Sasvim obično popodne u Bijeloj kući. Prezident nešto trkelja u ovalnom uredu. Savjetnici se došaptavaju po hodnicima. Potpredsjednik diskretno prducka, kuhar je opet pretjerao s čilijem. Portugalski vodeni pas laje na načelnika glavnog stožera. Jednostavno ga ne podnosi, još od prvog dana. Prva dama s mašklinićem u ruci, blago zamazana blatom po zapešću, čeprka po bekjardu i glasno doziva muža:

Ooooj Barače, jesi li zalijo špinjaču?

Evo sa'ću Mišel, pliz, nemoj mi punit glavu s tom špinjačom nego mi za to vrime napuni oni lila bidunić, zalit ću čim završim četat s Anđelom – odgovori Obama ne skidajući pogled s laptopa.

Sve ti se mora tri puta napomenit, a i ta Švabica, baš zna u koju će uru bit onlajn! – ne odustaje vitka vrtlarica.
Ali ženo!
Aj dobro, dobro, nego pitaj je triba li joj rotkvica. A iman i tikvica za presadit. I balančana. Pa ako oće, poslat ću jon po Hilari!



Mislite da je ovo vic? Ma kakvi! Ako slučajno niste znali, prva dama Amerike uredila je dio vrta oko Bijele kuće u kojem uzgaja vlastito povrće bez primjene pesticida i ostalih otrovnih kemikalija. Štoviše, Mišelin vrt postao je toliko popularan da su mnogi vrtlari rekreativci poželjeli pohitati prema Vošington DiSiju da bi se na licu mjesta uvjerili kako rastu predsjednički kukumari.

Budući da elegantna Mišel nema previše vremena za ćaskanje s dangubama, odlučila je napisati knjigu. S razlogom ponosna, napomenula je kako postoji neki poseban osjećaj postignuća prilikom kuhanja s namirnicama iz vlastitog vrta. Lijepo! Ako može Michelle, mogu i ja!

Donedavno sam imao fobiju od vaga. Ne onih horoskopskih, već sasvim običnih, kućnih, pljosnatih kakve se obično drže ispod ormarića u kupatilu. Zapravo, nisam ni ovoga puta imao namjeru mjeriti vlastitu tonažu, već sam se okliznuo o sapun koji se nekim čudom našao na pločićama u kupioni i ljosnuo pravo na vaginu!

Naravno, ona je promptno reagirala. Kazaljka se opasno približila troznamenkastim brojevima. Karamba!

Odlučio sam - dosta je bilo bolesne prehrane, od danas se hranim isključivo zdravim namirnicama!

Pomno sam proučio problematiku, prikupio informacije iz više izvora i počeo mumati samo provjereno zdravo. Za početak sam izbacio iz jelovnika kruh, manistret'nu, žitarice, krumpir i rižu, pogotovo od ponoći do šest ujutro. Što se bjelančevima tiče, držao sam se preporuke da koristim jedino meso pašnih zivotinja i slobodnih kokoši.

Nemojte nikome reći, ali u posljednje vrijeme svaka dva-tri dana zaprašim svojim Fiat Puntićem u Zagoru i tamo ganjam slobodne kokoši. Instalirao sam veliko koplje na prednjem braniku, nalik onom alkarskom pa s njime vitlam po zaseocima uz cestu. I moram se pohvaliti, imam visoki postotak uspješnosti glede slobodnih koka. Skak'o bi ja i na krave, ali me nekako strah.

S ribama imam drugačiju taktiku. Za sada više špurtilom, a manje ostima. Ali, sad će ljeto, pa ću biti aktivniji.

Jaja su također izuzetno zdrava. Ali i ona moraju biti što je moguće više – slobodna.
Suho meso, slanina, kobasice i čvarci, također se mogu uklopiti u zdravu prehranu, pogotovo ako su domaći, bez glutaminata, nitrita i sličnih molekuloznih tvorevina.

Voće je izuzetno važno– osobito ono južno i šumsko. S južnim stojim odično, u vrtu imam sedam stabala mandarina, četiri naranče, tri limuna, klementinu i grejpfrukt! Računaju li se trešnje i mendule u južno voće ako se nalaze na južnoj strani vrta?

O povrću i ne trebamo trošiti riječi, posebno ono koje raste iznad zemlje. Kupusnjače su ludilo, paprika odlična za libido, pome su iz raja izašle, a blitva je prezakon!

Od mliječnih proizvoda, trošio sam domaći kefir i jogurat. Maslac tu i tamo...

Povremeno bih priuštio poneku kockicu čokolade, ali ne bilo kakve, već one sa sedamdeset posto kakaoa. Samo bih u posebnim prilikama popio čašu vina ili bićerin rakije.

Držao sam se svih ovih uputa petnaest, možda čak i punih dvadeset dana, osjećao sam se neizmjerno bolje i onda sam jedne večeri pun samopouzdanja izvukao šempjastu vaginetu ispod ormarića. I ona, bestidnica jedna, osupnula me i prenerazila, ostavila u šoku i nevjerici. Nakon tri tjedna zdrave prehrane pokazala je četiri kilograma više nego onomad kad sam se hranio bolesno! Za koga nije – nije!

Odmah sam poslao prosvjednu notu nutricionistkinji koja mi je preporučila zdravu prehranu.

Nije se dala zbuniti, rekla mi je da sam na dobrom putu. Ipak, kaže ona - najvažnije je osluškivati vlastito tijelo.

I evo slušam. 'Odam ovih dana okolo sa stetoskopom na ušesima i osluškujem. Al' nisam baš siguran da sam presretan s onim što čujem. Htio bih, zamislite čuda, Jelenu Rozgu, a ono iznutra odzvanja Montseratt Caballe! O mio babbino caro...

Okupljeni oko zelenog stola kupljenog u nekoj Bezzvezeti, usvajamo goruća i rješavamo tekuća pitanja, razbacujemo osmijehe, nadvikujemo se i pripetajemo riječima. Sve je opet kao nekad. Istina, brkati se vitezovi i ne ističu naročitom vještinom govorništva, ali britke vitezice imaju spreman odgovor na sve. Kako stesati liniju od ponedjeljka do petka pa vikendom opaliti po pljeskavicama bez straha od plaćanja paušala Uredu za izgubljene kilograme. Kako damski elegantno puknuti na živce i nadasve šarmantno pustiti suzu na izlaznoj rampi parkinga kad umjesto u prvu, ubacimo u rikverc pa spljoštimo blatobran onom mamlazu za volanom ikspetice koji trubi kao gnu u sezoni parenja i stalno nas požuruje.



