Cor Unum
ponedjeljak, 04.11.2013.
misao dana
"Najbolje je za čovjeka da provodi život što više u dobrom raspoloženju, a što manje u zlovolji."
Demokrit
meditacija dana
Smisao života
Čovjek koji postavi pitanje o smislu svojega života, postavlja time jedno filozofsko, čak i metafizičko pitanje.
Istodobno taj čovjek signalizira brigu, krhkost i slabost svojega življenja, bojeći se da ne živi uzaludno. Njegove nade i očekivanja u životu nisu se ispunile, te se osjeća frustrirano (frustra=uzalud). Francuski pisac Albert Camus misli: "Čovjek ne može živjeti ako život nema smisla." Znači, da bi čovjek živio, mora postojati smisao - zašto živi. Sigurno je jedno: to što je čovjek na životu IMA svoj smisao, inače ne bi bio živ. Ruski pisac Dostojevski tvrdi: "Tajna ljudskog življenja ne leži u tome da se jednostavno živi, nego u tome, zašto se živi. Bez predodžbe o tome, zašto treba živjeti, ne bi čovjek uopće htio živjeti, pa makar sve oko njega bio kruh."
Vrlo je interesantno kakav odgovor ljudi daju na pitanje o smislu njihovog života. Neki misle da im je smisao u radu, neki u održavanju obiteljskog života, neki u karijeri i slavi, neki u očuvanju porodične tradicije i bogatstva, neki u povijesti i nauci, neki u putovanjima svijetom a neki bogataši u uživanju i zabavi.
Može li čovjek sam dati smisao svom životu?
Pitanje o smislu života seže do nadzemaljskog života, što znači da je to pitanje i religioznog karaktera, povezano s jednim svemogućim i savršenim bićem koje je cijeli svemir stvorilo.
Kršćani vjeruju da ljudski život nije nastao slučajno, nego da je taj život na zemlji poklonjen od Boga Stvoritelja. Znači, onaj koji je stvorio taj život ima razloga, zašto ga je stvorio. Već od samog početka stvaranja života, postoji njegov smisao. Prema tome možemo zaključiti, da jedino Bog poznaje smisao našega života, jer je on darovao nama taj život. U Božjim rukama nalazi se cijeli svemir, pa tako i naš život. Zbog toga čovjek može samo kroz vjeru "znati" da postoji smisao života, kada se otvori Bogu.
Čovjek sam ne može dati smisao svom životu jer ga nije sam stvorio. On može dati samo ono što ima. Budući da nam samo Bog može dati odgovor na pitanje o smislu našega života, potrebno je da živimo onako kako to Bog od nas zahtijeva
Uživati u životu
Koliko stvarno uživate u svom životu? Koliko vjerujete da je to moguće? Možda znate da biste voljeli i mogli imati više radosti u životu, ali nekako se to stalno odgađa. Možda imate osjećaj da je život kojim živite sada najbolje što možete postići?
Negdje duboko, svi osjećamo da je moguć mnogo ljepši život. Naši osjećaji nas vuku i tjeraju prema ostvarenju svojih potencijala. No to nije jednostavan proces. Čak i ako smo svjesni tog poziva, često ga odgađamo ili gušimo iz straha.
Kako bi zaboravili neispunjenost i nezadovoljstvo, koristimo različite načine da si odvratimo pažnju: od uobičajenih ovisnosti do najrazličitijih aktivnosti - bilo kakvih sporednih stvari koje nas ne ispunjavaju istinski, ali nam omogućuju da ispunimo vrijeme.
Primijetite što radite kad imate malo slobodnog vremena ili počnete osjećati blagu dosadu? Možda sjedate za kompjuter mada znate da nemate na njemu nešto stvarno bitno ili zanimljivo za činiti? Možda automatski počinjete u sebi nabrajati obaveze i planirati sljedeće dane? Možda sjedate pred televiziju? Takve beznačajne aktivnosti u početku mogu biti način opuštanja od stresa, no s vremenom se pretvoriti u naviku toliko automatsku da jedva i primijetimo kako smo se našli pred televizijom ili kompjuterom, učinili smo to bez razmišljanja i gotovo nesvjesno.
