvu poslušnost smije tražiti samo Bog i samo je njemu dugujemo. Kod ljudi je to drugačije. Idealno je zahtjev za poslušnošću obrazložiti, kako bi bilo očito zbog čega se nešto naređuje. Kad crkveno Učiteljstvo od svih članova Crkve traži poslušnost u vjeri, onda ono itekako obrazlaže vjerske istine koje valja prihvatiti vjerničkom poslušnošću. Neku vjersku istinu može proglasiti samo vrhovni poglavar Crkve, Papa, ali i on to čini u suglasju sa svim biskupima svijeta, i uz usrdnu molitvu Duhu Svetomu, nakon veoma ozbiljnog razmišljanja i istraživanja. Nerijetko su u ta istraživanja uključeni cijeli timovi najboljih suradnika i stručnjaka. Ne traži se takva poslušnost uvijek, u svim pitanjima, kad bilo tko od crkvenih ljudi to zatraži, jer to su najčešće stvari crkvene discipline koja se može mijenjati. Pa i u odgoju djece i mladeži puno je bolje gojencu objasniti zašto se nešto od njega traži nego samo sipati naredbe i tražiti poslušnost. To je teže, ali puno korisnije.
I Marija traži jasnoću
Nisu to samo razmišljanja suvremenih kritičkih teologa. Evanđelje nam neposredno pred blagdan Božića, stavlja pred oči lik jedne žene za koju se sigurno ne može reći kako nije bila poslušna; naprotiv, uzor je poslušnosti Bogu. To je Isusova majka Marija. U evanđelju pita Marija anđela o Isusovu začeću koje joj je najavljeno: «Kako će to biti?» (Lk 1,34). Ona se hoće uvjeriti da pred sobom ima Božjega glasnika i da je to što čuje stvarno Božja poruka, da ona to sebi ne umišlja. Želi jasnoću prije nego dadne svoj pristanak, rekne svoje da u tako važnoj stvari. Anđeo joj to uopće ne uzima za zlo, nego joj tumači da je to doista od Boga, čijoj svemoći nema kraja, pa je tako i njezina rođakinja Elizabeta začela sina u svojoj starosti (usp. rr. 35-37). Kad se Marija uvjerila da to doista Bog od nje traži, ne oklijeva ni trenutka nego spremno daje svoj pristanak: «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi» (r. 38a). Ove riječi Gospine promišljene, obrazložene poslušnosti postadoše dijelom one lijepe molitve Anđeoskog pozdravljenja što ju kršćani svakodnevno triput mole i podsjećaju se koliko je važna poslušnost Božjemu glasu. Marija nije žrtvovala svoga razuma; odgovorila je u poslušnosti i u vjeri. Znak koji joj je Bog po anđelu dao trebao je samo učvrstiti njezinu vjeru kako bi lakše došla do jasnoće i dala svoj pristanak, poslušna Božjoj riječi. Bog može dakako od nas zahtijevati sve što hoće, ali ako on zahtijeva nešto izvanredno, onda to i obrazlaže, jer inače ne bismo mogli znati da li je to stvarno njegova sveta volja. Sveti je Ambrozije rekao: «Opće je načelo: tko traži vjeru, taj je i obrazlaže!» Isto vrijedi i o poslušnosti. Kad tako dajemo svoj pristanak, onda je naša poslušnost izraz naše vjere.
Vršiti volju Božju
Upoznati volju Božju i uz nju vjernički pristati, truditi se nju izvršiti, to je najviše što jedno razumno stvorenje može učiniti. Volja Božja je naše spasenje, dakle najveće moguće dobro svakoga čovjeka. Ako stvorenje u tome surađuje, ono sudjeluje ne samo u svome spasenju nego i u spasenju drugih ljudi. Tako je, prepoznavši volju Božju, postupila njegova vjerna službenica Blažena Djevica Marija. A koliko je značenje njezina poslušnost imala za cijeli svijet! Ona je svojim pristankom i suradnjom s Bogom omogućila dolazak Spasitelja među nas, onoga koji se samo zbog toga i utjelovio, da izvrši tu spasenjsku volju Božju. Poslanica Hebrejima, iz koje smo čuli drugo čitanje, primjenjuje na Isusa riječi psalmista o vršenju volje Božje: «U svitku knjige piše za mene: 'Vršiti, Bože, volju tvoju!'» (Heb 10,7b; usp. Ps 40,7-9). Budući da je prihvaćanje Božje volje i njezino vršenje najviši izraz vjere i poslušnosti, Isus za sebe govori: «Evo dolazim vršiti volju tvoju!» (Heb 10,9a). A plod je izvanredan: «U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek» (r. 10).