Od zapada smo prihvatili užurbanost kao stil života, sorry stari nemam ti sad vremena, ali javi se ponekad, popit ćemo kavu. Biti u žurbi gotovo da je postalo statusni simbol. Spori igrači prestrojavaju se u zaustavne trake, ispadaju iz igre. Svi nekud žure, a nitko nigdje ne stiže. Kako bi održali ovozemaljsku ravnotežu, nagomilane frustracije pokušavamo izbaciti istočnjačkim metodama. Joga, meditacija, reiki, to je tako cool. Hm, baš se pitam, ako su istočnjaci tako smireni , što će im onda one silne borilačke vještine? Kung fu, jiu jitsu, nanbudo, kendo, tea kwon do, karate, ima ih brate…

Odmah se osjetim nekako manje vrijednim kad spoznam da na ovim prostorima kroz stoljeća nismo razvili, a kamo li očuvali neku našu autohtonu borilačku vještinu. Onako gospodski, u stilu jedan na jedan, s klanjanjem i međusobnim štovanjem, snagom uma i mišića, po mogućnosti bez korištenja čakije, buzdovana ili sjekire. Ništa od toga, naše bitke su bile i ostale tako primitivne… Nastojeći biti netko drugi, najlakše je izgubiti sebe.



A da je malo mućnuti glavom, tko bi nam branio brendirati fjaku kao metodu meditacije!? Pa recimo podići to blaženo stanje uma na nivo koji zaslužuje, proširiti duh fjake širom svijeta. Razviti škole fjake, akademije čak! Utvrditi hijerarhiju učitelja fjake. Za najveće znalce osigurati status Velikog meštra fjake!





Bilo bi zgodno putovati svijetom i tupanima zaustavljenim u šestim brzinama pokušati objasniti našu filozofiju življenja. Pričati im o sljubljivanju pelješkog plavca i komiške pogace na trogirški nacin. Naučiti ih kako se ispravno plucaju špice od tugarskih trišanja dok ti se sok od sočnog srcolikog voća cijedi niz bradu…

I svakakve nam još ideje padaju na tom našem, oprostite na beštimji, eno-eko-gastro- etno-eventu, kad uz finu zajebanciju sve priče započinju sa „sićaš li se kad smo ono bili“, a još je najbolje kad u gluho doba noći, mi pripravnici za sredovječnost, ozarenih lica zaključimo da smo ponoć dočekali budni.
I nasmijani.

Cijukanje nedozrelih maturanata u pratnji maškaranih skupina (čitaj Pjesma Eurovizije) i trčkaranje izgladnjele djevojčadi pred starim prdonjama, (čitaj - Izbori za Miss), u pravilu su mi daleko najdosadniji šoovi na TiViju. Izbjegavam ih u širokom luku još od vremena Emilije Kokić i Fani Čapalije. Ipak, s vremenom sam zaključio da nisam u pravu. Kao prvo, izopćen sam iz svih mogućih diskusija koje se u danima održavanja tih manifestacija zahuktaju ko sinjska Rera, a kao drugo - nije u redu da se držim tako visoko i da sudim o nečemu o čemu nemam pojma.

Kad sam čuo da se ovogodišnji Eurosong održava u srcu Europe, to jest u Azerbajdžanu, odlučio sam ipak pogledati o čemu se tu radi. Za Baku, glavni grad Azerba...(nepotrebno precrtati) kažu da je novi Dubai. Ne znam, nikad nisam bio u Dubaiu, a kamo li u Bakuu. Ali mi bolno ide na pimpić kurčenje tih novovijekih gradova prepunih arhitektonskih perverzija koji su takvi kakvi jesu samo zbog toga što leže na neiscrpnim naftnim poljima. Nafta vam materina! Zašto nisu izmislili motore s unutarnjim izgaranjem koji će za pogonsko gorivo koristiti recimo vapnenac iz Dinarida? Zamislite da mi naš kamen prodajemo po stopedeset dolara kilo? Ha! Šta bi onda i Baku i Dubai bili kontra Čvrljevu i Konjskome!?

No, vratimo se na Eurosong...

Koliko sam shvatio, to je nešto nalik na Speed date. U potrazi za idealnom ženkom za parenje 'odaš od stola do stola i imaš zadatak u tri minuta prezentirat sve svoje vrline. U te tri minute uključene su fraza A, fraza B, bit će naše obadvje i refren po mogućnosti. Ako mislite da je to lak zadatak, probajte i vi. Kuvanje, predigru i vrhunac. U tri minute? I onda sve to ponovite osamnajst puta tokom večeri! Ima da vam muda, pardon -jezik, otpadnu do poda...

Na Eurosongu se pjeva na dva jezika. Neki pjevaju na engleskom, a većina na našem. Raspad Jugoslavije sasvim je neočekivano donio veliko bogatstvo eurovizijskoj pjesmarici. Uz ratara i pastira u frulicu kad zasvira... E sad, kako bi osigurali dominaciju našeg jezika nad engleskim, potrebno je još više rastresti trusno balkansko tlo. Snjeguljice više nema, ali sedam patuljaka je tu. Uskoro bi ih moglo biti još više. Federacija BeHa, Republika Srpska, Sandžak, Zapadna Makedonija, Vojvodina, Dubrovačka republika, Mućka republika, Mučko đubre, Labinska republika, Poljička kneževina, pa čovječe imamo država-kandidata za preplavit čitavu Euraziju!

U skladu sa tim stremljenjima, sinoćnje natjecanje otvorili su srpski ministar Evrovizije Joksa i egzotična ljepotica Kaliopi from former jugoslav ripablik Masedonia. Iskreno, nisu me naročito impresionirali. Zatim je na pozornicu izašla Pocahontas koja je ovom prilikom pjevala za Niskozemsku. Od silnog perja, pola auditorija dobilo je akutnu alergiju. Nakon indijanke, nastupili su pirotehničari sa Malte s novim hitom "Posljednji krik Gozza".

Kad sam već pomislio da gore ne može, na scenu je nahrupila skupina kozaka koji su na tečnom bjeloruskom urlikali - Vi ar d hirous! Falio im je samo prezident Lukašenko da strava bude potpuna. Stvar su spasili karlovačko pivo i zvijezda majoneza.

