Moram priznat da se nejasno sjećam tih dana oko svoga trećeg rođendana, ali budući da je ova štorija mali milijun puta ispričana na obiteljskim okupljanjima, nemam razloga sumnjat u njezinu autentičnost. Ključni svjedoci su falabogu još uvik živi i koliko-toliko pri zdravoj pameti pa eto...

Uglavnom, kad čovika ubode muha ce-ce, dobije bolest spavanja. To je fakat. Nitko pouzdano ne zna koja je vrsta muhe mene tada ubola, ali sam kao trogodišnjak patio od bolesti ne-spavanja. Danima nisam mogao spavat, noćima pogotovo. Klocala bi mi glava od umora ko u tića goluždravca, ali čim bi me položili u krevetić, počeo bih vikat - "ugrist će me beka, ugrist će me beka!"
Koja li je to đavlija beka šta noću dolazi u dječje krevetiće - nikome nije bilo jasno. Moji su sve to ispočetka stoički podnosili, ali kako su odmicale besane noći, postajali su sve luđi. Moja mater, tada s drobom do zuba (sestra je već onda bila nestrpljiva, a još se nije ni rodila) iznervirana mojim grintanjem, urlanjem i zazivanjem fatalnih beka sedmi je dan legla na mene svom svojom ( i sestrinom) težinom i primjenila krajnje pedagoške metode - prisilu. Sva srića da joj odgojna palica nije bila u blizini. I dok je ona mene tako pritiskala, ja sam, sav onako izmučen, slomljen i nikakav, uspio skupit toliku snagu da sam je doslovce odbacio od sebe!?

Spavat, dakako, ni dalje nisam mogao... Ma lako za mene, nisu spavat mogli ni ćaća, ni mater, ni dida, ni barbe ni tete ni cilo susidstvo od Buličićeve do Evine kale. Proglašena je opća opasnost - s malim Veršićem nešto nije u redu. Bidan, a parija je tako pametan...
Ovo dite triba vodit kod popa, i to pravoslavnoga - savjetovala je stara Grozde, čiovska žena-vrač.



Kako moji u to vrime nisu poznavali niti jednog pravoslavnog popa, odveli su me u likara, iskusnoga doktora Božina. Pričaju mi da me doktor brižno pozvao u svoju ordinaciju, da je samo malo popričao sa mnom i nakon par minuta rekao - sad ćeš ti lipo poć doma, leć ćeš u svoj krevetić i zaspat...
I kako je doktor Božin reka - tako se i dogodilo, zaspa sam ka cok!
Ćaća i mater nisu mogli doć k sebi, smista su otrčali do likara-čudotvorca i pitali šta je bilo.
Ništa posebno, reka je, malome je za vrijeme sna upala noga između krevetića i zida, vjerojatno ga je samo uhvatio grč, ali on je onako u mraku i polusnu, sav uspaničen pomislio da ga je ugrizla neka strašna beštija. Oliti beka...

I dugo me nisu progonile beke sve do prije nekoliko dana. Međutim, ovo nisu bile kućne beke nego morske. Dok sam bezbrižno plutao na površini mora raširen ko zvijezda petokraka, omamljen od lipanjskog sunca i mirisa joda u položaju Vitruvijevog čovjeka razmišljao o smislu svega postojećeg, opake su mi se beke zavukle u slušne kanale.



Mas pater! Voda ušla u uši. Pardon, more ušlo u uši. Mislio sam da će proć. Skakutao sam čas na jednoj čas na drugoj nozi. Neki su me prolaznici čudno gledali. Slijedećeg jutra probudio sam se totalno lud.

I gluh. Ništa pod milim Bogom nisam čuo. Što je najgore, trebao sam se vratiti na posao. Već prvog dana imao sam tri važna sastanka. Kurca nisam razumio o čemu oni pričaju. Samo mi je more zujalo u ušima, a kad bih hodao činilo bi u njima šljap-šljap. Potrošio sam sto šezdeset i tri paketa štapića za uši. Nikakve pomoći. Pokušao sam nazvat doktoricu i dogovoriti pregled - glupača mi se nikako nije htjela javljat! Oba mobitela, na koja me inače netko nazove jednom u tri mjeseca, ovih su dana neprestance zvrndala. S kime sam sve razgovarao - blage veze nemam.
Štoviše, jedna dražesna djevojka me izvela na večeru. Bila je to predivna večer, obasjana mjesecom i zvijezdama, ona lijepa, prpošna i razgovorljiva, a ja brate gluv ka haubica od 122 mm. Sutradan mi je poslala mail, slutio sam blagu zaprepaštenost u njezinim rečenicama, srušio sam joj sve iluzije, shvatila je da je taj super turbo cool bloger o kojem je toliko sanjarila zapravo jedno vrlo blentavo stvorenje koje se samo blesavo smiješi i kima glavom.

Ipak, nije sve bilo tako crno. Ili bijelo. Zapravo, koje je boje gluhoća? Uglavnom, vespica mi je radila ko vezni red Barcelone, Puntić jurcao kaštelanskom cestom lako i bešumno, avioni ispred mog balkona uopće nisu imali uključene mlazne motore, već su na Resnik slijetali poput jedrilica, bez buke i šušura, svijet je izgledao kao prekrasno mjesto za život.

Jutros me na ulici srela doktorica. Ona glupača koja mi se nikako nije htjela javit na telefon. Kako sam već počeo prepoznavati govor usana, shvatio sam da je jako ljuta na mene, nemam pojma zbog čega. Zgrabila me za ruku i smjesta odvukla u svoju ambulantu. Tamo ni je zabila neke trube u uši i svašta mi kroz njih naprskala.
Pokazala mi je neku metalnu teču i rekla - gledaj!
Kad tamo - puna teča beka. Strašno ih je bilo vidjeti. Zapravo, nisam posve siguram jesu li to bile prave beke ili samo njihove ličinke, ali svejedno...

Sva sreća što ovaj blog ne čitaju stranci. Da znaju što ih ovdje čeka, nikad ne bi došli u Dalmaciju. Ovo je opasno mjesto za život!

