meditacija dana;
" Ljubav je najjača snaga koju sebi svijet može predstaviti, a istovremeno i najskromnija".
Mahatma Gandi
meditacija dana;
POSTATI LJUBAV-autor don Tomislav Ivančić
Saberi se, sjedeći na stolici, smiri se, opusti i posvijesti da stojiš pred Bogom. EVO ME, TU SAM, BOŽE - lagano izgovaraj.
Zatim nakon duboke sabranosti gledaj što sve danas želiš dati Bogu. Pred kojom se istinom o tebi i svijetu skrivaš? Što ne prihvaćaš u sebi? Jesi li istinit? Bez istine o sebi ne možeš ući u ljubav. A bez ljubavi si neotkupljen. Budi danas hrabar. Daruj siromaštvo i primi Boga. Hvali ga.
Čovjeka je Bog stvorio slobodnim. Ta sloboda doduše nije apsolutna, jer je samo Bog apsolutno slobodan, ali je relativna. Čovjek se slobodno opredjeljuje za svoj spas ili protiv njega. Bog ne spašava čovjeka bez njegova sudjelovanja.
Bog je svemoguć. Ali on poštuje relativnu čovjekovu slobodu. Ne može čovjeka prisiliti da ga ljubi (a u tome je spas), jer bi tada dokinuo čovjekovu slobodu i od njega napravio stroj i nagonsko a ne slobodno biće. Bog tako svuda prebiva osim nekako u čovjekovoj slobodi (ako mu čovjek to ne dopusti). Bog može sve, ali ne može mijenjati čovjekovu slobodu. Time se, međutim, ne dokida nego još više afirmira Božja svemoć i sloboda. Bog, naime, čovjeka spašava unatoč njegovoj slobodi ili baš po njoj i to jedino po ljubavi. On ga zove i privlači.
Zato se možemo darovati Bogu ili se zatvoriti u egoizam. Prvo što Bog hoće od čovjeka jest da se daruje. Ljudima i Bogu. On najprije pita: Što mi imaš dati? Da bismo od Boga nešto dobili, najprije treba darovati. Obratiti se, okrenuti se Bogu, darovati mu svoje grijehe i nemoć. Postati ponizan, dati slobodu da bismo dobili sve i još veću slobodu i samog Boga. Jer, spas je u sjedinjenju s Bogom. Rješenja svjetskih problema također. To znači, ljubav je osnovna potreba i najveća težnja čovjeka i svijeta.
Molitva je prava samo ako je u ljubavi. To znači da je prvi korak molitve darivanje Bogu i ljudima. A to znači najprije prihvatiti svoju slobodu, svoje siromaštvo, ograničenost, nemoć, grijehe, prokletstvo, čitavoga sebe baš onakvoga kakav jesam i onda to donijeti pred Boga. Oprostiti drugima, sebi i Bogu. Samo tako Bog može to otkupiti, preobraziti i učiniti bogatim da budemo kao Otac naš čija smo posinjena djeca. Ne zatvarati se ni pred jednim čovjekom, ni istinom, ni pred najtragičnijim i najočajnijim stanjem. Jer, Bog je svemoguć
Ljubav
Svaki je čovjek pozvan na ljubav, pozvan ljubiti i biti ljubljen jer stvoren je za ljubav! Kada mu je ljubav uskraćena, kada je spriječen darovati je, u čovjeku se nešto buni, uznemiruje, protestira..
Međutim, poznaje li, odnosno vrednuje li današnji čovjek na ispravan način ljubav? Je li uopće svjestan koja se stvarnost nalazi iza te, danas tako olako, upotrebljavane riječi?
Nažalost, danas se iza te riječi krije mnogo toga što često nije ni blizu stvarnosti koju ona izriče, nego nešto što joj je potpuno suprotno. Pokušajmo proniknuti vrednotu koju kriju riječi svetog Ivana: ''Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu''
(1 Iv 4, 16).
