Cor Unum
petak, 08.11.2013.
misao dana
“Služite jedan drugoga - svaki milošću kakvu je primio - kao dobri upravitelji mnogovrsne Božje milosti” (1. Petrova 4:10).
meditacoja dana
"Milost i istina došli su kroz Isusa Krista." (Ivan 1:17)
Božja milost nije nipošto dar koji se nepravedno dijeli samo nekima. Ona nije ni Božja popustljivost koja bi nadoknađivala naše zablude, ili bi se mirila s našom bijedom. Milost je, biblija nas uči, Božja suverena naklonost prema ljudima, koji su zaslužili samo njegovu osudu. Ona je odgovor Božje ljubavi na naše neprijateljsko stanje. To je ruka Boga, pružena prema nama da nas privuče k sebi. Da nam se može pojaviti Božja milost imamo zahvaliti Isusu koji je uzeo na sebe osudu koju su zaslužili naši prestupi. Da nisam grešnik ne bi mi trebala milost, a bez nje pak nikada ne bih bio opravdan pred Bogom. Čovjek vjeruje ili ne vjeruje, prihvaća ili odbija, ali je milost svemoćna. Ona je izraz Božje volje. Ja je ne zaslužujem ali je primam.
Milost da, ali za koga? Za sve bez izuzetka. Onaj koji se nije susreo s Isusom, potrebna mu je milost da priđe Bogu i primi vječni život. Onaj koji već pozna Isusa kao osobnog spasitelja treba milost da živi Njemu na čast. Ma kakvi mi bili nikada ne zaslužujemo Božje naklonosti, pa ih možemo primiti samo čistom milošću. Samo svijest o neograničenoj milosti Božjoj dati će nam snagu da živimo na način koji je Njemu ugodan, sretni i slobodni.
Razumijevanje milosti
Mnogi vjernici ne razumiju da postoje različite vrste milosti. Zbog toga krivo percipiraju i krivo tumače neke stvari. Da bi bolje razumjeli milost koja nas spašava, trebamo bolje razumjeti i druge vrste milosti, kako ih ne bismo, u neznanju, krivo povezivali ili stavljali u krivi kontekst.
U Petrovoj izjavi vidimo da su vjernici primili različite vrste milosti, i da je Božja milost mnogovrsna, raznovrsna. To nam govori da postoje razne vrste Božje milosti, i da one međusobno nisu istovjetne, identične. Ako nisu identične, to znači da njihov dolazak, svrha ili način očitovanja nisu isti.
Bog oslobađa svoje milosti na različite načine. Kroz Duha milosti (Hebrejima 10:29), kroz riječ Njegove milosti (Djela apostolska 20:32) i kroz sluge Njegove milosti (1. Petrova 4:10,11).
Ponekad je milost bezuvjetna, ponekad uvjetovana - ovisno o kojoj vrsti milosti govorimo. Također, postoje milosti koje smo već primili i koje tek trebamo primiti. Postoje milosti koje će neki primiti, a drugi neće.
Pismo nam kaže: “A Bog može izliti na vas svaku vrstu milosti...” Ovaj stih nam pokazuje da Bog ima različite vrste milosti koje nismo još primili i tek ih trebamo primiti. Riječ „može“ ukazuje na mogućnost da se to dogodi. No, mogućnost da ih primimo ne znači i da ćemo ih primiti. Zato trebamo razumjeti da su neke milosti uvjetovane (nisu automatske). Tako je, primjerice, i s oproštenjem. Oproštenje nije automatsko. Ivan kaže: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je On i pravedan: oprostit će nam naše grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti” (1. Ivanova 1:9.). Gospodin kaže da molimo: “Otpusti nam duge (grijehe) naše”, i još: “Ako vi ne oprostite, neće ni Otac vaš, koji je u nebu, oprostiti vaše rijestupe” (Marko 11:26).
