misao dana
Aristotel
"Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela."
meditacija
ANĐEO PRIJATELJSTVA
Mnogi se žale da nemaju prijatelja. Prijateljstvo nije mogujće načiniti. Ono je uvijek dar. Zamoli svoga anđela prijateljstva da uza te stavi ljude s kojima prijateljstvo može rasti. I zamoli ga da budeš sposoban za prijateljstvo, da smogneš hrabrosti prići onomu tko te privlači i za koga osjećaš da bi te mogao obogatiti. Možda već imaš dobra prijatelja ili prijateljicu. Ali se plašiš da njega, ili nju, ne izgubiš. Možda misliš da si kompliciran za svoga prijatelja ili prijateljicu, da nisi vrijedan prijateljstva jer ih previše opterećuješ svojim problemima. Potreban ti je anđeo prijateljstva koji će ti podariti povjerenje da će tvoje prijateljstvo unatoč sukobljavanjima i nesporazumima, postajati sve dubljim da će opstati makar prolazilo i kroz napetosti. Anđeo prijateljstva želi te sve dublje uvesti u umijeće ljubavi i u tajnu prijateljstva. I želi te naučiti zahvalnosti, kad si našao prijatelja, u čijoj blizini ti sve izgleda prijazno.
Pravo prijateljstvo
Koliko je ljudi na svijetu toliko ima i različitih definicija prijateljstva, ali također ima nešto što ih sve povezuje. Zasigurno će se svi složiti da nema prijateljstva bez ljubavi, povjerenja i slobode. To su važni preduvjeti i bez njih ne može biti pravog prijateljstva.
O prijateljstvu su napisane tolike knjige, pjesme, romani… Toliko je izreka o prijateljstvu, i toliko će ih biti. Svima nam je poznata Sirahova izreka (6, 14. 16): „Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita, i tko ga je stekao našao je blago… Pravi je prijatelj balzam života.“ Osim Sirahove knjige Stari zavjet donosi mnogo priča i uzora pravog prijateljstva. Ne mogu zaobići prijateljstvo Davida i Jonatana. Posebno su dirljive riječi koje izgovara David oplakujući smrt Šaulovu i njegova sina Jonatana: „Usred boja poginuše div-junaci! Smrt me tvoja, Jonatane, ožalosti! Žao mi je tebe, brate, Jonatane! Kako li mi drag bijaše ti veoma! Ljubav tvoja bješe meni još od ženske čudesnija.“ (2 Sam 1, 25-26)
Što je to pravo prijateljstvo, čitamo u Novom zavjetu, u Isusovom životu, u njegovu odnosu prema drugima. Dovoljno se prisjetiti njegova prijateljstva s Lazarom, Martom i Marijom, posebnog odnosa prema napuštenima, bolesnima, potrebnima, prijateljstva prema učenicima za koje kaže: „Vi ste prijatelji moji…“ (Iv 15, 14) Za prijatelje daje život na križu krvlju potvrđujući svoje riječi:„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15, 13)
Jedno od najljepših iskaza prijateljstva smatram propovijed sv. Grgura Nazijanskog, biskupa, koji govori o svom prijatelju Baziliju Velikom, čiji smo zajednički spomendan slavili 2. siječnja. U jednom dijelu propovijedi, Grgur ističe: „Obojica smo se natjecali, ne tko će prvi odnijeti pobjedu, nego tko li će je prvi drugome prepustiti. Jer, obojica smo slavu drugoga smatrali svojom.“ Govori o njihovom prijateljstvu kao jednoj duši u dva tijela, i na kraju zaključuje predivnom rečenicom: „I kako svi već imaju neki nadimak, bilo da su im ga dali roditelji ili su ga sami sebi nadjeli, već prema svojim životnim sklonostima, nama je bila čast i veliko ime: biti i zvati se kršćanima.“
Predivno je prijateljstvo Klare Asiške i Agneze (Janje) Praške koje možemo barem djelomice okusiti iz Klarinih pisama Agnezi. Na početku trećeg pisma Klara joj se obraća riječima: „Svojoj u Kristu mnogo poštovanoj gospođi i nada sve smrtnike ljubljenoj sestri Agnezi…“ Pred kraj četvrtog pisma, Klara se preporučuje u Agnezine molitve i kaže: „Uronjena u ovom razmatranju sjeti se mene, svoje siromašne majke, i znaj da sam i ja neizbrisivo upisala sretan spomen na te na ploče svoga srca i da si mi milija od svih.“
Spomenuo sam samo neka prijateljstva ljudi koji su mi prvi pali napamet. No, ipak uzalud nam svi ovi primjeri ako sami nikad nismo iskusili što to znači biti prijatelj i imati pravog prijatelja. Znamo da se uz prijatelja osjećamo sigurno, njemu možemo sve reći, u njega imamo povjerenja, s njim smo bliskiji nego s roditeljima, braćom i sestrama. Zašto je to tako? Zašto nam je baš ta osoba, među tolikima, najbolji prijatelj? I mi njoj?