Otrčala je taj krug u mahnitom ritmu, kao što nikad prije u životu nije, a čitavo je vrijeme imala osjećaj da joj protivnice izmiču. Gotovo da ništa nije ni vidjela od bljeskova tisuća bliceva s tribina. Pritisak je bio strašan. U sebi je ponavljala milijun puta istreniran ritam jedan-dva-tri-jače, jedan-dva-tri-jače, jedan-dva-tri-jače... Tek na zadnjem zavoju kad je cilj već bio na vidiku, osjetila je da ima snage za ubrzati. Ne sjeća se trenutka kad je ušla u cilj. Samo ju je ponio taj huk novog sjajnog stadiona koji se poput moćnog vodopada obrušio na njezino tijelo. Gotovo je. To je to. Sjela je na stazu. Od ovog trenutka ništa više neće biti isto.
Ali... tko su ti nepoznati ljudi koji se toliko raduju? Odakle su se stvorili? Jesu li oni željeli pobjedu više od nje same?
Još je uvijek sjedila na tartanu. Nije se mogla pomaknuti. Upala je u neko stanje ni jave ni sna. Osjećala je da su sve kamere uperenu u nju i da bi sad trebalo damski ustati, i u maniri istinske dive nehajno zabaciti kosu i nakloniti se publici. Ali nije imala snage. Ne znaju oni da pobjednici na 400 metara nikada ne trče pobjednički krug. Ljudsko tijelo jednostavno ne može izdržati toliko sprinta. A mora... Za pobjedu na Olimpijskim igrama...

Eh da, jasno je da nisam Cathy Freeman, ne bavim se trčanjem i nikada nisam bio u Australiji, a opet su me ovih dana neki iracionalni razlozi povezali s gracioznom Aboriđinkom koja je te prohladne rujanske noći sad već davne dvijetisućite u Sidneyu jednostavno morala pobjediti.

Moja pobjeda nije tako spektakularna, posve je mirna, "niskoprofilna", intimna, da mi je iskreno i neugodno o tome pričati, ali nije ništa manje slatka. Činjenica da mi je dijete uspješno završilo srednju školu mnogima možda i ne bi bila naročito pohvalna stvar. Zapravo, radi se o temi koja mi je u ovih šest godina pisanja stalno bila "tu negdje" u zraku, titrala je, pojavljivala se i nestajala, ali se nikako se nije dala pretočiti u riječi, a kamo li rečenice.



Nikada nisam želio posebno isticati to iskustvo "samohranog" oca, u prvom redu jer mi je taj izraz "samohran", glup, bljutav i odvratan. Uostalom, nije to nikakva tragedija, takav je bio dogovor mene i bivše supruge. Ako nam u braku i nisu cvjetale ruže, barem smo se rastali u miru.
Moj sin i ja zajedno smo se svih ovih godina borili s predrasudama, s malograđanštinom, a pogotovo s teškoćama u učenju vezanih s poremećajem pažnje i koncentracije, kojega mnogi "stručnjaci" i nisu htjeli priznati. Ipak, sve nas je to povezalo, možda čak i više nego da smo živjeli u "normalnoj" obitelji.
Opet ponavljam, rijetko sam o tome uspjevao pisati, a bojim se da neću ni danas. U danima kad bi nam bilo teško, teme bi jednostavno "pobjegle" u neke lakše, duhovitije, opuštenije vode. Pisanje je zapravo bila moja auto-terapija, na neki način kreiranje paralelnog svijeta u kojemu je sve izgledalo ljepše, veselije i prozračnije.



Ponekad bi me znali pitati zašto ne osnujem udrugu samohranih očeva? Pa gospodo draga, svaka vama čast, ali ako ćemo se već družiti, onda bi ja rađe sa samohranim majkama. E sad, ovo je zbilja posljednji put da spominjem tu riječetinu "samohrano". Iš samohrano, iš...

Zapravo, čitavo vrijeme pokušavam reći nešto drugo. Koliko god energije, roditeljske ljubavi i brižnosti pokazivao, nikad ne bih uspio sam. Moji najbliži su mi pružili podršku od prvog dana i da nije bilo njihove pomoći - jednostavno ne znam kako bi sve to izdržao.

Ali, ako je to, da ti tvoj najbliži pomogne, na neki način bilo normalno, kako objasniti podršku nekih ljudi koji su se pojavili gotovo "niotkuda" i koji su mi dali toliko snage i vjere u ono najljepše što postoji u ljudima?
Bojim se da ne kliznem u patetiku, ali jednostavno, kad osjetiš snagu elementarne ljudske dobrote, ostaneš pomalo nijem i zatečen. Ljudska dobrota vrijednija je od svih blaga ovoga svijeta. I postoji, vjerujte mi. Itekako postoji.

A postoji čak i nešto ljepše od dobrote, a to je - plemenitost. Plemenitost je esencija dobrote, ona ništa ne traži zauzvrat, ona je bezuvjetna. Možeš je prepoznati u očima nekih ljudi, u njihovom glasu, osmijehu i riječi. Taj, božanski dodir je iscjeliteljski, pun topline i blagosti.
Sretan je onaj tko ga osjeti, a pogotovo onaj koji ga uspije širiti dalje...

Kad nakon desetak mjeseci izbivanja opet baneš pred kuću na otoku, potrebne su ti dvije stvari - mačeta i GPS. Mačeta na prvom mjestu naravno, da se probiješ do ulaznih vrata kroz bodljikavo grmlje i šipražje koje nekim čudom, svakog proljeća izraste do gigantskih razmjera.

GPS iliti Global Position System da ti se ne desi nešto slično kao meni prije par godina. Uzeo pilu, sjekiru i škare pa tučem li ga tučem po toj travurini i kupini, sve se dimi oko mene, znoj teče u potocima, tikva mi se užarila, kako god se sagnem tako mi se zamanta u glavi, prođe sat, prođe dva, kad eto ti u neka doba policjoto Nino. Kaže on meni - imam za tebe jednu dobru i jednu lošu vijest!
Ajde pucaj, kažem ja.

Dobra vijest ti je da imaš sasić još otprilike metar i po drače do ulaznih vrata, a loša je da to nije tvoja nego susidova kuća!
Amajketi šta me snađe, ajme sramote! Međutim, na kraju se sve dobro svršilo jer mi je doktorica posudila motornu kosilicu. Okej, primio sam nakon te košnje par nemoralnih ponuda glede košnje, ali neka, sve ide u radni staž.





Ove je godine ipak bilo nešto lakše. Leptiri pojeli sve česmine, travurine vazda ima, ali ništa strašno, a borovi i čempresi nekako mezo-mezo. Pola zeleni, pola ne znam ni sam kakva li je to boja, nešto između kaki i bljaki...

Uglavnom, uredno sam otključao kuću, zavidao osigurače, zatvorio strujni krug, o'ša do kućice s hidropakom, ušteka ga u struju ka ono - ćorak! Da ne bi bilo nedoumica, hidropak je uređaj koji vodu iz gustirne upumpava u vodovodni sistem kuće. Razumite! Preko elektromotora koji pokreće pumpu koja usrče vodur'ne kliko ti duša želi. E sad, uključijo je predmetni uređaj, radi on lipo, fino, đava ga odnijo, onaj Teslin motor se okreće ko Memina glava kad prođe neka Čehinja, ali pumpa sabotira čitav proces! Ni da kap pot'ra u sistem!