Ukrajinka Gajtana sa gnjezdom tetrijeba na glavi i gučkom koji proizvodi buku od sto osamdeset decibela pozvala nas je na europsko prvenstvo u balunu. Pratili su je potomci Tarasa Buljbe u šarenim suknjicama. Gajtanina pjesma će se zasigurno pjevati u društvu nakon "Da te mogu pismom zvati" i "Nek ti kamen bude stina"...

Sofi Marinova iz Bugarske urešena činelama na ušesima, čeznula je za ljubavlju na čak dvanaest jezika. Ta žemska mora da je u teškoj krizi kad je došla u fazu "daj šta daš"...

Slovenka Eva bila je umnogome dostojanstvenija. Istina, nije bilo lako dokučiti koja od Slovenki pjeva a koja tek otvara usta ko riba. Najljepši dio nastupa bio je vjetar u kosi. Tako mlade, a već Slovenke...

Zatim smo gledali nastup jedne Nine, dva eunuha i tri konkubine. Tu mač bljutavo! Po mom skromnom mišljenju, trebalo je već nakon prvog poluvremena ubaciti u igru velikog, najvećeg, legendarnog Mišu Kovača... Samo nas nebo sastavit može.

Oduvijek sam bio slab na skandinavke. Ali ni Šveđanke više nisu ko šta su nekad bile. Kriza je, nema se ni za cipele. Svo vrijeme nastupa željno sam iščekivao da netko euforičnoj Loreen doda barem kućne papuče ili terluke, a ne da sirotica bosa skakuće okokuće.

Boje Gruzije branio je neki crveni fratar kojeg su već od prvih taktova zavodile kinky plesačice. Ne znam što se dogodilo ubogom fratru da usred refrena odbaci habit i osnuje modnu agenciju? Džugašvili je bio mila majka prema ovome...

Turci su bili puno bolji. Sinbad moreplovac brodi Mramornim morem bez sekstanta i kompasa, okružen rasplesanim dervišima. Dirljivo nadasve.

Za Estoniju je nastupio neki uredno počešljani mamin sin kojemu krojač nije uspio dovršiti odijelo za nastup. Premda nisam razumio ni riječi o čemu on to burgija, shvatio sam da uštogljenko ima gadnih ljubavnih problema. Momku je mozak ( a i još nešto) zavrtila lokalna kurva. Ajajajajaj! Ljubavni problemi nisu zajebancija!

Depresivnu atmosferu razbili su cockney-metalci iz Slovačke. Donijeli su neke ogromne kutije na binu i taman kad sam pomislio da će ih motornim pilama sasjeći u paramparčad, sjetio sam se da je moja Kate Slovakinja. A Kate je super cura. Nije Kate kriva zbog ovih... tamo njijovih, e...

Tamnokosi Norvežani predstavili su techno-trash, novi glazbeni izričaj popularan na Lofotskom otočju. Tamnokosi Norvežani? Nou vej! Sissel Kyerkjebo jedina naprijed, ostali stoj!

A onda je na scenu stupila ljupka Bosanka (i Hercegovka naravno), Maya Sar. Maya u avionu. Maya u zoološkom vrtu. Maya na selu. Maya za klavirom. Maya me ostavila bez riječi. Prekrašno nešto! Ko bombonjera!

Za kraj nam je ostao banket u Litvi. Litavac je mislio da je ljubav slijepa i počeo arlaukati na tu temu sve dok nije shvatio da oko glave ima vezanu štracu kanavacu. Ako je i od Litavaca - previše je!

Ovoliko spizd-dejta bilo je previše za moju krhku psihu. Nisam više imao snage za pratiti glasovanje.

Uvukao sam se u krpe. Širom otvorio prozor proljetnoj noći. Iz obližnjeg gustiša začula se pjesma jednog kosa. Skladna, tiha, nenametljiva. Altroke ona iz Bakua. N'bava'kua...

U sjeni tamarisa, duhom smiren i tijelom sjedinjen s komadom reciklirane plastike od devetnaest kuna i devedeset lipa drsko zavodim kuglicu rum-punča i gledam more gdje se meni penje.
Daleko na pučini od punte Zmajana prema Kakanu ore more neki veliki brod. Druga dekada svibnja topi se u oblacima koji gotovo neprimjetno nadiru sa zapada.
Pušika šporki južin. Bura dalmatinska iz hrapavog Tominog grla titra membranu zvučnika i tuče laganu škontraduru. Fjaka obara goste plažnog objekta. Čupavi shi-tzu dremucka ispod stola.

Plažni objekti nova su snaga našeg turizma. Sklepani mahom od rashodovanih naplatnih kućica sa čvora Prgomet, kioska Tiska ili ćevapdžinica otetih s Karepovca, natkriljeni maštovitim metalnim konstrukcijama preko kojih su navučene šatorske tende, ne razlikuju se isuviše od plastenika za uzgoj paprika. Tek živi žamor koji se razabire između potmulih udara surrounda daje naslutiti da ljudi iz nekog perverznog razloga zapravo vole boraviti u takvim prostorima.

Do prije koju godinu, plažni objekti su bili prilično ravnomjerno raspoređeni duž popularnih kupališta i diskretno smješteni između štandova sa đinđama i šarenih šezlona poduzetnih iznajmljivača pedalina i teflon-ležaljki za prženje.
No, s vremenom se pokazalo da naša klijentela više voli zvuk mandolina od vesla sandolina, osvježavajuća pića umjesto plivačkih dostignuća, tri kocke leda u čaši votke ili gina od skakutanja s trampulina.
Odgovarajući zahtjevima tržišta, plažni objekti su promptno dosegli brzinu širenja svemira, tako da ćemo ovo ljeto dočekati s neprekinutim nizom od tri tisuće kilometara ultralakih bistroa duž najljepših jadranskih plaža. Štoviše, od silnih plažnih objekata više i ne možeš pristupiti plažama!
Svaki plažni objekt koji drži do sebe mora imati najmanje tri stvari - hladno pivo, tople sendviče i atraktivno ime tipa Sunset, Paradise ili Tropicana.

Zaštitni znak svih renomiranih plažnih objeklata su naravno - palme. To je drveće zaslužuje markicu - izvorno hrvatsko. No, s obzirom da se mora racionalno gospodariti sa svakim kvadratom na koji se plaća koncesija, umjesto pravih palmi dobro dođu i one nacrtane na svijetlećim reklamama. Tropikal paradajs zajamčen.