Prava ljubav za sobom povlači jednu ogromnu odgovornost. A riječ ''odgovornost'' u svome korijenu ima riječ ''odgovor''! Ovako gledajući: ljubav bi bila odgovor na poziv Onome o kome sveti Ivan govori u svojoj poslanici, a to je poziv na ljubav! Taj odgovor ostvarujemo ljubeći onoga koga nam je Bog stavio na životni put jer ''bližnji nam je darovan da očitujemo Bogu koliko ga ljubimo'' (sv. Katarina Sijenska).
Kada čujemo riječ ljubav zabljesnu nas slike kao što su crvenkasta srca, ruže, osmjesi dvoje mladih i sl. Treba učiti znati iščitavati znakove vremena danas i uočiti potrebe nas ljudi: da, mi žeđamo biti ljubljeni i ljubiti. No, čime sve nastojimo utišati taj poziv koji odzvanja u našoj nutrini i očekuje iskreni odgovor? Pronalazimo li pravi put u cijelom moru ponuda? Ljubav je samo Jedna – Isus Krist, a stvarnost koja nas upućuje u samu bit ljubavi je križ. Prava, istinska ljubav je samo ona koja se dade razapeti, koja je sposobna podnositi mane i nedostatke drugoga, sposobna žrtvovati se za drugoga, čekati i biti strpljiva. Ako ljubav nije kadra podnositi, tj. nositi drugoga, onda je to zaljubljenost kojoj temelj nije žrtva, nego upravo suprotno: trenutno oduševljenje, npr. nečijom osobom. A znamo da ono što je sagrađeno na pijesku nema čvrstog temelja i ruši se ''kad navale bujice i duhnu vjetrovi'' (usp. Mt 7, 24 - 27). Netko će reći kako je to samo nesavršena ljubav kojoj treba vremena za savršenstvo. Ali nema nesavršene ljubavi: ili je ljubav ili nije ljubav – između nema mjesta za nešto treće! Ona se samo može očitovati s manje ili više jakosti, kako je kome darovano od Boga. Netko je sposoban više trpjeti te na taj način i jače ljubiti u Gospodinu, a netko opet može, u usporedbi s drugim, ''manje'' ljubiti, ali bitno je da daje sve.
Prava je ljubav ona koja je spremna pretrpjeti i poniženje. Ona će se umoriti, možda i stati, čak i pasti, ali nikada odustati i napustiti onoga drugog jer poraz doživljava tek u odustajanju. Međutim, nesebičnost ljubavi očituje se u tome što ona o odustajanju uopće ne razmišlja niti pomišlja. Ovu i ovakvu ljubav zorno nam opisuje jedna zanimljiva priča o djevojčici koja nosi svoga, ne toliko manjega, brata. Noseći ga, ona susreće jednoga čovjeka koji je pita: ''Kako ti, tako mala, možeš nositi toliki teret?'', a ona mu odgovara: ''Ovo nije teret, ovo je moj brat!'' Ljubav na križu, ljubav je na ispitu vjernosti, a ona koja nije iskusila križ, ne može se ni nazivati ljubavlju! Moguće je da doživi krizu, ali to nije nešto nužno negativno. Riječ ''kriza'' dolazi od grčke riječi 'krisis', što znači: vrijeme razlučivanja, vrijeme odlučivanja. Prema tome, možemo reći: kriza je vrijeme darovano od Boga u kojem ljubav jača i sazrijeva, vrijeme u kojem Bog želi da se ona opet i iznova, na jedan dublji i snažniji način, odluči za Njega i tako bude postojana!
