KRATKA PRIČA
SMIJEH U GRADOBLAKU
Gradoblak je bio najmoderniji grad na svijetu. Bio je tako napredan da u njemu nije trebalo ništa više pronalaziti. Na ulicama se moglo vidjeti jedino robote. Nije bilo ni liječnika, ni učitelja, ni policajaca, ni električara... Roboti su obavljali sve poslove. Kad bi se netko razbolio, liječio ga je robot. Ako bi trebao nešto kupiti, poslao bi robota. Djeca su imala jednoga robota za učenje, a drugoga za igru.
Žitelji Gradoblaka nisu se međusobno poznavali jer nikad nisu izlazili iz kuće. Sve ili gotovo sve što su trebali imali su u kući. Jedina stvar koju su svi trebali, a nitko nije imao, bila je radost. Najveća bolest grada bila je žalost. Liječnici-roboti nisu znali kako je izliječiti. Ljudi su bili tako tužni da se nisu znali smijati. Eto takav je bio život u Gradoblaku.
Jednoga dana došao je u grad neki mladić iz manjeg mjesta u Gradozemlju, a u veliki grad su ga poslali da nauči njegova dostignuća kako bi mogao unaprijediti svoj kraj. Mladić nije mogao naći nikoga koga bi nešto upitao. Cijeli je dan bio na ulicama i susretao samo robote, nigdje nije vidio čovjeka, a tih robota i izuma bilo mu je preko glave. Gdje su ljudi u ovom gradu?
Tada je počeo shvaćati kako je grad bio tako moderan da su ga osvojili strojevi te su i ljudima vladali izumi.
Prolazeći tako gradom, začuje on kako netko plače. Evo napokon neko dijete. Zametnuo je s njim razgovor, ušao kroz prozor i počeo se igrati. Dijete se najprije smiješilo, zatim veselo nasmijalo, a onda se smijalo grohotom i tako glasno da je cijela okolica odjekivala od njegova smijeha.
Smijeh je poprimio tajanstvenu moć. Ljudi koji su stanovali u okolnim zgradama dolazili su na prozor jer godinama nisu čuli dječji smijeh. Bilo ih je sve više tako da su ispunili ulicu. Svi su htjeli vidjeti tko se smije. Ubrzo su i sami bili zaraženi smijehom. Napokon svi prasnuše u smijeh, nitko više nije mogao prestati. Cijeli je grad čitav tjedan dana pucao od smijeha. Bolest žalosti jednostavno je nestala. Gradoblak je javno zahvalio mladiću što im je donio smijeh.
Neobično zadovoljan i sretan, mladić se vratio u svoje mjesto. Otkrio je da je njegovo Gradozemlje sačuvalo najveći izum: radost koja se dijeli.
ZA TEBE
Čudan ‘Oče naš’
MOLITELJ: Oče naš, koji jesi na nebesima…
BOG: Da?
MOLITELJ: Ne prekidaj me!! Zar ne vidiš da molim?!
BOG: Ali zvao si me!
MOLITELJ: Ja tebe?… Ah… ne… ja te zapravo nisam zvao. To je molitva. Mi upravo tako molimo: Oče naš, koji jesi na nebesima!
BOG: Evo opet! Je l’ me zoveš kako bismo razgovarali? Ili što? Dakle, što te muči?
MOLITELJ: Sveti se ime tvoje…
BOG: Misliš li ti to ozbiljno?
MOLITELJ: Zar bih trebao tu nešto ozbiljno misliti?
BOG: Želiš zaista da se moje ime sveti? Što ti to uopće znači: ‘sveti se ime tvoje?’
MOLITELJ: Pa to znači… bhh… to znači… phh, zaboga… Ne znam što to znači! Odakle bih znao što to znači?!
BOG: To znači da me želiš slaviti, da sam ti ja poseban, da sam ti važan, da ti je moje ime dragocjeno.
