Misao dana:
"Smijeh je često veliki posrednik u razlikovanju istine od laži". (Vissarion Belinsky)
meditacija dana
Ozbiljan smijeh
Najčešći roditeljski i odgojiteljski savjet mladima je vjerojatno: »Daj se uozbilji!« Mladi na taj savjet redovito prasnu u smijeh. Nakon toga odrasli kroz neko vrijeme ne savjetuju, jer na pitanje o razlogu smijeha na tako ozbiljan životni savjet nema drugog odgovora osim: »Ne znam, smiješno mi je!« Nekako je teško u to povjerovati, no zbog neke nejasne slutnje da zapravo znaju čemu se smiju i da je taj smijeh u tom trenutku za njih važan, prepušta ih se njihovim razlozima, jer bi ionako bilo neozbiljno i dalje govoriti o ozbiljnosti.
Smijemo se kad netko ispriča dobar vic ili anegdotu. Smijemo se kad je netko nespretan. Smijemo se svojim i tuđim glupostima. Smijemo se kad sretnemo nekoga tko nam je drag, a dugo ga nismo vidjeli.
Smijemo se i iz zlobe kad nekoga izrugujemo i podcjenjujemo. Kad smo zajedljivi cinici, vidi se to i po našem o-smijehu. Mnoge uhvati smijeh u panici i tjeskobi kao reakcija na napetu situaciju.
Jeste li se kada ozbiljno smijali? Ciljam na trenutke, možda rijetke, ali tako bitne, kad shvatite da je dobro što jednostavno postojite. Kad ste doživjeli da vam se Tajna koja je nepriopćiva otvara u svoj svojoj punini i kad svoju životnu zbilju otvarate Zbilji koja je sveutemeljujuća (Rahner). U toj Tajni kršćanin prepoznaje Boga i susret na ovoj razini potiče smijanje koje je ozbiljnije od svih sitničavosti zbog kojih smo u svakodnevnoj ozbiljnosti zbilja zabrinuti. Smijeh zbog ozbiljnosti Tajne koja mi daje zadnje razloge i temelj postojanja u srži je Radosne vijesti koja nije isprazna radost trenutaka koji se mrve u žrvnju ispraznog vremena.
Kršćanin će stoga i u teškim trenucima u tijeku svojeg postojanja imati dostatnih razloga za smijeh koji će slaviti Božje djelo stvaranja i trajnog djelovanja u povijesti spasenja. Bog je onaj koji je blizu i koji je prisutan. Svoju prisutnost i blizinu Bogu koji uozbiljuje našu zbilju, a koji nam se ponekad čini dalekim, kršćanin može izraziti smijehom zbog kojeg nas mogu priupitati: »Što je smiješno?« Mogu tada i odgovoriti poput tinejdžera: »Ne znam, smiješno mi je!« No, u dubini duše zapravo znam zašto se smijem. I zbog toga se smijem smijati, jer to je vrlo ozbiljan smijeh.
Kršćanski osmijeh
Nije li "smijeh" nešto bitno za čovjeka koji se definira kao homo ludens? Životinje se ne smiju. Zašto novozavjetni pisci izbjegavaju ovu riječ, iako je cijela Biblija, posebno Novi zavjet, ispunjena radošću, kliktanjem, veseljem?
--------------------------------------------------------------------------------
Evanđelist Luka ima četiri blaženstva i četiri "jao!" Treće blaženstvo glasi: "Blago vama koji sada plačete, vi ćete se smijati!" U trećem "jao!" stoji: "Jao vama koji se sada smijete, jadikovat ćete i plakati." (Lk 6, 25)
Poznata je izreka sv. Augustina: u evanđeljima za Isusa "čitam da je plakao, nikad da se smijao."
Znakovito je da grčki glagol gelao - smijati se dolazi samo na ova dva navedena mjesta. Još ga s predznakom nalazimo kod Mateja: kata-gelao - podsmjehivati se (Mt 9, 25), te kod Jakova imenicu smijeh - gelos (Jak 4, 9).