Giuseppe Colombero je dio svoje knjige „Od suživota do bratstva“ posvetio prijateljstvu, i u jednom dijelu kaže: „Može se proživjeti cijeli život bez pravog prijateljstva.“ Ta rečenica posebno vrijedi za ovo naše vrijeme kad se ta riječ koristi (posebno u nekim stranim zemljama, a nerijetko i kod nas) za ljubavnika/ljubavnicu. Zar ta osoba može biti prijatelj nekomu komu razara bračno zajedništvo, gleda samo svoj užitak i korist?
Često čujemo mlade ljude kako svojim prijateljima nazivaju većinu svojih vršnjaka ne razlikujući kolege i poznanike od pravih prijatelja dok će neki (stariji) ljudi samo svog psa nazvati najvjernijim prijateljem.
U zadnje vrijeme obasuti smo raznim prezentacijama i pričama o prijateljstvu koje dobivamo elektroničkim putem od stotine prijatelja. Preko facebooka možemo imati stotine i tisuće prijatelja diljem svijeta, pa čak i one koje nikad nismo vidjeli. Dakle, to su nam neki virtualni prijatelji, bez dodira, bez kontakta, bez istinskog susreta, bez susreta „face to face“ iako su nam facebook prijatelji.
Ipak, nema pravog prijateljstva bez osobnog kontakta, bez istinskog susreta, bez otvorenosti, povjerenja. Iz svog iskustva to potvrđujem. I uzalud su sve priče, toliki divni primjeri, izreke, pjesme, hvalospjevi i što god o prijateljstvu, ako sami to ne doživimo. Onda nastaje posebna priča, roman čije stranice prijateljstva ispisujemo mi i naš prijatelj.
I vjeruj mi, osjetit ćeš pravo prijateljstvo, i shvatiti što znače one starozavjetne riječi: „Nek ti je prijatelj jedan od tisuću.“ Tad ono najljepše o prijateljstvu nećeš moći riječima opisati, ali riječi srca ispisivat će stihove… Blago onima koji žive pravo prijateljstvo jer je ono zaista posebno i sveto.
Zato, želim ti prijatelja s kojim se nećeš bojati šutnje jer ćeš osluškivati otkucaje njegova srca. Želim ti prijatelja pred kojim se nećeš bojati sebe ni svoje prošlosti i sadašnjosti jer je on uvijek tu za tebe i prihvaća te upravo takvog kakav jesi. Želim ti prijatelja pred kojim ćeš moći biti ti bez obzira na sve, jer te prijatelj voli i tu je u svakom trenutku, na njega uvijek možeš računati i njemu uvijek možeš sve reći. Želim ti pravo prijateljstvo, da ga živiš svakog dana. No, ako izgubiš prijatelja, znaj da te jedan sigurno nikad ostaviti neće, a to je tvoj Bog!
