Cor Unum
petak, 15.11.2013.
TROGIR
Povijest Trogira
TROGIR je gradić, luka i ljetovalište, smješten u Splitsko-dalmatinskoj županiji na zapadnom ulazu u Kaštelanski zaljev, na nadmorskoj visini od oko 1 metar. Sam grad leži na malenom otočiću u morskom tjesnacu između kopna i otoka Čiova sa kojima je spojen mostovima. Jadranskom magistralom povezan je sa svim naseljima u Dalmaciji, a u neposrednoj blizini, svega 4 kilometra istočnije u Divuljama nalazi se splitska zračna luka.
Trogir je izrazito turistički centar s blagom mediteranskom klimom. Na obalama Trogirske rivijere formirani su mnogi zaljevi, rtovi i uvale kao
npr. uvala Stari Trogir sa svojim šljunčanim, kamenim i pjeskovitim plažama, uvala Voluja, uvala Vela Rina na Malom Drveniku, uvala Krknjaši na Velom Drveniku, područje Sv. Fumije - otočića na jugozapadu od otoka Čiova, uvala Saldun, Racetinovac, Kancelirovac na zapadnom dijelu Čiova, te područje Pantana sa izvorom, rječicom i plažom istočno od Trogira. Ovo područje, na kojem prevladava mediteranska vegetacija, kulture vinove loze, smokve, rogača, maslina, veće površine alepskog bora, aromatično bilje i smilje, kadulja, pogodno je za izlete, krstarenja i druge razonode na moru. Atraktivno izletište je i zaseok Baradići u Segetu Gornjem, sa sačuvanom izvornom seoskom, pučkom arhitekturom s prekrasnim vidikovcem s pogledom na srednjodalmatinske otoke. Trogir broji oko 13000 stanovnika koji se osim brodogradnjom, turizmom, zemljoradnjom bave i ribarstvom.
Trogir ima dugotrajnu i burnu prošlost. Bogatstvo arheoloških nalaza ukazuje na neprekinuti kontinuitet života od prapovijesti do danas, na tragove života stare 2000 godine pr.K. Na temeljima starijeg ilirskog naselja Grci osnovaše tijekom III/II. st. pr. K. svoju koloniju Tragurion. Iz tog je vremena mramorni reljef (IV/III.st.pr.K.) što prikazuje lik božanstva Kairosa. Tijekom I. st. pr. K. ilirsko-grčko naselje postaje rimski municipij Tragurium poznat po kamenu.
Trogir je jedan od rijetkih dalmatinskih gradova koji je izbjegao prekid urbanog života, što ga je primjerice doživjela obližnja Salona, porušena od upada Avara i Slavena početkom VII. stoljeća. Život nastavlja u sklopu bizantske Dalmacije. Grad naseljavaju Hrvati, a u Bijaćima hrvatski knezovi podižu svoja gospodarstva i crkvu sv. Marte. Na antičkom rasteru grada, na temeljima ranokršćanskih podižu se ranosrednjovjekovne crkvice urešene starohrvatskom pleternom ornamentikom, te brojne ranosrednjovjekovne kuće.
Crkva sv. Barbare (nekoć Martina) najzanimljivija je ranosrednjovjekovna crkvica iz XI. st. Iz tog vremena sačuvani su ostaci šesterolisne crkve sv. Marije na jugoistočnom rubu trga, predvorje muzeja sakralne umjetnosti.
Od XII st. Trogir se postepeno oblikuje u autonomnu komunu koja priznaje vlast dalekih ugarsko-hrvatskih kraljeva. To je doba velikog prosperiteta grada kad se grade zidine, katedrala, samostani i brojne kuće u romaničkom slogu. Posebice se ističe katedrala, portal majstora Radovana, koji je ujedno i njezin graditelj, koji kleše i portal crkve sv. Ivana Krstitelja, nekoć uglednog muškog benediktinskog samostana. Iz XIV.-XV. st. datira dominikanski samostan sv. Dominika u kojem je uređena zbirka umjetnina Od 1420. godine Trogir je pod vlašću Venecije. Grade se i dalje mnoge građevine i
zidaju nove utvrde zbog straha od Turaka. Dovršen je kaštel Kamerlengo i kula sv. Marka. Na glavnom gradskom trgu, koji to bijaše od grčkog doba (grčka agora, rimski forum) do danas, smještene su najmonumentalnije zgrade: katedrala sv. Lovre, komunalna palača, crkva sv. Sebastijana, nad kojim je gradski sat, loža, mala i velika palača Ćipiko.
