Cor Unum
utorak, 26.11.2013.
misao dana;
"Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu."
1 Sam 16, 7˙
misao dana;
KOME SAM TO ODGOVORAN?
Čovjekova savjest jasno govori da ne smijemo činiti zlo i da moramo činiti dobro. U tom osnovnom etičkom principu svi se ljudi slažu. To je usađeno u srž čovjekova bića. Tko je to baš tako odredio?
Činimo li zlo, osjećamo krivicu. Bojimo se. Stojimo pred nevidljivim ali stvarnim i konkretnim sudom. Tko nas to sudi? Pred kime moramo odgovarati za svoje čine? Samima sebi? Zašto onda ne možemo opravdati ni jedno zlo? Savješću ne raspolažemo. Jesmo li odgovorni ljudima? Zašto nas onda muče tajni grijesi za koje ljudi nikada neće doznati? Možda smo odgovorni povijesti čovječanstva? Tko je ta povijest? I zašto onda ljudi rade i protiv uvjerenja čitave povijesti čovječanstva kad to traži njihova savjest? Savjest je, znači, iznad povijesti ljudi i iznad uvjerenja skupine ljudi i iznad osobnog mišljenja.
Za savjest ljudi daju živote. Činiti dobro važnije je od života. Za slobodu, za ljubav, za mir, za drugoga, za pravdu ljudi daju živote. Savjest nas- prenosi u onostranost, transcedentnost. Tko nas tako neodoljivo sudi i privlači da činimo ono što je pravedno i dobro?
Kad čovjek gazi savjest, postaje nečovjek. Uzalud je sve što čini i zaludan je njegov boravak na Zemlji. Kad, naprotiv, čini što je dobro i pravedno, sretan je i kad nema ništa drugo do kruha i ruha.
Savjest je otvoren put k Iskonu, k Izvoru. Savjest je izravno komuniciranje s Bogom i onda kad toga nismo svjesni. Onaj tko čini dobro jest s Bogom. Bezbožan je onaj tko čini zlo pa makar riječima i priznavao Bo
ODGOVORNOST PUTEM JAVNIH PRIOPĆAVANJA - MEDIJI DANAŠNJEGA VREMENA
Mediji i obitelj
Tema o kojoj ćemo razmišljati toliko je delikatna u današnje vrijeme da je i Sveti Otac ove godine ovoj problematici posvetio svoju poruku za Dan sredstava društvenog priopćavanje. Poruku je naslovio upravo ovako kao i mi ovo razmišljanje: Mediji i obitelj: rizik i bogatstvo. Svi dobro znamo što je obitelj, ili barem što bi ona trebala biti: zajednica ljubavi između muškarca i žene u kojoj oni vrše potpuno predanje jedno drugom u otvorenosti daru života. Činjenica je da nema savršenih obitelji, jer nijedan pojedinac koji stupa u brak nije savršen, već ima svojih ograničenja. Bez obzira što obitelj nema apsolutnu savršenost i nije idealna, obitelj ipak postaje (ili bi trebala postati) jedan od ideala života. Kao takvu je živimo i naviještamo. Ona je nezaobilazna komponenta, te je zato i zovu osnovnom ćelijom društva.
Komunikacija
Čovjek nikada nije živio kao usamljena jedinka, pa niti zatvoren samo u krug svoje obitelji. Uvijek je imao potrebu gledati dalje, upoznavati više, izmjenjivati iskustva, te se učiti od drugih. Za to su mu trebala sredstva komunikacije. To je u prvom redu bio govor. A govor je mogao biti riječju, a mogao je biti slikom. Mogao je biti doslovan, a mogao je biti slikovit. Čovjek je pričao svoje doživljaje, prenosio osjećaje i iskustva. Tako je nastajala tradicija, priča, mit… Tim istim sredstvima služio se svatko tko je želio nešto navijestiti ili publicirati svoje ideje. Iz potrebe da komunicira s drugim ljudima, čovjek traži prikladna sredstva, traži neku vrstu posrednika u komunikaciji. On ta sredstva usavršava, ovisno već od vremena u kojem živi i od mogućnosti koje pruža to vrijeme.