Razmišljajući o ovoj problematici nisam ni primjetio da se onaj brzi i moćni brod već okrenuo oko Žirja i evo ga već ponosnog i gordog kako hita prema Šibeniku. Smanjio je broj okretaja tek pred Jadrijom. Ako je suditi po džombastom nadgrađu, ovo je neki od admiralskih brodova pomorske policije. I zaista jest. Prepoznajem natpis - SVETI NIKOLA TAVELIĆ. Lijepo!



Tko kaže da nama ništa nije sveto? Sveti Nikola Tavelić juriša pored tvrđave svetog Nikole u kanal svetog Ante. Sveti pogonski strojevi troše 185 grama svetog plavog dizela po svetoj konjskoj snazi. Na krmi pjevaju momci iz klape Sveti Juraj. Vjerojatno se i zapovjednik broda zove Sveto. Blago nama!
Poželio sam se prošetati po mulu ispred niza šarenih kabina. Jadrija, nekad kultno šibensko kupalište, unatoč donekle musavom predsezonskom izgledu nije izgubila svoj šarm. Ima neku ugodnu toplinu i nostalgičnu atmosferu.



Ka u neko doba - PLJUS!!!
Sveti valovi od Svetog Nikole Tavelića zapljusnili su sveti mul i potopili moje griješno desno stopalo. Odskočio sam katapultiran u zrak očajnički pokušavajući spriječiti da mi još jedan digitalni foto-aparat ne skonča svoju karijeru u valovima Jadranskog mora.





Srećom, uspio sam. Spasiti aparat. I lijevu nogu. Desna noga totalno mokra, lijeva suha. Nikotaka. Desna patika čini ŠLJAP, lijeva MUP.
ŠLJAP-MUP, ŠLJAP-MUP, doskakutao sam do Plave ptice. Putnička je tuga pregolema, bičva mokra, a rezerve nema! A uvik sebi govorim. Kad god negdi ideš - ponesi sa sobom rezervne bičve, rezervnu majicu i rezervne mudante!
Mudante i majicu sam ponija. Bičve nisam, naravno. Mogu ja i bos, neš ti problema.
Na povratku s Jadrije, bacili smo još jedan pogled na predivni Krešimirov grad.



I usput skonuli do bazilike-blizanke u Prižbi. Pa se sakrili ispod jednog maslačka u polju crvenih makova.





Pa se raznježili pred sretnom obitelji Labudić.



Pa se malo smijali.
Pa se malo štipkali
I tako...

Nekad su me čudile prognoze za ribare koje su se minjale deboto svake dvi-tri ure, i obično su izgledale ovako nekako - Dobro u svitanje, podnošljivo do podne pa loše do 14 sati. Ponovo podnošljivo do mraka, dobro do 21 pa podnošljivo do malo iza 4 sata. Ostatak noći loše.



I zamislite samo koje ste možjane morali imat za usvojit sve tajne sunca, miseca, kurenta, plime i oseke!? A danas je sve drugačije.

Nima više primalića, lita, jeseni i zime nego se sad sve pritvorilo u šuć-muć pa proli. U svitanje se smrzneš ka lignja patagonika, a već u devet uri brišeš kapje znoja sa templa, do podne vazmeš šugaman i greš se kupat u more, a onda pozapodne padne snig i nakon toga opali bura šćeto neto, zatvori Maslenicu i Svetu Mariju Magdalenu. Na banj nosiš skije i sanjke umisto maske i peraje, na snig mudantine, šal i rukavice, nikad ne znaš koji će škerac sad udrit.

Ma neka, isto je uvik lipo u premaliće. Ruže su procvitale, behara više nema, ali zato su se masline okitile resama, pupovi su nabrekli i jedva čekaju da se u cviće pretvore.



U portu maloga mista živo je, domaći guštaju u svome miru prije nego šta furešti navale. A vi barba Toma, ča činite, ča činite....



A barba Toma će - Ol se ne vii-i-idi da pitura-aa-aa-ajennnnnnn, svoju mižeee-e-erjuuuuuu...

Ma neka je mižerja, isto je lipa, ma isto je smišna, a tu su i pravi meštri o zanata koji dobro znaju kako valja valjak držat u ruci.





Ipak, neke je uvatila mala snaga...



A ča je kume, jesi to malo ubija joko na šentadi an?
Ma biži, ispeka sam za obid palamide na gradele, joooo ča su bile slake kad san ih potoča ujen, a oni se petrsimul i vlaški luk stopija sa jazikom... ma isto mi se pari da mi ona četvrta čaša vina baš i ni bila o' potribe....

Penšjunati naslonjeni na osunčani zid javnoga zahoda grijedu škinu i bistridu politička pitanja.



A ča misliš, ko bi sutra moga pobjedit?
Ja ima osjećaj da bi moga Karamarko.
A za koga ti igra?
Šta za koga igra?
Jel u Bajerna oli Čelzija?
O đava ti čelzije odnija, ima bit da tebi već na osamnjajst stupnjeva čelzija prokuvaju možjani.

Ja isto navijen za Bajerna. Tamo igra naš Brane.
Koji Brane?
Oblak bome!



Premaliće u Dalmaciji.
Ma ko to more platit...



Da se ča ne zaudobi.

Priznajem, imam problema s tim dućanom od samih početaka naše veze. Zapravo, kad ovako s neke vremenske distance analiziram taj odnos, uopće ne mogu dokučiti čime me je privukao. Izgledom zasigurno ne, više nalikuje skladištu rasutog tereta u sjevernoj luci nego li na pristojan šoking centar. Osoblje također. Njegovi poslovično suzdržani zaposlenici međusobno se obraćaju samo prezimenom, misteriozno nestaju sa blagajne, nikad ih ne možeš uhvatit ni za glavu ni za rep.

Istina, često upražnjavaju akcije. Volim akcije. Na akcijama imaš mogućnosti kupovati razne pizdarije koji ti uopće nisu potrebne i to po vrlo povoljnim cijenama. Recimo električno cijedilo za limune. To je jako dobra stvar. Ili super atraktivno donje rublje za jednokratnu upotrebu. Mini regal ukupne nosivosti sedamdeset i pet dekagrama. Plahte za bračni krevet dimenzija osamdeset puta šezdeset. Sve super kvalitetno.

I sad, zaista ne znam do čega je, puštaju li možda kroz klimatizacijske cijevi u tom dućanu neki bojni otrov koji ti u mozgu stimulira centar za kupovanje ili pak potrošače odmah na ulazu podvrgnu masovnoj hipnozi, ali eto, jednostavno se samom sebi ne mogu načuditi što sam sve u stanju potrpati u kolica čim ugledam tu čarobnu riječ - AKCIJA.
Nekidan sam primjerice kupio univerzalnu pumpu na mišićni pogon. Nema toga šta ona ne može napumpat! Ma sve živo, gume, buvele, balune, štramce, čamce, jarce, prasce, magarce! Samo brajo uštekaš na pravo misto i pumpaš do mile volje! Poala gušta...