Mnogi se tome čude. Zar se Isus nikad nije smijao? Zar se nije smijao na svadbi u Kani? Zar se nije smiješio dok je primao djecu u svoje naručje?
Nije li "smijeh" nešto bitno za čovjeka koji se definira kao homo ludens? Životinje se ne smiju. Zašto novozavjetni pisci izbjegavaju ovu riječ, iako je cijela Biblija, posebno Novi zavjet, ispunjena radošću, kliktanjem, veseljem?
"Vi ćete se smijati!" (Lk 6, 22)
U grčkom svijetu "smjeh" Boga se smatra bogojavljenjem. Plinije kaže da je jedini čovjek, koji je na svijet došao sa smijehom, bio Zoroastra, što znači da je bio pun božanskog duha. Dakle, smijeh je kao objava božanstva, pripada božanskom svijetu, pa smijati se zvuči kao idolopoklonstvo.
Uz to uvijek dobiva prizvuk hihotanja, podrugivanja, raskalašenosti, pakosti, cerenja, kao u klasičnim komedijama.
U Starom zavjetu imamo četiri mjesta u kojima se Bog smije. "Smije se onaj što na nebu stanuje, Gospod im se podruguje." (Ps 2, 4) Smjeh je ovdje prikladna opomena grešniku da se obrati. Jednako je i na slijedećim mjestima. "Jahve se njemu (bezbožniku koji smišlja zlo pravedniku) smije, jer vidi da dan njegov dolazi." (Ps 27, 13) No ti im se smiješ, o Jahve, i rugaš se poganima (ili oholima) svima. To jest onima koji "bljuju ustima, klevete su im na ustima i govore: 'Tko nas čuje!'" (Ps 59, 9) Onima koji su odbacili mudrost, Jahve poručuje: "Zato ću se i ja smijati vašoj propasti, rugat ću se kad vas obuzme tjeskoba." (Izr 8, 26)
Na svim ovim mjestima "smijeh" se ne pojavljuje kao svojstvo Boga, nego kao nadmoć nad zlima koji ga ne žele priznati Bogom, iako su ništa prema njemu. Kao što je Božjom stvaralačkom riječju bila prekinuta šutnja postojanja, tako i Božji smijeh razbija šutnju zla koje izgleda kao da je vječno.
Stvaralački Božji smijeh imamo i u knjizi Mudrih Izreka. Mudrost je bila kod Boga dok je polagao temelje zemlji "kao graditeljica", kao "savjetnik", "kao dražesni dječak", prevodi Akvila (Izr 8, 30). Michelangelo prikazuje Mudrost na znamenitoj freski u Sikstinskoj kapeli kao ljepuškastog dječaka koji se radosno igra u radionici Oca Stvoritelja.
Židovski učitelji, rabini, smatraju da smijeh ne dolikuje Bogu. Zato ova mjesta u kojima dolazi glagol "smijati se" tumače drugačije. Redovito ih ili nastoje drugačije pročitati, ili uzimaju to u eshatološkom značenju, ili ih prevode riječju "radost". Kad žele opisati buduću radost blaženih, nikada je ne opisuju smijehom, nego kao radost, istinsku i duboku. Nema "smijeha u budućem svijetu". Smijeh je nedostojan Boga.
Židovski učitelji smatraju da je smijeh nedostojan i čovjeka. To je držanje neposlušna čovjeka, koji Bogu nije mio. U popisu grijeha stoji i smijeh. Rabi Hanina bar Papa (oko 100. godine poslije Krista) potiče učenike da riječima Zakona otjeraju napast smijeha.