Svaka navika rezultat je nastojanja našeg mozga da što više često ponavljanih aktivnosti pretvori u rutinu i automatizam, kako bi više kapaciteta svijesti i pamćenja ostalo slobodno za učenje novog i primjećivanje što se zbiva oko nas. Što se neko ponašanje češće ponavlja, to su jače neuronske veze stvaraju u mozgu koje omogućuju da to ponašanje postane automatizirano. Zbog toga naviku nije lako odmah promijeniti, čak i ako nema emocionalne vezanosti. Potrebno je određeno vrijeme ulaganja svjesnog truda da se ostvari promjena.
Za navike kojima si odvraćamo pažnju, obično jesmo bar donekle emocionalno vezani - one su privremeni bijeg od unutarnje napetosti, prilika da na trenutak zaboravimo svoj život. To su aktivnosti koje nas ili prenose u neki drugačiji svijet - televizija, opojne droge, pa i čitanje - ili one koje nam omogućuju da zaposlimo um i suzimo fokus na emocionalno neutralne ili ugodne stvari koje nas ne opterećuju (rad na kompjuteru, čišćenje kuće i slično). Ponekad se i u vezi takvih navika zavaravamo slično kao i kad se radi o ovisnostima: mislimo nešto kao "Još danas ću malo... a od sutra posvećujem više vremena važnijim stvarima!" No to je obično zavaravanje i nije ni izdaleka tako lako provesti.
Što bi se dogodilo kad bi umjesto korištenja takvih aktivnosti ostali sa svojim osjećajima? Možda bi postali svjesni nervoze, straha, a možda i emocionalne tuposti i praznine. Biti sami sa sobom, stvarno osjećati sadašnji trenutak, dovodi nas u vezu s osjećajima koje potiskujemo. Zbog toga mnogi ljudi imaju potrebu stalno imati uključenu televiziju ili radio koji zapošljavaju svaki slobodni trenutak koji bi njihova svijest inače uhvatila, ili živjeti u budućnosti, planirajući buduća zadovoljstva. Česti su savjeti o tome da budemo prisutni u sadašnjem trenutku, no njih nije ni izdaleka tako lako primijeniti kako nam se na riječima čini. Kad to pokušaju, mnogi ljudi vrlo brzo osjete nelagodu i potrebu da si nastave odvraćati pažnju.
Odvojenost od emocija može biti ne samo posljedica, nego i uzrok bježanja od sadašnjosti. Ako potiskujemo neugodne osjećaje, nećemo biti sposobni niti uistinu uživati u onim ugodnima. Emocije ili teku ili su blokirane; nemoguće je potpuno osjećati pojedine emocije, a druge potiskivati. Tako, što više vježbate prihvaćati i voljeti i svoje neugodne osjećaje, to ste više sposobni stvarno uživati i u onima ugodnima, i tek onda možete stvarno uživati u bilo čemu što doživljavate.
Što smo više prisutni u svim svojim osjećajima, manje nam je potrebno da bi bili sretni. Možemo osjećati puninu i užitak i kad se izvana ne događa ništa ili vrlo malo. Nasuprot tome, osobe koje potiskuju svoje osjećaje mogu ih snažno doživjeti jedino pomoću intenzivnih izvanjskih situacija. Zato mnogi takvi ljudi i teže intenzivnim podražajima: horor filmovima, riskantnim aktivnostima (kockanje na velike uloge, ekstremni sportovi), pa i sadizmu ili mazohizmu. Nakon što se na te podražaje naviknu, oni im postaju nedovoljni te moraju tražiti još snažnije. U takvim aktivnostima mnogi ljudi pronalaze osjećaj prisustva u trenutku, punine emocionalnog iskustva, osjećaj protoka energije i stvarne svijesti o tome da su živi. Zbog toga i te aktivnosti često postaju zamjenska potreba i izazivaju određenu ovisnost.
Prirodno je da nam nove stvari i iskustva snažnije zaokupljaju pažnju, izazivaju emocije i posvećivanje pune pažnje sadašnjem trenutku, pa je dobro što češće ići na izlete, putovanja, iskušavati nove stvari kako bismo razbili rutinu. No, nije prirodno da se jedino u takvim situacijama osjećamo istinski živi i usredotočeni. Kako najčešće nismo svjesni koliko dubine nedostaje u našem svakodnevnom životu, počinjemo je tražiti u različitim zamjenama, obično planiranjem budućeg zadovoljstva ili kupovanju stvari. Sigurno ste već primijetili koliko se često događa da željeni predmet gotovo odmah nakon kupnje gubi svoju emocionalnu vrijednost, jer nam nije donio zadovoljstvo kojem smo se nadali. U šoping-centrima nije lako pronaći sretnu, nasmiješenu osobu! Što više netko žudi za gomilanjem stvari, to je vjerojatnije da žudi za vlastitim osjećajima, koje potiskuje. Nije lako prepoznati što se događa i izaći iz tog kruga.