Međutim, kad sam doma sve brižljivo raspakirao, shvatih da to neće ići tako lako. Istina, pumpa pumpa ko velika, nije da nije, ali od dvanaest vrsta priključaka koliko ih treba biti, u kutiji nađoh samo tri? Mora da je neka greška posrijedi.
Premda nevoljko, već sam se za pola sata vratio na mjesto zločina. Blagajnica me uputila do poslovođe.
Nadao sam se da će poslovođa biti neki krupni proćelavi brkajlija, a kad tamo ispred mene dojezdila neka modrooka i crnokosa nimfa u plavoj majičici od flisa. Na prsima joj piše TUCAK. E jebi ga... sve i da imam rojal fleš u rukama, protiv takve kombinacije s druge strane, totalno sam nemoćan.
Usprkos padu koncentracije, skupio sam snagu za jedan mirni prosvjed - Mlada damo, kupio sam maloprije kod vas ručnu, oprostite nožnu pumpu za bicikl, dušek i karijolu s dvanaest priključaka. Međutim, u kutiji je bilo samo njih tri. Odlučno zahtjevam da mi se prikopčate još devet puta!

Hm, da vidimo što mogu učiniti za vas, reče skladno građena poslovotkinja i bez oklijevanja dograbi pumpu iz mojih ruku. Manometar je istog trenutka poskočio za tisuću hektopaskala.
Ostao sam zbunjen njezinom spretnošću.
Uglavnom, okretala je moju spravu nekoliko puta, brižljivo proučila deklaraciju na ambalaži i vrlo brzo izrekla konačni pravorijek. Gospodine - ovdje vam lijepo piše da kod vaše pumpe postoji mogućnost ugradnje dvanaest priključaka, a ne da ih u kutiji ima toliko, razumijete!?

Pa i ne baš, znate nisam naročito dobar s njemačkim, samo vidim da se tu spominje 12 pieces, pa računam...
Istina, spominje se, ali samo kao mogućnost. Hm, zaista mi je žao, ali slijedeći put morate dobro pročitati tekst na ambalaži.
Ma super moja mala, ja sam mislija da je ovo dućan o' spize, kad ono - čitaonica. I to kakva, međunarodna, interkontinentalna. Mo'š birat 'oš čitat na kineskom, arapskom ili sanskrtu! Vidim da ću ubuduće morat vodit prevoditelja sa sobom.

U svakom slučaju, zakleo sam se da nikad više neću u tom dućanu kupit apsolutno ništa na akciji, a kamo li na ofenzivi.
I to samoobećanje "nikad više" trajalo je puna tri i po dana. Sve do jučer.

Opet akcija - Mosquito plug - Stechmucken stecker protiv komaraca! Jeee, pa to mi baš treba. Kaže - no chemicals, ideal for people with alergies. Aj falabogu, ovo sve razumin, ne moram ništa prevodit.
Samo uštekaš u struju, plavičasto svjetlo privuče krvopije i puc - rastavi ga na proste faktore! Ludilo. Osamdeset devet devedeset i devet. Ajde dobro, malo je skupo, mogu za te pare kupit dva obična aparatića s punjenjem, ali takvi ih uređaji samo odbijaju, a ovaj ih brale čoka nemilice!

Jedva sam dočekao tu večer. Išao u krevet već u devet i po. Uključio Mosquito plug - Stechmucken stecker. Jebote svijetli ko Jupiter! Al' barem će uništavat komarce. Predugo je ta gamad mene gnjavila. Sad im je došao sudnji čas. Okupan plavičastom svjetlošću utonuo sam u carstvo snova. Plavih naravno...



U neka doba noći - bzzzzzzzzz oko ušiju.
Nemoguće, to mora da je san.
Međutim, san se nastavio - bzzzzzzzzzzz...
Zuji, samo ti zuji, naletit ćeš brzo na moj novi Stechmucken stecker barabo jedna, a onda ima da te nema....
No, komarica nije odustajala. Moja ušesa bila su joj milija od provoda na rešetkama Blue nigth bara. Nije mi preostalo ništa drugo nego da je šugamanom zavrljačim po tintari. Ostala je krvava mrlja na bijelom zidu.
Al dobro, barem ću sad spavat na miru.
Ahaaaa...
Komarica nikad ne dolazi sama. A ova ne da nije bila sama, nego... Uglavnom, budio sam se te noći osam stotina šezdeset i tri puta, psovao, urlao, palio svjetla, isukao sablju, jurišao na bunkere, ako te noći nisam zaslužio Velered kraljice Jelene Rozge sjecite me tamo gdje sam najdeblji.
Stechmucken stecker mirno je svjetlio svojim plavičastim svjetlom. Miroljubiv neki šteker, taj nikome nije naudio. Niti će. Mas pater! Zašto sam da devedeset kuna?

S podočnjacima do podruma, s glavoboljom ko sa saturnovim prstenom oko tintare, dobauljao sam još istog jutra do omraženog dućana.
Opet Tucak na vratima.
Ovoga sam puta bio umnogome manje strpljiv.
Ova, ova glupost... koju prodajete na akciji za osamdeset devet devedeset devet... ovo ne vridi ni po boba, ma šta boba, ovo ne vridi ništa... ovo je kriminal, bi li vi ovo šinjorina draga uključili u vašu utičnicu pitam ja vas!
Modrooka crnokosa, nije se dala zbuniti.
Dajte da vidim...

Čita opet Tucakova mlada čita, mudrija nešto, vrti glavom, očima, hm, sad je moja, mislim se ja, sad ću joj naplatit sve duševne i tjelesne boli.
Jeste li pročitali uputstva? - pita ona, tek toliko da dobije na vremenu
Ama koja uputstva, šta tu imaš čitat uputstva, uštekaš aparat u struju i on ima da pobije sve živo šta leti u radijusu od pet kilometara!

