Misao dana:
"Vjera poziva dušu da pođe dalje no što može vidjeti". William Clarke
meditacija dana:
Veličam te, Gospodine!
Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi, zahvaljujte svetom imenu njegovu!
Ps 30, 2.4-6.11.12a.13b
Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio.
Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio
i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.
Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja,
na rubu groba ti si me oživio.
Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,
zahvaljujte svetom imenu njegovu!
Jer samo za tren traje srdžba njegova,
a cio život dobrota njegova.
Večer donese suze, a jutro klicanje.
Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni;
Gospodine, budi mi na pomoć!
Okrenuo si plač moj u igranje,
Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!
Okrenuo si plač moj u igranje. Gospodin je pravi učitelj. Pokazuje nam kako se odnositi prema uplakanima, prema onima koji su u nevolji. On ne predbacuje grješniku njegove prijestupe, nego ga poziva na ljubav. Jer samo za tren traje srdžba njegova, a cio život dobrota njegova. Petra, koji ga je zatajio pred ljudima, ne kori niti mu to spočitava, nego utvrđuje u njemu ljubav i po ljubavi spremnost na nasljedovanje. I Petar, zadivljen Božjom pedagogijom, ustaje i hoda za Kristom. Onaj koji je zanijekao sada razglašuje po trgovima i ulicama: Krist je Gospodin. Poznajem ga! Ljubim ga!
O divni Bože, koji se ne spominješ moje krivnje, niti mi pred oči stavljaš moje grijehe. Hvala ti što mi dušu pereš svojom milošću i što me svakodnevno zoveš da pođem za tobom. Tvoj glas kao lagani povjetarac moje biće osvježava i u uzavreloj noći daje miran počinak – okrjepu pred djelo služenja na koje se odzivam. Veličam te, Stvoritelju, jer si me izbavio iz veriga grijeha, iz okova požude i ponovno me pozvao na ljubav prema tebi, mome smiraju.
Svemogući, budi mi uvijek na pomoći i ne daj da se dušmanin raduje nad mojim padovima. Uspravi me i izvedi me iz moga podzemlja na prostranstva tvojih visina. Dobri pastiru, pjevat ću ti i zahvaljivati jer si mi uvijek blizu. Dovijeka ću te hvaliti!
Slušanje - put ljubavi
Ljubav uvijek stvara cjelovitost. Ona nadopunja fragmentarnost, lomljivost i nedostatke. Njezina je bit od dvoga činiti jedno, uništavati pregradu razdvojnicu koja priječi istinski odnos i uvoditi u novost odnošajnosti dajući joj jedinstvene tonove ljepote.
Svatko od nas u svom životu prije ili kasnije postane svjestan potrebe odnošajnosti koja nosi naše živote. U našem životu drugi su neizbrisivo prisutni i nije moguće ni zamisliti svoj život bez drugih. Prisutnost drugih očita je od našega rođenja do smrti. Gotovo da ne postoji trenutak našega života u kojemu drugi ne 'igraju' svoju 'ulogu'. Vezani smo tako trajnim odnosima koji određuju naš životni hod. To nam iskustvo očituje kako je čovjek bitno biće potrebno drugih i Drugoga. Ostvarenje vlastite egzistencije u svojoj cjelovitosti nemoguće je bez njih. No, način na koji izričemo tu očitu potrebitost ocrtava se u nastojanjima da ostvarimo zajedništvo komunikacijom koja se uspostavlja u darovanosti vlastitih osjetila. Ući u neki odnos koji obogaćuje ili osiromašuje može se jedino po osjetilima. Put uspostavljanja zajedništva i odnosa pronalazi se jedino u osjetilnom načinu zapažanja. Vid, opip, okus, miris i sluh određuju našu odnošajnost koja daje (be)smislenost našem hodu. Oni je omogućuju. Postaju njihovim sredstvima. Njihova se temeljna snaga očituje upravo u zahvaćanju čitava čovjekova bića – osjećaja, misli, riječi i djela.