Ništa, iskoristim svoje pravo na džokera zovi, ako Špirko Mufa ne zna s hidroforom onda ne znam ko zna!
Kaže mi Špirko, no frks, no problems, uša ti je zrak u sistem, odvrni ventil, uli malo vode, ponovo uštekaj i sve bi moralo profunkcionirat.
Thenks Špirko, kazah ja i spremo zgrabim usadni ključ broj dvanajst, odvrnem ventil i dolijem malo vode...
E sad, koliko "malo" je dovoljno!?





Livam li ga livam junački, ali brate, rupica ka u njuferice iz Ljubuškog, dok ona to popije, tri sata prođu! Misleći da je dovoljno, zatvorim ventil, puštim struju - kad ono - opet isto!

I drž ne daj, ajmo opet zvat Špirka. Kaže Špirko, jesi ulija do kraja, nisam do kraja, reka si samo malo, ma šta samo malo, ajde livaj do kraja! I opet ista procedura kume moj, odvrni onaj ventil opet livaj kroz onu rupicu, jebote, pa to je trajalo pet sati dok nije doseglo vrhunac! I kroz tih pet sati već sam zaboravija šta je ono Špirko reka da triba brzo napravit, nešto triba uključit-isključit, e sad da me jebeš više ne znam šta to triba napravit brzo.

Uglavnom, da ne duljim - ništa nije pomoglo. Tesla radi, Bernoulli ni makac! A gustirna puna!

Ništa, proša cili dan bez vode. Snašli smo se na starinski način - ono, zagrabi sićom u gustirnu, proli se po glavi i guštaj!
Sutradan, odlučih se raspitat po mistu, možda se netko razumi u te đavlije hidropakove. Mala u turističkome (vidi mene, odma o'ša kod male u turistički tz, tz...) kaže pitajte Gulu, Gule koji je to, eno oni kod zoga od balota. Gule kaže, slab sam ti ja za to, slabo vidim, a trese mi se i desni palac prst, aj pitaj Juvu. Ko je Juva, eno oni kraj pošte. Ispričam Juvi cilu štoriju, elektromotor radi, pumpa ne pumpa, ispustija zrak, dolija vodu, sve po zakonu...
A Juva će meni - nema ti ništa bez Rifata!

Bente robijo, Rifat, koji je to sad dio, jedva sam savlada šta je nepovratni ventil, šta je usis, a šta membrana, ali šta bi bija i di bi doša Rifat ?
Kaže Juva - Rifat ti je vodoinstalater - evo ti njegov broj...
I tako, nazovem Rifata, on se uredno javi, ja se predstavim, objasnim situaciju, a ono kroz slušalicu čujem kako iza Rifata bruje drobilice, pikameri, mikseri, bokte, Rifat izgleda radi u Londonu na Olimpijadi!
Hrgrerljbrljgrrrrhhhhh....
Prekine se veza!

Nakon par minuta nazovem ponovo - e sad je puno bolje, Rifata jasno čujem bez Londona i Olimpijade. Kaže on - a gdje ste vi, evo me na putu za groblje, pa i ja sam na putu na groblje, okrenem se za sto dvadeset stupnjeva a ono Rifat tri metra od mene!
O jebo te, htijo sam ga izljubit, pa đemenađe, ko da smo se snajperom gađali...
Ajmo vidit - kaže Rifat.

Vidim ja iz prve, po motu, Rifat je Google za vodo-instalacije, ima sve u malom prstu, brate, uzeja kacavidu i kombinirke pa vrti s njima vješto ka kirurg, izgleda ka da mu taj alat nije strano tijelo nego produžetak prstiju. Tukne Rifat malo po ventilu, pa malo po pumpi, otvori neki čep, puhne, dolije vode, vodi čitavu operaciju ka general, nakon minut-dva uključi u struju i radiii!
Ma kurac moj radi, kaže Rifat, viš da prska ko slapovi Zambezija !
Puklo ti je deklo, morat ćeš ga mjenjat, nema ti druge, zima bila hladna, led zajebo stvar, pola otoka ima ovaj problem...
A di ću nabavit to, kako si reka - deklo, e deklo, a. Ma idi do grada, pa naruči, stići će ti za mjesec-dva...
Mjesec-dva?

Ajde bolan ne sekiraj se, ako ništa drugo, kupi novi hidropak, eno ga na akciji u Lavandina, za devetsto devedeset i devet kuna.







Treći dan na škoju.
S hidropakom ili bez njega, živi se nekako.
Iz gustirne u sić, iz sića u bigunac, iz bigunca u maštil. Svaka kap iskoristi se tri puta.
I da, prepuštam se Otoku, njegovim bojama, mirisima i zvukovima.
Mirno, bez priše.
Paćifiko...

Ovaj grad kao da samo ljeti živi. Kao da svi oni dani jesenski, zimski, sneni i zaboravljeni kad se grad poput kornjače povuče u svoj oklop odjednom padnu u zaborav, kao da s toplinom novi život proteče njegovim ulicama pa on sam, osnažen, gord i ponosit uzvikne - opet sam živ!

Davno sam prestao razmišljati koje je njegovo pravo lice, ovo ljetno, mladenačko i razigrano ili ono drugo, samozatajno, sramežljivo, čak i tugaljivo. No, tako valjda mora biti, gradovi su kao i ljudi, ponekad sretni ponekad sjetni.



Volim ovaj grad kad se sav pretvori u ljetnu gužvu, nervoznu, kaotičnu, čak i eksplozivnu, kad ljutiiti vozači izluđeni mirisom prevrelog asfalta beštimaju na sve oko sebe, a inšempjani pješaci u maniri serijskih samoubojica iskaču iz grmova i živica, kao da ni sami nisu svjesni u kakav su to film odjednom upali.

Tada mi se najdraže stopiti s ulogom namjernog prolaznika i nijemog promatrača pa onako s pristojne udaljenosti pokušavati zamrznuti trenutak u vremenu.

Eksplozija boja i mirisa na pazaru, vreva i žamor, poput neke klapske pjesme kad prvi sopran povede "ala momak lipih bresaka" a alt s nasuprotnog banka odgovara sa " luka, petrsimula, kumpira":..







Prelazim preko malog mosta i ulazim u stari grad. Stotinjak koraka od sjevernih vrata do Pjace najdraže mi je proći sporednim ulicama. Bolje se otvaraju semafori, a u takvom ozračju i umjetničke duše lebde lako i neopterećeno.



A na glavnom gradskom trgu žamor ponešto drugačije intonacije od one s Pazara. U loži se okupila klapa radnog naziva "Old stars Kaštela's bay" i pismom ispod glasa nastoje nadjačati treble-bass iz obližnjih kafića. Za divno čudo - uspjeva im!