Čekajte malo, da ipak pročitamo upustva...
Ajde dobro, pročitajmo uputstva.
Upotrebljavajte i čuvajte uređaj izvan dohvata djece...
Djeca definitivno ništa nisu dohvatila.
Uređaj se smije koristiti samo u zatvorenim prostorima...
Koristio se u zatvorenom prostoru.
Nije prikladno upotrebljavati električni rastjerivač komaraca u sjenicima, štalama i sličnim mjestima...
Ama Tucakice draga, nou štale, nou sjenici, nou slična mjesta.
Jeste li ga upotrebljavali u mraku?
U totalnom mraku! Sve po uputstvima. Ali ne vridi ništa! ne može ubit ni trun prašine, ni krepanu grinju, a kamo li komarca!
A pazite ovo - Nije predviđeno da ovaj uređaj koriste osobe smanjenih fizičkih ili mentalnih sposobnosti, osim ako ih ne nadgleda osoba odgovorna za njihovu sigurnost.
Šinjorina, priznat ću vam nisam u formi ka prije, ali moje fizičke sposobnosti su još uvijek jako dobre, o mentalnom zdravlju da i ne govorimo...

Hm gospodine, kažete da često kupujute kod nas?
Kupujem!
Kupujete na našim akcijama...
Kupujem!
Nekidan ste mi se žalili zbog one pumpe.
Jesam!
I rekli ste mi da već sedam puta niste bili zadovoljni našim proizvodima.
Tako je!
I vi unatoč tome, još uvijek kupujete kod nas?
Kupujem!
I tvrdite da ste mentalno zdravi!?

Jurcajući prstenom oko Splitopolisa malo koji će putnik namjernik biti svjestan da prolazi uz, ili mostovima preko čak tri rijeke koje "piju" vodu žedne Dalmatinske zagore. Pantan, Jadro i Žrnovnica, rijeke su koje su onako na prvi pogled, gotovo beznačajne i jedva da zaslužuju upis u akte ministarstva vodnog gospodarstva. Naravno, riječ je o zabludi. Da nije Jadra, ne bi Splita bilo. Da nije Žrnovnice, ne bi bilo antičkog Epetiona, a da Pantana nije, možda bi i bilo Trogira, ali zasigurno ne bi bilo ovoliko komaraca.
Možda će netko pomisliti, neš ti rijeka, sve zajedno nemaju deset kilometara toka. Opet zabluda! Nisu one kratke, nego je more blizu! Molim lijepo...



Ako se nastave ovakvi trendovi globalnog zagrijavanja od kojeg svako toliko cvokoćemo dentjerama ko Kikui dok govore, a po svoj prilici hoće, more će s vremenom preplaviti ove dražesne riječice tako da će od njih ostati samo tajanstvene vrulje.

Zanimljivo, lokalno stanovništvo ove rijeke ne naziva svojim imenom već za svaku od njih jednostavno kažu - Rika. I pri tom nema zabune. Ona naša je Rika, a one ostale su druge Rike...



Proljetna predvečerja idealno su vrijeme za napravit đir uz Riku. U to vrijeme psi izvode svoje vlasnike u šetnju. Oko Rike je živo i veselo. Mladići kajakaše. Debeli, koji još uvijek nisu izgubili sve nade u gubitak kojeg gramića masnog tkiva, džogiraju, trče, točnije reći - lipšu, plaze jezik i posrću gotovo na rubu predinfarktnog stanja. Oni koji su se davno oprostili od svojih snova u mršavu budućnost - samo fotografiraju.







Naišli smo i na slapić, a gdje je slapić, tu je i Cesarić!

Teče i teče, teče jedan slap,
što u njemu znači moja mala kap...



Gle, 50 lipa ispod slapa pliva
boca se vrti i pleše kao da je živa!



Čujem da se će se ubuduće plastične vrećice u dućanima plaćati po dvije kune.
Mislim da to nije dobar prijedlog.
Takve pizdarije trebaju koštati najmanje dvadeset kuna!
Štoviše, sve one persone koji šetuckaju okolo s plastičnim kesama u rukama treba s prezirom odbaciti.
Gnuš- gnuš, ti jedan nosaču plastičnih kesica, ne želim se družiti s tobom!
Hitno je potrebno dizajnirati platnene vrećice koje će se moći nositi oko pojasa, kao pederuše. Ili već kao neki drugi odjevni predmet.
No dobro, odlutao sam s teme...



Na Riku se spušta noć. Romantično je. U daljini se čuje motokultivator.
Trava uživa u večernjem tuširanju.
Rupice za golf pune su dojmova od loptica s kojima su se danas družile.
Mi smo se umorili.
Idemo nešto večerat.
Sutra ćemo trčat.
Uz Riku, naravno...

Brk mu je bio moćan, žena zgodna, a kuća ružna. No, njemu je bila dobra. Kuća naravno. Gipsani lavovi na ulazu budno su čuvali vrtne patuljke, a betonski stupići suvereno su odredili granice polukružnim balkonima. No dobro. O ukusima se najstrasnije raspravlja. Nitko nije znao čime se konkretno bavi, ali novaca mu nikada nije nedostajalo. Navodno je prije rata radio u predstavništvu Agrokoke, ali posljednjih dvadesetak godina uglavnom živi i djeluje kao samostalni manjamuktaš. Zli jezici bi ponekad zapalucali spominjući neke otete parcele u Krušici donjoj, no takve ga glasine nisu isuviše uzbuđivale. Doimao se dobroćudnim. Volio se družiti s poznatim facama i to mu je divno čudo uspjevalo. Njegovo lice često se moglo vidjeti u tiskovinama šarenih boja. Nikad u glavnoj roli, uvijek kao privjesak, ali inšoma dela šoma, s vremenom je njegov brk postao opće prepoznatljiv.



Bio je na "ti" sa svim značajnijim direktorima u županiji, slučajni uzvanik na svečanim domjencima, konoba kod Dunde u Sitnu Gornjem postala je njegova proljetna rezidencija. Hrskava pečena janjetina u društvu novopečenih bogataša njegova dobitna kombinacija. Početkom ljeta bi se ukazao na splitskim festivalima i sličnim lumperajkama. Političari mu nisu bili pretjerano zanimljivi. Istina, jednom je umalo izazvao diplomatski incident kad je pozvao Svetog Oca na piće nakon mise na netom nasutom Žnjanu. Nešto kasnije ostao je silno razočaran što nije prošao audiciju za Big Brother. To mu je bila velika želja. No zato je briljirao u "večeri za pet". Spremio je najslasniju večeru u povijesti šoa. Svi su ostali ugodno iznenađeni njegovim kulinarskim sposobnostima. Kasnije je nepravedno diskvalificiran jer se saznalo da mu je već gotova jela u kuću dostavio poznati kuhar Boris Megdanović. Večera se pamti, diskvalifikacija baš i ne. Osokoljen uspjehom, pokušao je i mijenjati ženu. Zamisao da sudjeluje u najglupljoj emisiji u povijesti čovječanstva, njoj se nije osobito svidjela. Način na koji su usaglasili stavove ostao je obavijen velom tajne, ali slučajno ili ne - na danima maslinova ulja pojavio se s velikom šljivom ispod oka.