Najvrijednije zdanje iz XV. st. je Velika Ćipikova palača sučelice katedrali. Na njezinu ukrašavanju radili su Nikola Firentinac, Ivan Duknović i Andrija Aleši. Zajedno su podigli i uresili renesansnu kapelu Blaženoga Ivana Trogirskoga. Na istočnoj strani trga nalazi se Komunalna palača ( Knežev dvor) sagrađena u renesansnom stilu, koja se spominje od XIII. stoljeća. Na južnoj strani je gradska loža - trijem, XIV.st., koja je služila kao sudnica. Sačuvana su i južna gradska vrata iz 1573. godine, na kojima se veliča grad nekoć rimski i njegovi slavni ljudi. Uz njih je loža - trijem koji je služio namjernicima koji zakasne u grad. U blizini je sklop ženskog benediktinskog samostana sv. Nikole - muzej Kairos, u kojem redovnički život započinje u XI. stoljeću. Na sjevernim gradskim vratima diže se kip sv. Ivana koji čuva ulaz u grad. U blizini je sklop palače Garagnin Fanfogna - danas Muzej grada Trogira.
Propašću Venecije 1797. u Trogiru nastaje anarhija do dolaska austrijske vojske. Za kratkotrajne vlasti Francuza (1806.-1814.) grade se ceste, otvaraju škole u kojima se predaje na hrvatskom jeziku, a zbog higijenskih razloga ruše se gradske zidine. Od 1814.- pa do 1918. Trogir je opet u sklopu Austrije, koja na obali gradi zgradu suda i školu.
Razdoblje između dva svjetska rata, za vrijeme stare Jugoslavije obilježeno je socijalnim previranjima. Raspadom Kraljevine Jugoslavije pučanstvo masovno sudjeluje u narodnooslobodilačkoj borbi. Nakon oslobođenja slijedi razdoblje FNR i SFR Jugoslavije, da bi 1990. godine Trogir napokon dočekao osamostaljenje Hrvatske države. Sva ta duga povijest još uvijek je prepoznatljiva u kulturnom inventaru grada Trogira počevši od urbanističke cjeline, arhitekture, kulture, pa do slikarstva i umjetničkog obrta.
Povijesna jezgra grada Trogira jedinstveni je spomenik kulture i stoga je 1997. godine upisana u UNESCO-vu Listu svjetske baštine. Urbanistička i arhitektonska cjelina Trogira sačuvala je sve do danas osnovne elemente srednjovjekovne strukture utvrđenoga grada, karakterističan raspored ulica i trgova, reprezentativne sakralne i profane javne građevine i zbijeno mnoštvo objekata. Bez obzira na arhitektonske vrijednosti pojedinih objekata Trogir je prije svega izuzetno vrijedna cjelina s mnoštvom svojih poruka - umjetničkih, kulturno-povijesnih, predstavlja jedno od najznačajnijih kulturnih dobara na području Republike Hrvatske pa i cijelog svijeta.
SVETI IVAN TROGIRSKI
Legende o svetom Ivanu Trogirskom:
Nakon brodoloma hodao po valovima, od malo grožđa napravio puno mošta...
O životu svetog Ivana Trogirskog zna se jako malo, ali osim legendi koje se o njemu i danas prenose važniji su njegov život i djela koji se i danas obilježavaju na dan 14. studenog kao dan na koji se slavi njegova svetost.
Živio je u 11. stoljeću, a službu trogirskog biskupa obavljao je više od četrdeset godina (1064. - 1111.). Ona mu je pripala nenadano kada su Trogirani u drugoj polovini 11. stoljeća, nakon smrti svog biskupa, tražili od papinskog legata, kojega je papa Aleksandar II. poslao da smiri tada vrlo žive sukobe nastale dubokom podjelom, da im odredi novoga biskupa. Odlučio se tada za Ivana, kamaldolenskoga benediktinca iz samostana sv. Petra u Osoru, koji je bio i dobar prijatelj splitskog nadbiskupa Lovre. Upravo iz tog razloga što je u Trogir stigao iz Osora javila se netočna tvrdnja kako je sv. Ivan potjecao iz poznate rimske obitelji Orsini, zbog čega se u ispravama pojavljuje kao Auserinus ili Osorinus. Znakovito je, pak, kako su i sv. Ivan Trogirski i njegov prijatelj, splitski nadbiskup Lovre, bili izrazito ustrajni u nastojanju da se provede potrebna crkvena obnova u Dalmaciji i Hrvatskoj, što ih čini sudionicima važnih crkvenih, ali i društvenih zbivanja koja sežu puno šire od njihove biskupije.