Što više radite na prihvaćanju svojih osjećaja i integraciji potisnutih dijelova sebe, to vam je dostupniji puniji, bogatiji raspon emocionalnog doživljaja u svakom trenutku života. Uz to može biti potrebno uložiti malo svjesnog truda i vremena u rastvaranju starih navika i stvaranju novih - primjerice navike da se umirimo i oslušnemo što se događa u nama u trenucima kad bi inače pribjegli nekom od načina odvraćanja pažnje. S vremenom, uživanje u sadašnjem trenutku postaje sve prirodnije i lakše, bez da se moramo boriti protiv niza osjećaja koje potiskujemo. Usput možemo uštediti na stvarima koje bi inače gomilali i skupim zamjenama za ljubav i radost, za kojima više nemamo potrebu.
Marijanska svetišta
Svetište Majke Božje Loretske Zadar-Arbanasi
Arbanasi su naselje u jugoistočnom dijelu zadarskog poluotoka, dio Zadra. Naseljeno početkom 18. stoljeća inicijativom barskog i zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića doseljavanjem doseljenika (Arbanasi-Sestana) iz područja iznad Skadarskog jezera u tri doseobe. Sačuvan je autohtoni Arbanaski-Šestanski jezik (mješavina geg narječja, talijanskog i hrvatskog). Tu se nalazi crkva Gospe Loretske koja je postala svetište.
Župa Gospe Loretske smjestila se je ujugoistočnom dijelu Zadru,predio Arbanasi na kojem živi 6000 vjernika u 1600 katoličkih obitelji.
Iako se je tijekom vremena Župa Gospe Loretake proširila i na ostale zadarske kvartove kao što su Ričina ili pak dio Bulevara temelj iz kojega je i nikla ova župa je zadarski kvart Arbanasi.Kao što i samo ime kaže Arbanasi, ovaj zadarski kvart naselili su 1726/27. godinu katolici Albanci koju su već navedene godine napustili prostor današnjega Skadarskoga jezera, koji je bio sastavni dio Osmanskoga carstva, i naselili prostor današnjih Arbanasa. Raširenih ruku ih je dočekao zadarski nadbiskup (nekada barski) Vicko Zmajević koji je utemeljio župu Gospe Loretske 1734. te pomogao u izgradnji iste.
Prva crkva svojom veličinom je zadovoljavala vjerničke potrebe (jer je bila namijenjena za 50-tak doseljenih arbanaških obitelji), no tijekom vremena zbog porasti stanovništva pristupilo se je izgradnji nove prostranije, ali na mjestu već postojeće. Današnji dio prezbiterija je dio one prvotne crkve, a od starog crkvenog objekta sačuvan je jedino zvonik visok 20 m. Izgradnja nove crkve započela je 20. travnja 1906. (kada je blagoslovljen kamen temeljac) za vrijeme župnikovanja don. Fausta Matušića. Arhitekt nove crkve je bio Ćiril Metod Iveković, arhitekt Namjesništva u Zadru. Izgradnja crkve je dovršena 1907. godine kada je crkva dobila današnji oblik. Tijekom posljednjih 100 godina crkva je doživjela više obnova uvijek pazeći da se sačuva izvorni oblik građevine. U obnovama župne crkve posebno su bili zaslužni župljani ove župa, a ponajviše njezin domaći sin mons. Šime Duka, protonotor Vatikanskog arhiva. Da je vrijednost ove župne crkve kao građevine bita potvrđuje i rješenje regionalnoga zavoda za zaštitu spomeničke kulture koji je 28 lipnja 1973. uvrstio crkvu Gospe Loretske u Zadru u Registar nepokretnih spomenik kulture pod brojem 24/ 25-73.
Od 1949. godine župu Gospe Loretske vode redovnici salezijanci koji su zamijenili oce franjevce. Na prostoru župe nalazi se i samostan Školskih sestara franjevki koje također svojim radom i molitvom pomažu u sazrijevanju i rastu župe.
