Cor Unum
četvrtak, 28.11.2013.
misao dana;
"Prije nego bjeh ponižen, lutao sam, ali sada tvoju čuvam riječ. Ti si tako dobar i dobrostiv: nauči me pravilima svojim." Ps 119, 67 - 68˙
meditacija dana;
ISUS KRIST - MOGUĆNOST SVESTRANE SLOBODE
Isus Krist jedinstvena je osoba ljudske povijesti.
Činio je bezbrojna čudesna djela, ozdravljao svakoga, liječio psihički bolesne, tjerao zle duhove iz ljudi, oživljavao mrtvace, mijenjao prirodu i činio je poslušnom čovjeku, mijenjao je srca ljudi, govorio kako nitko nije govorio, prošao svijetom čineći samo dobro, uzeo na sebe krivnju svih ljudi, uskrsnuo od mrtvih i dalje živi, uzašao na nebo, stvorio najveću organizaciju u svijetu — Crkvu, govorio je da je od Boga došao, da je Božji Sin.
Povijest čovječanstva ne pozna nikoga sličnoga na Zemlji. Osnivači religija bili su samo ljudi, ovozemni, ograničeni. Oni su stvorili samo neke religijske metode ili organizaciju koja prenosi njihov nauk. Filozofi ne mogu mijenjati svijet, jer nije dosta samo znanje. Generali, političari, znanstvenici, profesori, bogataši, nemoćni su pred zlom svijeta.
Svi su ljudi odozdo. Isus dolazi odozgo. Svi su ljudi zatvoreni u začarani krug grijeha i zemaljskog života. Samo je Isus slobodan, izvan toga kruga, svemoćan.
Isus je, dakle, jedinstvena osoba svijeta. Nije li on onaj za kojim u svojoj dubini svi čeznemo? Povijest je registrirala njegov dolazak i njegove riječi i djela među nama. On je jedan od velikana naroda Izraela. Crkva i kršćanstvo grade na njemu svoju egzistenciju. Mnoštvo ljudi koji su mu povjerovali činili su djela kao on. Treba, dakle, upoznati toga Isusa. Početi temeljito čitati Novi zavjet.
Razmišljanja o vjeri
Pojam’vjerovati’ vrlo je slojevit i složen, bremenit i zahtijevan pojam. Upotrebljava se u redovitom svakodnevnom životu, ali i kao stručni tehnički teološki pojam. Ne razumijevaju ga uvijek do kraja dobro oni koji ga rabe, pogotovo što se isprepleću razine njegova značenja. Neophodno je stoga dobro ga razumjeti, te ga i koristiti u teologiji, ali i u svakodnevnici vjere, s onim značenjem koje on u stvari pretpostavlja. On je prigoda vjernicima, koji nose i ime upravo po ovom pojmu, da malo dublje propitaju svoj vjernički identitet u svjetlu njegova značenja.
Komunikacijska snaga pojma ‘vjerovati’
Prvi problem koji uočavamo kad govorimo o vjeri i vjerovanju je taj što ovaj pojam ima lepezu značenja. U svakodnevnom govoru njegovo uobičajeno i najčešće značenje nije istovjetno s onim značenjem koje ima u kršćanskoj objavi i teologiji. Tako se danas u našem jeziku pojam ‘vjerovati’ može upotrijebiti kako bismo izrazili svoje mišljenje, za koje čak unaprijed ne tvrdimo da je ispravno, nego ostavljamo mogućnost da je u pravu i netko drugi. Primjer za to je izraz ‘vjerujem da’, koji u biti znači ‘mislim da’. U trenutku kad pojmom vjerovati izražavamo mišljenje ili osobni stav koji ne mora neophodno biti čvrst, pouzdan, objektivan ili istinit, taj pojam nam postaje paravan iza kojeg se skriva vlastita nesigurnost i neuvjerenost.
Nekada, međutim, taj se pojam nije rabio kao izričaj za nesigurnost stavova, nego je služio da se njime izreče neupitna sigurnost i nepokolebivost uvjerenja. Kako u biblijskoj objavi tako i u teološkoj tradiciji i Istoka (grč. imenica pistis ili glagoli pisteuo i peitho) i Zapada (credere) njegovo značenje govori o procesu uvjeravanja. Vjerovati je značilo dati povjerenja i pristanka na nešto ili nekome, to jest držati nešto istinitim. Teološki gledano, pojam ‘vjerovati’ nikad nije imao značenje mišljenja, nego je štoviše bio suprotan i suprotstavljen nesigurnostima i pretpostavkama. Stoga je za prve kršćane označavao snagu žive i prave istine u odnosu na zabludi ljudskih filozofskih mišljenja o najvažnijim životnim pitanjima. Pojmom vjerovati kršćani su komunicirali sigurnost koju su imali u Božju objavljenu istinu, koja je potom upravljala njihove živote sigurnim putem prema pravom cilju.