U svojoj je biskupiji, a naročito u Trogiru, sv. Ivan Trogirski svojim djelovanjem ostavio duboki trag - razvio je živu pastoralnu djelatnost čime se aktivno uključio u veliku grgurovsku obnovu koja je išla za reformom Crkve. Zastupao je hrvatsku orijentaciju dalmatinskih gradova, zbog čega s njegovo ime, uz ono nadbiskupa Lovre, nalazi na ispravama hrvatskih kraljeva Krešimira, Zvonimira i Stjepana II. U bremenitim vremenima u kojima je živio, a u kojima je u isto vrijeme vidio uspon hrvatskih vladara i gubitke domaće dinastije, pozivao je na mir, zalagao se za pravednost i ljudske živote, a među zavađenima je posredovao u njihovom pomirenju.
Sveti Ivan Trogirane je, ali i Hrvatsku, zadužio i time što je 1105. uspio u sprječavanju hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana u ozbiljnoj prijetnji da razori Trogir, a osnovao je i samostan benediktinki u Trogiru. Trogirani su stoga, kako se do danas prenosi, među sobom prepoznali čovjeka iznimnih ljudskih, ali i svetačkih osobina. O njegovom skromnom, pokorničkom, životu i mudrosti piše i Toma Arhiđakon opisujući ga kao učenog i dobrog čovjeka, a njegovi sugrađani pripisivali su mu velika čuda zbog čega ga, zajedno sa cijelom katoličkom zajednicom, štuju sve do danas. Ne čudi, stoga, što je proglašen i zaštitnikom Trogira gdje se nalazi i njegovo počivalište u kapeli svetog Ivana Trogiranina kamo je njegovo tijelo prebačeno 1681. godine, a koja je jedan od najljepših renesansnih spomenika u cijeloj Europi. Godina njegove smrti nije poznata, ali sigurno je da je umro prije 1111. godine.
Osim o njegovoj naravi koju je krasila blagost i istaknuta miroljubivost, te zaslugama kojima ih je zadužio, Trogirani do danas najradije prepričavaju legende o svom zaštitniku. Prema jednoj od njih biskupu Ivanu je za vrijeme misnog slavlja s neba na glavu sletjela golubica kao znak Duha Svetoga i njegovog mirotvorstva. Druga legenda kazuje kako je za vrijeme tuče koja je uništila vinograde naredio da se malo preostalog grožđa stavi u tijesak iz kojeg je potekla velika količina mošta. Najpoznatija je, ipak, ona prema kojoj je za vrijeme oluje otputovao u Šibenik kada je doživio brodolom nakon kojega je hodao po valovima, a po njegovom zagovoru spašeni su mornari i sav teret. Posljednja legenda kaže kako su nakon njegove smrti Mlečani htjeli njegovu ruku prenijeti u Mletke, koja je uoči godišnjice njegove smrti došla zrakom i spustila se na njegov grob.
Ipak, od legendi o svetom Ivanu Trogiraninu, puno su važnije poruke i djela koja je za života poslao i ostvario - poruka mira i zajedništva, očuvanja vrijednosti i ustrajna borba da te poruke budu i ostvarene. Stoga one nadilaze vrijeme u kojemu je živio jer se tako vjerodostojno prenose u ono vrijeme u kojemu ga Trogirani i cijela katolička zajednica slave - jučer, danas i sutra.
.