Iskustvo najbolje progovara, zato i nas može oplemeniti mudrost jedne starije časne sestre, teškog koraka, izborana lica, blagog pogleda... Ona, koja je upoznala Ljubav, jednom prilikom je majčinskim glasom posvjedočila: ''Bit je ljubavi dati Bogu ono što najviše volimo!'' Tko je god u životu, barem jednom, iskreno ljubio shvaća kako su ove riječi istinite. No, to nije nimalo lako prihvaćati jer čovjek tada ima osjećaj kao da gubi, kida dio sebe, osjeća, pa usudio bih se reći, neopisivu bol. Ponekad čak pomišlja: ''Kako Bog može biti tako nepravedan, zašto to čini...'' ali, sve je to vrijeme sazrijevanja. Nakon darivanja Bogu onoga što najviše volimo, osjećamo u sebi samo prazninu, u nama ostaje tinjati čežnja koju samo Bog može utažiti. A to Bog upravo želi: isprazniti nas od svega onoga što nam priječi kako bi se u našim srcima nastanila jedina i neprolazna Ljubav, tj. On sam! Koliko god prolazak kroz ovu stvarnost bio težak, vjerujemo i osjećamo da je ono što smo predali Njemu u najsigurnijim rukama, osjećamo neopisivi mir i slobodu. U srcu se budi posebna, nova radost zbog našeg predanja Bogu. Po tome predanju sve dobiva duboku dimenziju ukorijenjenosti u Ljubav samu te već na zemlji dobivamo predokus Neba koji će se u vječnosti samo nastaviti i dobiti svoju puninu... Tada sami postajemo svjedoci one druge stvarnosti ''kada nam se čini da Bog najviše uzima, u biti tada nas najviše daruje''. Postanemo svjesni kako nismo gubitnici, nego oni koji dobivaju. A naša radost proizlazi iz činjenice da smo odgovorili na onaj duboki poziv naše nutrine, poziv na ljubav: imamo priliku ljubiti i biti ljubljeni. Ta radost postaje tolika te imamo osjećaj kako ne može stati u naše srce, kako naše srce nije sposobno primiti toliku ljubav... Upravo je to dokaz da je Bog na djelu! Jer samo Bog, koji je sama ljubav, može obogatiti toliko naše srce.
Ljubav koja gleda da joj se uzvrati za učinjeno nije ljubav, nego sebičnost. ''Tko očekuje zahvalnost za svoju ljubav, zapravo ni ne ljubi'' (Henrich Wolfgang Seidel). U hvalospjevu ljubavi kojeg je napisao svojoj zajednici u Korintu, Pavao je, kada malo bolje razmotrimo, napisao što to ljubav nije! Upravo nam to govori da je naš jezik presiromašan da bi mogli u riječi staviti što to ljubav jest. U počecima kršćanske zajednice sveti je Ivan napisao ''Bog je ljubav'', a par stoljeća poslije sveti Augustin napisa ''Ako shvaćaš to nije Bog''. Lako možemo zaključiti da ljubav ne možemo shvatiti, nego samo iskusiti, i to ne samo na osjećajnoj, površinskoj razini, nego cijelim svojim bićem. Puno dublje, u samoj nutrini osobe krije se „to nešto“ što nije osjećaj, nego prava stvarnost: Ljubav sama koja u nama ljubi druge... tu stvarnost ne možemo staviti u riječi i rečenice, ona je neizreciva...
Najveći je čin ljubavi koji je povijest ljudska upoznala ovo: ''Bog je tako ljubio svijet te je dao Sina svoga Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni'' (Iv 3, 16). Našu ljubav i vjernost prema Bogu mogu ugroziti kušnje, nemiri, ponude ovoga svijeta, ali Njegovu ljubav prema nama nitko i ništa ne može nadmašiti niti nadvladati. ''Nitko nije trpio kao Isus, i nitko nije ljubio kao Isus jer ljubav se mjeri sposobnošću trpljenja'' (Raphael Hombach). Križ Kristov svjedoči nam o njezinoj snazi: ljubav se ne traži, ljubav se dobije, nezasluženo!
Misao sv. Terezije Avilske otkriva nam jednu duboku istinu: ''Sinovi zemlje svoju ljubav izražavaju ružama, a Gospodin, kao poruku svoje ljubavi, šalje trnje''. Mi ljudi pozvani smo ljubav iskazivati, između ostaloga, i ružama, no samo On je sposoban darivati nas trnjem. Na neočekivan način, u Božjoj logici, nama trnje dobiveno od Njega predstavlja najveći dar. Prihvaćajući trnje svjesni smo da time postavljamo onaj čvrsti temelj žrtve na kojemu ćemo dalje moći graditi, sve do samoga Neba i ta zgrada čvrsto će stajati do u vječnost... Zato možemo reći da Isus ljubi one koji Njega razapinju, a 'razapinje' one koji Njega ljube. Na taj način postajemo Njegova 'produžena ruka' u svijetu i tako, poput sv. Pavla, nadopunjujemo što nedostaje patnjama Kristovim za Tijelo Njegovo, za Crkvu (usp. Kol 1, 24).