U romantičnom okruženju starog grada svatko želi sliku za uspomenu, a neke zgodnice misle da su uhvaćene samo jednim objektivom...



Od trga prema rivi obično se prolazi "ispri apoteke" a kako nam se i apoteka odnedavno preselila u novi prostor, morat će doći do blage izmjene terminologije. Ipak, može se proći i s druge strane, pored crkve svetog Ivana Krstitelja pa preko Mimijeve i Gorankine kale kroz volat ispo' tiramole...



Na rivi su se oduvijek dodirivali i sudarali svjetovi, gotovo nespojivi, daleki i bliski u isti čas.



Tako i danas, tek desetak koraka od sjajnih ispoliranih jahti u kojima se dokono ispija šampanjac, neki sasvim drugi svijet. Iza debelih samostanskih zidina i rešetkastih prozora, stoljećima neizmjenjen, tajnoviti i povučeni život koludrica...



Na drugom kraju rive, ispod zida Kamerlenga, užurbanost prestaje, sve se smiruje, a fjaka pruža svoje pipke poput hobotnice.



I dok zvizdan peče, valja nam još jednom proć kroz Pasike, posljednju oazu pučkog života i osluhnuti davne zvukove zapisane u kamenu...



A kamen u ovom gradu već tisućljećima priča svoje priče, neke nove, neke stoput ponovljene, a ponekad, ali samo ponekad, priče iz kamena pretvore se u cvijet kapara.

Juroslav Batinica, dugogodišnji predsjednik jedriličarskog kluba Jugo iz Dračeve luke, inače ugledni ljekarnik u tom malom otočkom mistu, uljudno je pozdravio sve izaslanike na redovnoj godišnjoj skupštini te se u podužem izvještaju o radu osvrnuo na tešku materijalnu situaciju u klubu. Zavidni sportski rezultati, posebice osvojeno treće mjesto na Kupu svetog Florijana u klasi šljuka, rezultat su samoprijegornog rada jedriličara i članova uprave - istaknuo je predsjednik Juroslav.



No, gospodo draga, ukoliko se hitno ne pronađu stabilni uvjeti financiranja, slijedećeg ćemo ljeta, umjesto proslave jubilarne sedamdeset i treće obljetnice kluba, morati staviti ključ u bravu.
Dok su skupštinari zabrinutim izrazima lica popratili kraj Batiničinog izlaganja, za riječ se javio Zvonimir Kursan, pročelnik za sport u općini Dračeva luka.
Pozdravljam uvaženi skup ujme načelnika gospodina Mamuta i općinskog vijeća u kojom kao što znata naša stramka ima stabilnu većinu evo falabogu već četvrti mandat uzastopce i ne mislimo ga tako lako ispustit iz rukiju jel...

Ja bih se osvrnuo na izlaganje vašeg predsjednika, kojeg izguzetno cijenim još od vrimena kad mi je pomoga nabavit lijek za bolesnu babu Stanu, ali bi isto tako metnuo da je i gospodin Batinica sam odgovoran za vakvo financijsko stanje. Mi iz općine smo mu, opetovano, u nekoliko navrata sugerirali da bi bilo dobro da prominite ime kluba, znate to ime "Jugo" vuče na nika mračna vrimena jelda. Daklen, mi smo mu savitovali da ćemo jako cijeniti ako bi se klub zvao rečemo naprimjer - Vihor!

Predsjednik Batinica odslušao je pročelnikovo izlaganje klonule glave ne prozborivši ni riječi, dok je iz trećeg reda energično ustao kalafat Špire Sandalić, jedan od doajena kluba.
Gospodine Kursane - ovi naš klub se zove Jugo već sedamdeset i dvi godine i pod takvim smo imenom poznati od Palagruže do Jabuke i ne razumin kakve to veze ima s mračnim vrimenima!

Pročelnik se nije dao smesti - znate da u našoj općini najviše resursa ide na nogometni klub koji se natječe u trećoj županskijoj ljizi. Financiramo i balotaše i klub sportskih ribolovaca. Osim toga, lani je osnovan klub borilačkih vještina koji ima niz talentiranih boraca. Znate, nije lako podilit lovu. Ali, opet ću vam ponovit, ukoliko bi vi danas na skupštini prominili ime i priključili se sportskoj obitelji, iman osjećaj da bi se vaša financijska situvacija značajno popravila, razumite šta oću reć...



U redu, nevoljko je nastavio predsjednik Batinica, tko je za to da se klub od danas zove Vihor?

Ma čekajte malo - ustao je Ivo Tikvica, predsjednik disciplinske komisije - moj je dundo osnovao ovaj klub devetsto triestreće i vazda se zvao Jugo jer je opće poznato da je po jugu najljepši jedriti. Tko god je imao argolu u rukama, znat će o čemu govorim. Pustite vjetrove na miru!

Tako je - čulo se sramežljivo iz zadnjih redova.

Ljudi šta je vama - ako ćemo dobit lovu, jebe mi se kako ćemo se zvat - britko ih je srezao Šime Batinić, instalater centralnog grijanja. Ako će Mamut i Kursan odrišit kesu, šta nam znači to Jugo! Ima i drugih vitrova, ka bura, tramuntana, maeštral...

Neće nami Mamut određivat kako ćemo se zvat i kako ćemo idrit, a on sam ne zna njanci plivat. Doša je iz nike vukojebine u Dračevu luku i znamo svi kako je posta načelnik, pu! - rezolutan je bio Denis Ušljebrka, trener mlađih kategorija.

Gospodo - opet se javio predsjednik - stavljam na glasovanje, tko je za to da se klub od danas zove Vihor?

Žamor među skupštinarima prekinuo je kalafat Špire - eeeeeej, stani predsjedniče, pa da čujemo ima li još prijedloga za novo ime!
Dobro, imaš li ti kakav pametan prijedlog?
Eto, ako već ne može Jugo, jaaaa predlažen da se klub zove Makako, jer ništa bolje ni nije ni zaslužija, uostalom, Makako ima veze sa idrenjen, sami znamo da se makako okriće kako vitar puše...

Nakon Špirinog prijedloga, skupština se potpuno rasula u svađama i međusobnim optužbama.

Neki su zli jezici po Dračevoj luci kasnije spominjali da je za desetak dana sazvana nova sjednica na kojoj je nazočio samo dio izaslanika s ove prve, inkriminirane, i da se ime zaista promijenilo u Makak... pardon Vihor, a kakve li koincidencije - predsjednik Batinica ubrzo je postao savjetnik direktora komunalnog poduzeća!



