Cor Unum
petak, 22.11.2013.
misao dana;
"Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti". Ps 51,19
meditacija dana;
Milosrđe - stil života
U svijetu koji sve češće glasno i nemilosrdno gazi sve koji su slabi, nesposobni ili nepodobni riječ milosrđe zvuči poput neobične riječi s drugog planeta. A zapravo toliko je bliska svakome...
Što to znači biti milosrdan? Milosrđe u hebrejskom dolazi iz korijena riječi koja označava majčino krilo. Majka svojom ljubavlju i požrtvovnošću prati dijete od začeća, porođajnih boli, i ta se ljubav ne gasi nikad, pa ni kad je dijete grubo i nezahvalno. A to nije nimalo lako.
Milosrđe je u samom središtu Radosne vijesti i zato bi trebalo biti i u središtu vjerničkog života. Sam je Isus govorio, naglašavao i životom svjedočio svojim učenicima da budu milosrdni kao što je Njegov Otac. To nije bio poziv na obdržavanje zapovijedi već poziv za ulazak u zajedništvo s Bogom.
Iako je vrlo bitan osobni pristanak i svakodnevni angažman kako bi milosrđe bilo životni stav, ono je ipak ponajprije Božji dar. Iz dnevnika s. Faustine Kowalske Isus poručuje: »Ponašaj se kao prosjak koji ne odbija primiti veliku milostinju, ali tim srdačnije zahvaljuje. Kad ti sada darivam veće milosti, ne izgovaraj se da nisi dostojna. To ja znam. Još jedno ti želim reći: Uzmi te milosti ne samo za sebe nego i za svoje bližnje... Kako mnogo ljubim duše koje se potpuno pouzdaju u mene, za njih ja činim sve.«
Bog za čovjeka čini apsolutno sve i želi ga uključiti u zajedništvo sa sobom. Za to zajedništvo i put milosrđa bitno je pogledati prvo u svoje srce i život te otkriti vlastitu potrebu i čežnju za milosrđem Božjim. To je polazna točka. Milosrđe ne započinje od izvanjskih djela ljubavi već od vlastitog srca koje primajući Božje milosrđe i samo postaje milosrdno. Ono ne vidi samo materijalne potrebe bližnjih oko sebe, već je dostojanstvo osobe u samom središtu. Takvo milosrdno srce i u najokorjelijem grešniku ne vidi grijeha već odraz Božje milosti te strpljivo i s povjerenjem govori srcima ljudi s kojima živi. Zapravo, najveće djelo milosrđa koje netko može učiniti jest privesti čovjeka k Bogu.
TRIPTIH BOŽJEGA MILOSRĐA
Tekstovi: Izl 32,7-11.13-14; Ps 51 (50), 3-4.12-13.17 i 19; 1Tim 1,12-17; Lk 15,1-32 (ili:15,1-10)
Uvod u pokajnički čin
Danas nam Isus priča tri prispodobe da nam protumači jednu neshvatljivu stvarnost: Božje milosrđe koje oprašta onima što su lutali, ali pokajanjem ponovno našli put do Očeva doma i srca. Zato se raduje nebo, raduju se anđeli Božji, a najviše sam Bog. Osobito nas dira ona o izgubljenom sinu, zapravo o dva izgubljena sina; svaki izgubljen na svoj način: jedan jer mu je tijesno u očevu domu i misli da će mu bez oca biti bolje, da će biti slobodniji, a drugi jer njegovo vanjsko – naizgled ispravno – ponašanje ne odražava njegovu nutrinu u kojoj nema ljubavi ni prema mlađem bratu ni prema ocu. A taj se teže obraća, jer se nije u stanju pokajati. A u očevu srcu, bez obzira na sve, ima mjesta za obojicu. On će učiniti sve da ih obojicu ponovno vrati u svoj dom. Kao taj otac, takav je naš Bog; kao ta braća takvi smo mi. Svaki se od nas može prepoznati u jednome od njih, a možda i u obojici. Nismo bez grijeha, ali da i jesmo, ne spašava nas naša pravednost; spasio nas je Gospodin Isus na križu, u grobu i proslavljen u Nebu. Njemu se smijemo vratiti i nakon svojih lutanja i grijeha, zamoliti oproštenje i dobiti ga. Učinimo to uvijek nakon svojih grijeha, ma kako veliki bili.