Svetac dana
Sveti Karlo Boromejski, biskup (1538–1584)
U plavetnim vodama jezera Lago Maggiore zrcale se Boromejski otoci. Nekoć su bili gole stijene, a sad su na njima parkovi s gajevima palmi i naranči. Da bi na njima mogao nastati raj, moralo se mučnim radom hladno kamenje nasuti i prekriti plodnom zemljom. Taj je posao izvršila obitelj Borromeo.
Na južnoj obali jezera leži grad Arona. Tu se rodio god. 1538. Carlo Borromeo, najveći čovjek svoga roda. Kako još i danas nad svim onim krajem dominira njegov ogroman kip – zvan »San Carlone« – tako je i njegova ličnost po svom utjecaju nad svim crkvenim knezovima njegova vremena. Kultiviranje boromejskih otoka nije bilo njegovo djelo, već kasnijih pokoljenja. No on je izvršio daleko važniju kultivaciju.
Njegova je zadaća bila da Crkvu sjeverne Italije, koja je tada bila samo nešto malo više od neplodnoga stijenja, pretvori u cvatući raj.
Karlo je od svojih roditelja, grofa Giberta II. i Margarete de Medici, baštinio nepokolebljivost značaja. Odgojen prema svome plemićkom staležu, zarana je došao u dodir s ljepotom što ju je pružala umjetnost njegova stoljeća. No vrlo rano suočio se i sa zlima i neugodnostima svoga vremena. Govoriti o njegovu životu znači isto tako govoriti i o zloupotrebama koje su se bile uvukle u Crkvu. Međutim, veoma je značajno za Karla Boromejskoga kako se on u svemu tome držao.
Tada su roditelji običavali određivati životni put svoje djece već u najranijoj dobi. Birali su im zvanje, stalež i bračnoga druga. Drukčije nije bilo ni kod Borromea. I oni su, kao i svaka druga značajnija obitelj raspolagali crkvenim nadarbinama. Ako je koji sin htio uživati te nadarbine, morao je dokazati da želi pripadati kleričkom staležu. Zbog toga ipak nije morao postati svećenik. Bilo je dosta primiti samo tonzuru. Budući da je Karlo imao dobivati prihode opatije u Aroni, njegovi su roditelji dali privolu da mali primi tonzuru već u sedmoj godini pa je o tome sastavljen i službeni dokument. Kao klerik Karlo je bio obvezan nositi kleričko odijelo. No taj se crkveni propis uglavnom nije obdržavao. Mnogi klerici, koji su to bili samo zbog crkvenih dobara, nosili su kleričko odijelo jedino u službenim prigodama. Tako je i Karlo i dalje hodao u baršunu, zlatu te opasan malom sabljom, kako ga prikazuju i slike toga doba. No pripovijeda se da je mali u Crkvi želio ne samo postići visoku karijeru, već i postati pravi Božji sluga. On je odredbu svoga oca ozbiljno shvatio pa mu se domala i rodilo pravo svećeničko zvanje.
Postavši već s 12 godina opat-komendatar, dohotke od te službe i časti nije uzimao za sebe, već ih je dao u korist siromaha. Ipak je preuzeo sve dužnosti što onda baš nije bilo u običaju. Tako je pokazao smisao za savjesnost i odgovornost, nesebičnost i socijalni osjećaj.
Kad mu je bilo 16 godina, poslao ga je otac na studij prava u Paviju. I dok je tamo vladao pomalo lud i raskalašen đački život zajedno s djevojkama po gostionicama, dotle se mladi Borromeo sav usredotočio na studij, a nikad nije zaboravio izmoliti propisani časoslov. Za zvanje se, dakle, Karlo ozbiljno spremao već od malena: revnom molitvom i studijem, prema onoj: »Ora et labora!« – Moli i radi!
Tri godine kasnije umro mu je otac, a kako najstariji sin Federico Borromeo nije bio sposoban razriješiti zapleteno pitanje baštine, učinio je to Karlo i to tako spretno da su se svi divili. Unatoč tim poslovima i prekidu studija, već je naredne godine sve nadoknadio te postao doktor obaju prava i to »summa cum laude«. Što sve može postići i učiniti marljivost! Lijenčina nikad ni na što ne stigne.
U to je doba Karlov ujak kardinal Giovani Medici bio izabran za papu te uzeo ime Pio IV. Spomenimo ovdje kao zanimljivost da je on jedno vrijeme bio i dubrovački nadbiskup te se rado nazivao »cardinalis ragusinus«. Dakako da kao nadbiskup nije stolovao u Dubrovniku, već je po tadašnjem običaju mjesto njega poslove nadbiskupije vodio njegov vikar.