''U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi'' (sv. Ivan od Križa), stoga, ako smo ikada osjetili u svojoj nutrini poziv na trpljenje za drugoga, na odricanje, žrtvu... nemojmo se oglušiti na njega jer tu nam se daruje prilika da upoznamo Ljubav. Zašto joj ne bismo odgovorili te se u sutonu života susreli s osmjehom na Gospodnjem licu i pozivom: ''Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!'' (usp. Mk 25, 31-46).
Marijanska svetišta
Svetište Gospe na Vodici - Ilača
KontaktSvetište Gospe na Vodici - Ilača
Župa u Ilači spominje se 1612. godine. Godine 1865. nekoliko stotina metara udaljeno od župne crkve na sred kolnog puta pojavio se izvor vode, koji je zapazio Ilačanin Petar Lazin, a Đuka Ambrušević, koji je stanovao u toj ulici, u snu je vidio Gospu sa bijelom krunom na glavi koja je držala maloga Isusa na lijevoj ruci. Gospa mu je naredila da ogradi pronađeni izvor jer je to njezin izvor pa stoka ne smije tome izvoru prilaziti. On je daskama ogradio mali bunarić kojemu su ljudi dolazili s poštovanjem i prozvali ga zbog čudnovatih ukazanja “Gospina vodica”. Što je Lurd za Francusku to je Ilača za Srijem, kažu pisci o Marijanskim svetištima. Gospa se u Lurdu ukazala 1858. godine gdje je potekao čudotvorni izvor, a isto se događa u Ilači sedam godina kasnije. U Lurdu se događaju ozdravljenja bolesnika, a to se isto događalo i u Ilači o semu svjedoče iskazi mnogih hodočasnika. Nigdje drugdje gdje su bila Gospina ukazanja, osim u Lurdu i Ilači, nije iz zemlje čudesno provrela voda. Iste godine kada se dogodilo ukazanje, 17. srpnja, postavljen je uz izvor kip Majke Božje, a 1867. Godine započe izgradnja crkve koja je posvećena na Veliku Gospu 1870. godine. Za novu crkvu sliku Gospe Ilačke poklonio je vukovarski lončar Jugurčić , koji je na Gospinom izvoru povratio vid i zdravlje očiju. Od samog nastanka ovog svetišta dolazili su hodočasnici iz Srijema i Slavonije. Glavno proštenište je na Veliku Gospu, a hodočašća se održavaju i na druge marijanske blagdane, dok mnogi namjernici dolaze na “Gospinu vodicu” i preko cijele godine. Crkva Gospe Ilačke teško je stradala 1991. godine, ali ljubav prema Gospi Ilačkoj vratila joj je stari sjaj i lijepi bijeli lik Gospe na čudotvornom izvoru. Oko crkve uređen je liturgijski prostor za hodočasnička slavlja, ispovjedaonice, križni put, nadstrešnice za hodočasnike koji provode noć u molitvi, te kuća za svećenike koji su na usluzi hodočasnicima.
Svetac dana
SVETI ALBERT VELIKI, biskup i crkveni naučitelj (1206-1280)
Albert je rođen 1193. ili 1206. godine kao Albert von Lauingen Graf von Bollstadt u mjestu Lauingenu na Dunavu u bavarskoj pokrajini Švapskoj. Sa 16 godina odlazi u Padovu na studije. Tamo se upoznaje sa idealima redovniekog života i 1229. godine oblači odijelo novoutemeljenoga dominikanskog reda. Uočavajući njegovu golemu nadarenost za učenje poglavari ga šalju u Koeln a potom po raznim svjetskim učilištima toga doba (Hildesheim, Freiburg, Strassburg, Pariz) gdje je zapanjivao svojom briljantnom inteligencijom u skoro svim područjima tadašnje znanosti.