Priča za tebe
AVANTURA KOKA I ROKA
Koko i Roko bili su dvije vlasi koje su živjele na istoj glavi. Bili su veliki prijatelji, jer su rasli zajedno. Najviše od svega voljeli su se igrati s prijateljima. Kad bi bilo puno peruti, oni bi načinili male loptice i bacali ih jedni drugima ili bi se urotili protiv nekog čuperka ili protiv zalisaka. Uvijek su bili veoma veseli, ali kad bi ruka ušla u kosu, svemu tome došao bi kraj.
Kad bi se neka vlas odvojil od ostalih, bili su jako žalosni; neke od njih posijedile su od tuge. Nitko nije znao zašto se neke vlasi odvajaju i odlaze. To je za sve bila velika tajna. Jednoga dana, dok su bili pod tušem, Roko ostade zaljepljen na spužvi i poče vikati:
- U pomoć! U pomoć!
Koko ga pokuša dohvatiti, ali nije uspio. Uto se spužva udalji nekamo od glave, a Roko ostade u zraku dozivajući:
- Koko, u pomoć! Kokooo!
Glas mu se sve više gubio u daljini. Ostale vlasi počele su tješiti Koka govoreći:
- Smiri se, ne čini gluposti! Učiinili smo što smo mogli. Sad je sve gotovo.
Koko je, međutim, neprestano ponavljao:
- To mi je prijatelj, ne mogu ga samo tako napustiti.
Kad je kosom prolazio češalj, on se uhvatio tako čvrsto da se jednostavno iščupao.
- Odlazim! - povikao je.
Zalepršao je zrakom, a zatim pao u veliku posudu punu tople vode. Tu opazi spužvu koja je iščupala Roka. Zapliva po vodi vičući:
- Roko, gdje si?
- Tu sam! - povika Roko sa spužve.
Koko dopliva do spužve i dvojica se prijatelja radosno zagrliše.
Roko ganut reče:
- Napravio si glupost, Koko, ali znao sam da ćeš mi priskočiti u pomoć.
- Napravio sam to jer smo prijatelji - odgovori Koko.
- Znam da smo prijatelji, ali što ćemo sad? - upita Roko.
- Baš nas briga, važno je da smo opet zajedno - odgovori Koko.
Obojica skoče sa spužve i zaplivaju prema rubu. No u taj čas voda se poče gibati prema jednom otvoru koji je sve gutao. Koko i Roko se pogledaše iznenađeni i, ne dvoumeći ni časa, stisnuše se čvrsto jedan uz drugoga da se nikad ne odvoje. Otvor je i njih progutao. Nisu znali kamo idu, ni što će se s njima dogoditi. Nije im to bilo ni važno: nisu se bojali jer su bili zajedno. Bilo što da se dogodi, prave prijatelje ništa ne može razdvojiti.
svetac dana
SVETI KALIST I., papa i mučenik (+ 222.)
Dok o rimskim biskupima sve tamo do svršetka II. stoljeća, osim jedne ili druge iznimke, znamo veoma malo, dotle su nam biskupi III. stoljeća već prilično dobro poznati, jasno iscrtane ličnosti. Oni se pokazuju kao djelotvorni sudionici tadašnjih zbivanja u Crkvi. Njihov je život i djelo u pouzdanim predajama predano budućim pokoljenjima. Crkva ih slavi kao mučenike i svece, poštuje njihove grobove, a to je dalo povoda da se život tih papa III. stoljeća, da se ispune neke praznine iz njihova života, kasnije okitio raznim legendama koje su, doista, samo legende. Kao svece i mučenike pape III. stoljeća Crkva naročito slavi sv. Kalista I., koga se danas spominjemo, sv. Poncijana, sv. Hipolita, sv. Fabijana, sv. Kornelija i sv. Siksta II.