Shvatljivo je zašto se riječ "smijeh", "smijati se" (gelao) ne nalazi u spisima Novoga zavjeta. Podsjeća na idolopoklonstvo, na razuzdanost, raskalašenost, razvrat. Grohotni smijeh je često i pakosni smijeh, hihotanje i cerenje, što ne dolikuje vjerniku. Time smijanje nije zabranjeno, nego je naglašeno da vjernik mora biti radostan, veseo, ispunjen vedrinom, humorom - što se smatra istinskom kršćanskom značajkom, kao i sve ono što prati tu radost: smijeh, ples, kolo... Ali smijeh mora izlaziti iz unutarnje radosti i pomirenja s Bogom i s ljudima, iz Božjeg sinovstva. Ta je radost uvijek stvaralačka i preobražava svijet, ulijeva sigurnu nadu u pobjedu dobra nad zlom i opačinama.
Isus se nije "smijao" grohotnim, pakosnim, raskalašenim smijehom, ali se radovao svemu što je lijepo, veliko i plemenito u prirodi i u čovjeku više od ijednog čovjeka na zemlji. Zanosili su ga ljepota dječje duše, obraćenje raskajanog grešnika, proljeće u vlastitoj zemlji, ljiljani i cvijeće na poljima, zvjezdano nebo.
Možemo reći, kao što su već židovski prevoditelji prije Krista izbjegavali riječ eros (koja odviše podsjeća na razvratni erotizam i nedostojna je Boga, koji je sama ljubav) i prevodili je riječju agape (koja je više neutralna), tako su izbjegavali i glagol gelao - smijati se i radije govorili o radosti.
Zašto je Luka ovu riječ upotrijebio? Teško je reći da nije poznavao ovu židovsku nijansu. Vjerojatno Isusovu riječ tumači kao i židovski učitelji - u eshatološkom značenju.
Smijeh, duhovitost i humor ulaze u kršćanstvo na velika vrata. Crkva ne pozna turobne svece. Poznat nam je humor pustinjaka. Sv. Terezija od Djeteta Isus veli: Osmjeh je "cvijet Božji i odjek neba". "Treba se uvijek smijati da bismo utješili Isusa." Sv. Ivan Berhmans kaže: "Od Isusa sam naučio radovati se!" Prvi franjevci u Engleskoj od smijeha nisu mogli nastaviti molitvu. Apostol potiče Filipljane: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se!" (Fil 4, 4) Samo neka naš smijeh izvire iz unutarnje radosti, zato što smo u Isusu postali djeca Božja.
Marijanska svetišta
--------------------------------------------------------------------------------
Majka Božja Molvarska
Čudotvorni Kip Majke Božje Molvarske
Gotički Kip Majke Božje Molvarske načinjen od lipovog drveta, a predstavlja Madonu s Djetetom. Kip potječe iz ranog srednjeg vijeka, a Molvarci su ga, prema legendi, dobili od redovnika iz samostana preko Drave. Nabor koji okomito pada od Marijine lijeve ruke na kojoj drži dijete osobito je karakterističan. On, prema A. Horvat, spada među kipove bliske stilu duge linije kojim su se rado izražavali sjevernjački majstori alpskih krajeva u trećoj četvrtini 15. stoljeća. I Marija i dijete Isus imaju na glavi velike krune nabuhlog, baroknog oblika. Visina kipa je oko 63 centimetra (s krunom oko 70 cm), u najširem dijelu kip ima 30 cm, a dubina mu je 16 cm. Kip možemo datirati oko 1470-1480. godine.
Oko ovog gotičkog kipa pletu se razne legende koje svoje uporište imaju u srednjovjekovnom razdoblju bogate molvarske povijesti. Kad su Molvarci sredinom 16. stoljeća zbog provala Osmanlija napustili svoje selo i podravski kraj, Kip su zakopali u zemlju blizu kapelice vjerujući da će se ubrzo vratiti i opet ga iskopati. Ali njihovo progonstvo se odužilo tako da su oni koji su ga zakopali u progonstvu i umrli. Kip je bio zaboravljen, a u međuvremenu naraslo raslinje sakrilo je mjesto na kojem je zakopan. No, prema legendi, vol gazde Škripelja koji je slučajno tamo pasao travu, svojim je rogom zaparao zemlju i iskopao Bogorodičin kip. Glas o čudesnom pronalasku kipa ubrzo se proširio krajem, pa je narod već u 17. stoljeću počeo hodočastiti kipu i svetištu.