Relacijski domet pojma ‘vjerovati’
Drugi problem je što danas u suvremenom društvu mnogi vjeru drže znanjem niže vrste, nedoraslu razumskim istinama, što postaje izazov teolozima da, usprkos svega, ipak dokažu njezinu noetičku vrijednost i snagu. No tim premještanjem naglaska na spoznajnu dimenziju, to jest na dokazivanje kako vjera kao skup objavljenih istina može parirati razumskoj istini, te dovesti čovjeka do Boga – Istine, izgubilo se iz vida njezino sveobuhvatno značenje. Previdjelo se da vjera za čovjeka ne predstavlja samo spoznajno-intelektualni odnos prema Bogu, nego mnogo širi i sveobuhvatniji.
O vjeri se ne može, međutim, govoriti ako ne postoji živa svijest o živome Bogu koji ljubi kao roditelj, a ne ponaša se samo kao učitelj i sudac. Zato po vjeri odnos prema Bogu nije samo intelektualan, nego zahtijeva da čovjek cijelim životom stupi u zajedništvo s njime, koji je i sam tako nastupio prema čovjeku. U protivnom se ne može govoriti o pravoj vjeri, nego samo o iskrivljenom poimanju ili karikaturi vjere. Iz svega rečenoga uočavamo da pojam vjere, osim što ima svoju komunikacijsku snagu, ima također i svoj relacijski domet, koji pretpostavlja međuosobni dijalog i međusobni susret Boga i čovjeka. Zato vjerovati znači također vjerovati nekome, bez barijera i ograničenja međusobnog povjerenja.
U vrijeme individualizma u kojemu živimo, kad se sve više izoliramo jer gubimo povjerenje u konkretne ljude s kojima živimo, jer ih doživljavamo kao prijetnju za vlastiti interes, teže otkrivamo i snagu onog osobnog Bogu izgovorenog: Vjerujem tebi! Vjerujem u te! Ali upravo u tom izravnom i osobnom odnosu s Bogom vjera dolazi k svome vrhuncu. Činom vjere se uspostavlja zajedništvo s Bogom, čime se očituje bit i prava snaga vjere. A jer se izriče svoj osobni ‘Vjerujem’ Onome u čiju dobrotu i ljubav se ne može uopće posumnjati, postajemo svjesni neizmjernosti njezine snage, nedostižne čvrstoće veza i neupitne sigurnosti. Bog doista ne može prevariti ni prevaren biti, a kao sama Dobrota ne taji svoje istine od čovjeka, niti, kao neizmjerna Ljubav, usteže svoje ruke od njega. Bog je to očitovao u svome Sinu Isusu Kristu, neizrecivoj riječi svoje komunikacije čovjeku, najočitijem znaku i savršenom sredstvu jedinstvenog odnosa Boga i čovjeka.
Zato je Bog očekivao od čovjeka da uzvrati bezuvjetnim činom vjere na čin Božjeg bezuvjetnog i besplatnog sebedarja. Na iskazano neograničeno povjerenje, trebao je uzvratiti činom vjere, te i sam prijeći granicu ograničenja. Sam Bog ga je beskrajnom pažnjom na to motivirao, jer je on ne samo biće koje po sebi pretpostavlja vjerodostojnost, nego je čovjeku putem saveza nudio dodatna jamstva vjerodostojnosti. A najveće jamstvo i kruna svih saveza bio je trenutak kad Bog žrtvuje svoga Sina za ljudsko spasenje.
Vjerovati danas u Hrvatskoj
Svu ovu dinamiku i problematiku vjere možemo sagledati i u našem vjerničkom puku, te je također primijeniti kao školu života. Među vjernicima u Crkvi u hrvatskom narodu uočavamo problem nedostatnog shvaćanja pojma vjere. Mnogo je onih koji se zovu vjernicima, ali ne prijeđu cijeli put vjere koji im se nudi i ne uspostavljaju vjerom zajedništvo sa samim Bogom, nego se zadovoljavaju zadovoljiti religiozne potrebe i ostati na razini folklorističko-tradicionalnoga. Oni onda ne uspostavljaju odnos s Bogom istovjetan odnosu koji on uspostavlja s čovjekom.
Ako bi naši vjernici htjeli učiti od iskustva prve Crkve, onda bi razumjeli zašto je kršćanstvo sebi radije htjelo rezervirati naziv vjere, a ne religije. Naučili bismo onda da je religioznost ljudski put prema Bogu, dok u vjeri prihvaćamo Boga koji nam je prvi došao ususret i jasno nam progovorio o sebi. Vjerski formalizam i svaki drugi oblik svođenja vjere na religiju je doista velika rak rana velikog dijela kršćana u našem društvu i narodu kojim se degradira bit vjere mlakošću vjerskoga života, osobito odbijajući inicijativu Boga objavitelja bijegom od životvornog čina zajedništva.
