MARTINJE-U vinu je istina
MARTINJE
Sv. Martin biskup (316/317-397 g.)
Otac toga popularnog sveca bio je časnik rimske vojske, pa je potkraj svoje karijere dosegao visoki čin tribuna. Kad mu se rodio sin, nazvao ga je Martinom, što je umanjenica od imena Mars, koji je bio rimski bog rata. Otac je tako nazvao sina da počasti vlastito vojničko zvanje, a ujedno naznači budućnost djeteta. Nije tada ni mogao zamišljati da će mu sina Martina pamtiti povijest, ali ne kao vojskovođu okićena ratnim uspjesima, već po jednom skromnom i duboko ljudskom činu dobrote i nesebične ljubavi, koji će postati simbol djelotvorne pomoći siromašnom čovjeku. Epizoda koju bilježi povijest, a koju je legenda okitila nekim živopisnim detaljima, dobro je poznata:
Kad je imao nešto više od petnaest godina, Martin je na konju, u gordoj vojničkoj opremi, na kojoj se posebno isticao veliki crveni ogrtač, jahao dok je studeni vjetar najavljivao dolazak zime. Iznenada, uz rub ceste, pojavi se neki stari siromah, sav promrzao, u poderanim krpama koje je navukao da zaštiti tijelo od studeni. Taj je prizor toliko uzbudio mladog konjanika da je stao neodlučan pred starcem koji je tresući se pružio ruku za pomoć. Martin se dosjetio: mačem je presjekao polovicu svoga crvenog plašta i njime zaogrnuo promrzlog starca. Te noći je Martin blaženo usnuo, a u snu mu se javio Isus, kojega pravo još nije ni poznavao, te mu zahvalio što ga je zaogrnuo polovicom svog ogrtača. "Martin još katekumen pokrio me ovim plaštem!"
Legenda još dodaje da je ta gesta dobrote popratilo naglo zatopljenje vremena, kao da se i nebo smilovalo siromašnim ljudima koji su cvokotali od studeni, pa na spomen toga i danas u mnogim krajevima toplije dane pred početak zime zovu "Martinje ljeto".
Povijesni podaci kažu da je Martin rođen negdje u panonskim ravnima oko 316. godine. Kao rodno mjesto spominje se Sabaria, današnji Szombathely u Mađarskoj. U to doba bili su prestali progoni kršćana, Crkva je napustila katakombe, a car Konstantin Veliki je svojim glasovitim Milanskim ediktom zajamčio kršćanima slobodu i ravnopravnost, čak im je dao i neke povlastice. Martinov otac je bio vojni zapovjednik, pa je kao takav često premještan, a s njim je i Martin dosta putovao, veselo doživljavajući promjene koje omogućuje takav način selidbenog života. Dio djetinjstva proveo je u talijanskom gradu Paviji, skromnom mjestu bogate kulturne tradicije. Tu je mladić primio nešto od humanističkog obrazovanja. U Paviji je Martin došao u vezu s kršćanima koji su ga zanosili i oduševljavali svojom djelotvornom ljubavlju i revnim životom. Roditelji su bili stari pogani, štovatelji rimskih bogova pa su sina odvraćali od ove, kako su govorili, istočnjačke sekte, čudne i zarazne religije koja se sve više širila Rimskim carstvom. Unatoč tome, Martin je uspio da bude uvršten u pripravnike za krštenje. Kasnije će Martin izjaviti da je kao desetogodišnjak postao katekumen.
Istodobno, po izričitoj očevoj naredbi, započeo je vojničku karijeru. U francuskom gradu Amiensu uvježbavao je vojničke vještine. U to razdoblje valja smjestiti i spomenutu epizodu s plaštem i siromahom, koja je proslavila Martina širom kršćanskog svijeta. U Amiensu je 339. godine, na Uskrs, primio krštenje i postao član kršćanske zajednice. Unatoč tome, morao je sudjelovati u vojnim operacijama cara Konstanca na Rajni, ali je nakon dvije godine vojnikovanja zatražio da ga otpuste iz vojske.