Ne opraštaju bogovi, ali oprašta Bog
Jedna mlada Japanka, sita života i opterećena krivnjom koju je nosila na savjesti, nije to više mogla izdržati, nego se bacila u krater vulkana na svetom brdu Fujiyama (Fudžijama). Što ju je otjeralo u takvu okrutnu smrt? U oproštajnom je pismu napisala: «Moj život tišti prekršaj. Bogovi Japana ne mogu oprostiti!» Oproštenja nema, mislila je, a s krivnjom se živjeti ne može. Završetak – tragedija.
Kakav kontrast prema Evanđelju. Bog kršćanske Objave, Bog Isusa Krista, Bog je milosrđa i opraštanja. To je njegova bitna oznaka. Netko pogođeno nazva odlomak postavljenog Evanđelja «triptihom Božjega milosrđa» (triptih je trodijelna slika, slika od triju spojenih dijelova). To je zaista divna trodijelna slika koja o istom govori; to su tri prelijepe usporedbe: o izgubljenoj i nađenoj ovci, o izgubljenoj i nađenoj drahmi, te o izgubljenom i nađenom sinu. U tu se sliku izvrsno uklapaju i druga dva čitanja. Na usrdnu Mojsijevu molbu «ražali se Gospodin» (Izl 32,14) i ne uništi naroda koji je tu kaznu zaslužio, jer se, nakon svih dobročinstava koja mu je Bog učinio, posve odmetnuo od Boga i krenuo za idolima. Pavao, koji je doživio Božju dobrotu i milosrđe, rado ističe kako je među grješnicima koje je Isus došao spasiti prvi on (usp. 1Tim 1,15). Drugi se hvale svojim vrlinama i sposobnostima, a Pavao sebe stavlja na prvo mjesto samo kao grješnika, svjestan da je nekoć progonio Crkvu, hvali se svojim slabostima kako bi se u njemu nastanila snaga Kristova, kako reče na drugome mjestu. Da bismo bolje razumjeli Isusove riječi, valja imati na umu u kakvim okolnostima priča on svoje usporedbe. Oko njega sve vrvi od carinika i grješnika. Prema židovskom farizejskom shvaćanju to su zadnje kategorije ljudi. S njima ni pričati! Rabini su govorili da se pravovjerni Židov ne smije družiti s grješnikom, čak ni kad bi imao nakanu ponovno ga vratiti na pravi put, pokušati ga približiti Zakonu. Tko je zaglibio, njemu pomoći nema. Nema oproštenja, kao što napisa ona nesretna Japanka. Malo izdaljega gledaju tu strku oko Isusa farizeji i «mrmljaju», prigovaraju: «Ovaj prima grješnike i blaguje s njima» (Lk 15,2). A ne kaže uzalud narod: S kim si, onakav si. Tako su oni i o Isusu mislili. «Nato im Isus kaza ovu prispodobu» (r.3); ali ne jednu, nego čak tri u jednoj pouci! Dok se oni koji sebe smatraju pravednima pomalo zlurado raduju nad propašću onih koje smatraju lošima, Isus pokazuje da za Boga nema izgubljenih. Bog nije naučio gubiti!
Izgubljena ovca, drahma, sin
I slika Isus svoj triptih. Najprije priča o izgubljenoj ovci. Ima ih čovjek stotinu, a izgubila se jedna jedina. Samo jedan posto! Beznačajan gubitak. Ali ne reče Isus: «Hvala Bogu, ostalo ih je još 99, dobro je. A Isus tu pouku upućuje izravno svojim slušateljima i njih oslovljava: «Tko to od vas» (r.4), a ne bilo koji čovjek. Vi ste u pitanju, vas se to tiče, nije to samo lijepa priča o nekom tamo, tko nas se ne tiče. Isus navodi slušatelje, pa i farizeje da zaključe kako bi vjerojatno i oni sami tako radili; pošli bi tražiti izgubljenu ovcu. Pa kad biste vi to učinili, što se čudite kad i milosrdni Bog tako čini? Dakako, ovca je ovdje samo slika, a riječ je o ljudima.Druga slika iz Isusova triptiha. Izgubljena drahma, novac. Za siromašnu ženu velika vrijednost. To je morala biti sva njezina ušteđevina. Naglasak u priči je na radosti zbog ponovnog pronalaska, nakon što je drahma već bila izgubljena. I to je slika grješnika koji se obratio, koji se «našao» u zagrljaju Božjeg milosrđa, čemu se raduje cijelo nebo, zbog kojega nastaje «radost pred anđelima Božjim» (r.10).