Mediji kao sredstva
Usavršavajući sredstva komuniciranja čovjek dolazi do toga da uspijeva u djeliću sekunde poslati informaciju s jednog kraja svijeta na drugi, te svatko tko je želi može biti njezin dionik. Toliko je uspio usavršiti sredstva komunikacije da ne samo riječ/ton putuje putem brzoglasa/telefona na drugi kraj, nego i slika. Mediji su sredstva društvenog priopćavanja kojima se posreduju vijesti i informacije među ljudima. Oni su sredstva društvene komunikacije. Moderno vrijeme i tehnologija omogućuju iznimno velik protok informacija i zato su nazvani imenom masmediji. Sama riječ medius znači da stoji u sredini, da je neka vrsta posrednika, te da sam u sebi nema ni pozitivan ni negativan moralni predznak. Po svojoj definiciji oni bi trebali posredovati određenu stvarnost na objektivan način.
Mediji sredstva društvenog priopćavanja
Već rekosmo kako su mediji sredstva priopćavanja. Međutim važno je naglasiti da se radi o sredstvima društvenog priopćavanja, za razliku od sredstava osobnog priopćavanja. Mediji ostvaruju širi domet. Oni postaju općepostojeći i što se stavi na medije i u medije, ima domet javnosti. Iz toga izvire obveza moralnosti. Sadržaji koji se pojavljuju u medijima trebali bi biti takvi da nikoga ne ruše i ne dovode u opasnost ničiji integritet. Ne bi smjeli vrijeđati ničiji senzibilitet. Ne bi se smjelo pojaviti ništa što bi bilo nekome neprihvatljivo, nemoralno, destruktivno. Morala bi to biti uloga države da postavlja i uspostavlja kriterije onoga što bi smjelo biti za javnost, što je dobro, odgojno, konstruktivno. Ono što je od općeg značaja. Ono što ima destruktivan efekt ne bi smjelo biti na laganom dohvatu svakome, kao što u kući roditelji neće držati opasne sadržaje ili predmete na dohvatu djeci. Jer onaj tko se želi trovati, on će već naći privatno mnogo načina i sredstava da se truje, ali da to postaju sadržaji na kojima se hrani duša današnjega čovjeka to je neprihvatljivo. I to je njegovo pravo i želja. Njegova odgovornost. Neprihvatljivo je pak da se u ime njegovoga privatnoga prava da se truje, otrov pojavljuje kao kriterij i mjera slobode jednoga društva. Što ima više otrovnih, nemoralnih sadržaja u društvu, to se društvo smatra slobodnijim. Onaj tko se tome usprotivi, osuđen je kao nazadnjak i protivnik slobode i slobodoumlja.
Korištenja medija u današnje vrijeme
U moderno vrijeme pokazalo se da mediji mogu biti višestruko korisni, upravo zbog ove svoje posredničke uloge. Toliko je informacija i znanja danas dostupno svima kao zajednička baština. Kada nam nedostaje neki podatak, informacija, lako i brzo ga možemo pronaći i usvojiti. Može nam postati dostupan putem interneta ili nekog drugog sredstva priopćavanja kao što su novine, časopisi, revije…No shvatilo se da mediji imaju moć. Naziva ih se i sedmom silom. Oni mogu postati oružje promidžbe, zavaravanja, uvjeravanja. Kako je masa mogla koristiti medije, koji postaju masmediji, trebalo je to iskoristi da se pridobije masu za svoju stvar, a time ju se moglo kao bezličnu smjesu oblikovati i manipulirati, a da toga ne bude ni najmanje svjesna.
