Kako god okrenija nemo'š im uteć. Kontaminiran ultralakim klap-pop notama koje nadiru iz radio prijemnika, nebuloznih programa lokalnih wannabe televizija, kafića s plaže i bendova bez gaže, ne preostaje mi ništa drugo nego zavapit – ne spominjite ime Njeno uzalud!



Kažu Dječaci – Svaka pisma o Dalmaciji postane hit barem u Dalmaciji. A meni se čini da otkad su komercijalni tekstopisci istisnuli pjesnike u geto, otkad su lipe riči zamjenile rime tipa manistra-brnistra, da ta famozna šifra „Dalmacija“ dođe nešto kao Kvisko. Jednostavno, kad zaglibiš u besmislen tekst, ispucaš sve rive, kalete, špalete, svece zaštitnike, nediljne mise i djeve bajne koje čekaju da se mi muški vratimo iz kurbalu… pardon - dugih putovanja, skrpaš nekako u refren tu jadnu Dalmaciju i istog trena počneš nazivat glazbene urednike vičuči im na uvo „imamo hit, imamo hit“!
Mislim da je došlo krajnje vrime za proglasit moratorij na Dalmaciju, s obzirom na realnu opasnost da se od prečeste upotrebe, to časno ime isfrola ka šjola o' postoli.



Kako to da se još niko nije sitija napisat pismu o Dalmaciji u kojoj će osim smokve loze i masline, ubacit rime o bespravnoj izgradnji, erupciji betona i netrpeljivosti prema onima koji su na bilo koji način drugačiji?
Zanimljivo kako se u tim klišeiziranim tekstovima o Dalmaciji simptomatično rijetko spominju alati, strojevi i općenito sredstva za rad. Zašto recimo jedna kacavida ne bi našla svoje mjesto među stihovima? Ili štatigajaznam – kombinirke!? A tek šaldadur?
Evo pada mi na pamet jedna dobra stara pisma u kojoj se spominje mašklin.
Pjujući u šake, laća se mašklina, pod žujavon rukon, lomila se stina...
E, to je lipo.
I to pljuvanje u šake smo skroz zaboravili, a zamislite samo koliko je muževnosti bilo u tome činu kad bi se prije početka rada svečano zasukali rukavi o' košuje i nako važno pljunilo u šake!
Mašklin je oduvik bija simbol teškog rada i udarništva, tamo di nisu mogli proć ni plug ni motika, mašklin je spašava stvar. Oni špic, se osim za kopanje moga koristit i ka poluga. Davno je reka Arhimed – dajte mi čvrsti oslonac i dovoljno veliku polugu, pomaknut ću cilu Zemlju! Sva srića da je Arhimed osta samo na teoriji.



Ali da se vratimo na pisme o Dalmaciji.
Ako već nismo ljubitelji mašklina, tu je uvik čvrsta i ponosita – stina! Stina kao zipka u kojoj ležimo dok smo mali i bespomoćni pa nam glave ostanu bokun conkulaste, stina kao utvrda, stina kao bilježnica, stina kao oružje za obranu, a bome i za napad kad zatriba.
Koliko se o stinama pivalo, reka bi čovik da smo svi odreda diplomirali geologiju i rudarstvo. Samo mi onda nije jasno zašto Jadrankamen ide u stečaj!?



Dalje, nema prave pisme o Dalmaciji u kojoj se ne spominje stara mater.
Možda u drugim dijelovima Hrvatske ovaj izraz „mater“ ima čak i pogrdno značenje, ali bome u nas nije tako. Stara mater ima gotovo kultni status. Istina, nekad su ljudi znali reć mat' onako od milja i to mi je baš poetično i nekako mi je žal da se taj izraz izgubija. Neki će zlobnici spomenit da se u tom štovanju stare majke zna krit opasan Edipov kompleks. Ali kad veliki i najveći Mišo-Mate raširi ruke i zavapi – najljepše su oči moje majke, kompleks će bit zadnja stvar koja će nam past na pamet. Edipa da i ne spominjem.

Eto na primjer, zar nije dirljivo gledat neoženjene šezdesetogodišnjake o kojima još skrbe stare matere. Kuvaju im, peru, peglaju, a ovi nisu tukci da se žene bez potribe. Zna se dogodit da neki od njih već odu i u penziju, a matere im još primaju dječji doplatak za njih.
A biljna verzija stare matere, je zna se - kraljica Maslina. Asti gospe, jesmo li uopće svjesni koliki smo sretnici kad nam je Bog poklonija Maslinu? To je čudo od stabla. Ma ke stablo, grijota je za maslinu reć da je obično stablo. Maslina je zapravo nešto ka perpetuum mobile. Aj dobro, budući da ipak nije pokretna, onda bi se moglo reć - perpetuum stabile.

Mašklin, stina, stara mater i maslina, kako god okrenija, nemo'š im uteć.