Ne upoznah drugog mora osim ovog našeg, Jadranskog. Znam samo za njegove vale, za njegove struje, plime i oseke. Upijam samo njegovo plavetnilo. I dobro mi je. Nekad sam čeznuo za dalekim obalama, ali sada više ne. Barem se nadam. Neka bude kako mora bit.





Kažu ljudi da kad umočiš prst u more da si povezan sa cijelim svijetom. Hm, nisam siguran, kad god umočim prst u more, shvatim samo da mi je prst mokar. A to i nije neko naročito dostignuće.
Ponekad sanjam vremena davno prohujala, sanjam sagene, kondure, nave i karake. Tražim u izblijedjelim spisima "La Donnu", trogirsku galiju čije smo tragove izgubili kroz povijest. Ne znamo kolika je bila, koliko jarbola, koliko jedara je imala. Ostao je samo trofejni pijetao osvojen u bitci kod Lepanta. Eno ga i danas u predvorju palače Ćipiko, tek desetak koraka od Radovanovog portala.
Ponekad odem na sigurno, u Komižu, u Betinu, na Murter. Tamo još uvijek živi duh starih kalafata. Napojim se skladnim linijama leuta i gajeta.
Ponekad budem tužan što je našeg čovika na našem moru sve manje. A znam da nije do čovika. Ni do mora. Valjda i to tako triba bit.





Ponekad odem na neku puntu i gledam brodove kako prolaze. Zasigurno postoji milijun boljih načina za provest slobodno vrime. Al meni bude dobro. Mahnem nepoznatom čoviku na nepoznatom brodu. Mahne i on meni. Ponekad i ne mahne. Al' ja mu isto svaki put poželim - Dobro ti more nepoznati čoviče. Moje more. Naše more. Jadransko.
Smiren s njegovim plavetnilom ne triba mi ništa više. Imam sve.