U posljednje vrijeme malko se primirio, kriza je očito drastično prorijedila broj glamugroznih događanja na hrvatskom jugu. Dobroćudnog manjamuktaša potpuno sam izgubio iz vida sve do jučer kad sam ga prepoznao u Tommyja. Zapravo, čuo sam ga kako žustro raspravlja s mesarom. Prijatelju, daj mi telećih bržola, ali ne bilo kakvih samo najboljih, e to to, aj baci na vagu, a moga si brate dodat i štakod žunte, e tako tako, šta kažeš kilo i po, unti jarca, puno mi je to, aj skini malo, vid'ga pa to je puno kostiju, šta kažeš, dat ćeš mi plećku, aj dobro, aj aj samo brže, priša mi je!

Mesar je znalački uslišio sve posebne zahtjeve velecijenjenog potrošača, a ovaj se, zgrabivši kesu s mesom sjurio prema kasi. Tamo se doslovce sudario s jednom jedrom djevojkom zadavši joj bodiček u pleksus. Dok se stamena plavojka snašla od iznenadnog udara brkatog torpeda, on je već preskočio troje ljude koji su strpljivo čekali u redu stalno vičući – priša mi je, priša mi je!

Uz prigodno kolutanje očiju, nisu imali drugog izbora. No, to nije sve. Kad je trebalo platiti račun, sjetio se da nije uzeo salatu. Salata – nije to nikakav problem!
Mala, ej mala – slušaj – obratio se djelatnici na odjelu voća i povrća – daj mi brzo dvi salate!

Mala se ispočetka pravila da ga ne čuje, mirno je preslagivala banane i kukumare u kutije. Uostalom, ako mu bilo šta treba, neka sam dođe i odabere.
Malaaaaaaa, ješčula, daj mi dvi salaaaaaate, priša mi je – odjekivao je Tommyjem njegov hroptavi glas. Ljudi iza njega počeli su nervozno cupkati na mjestu. Vidjevši da nema previše izbora, mala mu je krotko i nadasve svečano uručila dvije glavate salate.

Evo – jeste li zadovoljni!?
A gospeti, mogla si i bolje komade izabrat...

Mrmljajući nešto nepristojno sebi u bradu, odjurio je prema vratima ostavivši iza sebe prigodni žamor okupljenog pučanstva.
Ipak je on, na neki način – selebriti, jel 'da...



U svakom slučaju, uredno sam platio svoj ceh, skoknuo do obližnje pekare po kukuruzni francuz, a za to vrijeme, naš selebriti je sasvim zaboravio na žurbu. Opušteno je ćaskao s nekim poznanikom, ne pokazujući više ni najmanjim znakom da mu je priša! Ma pogledaj mustre, u dućanu je preskočija osam ljudi, a sad tu laprda i lamata rukama! Pa da ga ne bi čovik bombiza u templa!

Poželio sam se uvaženom selebritiju obratiti s nekoliko umilnih riječi i blago upozoriti na neprimjereno ponašanje, ali on me je, potpuno neočekivano preduhitrio. Krenuo je prema meni širokog osmijeha i sav srdačan gromko uzviknuo – A di si prijatelju!?

Hej, ja njegov prijatelj? Pa s tim tipom se nikad u životu nisam upoznao, nikad nismo razmijenili niti jednu jedinu riječ. A sad sam njegov prijatelj? Ma vjerojatno me zamijenio s nekim.

A evo, tu sam – nemušto sam promrmljao još ne dolazeći k sebi od iznenadnog izljeva srdačnosti, nastojeći se što prije izvući iz neugodne situacije. Međutim, slijedećim me pitanjem potpuno dotukao

A još si na škveru, ha?

Moooolim? Sad više nema greške, on zna da sam još na škveru pa jeboooooote!
Ko zna šta još zna?

Ostao sam zabezeknut sa svim tim kesama u rukama, dok sam se izvlačio iz ralja sveprisutnog stvora, jedino sam još uspio čuti kako mi je neka bakica kao slučajno u prolazu dobacila – s kim si takav si...

Poprilično mi ide na kukurijek ona teorija po kojoj nitko nije kriv dok se na sudu ne dokaže da je kriv. Kad nakon dvadeset odgoda, osamdeset svjedoka i tisuću sati rasprave, sudac zvekne batom o bukvin stol i kaže - zaista je kriv, onda opet nije kriv jer je presuda kao nepravomoćna. Kad nakon daljnjih deset tisuća dana žalbi, molbi i selidbi, presuda konačno postane pravomoćna čak ni tada nije kriv jer je suđenje naravno - politički motivirano. Ukoliko nema dobrog sveca zaštitnika pukom nesmotrenošću dospije u ćuzu gdje se neko vrijeme druži s tipovima koji su gle čuda – svi do jednog žrtve montiranih procesa!



Nakon što odsluži pedesetinu kazne puste ga na vikend s kojeg se zaboravi vratiti. Pojavi se u bajboku tek kada mu obećaju korištenje zatvorskog godišnjeg odmora. Sav svjež i čio poslije dvadeset i pet dana raja, nekim se čudom ipak povrati u apsanu iz koje ga odmah slijedećeg jutra puste zbog dobrog vladanja. Dok mu vraćaju kožni remen, špigete i Gillete Mach 3 Ultrasonic spectra extra blejd šejv, fino ga upozore da ne smije napuštati zemlju. I on zaista, cijelo to vrijeme ne napusti Zemlju. Planetu, naravno. Samo se prošeta jedno dvanajstak puta preko Breg(r)ane. Policija ništa ne zna o tome. Policija ni u kom slučaju nije kriva. Sud ne zna zašto policija ne zna. Ni sud nije kriv. Shit happens, nitko nije kriv!

Kad sam kao klinjo upijao priče o gusarima i velikim moreplovcima, uvijek bi mi zbunjozu donosila jedna rečenica koja se stalno provlačila, rečenica koju bi najčešće izgovarali kapetani, kao u stilu - "isplovit ćemo za prve plime"...