Mi o volji Božjoj nerijetko znamo govoriti samo u svezi s nesrećama koje nas ili naše bližnje zadese, kad nemoćno sliježemo ramenima i kažemo: «A što ćemo, to je bila volja Božja!» Ispada po tome da je volja Božja samo neka nevolja, nesreća, nešto što mi nikako ne možemo razumjeti. Naravno, nije ni to bilo bez Božje volje i znanja, ali Božja je volja usmjerena isključivo na dobro svakoga čovjeka, pa i onda kada za to valja nešto pretrpjeti. Čak i različite nevolje Bog će okrenuti u naše dobro. Zato, kada Bog od čovjeka nešto traži, ne traži to za sebe, nego za nas. Bogu ne trebaju čak ni izrazi naše pobožnosti kao što su žrtve: «Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice…ne mile ti se i ne sviđaju» (r. 8). Vrjednije od bilo koje vanjske žrtve je povjerenje u Boga, sigurnost da nam on želi samo dobro, i u tom duhu prihvaćanje svega onoga što nam on daje. Poslušnost Bogu ustvari je vjera, a neposlušnost nevjera, grijeh. Da su naši praroditelji više vjerovali Bogu nego napasniku, slušali njegovu riječ, a ne Zavodnikovo došaptavanje, ne bi se ni dogodio prvi grijeh na ovom svijetu. A svaki grijeh je ustvari neposlušnost Bogu. Ako u poslušnosti prema Bogu vjerujemo i djelujemo, i za nas će vrijediti ono što je Elizabeta rekla za Mariju: «Blažena ti što povjerova, da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!» (Lk 1, 45).
biblijska imena " Š "
Šafan - Kunić; Divlji štakor
Šalum - Savršen; Prikladan
Šamgar - Imenovan strancem; On je ovdje stranac
Šamua - Onaj koga se čuje i sluša
Šeba - Zarobljeništvo; Stari čovjek; Odmor; San; Zakletva
Šebna - Jakost
Šefatja - Gospod koji sudi
Šekanija - Gospodnje prebivalište
Šem - Ime; ugled
Šet - Čvrst; Naknadno postavljen; Onaj koji postavlja; Učvršćen
Šima - Onaj koji čuje; Onaj koji posluša
Šimej - Moj ugled, moj glas; Moja slava
Šimšaj - Moj sin
Šimun – vidi Šima
Šišak - Bedro; Od vrča
Šobab - Vraćen; Iskra ; Okrenut nazad
Svetac dana
Sv. Franjo Asiški rodio se početkom 1182. godine u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i majke Pike. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, kao i njegov otac. Volio je svečanosti i raskoš. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, a bio je i ćudoredno neporočan. Aktivno je sudjelovao u oružanim sukobima između Asiza i Peruggie. Već u tom razdoblju njegova života mogle su se nazrijevati neke klice Božjega poziva.
Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.
Franjo se tada vratio natrag u Asiz. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U jesen 1205. godine bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici Sv. Damjana tri puta čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u molitvi. Kao pokornik i Bogu posvećena osoba izjavio je: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernardonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”
Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sastavio je prvu kratku Formulu života. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. 1209. je godina utemeljenja Reda manje braće. Potvrdivši franjevačko pravilo, Papa je ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao.
Sv. Franjo želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo je 1219. godine uspio doći u Svetu zemlju, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka, Franjo se bavio unutarnjom organizacijom svoga reda. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”
Franjo je dvije godine prije smrti primio svete rane. Teško bolestan, Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. Toma Celano piše: „Smrt je pjevajući primio“. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza podigne dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je 1230. godine bilo preneseno svečevo tijelo. Danas se Franjino tijelo čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.
Malo odmori
Hladno pivo
Dvojica prijatelja otišla su u gostionicu na pivo. Dozovu konobara i pitaju ga:
* Imate li piva?
- Imamo, naravno! - odgovara konobar.
* Je li Vam hladno? - opet će gosti.
- Jest! - kaže konobar.
* Dobro, onda obucite jaknu i donesite nam dva konjaka.
Našem papi Franji želim sretan imendan, kao i svima vama koji nosite to dično ime asiškog sveca, a na poseban način brači franjevcima i svima koji su proizašli iz reda sv. Franje kao i sestrama koje se drže pravila sv. Franje želim mir i dobro.
Vaš don Marin