Oslobođen od ratničkih obveza, Martin je proveo određeno vrijeme u rodnoj Panoniji, gdje je posjetio stare roditelje. S velikom radošću uspio je nagovoriti majku da prihvati kršćanstvo, ali nije imao uspjeha kod oca, koji je ustrajao u svom poganskom uvjerenju. Nakon toga se Martin vraća u Italiju i na jednom ligurskom otočiću, zvanom Gallinaria, započeo je povučen, samotnički život. S jednim svećenikom osnovao je malu monašku zajednicu, koja se može nazvati i prvim redovničkim samostanom na Zapadu.
U francuskom gradu Poitiersu upoznao je i zavolio svetog biskupa Hilarija, koji ga je zaredio za svećenika i ponudio mu boravište u mjestu Liguge, koje je Martin opet pretvorio u samostan, kaneći ostatak života ovdje provesti u samoći, pokori i molitvi. Ali, 371. sveti biskup Hilarije umire u Toursu, pa izbor za njegova nasljednika pade upravo na Martina. Tako je ovaj čovjek, vojnik na silu, redovnik po izboru, postao biskup po dužnosti.
Bio je, kažu, vrstan duhovni pastir, postavši velikim širiteljem kršćanstva. Za Crkvu je pridobio mnoga galska plemena, pomirio je brojne arijevske heretike, odupro se građanskim vlastima koje su već tada počele zadirati na crkveno područje.
Martin je, za ono doba, kao biskup, uveo velike novosti. Za razliku od većine biskupa, koji su boravili i djelovali po gradovima i većim mjestima, Martin svoju biskupsku brigu posvećuje selu i seljacima. Dobro je znao velike duhovne potrebe siromašnih kolona i bijednih kmetova, za koje se malo tko brinuo. Velika ideja njegova života bila je evangelizacija sela. A da bi to mogao ostvariti, trebao je dobro pripremljene svećenike. U Marmoutieru, nedaleko od Toursa, otvorio je neku vrst centra za odgoj budućih svećenika, koji bismo mogli nazvati prvim sjemeništem u Galiji, pa i u Europi.
Posebnu je važnost polagao na zajednički život, pa je želio da i njegovi svećenici žive što je više moguće povezano, u zajednici, slično monasima, kojima je Martin ostavio svoju prvu ljubav. Osim toga, sveti je biskup znao da bez dolične naobrazbe nema uspjeha, pa je od svećenika tražio da vole pisanu riječ, posebno Sveto pismo. Zahtijevao je od njih da čitaju crkvene oce i tumače Božje riječi. Martina su posebno voljeli siromašni i odbačeni ljudi, kojima je uvijek ostao blizak. Nešto manje su ga voljeli bogati ljudi, koje je stalno opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je Martin doživio mnoga poniženja i vrijeđanja, čak su ga i klevetali. Ljudi su svetog biskupa cijenili i voljeli zbog neumorne aktivnosti, neutažive revnosti i nesebičnog života. Još za života smatrali su ga najvećim francuskim biskupom.
Umro je 8. studenoga 397. godine, kad je bio u posjetu jednom selu. Njegov sprovod, tri dana kasnije, bila je prava apoteoza odanosti i poštovanja. U povorci je stupao bezbrojan puk, nebrojeni seljaci i siromasi pokazali su da znaju tko im je prijatelj, a pokojnikovo tijelo ispratilo je i oko dvije tisuće redovnika i redovnica.
Blagdan Sv. Martina je 11. studenoga, tri dana nakon njegove smrti. Pučko veselje dugo je pratilo taj blagdan na Zapadu, pa i u mnogim našim krajevima. Toga dana se pilo mlado vino. U Italiji i danas živi poslovica: "II nuovo vino si beve a San Martino! ("Mlado vino pije se na Svetog Martina!"). I tako je nastao običaj da se u nekim vinorodnim krajevima za dan Sv. Martina "krsti" mlado vino. Istog dana u mnogim je mjestima bio sajamski dan, prigoda za sklapanje velikih poslova i potpisivanje ugovora. Tada je u nekim krajevima počinjala sudska djelatnost, škole, parlamentarni život. Ponegdje su se o Sv. Martina održavali općinski izbori.