Trogirska katedrala
Na mjestu ranokršćanske bazilike, na položaju gdje se nekoć vjerojatno nalazio grčki hram, uzdiže se katedrala sv. Lovre iliti sv. Ivana (blaženog Ivana Trogirskog), kako je narod već zove. Njena gradnja započinje oko 1200. god.; južni portal dovršen je 1213. god. ; 1240. potpisao se majstor Radovan na zapadnom portalu; sredinom XIII. stoljeća već su dovršeni njeni zidovi. Središnji je brod nadsvođen tijekom prve polovine XV. stoljeća. Zvonik se dograđuje krajem XVI. stoljeća; natpis s pozlaćenim slovima u unutrašnjosti s olakšanjem bilježi: "Nikako prije 1590." Ipak katedrala se relativno brzo gradi, i to zahvaljujući izdašnoj pomoći ugarsko-hrvatskih kraljeva. Već 1242. god. u katedrali je pokopan Vilim, sinovac kralja Bele IV. Sa sjeverne strane katedrale pridodaju se posebni volumeni krstionice (1467), kapele sv. Jerolima (1438), kapele bl. Ivana (1468) i sakristije (1446-500). Katedrala se doima svojom stereometrijskom čistoćom kamenih masa, s hijerarhijom glavnog broda što se uzdiže nad bočnima. Upravo kiparski plastično završena je istočna stranaa s tri apside. U doživljaju cjeline nameće se dojam punine kamene mase. Zidni plašt raščlanjen je pilastrima između kojih su uski prozori, a na njihovu vrhu su vijenci s ritmički nanizanim visećim lukoovima. Pod terasom južnog broda strše kameni slivnici u obliku životinjskih i ljudskih glava (isklesao ih je oko 1417. god. Petar Pozdančić). Bočne lađe izvorno su bile bez krovova; završavale su ravnom terasom, što je moralo još više naglašavati središnji volumen glavnoga broda. Prema izvornom konceptu trebala su biti izgrađena dva zvonika. Južna fasada naglašena je smještajem zvonika na jugozapadnom uglu nad predvorjem i južnim portalom pod kojim teče polukružni niz stepenica. Na južnom portalu uz otvor u obliku cvijeta-križa uklesan je latinski natpis koji u prijevodu glasi: "Ovo djelo bi učinjeno poslije porođaja Djevice tisuću dvije stotine i trinaeste u vrijeme biskupa Treguana, toskanskog roda, iz pobožne obitelji i gradskog Kneza Ilije." Katedrala je spomenik čitavog grada, svih stanovnika koji su doprinjeli njenoj gradnji. Zna se u detalje prema spisu Pavla Andreisa "Prijenos sv. Ivana, trogirskog biskupa" kako su svi slojevi, i najsiromašniji ribari i seljaci iz okolice u teškim ratnim vremenima, odvajali sredstva za gradnju i ukrašavanje kapele svog nebeskog odvjetnika.
Radovanov portal
Glavni portal katedrale sv. Lovre u Trogiru- tzv. Radovanov portal, građen je u doba vladavine hercega Kolomana, koji je kao mlađi brat kralja Bele IV upravljao Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom od 1226. – 1241. godine. Koloman je bio iznimno značajan hrvatski vladar koji je poticao gradnju trogirske katedrale a njegovom se zaslugom istodobno podižu brojni spomenici i na sjeveru Hrvatske.
Da je Radovanov portal građen u vrijeme Kolomanova vladanja potvrđuje natpis u podnožju lunete portala, precizno datirajući ga u 1240. godinu. Prema natpisu u podnožju lunete doznajemo da je u vrijeme gradnje portala u Trogiru stolovao biskup Treguan. Rodom Firentinac, Treguan je bio vrlo obrazovan klerik. U Dalmaciju ga je sa sobom iz Ugarske kao mladog gramatika i profesora književnosti 1200. godine doveo splitski nadbiskup Bernard. Zbog obrazovanosti Treguan se vrlo brzo uspinjao na crkvenoj hijerarhijskoj ljestvici. Godine 1206. postao je trogirskim biskupom.
Tijekom života biskup Treguan istaknuo se kao vatreni borac protiv heretičkog nauka i krivovjerja na području svoje dijeceze, u Splitu i Trogiru, ali i izvan nje, podupirući kraljeve i papine napore u iskorjenjivanju katarske hereze u Bosni. U taj kontekst dovodi se i gradnja portala trogirske katedrale. Naime, iza njegove gradnje stoji antiheretički program biskupa Treguana, na što zorno ukazuje znak križa na naličju lunete portala s natpisom: „Tko god vjeruje da je znak križa put svjetla, nek ne čini ništa nedostojno protiv časnog znaka.“ Ovaj je natpis bio izravna opomena hereticima poput katara, albigenza i bogumila, koji nisu prihvaćali križ, smatrajući ga bogohulnim jer je simbolizirao mučeništvo Krista Boga, koje prema njihovom vjerovanju nije bilo stvarno.
Nakon što je izgrađen, Radovanov je portal u više navrata bio pregrađivan. Nije potpuno razjašnjeno koliko je puta portal bio pregrađen, ali je sigurno da su njegove skulpture djela nekoliko skulptora koji su dovršavali Radovanovo djelo kao i onih koji su proveli niz različitih obnova nakon dovršetka gradnje katedrale.