Papa Aleksandar IV. ga 1260. godine postavi za biskupa u Regensburgu a Albert nakon 3 godine traži da ga se razriješi ove dužnosti, te se, po nalogu pape Urbana IV. , kao Papin legat u Njemačkoj i Bohemiji, ističe vatrenim pozivima u Križarske ratove. Nakon razrješenja opet se posvećuje poučavanju u Koelnu i redovničkom životu. Umire u Koelnu 15. studenoga 1280. godine gdje je i pokopan u kripti svkve sv. Andrije. Blaženik je od 1622. godine, a svecem ga je proglasio tek 1931. godine papa Pio XI.
Među skolastičkim naučiteljima, zbog svojeg opsežnog znanja ne samo u teologiji i filozofiji, nego i u znanostima: matematici, astronomiji, astrologiji, fizici, biologiji (zoologija i botanika) i medicini, zatim onome što bismo danas nazivali etnologijom, te geologiji i mineralogiji, ovaj svetac nosi naslov "doctor universalis" - sveopći učitelj.
U znanstvenim stvarima očitovao je počesto empirijski pristup te hvalio eksperimentalnu metodu. Papa Pio XII. proglasio ga je 1941. godine zaštitnikom prirodnih znanosti. Najvažniji je, dakako, kao filozof.
Albert je prvi veliki predstavnik visoke skolastike, dosljedni aristotelovac (nauk Filozofov - Aristotelov - crpi iz arapskih i židovskih izdanja, dočim Platona, unatoč velikoj erudiciji, slabo poznaje), najveći njemački filozof Srednjega Vijeka. Za filozofiju ostavlja slobodno područje, usporedno s teologijom, temeljeći filozofiju na prirodnoj svjetlosti uma, koja je također od Boga. Um može dospjeti istom cilju kao i objava, ali neke su istine ipak pričuvane za nju: tako, naprimjer, istina Trojstva, koja je razumski neshvatljiva. No, između filozofije i teologije, jer obje su božanske, ne može biti sukoba. Albert je u pitanju univerzalija realist: ono opće u Božjem je umu, prije stvari, ali je i u samim pojedinačnim stvarima, gdje je ozbiljeno; budući da ljudski um spoznaje univerzalije, one su napokon i u njemu, dakle poslije stvari. Slično će naučavati Toma Akvinski. Spoznaju pak Albert tumači kao otkrivanje onoga općeg u stvarima, koje je od Boga i koje im čini bit. Osjetilima spoznajemo tek pojavu stvari, koja nas vodi onomu općem. Sve stvari, međutim, pute nas Bogu - tu Albert prihvaća kozmološki dokaz Božje opstojnosti. Potpuna spoznaja Boga čovjekovu umu nije dana, nego može biti samo plod vjere. Bog nije posljedak spoznaje, nego njezina pretpostavka. O Njemu ipak sigurno znamo da nije svjetska duša, nego od svijeta odvojeno načelo. Bog stvara svijet iz Ničega: u tom slučaju ne vrijedi pravilo: ex nihilo nihil fit (iz ničega ne može nastati nešto). Duša je po Albertu besmrtna: inače se ne bi moglo objasniti čovjekovo teženje u vjeri i ćudoređu. Ali, duša je stvorena kada i tijelo, dakle nema preegzistenciju. Čovjek po naravi teži dobru djelovanjem savjesti, a navikom postupanja po savjesti nastaje krepostan život. Ćudoredan je čin ako je potekao iz slobodne odluke, no sukladno Božjem zakonu. Ipak, zbog istočnog grijeha, nema potpune kreposti bez Božje milosti.
Njegov najslavniji i najpoznatiji učenik bio je sv. Toma Akvinski.
malo odmori
Zakašnjenje
- Zašto si zakasnila? - pita učiteljica
- Ugledala sam znak na kojem piše: Škola, uspori - i poslušala sam.
Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za našu Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, da proslave našu domovinu, i da se radosni i živi vrate u našu domovinu
neka vam je i današnji dan na radost i blagoslov, vaš don Marin
Post je objavljen 15.11.2013. u 09:11 sati.