Uzeti milost Božju ili oproštenje “zdravo za gotovo” može biti pogubno. Razne su vrste milosti: milost koja nas spašava (Efežanima 2:8), milost za dati (2. Korinćanima 8:1-4), milost za svjedočiti (Djela 4:33), milost za činiti čudesa (Djela 6:8), milost za trpjeti (Filipljani 1:29), milost za službu koju Bog ima za nas (Djela 14:26). Ovo nisu sve vrste milosti.
Nema svaki čovjek ili svaki vjernik svaku vrstu milosti. Da bismo primili neku od Božijih milosti, moramo ispuniti uvjete, odnosno, trebamo se ispravno u srcu “pozicionirati”.
Primjerice, nisu svi ljudi primili milost spasenja. Da jesu, to bi značilo da su svi ljudi - već sada - spašeni. Jesu li svi ljudi spašeni? Nisu. Inače bi se moglo zaključiti da Gospodin jako griješi kada kaže: “Idite u sav svijet i propovjedajte Evanđelje […] Tko povjeruje i krsti se, spasit će se, tko ne povjeruje, bit će osuđen“ (Marko 16:15-16). Ako su svi ljudi primili milost koja spašava, onda je besmisleno ići i svjedočiti. Onda Isus daje besmislen nalog. No, to nije tako.
Da bi ljudi primili milost spasenja, najprije trebaju povjerovati i prihvatiti Evanđelje i Isusa za svoga Gospodina. Kada to učine s vjerom, Bog im udjeljuje milost spasenja.
Što trebamo učiniti da primimo milost?
Bog ne daje (automatizmom) svim vjernicima sve vrste milosti. Da bi netko mogao primiti milost u svoj život, on kao vjernik treba ispuniti uvjete koje Bog postavlja. Tako nas Biblija uči: " Pristupajmo, stoga, smjelo prijestolju milosti da primimo milosrdje i nadjemo milost za pravodobnu pomoc" ( Hebrejima 4.16 ). Ako ne pristupimo na pravi nacin k prijestolju milosti, mi ju necemo naci ili primiti. Jedan od nacina pristupanja je poniznost: “Bog se holima protivi, a poniznima daje milost” (1. Petrova 5:5).
Bog poniznima daje milost. Dakle, poniznost je uvjet. Kad ljudi nisu ponizni, oni ne dobivaju milost. Bog također kaže: “Iskazujem milosrđe tisućama onih koji me ljube i drže moje zapovjedi” (Izlazak 20:6). Oni koji ne ljube Gospodina i koji krše Njegove zapovijedi, neće primiti milosrđe. Ono je “rezervirano” za one koji ljube Boga i vrše Njegove zapovijedi. Luka nam kaže: „I milost Njegova je od naraštaja do naraštaja na onima koji ga se boje“ (Luka 1:50). Strah Gospodnji je jos jedan od uvjeta za primanje milosti.
Sve to nam govori da se, ako želimo primiti Božju milost, moramo ispravno “pozicionirati”. Naši stavovi, naše vjerovanje i naša djela trebaju biti usklađeni. Neki ljudi misle da imaju bezuvjetno pravo na Božju milost i da će, bez obzira na to što vjeruju i kako žive, raznovrsna milost Božja “teći” u njihove živote. To ne može biti dalje od istine. Bog daje milost kome On hoće.
Mi ga ne možemo natjerati na to. Mi ga ne možemo prisiliti. Riječ kaže: “Smilovat ću se onome kome se hoću smilovati i sažaliti se nad onime nad kime se hoću sažaliti” (Rimljanima 9:15). Milost je dar koji Bog cijeni i zbog toga ga dijeli promišljeno, a ne olako.
Ispravna denicija milosti
Jedan od uzroka problema s učenjem o milosti danas je pogrešna (nepotpuna) denicija milosti. Ako nam je denicija pogrešna, i zaključci će biti pogrešni.
Zato je važno ispravno denirati milost. Jedna od denicija milosti (koju sam i ja koristio) je “nezasluženi dar ili naklonost”. To je dobra denicija, ako je koristimo u ispravnom kontekstu. Međutim, značenje riječi “milost” ima i drugu dimenziju, koju se također mora uzeti u obzir pri njezinom deniranju.
Ta druga dimenzija daje ispravnije objasnjenje toga sto je milost.