Postoji i legenda koja prethodi spomenutoj predaji da je taj gotički kip još u 15. stoljeću u Molve dospio vjerojatno iz franjevačkog samostana između Ždale i Gole, što bi odgovaralo Sv. Elizabeti, odnosno današnjim ostacima u Pepelari kod Novačke.
Kako je u ovom dijelu Hrvatske ostalo sačuvano malo srednjovjekovnih umjetničkih djela ovaj kip nadopunjuje oskudan gotički inventar Podravine.
Svetac dana
SVETI JOZAFAT, biskup i mučenik (1580-1623)
Jozafat Kuncewycz se rodio oko god. 1580. u Ukrajini od pravoslavnih roditelja. Na krštenju je dobio ime Ivan, a kad bude stupio u red bazilijanaca dobit će ime Jozafat. U taj je red stupio prihvativši katoličku vjeru, jedinstvo s Rimom, a sačuvavši kao i ostali sjedinjeni kršćani, takozvani unijati, istočni obred i običaje. Sad će postati velik čuvar i pobornik kršćanskoga jedinstva. To će biti i uzrok njegove mučeničke smrti.
Obukavši redovničko odijelo, Jozafat je imao povlasticu da je bio prvi novak bazilijanskog sjedinjenoga samostana Presv. Trojstva u Vilni. Bilo mu je tada 20 godina. On će u taj stari red s bogatom tradicijom i duhovnošću unijeti nov žar, nove ideje pod utjecajem isusovaca, koji su tada na teritoriju poljske države bili veoma aktivni. Učinio je to kad je u samostanu postao poglavar, a još više kad je postao nadbiskup u Polocku, u Ruteniji, koja je iz ruskih prešla u poljske ruke za vrijeme kralja Sigismunda III.
Kao nadbiskup Jozafat je bio barbarski ubijen od dvanaestorice zlikovaca 12. studenoga 1623. u Vitebsku, u Bijeloj Rusiji, budući da je njegova pastoralna revnost i zaslužna djelatnost za jedinstvo s Rimskom crkvom navukla na se mržnju pravoslavaca koji su odijeljeni od Rima. Jozafat je svojim protivnicima govorio: "Vi me smrtno mrzite, dok vas ja sve nosim u srcu i bio bih radostan da umrem za vas." Bile su to proročke riječi.
Domogavši se građanske vlasti te iskoristivši trenutak političkih razdora u Poljskoj, rulja je fanatika, naoružana sabljama i puškama, nahrupila u Jozafatovo obitavalište te ga usmrtila. Golo tijelo bacili su mu u rijeku Dunu. No vjernici su čekali da dođu do njega i da ga časno sahrane. Njegova je smrt bila povodom mnogih obraćenja i učvršćenju unijatske Crkve. Jozafat je veoma brzo proglašen blaženim. Papa Pio IX. proglasio ga je god. 1867. kao prvog istočnjaka svetim.
malo odmori
Ljubav prema neprijatelju
Župnik upita Martina: "Znaš li, Martine, da je tvoj najveći neprijatelj rakija!"
"Ali, velečasni, vi uvijek propovijedate da treba ljubiti i svoje neprijatelje!" - odgovori Martin.
Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za sve koji su obolili od teških bolesti da osjete duhovnu snagu i mir i ako je Božja volja ozdravljenje duše i tijela.
Svima vama želim današnji dan miran i blagoslovljen, vaš don Marin
Post je objavljen 12.11.2013. u 09:57 sati.