Ovaj grad kao da samo ljeti živi. Kao da svi oni dani jesenski, zimski, sneni i zaboravljeni kad se grad poput kornjače povuče u svoj oklop odjednom padnu u zaborav, kao da s toplinom novi život proteče njegovim ulicama pa on sam, osnažen, gord i ponosit uzvikne - opet sam živ!

Davno sam prestao razmišljati koje je njegovo pravo lice, ovo ljetno, mladenačko i razigrano ili ono drugo, samozatajno, sramežljivo, čak i tugaljivo. No, tako valjda mora biti, gradovi su kao i ljudi, ponekad sretni ponekad sjetni.



Volim ovaj grad kad se sav pretvori u ljetnu gužvu, nervoznu, kaotičnu, čak i eksplozivnu, kad ljutiiti vozači izluđeni mirisom prevrelog asfalta beštimaju na sve oko sebe, a inšempjani pješaci u maniri serijskih samoubojica iskaču iz grmova i živica, kao da ni sami nisu svjesni u kakav su to film odjednom upali.

Tada mi se najdraže stopiti s ulogom namjernog prolaznika i nijemog promatrača pa onako s pristojne udaljenosti pokušavati zamrznuti trenutak u vremenu.

Eksplozija boja i mirisa na pazaru, vreva i žamor, poput neke klapske pjesme kad prvi sopran povede "ala momak lipih bresaka" a alt s nasuprotnog banka odgovara sa " luka, petrsimula, kumpira":..







Prelazim preko malog mosta i ulazim u stari grad. Stotinjak koraka od sjevernih vrata do Pjace najdraže mi je proći sporednim ulicama. Bolje se otvaraju semafori, a u takvom ozračju i umjetničke duše lebde lako i neopterećeno.



A na glavnom gradskom trgu žamor ponešto drugačije intonacije od one s Pazara. U loži se okupila klapa radnog naziva "Old stars Kaštela's bay" i pismom ispod glasa nastoje nadjačati treble-bass iz obližnjih kafića. Za divno čudo - uspjeva im!



U romantičnom okruženju starog grada svatko želi sliku za uspomenu, a neke zgodnice misle da su uhvaćene samo jednim objektivom...



Od trga prema rivi obično se prolazi "ispri apoteke" a kako nam se i apoteka odnedavno preselila u novi prostor, morat će doći do blage izmjene terminologije. Ipak, može se proći i s druge strane, pored crkve svetog Ivana Krstitelja pa preko Mimijeve i Gorankine kale kroz volat ispo' tiramole...



Na rivi su se oduvijek dodirivali i sudarali svjetovi, gotovo nespojivi, daleki i bliski u isti čas.



Tako i danas, tek desetak koraka od sjajnih ispoliranih jahti u kojima se dokono ispija šampanjac, neki sasvim drugi svijet. Iza debelih samostanskih zidina i rešetkastih prozora, stoljećima neizmjenjen, tajnoviti i povučeni život koludrica...



Na drugom kraju rive, ispod zida Kamerlenga, užurbanost prestaje, sve se smiruje, a fjaka pruža svoje pipke poput hobotnice.



I dok zvizdan peče, valja nam još jednom proć kroz Pasike, posljednju oazu pučkog života i osluhnuti davne zvukove zapisane u kamenu...



A kamen u ovom gradu već tisućljećima priča svoje priče, neke nove, neke stoput ponovljene, a ponekad, ali samo ponekad, priče iz kamena pretvore se u cvijet kapara.