Otrčala je taj krug u mahnitom ritmu, kao što nikad prije u životu nije, a čitavo je vrijeme imala osjećaj da joj protivnice izmiču. Gotovo da ništa nije ni vidjela od bljeskova tisuća bliceva s tribina. Pritisak je bio strašan. U sebi je ponavljala milijun puta istreniran ritam jedan-dva-tri-jače, jedan-dva-tri-jače, jedan-dva-tri-jače... Tek na zadnjem zavoju kad je cilj već bio na vidiku, osjetila je da ima snage za ubrzati. Ne sjeća se trenutka kad je ušla u cilj. Samo ju je ponio taj huk novog sjajnog stadiona koji se poput moćnog vodopada obrušio na njezino tijelo. Gotovo je. To je to. Sjela je na stazu. Od ovog trenutka ništa više neće biti isto.
Ali... tko su ti nepoznati ljudi koji se toliko raduju? Odakle su se stvorili? Jesu li oni željeli pobjedu više od nje same?
Još je uvijek sjedila na tartanu. Nije se mogla pomaknuti. Upala je u neko stanje ni jave ni sna. Osjećala je da su sve kamere uperenu u nju i da bi sad trebalo damski ustati, i u maniri istinske dive nehajno zabaciti kosu i nakloniti se publici. Ali nije imala snage. Ne znaju oni da pobjednici na 400 metara nikada ne trče pobjednički krug. Ljudsko tijelo jednostavno ne može izdržati toliko sprinta. A mora... Za pobjedu na Olimpijskim igrama...

Eh da, jasno je da nisam Cathy Freeman, ne bavim se trčanjem i nikada nisam bio u Australiji, a opet su me ovih dana neki iracionalni razlozi povezali s gracioznom Aboriđinkom koja je te prohladne rujanske noći sad već davne dvijetisućite u Sidneyu jednostavno morala pobjediti.

Moja pobjeda nije tako spektakularna, posve je mirna, "niskoprofilna", intimna, da mi je iskreno i neugodno o tome pričati, ali nije ništa manje slatka. Činjenica da mi je dijete uspješno završilo srednju školu mnogima možda i ne bi bila naročito pohvalna stvar. Zapravo, radi se o temi koja mi je u ovih šest godina pisanja stalno bila "tu negdje" u zraku, titrala je, pojavljivala se i nestajala, ali se nikako se nije dala pretočiti u riječi, a kamo li rečenice.



Nikada nisam želio posebno isticati to iskustvo "samohranog" oca, u prvom redu jer mi je taj izraz "samohran", glup, bljutav i odvratan. Uostalom, nije to nikakva tragedija, takav je bio dogovor mene i bivše supruge. Ako nam u braku i nisu cvjetale ruže, barem smo se rastali u miru.
Moj sin i ja zajedno smo se svih ovih godina borili s predrasudama, s malograđanštinom, a pogotovo s teškoćama u učenju vezanih s poremećajem pažnje i koncentracije, kojega mnogi "stručnjaci" i nisu htjeli priznati. Ipak, sve nas je to povezalo, možda čak i više nego da smo živjeli u "normalnoj" obitelji.
Opet ponavljam, rijetko sam o tome uspjevao pisati, a bojim se da neću ni danas. U danima kad bi nam bilo teško, teme bi jednostavno "pobjegle" u neke lakše, duhovitije, opuštenije vode. Pisanje je zapravo bila moja auto-terapija, na neki način kreiranje paralelnog svijeta u kojemu je sve izgledalo ljepše, veselije i prozračnije.



Ponekad bi me znali pitati zašto ne osnujem udrugu samohranih očeva? Pa gospodo draga, svaka vama čast, ali ako ćemo se već družiti, onda bi ja rađe sa samohranim majkama. E sad, ovo je zbilja posljednji put da spominjem tu riječetinu "samohrano". Iš samohrano, iš...

Zapravo, čitavo vrijeme pokušavam reći nešto drugo. Koliko god energije, roditeljske ljubavi i brižnosti pokazivao, nikad ne bih uspio sam. Moji najbliži su mi pružili podršku od prvog dana i da nije bilo njihove pomoći - jednostavno ne znam kako bi sve to izdržao.

Ali, ako je to, da ti tvoj najbliži pomogne, na neki način bilo normalno, kako objasniti podršku nekih ljudi koji su se pojavili gotovo "niotkuda" i koji su mi dali toliko snage i vjere u ono najljepše što postoji u ljudima?
Bojim se da ne kliznem u patetiku, ali jednostavno, kad osjetiš snagu elementarne ljudske dobrote, ostaneš pomalo nijem i zatečen. Ljudska dobrota vrijednija je od svih blaga ovoga svijeta. I postoji, vjerujte mi. Itekako postoji.

A postoji čak i nešto ljepše od dobrote, a to je - plemenitost. Plemenitost je esencija dobrote, ona ništa ne traži zauzvrat, ona je bezuvjetna. Možeš je prepoznati u očima nekih ljudi, u njihovom glasu, osmijehu i riječi. Taj, božanski dodir je iscjeliteljski, pun topline i blagosti.
Sretan je onaj tko ga osjeti, a pogotovo onaj koji ga uspije širiti dalje...