Vid nam tako omogućuje opažanje i 'realno' gledanje zbilje i upravo je zbog toga u antičkoj filozofiji smatran jedinim ispravnim izvorom spoznaje. Opip nam pak omogućuje dodir kojeg poznaju i oni nošeni ljubavlju, i oni zahvaćeni mržnjom, a u stanju je potaknuti drhtaj čitava bića. Okus, ako se koristi u granicama razboritosti, svjedoči o ugodnosti koja (ponekad) daje ljepotu življenja. Isto tako, kažu da miris može najviše oživjeti događaje urezane u naše sjećanje i 'vratiti' nas istim jačinom u njihov doživljaj; a osjet sluha, za razliku od mirisa, u nama oživljava sadašnjost. Naime, sluh ima sposobnost prijeći u događaje, i to po slušanju, tj. čuvši nešto što dotiče naš život i naše određenosti počinjemo djelovati, počinjemo mijenjati ponašanje, naš način ophođenja. Osobito se to očituje u našim svakodnevnim događanjima kada, čuvši kako smo od nekoga pohvaljeni ili pak ogovarani, možda čak i nesvjesno, naše se ponašanje počinje mijenjati prema njima, (p)ostanu nam još (ne)simpatičniji. Upravo u toj dimenziji koju dotiče i današnja Služba riječi, dimenziji djelujućeg (aktivnog) slušanja otkriva se i objava Boga po Riječi i u Riječi – Isusu Kristu.
Crkva, danas, pred nas stavlja riječi Božje zapovijedi izrečene preko Mojsijevih usana izraelskom narodu: »Čuj Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!« (Pnz 6,4-5). Čuti Gospodinov glas preduvjet je hoda putem ljubavi kojega on zapovijeda. Sluh, koji razaznaje glas i prepoznaje Riječ, svoj odjek pronalazi u slušanju očitovanom kroz avanturizam života s Gospodinom i bližnjima. Zapovijed tako slušanjem ne postaje samo obveza, nego se prelijeva u molitveni izričaj. Zapovijed prelivena u molitvu urezuje se u pamćenje naroda te postaje dio njegova žića, njegova hoda. Upravo zato spomenute riječi iz Ponovljenog zakonika postaju temeljna molitva svakoga dana izraelskog naroda s ciljem podsjećanja na potrebitost trajnog izoštravanja osjetila sluha koji očituje spremnost promjene i odsluha (odziva) na Božji poziv. Taj avanturistički hod ljubavi prema Gospodinu očekuje zahvaćenost čitavog bića – osjećaja, misli, riječi i djela. Zapovijed ljubavi pretpostavlja obuzetost do mjere punine koju Pismo izražava riječima svim srcem, svom dušom i svom snagom. Prožetost ljubavlju prema Gospodinu ne očituje se u nekoj dalekoj hemisferi koja nije našim osjetilima tako lako dostupna. Naši stvarni odnosi postaju mjesto očitovanja zahvaćenosti ljubavlju, jer se to očitovanje iskušava u svakodnevnom življenju s bližnjima koji određuju naš hod za Kristom, a ponekad i postaju našim križnim putem. Upravo na tu dimenziju ljubavi prema Bogu upozorava jasnoća Gospodinova govora u evanđelju. On, u odgovoru pismoznancu na pitanje o najvažnijim zapovijedima, zapovijed ljubavi prema Bogu 'nadopunja' zapovijeđu ljubavi prema bližnjemu: »Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.« (Mk 12,31a). Tako se u ovom kratkom odlomku namah primjećuje istovjetnost Kristovih riječi s riječima starozavjetne objave koje označuju istost vjere u svojem objaviteljskom slijedu čiji se vrhunac očituje u Kristu i jasno se određuje prostor svjedočenja ljubavi prema Bogu.
Ljubav uvijek stvara cjelovitost. Ona nadopunja fragmentarnost, lomljivost i nedostatke. Njezina je bit od dvoga činiti jedno, uništavati pregradu razdvojnicu koja priječi istinski odnos i uvoditi u novost odnošajnosti dajući joj jedinstvene tonove ljepote. Istu stvarnost naglasit će i današnja riječ iz poslanice Hebrejima ističući Kristovo spasenjsko djelo kao čin ljubavi, tj. čin zauzimanja, te označavajući ga kao čin svećenika koji nam »i bijaše potreban« (usp. Heb 7,25-26). Pri pritjelovljenju Kristu u sakramentu krštenja primismo, uz proročku i kraljevsku, i službu općeg svećeništva koja svoj identitet pronalazi upravo u govoru ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Naime, izvršavajući vlastitim životom tu molitvu (zapovijed), mi izvršavamo našu svećeničku službu posvećivanja ljubavlju. Oplemeniti naše odnose ljubavlju prema Gospodinu darivajući ljubav bližnjima, unosimo u stvarnost svijeta ljepotu Radosne vijesti i smislenost hoda za Kristom. Tada zahvaćenost naših osjetila postaje drugačija i oni omogućuju drugačiji pogled unoseći u njega jasnoću vjere; drugačiji okus uživajući u darovima Kristova euharistijskog dara; drugačiji opip koji omogućuje dodirnuti rane naših bližnjih donoseći utjehu evanđeoske riječi; drugačiji miris oplemenjen Kristovom miomirisnom riječju te drugačiji sluh koji svoj odgovor pronalazi u zauzetom djelovanju konkretnim služenjem bližnjemu. Hoćemo li se otvoriti toj drukčijosti koja daje kvalitetu ljubavi svim našim potrebnim odnošajnostima, ovisi o spremnosti našeg prihvaćanja ljubavi očitovanoj u vjernom hodu za Kristom.