Naravno, kao dite s mora, znao sam za plimu i oseku, ali brate - nije mi baš jasno bilo zašto bi se morala čekat plima da se isplovi? Mislim, u čemu je stvar, kod nas je to sasvim jednostavno, dođeš na brod, odrišiš cime, digneš idra i otploviš, kakva plima, kakva oseka!?

Nešto kasnije sam saznao da su oscilacije mora u našem Jadranu znatno manje nego na tim dalekim oceanskim širinama, negdje sam pronašao podatak da razlika između plime i oseke na sjevernom Atlantiku može iznositi čak 16 metara. Pa to je sasvim zgodno ako moraš na svom brodiću dat ruku-dvi antifoulinga, ali isploviti iz luke po takvim osekama, priznat ćete, nije baš najjednostavnija stvar.



No dobro, danas također prihvaćam spoznaju da upravo Mjesec ima najjači uticaj na plimu i oseku i u pravilu, plima se pojavljuje na onoj strani Zemlje koja "gleda" prema Mjesecu, ali zanimljivo, u isto se vrijeme plima javlja i na totalno suprotnom kraju plavog planeta. Dakle, kad se more podigne na našem 16. meridijanu ista se pojava dogodi i na 164. tamo negdje kod otoka Mokumanamane usred Pacifika! I tako se tokom 24 sata izmjene po dvije plime i oseke.



Osim Mjeseca, na plimu i oseku utječu ciklone i anticiklone, pa "vrime po jugu" u pravilu donese visoko more za razliku od Azorskih ili Sibirskih anticiklona koje radost pak donose školjkolovcima.

Ipak, nešto me muči. Ako dva puta dnevno dođe plima i isto tako dva puta dnevno dođe oseka, pa čovječe - kamo ode svo to more? Na klupu za rezerve? Mislim, ako je u ovom trenutku plima, recimo u Kaštelanskom zaljevu, znači da u čitavom zaljevu ima toliko i toliko kubika vode, jel tako? E sad, kad plima prođe i za šest sati oseka navrati u goste - po nekoj logici bi u tom istom zaljevu sad trebalo bit znatno manja količina vode. Di je uteklo more? U Brački kanal?
A di je ono iz Bračkog kanala? U Neretvanski? Pa ako pogledamo čitav Jadran, znači li to da nam on biži preko Otrantskih vrata? A Sredozemlje preko Gibraltara na Atlantik i Sueskog kanala u Crveno more? Pa to su čitave rijeke, veće od Amazone i Nila! Kako ih ne vidimo, kako ih ne osjetimo!?
Odnose li se ovakve mijene i na sve druge tekućine? Isplati li nam se benzin ili vino kupovat samo dok traje oseka? Ako je naše tijelo sastavljeno od 65-70 posto vode, javljaju li se i u nama plime i oseke? Hm, kod mene izgleda - uvijek je plima



Auh, zabolila me glava od rješavanja ovih silnih problema, a da vam iskreno kažem i nije mi naročito stalo do odgovora, previše znanja ponekad nije dobro, može ubit maštanja! Znanju svaka čast, ali ako ostanem bez mašte, onda znači da sam o'ša uprdec.
Ako je znanje moć, neznanje je blaženstvo!



A eto, nevezano, za ovu temu, dobijam već prosvjedna pisma zašto ne objavljujem rezultate netom završenog natječaja za Live Inspire!? Pa dobro - kažem ja - sve vam tamo piše!
Ali - zašto ne kažeš da si pobjednik!
Ne smatram se pobjednikom, bloganje nije sportska disciplina, samo sam skupio najviše glasova
U Hrvatskoj, dakako...
Zanimljivo, dobio sam najviše glasova od svih blogera zemalja bivše Juge!

I što je još zanimljvije, Albanci i Mađari su puno zdušnije "navijali" za svoje nego bivši Jugići. Što je u krajnjem slučaju vrlo zanimljiv sociološki fenomen. U detalje za sada ne bi.
Zapravo, želim se zahvaliti Ivanu Brezaku-Brkanu i Hrvoju Ivančiću, mojim, ajmo to reći - konkurentima u ovom natjecanju kao i našem "izborniku" Ivanu Polojecu.
Bilo je ovo jako ugodno iskustvo. Biti pobjednik - i te kako
I da, ukoliko želite, možete i vi sudjelovati u nastavku ovog natjecanja, autor najinspirativnije fotografije dobit će nagradno putovanje u Italiju za dvije osobe. Pročitajte pravila i prijavite se. Vrijedi pokušati!

Večeras je u Muzeju grada Trogira otvorena izložba poetičnog naziva „Snježni tiramoli trogirski“ na kojoj je 35 autora predstavilo ukupno 78 fotografija sa jednom zajedničkom temom – ljepotica i zvijer. Uspavanu ljepoticu u ovom slučaju zaglumio je sam bajkoviti gradić, a zvijer se znalački prerušila u ciklonu Gabor koja je u početkom veljače zabijelila čitavu Dalmaciju i ostatak svijeta.



Možda će netko neupućen pomisliti kako se u toploj svibanjskoj noći malko budalasto prisjećati tamo nekog lanjskog snijega, ali imaginarni nevjerni Tome zasigurno neće biti u pravu. Zajednička izložba trogirskih foto-amatera na više je načina simbolična i vjerujem da će označiti prekretnicu i osloboditi kreativni potencijal koji struji ovim gradom, ali je još uvijek bezrazložno zatomljen ili pak previše sramežljiv. Najviše zasluga za samu ideju, a pogotovo realizaciju ima, kako bi se sportskim riječnikom kazalo - mlada i perspektivna Maja Maljković, fotografkinja za koju će se još itekako čuti.



Maja, koja je inače volonter u gradskom muzeju odradila je posao zbilja profesionalno, a naravno, veliku peticu iz zalaganja zaslužili su svi autori. Izložene fotografije nemaju se čega stidjeti, naprotiv, snježni motivi čudesnog gradića pokazali su se dobitnom kombinacijom.



Stoga, ako ovih dana namjeravate prošetati glavnom ulicom od „Mliječnoga“ prema staroj Peškariji, skoknite načas u Muzej i razgledajte izložbu .
Toplo se nadam da nećemo morati čekati slijedećeg Gabora za ponoviti ovako nešto.



I na samom kraju sasvim logično – di je snijeg, tu mora da su i labudovi. A bogme je i šator bio blizu. Nela ga je morala mamiti jabukom, ali moje bonkulovićko šesto čulo, šapnulo mi je da se bajni skradinski labud može dovabiti i slasnim medenjacima.







Hasanagicu nisam dospio „usličiti“. Al' neće ona men' bježat još dugo...