Ubrzo nakon smrti Martina su za zaštitnika uzeli mnogi ljudi i udruženja: vojnici, vitezovi, putnici, gostioničari, hotelijeri, a posebno vinogradari i svi oni koji se brinu oko berbe i proizvodnje vinske kapljice.
Dugo vremena na Zapadu je Sv. Martin bio najpopularniji svetac. U pojedinim krajevima on je to ostao i danas. A njegova gesta nesebične ljubavi, kad još nije ni bio punopravni kršćanin, pretvorio je u pučkoj mašti lik revnog biskupa u vječno mladog konjanika, koji mačem sječe svoj plašt u dva dijela, da bi pokrivanjem promrzlog namjernika ublažio djelovanje zime koja je već počela gristi.
Ceremonija za Martinje zahtijeva biskupa, suce i kumove
Znate li kako se počeo slaviti dan kada mošt postaje vino, tj. kada se prvi put grlilo i pjevalo uz nazdravljanje te se to nazvalo Martinjem?
U četvrtom stoljeću živio je čovjek po imenu Martin. Bio je starorimski legionar i veliki ljubitelj vina. Nakon što je završio školovanje Martin je trebao postati biskup. Legenda kaže kako mu se to nije sviđalo te se sakrio u guščak. Ipak, guske su ga odale svojim gakanjem te je Martin morao za biskupa.
Kao biskup, u želji da propagira vino Martin je uveo krštenje mošta, što je prije njega bio poganski običaj. Tako se počelo slaviti Martinje, piti kršteno vino i jesti guske baš na taj dan. Sveti Martin je 11. studenoga, tri dana nakon njegove smrti. Pučko veselje dugo je pratilo taj blagdan na Zapadu, pa i u mnogim našim krajevima. Toga dana pilo se mlado vino. U Italiji i danas živi poslovica: "II nuovo vino si beve a San Martino!" (Mlado vino pije se na Svetog Martina).
Iako se danas Martinje svodi na ispijanje vina u društvu, ako želite pravilno proslaviti taj blagdan, za početak dodijelite uloge. Neka jedan bude domaćin, drugi stoloravnatelj a treći fiškuš ili vinotoča (onaj koji svima toči vino). Potreban je i gospodin sudac te kum i kuma malom moštu. Na kraju ako je moguće pribavite biskupa, a ako to baš i nije moguće, blagoslovite mošt ljubavlju i veseljem.
Važna je napomena kako se svi u ceremoniji nazivaju pajdaš i pajdašica te oslovljavaju sa "ti". Jedina osoba koju se u društvu treba oslovljavati sa "vi" jest gospon sudac.
Za kraj ceremonije ne zaboravite vino krstiti riječima: "Moštek, krstim te na vino u ime onoga koji te je proizveo i u ime svetog Martina i duha od kojega mošt kuha. Evo ti soli, da od tebe glava nikoga ne boli."
Ceremonija završava vinskim litanijama i pjesmom, nakon čega se mjesto ustupa tradicionalnim kulinarskim delicijama jer vino je najzdravije piti u sklopu obroka.
Vinski sveci
U hrvatskim pučkim običajima ima pet zapovijedanih vinogradarskih blagdana. To su Sv. Vinko 22. siječnja, Sv. Juraj 23. travnja, Sv. Ivan Krstitelj 24. lipnja, Sv. Mihovil 29. rujna i Sv. Martin, 11. studenog.
Od lijepih vinogradarskih običaja nikako ne treba zaboraviti ni Sv. Bartola 24. kolovoza, dan kad se u vinogradima podiže klopotec koji će tjerati čvorke i nagovijestiti da se bliži berba. I tada se u vinogradu nađu stari pajdaši uz pjesmu, dobru hranu i preostalu kapljicu.