Marijanska svetišta
BIBLIJSKI VRT STOMORIJA- SVETIŠTE GOSPE OD STOMORIJE
Na južnim padinama Kozjaka je još daleke 1189. godine podignuta crkvica sv. Marije od Špiljana, danas zvane Gospe Stomorija. Na tom mjestu na kojem se spajaju duhovnost i priroda utemeljen je Biblijski vrt. Tu već stoljećima rastu platane, masline, smokve, vinova loza i biljke koje se spominju u Bibliji. Predanošću zaljubljenika u prirodu zasađene su još mnoge druge vrste kao npr. Judino drvo, lovor, akcija, začinsko i mirisno bilje i dr. U predvorju se nalazi Spomen – kamen, autorski rad kipara Marka Gugića na kojem piše: Na spomen drugom došašću sv. Oca Ivana Pavla II. zasnovasmo Biblijski vrt u Stomoriji nad zaljevom. Pučani Kaštela 27. rujna 1998. Nasuprot njega zasađena je Papina maslina koju je Sveti Otac iste te godine blagoslovio u Splitu. Sjeverno od crkvice uređen je terasasti predio Jidro, pod čijim je starim maslinama, a u slavu hrvatskim velikanima, postavljena Kolona kamenih megalita. Te je velikane u njihovu stvaralaštvu nadahnula Biblija pa se tako spominju – Sv. Jeronim (prijevod Biblije na latinski), Juraj Dalmatinac (graditelj sakralnih objekata), Marko Marulić (spjev Judita i dr.), Bartol Kašić (prijevod Biblije na hrvatski) te Ivan Meštrović (skulptor Biblijskih motiva). Na otočiću u potoku, dobrodošlicu će svakom namjerniku poželjeti drvena skulptura Noina arka, rad poznatog umjetnika Vaska Lipovca. Kamenim Križnim putem na Gospinoj njivi, na kojem su Križne postaje predstavljene grmovima mirisave mirte, dolazi se do Križa života, djela kipara Kažimira Hraste. Na vidikovcu sa kojeg se pruža prekrasan pogled na Kaštelansko polje i zaljev, posađen je mali vinograd kao spomenik težaku i lozi. U njemu se, uz ostale autohtone vrste vinove loze, nalazi i Kaštelanski crljenak, u svijetu, posebno u Kaliforniji (SAD) poznat kao Zinfandel, koji potječe iz Kaštela. Zahvaljujući naporima Gradske uprave koja obnavlja gradske parkove, i udruga stanovnika Kaštela koje nastoje uskladiti životne potrebe i očuvati okoliš, Grad Kaštela je 2003. godine u kategoriji gradova osvojio brončanu nagradu Entente florale koju dodjeljuje Europska asocijacija za cvijeće i okoliš (The European association for flowers and landscaping) iz Brisela.
Svetac dana
Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac
Nikola je ugledao svjetlo svijeta oko god. 1350. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.
U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih mnoštvo vratio u krilo Katoličke crkve.
Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. ožujka 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar pošao u Svetu Zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti. I o tom se mučeništvu mnogo pisalo, raspravljalo, polemiziralo. Valja priznati da je sve ipak bilo temeljito proučeno, ispitano, odmjereno, jer inače ne bi nikad došlo do kanonizacije te četvorice mučenika.
Mi ćemo sada navesti prikaz toga mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima. To je pismo god. 1971. bilo objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu. Evo toga teksta:
“Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju-smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju. Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, podu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.”
Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880 postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju. Svecem je proglašen 1970. godine
malo odmori
Kašalj
- Kakav je to glagol kašljati, upita učiteljica
- Prijelazni učiteljice
Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi, je za mir i radost naše domovine, da Gospodin donese mir razlomljenim srcima.
Svima vama koji slavite svoj imendan ili rođendan neka vam je blagoslovljen vaš dan a vaš sveti zaštitnik neka vas dobro čuva. Od srca vas pozdravlja vaš don Marin
Post je objavljen 14.11.2013. u 08:34 sati.