Poprilično mi ide na kukurijek ona teorija po kojoj nitko nije kriv dok se na sudu ne dokaže da je kriv. Kad nakon dvadeset odgoda, osamdeset svjedoka i tisuću sati rasprave, sudac zvekne batom o bukvin stol i kaže - zaista je kriv, onda opet nije kriv jer je presuda kao nepravomoćna. Kad nakon daljnjih deset tisuća dana žalbi, molbi i selidbi, presuda konačno postane pravomoćna čak ni tada nije kriv jer je suđenje naravno - politički motivirano. Ukoliko nema dobrog sveca zaštitnika pukom nesmotrenošću dospije u ćuzu gdje se neko vrijeme druži s tipovima koji su gle čuda – svi do jednog žrtve montiranih procesa!



Nakon što odsluži pedesetinu kazne puste ga na vikend s kojeg se zaboravi vratiti. Pojavi se u bajboku tek kada mu obećaju korištenje zatvorskog godišnjeg odmora. Sav svjež i čio poslije dvadeset i pet dana raja, nekim se čudom ipak povrati u apsanu iz koje ga odmah slijedećeg jutra puste zbog dobrog vladanja. Dok mu vraćaju kožni remen, špigete i Gillete Mach 3 Ultrasonic spectra extra blejd šejv, fino ga upozore da ne smije napuštati zemlju. I on zaista, cijelo to vrijeme ne napusti Zemlju. Planetu, naravno. Samo se prošeta jedno dvanajstak puta preko Breg(r)ane. Policija ništa ne zna o tome. Policija ni u kom slučaju nije kriva. Sud ne zna zašto policija ne zna. Ni sud nije kriv. Shit happens, nitko nije kriv!