Sveci nisu vezani uz vinograde i vino kao sveci, već su vinogradari uz mukotrpan rad, odricanje i ostale radove oko vinograda i vina našli "svoje svece" da se mogu proveseliti, ali i nagovijestiti nadolazeće veće poslove u vinogradu - berbi, rezidbi, obradi, pretoku vina i ostalim poslovima koji se tiču vinograda i vina.
Sveti Vinko – Vincekovo, 22. siječanj
Svaki pravi vinogradar koji drži do sebe, otići će za Vincekovo u gorice, svome vinogradu. To vrijedi i za vikendaše koji imaju tek brajdu. Sveti Vinko danas je jedan od pet zapovijedanih vinogradarskih blagdana uz kojeg je i precizno propisan obred koji treba obaviti. Pa bez obzira na hladnoću, dubok snijeg ili raskvašenu zemlju, mora se doći do vinograda. Gazda ritualno odreže nekoliko grančica s dva-tri pupa koje zatim stavi negdje u klijeti uz prozor da bi se moglo nagađati, kad grančice potjeraju, kakva će biti godina.
Orezani se trs potom obredno poškropi - tj"pokrsti" starim vinom a na žicu se objese kobasice, koje znakovito naznačuju želju za dobrim urodom. Obred je po pučkoj navadi popraćen pjesmom i svirkom. Kako pravi goričari nikada ne idu u vinograd sami, domaćini će odmah počastiti nazočno društvo. Kuša se i staro i mlado vino, po potrebi i nadolijevaju bačve, priprema slastan zalogaj već prema običajima kraja, od pečene slanine, preko šarana do srnećeg paprikaša. Jasno da se takva zabava protegne i do duboko u noć.
Vincekovim započinje nova sezona radova u vinogradu.
Sveti Juraj - Jurjevo, 23. travanj
Vinogradari 23. travnja slave svetog Jurja, mučenika kao zaštitnika svih težačkih poslova kao što je okopavanje vinograda, sadnja loznih cjepova te pretok vina. Sv. Juraj je drugi u nizu od pet zapovjedanih vinogradarskih svetaca u hrvatskim pučkim običajima.
Oko Jurjeva radovi u vinogradu u punom su tijeku. Poslije reza, popravljanja stupova, zatezanja žica i vezanja trsa obavlja se obrada tla u svrhu uništavanja korova. Mnogi vinogradari čuvaju grančice trsa do Jurijeva i onda naprave, odnosno zapale jurijevski krijes. Vrlo je efektno navečer vidjeti kako se pale krijesovi i na ostalim bregima.
Sveti Ivan Krstitelj - Ivanje, 24. lipanj
Ljeti treba štititi urod od bolesti, nepogoda i životinjskih štetnika. Zbog toga se pale blagoslovljene svijeće u trsju (protiv tuče), škropi metlama i granama (protiv bolesti) i postavljaju se klopci, drvene čegrtaljke na vjetar, te razna strašila zbog zaplašivanja ptica i drugih napasnika.
Sveti Mihovil – Miholje, 29. rujan
Sveti Mihael arkanđeo četvrti je zapovjedani vinogradarski svetac. Zaštitnik je vinograda od kradljivaca, štetočina i ptica. Tako sv. Mihovil (Mihalj) označava u pojedinim vinogorjima početak berbe grožđa dok u drugim vinogradarskim područjima on je čuvar vinograda. Vinograde treba čuvati od dvonožnih kradljivaca, ptica koje naprave velike štete te od raznih drugih štetočina.
Sveti Martin biskup – Martinje, 11. studeni
Dugo vremena na Zapadu je Sv. Martin bio najpopularniji svetac. U pojedinim krajevima on je to ostao i do danas. A njegova gesta nesebične ljubavi, kad još nije ni bio punopravni kršćanin, pretvorio je u pučkoj mašti lik revnog biskupa u vječno mladog konjanika, koji mačem sječe svoj plašt u dva dijela, da bi pokrivanjem promrzlog namjernika ublažio djelovanje zime koja je već počela gristi.