Hebrejska riječ za milost je “hen”. Ta se riječ izvodi iz druge dvije riječi: “hanan” (Strong, 2603) i “hanah” (isto, 2583). Riječ “hanah” ima značenje “postaviti šator” ili “prebivati”, a riječ “hanan” ima značenje “nagnuti se ili stati kako bi nekomu iskazao naklonost ili ljubaznost”. Ako povežemo smisao tih riječi, dolazimo do zaključka da je milost:Božja prisutnost u nečijem životu kroz koju on očituje svoju naklonost, odnosno, pomoć toj osobi. One ukazuju na smisao da je milost prepoznatljivo, vidljivo Božje očitovanje u našem životu. To očitovanje se može manifestirati u radosti, miru, snazi, mudrosti i sličnim stvarima. Milost je očitovanje Božje dobrote u nekomu, prema nekomu ili kroz nekoga.
Danas se neki ljudi izgovaraju na život u milosti zbog toga što žive svjetovnim ili polusvjetovnim i razuzdanim životom. Oni kažu: “Mi živimo u milosti, a ne pod zakonom i zbog toga možemo to činiti ili ne trebamo to činiti.” Njihov stav proizlazi iz njihova nerazumijevanja milosti. Milost je Božji dar koji nam
daje snagu da živimo Bogu ugodnim životom.
Grčka riječ za milost - “haris” - označava “božanski utjecaj u srcu i njegovu reeksiju u životu osobe” (Strong, 5485). Kada doista živimo u milosti, milost nam daje snagu i mudrost. Kada smo pod milošću, ne padamo pod utjecaj grijeha. Grijeh nad nama ne gospodari (Rimljanima 6.14 ). Mi ne griješimo ponovno i ponovno, svaki dan. Milost nije pokriće ili izgovor za moje grijehe.
Milost je božanski utjecaj u mom srcu i životu. Kada živiš u milosti, ti živiš u nadnaravnoj Božjoj snazi i naklonosti. Ako je netko primio milost ili zivi pod miloscu, u njemu se vidi - ocituje - Bozja snaga, mudrost, radost ili slicno. To je milost Božja i učenje o milosti treba voditi u tom smjeru. Zbog toga Pavao govori “Milost vam, i neka milost Božja bude sa vama” na početku i na kraju svojih poslanica. On zna da ako je Božja milost s njima, ona će im dati snagu, mudrost i što god je potrebno da mogu razumjeti i biti poslušni Bogu.
Tu vrstu milosti mi trebamo i tu je vrstu milosti Pavao imao u svom životu. Zbog toga on kaže: “Milošću Božjom ja jesam što jesam i njegova milost iskazana meni ne bijaše uzaludna, nego sam se trudio više negoli svi oni; ali ne ja, nego milost Božja koja bijaše sa mnom“ (1. Korinćanima 15:10). Kada doista jesmo u milosti i kada ona djeluje u nama, ona proizvodi trud, napor da činimo ono sto Bog želi i traži od nas. Neki ne vole takvu vrstu milosti. Oni više vole milost bez truda ili napora. Tako je jedan od učitelja te “druge milosti” dao naslov svojoj knjizi “Predodređeni za vladanje: tajna beznapornog (eng. effortless) uspjeha, te cjelovitog i objedonosnog života”.
Nije čudo, stoga, da to neki ljudi vole - bez napora, uspješni i pobjedonosni. Zvuči primamljivo, zar ne? No, milost koju je Pavao imao je u njemu proizvela trud, napor. Da bi ostvario Božju volju, on se potrudio.
Druga kriva strana učenja o razuzdanoj milosti je to što tom vrstom milosti, oni koji je zagovaraju, brišu neke grijehe s liste grijeha, bezbožnosti i svjetovnih požuda. Isto tako, brišu neke stvari s liste razboritog, pobožnog i pravednog. To milost ne čini.