Činjenica je tako danas da su se stvorile velike ekonomske i interesne grupacije koje upravljaju medijima. Gotovo 90% medija je upravljano iz identičnih centara koji određuju profil pod kojim će pisati i kako se ravnati. Mora nam biti jasno da je većina medija manipulirana. Svaki medij ima svoju uređivačku politiku i malo koji se vodi kriterijem vrednota i sveobuhvatne dobrobiti čovjeka. Mnogo se insistira na tome da mediji budu neovisni, no danas samo veliki naivci mogu vjerovati u neovisnost medija. Mnoge informacije postale su dostupne masi, te se zovu masmediji, ali je pitanje jesu li izvori informacija i cilj s kojim se lansiraju, uvijek dostupni masama!? Taj prostor ostaje prostor manipulacije, jer lansiranom infomracijom, koja može biti objektivan i gola činjenica, može se ipak manipulirati, ovisno s kojim ju se predznakom i nakanom šalje u javnost. To što su mediji dostupni masama nije jamstvo neovisnosti i objektivnosti, ukoliko onaj koji ih kontrolira ima svoju nakanu i interes. Danas tu kvalifikaciju imaju samo liberalistički mediji, ali oni u svom ideološkom usmjerenju nisu nimalo neovisni. Oni imaju točan cilj i zadatak boriti se protiv tradicionalnih vrijednosti među koje spada nacija i obitelj, a također i vjera.
Mediji danas postaju ljudima sinonim za slavu i karijeru, umjesto da služe svojoj svrsi. Mediji su sredstva zabave i provođenja vremena. Nerijetko mediji postaju biznis. Na njima se lako i dobro zarađuje. Na njima se stječe popularnost. Postaju tako mnogim poligon za takozvani teror manjine nad većinom. Manjina u ime prava na slobodu, terorizira većinu i njihove postavke i njihov moralni kodeks. Nastoje pomoću zakonodavstava osigurati teren za svoj nemoral, a onima koji su moralni nabiti kompleks natražnjaštva i netolerantnosti.
Ne čudi onda da se u Hrvatskoj gotovo 75% ljudi u televizijskom ispitivanju u emisiji Nedjeljom u 2 izjasnilo da ne vjeruje medijima.
Marijanska svetišta
Olovo – Svetište Majke Božje
Olovo je gradić smješten 50 km sjeveroistočno od Sarajeva, na magistralnoj cesti što vodi od Sarajeva prema Tuzli. Tamo su još od srednjega vijeka poznata nalazišta olovne rude, po čemu je grad i dobio ime.
Prvotni franjevački samostan s crkvom osnovan je u 14. st. i on ide u red najstarijih samostana u Bosni. Nalazi se na popisu samostana fra Bartola Pizanskoga iz god. 1385/90. Prigodom osmanskoga osvojenja Bosne god. 1463, samostan i crkva su pošteđeni razaranja. Od sredine 17. st. katolici u pojačanoj mjeri iseljavaju u prekosavske krajeve. Samostan je zapao u velike dugove zbog raznih nameta i globa, tako da je oko 1670. bio privremeno napušten. Franjevci su za kratko prevladali krizu, ali se u vrijeme Bečkoga rata (1683-99) stanje veoma pogoršalo. Zbog iseljavanja i islamizacije gotovo je nestalo katoličkoga pučanstva u Olovu i okolici. God. 1687. svi su franjevci, osim gvardijana, napustili samostan, a 1700. definitivno su se preselili u Ilok. U noći 1. na 2. kolovoza 1704. god. samostan i crkva su zapaljeni. Za podmetanje požara počinitelj je, prema zapisima u kronici, naručen i nagrađen.
Olovska crkva nije bila velika (12,60x9,50 m). Njezini masivni zidovi bili su građeni od tesanog kamena. Iznutra je bila ožbukana i likovno dekorirana, o čemu svjedoči jedan ulomak zida pronađen u vrijeme austrougarske uprave u BiH, a koji se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Od stare olovske crkve očuvan je i ključ (također u Zemaljskom muzeju), koji je istodobno služio kao samokres, ako se trebalo braniti.