Blagdan Sv. Martina je 11. studenoga, tri dana nakon njegove smrti. Pučko veselje dugo je pratilo taj blagdan na Zapadu, pa i u mnogim našim krajevima. Toga dana se pilo mlado vino. U Italiji i danas živi poslovica: "II nuovo vino si beve a San Martino! ("Mlado vino pije se na Svetog Martina!"). I tako je nastao običaj da se u nekim vinorodnim krajevima za dan Sv. Martina "krsti" mlado vino.
Ubrzo nakon smrti Martina su za zaštitnika uzeli mnogi ljudi i udruženja: vojnici, vitezovi, putnici, gostioničari, hotelijeri, a posebno vinogradari i svi oni koji se brinu oko berbe i proizvodnje vinske kapljice. Na Martinje napisan je obred i procedura po pučkoj navadi i domaćini časte nazočno društvo dobrom hranom i mladim vinom uz pjesmu i svirku do duboko u noć.
U narodnim običajima postoje još drugi sveci zaštitnici vinogradara i vinograda, kao što su sveti Bartol, jer kaže se da već tada nastaje kriza, staro vino ide van i bačve se već prevrću, znači vina nestaje, zatim je tu sv. Urban, koji grije vino, da se očuva od svih štetočina, zatim sveti Andrija o kome se govori da sveti Andraš vino daje van, jer se nakon martinja, kada se vino dobro isprobalo znači može ići na tržište i još je mnogo toga što ej vezano uz vino i vinogradare i njihove zaštitnike.
Kniga Sirahova govori o vinu;
25. U vinu se nemoj junačiti, jer je mnoge oborilo vino.
26. Kao što se u peći kuša ocjel, tako i u vinu srca svadljivih hvalisavaca.
27. Vino je život čovjeku ako ga pije umjereno. Kakav je život bez vina, kad je stvoreno za veselje ljudima!
28. Radost srcu i veselje duši, takvo je vino koje se pije u pravo vrijeme i u pravoj količini.
29. Gorčina duše spopada čovjeka koji je vina previše popio, u strasti i u gnjevu.
30. Pijanstvo u bezumnika izaziva srdžbu na vlastitu propast, umanjuje mu snagu i umnožava rane.
31. Na gozbi ne izazivaj susjeda i ne rugaj mu se ako je veseo: ne reci mu ružne riječi i ne kinji ga tražeči da vrati dug.
Priča o vinu
Povijest vinove loze obuhvaća tisuće godina i usko je povezano s poviješću poljoprivrede, kuhinje, civilizacija i čovječanstva. Arheološki dokazi sugeriraju da se prva proizvodnja vina dogodila u Iranu i Armeniji cca 6000 godina prije Krista. Dokazi ukazuju na uzgoj vinove loze i u ranom brončanom dobu na lokacijama Bliskog istoka, Sumera i Egipta 1000 godina prije Krista.
Dokazi o proizvodnji vina u Europi povezani su sa arheološkim nalazištima u sjevernoj Grčkoj koji datiraju 4000 godina prije Krista. Te iskopine sadrže najstarije pisane dokaze o vinarstvu. U Egiptu, vino je također dio pisane povijesti, igra važnu ulogu u zagrobnom životu. I u Kini pronađeni su dokazi o vinovoj lozi koji datiraju iz drugog i prvog tisućljeća prije Krista. Brojni zapisi u Starom zavjetu spominju vino te ukazuju na rani nastanak i značaj na Bliskom istoku.