Pismo kaže: “Milost Božja koja donosi spasenje, pojavila se svim ljudima, učeći nas da, odrekavši se bezbožnosti i svjetovnih požuda, razborito, pravedno i pobožno živimo u ovom sadašnjem svijetu“ (Tit 2:11-12). Što, dakle milost čini? Milost nas poučava. Što nas poučava? Da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih želja. Da živimo razumno, pravedno i pobožno. Kada god pokušavam poučavati ljude da se odreknu bezbožnosti i svjetovnih želja,
nađe se netko tko počne govoriti: “Mi živimo po milosti, a ne po zakonu.”
Kada učim nešto što je razumno, kada govorim da trebamo živjeti pravedno ili pobožno, nađe se netko tko kaže: “On uči zakon, a ne milost.” Isti ti ljudi govore da žive “pod Duhom milosti”. Da doista žive pod Njegovim utjecajem oni bi čuli da nas Duh i Riječ milosti uče tim stvarima. Kada Ga doista imamo u svom životu, mi bježimo od bezbožnosti i odbacujemo svjetovne požude. Živimo razumno, pravedno i pobožno. To je prava milost - živjeti razumno, pobožno i ispravno u Bogu. Tu nam snagu i sposobnost daje istinska milost.
Ona je: BOZANSKI UTJECAJ U SRCU I ZIVOTU OSOBE?
Ona je snaga, sposobnost za nositi se sa svim okolnostima na Bogu ugodan način. To je ono što je Pavlu Gospodin odgovorio kada je Pavao tražio da ga Bog oslobodi napada sotoninog poslanika: „Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti” (2. Korinćanima 12:9). Ovdje nam Gospodin ukazuje da milost oslobađa očitovanje Božje snage. Kada smo u milosti, tada se Božja snaga očituje u nama tako da možemo izdržati i pobjediti kada nas neprijatelj napada. Zato nas Pismo poučava: “ostanite u
milosti, rastite u milosti, neka milost bude s vama”. To znači: “ostanite u snazi, rastite u snazi, neka snaga Božja bude s vama”. Ili druge stvari koje milost oslobađa u nama.
Neki lažni učitelji milosti izokreću smisao milosti na način da iz njihovog učenja o milosti čovjek prima slavu za milost. Što pod tim mislim? Pod tim mislim da oni stavljaju naglasak na: “JA sam pod milošću, JA sam u milosti” i slično. Zbog takvoga stava denicija milosti kao nezasluženog dara može biti pogrešna. Ona postaje pogrešna kada se osoba hvali i kaže:“Ja imam nezasluženi dar, ja živim u milosti.” Vrlo često oni koji to govore nisu svjesni da su oni prisvojili sebi slavu nečega što nije njihovo, nego Božje. Slava milosti pripada Bogu. Milost nije nešto moje. Ona je nešto Božje. Ja se ne mogu (nemam prava) hvaliti milošću. Trebam zahvaljivati za milost. U milosti nije naglasak na meni, već na Bogu. To nije nešto što ja posjedujem ili činim.
To je nešto što Bog posjeduje i čini, pa i kroz mene. On mi to uračunava i udjeljuje.
Aristotelova denicija riječi “milost” jasno govori da je milost nešto što netko čini prema onomu tko je u potrebi, a da on sam ne očekuje ništa zauzvrat: “Neka haris (milost) bude ta kvaliteta po kojoj onaj koji je ima iskazuje naklonost onomu u potrebi, a da zauzvrat ne očekuje ništa” (Rhetorica 2.7).
Mi smo to izokrenuli, fokusirajući se na primatelja (sebe) i dar koji primamo, umjesto na darivatelja (Boga) i Njegovu dobrotu prema nama. Zato mi više govorimo da je milost nezasluženi dar, nego o tomu da nam je Bog udijelio svoju milost i da zauzvrat, nakon što nam je udijelio milost, ne očekuje ništa za tu konkretnu milost koju nam je udjelio.
Kako te milosti mogu doći u moj život?