Izvorno portal se nalazio u predvorju romaničkog zvonika pred katedralom, koji se u trogirskim dokumentima prvi put spominje 1264. godine. Činili su ga vanjski portal pred ulazom u predvorje i nutarnji pred ulazom u katedralu. Romaničko je predvorje bilo znatno manje od današnjeg, veliko tek toliko da natkrije ulaz u crkvu pred glavnim brodom poput sličnih predvorja romaničkih katedrala s druge strane Jadrana, Modene, Bologne i Ferrare. Njegov se izgled može donekle usporediti s monumentalnim prolazom u podnožju zvonika katedrale sv. Dujma u Splitu, koji je započet pedesetih godina 13. stoljeća, svega desetak godina nakon trogirskog. Tijekom sedamdesetih godina 13. stoljeća, za Treguanova nasljednika biskupa Kolumbijana (1256. – 1276.), započela je prva romaničko-gotička pregradnja trogirske katedrale. Najveći zahvat kojim je u potpunosti presložen Radovanov portal nastao je u 14. stoljeću tijekom pregradnje predvorja katedrale kada je sagrađen prostrani trotravejni atrij nad kojim je bila planirana gradnja dvaju gotičkih zvonika. Portal je posljednji put presložen 60-ih godina 15. st. kada su pod njegov nadvratnik umetnuti renesansni kapiteli s puttima, rad Nikole Firentinca, a intervencijom koncem 17. stoljeća umetnut je u baroknu nišu gotički kip sv. Lovre preuzet iz stare srušene kapele sv. Ivana Trogirskog.
Kao što je rečeno, skulpture trogirskog portala djela su nekoliko skulptora koji su dovršavali Radovanovo djelo. Majstoru Radovanu pripisuje se Rođenje Kristovo, središnji motiv portala prikazan na luneti. U gornjem dijelu prikaz je Djevice s Isusom u štali, a donjem Pranje Djeteta u ornamentiranoj kamenici. Sceni prisustvuju Josip i pastir, uz dvije žene. S desne je strane prikaz Dolaska tri kralja, a s lijeve Poklon pastira. Na vrhu kompozicije su Betlehemska zvijezda i anđeli.
Radovan je izradio i veći dio prvog koncentričnog luka koji se izvorno nalazio tik do lunete, a prikazivao je Navještenje, u lijevoj je peti luka anđeo Gabrijel, a u desnoj Djevica Marija. S obje strane nastavljaju se po dva kamena segmenta s reljefima anđela od kojih gornji nisu Radovanove izrade. Na vrhu je Poklonstvo kraljeva s lijeve strane i Josipov san zdesna. Sve osim dvaju reljefa anđela djelo je majstora Radovana.
Reljefi vanjskog luka nisu Radovanovo djelo. Izradili su ih gotički majstori, a prikazuju motive iz života Isusova sa središnjim prizorom raspetog Krista. S lijeve strane su prikazani: Bijeg u Egipat, Ulazak u Jeruzalem, prizori Pranja nogu, Uhićenja i Bičevanja, a s desna Krštenja, Iskušenja, Tri Marije na grobu i Uskrsnuća. Nad lunetom je niša s gotičkim kipom sv. Lovre.
Portal ima dva reda izmaknutih dovratnika ukrašenih reljefima i dva izrezbarena okrugla stupića s prizorima lova i zvijeri. Unutrašnji dovratnici, ukrašeni alegorijama mjeseci i prikazima radova vezanih uz njih djelo su majstora Radovana. S lijeve strane odozgo prema dolje su Prosinac, Siječanj i Veljača, a na desnoj su Travanj i Ožujak. Bočne su strane tih stupova ukrašene prikazima ljudi i životinja isprepletenih u vitice s florealnim motivima. Svi ti motivi djelo su majstora Radovana osim alegorije Veljače s lijevog dovratnika.
Na vanjskim dovratnicima, koji nisu Radovanovo djelo, nalaze se prikazi apostola, po tri sa svake strane. S lijeva odozgo prikazani su sv. Petar i sv. Bartul i (sv. Ivan.). Na unutrašnjim stranama prikazi su životinja koje su također isprepletene u vitice s florealnim motivima. Dovratnike u podnožju nose telamoni, a na vanjskim stranama su konzole s lavovima na kojima su kipovi praroditelja, Adama i Eve.