Prigodom izbora Pija IV. sve se žurilo da čestita i mladome Papinu nećaku. Kakva mu se sad sreća smiješi! Nepotizam će opet učiniti svoje. Nasuprot kurijalnim intrigama pape su se mislile osigurati pouzdanim ljudima iz vlastite rodbine. No ta je povjerljivost mnogo puta bila i zloupotrebljavana. Na sva laskanja prijatelja Karlo je ponosno odgovarao da se neće gurati naprijed. U Rim će ići samo onda ako ga Papa bude pozvao. Nije bio karijerist.
Papa ga je pozvao i obasuo častima i službama. Premda nije studirao teologiju niti primio svete redove, već u 21. godini postao je apostolski protonotar, veliki penitencijar, šef uprave crkvene države, kancelar Crkve, kardinal, nadbiskup Milana, protektor raznih redova i država. On je bio i prvi kardinal državni tajnik u današnjem smislu, druga po važnosti ličnost u Crkvi. On drži u rukama niti papine unutrašnje i vanjske politike. Kroz njegove ruke prolazi sva korespondencija s kraljevima i biskupima.
Rezidencija kardinala državnog tajnika bila je u palači Colonna, a dvorska svita brojila mu je 150 osoba. Iako je ispočetka živio raskošno kao i svi ostali tadašnji crkveni knezovi, ipak je sve to bilo nuzgredno, a u središtu njegova života stajao je rad. Svoje brojne službe gledao je ne samo kao nešto što donosi velike prihode, već kao veliku odgovornost, a to je nadasve pozitivno. Imao je veoma razvijen osjećaj odgovornosti. Prilike su u odnosu prema Papi, za vladavine Pavla IV., s vladarima i rimskim pukom bile veoma napete i mladi je kardinal pokazao mnogo diplomatske vještine da sve dovede u normalnu kolotečinu. Uspio je besprimjerno.
Neshvatljivo je kako je mogao obavljati toliko poslova. Bio je pravi fenomen radne sposobnosti, a i to je neprocjenjiva prednost. Bio je čovjek izvanredno jake volje. Kad bi se ražestio, znao je mucati. No i to je svladao i postao je jedan od najvećih propovjednika svoga vremena.
Spavao je samo pet sati. I tako je kraj svih svojih poslova pronalazio vremena za molitvu i studij. Kako je bio dobro potkovan u oba prava, tako o filozofiji i teologiji nije imao gotovo ni pojma. No jakom voljom i marljivošću popunio je i tu rupu studirajući skolastike i stoike. Uvečer bi u vatikanskim vrtovima okupljao oko sebe odlične duhove. Tako je nastala Akademija u kojoj su bili kao članovi i mnogi kardinali. U tim krugovima održavala su se predavanja i diskusije o raznim znanstvenim temama. Neka su od tih predavanja kasnije i tiskana pod naslovom Vatikanske večeri. I tako su zajednički sastanci ušli u povijest duha.
Smrt Karlova starijega brata tako ga je potresla da je odlučio postati posve drugi, još bolji: dao se stoga zarediti za svećenika i biskupa. Započeo je samotnički, strogi i isposnički život i nije se više predavao nikakvim ispraznostima. Otpustio je velik dio svoje dvorske pratnje. Velikim mu je prijateljem i savjetnikom postao sveti Filip Neri.
Velika je zasluga sv. Karla da je nakon mnogih pregovora uspio nadvladati mnogobrojne diplomatske i organizacijske poteškoće da bi se mogao nastaviti i dovršiti obnoviteljski Tridentski sabor. I tako se sabor nakon dugog prekida opet sabrao. Karlo Boromejski bit će jedan od najrevnijih provoditelja u život svega onoga što je zaključio Tridentski sabor.
Milano nije 80 godina vidio svoga biskupa, već su ga zamjenjivali generalni vikari. Karlo je pošao u Milano u svoje nadbiskupsko sjedište. Tamo je najprije sredio prilike u nadbiskupskom dvoru, a onda se dao na obilaženje svoje nadbiskupije. Putovao je pješke ili jašući na konju. Sazivao je pokrajinske sinode na koje su dolazili njegovi biskupi sufragani, a bilo ih je 15. Takvih je sinoda održao 6, a za vlastitu nadbiskupiju 11. U govoru što ga je izrekao na posljednjoj sinodi između ostaloga rekao je i ovo:
»Svi smo doduše slabi, priznajem, ali nam je Gospodin Bog dao sredstva kojima se možemo, ako hoćemo, lako pomoći. Onaj bi svećenik zacijelo htio posjedovati neporočnost života za koju uviđa da se od njega traži, biti suzdržljiv i pokazivati, kako se dolikuje, anđeosko vladanje. Međutim, ne pomišlja da se za to prihvati sredstava: moliti, izbjegavati razgovore zlih kao štetne i opasne prisnosti.