Već smo naveli nekoliko stvari: poniznost, ljubav, vršenje Božjih zapovijedi (poslušnost Božjoj riječi), strah Gospodnji. Nadalje, Božja riječ nas poziva da se vratimo Gospodinu od svih svojih lutanja i stranputica: “Ako se vratite natrag Gospodinu, vaša će braća i vaša djeca naći milost...” (2. Ljetopisa 30:9)
Hebrejima poslanica nas uci: " Pristupajmo,stoga, smjelo prijestolju milosti da primimo milosrdje i nadjemo milost za pravodobnu pomoc" ( Hebrejima 4. 16 ). Kada se u odgovoru na poziv Božje riječi ispravno “pozicioniramo”, Bog može izliti svoje milosti na nas. Tada će Božja snaga, mudrost, mir i radost “teći” kroz nas. Uđimo u Božju vrstu milosti. Dopustimo da ona uđe u naše živote.
“Pozicionirajmo” se ispravno i ona će “teći” u naš život, uzrokujući mnoge pozitivne promjene.
--------------------------------------------------------------------------------
Marijanska svetišta
Svetište Gospe Voćinske
Mjesto Voćin podno sjeverne strane Papuka nalazi se u zemljopisnom središtu Požeške biskupije (osnovana 1997. godine) između rijeke Save i Drave te je sa svojim svetištem Majke Božje postalo i njezino duhovno središte. Biskup dr. Antun Škvorčević dao mu je značenje biskupijskog svetišta.
Nakon oslobođenja Slavonije od Osmanlija Voćin je u 18. stoljeću privlačio mnoge Marijine štovatelje. Od 1886. godine pa nadalje iz Požege je 20. kolovoza polazila voćinska procesija pješaka s hodočasnicima iz Požeške doline i Posavine. U duhu druge polovice 19. stoljeća u Voćinu se gajila pobožnost prema Gospi Lurdskoj, čije se štovanje nastavilo i nakon II. svjetskog rata. Gospin kip zajedno s crkvom nestao je u ruševini 1991. godine. No, Providnost je htjela da je voćinski župnik Josip Martinac 1940. godine staru sliku voćinske Gospe, Majke od utočišta iz 18. stoljeća pohranio u Dijecezanski muzej u Zagrebu. Ona je 21. kolovoza 1999. u procesiji pješaka iz Požege svečano vraćena u Voćin. Na prvome biskupijskom euharistijskom kongresu prigodom proslave Godine velikog jubileja 24. rujna 2000. oko nje se sabralo mnoštvo od oko 25000 vjernika iz Požeške biskupije. Za ovo slavlje pokraj srušene crkve uređen je kongresni prostor na otvorenom, koji otada trajno služi za liturgijska okupljanja hodočasnika.
Vjernici iz Slavonije i drugih dijelova Hrvatske pojedinačno ili u skupinama hodočaste Voćinskoj Gospi tijekom cijele godine. Redovito biskupijsko hodočašće djece održava se prve subote u mjesecu svibnju. Ovo najbrojnije dječje hodočašće u Hrvatskoj okupi do 6000 učenika osnovne škole. Požeška biskupija hodočasti organizirano u dva dijela. Iz požeškoga i posavskog kraja kreću pješaci 20. kolovoza, prenoće u župi Stražeman a potom 21. kolovoza nastavljaju put do Voćina gdje zajedno s pješacima iz Zapadne Slavonije, odnosno daruvarskog kraja i mnoštvom drugih hodočasnika, pristiglih autobusima i osobnim automobilima sudjeluju na vrlo upečatljivom večernjem slavlju sa svijećama u čast Gospe od utočišta. Iz slavonsko podravskog dijela Biskupije brojni vjernici hodočaste početkom rujna, u subotu ili nedjelju nakon Male Gospe.
Svetište Gospe Voćinske zrači posebnom duhovnom snagom te ovdje hodočasnici po Marijinom zagovoru nalaze pomoć u životnim teškoćama i duhovni mir.