MOLITELJ: Aha, hm,… kužim… Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji…
BOG: Radiš li ti na tome?
MOLITELJ: Ha? Misliš na tome da dođe kraljevstvo tvoje? Pa naravno! Idem svake nedjelje u crkvu, dajem milostinju, čak dajem i za misije.
BOG: Da, ali ja želim više; želim da dovedeš svoj život u red, želim da ostaviš navike koje drugima idu na živce, da naučiš misliti na druge. Želim da pomogneš ljudima, da im pokazuješ put k Istini, da liječiš bolesne, oslobađaš zatočene, nahraniš gladne… Jer sve što učiniš za te ljude, za mene si učinio.
MOLITELJ: Zašto to govoriš baš meni? Kao da ja mogu nahraniti gladne, pomoći siromašnima… Pogledaj samo koliko love imaju popovi i biskupi! Idi njima reci nek’ se zauzmu za siromahe.
BOG: Oprosti, ali ja sam mislio da stvarno moliš da dođe kraljevstvo moje i da bude volja moja. To, naime, kod onoga koji za to moli počinje sasvim osobno. Tek onda kada želiš isto što i ja, možeš biti vjesnik moga kraljevstva.
MOLITELJ: Ma to mi je jasno! … Mogu sad nastaviti moliti?
Kruh naš svagdanji daj nam danas…
BOG: Hej-hej! Ali vidi kako si punašan! Tvoja te molitva obvezuje nešto učiniti, kako bi milijuni gladnih na ovom svijetu dobili svoj svagdanji kruh.
MOLITELJ: … i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim…
BOG: A što je s tvojim kolegom s posla?
MOLITELJ: Njega mi ne spominji! Ti znaš da me on javno blamira, da je uvijek arogantan prema meni, da mi diže tlak svojim ciničnim primjedbama. I on to zna! On mene uopće ne doživljava ozbiljno, on se sa mnom sprda… taj tip je…
BOG: Znam, znam! A ipak, tvoja molitva?
MOLITELJ: Pa nisam baš tako mislio!
BOG: Ti si barem, iskren. Nego, de mi reci, je l’ tebe čini sretnim živjeti tako, pun bijesa i mržnje prema tom kolegi?
MOLITELJ: Je, da! Taman posla! … To me razara, to me boli!!!
BOG: Ja te želim ozdraviti. Oprosti mu, i ja ću tebi oprostiti. Možda ja tebi ipak još prije oprostim. Onda su arogantnost i mržnja njegovi grijesi, a ne više tvoji. Možda ćeš pritom izgubiti nešto od svoga novca i imidža. Ali to će ti donijeti mir u srce.
MOLITELJ: Hm, nisam baš siguran mogu li to…
BOG: Ja ću ti pomoći!
MOLITELJ: ….i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla ..
BOG: Ma ništa lakše od toga. Samo mi reci koje te osobe i situacije uvode u napast.
Želiš još duhovnih priča? Klikni like
MOLITELJ: Kako to misliš?
BOG: Znaš ti svoje slabe točke: neodgovornost, rasipnost, škrtost, seksualnost, agresivnost, odgoj…. Ne daj napasti niti jednu jedinu šansu!
MOLITELJ: Čini mi se da mi je ovo najteži ‘Očenaš’ koji sam ikada izmolio, ali sad prvi put moja molitva ima veze s mojim svakodnevnim životom.
BOG: Jako dobro! Napredujemo! Sada nastavi moliti do kraja.
MOLITELJ: Jer tvoje je kraljevstvo i moć i slava u vijeke vjekova. Amen.
BOG: Znaš što mi se sviđa? Kada me ljudi kao ti počnu ozbiljno doživljavati, iskreno moliti, slijediti i činiti ono što je moja volja. Kada ljudi primijete da ih njihov trud oko moga kraljevstava čini sretnim.
PRONAĐI SE U OVOME, vaš don Marin
Post je objavljen 12.11.2013. u 11:14 sati.