Treća, najpotresnija slika: izgubljeni sin. Rekoh već u uvodu, zapravo dva izgubljena sina, svaki na svoj način. Priča je toliko lijepa, koliko i poznata. A uvijek iznova otkrivamo novi smisao njezine poruke, nove detalje. Priča je to dostojna Isusa koji ju je ispričao. Ustvari u prvom planu ne stoji niti tzv. izgubljeni sin, niti onaj stariji što čangrizavo, preko volje «služi ocu», a zapravo već odavna služi samo sebi samomu, jer im je otac obojici razdijelio baštinu, još onda kada je mlađi zatražio svoj dio. Stariji je, dakle, radio na svome. Zato je drska podvala ocu, kad mu prigovara kako mu nikada «ni jareta nije dao» (r.29) da se s društvom proveseli. Njegova su bila cijela stada, a on bi od oca još jedno «jare». U nedostatku ljubavi od kojega je on kronično patio, nije ni primijetio da je postao posve subjektivan i nepravedan. On vrijeđa oca, a otac ni njega ne odbacuje, kao što nije odbacio ni mlađega sina. Mlađeg je s čežnjom iščekivao, a za starijim – koji se durio i nije htio ući u kuću – je išao, odbacivši u oba slučaja opravdani očinski ponos, a noseći sa sobom samo veliku očinsku ljubav. Ona je pokretačka sila i kod Isusa i kod nebeskoga Oca, pa durili se farizeji i napuhivali se svojom umišljenom pravednošću koliko hoće. Jadna mlada Japanko, šteta što ti nitko ne kaza da ima oproštenja, da Bog, jedini i vječni, oprašta i u Europi i u Japanu, svugdje gdje ima grješnika i gdje ima kajanja. Mlađi je više oca uvrijedio, a zapravo je u većoj opasnosti stariji sin. Ne znamo uđe li on konačno na očev nagovor u kuću ili ostade vani u tami. Ako je ušao, djelo je to neshvatljive očeve ljubavi, ako nije, djelo je to njegove tvrdoglave umišljenosti. A upravo se na tome dobiva ili gubi vječni život: tko vjeruje Očevoj ljubavi, kajat će se i biti spašen unatoč grijesima, tko vjeruje svojoj umišljenoj pravednosti, odbit će Očevu ljubav i oproštenje i ostati sam i u tami.
Očev postupak uzorak je kršćaninu kako ima postupati prema onima koje ljudi smatraju grješnima. Njima pripada prva Isusova briga i ljubav: «carinici i grješnici» svih vrsta. Ustvari bila je to samo jedna vrsta grješnika: onih koji su se za grijehe kajali, bez obzira o kojim se grijesima radilo. Prigovarali su mu «pravedni» farizeji, ustrajali su u svojoj samodostatnoj tvrdoglavosti. Slično ljudi postupaju i danas. Prigovarali su velikom odgojitelju sv. Ivanu don Bosku da skuplja oko sebe klatež, propale tipove, pokvarenu mladež, a on je, vođen ljubavlju, skupljao zalutalu Božju djecu, vrijednu Božje ljubavi i samilosti – i učinio je velika djela koja se nastavljaju u njegovim sljedbenicima, salezijancima, i dan danas. Prigovarali su i gospođi Jeleni Brajša, ravnateljici zagrebačkog Caritasa što okuplja i pomaže djevojke-trudnice, jer da tako podupire nemoral, prigovaraju i onima koji se brinu oko narkomana i drugih ovisnika, za koje tvrde kako su sami krivi i da je šteta oko njih gubiti vrijeme. Uvijek su nemilosrdni prigovarali milosrdnima. A milosrđe likuje nad osudom, kaže prerečena Božja riječ. Takav je naš Bog, takav je i pravi kršćanin.