Vino je povezano s mitovima o Dionizu i Bacchusu, odnosno Bogovima stare Grčke i Rima. Grci su provodili aktivnu trgovinu vinom i sadili grožđe u svojim kolonijama od Crnog mora do Španjolske. Rimljani su također bitno utjecali na razvoj vinogradarstva i vinarstva tako što su u svojim tadašnjim kolonijama utemeljili vinograde. Iz tog perioda potječu vinogradi u dolinama Rajne, Mosela; današnje regije Njemačke i Francuski Alasace, Dunava; današnje regije Austrije, Mađarske, naša Slavonija i Podunavlje sve do Rumunjske i Bugarske, Rhône, Saône, Garonne, Loire, i Marne kojima se definiraju velike francuske regije Rhône, Burgundija, Bordeaux, Loire i Champagne. Vinarske tehnologije , poput prešanja, znatno su unaprijeđene za vrijeme Rimskog carstva. Iz tog doba imamo dokumente koji spominju mnoge sorte grožđa i vinogradarske tehnike, te razvoj i primjenu bačvi za pohranu i transport vina.
U srednjovjekovnoj Europi, nakon pada Rima, Kršćanska crkva postala je bitan čimbenik u vinogradarstvu i vinarstvu. Vino postaje neizostavan dio slavljenja katoličkih misa. Istovremeno, vino postaje zabranjeno u islamskoj kulturi. Uzgoj grožđa i proizvodnja vina postupno se povećavaju, kao i potrošnja od 15. stoljeća. Nakon putovanja Kolumba grožđe i vinska kultura preplivali su Atlantik te su iz Starog svijeta došli u Novi. Španjolski misionari su postavili temelje vinogradarstva u Čileu i Argentini sredinom 16. stoljeća te ga proširili na Kaliforniju u 18. stoljeću. Paralelno, britanski doseljenici sade vinograde u Australiji i Novom Zelandu u ranom 19. stoljeću, a nizozemski doseljenici su grožđe iz Rajne preselili na Jug Afrike još 1654.
S velikom europskom imigracijom iz 19. i početka 20. stoljeća u Novi svijet uvezene su sorte Vitis vinifera grožđa. Vino preživljava razorne posljedice Phylloxere 1870-ih. Kako bi zaštitili ugled svojih velikih regija, mnoge vlade europski zemalja donose brojne i stroge zakone, te svojim vinima dodjeljuju regionalna imena kako bi zaštitili povijesnu i zemljopisnu vrijednost, vinogradare i vinare te jamčili kvalitetu vina proizvedenih u istim regijama pod strogo reguliranim postupcima.
Danas je vino jedno od najpopularnijih pića koje se uzgaja i proizvodi u regijama diljem svijeta.
Evanđelje po Luki 22,15-20
15 I reče im: "Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. 16 Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem."
17 I uze čašu, zahvali i reče: "Uzmite je i razdijelite među sobom. 18 Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe."
Ustanovljenje Euharistije - Večere Gospodnje
(Mt 26,26-30; Mk 14,22-26; 1 Kor 11,23-25)
19 I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen." 20 Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva."
I na kraju, nakon svih ovih spisa i događanja koja se događaju oko svetoga Martina završavam sa evanđeoskim tekstom gdje shvaćamo upravo tu tajnu povijesti vina gdje i sam Isus govori o dobroti koja proistječe iz te kapljice ako se umjereno pije i u njoj gušta onda nema nikakve zamjerke, pa i sam je vino uzeo kao časno za svoju presvetu krv, ali i obečanje da nas u novome kraljevstvu očekuje upravo to blagoslovljeno piče.
Dragi vinogradar, podrumari, dragi uživatelji vina neka vam je na radost današnji dan, nemojte ga uništiti prekomjernim pijenjem jer tada gubimo tu draž za što je vino stvoreno, vino da razveseljuje srce čovjekovo to neka bude svima danas misao vodilja, nemojmo žalostiti svoje obitelji, svoje prijatelje, svoje bližnje, radujte se uz dobru kapljicu.
ŽIVI I ZDRAVI BILI I DOBRO VINO PILI
Vaš don Marin
Post je objavljen 11.11.2013. u 08:54 sati.