Ova scena, naravno potpuno izmišljena, hmm, ček ček da se nakašljem, pala mi je na pamet dok sam na vrhu dimnjaka jedne pasikarske kuće spazio dražesnog makaka. Rijetkost ih je više vidit na našim krovovima, a to je uistinu prava šteta. Neš ti dimnjaka bez makaka!

Volim ove dane kad se ćuti lito u ariji, dane kad suncu udre donja u gornju pa mu se nikako ne da poć leć, a isto tako ni judiman, dani kad su boje bojastije, a mirisi lavande i oleandra opojni i zamamni.
I za pravo reć, ne znam šta me jutros natantalo da skoknem do stobrečke vale, jednostavno, nešto mi je šunilo u glavu pa sam na raskršću na kojemu inače u devedeset i devet posto slučajeva produžim ravno, da žmigavac i spustija se još tih pola kilometra do mora.
Nije odrebatila još ni deveta ura na kampanelu, a već se sve užgalo. 100breč, nekad malo smišno misto, a danas turbobetonizirano naselje kojega ne moš uvatit ni za glavu ni za rep, gingolavalo se u jutarnjoj izmaglici. More se povuklo ka da nije njegov posal, oseknulo, a lažina ostala na suvo i propjo se usmrdila.





Ranoranioci guštaju u prvoj jutarnjoj kafi, sa štekata se čuje muzika, babe gredu u spizu, a tonombili s bandirama drmusaju se priko ležećih policajci.





Učinija sam đir do mula pa još malo prema punti. Profešur VInko, legenda matematike i Jugoplastike, spustija je sidro otprilike po milje prema Bračkome kanalu.
Furešti još nima, domaći judi se banjaju. Divota....



A onda se more oko profešura Vinka uzibalo, počelo činit glogolje, cilo se uznemirilo, zaigralo, samo šta zapivalo nije.



Odma sam zna šta je - dupini!





Koliko god ih je gušt srest negdi na pučini daleko od zujavaca s propelerima, još ih je lipše vidit kad dođu blizu kraja. Još ima nade za naše more. Pogledom im pratiš peraje i nastojiš uvatit njihov ritam. Fascinantne su to beštije, ma ke beštije, bolji su od osamdesetipet posto ljudi šta 'odaju po ovome svitu.
Primjetili su ih i kupači. Neka gospoja dobro stavljena je zaskričala - Eto ti ga na, nasukat će se!
Unuka do nje nije bila tako zabrinuta: Haiiiiiime, ne mogu virovat, prezakon su!





A onda je jedan, skužajte na izrazu, ali moram to reć - a onda je jedan kretineto, imbećile, tukac, šempjo, da ne rečem čakod gorega krenija svojim kajićem drito prema dupinima. U prvi čas sam pomislija da ih čovik ne vidi pa sam mu manija i da mot neka pripazi jer su mu dupini isprid prove.




A on, kurbin sin, bisno je odmahnija ka ono šta se ja tu imam petljat, da šta bi ja tija, spriječit ga u domoljubnoj zadaći obrane rojene vale od drskih zavojevača! Inšoma, nakon šta je učinija dva-tri đira priko vale, dupine više nismo vidili...
Tija sam mu petat trisku da se tri dana ne osvisti. Ma koji buzdo! To je taj isti mentalitet koji je proganja sredozemne medvjedice, koji baca dinamit u more, mentalni sklop koji smatra da je čitavo more njegovo i da on s tim morem ima pravo činit šta ga je volja.
Bija sam u strašnoj dilemi oću li ga sačekat na mulu i diskretno upozorit da je učinija kažnjivo djelo, ali opet - bolje da nisam. Koliko mi je diga tlak, još bi došlo i do prstiju.

Ma isto mi nije uspija pokvarit dan.
Nije on gospodar o' sinjega mora...

O sisama jedrih sestrični Mikša sve je već rečeno, tako da prihvaćam vaše kolutanje očima i možebitni pokret mišem prema gornjem desnom kantunu, ali evo baš mi je nešto palo na pamet, a kako su misli hlapljivije od etera, neću dugo, tek da nešto prižvrljim...
Dakle, neću raspravljati o tome zašto muškarci smiju izlagati svoje poprsje Suncu, Mjesecu i ostalim nebeskim tijelima, a žene ni u ludilu ne smiju!

Zanima me samo - tko je taj koji je u stoljeću nekom, odredio da je izlaganje ženskih grudiju nemoralno i društveno neprihvatljivo? Mislim, postoji li neki dokument u kojemu je eksplicite navedeno koji su dijelovi tijela preporučljivi biti dostupni oku javnosti, a koji ne?
Eto, do prije kojih stotinjak godina, pokazivanje ženskih koljena također je bilo sablažnjivo. A danas - koljena - hu kers...
I sad baš nešto razmišljam... Po čemu se bitnom razlikuju koljena, sise, pupak, palac na nozi ili primjerice - uši!?
Ili nos? Molim vas lijepo, zašto žene idu gradom otkrivenog nosa? Pa to je škandal! Potrebno je pod hitno uvesti nosnjake. Okej, možda je primjer glup, ali meni su recimo jagodice na ženskom licu izuzetno erotične. Kad vidim ispod oka sjajna dva one slatke jagodice, čisto mi dođe da ih nježno primim među prste i kažem ponosnoj vlasnici bući-bući, ma ko mi to ima lipe jagodice... Al' nikome ne pada na pamet prekrivat jagodice!?
Nego se svi ufatili sisa.
Ma mislim stvaaaaaarno....

Pratim svakodnevno ovaj novi show na TV, mislim da se zove "Do posljednjeg zbora" ili tako nekako i jednom rječju - oduševljen sam ko Hajdaš Dončić kad sretne Renatu Končić.

Uglavnom, svakog dana u pet do šest i u reprizi u dvadeset : četrdeset i nešto, sjednem pred mali pljosnati ekran i željno očekujem nastupe vrhunskih europskih zborova. Što je najljepše od svega, repertoar je unaprijed poznat - jedanaestoročlane vokalne skupine sastavljene od najodličnijih grla dičnih mužjaka uvijek izvode jednu te istu pjesmu - himnu državne zajebnice s kojom imaju potpisan ugovor o međusobnom suzdržavanju.

Možda na prvi posluh zvuči dosadno, pače nelogično da vrhunski uvježbani sastavi izvode tek jednu pjesmu, ali u svakoj izvedbi sadržano je toliko finih nijansi da slobodno možemo kazati kako je svečanost glazbe svakog puta jedinstvena i neponovljiva.
Vokalni undekaneti ni u kom slučaju nisu prepušteni sami sebi. Zajedno s njima pjevaju čitavi stručni stožeri, fizioterapeuti, maseri, mesari i frizeri. Značajan je doprinos i tisuća bek vokala koji se navodno spontano okupljaju na tribinama arena i zatim složno i razdragano šire ruke dok im kapljice znoja izdajnički izbijaju po čelu. Neki zlobnici će uvijek spominjati maštil ispijene pivuše po grlu pozadinaca, no, danas svatko zna da bez dobrog lokala nema pravog bek vokala.