A sada nešto o svetom Kalistu, koji je kao biskup vodio rimsku zajednicu od 217. do 222. godine. O njemu smo prilično dobro obaviješteni. Ipak, u predaji o njemu valja dobro razlikovati pšenicu od pljeve. Suvremene vijesti o Kalistu dolaze nam od učenog rimskog svećenika Hipolita. On, svakako, nije bio prijatelj rimskoga biskupa. Neki povjesničari čak misle da je za Kalistova pontifikata bio protupapa. Osobni odnosi između ta dva čovjeka u svakom slučaju bijahu takvi da nam Hipolit o Kalistu nije mogao dati objektivnu sliku. No ipak nam je dao o njemu i neke vrijedne povijesne podatke.
Prema njima Kalist je potjecao iz klase robova. Za vrijeme pape Zeferina postao je đakon Rimske crkve. To je tada značilo uz drugo voditi brigu i o crkvenim dobrima. Kalist se u to dobro razumio, što mu je pribavilo ugled. Pod njegovom upravom bilo je i groblje na cesti Via Appia Antica. Po njemu se ono još i danas zove Kalistove katakombe.
Nakon Zeferinove smrti rimska je zajednica izabrala Kalista za njegova nasljednika i tako se on uspeo na vrh crkvene hijerarhije. Pred njim kao rimskim biskupom stajahu teški zadaci. Jedan je od njih bio doktrinarne naravi: Sabelijevo krivovjerno naučavanje, koje je odviše naglašavalo Božje jedinstvo pa je Oca, Sina i Duha Svetoga proglasilo samo raznim načinima očitovanja jednoga Boga, niječući stvarne razlike između triju božanskih osoba. To se očito protivi Svetome pismu gdje je jasno izražena stvarna razlika između osobe Oca, Sina i Duha Svetoga. Sabelijev je nauk u rimskoj kršćanskoj općini stvorio raskol. Zato je Kalist isključio iz crkvene zajednice Sabelija i njegove pristaše.
Još su teži pred Kalistom stajali pastoralni zadaci. Problem je bila praksa pokore, zatim odmjerenost u dijeljenju oproštenja te napokon pitanja bračnoga morala. Rimska se zajednica neprestano povećavala, a to je pred dušobrižnike stavljalo nove probleme. Njihovo se rješenje očekivalo uz djelotvornu pomoć pape Kalista. U Crkvi su se javljale tendencije pretjerane strogosti, s druge pak strane, možda i prevelike blagosti. Kalist se priključio ovoj drugoj struji jer je bio uvjeren kako je čovjek po naravi slab. To mu tada nije baš pribavilo velik ugled. Nakon svetog Augustina, koji je pametno rekao da je Crkva "corpus permixtum", a to znači zajednica i svetaca i grješnika, Kalistov je stav posve razumljiv.
O smrti svetog Kalista nemamo pouzdanih podataka. Rimski kalendar iz god. 354. naziva ga mučenikom. Crkva ga kao papu i mučenika slavi na današnji dan.
Malo odmori
Potpuna katastrofa
Zaustavi policajac automobil:
* Vaše dokumente, molim.
- Nemam položen vozački ispit.
U međuvremenu budi se vozačeva majka i govori policajcu:
* Ma, pustite ga! Kad popije malo više, samo priča gluposti.
Sneni otac na to dodaje:
- Pa, sine, zar ti nisam rekao da nije pametno voziti ukradeni auto?!
Malo zatim otvara se gepek i čuje se neki glas:
* Jesmo li prešli granicu?
Danas na dan 14. 10. molimo za sve poginule Vukovarske žrtve, na poseban način za one koje se danas pokapaju u Vukovaru, a koje su iskopane iz masovne grobnice u mjestu Sotin kraj Vukovara.
Svima vama dragi prijatelji neka je radostan dan, stvorite si prijatelja i čuvajte prijatelja, vaš don Marin
Post je objavljen 14.10.2013. u 09:14 sati.