Samostan je bio vrlo bogat dragocjenostima, od kojih se u jednom popisu iz 17. st. spominju 4 plašta, 17 misnica, 11 patena, 14 kaleža itd. Zbog velikih nameta franjevci su se morali zadužiti, pa su iz tog razloga u zalog kod jednoga dubrovačkog vlastelina položili veći dio svojih dragocjenosti. Tim se predmetima, kao i mnogim drugim što su ih franjevci ponijeli kada su napuštali Olovo, zagubio svaki trag.
U Olovu su nakon 1704. god. preostale samo ruševine samostana i crkve. Brigu o ruševinama vodio je sutješki samostan, a od 1833. god. župa Vijaka, na čijem se području nalazi Olovo. Osamdesetih godina 19. st. ruševine je istražio arheolog Ćiro Truhelka.
Nakon velikog hodočašća od oko 5.000 vjernika god. 1866, sljedeće je godine podignuta drvena crkva. Ona se, međutim, 1913. srušila. God. 1923. pokrenuta je akcija za podizanje Gospina Svetišta. Izrada plana povjerena je arhitektu Karlu Pařiku (Paržiku). Radovima se pristupilo tek nakon nekoliko godina. U prvoj fazi 1930-32. god. crkva je izidana do krova i takva je ostala do 1936, kada je pokrivena. God. 1938. postavljen je kameni oltar s tabernakulom, izrađen po nacrtu K. Pařika. Portal je obložen bračkim mramorom 1961. god., što se najbolje ne uklapa u vanjski izgled crkve gdje dominira grubo tesani kamen. Osim što je tu odstupljeno od projekta, to je također učinjeno i kod izvedbe kora, a umjesto predviđene kupole izgrađen je drveni kružni svod. God. 1963-65. sanirani su temelji crkve.
Zdanje nije do kraja završeno. Od predviđenih četiriju kula, na uglovima crkve, izgrađene su dvije 1968-71. god. Jedna je posvećena fra Matiji Divkoviću (†1631), a u drugoj su posmrtni ostaci fra Ljudevita Zloušića (†1969) i njegova bista, koju je izradio K. Bošnjak. Također još nisu izvedeni toranj, bočni trijemovi uzduž crkve i trijemovi ispred crkve.
U olovskom svetištu nalaze se dvije Gospine slike. Jedna je iz 18. st. s natpisom S. Maria Plumbensis , koja je do 1920. bila kod franjevaca u Iloku, a kasnije na Petrićevcu i u Sarajevu, da bi 1964. bila prenesena u 0lovo. Drugu je sliku god. 1954. izradio Gabrijel Jurkić prema opisu negdašnje Olovske Gospe , koja je nestala.
Od drugih starijih predmeta najvrednija je kasnogotička srebrna kadionica iz 15. stoljeća. Ona je vjerojatno u 17. st. dospjela u franjevački samostan u Iloku, a ponovno je vraćena u Olovo 1935. god., nakon što je troškom svetišta u Olovu za Ilok nabavljena druga.
God. 1984. postavljene su postaje križnoga puta, koje je izradio slikar Slavko Šohaj, a dvije godine kasnije i vitraili od istoga slikara. Crkva je time obogaćena u estetsko-religioznom smislu. Ona je, k tomu, bila i ostala povijesni znak franjevačke i hrvatske prošlosti, ne samo u tom kraju nego i šire.
Nedaleko od Olova u Bakićima nalaze se ostaci srednjovjekovne crkve. Njezini su temelji istraženi i konzervirani.
God. 1972-73. izgrađen je, po projektu R. Mandića, stan za upravitelja svetišta i njegove pomoćnike.