Zborovi velikih europskih nacija sa zapada kontinenta uvijek zvuče odlučno i postojano ko drobilica Mate Vukorepe. Fascinantno je primjerice slušati Francuze kad onako preplanuli od sunca Alžira sve do atola otočja Tuamotu zaskriče - Allons enfants de la Patrie,
Le jour de gloire est arrivé !

Za razliku od Francuza koji udaraju u talambase i potiču na borbu do zadnje kapi konjaka, Englezi su uvijek onako sjevernjački oprezni, kao da svi odreda rade u osiguravajućim društvima i sličnim financijskim ustanovama. Bože čuvaj Kraljicu, Čarlsa i Kamilu, a za ostale ćemo lako.

Nijemci. Uh, što reći o Nijemcima. Kad onako gordi, uzdignutih čela, izbrijani i podšišani zagrme Deutschland, Deutschland über alles,
Über alles in der Welt, da vidim tog junaka kome se neće stvrdnuti bubrežni kamenac. Možda njemački jezik zaista nije uhu najugodniji za spontano pjevanje ispod balature, ali sjećanje na Hildergard iz Vatersttetena zasigurno jest. Ugodno nadasve.

Vazdaraspjevani Talijani uvijek uhvate pravu intonaciju čak i bez melodike. S obzirom na poslovično savršen stajling, kurdile oko glave i u prosjeku sedamdeset i tri dekagrama gela po kosi pjevača, njihove izvedbe redovito ostavljaju stručni ocjenjivački sud bez graha.

Istočnoeuropski zborovi posljednjih su godina rapidno napredovali. Od nekadašnjih patetičnih izvedbi, falših terci i cotavih koreografija do snažnih, muževnih izvedbi kakvih se ne bi postidio ni Boljšoj teatar.

Možda sam previše kritičan prema nastupima našeg zbora, ali ne treba bježati od istine - uz vrhunskog dirigenta i solidne pjevače, terore pogotovo, uvijek imamo problema s bek vokalima. Brate mili, trebalo bi zagrabit u pričuvu državnog proračuna i nabavit jedan veliki metronom neka im neprestance pred nosom zuji amo-tamo. Prvu strofu još nekako održe pravilan ritam, ali čim počne ono "mila kano si nam ravna" razlete se ko getriba od Warburga. Što je najgore, naši baritoni i basovi često ostaju zbunjeni i pokisli, nastojeći popuniti rupe u akordima, notama koje uopće ne postoje.

Jedino mi nije posve jasan sustav glasovanja na ovom natjecanju. Nakon sjajnih izvedbi obaju zborova, kad bi po svim normalnim pravilima pjevači trebali dostojanstveno napustiti pozornicu, oni se posve bespotrebno rastrče po travnjaku, žustro naganjajući nekakav smiješni okrugli predmet. I to ludovanje traje li ga traje, gotovo po dva sata, a dostojanstveni pjevači s početka priče totalno se preobraze, i to dakako na gore, pljuju, psuju, znoje se, a božesačuvaj...
Pa mora doć su'svita kad su svi poludili...

Ajde više, šta si se zagleda u tu karampanu, ol ćeš je nosit doma? - zavapio je Ljubo, samohrani automehaničar i vikend-podvornik, već pomalo neurozan od bezuspješne potrage za Ledovim kornetom od šumskog voća dok sam u teško lipanjsko jutro obojeno južinom nijanse dobojsko sive, zastajkivao svakih nekoliko koraka na rivi u Krilu Jesenicama. Htio sam ga u prvi mah poslati u tri Studenca na potezu od Krila do Sumpetra, a onda sam se ipak pribrao i zamolio za još samo trenutak strpljenja.





Flota plovećih autobusa triple-deckera razmilila se jadranskim uvalama, a na vezu u portu ovih su dana možda zaista ostale samo ramine i karampane od brodova, ali to ne znači da su čak i tako tuseraste izgubile svoj iskonski šarm. Štoviše, u odnosu na ove prvospomenute, neizmjerno su mi draže. Dok ruzina iz sidrenog oka priča svoju priču, a ožiljci na oplati podsjećaju na davne fortunale, sjetio sam se Franje i Nerea, svojih učitelja koji su me uputili u tajne brodskih oblina.





Nereo je bio fin, uglađen i odmjeren gospodin, koji istina nije bio na "ti" s mišem i tipkovnicom kao sa savitljivim letvicama i brodskim krivuljarima, ali je svakoj krivulji znao ime, prezime i nadimak. S druge strane, Franjo je bio bučan, srdačan i teatralan. Nakon svakog uspješno izvedenog rebra slijedila je zdravica uz bićerine s orahovicom, travaricom ili bilo kojom tekućinom s visokim postotkom etanola, a kad bi nam se vodena linija virtualne dvjestometarske grdosije savršeno poklopila i na krmi i provi, obavezno bi uslijedila poezija, osobita ruska. Ah, da samo znate kako se dobro slažu Jesenjin i pramčani bulb, Majakovski i ljuljna kobilica, a o Bloku i osovinskom vodu da i ne govorim. Naposljetku, nakon dana i dana teškog rada, dobili bi otprilike ovakvu sliku.



Vjerovali ili ne, na njoj sve piše, ona je osobna iskaznica broda koji će slijedećih nekoliko desetljeća biti dom mornarima, časnicima i kapetanima.
I zapravo, ugodan je to osjećaj, čak s nekom primjesom blagosti i plemenitosti kad postaneš svjestan da stvaraš nešto živo, nešto posebno i neponovljivo i da će zajedno s tim brodovima možda, na neki uvrnuti način, zaploviti i dio tebe, dio tvog duha. Ako ništa drugo, neka ostane zapisano za neke slijedeće živote.
A onda me u nekom trenutku obuzme sjeta predosjećajući da možda nikad više neću "ratovati" s tim krivuljama koje je nemoguće opisati matematičkim formulama, s morem sljubljenim linijama tako finim i nijansiranim jedino tvojim unutarnjim osjećajem za ljepotu. Sva mudrost koju ćeš pokupiti od svojih učitelja stat će u samo jednu rečenicu - Ako je nešto lijepo, onda je to i dobro.