Onaj se opet tuži da, kad uđe u kor, da moli psalme i kad ide slaviti misu, odmah mu dušu obuzme tisuću stvari koje ga odvlače od Boga. Ali što to čini prije nego stupi u kor ili k misi u svetištu, kako se spremio, koja je sredstva uzeo i upotrijebio da očuva sabranost?
Želiš li da te poučim kako ćeš napredovati iz kreposti u krepost i, ako si već u koru sabran, kako ćeš drugi put biti još sabraniji i tvoj prinos Bogu još miliji? Slušaj što ću ti reći. Ako je u tebi već zapaljen neki žižak božanske ljubavi, nemoj ga smjesta izdati i izložiti vjetru. Tiganj drži zatvoren da ne ohladi i izgubi toplinu. Izbjegavaj – koliko možeš – rastresenost; ostani sabran s Bogom, izbjegavaj isprazne razgovore.
Dužnost ti je propovijedati i poučavati? Trudi se i prioni uz ono što je potrebno da tu dužnost valjano obaviš. U prvom redu sam čini, propovijedaj životom i vladanjem da ne bi oni koji vide da jedno govoriš, a drugo radiš, ismijali tvoje riječi i vrtjeli glavom.
Jesi li ti dušobrižnik? Nemoj zbog toga zanemariti brigu o sebi. Nemoj se tako izdašno drugima porazdijeliti da tebi od tebe ne bi ništa preostalo. Treba da se sjećaš duša kojima si na čelu, ali tako da sebe ne zaboraviš.
Shvatite, braćo, ništa nije tako potrebno svima crkvenim ljudima koliko mislena molitva koja sve naše djelovanje prethodi, prati i slijedi. Molit ću psalme, veli Prorok, i razumjet ću. Obavljaš li sakramente, misli, brate, što činiš; ako slaviš misu, razmatraj što prikazuješ; moliš li psalme u koru, misli kome i što govoriš; ako dušama ravnaš, misli kojom su krvlju oprane. I tako nek se sve vaše obavlja u ljubavi. Tako ćemo lako moći nadvladati sve poteškoće koje, to je nužnost (u to smo naime postavljeni), danomice mnogobrojne, doživljavamo. Tako ćemo imati snage da Krista rodimo u sebi i u drugima.«
Sv. Karlo se marno brinuo za duhovnu obnovu biskupa, klera i puka. Tu su mu pomagali oratorijanci sv. Filipa Nerija, isusovci, a i on je sam osnovao oblate sv. Ambrozija. Za puk se brinuo i preko katehista. Na njegov poziv javilo se 2.000 muževa i žena spremnih poučavati u vjeri. Te katehiste organizirao je u Bratovštini kršćanskoga nauka i napisao im priručnik koji je jedno »remek-djelo odgojne mudrosti« (D. Petry).
Bio je čudo radinosti. Njegova korespondencija u Ambrozijanskoj biblioteci broji 268 folijanata, a sadrži 35.000 pisama.
Umro je god. 1584., relativno mlad, u dobi od 46 godina, iscrpljen molitvom, pokorom, napornim radom, brojnim putovanjima – stizao je i u najudaljenije i najzabačenije predjele svoje nadbiskupije – a osobito nesebičnim zalaganjem i služenjem svima za vrijeme velike pošasti kuge u Milanu. Umro je, ali i mrtav još govori kao jedan od divova biskupskoga pastorala.
Svi koji danas slave svoj imendan, Karolina, Karla, Karlo, Drago Dragutin Dragica, neka je sretan i blagoslovljen imendan
malo odmori
Zapošljavanje
- Kako stojite sa stranim jezicima?
- Odlično! osim hrvatskoga svi drugi jezici su mi strani.
Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je, za sve nastradale u prometnim nesrećama, da osjete i u tim trenutcima snagu milosti Božje, i da ih dobri Bog sačuva od svih zala duše i tijela
Neka vam je današnji dan radostan i blagoslovljen, vaš don Marin