Olovsko svetište Majke Božje spadalo je među najveća hodočasnička mjesta na Balkanskom poluotoku. Prema jednom zapisu iz 1679. godine, Gospi u Olovo hodočastili su katolici i inovjerci, osim iz Bosne, također i iz Bugarske, Srbije, Albanije i Hrvatske. I u današnje vrijeme olovsko je svetište privlačno hodočasničko mjesto. Mahom se hodočasti na svetkovinu Velike Gospe, sredinom mjeseca kolovoza, a i u drugim prilikama.
U svetištu se nedjeljom drži jedna misa, a druga u selu Oćevija, koje, kao i Olovo pripada župi Vijaka, ali ga pastorizira upravitelj olovskog svetišta. U tom cijelom području godine 1991. živjelo je oko 500 katolika, dok ih je u samom Olovu bilo tek nekoliko desetaka. Tijekom zadnjeg rata njihov broj se još smanjio: Iz Olova je prognano 60 od ukupno 85 duša, a iz Oćevije 508 od ukupno 530 stanovnika. Danas u Olovu živi 25 katolika, dok ih u filijali Oćevija ima 94.
Svetac dana
SV. IVAN BERCHMANS, REDOVNIK
Ivan je rođen godine 1599. u selu Diestu u Brabantu (Belgija). Otac mu je bio skromni obrtnik za obradu kože. Od svoje trinaeste godine ide u školu u Malines. Bilo je to vrijeme mnogih mučenika iz reda Družbe Isusove. Oni su svojom hrabrošću potaknuli Ivana stupiti u taj divni red u našoj Crkvi. Za sobom je povukao i svoga mlađega brata. Njihovoj želji oštro su se usprotivili njihovi roditelji. Ivan im dirljivo piše u pismu u kolovozu 1616.: «Poštovani oče i predraga majko! Već 4 mjeseca Gospodin nastavlja kucati na vrata moga srca koja sam do sada na neki način držao zatvorenim... Nakon što sam se više puta pričestio te učinio dobrih djela, odlučio sam napokon posvetiti se Bogu, našemu Gospodinu, u redovničkome staležu, dakako, ako me u tom bude pomagala njegova milost... Ja sam, dakle, odlučio radosne duše prikazati se Isusu Kristu te njegove bojeve u njegovoj Družbi vojevati. Sada samo očekujem da ne biste svoje namisli suprotstavili Kristovima. Radije se preporučujem vašim svetim molitvama i molim Gospodina da me usliši i udijeli mi ustrajnost u svetim odlukama sve do konca života; a zatim da meni i vama udijeli vječni pokoj. Poslušan Kristov i vaš sin. Ivan Bercjimans». Ivan je iste godine stupio u novicijat Družbe Isusove u Malinesu. Poslije novicijata poglavari ga šalju na daljnji studij u Rim. U Vječnom gradu ubrzo se razbolio od groznice i zaraze crijeva te je nakon kratke bolesti umro 13. kolovoza 1621. Imao je silnu želju poći u misije u Kinu i tamo obraćati krivovjerce. Nažalost, ta mu se želja nije ispunila. Ivan je ukratko napisao svoja načela i maksime odnosa prema Bogu, prema Družbi Isusovoj i redovničkome zvanju, prema poglavarima i subraći, zatim održavanje pravila i svladavanje. Njegova su načela čvrsta i jasna, ona predstavljaju njegovu veliku duhovnu i ćudorednu vrijednost. Svome ispovjedniku je tvrdio da se ne sjeća da je u zadnjih pet godina prekršio bilo koje pravilo. U tome je bio uzor i svetom Klaudiju de la Colombieru.
Malo odmori
Počasni naslov
- Tata, što je to počasni naslov?
- To ti je sine moj, kad tvoja mama mene predstavlja gostima kao glavu obitelji.
nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za djecu bez roditelja, da ih Gospodin osnaži i da ih izvede na put života. Svima vama želim ovaj hladni studenski dan da bude radostan i blagoslovljen, zagrijte svoja srca za radost življenja, vaš don Marin