Bog je srušio sve barijere i ograničenja koji su se ispriječili na putu sprječavajući zajedništvo ljudi s njime. Premostio je i jezičnu poteškoću, koja postoji zbog razlika naravi, progovorivši našim ljudskim jezikom da ne ostane nejasno ili dvosmisleno što je za nas učinio, da ne bi ostalo neizraženo i našim jezikom koliko nas je ljubio i koliko nam je time povjerenje iskazao. Ni pukotina grijeha duboka kao bezdan nije mu bila zapreka da ne izgradi zajedništvo s čovjekom, pa i onda kad je on razapeo vlastiti život kao most kojim čovjek može sigurno prijeći na obalu vječnoga života.
Razvidno je stoga da kad Bog stupa s čovjekom u proces vjere, onda jamči svojim životom i daje sigurnost za sve istine koje je izgovorio i čine koje je učinio. Za nj vjera nije samo izgovorena riječ, nego ona prelazi u djela, kako bi čovjek vidio da on stoji iza njih. A koliko je Bog ozbiljno mislio potvrđeno je i savezima koje je sklapao s ljudima, jer je vjera tako dobila prigodu postati čovjekov životni stav i odnos s Bogom neprocjenjive stabilnosti i nezamjenjive čvrstoće. No ne treba smetnuti s uma da naš čin vjere treba biti ispunjen i oblikovan ljubavlju, jer je i čin Boga koji je ljubav, učinjen isključivo s ljubavlju i poradi ljubavi. I za kraj možemo reći da sve što je Bog učinio za čovjeka svjedoči o tome koliko je vjerovao u njega. Ne preostaje stoga vjerniku nego da gorljivim činom vjere opravda iskazano povjerenje.
Marijanska svetišta
Crkva Gospe od Zdravlja u Splitu
Crkva i samostan Gospe od Zdravlja, poznato marijansko svetište u Splitu. Današnja crkva sagrađena je u novije vrijeme i posvećena 1937. godine, a nalazi se na mjestu starije crkve iz 18. stoljeća. Smještena je sjevernoj strani Trga Gaje Bulata, istočno od zgrade HNK u Splitu.
Povijest
]Barokna crkva Gospe od Zdravlja iz 18. stoljeća srušena je početkom 1930-ih, a na njenom je mjestu 1937. godine izgrađena nova crkva u modernističkom stilu prema projektu arhitekta Lavoslava Horvata iz Zagreba. Nova crkva bila je veća od prethodne, a bila je širine 22 m, duga 36 i visoka 12,5 metara.[1]
Od stare crkve sačuvan je barokni zvonik, a samostanska zgrada je proširena početkom 90-ih kada je izgrađena pinakoteka. Fresku Krista Kralja na zidu iza oltara izradio je 1959. godine hrvatski slikar Ivo Dulčić (1916-1975.).
Svetac dana
Katarina Labouré
Među one neznatne što ih je Gospodin uzvisio, valja ubrojiti i sveticu čudotvorne Gospine medaljice Katarinu Labouré. Kao i u kasnijim ukazanjima u Lurdu, gdje je bila Gospina odabranica skromna Bernardica Soubirous, tako je i u Gospinu ukazanju u noći 27. studenoga 1830. u ulici Rue du Bac u Parizu odabranica Bezgrješne skromna Katarina Labouré, osoba koja nije bila obdarena ni visokim intelektualnim sposobnostima ni uglednim položajem u društvu. Katarina Labouré, obiteljski zvana Zoe, rodila se godine 1806. na selu u Fains-les-Moutiers, u Francuskoj, u veoma brojnoj obitelji; djevojčica je imala desetero što braće što sestara. Rano je ostala bez majke. Kad je odrasla, željela je poći u samostan, kao i prije nje njezina starija sestra, i to k sestrama milosrdnicama svetoga Vinka. Otac ju je teška srca pustio. On je bio seljak pa mu nije baš lako išlo u glavu da mu idu u samostan kćerke koje bi mogle biti na gospodarstvu dobra radna snaga, a kasnije se udati. Kad je Katarina bila još novakinja u kući matici u Rue du Bac u Parizu, u noci 27. studenoga 1830., probudio ju je dječak obućen u bijelo, obasut svjetlom, te je tiho odveo u samostansku crkvu. Tu se novakinja duboko sabrala u molitvi. Kad je podigla glavu, primijetila je da se rasvijetlila crkva. Kraj oltara ukazala joj se Gospa, odjevena u bijelo s modrim plaštem. Lebdjela je nad sjajnom kuglom, oko glave joj je bilo dvanaest svjetala, kao dvanaest zvijezda. Na dvjema bosim nogama položene su joj dvije crvene ruže, a pod nogama smotana zmija. U visini srca nebeski bijela Gospa upravljala je globusom koji je predstavljao kuglu zemaljsku. Kad je s vidika nestala kugla, Gospa je raširila ruke spustivši ih prema dolje. Prsti su joj bili urešeni dragocjenim prstenjem. Iz dragog kamenja na prstenju blještalo je svjetlo. Oko Gospina lika bilo je napisano: »Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo!« Videnje je još nadopunjavalo veliko slovo »M«, nad kojim se nalazio križ, a pod njim dva plamena srca: jedno okrunjeno trnjem, a drugo probodeno mačem. Napokon je mlada novakinja čula glas koji joj je govorio: »Daj kovati medalju po ovom uzoru!« Taj neobični događaj u Rue du Bac dugo je ostao tajna. Mladoj, neukoj, neiskusnoj novakinji nije bilo lako ostvariti Gospinu zapovijed. Ona se obratila svome ispovjedniku i on se kod poglavara zauzeo za ostvarenje toga naloga. Ipak nije otkrio tajnu tko je bila sretna vidjelica Bezgrješne Gospe. Sam pariški nadbiskup 18 mjeseci kasnije dao je kovati takozvanu čudotvornu medaljicu. Od tada se po svem svijetu šire čudotvorne medaljice. Nose ih uza se milijuni pobožnih osoba stavljajući se pod zaštitu Bezgrješne. Dakako da je Viđenje sestre Katarine bilo prema crkvenim propisima strogo ispitano i tek je onda Crkva priznala vjerodostojnost toga ukazanja. Sestra Katarina, iako je od Gospe tako visoko odlikovana, ostala je uvijek ponizna. Veoma rado je radila u kuhinji, u praonici rublja, uz uzglavlje neizlječivih bolesnika. Bila je prava milosrdnica, kčerka kršćanske milosrdne ljubavi u duhu svetoga Vinka Paulskoga. Njezini dragulji bijahu najteži poslovi, a imala je samo jednu želju: da se po svijetu što više proširi čudotvorna medaljica, a s njome i čast Majke Božje. Sveto je u Gospodinu preminula u 70. godini života. Poslije smrti upoznao ju je kao Gospinu vidjelicu i odabranicu cijeli kršcanski svijet. Crkva je njezinu svetost i službeno priznala, proglasivši je blaženom i svetom. U rujnu 1974., a prigodom 300. obljetnice ukazanja Srca Isusova sv. Margareti Alacoque, održavao se u Paray-le-Monialu kroz nekoliko dana svećenički kongres o štovanju Srca Isusova na kojem je sudjelovalo nekoliko stotina svećenika, desetak kardinala i tridesetak biskupa iz cijeloga svijeta. Iz Paray-le-Moniala pošlo se u Pariz da se ondje, pod svodovima bazilike na Montmartru, kongres okruni svećeničkom posvetom Srcu Isusovu. Kad je kongres bio zaključen, prije nego što su se svećenici razišli, okupili smo se ujutro na svetu misu u ulici Rue du Bac u Parizu, u crkvi gdje počiva tijelo sv. Katarine Labouré i gdje se zbilo ono ukazanje. Htjeli smo namjerno na tom mjestu odati počast Majci Božjoj i njezinu bezgrješnom Srcu. Koncelebraciji je predsjedao i održao lijepu propovijed o znaćenju svećeničke posvete Marijinu Srcu toledski nadbiskup i španjolski primas, kardinal Marcelo Gonzales Martin. Kad smo, obučeni za misu, pjevajući ulazili u crkvu, u dvorištu pred crkvom načinile su nam špalir sestre sv. Vinka. Videci toliko mnoštvo svećenika, mnoge su, pogotovo starije, od ganuća plakale. Bila je to, doista, lijepa i nezaboravna svečanost u kojoj smo se s poštovanjem sjetili Bezgrješne i njezine odabranice sv. Katarine Labouré, te ponizne duše koju je Gospodin, koji uzvisuje neznatne, silno uzvisio.
malo odmori
Ceremonije
- Zašto je Crkva ustanovila ceremonije? Upita župnik na vjeronauku.
- Zato da bi sve dosta dugo trajalo, rastumači Đurđica.
Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi je za naše domovinsko jedinstvo.
a ovo jutarnje sunce koje je nadjačalo jutarnju hladnoću neka i vas ojači i osnaži za današnji dan, od srca vas pozdravlja i blagoslivlja vaš don Marin