Vječna je inspiracija ova Isusova usporedba. Mnogima, od onda do danas. Ostalo nam je zabilježeno koliko je veliki ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski volio ovu Isusovu prispodobu. S njom je i preminuo. Zapisala nam je to njegova kćerka: «Kad je otac osjetio da mu se približava konac života, uze moje malene ruke u svoje i zamoli majku da mu iz 15. poglavlja Lukina evanđelja pročita pripovijest o izgubljenom sinu. Umirući je slušao pažljivo, zatvorenih očiju. Zatim reče: 'Djeco, ne zaboravite nikada ono što ste upravo slušali. Sačuvajte apsolutno pouzdanje u Boga i nemojte nikada posumnjati u njegovo oproštenje. Ja vas silno ljubim, ali moja ljubav nije ništa, ako se usporedi s neizmjernom ljubavlju Božjoj prema svim ljudima što ih je on stvorio. Pa i kad bi vam se dogodila nesreća da u svom životu počinite zlo, nemojte nikada posumnjati u njega. Vi ste njegova djeca. On će se radovati vašem kajanju kao što se obradovao povratku izgubljenog sina'.» S tom je prelijepom Isusovom slikom umro 19. veljače 1881. veliki književnik, a svojoj djeci kao oporuku ostavio najljepšu poruku o beskrajnom Božjem milosrđu u koje je i on umirući ušao.
Svetac dana
SVETA CECILIJA, djevica i mučenica
Sveta Cecilija je jedna od najznačajnijih figura ranoga kršćanstva. Srednjovjekovni pisac Jakov da Voragine u svom djelu Flos sanctorum u imenu Cecilije gleda nebeske ljiljane - Coeli lilia. Pa ipak, kritički povjesničari u vezi života svete Cecilije stavljaju mnoge poteškoće, dakako ne moralne prirode, već što je legenda, a što stvarnost? Unatoč tome, kod obnove kalendara spomendan je sv. Cecilije ostao i to kao obvezatan. Hagiografi kažu da bi bez nje, koju glazbenici štuju kao svoju zaštitnicu, naš kalendar ostao siromašniji. Sto se tiče sv. Cecilije, sigurne su i rječite barem dvije činjenice: prva je naziv bazilike Sv. Cecilije, koji je veoma star; datira sigurno iz vremena prije Milanskoga edikta, dakle, prije 313. godine. Blagdan se svetice slavio u njezinoj bazilici u Trastevereu - rimskoj četvrti - već godine 545.
Druga je činjenica također veoma značajna, a ta je da je bila pokopana u Kalistovim katakombama i to na počasnom mjestu, uz takozvanu "Kriptu papa". Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu.
Koncem XVI. stoljeća sarkofag je sv. Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata. Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna reprodukcija - kako se pripovijeda - pogleda i položaja tijela svete mučenice. Kopija toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je svetičino tijelo najprije ondje počivalo. U legendarnom opisu mučeništva sv. Cecilije, koji je nastao dosta kasno, ona se uzvisuje i slavi kao najsavršeniji uzor kršćanske žene koja je iz ljubavi prema Kristu ispovijedala djevičanstvo i podnijela mučeništvo.
Legenda kaže da je Cecilija bila plemenita roda, bogata, da je svaki dan išla na misu, koju je u katakombama pokraj Apijeve ceste služio papa Urban. Putem su je čekali brojni siromasi, prema kojima je uvijek bila milostiva i darežljiva srca. Kad su je dali za zaručnicu Valerijanu, na dan zaruka, "dok su odzvanjali glazbeni instrumenti, ona je u srcu pjevala samo Gospodinu". Odatle je došlo i do toga da su je kasnije glazbenici izabrali za zaštitnicu. Prije nje se slavio zaštitnik glazbe sv. Ivan Krstitelj čiji je otac Zaharija kod njegova rođenja zapjevao svoj kantik "Benedictus".