Koliko god današnji brodovi nalikovali na one svemirske, opremljeni svim mogućim čudima tehnike, bez ljudskog dodira ostat će tek šuplje kante.
I ona famozna Costa Concordia imala je sve tehnološke perverzije, radare, satelite i milijune senzora za ovo i ono pa se opet nasukala ko balavica na kamiku od Bembine vale.







A opet, ni brod nije brod kad čovik na njemu ne ćuti more. Hvali mi se nekidan jedan prijatelj, uložio je i didovinu i babovinu u luksuznu jahtu od trideset i dva metra i kaže da su mu sve kabine na brodu klimatizirane.
Ostao sam iskreno ganut njegovim uspjehom i gotovo na rubu suza zamišljajući sretne turiste koji će ploviti Jadranom u ugodno klimatiziranim kabinama. Božesačuvaj da osjete reful jutarnjeg burina ili popodnevnog maeštrala na svom licu ili u da u nekoj plavoj dalmatinskoj noći dok se nad luku spuštaju zvuci tehno-komerc benda s terase hotela "Belvedere", osjete izdajnički vonj fonje iz nekog ispusta koji nije ušao u EKO sustav.

Kako god okrenija nemo'š im uteć. Kontaminiran ultralakim klap-pop notama koje nadiru iz radio prijemnika, nebuloznih programa lokalnih wannabe televizija, kafića s plaže i bendova bez gaže, ne preostaje mi ništa drugo nego zavapit – ne spominjite ime Njeno uzalud!



Kažu Dječaci – Svaka pisma o Dalmaciji postane hit barem u Dalmaciji. A meni se čini da otkad su komercijalni tekstopisci istisnuli pjesnike u geto, otkad su lipe riči zamjenile rime tipa manistra-brnistra, da ta famozna šifra „Dalmacija“ dođe nešto kao Kvisko. Jednostavno, kad zaglibiš u besmislen tekst, ispucaš sve rive, kalete, špalete, svece zaštitnike, nediljne mise i djeve bajne koje čekaju da se mi muški vratimo iz kurbalu… pardon - dugih putovanja, skrpaš nekako u refren tu jadnu Dalmaciju i istog trena počneš nazivat glazbene urednike vičuči im na uvo „imamo hit, imamo hit“!
Mislim da je došlo krajnje vrime za proglasit moratorij na Dalmaciju, s obzirom na realnu opasnost da se od prečeste upotrebe, to časno ime isfrola ka šjola o' postoli.



Kako to da se još niko nije sitija napisat pismu o Dalmaciji u kojoj će osim smokve loze i masline, ubacit rime o bespravnoj izgradnji, erupciji betona i netrpeljivosti prema onima koji su na bilo koji način drugačiji?
Zanimljivo kako se u tim klišeiziranim tekstovima o Dalmaciji simptomatično rijetko spominju alati, strojevi i općenito sredstva za rad. Zašto recimo jedna kacavida ne bi našla svoje mjesto među stihovima? Ili štatigajaznam – kombinirke!? A tek šaldadur?
Evo pada mi na pamet jedna dobra stara pisma u kojoj se spominje mašklin.
Pjujući u šake, laća se mašklina, pod žujavon rukon, lomila se stina...
E, to je lipo.
I to pljuvanje u šake smo skroz zaboravili, a zamislite samo koliko je muževnosti bilo u tome činu kad bi se prije početka rada svečano zasukali rukavi o' košuje i nako važno pljunilo u šake!
Mašklin je oduvik bija simbol teškog rada i udarništva, tamo di nisu mogli proć ni plug ni motika, mašklin je spašava stvar. Oni špic, se osim za kopanje moga koristit i ka poluga. Davno je reka Arhimed – dajte mi čvrsti oslonac i dovoljno veliku polugu, pomaknut ću cilu Zemlju! Sva srića da je Arhimed osta samo na teoriji.



Ali da se vratimo na pisme o Dalmaciji.
Ako već nismo ljubitelji mašklina, tu je uvik čvrsta i ponosita – stina! Stina kao zipka u kojoj ležimo dok smo mali i bespomoćni pa nam glave ostanu bokun conkulaste, stina kao utvrda, stina kao bilježnica, stina kao oružje za obranu, a bome i za napad kad zatriba.
Koliko se o stinama pivalo, reka bi čovik da smo svi odreda diplomirali geologiju i rudarstvo. Samo mi onda nije jasno zašto Jadrankamen ide u stečaj!?



Dalje, nema prave pisme o Dalmaciji u kojoj se ne spominje stara mater.
Možda u drugim dijelovima Hrvatske ovaj izraz „mater“ ima čak i pogrdno značenje, ali bome u nas nije tako. Stara mater ima gotovo kultni status. Istina, nekad su ljudi znali reć mat' onako od milja i to mi je baš poetično i nekako mi je žal da se taj izraz izgubija. Neki će zlobnici spomenit da se u tom štovanju stare majke zna krit opasan Edipov kompleks. Ali kad veliki i najveći Mišo-Mate raširi ruke i zavapi – najljepše su oči moje majke, kompleks će bit zadnja stvar koja će nam past na pamet. Edipa da i ne spominjem.

Eto na primjer, zar nije dirljivo gledat neoženjene šezdesetogodišnjake o kojima još skrbe stare matere. Kuvaju im, peru, peglaju, a ovi nisu tukci da se žene bez potribe. Zna se dogodit da neki od njih već odu i u penziju, a matere im još primaju dječji doplatak za njih.
A biljna verzija stare matere, je zna se - kraljica Maslina. Asti gospe, jesmo li uopće svjesni koliki smo sretnici kad nam je Bog poklonija Maslinu? To je čudo od stabla. Ma ke stablo, grijota je za maslinu reć da je obično stablo. Maslina je zapravo nešto ka perpetuum mobile. Aj dobro, budući da ipak nije pokretna, onda bi se moglo reć - perpetuum stabile.

Mašklin, stina, stara mater i maslina, kako god okrenija, nemo'š im uteć.

Nije tog nedjeljnog jutra još otkucalo ni devet manje kvarat, a već sam bio stavljen sam pred strašnu dilemu – prihvatiti poziv na prijateljsku gradeladu ili se držati prvotne ideje i bez obzira na sirenski zov hruskavih sparida netom iz mora izvađenih, odgibati u planine?



Dugo se u meni lomila odluka kao u onoga tovara koji se nikako nije mogao odlučiti koji će plast sijena prvo požnjopati i već u trenucima kad je boginja Gradela bacila svoje čini na moju krhku psihu, iz skrivenog kutka garaže, štraloćavo su me pogledale sestre McKinley i očajnički zavapile „zar opet“?
Osjetivši takvu grižnju savjesti, a ujedno i osujetivši možebitnu tužbu zbog zanemarivanja, istog sam trena navukao sestrice gojzerice na tabane i zagropao takvim čvorom kojeg ni sam Gordije neće moći raspetljati. Ide se u planinu!