Crkva Majke Božje u Voćinu, veoma vrijedan primjer gotike u Sjevernoj Hrvatskoj, sagrađena je u 15. stoljeću. Za vrijeme osmanlijske vladavine u Slavoniji tijekom 16. i 17. stoljeća bila je oštećena, ali je obnavljaju franjevci koncem 17. stoljeća i sa svojim milosnim Gospinim kipom postala je hodočasničkom crkvom u koju su dolazili vjernici iz cijele Slavonije. Tijekom II. svjetskog rata 1944. godine teško je oštećena i ostala bez krova. Župnici Franjo Bosnar i Antun Prpić uz pomoć mnogih Marijinih štovatelja iz domovine i inozemstva, posebno gradišćanskih Hrvata, predvođenih biskupom iz Željezna (Eisenstadta) dr. Stefanom Lazslom i dekanom Štefanom Horvatom crkvu su od 1971. do 1984. godine mukotrpno obnavljali. Unatoč strogim zabranama i progonima komunističkih vlasti nakon II. svjetskog rata, vjernici su ostali vjerni svojoj Voćinskoj Gospi te su se hodočašća od 1963. godine ponovno organizirala a nakon obnove crkve bivala sve brojnija. U noći 13. na 14. prosinca 1991. godine srpske vojne postrojbe razorile su voćinsku crkvu do temelja, te je i ona pretrpjela tešku sudbinu tamošnjih katolika, okrutno poubijanih ili poginulih.
Svetac dana
BL. GRACIJA KOTORSKI, augustinac, pustinjak (Mulo u Boki Kotorskoj, 27. XI 1438. - Venecija, 9. XI 1508.)
U malome selu Mulo, u Boki Kotorskoj, rođeno je dijete, kome na krštenju nadjenuše ime Gracija (milost), kao da htjedoše tim imenom označiti cijeli kasniji život ribara i mornara, redovnika i sveca.
Kao dijete siromašne ribarske obitelji prvu je mladost proživio na moru kao ribar i težak na škrtoj zemlji. Uskoro je postao mornar i na jednom od svojih putovanja po Jadranskom moru od svog rodnog mjesta do Venecije tražio je ne samo materijalnu dobit nego i duhovna dobra. Tako je jednom 1468. godine slušao nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca, glasovitoga pučkoga misionara onoga doba. Riječ bl. Šimuna bila je kao sjeme zasijano u Gracijino srce, koje je uskoro donijelo plod. Gracija je, naime, odlučio napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.
Pokucao je na vrata samostana augustinaca i počeo živjeti kao samostanac u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Nakon 15 godina pokorničkog života iz Ortone dolazi u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo posljednje godine svoga života i sveto preminuo u 70. godini. Tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, a nakon kratkog vremena položeno je u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru.
Nakon pada Napoleona pustinjaci sv. Augustina napustili su otočić sv. Kristofora i tijelo bl. Gracije darovali njegovu rodnom mjestu. Tako je nakon 250 godina u velikome narodnom slavlju lađa vratila u rodno selo najvećeg sina toga primorskog mjestanca. Papa Leon XIII. odobrio je trajno štovanje skromnog redovnika i Graciju 1889. g. proglasio blaženim.
Gracija je bio čovjek skromnog podrijetla (težak i ribar). Zaputio se u veliki svijet kao mornar. Kad se odlučio za redovnički život, nije se htio baviti knjigom i postati svećenik, nego je živio kao skromni redovnički brat. Rad u sakristiji, samostanu i samostanskom vrtu Gracija je posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom. Osobito je gajio pobožnost preme Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u sv. pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu. Bio je euharistijska duša. A isticao se je i u djetinje iskrenoj pobožnosti prema Mariji. Posebno su mu bili na srcu siromasi i prosjaci, koji su dolazili na samostanska vrata. Nikoga nije odbio. Svakom je pružio "koricu kruha" i riječ utjehe, koja im je često više značila nego materijalni dar.
Malo odmori
Opasnost
Učitelj; - Ivice, zašto si se toliko zagledao u mene?
Ivica; - Vi ste rekli da se opasnosti treba uvijek gledati u oči.
Nakana današnjega dan u žrtvi i molitvi je za sve naše liječnike i ljuded koji djeluju u zdravstvenim ustanovama, da shvate svoju odgovornu dužnost, da je prije svega na prvome mjestu čovjek i njegovo zdravlje.
neka vam je današnji dan ozaren radošću i prijateljstvom, vaš don Marin