Kad je Cecilija, prema legendi, postala Valerijanova žena, rekla mu je prve noći: "Neka me ne dotakne nijedna profana ruka jer mene štiti anđeo. Ako me budeš poštivao, on će te ljubiti, kao što ljubi i mene." Valerijan se tada pokorio Cecilijinu savjetu, dao poučiti u vjeri i krstiti od pape Urbana te je onda skupa s Cecilijom i svojim bratom Tiburcijem podnio mučeništvo. Iako baš u takvu obliku, izvještaj je samo pobožna legenda, to ipak postoje povijesne osobe i to mučenici Valerijan i Tiburcije koji su pokopani u Pretestatovim katakombama.
Prema legendarnom opisu muke Cecilija je bila osuđena na smrt i to tako da joj se odrubi glava. Krvniku to nije uspjelo učiniti ni s tri udarca. Cecilija je tada zamolila da prije smrti smije još vidjeti papu Urbana. U očekivanju toga posjeta kroz tri dana je nastavila ispovijedanjem kršćanske vjere. Ne mogavši je više ispovijedati riječima, izrazila je prstima svoju vjeru u jedinoga trojstvenoga Boga. I upravo ju je u tom položaju i ovjekovječio slavni majstor Maderna.
Marijanska svetišta
Crkva sv. Marije Snježne u Belcu
Župna crkva sv. Marije Snježne u Belcu jedan je od najljepših primjera barokne umjetnosti u sjevernoj Hrvatskoj. Selo Belec nalazi se u sklopu grada Zlatara, u Krapinsko-zagorskoj županiji.
]Današnja župna crkva Sv. Marije Snježne spominje se prvi put 1676. godine kao kapela u Kostanjevcu.
Ovu zavjetnu kapelu posvećenu Sv. Mariji, dala je izgraditi Elizabeta pl. Keglević-Erdody 1674. godine. Prvotno je građevina imala nepravilno svetište, i po svemu sudeći bila je izgrađena u gotičkom stilu. Kroz cijelo jedno stoljeće je dograđivana i proširivana, da bi svoj današnji izgled dobila u baroku 1739. godine, kada su joj prigrađene kapela i sakristija. Uz zapadno pročelje podignut je zvonik, a uokolo crkve cinktura, zid s kulama i trijemom. Zidarski radovi bili su gotovi 1740. godine. Idejni poticatelj pregradnje ove crkve bio je plemić Adam Najšić sa suprugom Cecilijom Kristinom rođ. Matačić [1]
Od osobitog je značaja unutrašnjost crkve gdje zidne slike i pozlaćeni drveni inventar tvore bogati barokni ambijent. Pet oltara: glavni (Sv. Marije Snježne) i četiri sporedna (Sv. Barbare, Sv. Josipa, Sv. Stjepana prvomučenika i Sv. Krunice ) izradili su od 1739. do 1743. nekolicina majstora. Među njima se ističe štajerski kipar Josef Schokotnig iz Graza koji je u Belcu izveo dva bočna oltara i propovjedaonicu.
Unutrašnjost crkve oslikana je od 1740. do 1742. godine. Glavni majstor bio je Ivan Ranger uz tri pomoćnika, također pavlinska redovnika. Figuralni sadržaj belečkih fresaka raspoređen je uglavnom po svodovima crkvenoga broda, kapela i apside.[2]
Zidne slike, kojima je pokriven svaki komad zida, dinamični kipovi i tipična barokna drvorezbarske dekoracija, uz promišljeno djelovanje svjetlosti daju vrhunsku baroknu scenografiju.
Dokumentarni film o baroknoj crkvi u Belcu - Barok u Hrvatskoj, snimio je Oktavijan Miletić 1942. godine. Film je iste godine nagrađen na Bienalu u Veneciji.
Župna crkva Sv. Marije Snježne posljednji put je obnovljena 1994.-2005. godine.
Malo odmori
Jabuke
nastavnik pita;
- Kada je vrijeme branja jabuka?
- Kad?! Pa kad susjed nije kod kuće.
Nakana današnjega dana u moliti i žrtvi je za sve naše policijske djelatnike koji rade unutar svojih ureda, da sa puno ljubavi i žrtve obavljaju svoj rad na dobrobit svoga naroda. Gospodine daj im snage i ustrajnosti da savjesno obavljaju svoje poslove.
Iako je današnji dan obavijen sivilom i kišom, želim da u vašim srcima i obiteljima gori svjetlo radosti, upali svjetlo za bližnjega svoga, vaš don Marin.