- Di ćemo?- pita ekipa
- Na Kečinu kosu.
- Poajme, nemojmo tamo!
- Zašto?
- Ma daj, već ti samo ime govori – Kečina kosa,to mora bit nešto bezveze, i uopće di je to?
- A dobro, onda ćemo na Poštak
- E, to je već druga stvar!

Na Poštaku smo već bili prije četiri godine, i došli do vrha u vrlo neobičnim okolnostima. Negdje na polovici uspona unišli smo u tako gust oblak da isprid nosa nismo vidili božetebe. I onda smo se zarekli – moramo se vratit! Jednom ko nijednom, to se i ne računa, ali dvaput je dvaput, koliko god šutjeli o tome.

Praznom cestom preko Zagore, mahnuvši u prolazu Unešiću, Drnišu i Kninu, brzo smo stigli do Otrića, seoca od kojeg počinje uspon na Keč... pardon na Poštak!

Ostavit ćemo auto pored željezničke pruge na znanje šefu i stanici.



Sretnemo tek jednog čiču s karijolom. Zapravo, i nije čiča. Ali onako u trlišu s ruzinavom karijolom, na prvi pogled mi je izgledao puno stariji nego što zaista jest. Pazite – kaže čiča (ebi ga, sad je čiča i gotovo) ima dosta poskoka!

Poskoka? Pa to je super – odgovorim i spremno stavim aparat u stand-by položaj željno očekujući barem jedan foto-susret sa roščićem strašnog gmizavca.



Vođeni mišlju o poskocima gutali smo kilometre uspona tako halapljivo kao da ništa nismo jeli barem tri sata. A padine Poštaka – predivne. Rascvjetalo cvijeće, pjevaju ptice, lete pčelice, a Mercedesi se okreću leva-leva. Nemam pojma odakle mi ta fiksacija, ali čim ugledam vjetroelektranu pomislim na Mercedes. Čudno baš!



Poštak je relativno nepoznata planina jer ima tu sreću ili nesreću da se nalazi otprilike na pola puta između Dinare i Velebita. Pa eto, najčešće se dogodi da planirajući pohode na „velikane“, Poštak uvijek ostaje za neki drugi put. I to ime, Kečina k... pardon Poštak, je nekako neatraktivno, gotovo odbojno pa će mnogi putnici-slučajnici apriori odmahnuti rukom i poći na druge strane. Šteta baš!



No, vremena se i u tom pogledu mijenjaju pa smo na današnjem izletu susreli veselu skupinu planinara iz Senja, zatim petoro Zadrana i troje profesora botanike iz Zagreba koji su se razmilili padinama planine uživajući u eksploziji boja i mirisa na stotina vrsta samoniklog bilja. Koliko smo puta sami sebi obećali da ćemo nositi knjige u planinu i praviti se važni da poznajemo sve te biljne vrste, ali ko za vraga, svakoga puta je ta knjiga u ruksaku preteška. Dobro, kockavicu i čuvarkuću znamo prepoznati i ovako, napamet.





Hm, ali ovo žbunje mi je ostalo nekako... ne mogu pronaći prave riječi, ostavljam mašti na volju...



Naravno , i ovoga smo puta osvojili vrh (vid' mene, ka ono, samo šta nisam dotrča do vrva) i zapravo, bili smo jako zadovoljni jer nakon poduže planinarske apstinencije, svladavanje otprilike 800 metara visinske razlike i nije bio baš kačji mašalj.

Vrativši se u dolinu vanzemaljaca, kamenih monolita koji su se tko zna kakvim čudom našli ovdje, čitavo vrijeme sam očekivao da će iz nekog grma izletjeti Đani Stipaničev i zapjevati Jalta, Jalta.



Zelena i mirisna, cvjetna sva i bezbrižna, livada iz sna, zaista...





Približavajući se željezničkoj prugi bez šefa i stanice, sjetih se da nismo naišli ni na jednog poskoka. Eto ti ga na! Utjehu mi je ipak pružila malena gušter'ca koja se fino razbaškarila na stini pradidovoj.



Pozdravili smo još jednom nijeme čuvare Poštaka i zahvalili što u svojoj nutrini skrivaju zelenu Zrmanju. Za jednu „običnu“ planinu i više nego dovoljno.



I da, na samom kraju jedna važna obavijest u rubrici izgubljeno-nađeno.

Netko od senjskih planinara je zaboravio ponijeti svoje štapove kući. Štapovi su ostali tužni i rasplakani na onoj stanici bez šefa, jedva sam ih uspio nekako utješiti. Pa eto, ako neki planinar iz Senja slučajno nabasa na ovaj kutak interneta, neka obavijesti prijatelje, znalce i rodbinu – štapovi su kod mene. Šaljem ih poštom – šifra Poštak uvijek zove dvaput.

Ne upoznah drugog mora osim ovog našeg, Jadranskog. Znam samo za njegove vale, za njegove struje, plime i oseke. Upijam samo njegovo plavetnilo. I dobro mi je. Nekad sam čeznuo za dalekim obalama, ali sada više ne. Barem se nadam. Neka bude kako mora bit.





Kažu ljudi da kad umočiš prst u more da si povezan sa cijelim svijetom. Hm, nisam siguran, kad god umočim prst u more, shvatim samo da mi je prst mokar. A to i nije neko naročito dostignuće.
Ponekad sanjam vremena davno prohujala, sanjam sagene, kondure, nave i karake. Tražim u izblijedjelim spisima "La Donnu", trogirsku galiju čije smo tragove izgubili kroz povijest. Ne znamo kolika je bila, koliko jarbola, koliko jedara je imala. Ostao je samo trofejni pijetao osvojen u bitci kod Lepanta. Eno ga i danas u predvorju palače Ćipiko, tek desetak koraka od Radovanovog portala.
Ponekad odem na sigurno, u Komižu, u Betinu, na Murter. Tamo još uvijek živi duh starih kalafata. Napojim se skladnim linijama leuta i gajeta.
Ponekad budem tužan što je našeg čovika na našem moru sve manje. A znam da nije do čovika. Ni do mora. Valjda i to tako triba bit.





Ponekad odem na neku puntu i gledam brodove kako prolaze. Zasigurno postoji milijun boljih načina za provest slobodno vrime. Al meni bude dobro. Mahnem nepoznatom čoviku na nepoznatom brodu. Mahne i on meni. Ponekad i ne mahne. Al' ja mu isto svaki put poželim - Dobro ti more nepoznati čoviče. Moje more. Naše more. Jadransko.
Smiren s njegovim plavetnilom ne triba mi ništa više. Imam sve.